Halloween (2018)

 

IMDb

Trailer

 

Donio sam jednu veliku odluku. Nikada više ne gledam horor filmove u kinu. To moram ponoviti i dodatno naglasiti; nikada više ne gledam horor filmove u kinu! Sjedim ja tako i, bez imalo srama mogu priznati, potpuno uživam u novoj inkarnaciji kultnih suparnika Michaela Myersa i Laurie Strode, a iza mene tri proklete klinke od nekim 14-17 godina cijelo vrijeme, ali baš cijelo vrijeme, komentiraju radnju (joj, glupača, zašto je napravila, joj, koja kretenuša, joj ovo, joj, joj ono…) da bi vrhunac svega toga bio – a tko je ustvari taj tip? Zašto on proganja tu babu i zašto je baba, već kada smo kod toga, glavni lik. Druga klinka, sa prenemagajućim glasom razmaženog derišteta, ide ovoj prvoj objasniti; znaš, rekli su da u filmu ima dva bivša muža – to je sigurno jedan od te dvojice. Treća, jednako iritantna, objašnjava kako joj je to brat (ustvari je došla i najbliže nekom točnom pogotku) ali ove dvije joj objasne da su rekli kako joj to nije brat… Onda joj je sigurno šogor. Draga djeco, iz dubine vlastite filmske duše, klonite se filmova o kojima nemate pojma. Klonite se franšiza o kojima nemate pojma. Lijepo vas molim, na koljenima ako treba. I, da, nisu samo cure krive, ima i muških. Tako je jedan lik u pripijenoj majici kratkih rukava (dok je vani bila skoro nula stupnjeva i stvarno hladna noć) vikao kako bi „razbio pičku“ Michaelu Myersu svaki put kada bi se ovaj pojavio na ekranu. Suprotna strana toga, svaki put kada bi se dogodila opaka scena, isti taj lik je skoro četveronoške pobjegao prema izlaznim vratima. Mrzim jebenu publiku u kinima. Dignite film i komentirajte doma. Informiraj je na prokletom internetu šta ideš gledati. Baci se sa prve zgrade… Napravi bilo što, samo nemoj dolaziti u kino! Nikada više gledati horor filmove u kinima – konačna i doživotna odluka.

Ali, da budem i malo iskren, nikada ne gledam horor filmove u kinima, stvarno se ne mogu sjetiti kada sam pogledao posljednjeg (mislim da je to bio onaj remake od Strave u ulici Brijestova – pa, to je bio stvarno uzaludno bačen novac) i ne bi ni ovoga gledao da nije bilo nekoliko odlučujućih faktora pri donošenju odluke. Pogađate i kojih već, zar ne? Ja sam ogromni fan Johna Carpentera, iako on ovo nije režirao, prekinuo je neku vrstu mirovine i odradio producentski posao te uredio glazbu za novi film – koja zvuči fantastično. Druga stvar; vratila se i Jamie Lee Curtis u glavnu ulogu Laurie Strode. Sada, ja volim i Halloween: 20 godina kasnije. Držim to dobrim horor filmom, zabavnim, na trenutke i napetim. Iskreno, jedini Halloween filmovi koji vrijede u cijelom tom serijalu su oni gdje glumi J. L. Curtis. I, ne, ona glupost nazvana Halloween: Uskrsnuće u to se ne ubraja. Ono je jednostavno željeznička nesreća od filma kojoj ni sam Isus Krist ne bi pomogao. Ali H20 je bio fora filma, to priznajem. Novi nastavak franšize ide nekim sličnim cestama kao i taj dio; što se događa nakon što „posljednja cura“ preživi napad poremećenog manijaka? Pa, sjebe je psihički, više-manje. H20 je bio o bježanju i naposljetku suočavanju s traumama dok je novi Halloween o pripremama da više nikad ne budeš žrtva. Laurie Strode u ovom filmu živi u izoliranoj kući, čvrsto utvrđenoj, okruženoj teškom ogradom i reflektorima. Posjeduje opasan arsenal oružja i nekoliko dodatnih osiguranja u obliku izolirane sobe. Čisto se čudim što već nije postala plakat-žena za ove fanatike koji se pripremaju za sudnji dan jer upravo to je i ona. Skoro. Michael Myers, koji je uhvaćen i provodi dane u umobolnici, u cijelosti joj je zeznuo život, odnos sa kćeri, odnos sa unukom, a ima i dva propala braka iza sebe. Laurie je postala nešto kao gradska atrakcija, znate već, žena u koju svi potajno upiru prstom i govore kako je pukla kao kokica. Tj. dok Michael Myers ne pobjegne iz bolničkog transporta i vrati se natrag u grad. Onda stvari više nisu tako smiješne.

Novi Halloween radi nekoliko dobrih stvari i nekoliko loših. Loše stvari su… Nisu to toliko loše stvari koliko nedorečene stvari i ne donose onoliku isplatu u odnosu koliko je uloženo u njih. Tu je i jedan doktor koji drži Myersa na oku i ima odjek starog doktora Loomisa. Ono što ne valja s tom pričom je taj što postoji i jedan preokret koji doslovce dolazi iz vedrog neba i malo je šlampavo to napravljeno. Razumijem zašto su to išli napraviti, nisu htjeli kopirati original baš u svemu, malo iznenađenje i tako to. Ali jednostavno nema tu očekivanu težinu. Druga stvar koja baš ne funkcionira je unuka od Laurie i njezino veče s dečkom. Koji ima poveću pažnju u filmu, ali na kraju ispadne neki šlampavi teen preokret i oni prekinu i kada gledatelj shvati da je sve to bilo samo zato da ona izađe u noć bez mobitela – moglo je i bez toga. I, da, postoji jedna Quentin Tarantino scena gdje dva policajca pričaju o – sendvičima. Ozbiljno? Izvan toga, film stvarno donosi neke promjene i malo svježine u priču. Jedna od njih je i ta da su se riješili onog utega da su ovo dvoje brat i sestra. Sjajno, došlo mi je da zaplješćem u pola kina. Sada Michael ima slobodne ruke ubijati koga god želi i film to iskorištava savršeno. On je ona nezaustavljiva sila koja ide i ubija i to nam sjajno prikazuje u jednom dugačkom kadru gdje Michael ulazi u jednu kuću, ubija jednu osobu, pratimo ga kroz kuću, preko ulice, pa do druge kuće, gdje ubija drugu osobu… Čisto savršenstvo što zbog rada kamere, što zbog napetosti (jedno ubojstvo je izvan ekrana, da publika malo zamišlja, dok je drugo nama pred očima zbog šoka) što zbog pravog ugođaja koji jako dobro pogađa note Carpenterovog originala. Tu su i same posvete istom tom originalu, ali postavljene na tamo pametan način (neke su u obliku okrenutih situacija u radnji, neke su vizualne naravi) da gledatelja ne udaraju po glavi, ali ih je jednostavno zamijetiti. Treći čin, smješten u kući od Laurie, je naprosto sjajan. Ne zbog krvi jer je ni nema toliko već zbog napetosti koju je jako teško postići u današnjim uvjetima; ništa više nije šokantno ili napeto. Film je sukob dvoje starih suparnika izveo onako kako treba; glavom u glavu, oboje izravni u svojoj namjeri i to funkcionira baš zbog njihove prijašnje povijesti. Novi Michael je malo sporiji, ostavlja dojam realne i starije osobe, ali ima tu nijansu nečeg nadnaravnog u sebi što svi poznaju i vole kod njega. Jednostavno, sve funkcionira bolje od očekivanog. Možda da su još ti neki pravci skraćeni, možda da se dodala još koja minuta pažnju samoj Laurie i njezinom odnosu s dvije generacije ostalih ženskih članova, ovo bi bio savršeni horor film. To što se ne srami zaroniti u psihička stanja svojih likova, prikazati neke stvari koje odlaze izvan sfera običnih horor filmova i pokazati kako nam neke traume mogu definirati cijeli život čini ga i ponešto inovativnim. Kako je cijela ta franšiza bila otišla u krasni kurac s onim glupostima koje je režirao Rob Zombie, ovo je bila prijeko potreba injekcija adrenalina da ponovo oživi. Iako ima i jako zadovoljavajući kraj, pretpostavljam da se već planira sljedeće poglavlje (i ta obično zajebu sve ono dobro iz prethodnog filma) ali dok ono ne dođe… u ovome stvarno treba uživati. Moderni horor film s jakom notom nostalgije i funkcionira više nego dobro na skoro svim razinama.

  

Halloween II (1981)

IMDb

Trailer

 

Pa, danas je dan Svih Svetih, koji je iz nekog razloga postao Halloween (već kad se krade, onda kradimo od najboljih) i nekako je to postalo vrijeme kada se gledaju horori. Ne pitajte me zašto, pojma nemam, ali tko sam ja da bježim od tradicije (što ide pod debele, masne i naglašene navodnike). I, naravno, što ćeš drugo gledati za Halloween nego Halloween film, o, da, originalnost na n-tu potenciju. Ipak, imam jako dobru ispriku za to, već kad sam se odlučio gledati horor, stvarno nisam mogao (opet) pustiti original jer, svaka mu dala, to je sjajan film, toliko sam ga puta već gledao da ga znam doslovce napamet. Što baš i nije ista priča s nastavkom. Gledao sam ga točno jedan jedini put i to prije puno godina na nekom šugavom VHS-u snimljenom s televizije. Pošto se radnja odvija po noći, pa pridodajte tome i nekvalitetu same trake, sve što pamtim od filma je vikanje Donalda Pleasancea, ženske vriskove i opaku glazbu meštra Carpentera. Da me pitate što se točno događalo na ekranu, nagađao bih jer je cijeli film jedna velika sjena. Pa sam, u trenutku božanske inspiracije, odlučio baciti pogled na svemoćni internet i pronaći neki blu-ray (ništa glomazno, film nije toliko dobar) tek toliko da ponovim gradivo i da (napokon) zvukovima pridodam sliku. I što da vam velim, slab sam na Jamie Lee Curtis, Carpentera i starog Donalda i sve što priznam od ovog serijala su njihovi nastavci gdje se oni pojavljuju (jerbu su ostali nastavci jednostavno bezvezni). Ustvari, pogreška, sad sam se sjetio da je Rick Rosenthal režirao i onaj krš i lom od Halloween: Uskrnuće, gdje kretenski ubije Jamie, pa Michaela smjesti u Big Brother kuću. Zanimljivo da je isti taj tip, koji je tupim udarcima još tuplje redateljske inspiracije ubio serijal (onda je Zombie zakucao posljednje čavle u lijes svojim remakovima) režirao i ovaj nastavak, i napravio korektan posao, ali ne zato što je prije bio tako dobar u poslu kojim se bavi već zato što je iza njega stajao sam Carpenter koji je, zajedno s Debrom Hill, film napisao, producirao i (opet) skladao glazbu. Rosenthal je u redateljskoj stolici bio samo zato što je tata serijala rekao da ne želi režirati isti film dva puta. Ali, kako su holivudski poslovi gori od onih mafijaških, tako je i uspjeh prvog Halloweena jednostavno zvao da bude snimljen nastavak (s toliko zarađenih zelembaća nije bilo pitako hoće li već kada će to napraviti) i jedina dobra stvar je ovdje što sam film ima stvarno okus, miris i izgled originala. Iako nije toliko dobar (pojašnjenja slijede) moglo je sve to završiti i puno gore. Puno, puno gore (kao, recimo, ostali nastavci).

Pa, ako smo iz horora nešto naučili, onda je to da negativci ne umiru tiho. Ne umiru uopće, ma što god napravili. Ispucali šest metaka u njega, bacili ga s balkona kuće ili proboli nožem; oni se jednostavno vraćaju po još. Michael Myers nije nikakva iznimka po tom pitanju, ta riječ o prvom velikom dečku koji je počeo mesariti mlade ovce na velikom ekranu i koji je na velika vrata uveo novi pod žanr u pomalo ustajalom žanru. I tako, Mickey nije mrtav, a noć u Haddonfieldu se nastavlja. Dobri doktor Loomis (uvijek dobar Pleasance) pokušava uvjeriti murjake kako ovo nije običan killer, ovo je killer na n-tu potenciju i da takvi ne umiru samo tako (ima za potvrdu šest čahura koje je ispalio u njega) te da će ubiti ponovo. Preživjela Laurie (zanimljivo – Jamie je valjda prva glumica u hororu koja je pokupila plaću za to što cijeli film – leži u krevetu) dolazi k sebi, a Michael upada u novo igralište i nastavlja tamo gdje je stao u prvom dijelu. Uglavnom, shvatili ste, ovaj dio se direktno veže za prvi dio, čak je i većina originalnih likova ovdje (šerif Brakett, Carpenterov stalni glumac Charles Cyphers) i taj dio priče štima. Naravno, kakav bi to horor bio da nema i novih likova (osoblje bolnice) no teško da će vam bilo tko od njih prirasti srcu jer svi su ovdje samo da…pa, poginu na ružne načine.

Kako rekoh, film je dopadljiv zbog nekoliko razloga. Prvi je što se nastavlja direktno na original, pa već znamo sve likove. Priče je fer, iako nije sjajna, a osjeti se i da je pokupljena atmosfera originala (tu zasluge dajem Carpenteru jer je radio scenarij) te još malo nadograđena dijelovima koji pokazuju masovnu histeriju, kao i lešinarsko kruženje novinara oko priče o tri mrtva klinca. Medijska opsjednutost serijskim ubojicama je u Americi stvarni fenomen tako da ovo nije bilo scenarističko izmišljanje već jednostavno kopiranje stvarnih vijesti. Nadalje, ubojstava nema baš puno, kao ni originalu, već se malo više igralo na jezu i napetost, a manje na hektolitre krvi. Ubojstva su, već kad sam kod tog dijela, srednja žalost, nimalo inspirativna i brza, jedva da se nešto vidi, eksplicitno, mislim. Zato je onaj dio o napetosti OK. Donald i Jamie su u formi, vidi se da su bili OK i da se osjećaju ugodno u svojim ulogama, pa je odmah i gledatelju lakše. Također, filmu je i proširen budžet, pa ima malo većih scena, čak i eksplozija-dvije, što također nije tako loše, ali s time i zaokružujemo dobre stvari. Ostale nisu tako loše koliko… pa, prosjčne. Opet se koristi kameru u prvom licu, pratimo Michaela, no za raliku od Carpentera, koji se tako igrao i plašio gledatelja jer nikad se nije točno znalo pratimo li njega baš ili nekog petog, ovdje je to poprilično jasno i ravnomjerno. Radnja je većim dijelom svedena na bolnicu i šuljanje po njoj i to bi bilo čisto OK da bolnice nije – prazna. Mislim, u njoj nema nikoga, jedva jedan pacijent, jedna dežurna sestra i jedan noćni čuvar. Vidi se da je u igri bila mala ekipa ljudi, što se pak odrazilo na autentičnost lokacije i likova na njoj. Nema baš neke jeze ako znamo da Mickey može proći gdje god želi. I, tako, omjer dobrog i lošeg je nekako u ravnini, iako film muči malo muku i s tempom, kao i s razvlačenjem scena (likovi rade glupe stvari kao što je glupi seks u glupom okružju samo da budu glupo ubijeni na glupi način) i malo boljim poantiranjem, ali, ako ništa drugo, barem se drži nekih pravila i smjera koji je odredio prvi dio (opet – zahvala ide Carpenteru zbog scenarija) i ima nama ugodne glumce u radnji. Pošteni nastavak, bez da je došao i blizu kreativnosti kojom se original ponosi, ali koji se svjedno može pogledati baš za ovo prigodno vrijeme. Ima svakako i gorih stvari.

 

 

 

John Carpenter’s: Assault on Precinct 13 (1976)

IMDb

Trailer

Interview

Kad sam prije tri godine odlučio sjesti za tipkovnicu i početi zapisivati neke dojmove o ovako starijim filmovima, jedna odluka bila je konačna; kako god da znam i umijem jednom će se spomenuti kultni Napad na policijsku postaju. Ne zato jer je to dobar film, ne zato jer je to kultni film, svakako nije ni zaboravljen već jednostavno zato što mi je to najdraži film. Hej, drugi pišu pisanja radi, neki zbog čitanosti, drugi jer obožavaju ispadati pametni, dok neki od nas pišu jednostavno zato da bi pisali o onom što vole gledati. I napravio sam to, sjeo sam i zapisao neke dojmove o filmu i, iskreno, nikad nisam bio zadovoljan napravljenim. Povezao sam stvari koje nisu povezane s filmom, malo sam kritizirao domaću filmsku produkciju, malo sam bio zelen da bih napisao zanimljiv tekst. Oh, nemam ja iluzija o tome da će ovo biti iole zanimljivije, Bože, nikako, samo što će biti malo više o filmu kao takvom, a malo manje o onome što nije. Tako da, došlo je vrijeme za mali remake teksta (kako postoji remake samog filma, što da ne, ionako se s godinama postaje mudriji) a nije baš da sam na tu ideju došao jutros, nakon buđenja i razbuđivanja uz šalicu kave već se to duže vremena pripremalo. Najviše zato što je sam film poslužio kao inspiracija da napišem scenarij za svoj film i taj scenarij se sad nalazi u nekoj fazi pred-produkcije (što znači da ga hrpa ljudi čita, hvali, ali da baš ne bacaju lovu i da se snimi) a kako sam oduvijek čvrstog stajališta da svoje uzore treba spominjati i hvaliti (nitko od nas nije toliko originalan, ne baš) tako je i nova, svježa, netom smišljena recenzija došla na red. Druga stvar je što sam od tog jednog filma na ovom blogu prošao skoro cijelu Carpenterovu filmografiju, jedna je recenzija dobila i simboličnu nagradu kao najbolja, pa mi nekako nije imalo smisla da baš ovaj film, od svih drugih, stoji nekako ispod kvalitete ostalih tekstova (o,da, kako sam svoj najgori kritičar znam da su drugi tekstovi bolji) i, da dodam trešnju na vrh, nema dugo sam bio u malom lovu na DVD filmove (khm, prije jedno 3 mjeseca, uz svestranu podršku kolega Dragonragea i Pennyworthhr-a) te se i DVD izdanje Napada… našlo u košarici. Cijena sitnica, naravno, ali zato se lijepo uklapa u kolekciju Carpenterova opusa na zidu. I sad kad sam vas udavio (što mislim zaozbiljno) s ovim stvarno opasno predugačkim uvodom, da mi lijepo krenemo dalje.

Radnju, vjerujem znaju svi. Jednog lijepog sunčanog dana u prelijepoj Kaliforniji, jedna policijska postaja, koja je tehnički zatvorena i u njoj je samo par članova osoblja koje čuva kutije, naći će se na udaru ulične bande koja je jako, jako raspiljugana na policajce jer su isti par dana ranije poubijali bez milosti nekoliko njihovih članova. Danas bi to izazvalo sveopće zgražanje, kao, zašto se tako potupa s jadnim kriminalcima, ali onda je to bilo uobičajeno. Jedan Rodney King se neće dogoditi još nekih cirka dva desetljeća. A u postaji nisu samo policajci na dužnosti već se tamo našlo i nekoliko zatvorenika, pogrešan dan da naprave usputno skretanje. Kad val nasilnika udari u zidove male postaje, postoji samo jedan način da se svi izvuku živi; da udruže snage. Policajci i kriminalci, rame uz rame i cijev uz cijev, dok ne dođe pomoć. Ako ikad dođe, to jest.

Mogli bi sad malo o uzorima, odakle je sve to krenulo i bila bi to stvarno lijepa priča za sebe, no oduzela bi nam previše vremena, pa ću je skratiti na ono najosnovnije stvari. Napad… je ustvari remake Rio Bravo vesterna. Ne pravi, doduše, već je preuzeta premisa, no ideja o postaji pod opsadom nastala je iz želje da Carpenter napravi remake dotičnog filma. Bio je mlad, bio je zelen, bio je entuzijast, i dobio je negativni odgovor. Nitko ne dira svetinje, sigurno ne tamo neki dugokosi hipi za kojeg nitko nikad nije čuo. Filmski posao nije se toliko mjenjao tokom godina, no tu dolazimo do onih stvari zašto je Napad… uspio film. Snimljen je za šaku dolara, mislim to doslovno, koštao je nekih 150 tisuća dolara (zanimljiva sporedna stvar – inicijalna procjena budgeta za film koji bi nastao iz mog scenarija iznosi isto toliko; 150 tisuća kuna) i većina tog novca otišla je na tehnikalije, one stvari koje baš morate platiti ako želite da vam bude tehnički adekvatan kao pravi film. Pratim razne produkcije današnjice, to mi dođe kao mali hobi za ubijanje vremena, i taj novac je sitniš, doslovce, toliko danas ne vrijedi ni catering na setu. Ipak, nedostatak novca doveo je do zanimljivih stvari. Kreativnosti. Nekoliko setova (soba, točnije) nekoliko vanjskih kadrova i nešto jako, jako malo lokacijskog snimanje (bez dozvole, naravno) i puno redateljskih trikova doveli su da cijela stvar izgleda odlično. Niako sjajno, naravno, ima tu filskih pogrešaka, ali kad radite na praznom financijskom rezevoaru, onda je to sjajna stvar.

To, iskreno, više govori o samom Carpenteru kao autoru nego samom filmu, prepreke ga nisu zaustavile, a kad ne možeš kako treba… improviziraj. Danas su neke od tehničkih rješenja pomalo smiješna (obrnuta snimka jedne jedine puške učinila je da publika pomisli kako je tamo kordon policije) ali još uvijek su efektna. Nedostatak prostora nadograđen je likovima, njihovom interakcijom, ali i jednostavnim, gotovo banalnim rješenjima da se podigne napetost (posljednje mjesto obrane u podrumu). Da se razumijemo, film neka karakterizaciju na razini Dostojevskog, ali kroz par crta uspješno predstavlja glavne likove: naivni policajac s pravim poštenjem u sebi, cinični kriminalac koji na kraju ispada veći pozitivac od ostalih, tajnica koja ruši stereotipe o ženama u nevolji…Nije se bježalo ni od šokiranja publike kao što je poznata sladoled-scena, gdje curica popije metak kroz vanilija-kornet, ali to ipak nije tu samo da bi se šokirala publika već služi i kao prikaz da su negativci stvarno gadni kurvini sinovi koji nemaju moralnih kočnica. Dinamika radnje, kulerski likovi i dijalozi i svrhovite upotreba ograničenih prostora nadopunjena je s solidnom tehničkom stranom filma, kao što je čist ton i dobro osvjetljenje (ipak se film odigrava po noći većim dijelom) što možda ne zvuči toliko atraktivno, no oni koji su se nagledali takvih low-budget produkcija znaju kako to loše zna ispasti. Dinamika pokriva i dosta tehničkih nezgrapnosti tipa da jedna sačmarica ispali deset hitaca bez punjenja, a Carpenter uopće nije skrivao da je uzor za njegovu hordu uličnih bandi bio još kultniji Night of The Living Dead od dede Romera, kao i to zašto je sredinom sedamdesetih glavnu ulogu nosio Crnac, i to izvan blackexploatation filmova. Pomicanje granica možda nije stvar koju bi povezali s ovim filmom, ali zgodno je primjetiti da ima i toga. Austin Stoker i Darwin Joston su odigrali reprezentativni par i djeluju prirodno u svojim ulogama (Darwin je tada bio Carpenterov prvi susjed, surađivao je malo i na scenariju) a sjajno im je sekundirala i Laurie Zimmer u praktički jedinoj ženskoj ulozi. Spojite njih troje, dodajte napetu atmosferu, jako dobro izvedene sekvence pucnjave i odličnu upotrebu minimalističkog prostora i dobijete vraški napet film koji do dana današnjeg nije izgubio ništa od svoje originalnosti. Dobro, ne toliko originalnosti koliko svježine u izvedbi već viđene ideje. I sve to za šaku dolara. I onda se netko pita gdje je nestala kreativnost Hollywooda. Odgovor je jednostavan: otišla je kad su budžeti za filmove počeli odlaziti nebu pod oblake. Iako će neki ovaj naslov otpisati kao nostalgičarski trash, to ne umanjuje činjenicu da je Napad… još uvijek film koji debelu, preplaćenu i nemaštovitu novu produkciju (uz nekoliko časnih iznimki) bez muke stavi na njezino pravo mjesto i ležerno, u najboljoj kulerskoj maniri, opravda svoj kultni pedigre. Nije loše za film nastao na klimavim nogama posvete starom vesternu i šaci teško sakupljenih dolara za osnovne troškove, uopće nije loše.

John Carpenter’s: Halloween (1978)

IMDb

Trailer

Sjećate se horor klišeja? Ako se seksaš, onda ima da budeš ubijen. Nikad ne provjeravaj koji to vrag šuška izvan kuće… koji sat iza ponoći. Šest metaka nije dovoljno da se zaustavio manijakalni ubojica. Mali gradovi uvijek imaju najveća sranja. Itd, itd… Pa, danas je 35 godina odkako je Noć Vještica doživjela svoju kino premijeru i zauvijek promjenila svijet horora kakvog su nekad prezentirali (Bella Lugosi i Chistopher Lee kao Count Dracula) u današnji kojeg svi poznajemo. Jason Voorhees, Freddy Krueger i Michael Myers, sveto trojstvo poznatih negativaca koje smo godinama voljeli i koji, pogađate, nikako više da umru. I dok je danas popularno raditi remakove starih kultnih naslova, jednako je tako popularno i zajebati sve što je u njima vrijedilo. Tako je Freddy od jezivog ubojice djece postao plačljivi pedofil, a iskosko zli Michael zlostavljani klinac. Hvala vam, moroni, koji ne kužite horor žanr, posebice Rob Zombie, jer ste od ikona napravili bezlične kreature koje ste morali uklopiti u moderni trend ”realnosti”. I dok je Zombie uspio napraviti dva nastavka (od kojih drugi nisam mogao ni pogledati, to je kriminal samo takav) Freddy se zaustavio na samo jednom bljutavom filmu i to su ga, jedanput da se i ja složim s raznim kritičarima, zaustavile loše kritike jer je box office bio iznenađujuće dobar. No, sve je to počelo jako davno, čak i prije mog rođenja (iako ne previše) s jednom idejom o horor filmu gdje nezaustavljivi manijak ubija babysiterice. Tada jako mladi, ali pravo entuzijastični John Carpenter i Debra Hill, svježi nakon uspjeha njihova prethodna filma (Assault on Precinct 13) bacili su se na pisanje scenarija koji će postati jedan od najvećih hitova nezavisne produkcije, ali i jedan od članova svetog bratstva kultnih horora. I usput, samostalno, pokrenuo trend stvari koje danas popularno zovemo ”klišeji”. Nije to mala stvar, dapače, još kad se pogleda u kakvim je ograničenim uvjetima nastao, uspjeh je time još veći, a kad se vidi kolika se kreativnost uspjela izvesti, kao i postići željeni efekt sa nekoliko dolara, postavlja se dobro pitanje jesmo li toliko zaglavili u neinsipraciju da čak ni stotine milijuna dolara ne pomaže da se napravi nešto stvarno poletno i kreativno.

Početak nas upoznaje s POV gledanjem nekoga creppy tipa i njegovim špijuniranjem zgodnog curetka koji se sprema za vodoravnu akciju s dečkom. Malo kasnije isti taj creappy tip izbode curetak jako velikim nožem i tada doživljavamo prvi šok – creappy tip uopće nije toliko creappy već je riječ o slatkom klincu koji je upravo, idemo na novi šok, izmesario vlastitu sestru. Ubrzavanje naprijed; Michael je zatvoren u umobolnici, doktor Sam Loomis vjeruje kako to nije sve što Michael, sada već zdrav i opravan dečko, ima za reći po pitanju oštre komunikacije preko noževa, a mali grad Haddonfield samo što se nije našao na njegovu udaru. Upoznajemo Laurie Strode, mladi curetak koji je sve ono što njezine prijateljice nisu: voli knjigu, ne dečke, mirna je, tiha i povučena. Savršena po mnogim stvarima. Kada Michael pobjegne iz svog obdaništa, upravo će se ona naći na njegovom radaru za ubijanje, ali, za razliku od svojih prijateljica, Laurie će se pokazati kao puno čvršći materijal, spreman na sve da preživi, pa čak i otovrenog sukoba s tipom kojeg je nemoguće pobijediti.

Što reći… znate sve. Halloween je kultni horor po svim mjerilima, ali i školski primjer kako se radi kvalitetan film u ograničenim uvjetima. Priča kao takva ima svojih nedorečenosti jer Michael, koji je zatvoren od svoje 8-9 godine, bez problema sjeda u prvi auto i odlazi na veseli put, ali te minorne sitnice ne smetaju kad se u obzir uzme sve ostalo. Ideja o iskonskom zlu nije nova, dapače, stara je koliko i filmski svijet, no Carpenter odmah na početku pokazuje kako ovo neće biti tipični horor samim time što kao ubojicu predstavlja slatkog klinca. Nakon tog poprilično šokantnog uvoda, stvari se malo smiruju, no samo da upoznamo ostale likove. Zanimljiva je i podjela. Laurie je cura koja nema mane (kako ju je nazvao po bivšoj, mora da je bila jako dobra) ali ujedno djeluje i kao najslabiji i najmanje sposoban lik za obranu (tada su harali i oni trash filmovi s jako zgodnim i do zuba naoružanim curama) što nije toliko bitna karakterizacija koliko stvara osjećaj neugode. Mislim, očevidno je da Laurie nema šanse protiv Michaela, a kako Carpenter ne forsira njihov sukob sve do samo kraja, tenzija koju je izgradio gotovo je nepodnošljiva. No, zanimljiv je i pristup njihovoj konfrontaciji. Prvo se gledaju (uvjetno rečeno) preko cijelog nogometnog igrališta (takva je razdaljina kad se po prvi put vide) pa se ta razdaljina sve više i više smanjuje do gotovo bizarnih razmjera: uskog, malog i jezivog ormara. Taj trik nadogradio je i s jednim drugim, ubojičinim pogledom, stavljajući stvari u njegovu perspektivu, ali i uspješno zavaravajući gledatelje jer ponekad uopće ne gledamo stvari iz Michaelove perspektive – on je negdje drugdje, čime je u recept ubačena i dobra stara, iako ne previše naglašena, paranoja. Naravno, tu su i neke osnovne značajke horor svijeta. Doktor Sam Loomis (nikad bolje upotrijebljeni Donald Pleasance) je stara mudra glava kojoj nitko ne vjeruje, moderna inkarnacija Abrahama Van Helsinga, kroz koju Caprenter i Hill jasno i glasno kritiziraju mentalitet malih gradova: loše stvari se događaju negdje drugdje te njihovu sklonost zatvaranju očiju na očite probleme. A upalila je i tehnika ”manje je više” jer Michaela skoro da ni ne vidimo (isti šablom će kasnije upotrijebiti i Wes Craven u prvoj Elm Street) na ekranu do završnice, kao i kronični izostanak krvi ili jačih scena mesarenja. Kad se sve zajedno spoji u jednu cjelinu dobija se napet psihološki triler/horor koji je profitirao zbog, ironično, kroničnog manjka sredstava, jako dobro odabranih uloga (prva jača uloga Jamie Lee Curtis, plus veteran Pleasance), apsolutno jezive glazbe koja je Carpenterovo djelo te efikasne režije koja je prikrila sve manjkavosti unutar radnje. Naravno, publika je sve to lijepo nagradila pretvorivši ga u ogroman hit koji je do dana današnjeg ostao jedan od malobrojnih koji se mogu pohvaliti dobrim kritikama, općem odobravanju, fincnijskom uspjehu te pokretanju nečeg novog u žanru koji je počeo opasno stagnirati. Kad se male ruke slože, sve se može…

John Carpenter’s: Body Bags (1993)

IMDb

Trailer

Body Bags je omnibus od tri horor priče koje su napravili tri horor majstora, ali u tom početnom opisu ima toliko grešaka da se moram odmah zaustaviti i sve pojasniti. Za početak, tri epizode su napravili dva redatelja; John Carpenter i Tobe Hooper, dodajući ime Larry Sulkisa radi nekog čudnog razloga (iako je surađivao s Carpenterom na dva filma) tek toliko da zaokruži trilogiju redatelja. Drugo; samo je Carpenter majstor horora. Hooper je ćorava koka koja je pogodila jedno zrno svojim originalnim Texas Chainsaw Massacre (kojeg držim za krš i lom filmom koji se pojavio, eto, u vrijeme kad nije bilo takvih krš i lom filmova, pa je posao kultni) te Poltergaistom (za kojeg se ispravno sumnja da ga je režirao Spielberg, a Hooper samo potpisao) dok Sulkis s žanrom kao takvim nema nikakve veze. Znači, Carpenter je glavni i odgovorni krivac za ovu malu zbirku horor pričica koja je inicijalno trebala postati serija (nešto u stilu Priča iz Kripte). Kako je serija otkazana, tako smo dobili ovo. Film (iako to nije ispravan naziv) je savršeni primjer zašto je horor žanr početkom 90-ih otišao u tri krasna qurtza te je tamo ležao dok ga Scream nije izvukao van iz tog limba (zanimljivost radi, Wes Craven ovdje ima mali cameo, gotovo kao najavu). Zanimljivo je da ovakvi ”pokusi” u pravilu nikad ne završe baš dobro jer u osamdesetima je nešto slično napravljeno i Twillight Zone filmom, tri priče, koji je postao zloglasan zbog drugih stvari, a ne svoje kvalitete te dobro pokazuje da, iako ste možda jako redateljsko ime, ne leži vam svaki format, naime onaj kratki. Carpenter će napraviti puno bolji posao u seriji Masters of Horror (i Hooper će tamo dolutati) no ne previše jer dok će Cigarette Burns još na nešto i sličiti, Pro-Life je užas samo takav. Tako je ispalo i ovdje, jedan odličan, a dva srednja žalost, i da sam na njegovu mjestu, spojio bih Cigarette i Gas Station na jedan mali DVD i zaradio koji dolar jer to su čak jako dobre stvari. No, sadržaj, pa tek onda ostalo…

Gas Station je priča o mladoj zaposlenici, pogađate, benzinske pumpe koja kroz noć koja slijedi ima susrt s nekoliko bizarnih likova. I jedan od njih je potencijalni serijski ubojica (Craven i Sam Raimi imaju cameo uloge – birajte koji djeluje manijakalnije). The Hair i The Eye su dvije preostale priče te iako ih dijeli poluga radnje, u jednoj je riječ o alijenskim parazitima, a u drugom o oku serijskog ubojice, ustvari su isti quratz, drugo pakovanje jer A) radi se o transplantaciji, B) glavni likovi počinju doživljavati čudne stvari i C) sranje nikad ne završi dobro. Znači, tri priče, birajte što vas zanima. Gas Station i The Hair su Carpenterovo djelo, dok je The Eye Hooper radio. Carpenter je ovdje malo i ”glumio” naratora između priča, debelo našminkan i spao je, iznenađujuće, poprilično zabavan. Zašto bi na ovo trebali gubiti vrijeme? Zbog prve priče, iskreno.

Tu imamo sve ono što je Carpenterovo ime dovelo na liste onih koji nešto znače; creepy atmosferu, dobru lokaciju, zanimljivu priču i neka cool redateljska rješenja. U osnovi, malo Halloweena, malo svega ostalog. Ostale dvije priče više vuku na humor i parodiju negao na nekakav ozbiljniji horor i tu je poštena mana. Plus, nisu nešto ekstra dobro uspjele (nisu ni dosadni smor s druge strane), imaju sličnu radnju, neinspirativne glumce (Mike Hammer i Luke Skywalker) i gotovo amaterske efekte (iako šminka i nije tako loša, što jest, jest) što ih čini bezličnim televizijskim proizvodima kao i one bezvezne erotske trilere koji su se štancali u 90-ima kao na auto-traci. Bezlično je to što u njima uopće nema autorskog potpisa (tu pak mislim samo na Carpentera, koji kao da se ispucao na Gas Station, jer Hooper ni nema autorski potpis), nimalo neke kreativnosti, bilo scenarističke ili redateljske. Možda je razlog tome što su to inicijalno bile planirane televizijske epizode, pa je bilo važno nešto napraviti (vidio sam u Masters of Horror i lošije stvari) a mžda je to bio plaćenički posao odradi i pokupi plaću, što opet nije neko opravdanje jer Carpenter je i u tome znao biti itekako kreativan (Christine je bila takav posao). Idemo bacit kartu na sentimentalnu stranu. Ovo je ono vrijeme horora kad je isti živio u jazbinama videoteka i nije bio kritičarski eksponiran kao danas, a gdje još financijski te ga se može gledati kao na primjer onoga što je odgojilo generacije. To je bilo dok se nije znalo za bolje (krajem i početkom 90-ih horor žanr je dodirnuo samo dno, i nije bilo svjetla na kraju tunela) te je svaki ovakav… istup iz rutine bio dovoljan da se stvari neko zanimanje. Danas je to simpatično, ali vremenski debelo pregaženo (čak i Gas Station malo pati od toga, iako je kvalitetom kilometrima dalje od ostatka) i možete ga pogledati tek da se malo podsjetite što se nekad radilo i kako se radilo, ali da će predstavljati neki posebno inspirativan doživljaj, i neće.

John Carpenter’s: Village of the Damned (1995)

Trebao mi je izazov. Ne veliki, kao što je osvajanje Mount Everesta, već neki koji bi me malo… oraspoložio. Pošto su Bahami predaleko, a na lijepom plavom Jadranu nema potonulih španjolskih galijuna punih zlata, morao sam se zadovoljiti sa sljedećom najboljom stvari. Pisanjem. Naletjeh slučajno na jednu malu nagradnu igricu i pomislih, što da ne. Pišem i ovako, filmove gledam i ovako, a Carpenterova filmografija mi ionako stoji na repertoaru za obaviti. Izazov je bio u tome da sam ovaj put mogao upotrijebiti svoj Clark Kent identitet, riješiti se lošeg glasa kojeg me prati kao autora ovog zloglasnog bloga (pravim sam sebi reklamu u duhu najboljeg samostalnog poduzetništva) i rad potpisati pravim imenom. Izazov, kako rekoh. Baš da vidim kako će proći. Kako vidim, ekipi s jedne stranice za sve ljubitelje horor filmova (slobodno navratite do njih ovdje, ne grizu) nije imala lagan posao. 40 recenzija. Krvav posao za obradit. No, da se odmah službeno pohvalim, čak i Clark Kent može nešto napravit, pa je ova mala recenzija jednog od lošijih filmova starog majstora, pa tako i osvojit prvo mjesto. Odmah da se zahvalim ekipi, uživat ću u prvoj nagradi (DVD kultnog horora Carrie) i samo neka nastave s dobrim poslom. Tko zna, možda se opet susretnemo :))

IMDb

Trailer

Remake starog kultnog horora i John Carpenter. Dva pojma koja nikako nisu mogla pobaciti, zar ne? No, ovisi kako gledate na to. U svoje vrijeme njegov remake The Thinga bio je dočekan s povećim decibelima otvorene mržnje (kako Johnny sam kaže) fanova originala, financijskim krahom i kritičarskim epovima posvećenima svemu što su mogli zamjeriti. Par godina kasnije pjesma se promijenila, film je postao kultni klasik, svatko tko imalo drži do sebe pogledao ga je barem jedanput, i tako dalje, i tako dalje. Napraviti novi remake starog filma trebalo je biti šetnja parkom za Carpentera, no negdje u procesu, šetnja je postala obavijena maglom i još uvijek nije jasno tko se na njoj izgubio; materijal kojeg baš i nije trebalo modernizirati, ili Carpenter, koji je ovo odradio na automatskom pilotu i odšetao dalje s čekom u ruci. Bilo kako bilo, Selo Ukletih je fijasko, ne potpuni da se razumijemo, to je film u kojem se na trenutke vidi pravi autorski potpis, no kojemu nedostaje iskrene autorske angažiranosti koja bi ga uzdigla nešto izvan prosjeka. I ne koristim riječ fijasko baš često, pogotovo ne kad je Carpenter u igri (othranjen sam i filmski odgojen na njegovim filmovima) ali svaki redatelj barem jednom doživi grubo slijetanje, pa kako je ovo bilo njegovo, filmu se smije uputiti dvije-tri ružne riječi jer ih zaslužuje. Također i pokoju pohvalu, tek toliko da bude ravnomjeran omjer.

Film se otvara intrigantnom scenom prelijetanja velike sjene preko malog, all time american gradića, koja izazove masovnu nesvjesticu svih žitelja. Najbolje dolazi kasnije, kad se počnu buditi i nekoliko žena shvati da je – ostalo u drugom stanju. Po Duhu Svetom. Koliko je taj uvod intrigantan, toliko i nije (ideja svoje porijeklo vuče iz debelo zastarijelih pedesetih godina prošlog stoljeća kad su takve smiješne ideje prolazile bez pitanja) jer gledatelji nikad ne doznaju tko je (ili što) oplodilo te divne žene. Ipak, ta mala anomalija prolazi relativno bezbolno i sve žene rađaju divnu plavokosu (i plavooku) dječicu koja jako brzo počinje pokazivati svoje… nezemaljsko porijeklo. I ne baš sjajnu osobnost. Stanovnici gradića shvaćaju da se nalaze u gadnom škripcu, a konačno riješenje njihovih muka je jezivo, bilo za ondašnje godine, pa tako i u moderniziranoj verziji. I sve je to lijepo, film ima glavu, rep, radnja je razumljiva, mjestimice i sablasna. Što je onda pošlo po krivu? Dobro pitanje, Idemo redom.

Carpenter sve karte polaže na jezivu djecu. Jeziva jesu, to im se ne može prigovoriti, ali zbor odabrane djece nije jak u glumačkim talentima, pa su to djeca koja glume da su jako zli stvorovi. Naglasak na glume. Onaj njihov izgled ima svojeg šarma, ali to je retro stvar, takva su bila i u originalu, koji je snimljen još dok su odjekivali odjeci nacističkih zločina, pa je takav izgled bio po defaultu odbojan. U devedesetima više i nije. Izostala je i specifična Carpenterova režija, inovacije, poneki kut snimanja, a nadovežemo li i to da su svi likovi previše kartonski odmah je jasnije zašto film ima miris po rutinskom poslu. U njegovu obranu može se reći i da je to korektan film jer ne komplicira te, iako ne donosi ništa novog, ne uništava stvari previše. Gleda ga se, kako bi se reklo, bez muke (to što ga drugi dan zaboravite već je drugačija priča) i ne izgleda loše, barem s vizualne strane. Lijep ili ne, tu se našle i zgodna lista glumaca koja bi vas mogla podsjetiti i na nekakvu listu propalih nada. Christopher Reeve je odradio svoju veću i značajniju ulogu izvan Superman serijala s prepoznatljivom opuštenošću te je stvorio zanimljiv lik do kojeg nam je čak i stalo (ima to lice prostodušne dobrice) te je kraj malo podiglo baš što se publika poveže s njim (a i odjel za pirotehniku se iskazao). Tu je i Mark Luke Skywalker Hamill, Michael Pare i Kirstie Alley te, iako su svi oni zanimljive pojave, to je promašeni casting samo takav (tko je vidio komičarki Alley dati ulogu ozbiljne znanstvenice). Tragovi intrige, tragovi jeze, ponešto poznatih lica i malo podsjećanja na neka drugačija filmska vremena trebali bi biti dovoljni barem za jedno gledanje, tek toliko da vidite kako izgleda kad majstor horor i SF stvarno nije u formi. Za neki bolji provod uz TV ekran – potražite drugi film.

John Carpenter’s: Prince of Darkness (1987)

 

IMDb

Trailer

 

Sotona, Lucifer, Beelzebub, Vrag, Rogati Reponja… birajte ime koje vam odgovara, ne možete promašiti. Tipa znate, spominju ga svako malo u svakom mogućem kontekstu i okrivljuju za sve i svašta. Hej, cijela jedna religija ga ima za glavnog negativca (među likovima koji bi samo tako mogli zauzeti njegovo mjesto) pa što isti ne bi došetao do kojeg filma i odigrao istu stvar na velikom ekranu. Luci vam je kao vampiri, zombiji i ina gamad iz mraka, materijal koji nikad neće zastarijeti i kojeg možete stalno ubacivati u svašta (još ako ga igra dobar glumac, narodno veselje) ali kad se pravi majstori žanra dohvate lika i djela Najomraženijeg, onda se ulozi malo povećavaju. Iako majstor horora (i science fictiona, da dodamo reda radi) John Carpenter baš i nije bio sklon korištenju klišeja u svojoj filmografiji. Vjerojatno su ga zato kritičari voljeli, čovjek je bio maštovit i bez toga. No, kada bi se susreo s jednim od dotičnih, onda to ispadne zanimljivo. Duhovi su sasvim fino popunili The Fog, vampiri su dobili pravu i poštenu priliku da budu opaki u Vampires (Eddy Cullena bi našamarali i poslali da im donese pivu iz Konzuma) a između toga, Carpenter je odlučio priliku dati i Vragu osobno. Doduše, ne baš u klasičnom izdanju (rogovi, rep, vile) ali, hej, nećemo biti izbirljivi. Takav spoj jednostavno je morao uspjeti i podariti žanru još jednu kultno ostvarenje, ne? Pa, tako je bilo planirano, ono što je iz toga proizašlo… nije tako sjajno. No, idemo laganim redom.

Grupa studenata zainteresiranih za nadnaravno, uz pratnju svog profesora, odluči istražiti čudnu stvar smještenu u podrumu jedne crkve. Posao baš i ne zvuči kao nešto ekstra napet, no čudni događaji oko crkve, pa čudni događaji unutar crkve ih razuvjere. Jer stvar u visokom metalnom kontejneru nije samo zelene smjesa već Zlo osobno, Vrag na čekanju, i on je željan promjene okoliša, prelaska u našu dimenziju, a na našoj ekipi je da ga zaustavi u tome. Ovako rečeno, film zvuči fer, sadržaj ne baca na neke jako poznate klišeje, nema tu sumpornih jama i roštiljanja jadnih duša te mu možemo odati pohvalu-dvije što se podrudio biti originalan. S jedne strane. S druge strane, film je poprilično prežvakavanje onoga što je Carpentera proslavilo. Tu je grupa različitih karaktera, tu je zatvoreni prostor i izolacija, a tu je i ne posve definirano zlo koje napada junake. Svako tko imalo poznaje njegov opus prepoznat će uzorak koji se ponavlja, a u ovom slučaju, ono što dodatno strši u cijeloj priči, jeste potpuni izostanak neke privrženosti likovima. Za jednog autora koji je itekako znao napraviti uvjerljive i dopadljive (anti)junake (Snake, Crowe, MacCready) Carpenter je ponudio galeriju kartonskih silueta za koje nam je potpuno svejedno što će im se dogoditi. A uz to, nekako je uspio promašiti i glumačke snage da barem malo poprave stvari.

Jedna od prednosti ovakvih filmova jeste što redatelj uspije razviti naklonost prema junacima (ako dobro radi svoj posao) pa čak i ako scenarij šepa u tome, glumci su ti koji bi trebali popraviti stvar. Jameson Parker tehnički je no name (karijera mu je li-la televizijska) bez karizme, Dennis Dun je naporan kao komični side kick (puno bolje se snašao u Big Trouble in Litlle China) Donald Pleasance, koji je valjda uvijek s Carpenterom mogao pronaći zajednički jezik, djeluje kao jedini koji se trudi da nešto postigne (pa čak i pretjera u tome) te jedini korektan lik jest onaj koji igra Lisa Blount, ali jaki ženski likovi Carpenteru idu kao podmazani, pa tu nema nekog iznenađenja. Možda ću zvučati malo prežestok (ili podcjenjivački) ali cijeli cast je no name televizijski bez imalo karizme (bolje da je Alice Coopera prebacio u glavne likove) A uz to, ni scenarij im baš ne dopušta nešto ekstra razvijanje svojih karaktera. I to smeta skoro polovici filma jer radnja leži na njima. Kad stvari krenu u ubrzanje (čitaj: krene makljaža s Rogatim) film izgleda puno bolje, dinamično i s atmosferom kakvu i očekujemo od Carpentera. Samo što treba dočekati da prebaci u veću brzinu. Tehnički, plus za uobličavanje originalne ideje (Zlo nema baš čisti oblik – iako je onaj kanister pomalo trashy) ali minus za sve ostalo. OK, efekti imaju prolaznu ocjenu (zabavni i pošteni gore – kad se dogodi) i, uobičajeno, pohvale idu na poznati široko optički način snimanja radi kojeg film djeluje skuplje nego je ustvari bio. Danas je kultni, to će mu svatko priznati, ali jednako tako treba biti iskren i reći da nije najbolje od od onog što je Carpenter ponudio tokom karijere (ja još uvijek čekam da se uhvati nekog novog materijala) i da pripada onom razdoblju horor filmova kad su takve lošije stvari svejedno imale kredibilitet kakvi filmovi danas više nemaju.

John Carpenter’s: They Live (1988)

IMDb

Trailer

Nakon malo poduže pauze da se vratim s nečim… što reći: odličnim, kultnim, savršenim, jezivo dobrim, legendarnim (sami nastavite niz) filmom. To radim sa svrhom, da budem iskren, pošto je danas postalo popularno privlačiti pažnju svim i svačim (pomaže i to da se kresnete s kompletnom početnom postavom Dinama i onda napišete knjigu o tome) rekoh kako ne bi škodilo da se i osobno ubacim na taj vlak. Doduše, neću se uputiti u Dinamovu svlačionicu s kilom-dvije vazelina (ali nemam ništa protiv toga da me iz olujnog mora spasi kompletna ženska postava Baywatcha) a sasvim sigurno neću uzeti i pisati o nekom novom filmu (iako bih o novom Spidermanu mogao reći dvije-tri lijepe riječi) no zato ću fino uzeti provjereni materijal, smisliti tri-četiri pametne o njemu, uzeti koju bubble-gum (dok ne ostanem bez njih) i skinuti prašinu s tipkovnice jer… pa, ljudi idu na odmore i pauze s razlogom. Trebao mi je mali soul searching, da sredim vlastita sranja, da odredim prioritete i da ozbiljno porazmislim želim li više pisati o filmovima koji više nikoga ne zanimaju. Ali, kako sam ja u duši izgubljen slučaj, netko mora brinuti i o njima, filmovima o kojima više nitko ništa ne piše (vjerujem, nadam se, da ih netko još i pogleda) tako je odluka došla sama od sebe. Jer, uz velike moći dolaze i velike odgovornosti. Ne, to je iz prvog Spidermana, onog kojeg ustvari ne mogu smsiliti baš radi tih fortune cookies pizdarija. No, kako god okrenete, s majstorima kao što su John Carpenter, Walter Hill i još pokojim ne možete pogriješiti, a bila bi čista grčka tragedija da sam se pokupio iz internetskih ravnica bez da sam prošao opus barem jednog od njih. Stoga, savjetujem vam da nabavite dovoljno čunga-lunge, koju sačmaricu, jedne retro očale jer, ljudi, mi smo…

…generalno sjebani. Za razliku od klasičnih invasion filmova, gdje zli alieni dolaze s armadom kakve se ne bi posramio ni Filip Lijepi kad je radio desant na Englesku, ovdje su stvari već gotove. Alieni su među nama, žive i fakat uživaju. Ako ste s njima, povlastice su sljedeće: bolji posao, bolja lova, bolji standard života (pola naših političara, znači, radi za ove ružne tipove) i problema nigdje na vidiku. Nisu nas osvojili, oni su nas jednostavno kupili. I to su bile 80-te, dok još globalni komercijalizam nije bio tako široko rasprostranjen. Ali, svaka utopija ima zvrčku-dvije koja ih zeza. Ovdje su to neki opskurni likovi koji nose ogromne sunčane naočale (crne, naravno) i govore kako su… oni među nama. I to je to, grupa bože-mi-pomozi individua predstavlja našu zadnju obranu? Ipak, pojavit će se lik bez imena (doduše, nazivaju ga Nada ( Ništa)) koji će malo pomrsiti planove tim stvorovima iz jednog banalnog razloga. Nestalo mu guma za žvakanje. Ali zato ima pun quratz metaka koje vrijedi ispaliti. Pa će ih ispaliti.

Sad, naići ćete na svašta o ovom filmu. Eseje, doktorate, pažljivo složene studije o tome kako film govori o dubokoj zloj komercijalizaciji i dobar dio tih tekstova ustvari ima smisla. Svi smo mi prodane duše i svi imamo svoju cijenu. Bez daljnjeg. Ali, ono što tamo nećete pronaći jeste da je ovo čistokrvni Carpenter kojeg voli publika i kritika. Imamo sve njegove vrsne i klasične motive: usamljeni revelveraš (ovo možete staviti i pod navodnike) veliko prijeteće zlo (hoćeš uličnu bandu, hoćeš Stvora, hoćeš Lucifera osobno, hoćeš zle aliene) i nula posto da stvari uspiju. Doduše, to malo vuče na crnjak jerbo su stvari već sve završene, ali starog Johna ne zanima filozofiranje već posljednje uporište, borba, Alamo. A svi mi volimo navijati za junake koji idu protiv svih izgleda, ne, to nam je u krvi (iako bi, da je stvarnost u pitanju, svi pijuckali martinije i brojali eure zajedno s alienima) i to je ono što film isporučuje. Tu čak nije u pitanju ni održavanje sveameričkog načina života (da se radi remake u režiji Michaely Baya pao bi koji krupni kadar američke zastave) već jednostavno održavanje ljudskog načina života. Film čak ni osuđuje korupciju, pohlepu i prodane duše koliko nam ukazuje: to je sve već tu. Ipak, kao ideja, stvar je odlična. Alieni su već toliko puta pokušali zauzeti Zemlju teškom mašinerijom da su postali dosadni te je ovakav pristup – kreativno osvježavajući. Naravno, mogla je tu ispasti i jedna bezumna pucačina bez voznog reda da nije tipično dobre Carpenterove režije, poprilično uspješnih trik-rješenja (običan bijeli papir s velikim slovima iz vašeg kućnog printera – film je koštao svega tri milijuna, pa j ovo doslovce genijalno) i posve netipičnog casta. Roddy Piper, Keith David i Meg Foster (ženska ima fascinantne oči) nisu A zvijezde, nisu baš nešto ni kvalitetne zvijezde (Piperu je ovo vrhunac glumačke karijere) ali su zabavni, opušteni i izgledaju dobro u akciji. Mane, pitate vi. Paaa, ponešto od radnje je razvučeno, kao što je dio kad naš lik stavi naočale na oči, pa zamalo deset minuta šeta uokolo, nedostaje objašnjenje-dva (zašto se alieni vide samo kroz te naočale, a ne kroz svake ray-banke) no to su tehnikalije oko kojih ne vrijedi razbijati glavu. Originalan, zabavan, anti-alienski nastrojen… vjerujem da ima još fanatika koji su ga pogledali deset puta, pa se ne bojim da sam jedini. A što se tiče mojeg soul serching vremena i ozbiljnog premišljanja oko toga da prestanem pisati, da parafraziram lika u kariranoj košulji: došao sam žvakati žvakaće i pisati o starim filmovima… i upravo sam ostao bez žvakaća.

The Philadelphia Experiment (1984)

IMDb

Trailer

Science fiction filmovi 80-ih. Što vam prvo dolazi na pamet? E.T? Aliens? Terminator? The Thing? OK, kužim vas, snobovi ste kao i ja, idete na poznato i sigurno, ali sad idemo sporednim putem, pa na glavna vrata. Eksperiment Philadelphia je ono što se sad naziva kultnim filmom, jedan od predstavnika margine žanra, naslov koji nije baš nešto zaradio, nije dobio ni neke bog zna kako pohvalne kritike i više manje… samo je izašao. Doduše, dobio je ponešto medijeske pozornosti jerbo se ime John Carpenter vezalo uz njega, a to nikad nije tako mala stvar (pogotovo u 80-ima) koji je autor priče (i scenarija) te ga je producirao. Trebao ga je i režirati, ali bolje išta nego ništa. E, sad, da je to sve što se vezalo uz taj film. Idemo, ruke gore, tko je uopće čuo za ”stvarni” eksperiment Philadelphia? To vam je urbana legneda o vojnom brodu USS Eldrige i pokusu nevidljivosti izvedenom 1943. Navodno. Mornarica negira bilo što u vezi tog imena. Naravno da negira, rekao bi Fox Mulder. Pokus nevidljivost bio je tesiranje novog radara, nešto kao stealth tehnologija prije stealth tehnologije, i to je dovelo do… rupe u vremenu, da tako kažem. Taj urbani mit postao je osnova filma jer nastavak ranje ide…

…dva mornara propadaju iz 1943 u naše vrijeme. Naravno, dečki se vode kao nestali (ili mrtvima) još od 1943, ali kako njihovo pojavljivanje ne prođe baš nisko ispod radara, uskoro ih počnu loviti oni koji su originalni pokus i zeznuli. Jerbo njihov je dolazak napravio neke nezgodne rupe u prostor-kontinium- time zoni (long live Star Trek žargon) te trebaju napraviti nešto da se to popravi. Inače doviđenja sadašnjosti. Ali to nije baš tako jednostavno, uz muke proganjanja, pucanja i tako tih stvari, naš glavni junak će se i zaljubiti u djevojku koja mu pomaže, što stvari čini još malo više kompliciranim.

Gledano danas, ovo je film koji ima vrhunsku priču, ali malo traljaviju izvedbu. Pod tim mislim na vizualni dio jerbo su efekti kad vojni brod doživi svoj… transfer kroz prostor malo zastarijeli te čak i uz najbolju volju (i zanesenost) mogu proći pod… srednja žalost. Ali priča je zato derivat onoga na čemu su The X-Filesi živjeli skoro deset godina. Prava stvar, izmješana s fikcijom, vlada zna sve odgovore, tajne koje leže zaboravljene pod nakupinama godina i prašine. A u to ubacite dobru staru potjeru, junake koje ama baš svi žele uhvatiti i dobru dozu ljubavne priče koja ima učinak samo zato što su nam likovi itekako dopadljivi, što je uspjeh sam po sebi. Kažem uspjeh jer da Michael Pare uspije iznijeti film na svojim leđima… to je uspjeh. Ali, kako je on ograničen u glumi, tako mu treba davati i uloge, a ova jednog običnog, malog, priprostog i jednostavnog mornara mu leži ko budali šamar. Pošto smo već navikli da Nancy Allen bude žena od akcije (tko bi još mogao biti wing-man Robocopu) a usput i zanosna kao jutarnja ruža, njih dvoje čine odličan par. Ne ovi bullshit parovi koji kao da su došli s modnih pista već onako, realni. I, jebiga, ja uvijek pušim takve priče, a kad junak krene srediti stvar, doslovce sam navijao da se vrati natrag k njoj kad sve završi. Znači, na stranu šlampavost pri efektima, imamo priču, imamo glumce, imamo akciju, imamo dinamiku, imamo… sve što jednom filmu treba da bude dobar, zanimljiv i kultni. Već vam je dosadio Terminator? Upustite se u jedan mali eksperiment…

 

Assault On Precinct 13 (2005)

IMDb

Trailer

 

Samo godinu dana ranije pojavio se Dawn of the Dead. Zašto je to važno? I nije, ali samo da ilustriram kako izgleda odličan remake odličnog film, kojeg možete uspoređivati, kojeg možete kritizirati, koeg možete analizirati i koji će svejedno ostati samostalan uradak, dobar uradak, koji će unijeti promjene u već višenu priču, staviti nešto na stol za novu publiku, ali neće zaboraviti na staru. Tako se nekako radi obrada starog filma. E, sad, dolazimo do punch line ovog uvoda: remake kultnog akcića/vesterna Johna Carpentera ima izgled, ima čak nešto i mirisa od originala (zato nije u cijelosti negledljiv) ali nema okusa. To vam je konfekcijska roba: daj, sklepaj i pošalji, a usput ćemo prekrižiti prste i nadati se da će slavno ime donijeti pokoji dolar u blagajnu. U nadi je spas, tako kažu ljudi, pa iako sam film nije bio flop (na 30 milja uloženih zaradio je 35 = 5 milja plus) nitko se baš nije potrgao od oduševljenja. Tako je to kad radiš nešto bez entuzijazma. No, da je film u cijelosti propast, nije, ima par dobrih stvari u njemu (Drea De Matteo uvijek donosi koji bod gore) ali ovo i nije baš recenzija u stilu recenzije valja/ne valja (takvo pisanje ne živi na ovom blogu) već je više… usporedba i amatersko zapažanje što ne treba raditi kad već imate nesavladivu želju raditi nešto što je tako dobro (originalni Assault… je prime time Johna Carpentera, nema boljeg). Prvo čega bi trebali biti svjesni jeste da vesterni više nisu tako u modi kao plot radnje.

U današnje vrijeme kad postoji GPS, sva sila satelita, urbanizacija je došla i do običnih vrtova, priča o odsječenoj policijskoj postaji djeluje… far fetched. Ajde da su je smjestili u nekakvu pripizdinu u Utahu, među planine, ili u Montani, u šumu (iako nje ustvari i ima u ovom filmu) a ne u veliki grad (nedefinirani, da budemo precizni) gdje svaka šuša vidi što radite. Još ako i progutate da su negativci opremljeni sa svim i svačim što može blokirati podzemnu telefonsku liniju, mobitele, kompjutere, internet, ne možeš postaviti svoje junake u bezizlaznu poziciju tako što ćeš ih naoružati do zuba. Draž originala ležala je u tome što se svaki metak brojao dok ovdje tih problema nema: hoćeš automatsko oružje, hoćeš bombe, hoćeš cijeli mali arsenal – you got it. Kad krene automatska paljba stvara se okružje dosade (iako vjerujem da to nije bila namjera) pošto se ubija svaki suspens. Likovi su bolno nerazrađeni, što je mana i nije mana (u filmu je jednostavno previše likova) no mana je kad spojiš nekog karizmtičnog (kao što je Fishburne) s nekim tko baš i nije, ali ipak zna dvije-tri o glumi (Hawke) s nekim bezličnim kao što je Ja Rule (vjerujem da je on tu da privuče neke svoje fanove, ali karizma mu je kao kuhana riba) i još jednim ili dva lika te u cijelosti ignoriraš nekog tko bi ti ustvari mogao pomoći da dobiješ glumačku kvalitetu (Leguziamo, spomenuta Drea, Gabriel Byrne, koji čami apsolutno neiskorišten, i legenda Brian Dennehy). Jedini lik koji je kako-tako ispao zanimljiv jest Drea (ne gledam na to što je cijeli film u minjaku, ja nisam takva osoba) zato što je lik bolje razrađen od drugih. Što se tiče same ranje, tu nema neke mudrosti: policija uhvati lika koji zna sve o njihovim mutnim poslovima- policija ide smaknuti lika koji zna sve o njihovim mutnim poslovima. I sve koji su mu blizu. Naravno, ništa od toga nema veze s originalnom, pa se ne trebate opterećivati s poveznicama. Ako zamjetite neke nelogičnosti (tipa da je postaja u nekom zabačenom, praznom dijelu grada, ali čim naši likovi izađu van tu je gusta šuma šervudska) niste jedini, to vam tako ide u filmovima koji imaju problema s vlastitim identitetom, pa se nemojte ni opterećivati s pokušajima da ih pojasnite.

Sad, kad sam sve važno rekao, da se vratim na ono da film nije u cijelosti negledljiv. Stvar je jednostavna: isključite mozak na dva sata i sve na ekranu bit će vam dovoljno da zaboravite na sve probleme svijeta. Doduše, neće vam baš ni ostati u nekom sjećanju, ali barem je uspio ispuniti svoju zadaću i popuniti vrijeme. Druga stvar je malo bolje precizirana i, recimo, više je naklonjena poklonicima akcijskog filma kao takvog. Ovaj Assault… jedan je od rijetkih koji se ne srami izravnog puškaranja. Akcija je u prošlom desetljeću pala pod izravni utjecaj CGI-ja, zelenih pozadina, fora iz Matrixa, raznih koreografija i inih stvari kako bi postala što…hmmm, zapaženija. Ovaj film ne mari za to. Kad se puca, puca se pravo. Dodano je malo podzapleta, tek toliko da se nešto događa unutar postaje, ali akcija je fino izvedena, što je lijepo za vidjeti (tj. da nisu svi pali pod utjecaj kompjutera i vratolomnih koreaografija). Malo poznatih faca, malo dobrog puškaranja, dvije zgodne dame (koje u pol zime nose minjake, da naglasim) i malo podsjećanja na original… teško da će vas oduševiti, ali za opuštanje nakon teškog radnog dana može proći.