Archive for the ‘John Wayne’ Category

Brannigan (1975)

Posted: 7 kolovoza, 2012 in John Wayne, Kriminalistički

IMDb

Trailer

Kako kaže jaedan zanimljiv komentar na kojeg sam naišao: do polovice sedamdesetih, klasični vestern žanr bio je klinički mrtav i mjesto usamljenim junacima koji jašu prerijama prepušteno je urbanim kaubojima koji nose policijske značek. Clint Eastwood je u to vrijeme počeo polako, ali sigurno rasturati sa svojim Dirty Harry filmovima (prije pojave Brannigana već su dva bila vani) ali nije ni najveći kauboj od svih spavao. Sa 68 godina John Wayne je odlučio pokazati kako i u njemu ima snage da se pridruži mlađim snagama te je zaigrao policajca u poznatom McQ iz ’74. To ”policajca” nemojte shvatiti baš doslovno jer, iako se radnja odvija na betonu, Wayne je i dalje ko u preriji. Dok se film montirao i spremao za izlazak pred publiku, on je promptno uzeo još jednu, skoro identičnu, ulogu. Urbanog policajca koji ima kompliciran slučaj za riješiti. Ironično, to su bila jedina dva filma gdje je odigrao policajce, a sam priznaje kako bi Brannigana preskočio da je znao kako će McQ postati tek umjereni uspjeh (čitaj osrednji) jer Brannigan i dan danas stoji kao jedan od njegovih najmanje uspješnih filmova.Anyway, nije riječ o lošem filmu, dapače, usuđujem se reći da je stvar-dvije napravio bolje nego prethodnik, no kad vam s jedne strane za vratom diše netko kao što je stari (tada mladi) Clint, teško da možete polučiti uspjeh kakav bi htjeli. Čak, ako malo bolje pogledate, kraj Brannigana ima i svojevrsni hommage završnici Magnum Force filma, što vam dođe skoro ko predavanje štafete mlađoj generaciji. O čemu se radi?

O još jednom tvrdoglavom, upornom, svojevoljnom žandaru koji ovaj put iz USA odlazi do Velike Britanije kako bi preuzeo zatvorenika za kim je podignuta optužnica na novom kontinentu. Samo, istog tog kriminalca otmu neki nepoznati tipovi i Brannigan treba udružiti snage sa famoznim Scotland Yard operativcima kako bi razriješili tu malu zbrku. Negativci žele debelu otkupninu, a Brannigan, kako i dolikuje tvrdom svojeglavom žandaru, jako brzo kreće u samostalne istrage ne bi li pronašao rješenje. I, da, ima pratnju. Plaćenog ubojicu koji nikad nije naučio riječ ”odustajanje”.

Koliko ste već puta gledali film u kojem jedan policajac dolazi u drugi grad (i drugu kulturu) te svojim metodama razriješava slučaj. Ja nekoliko njih, ali prvi koji mi dolazi u misli je Black Rain. Zašto je to bitno? I nije, ali Brannigan radi jednu stvar dobro: ne vrijeđa inteligenciju. Kako je Ridley Scott sveopćem gledateljstvu predstavio cjelokupnu japansku policiju kao skupinu nesposobnih idiota kojima je potreban jedan loose cannon Amer da riješi slučaj, ovdje je Scotland Yard u skladu sa svojom reputacijom. Uglađen, ali efikasan, te je Brannigan skoro i kao promatrač. Iako ima samostalne točke djelovanja, naš junak je ipak pod njihovom paskom i stvarno je ugodno vidjeti kada scenaristi ipak prouče stvar-dvije prije nego idu raditi nebuloze tipa Ameri mogu sve. Priča je više trilerska nego akcijska, za što pretpostaljam da je glavni krivac zašto je film popio neuspjeh. Dugački kadrovi koji prate policijske akcije (primopredaju novca) nažalost malo su monotoni i možda malo prestatični. Presjeku ih dobri akcijski prizori, koji su pak kratki i bolje monirani te tako imamo problem znan i kao muka s tempom. Vrijedi spomenuti i kako je hitman u ovom filmu jedan od najboljih na velikom ekranu. Vozi crni Jaguar i nosi zgodne cvike cijelo vrijeme te ga vidimo tek kao obris, što je ispalo odlično. Wayne, kao i obično, nije glumio već je bio sam svoj (znači, svaka druga uloga) ali dobro mu je parirao poznati glumac/redatelj/vlasnik Jurskog Parka Richard Attenborough kao sposobni egleski žandar. Njih dva imaju fora buddy-buddy odnos, iako teško da ga se može nazvati takvim. Tu je i posve solidna akcijska završnica, jedna skromna car chase scena, poprilična gomila kadrova Londona iz 70-ih i sve u svemu, riječ je o poštenom, ali poprilično tromom trileru kojeg vrijedi pogledati samo kao dio Waynove avanture izvan prerija.

El Dorado (1966)

Posted: 18 travnja, 2012 in John Wayne, Remake, Robert Mitchum, Western

IMDb

Trailer

Sedam godina nakon što je svojim vesternom Rio Bravo postavio neke nove standarde u samom žanru (inovacije koje traju do dana današnjeg) Howard Hawks odlučio je napraviti malo reciklažu samog sebe. Nastavak/remake, kako si uzmete, nikad nije dostigao slavu prethodnika, ali da budem iskren, radi se o puno boljem filmu. Znam, znam, original je original, pitag, gledljiv i tako to, ali El Dorado je puno…pitkiji film, opušteniji i s boljim glumačkim izvedbama. Tako to ide kad radite materijal koji ste već obradili i znate koje su bile mane u prvom pokušaju (hej, volim ja Rio Bravo, ali da ga krase drvena režija i drvene glumačke izvedbe, krase ga) te ih tako malo popravite. Ali, ujedno, nastavak ima i jednu malu manu. Koju, pitate? Pročitajte ovo do kraja, bit će spomenuta jer tko je vidio odmah sve otkriti na početku. Sad se pitate zašto bi ovo uopće čitali do kraja, zar ne? Tri razloga. John Wayne. Robert Mitchum (o kojem sam se bogami raspisao u zadnje vrijeme). I James Caan. Tri razloga su pred vama. Sada dosta o tome, idemo malo na radnju filma.

U nekom malom vestern gradu, jedan tip, revolveraš Cole, pomaže prijatelju šerifu Harrahu u riješavanju malih problema. Nakon toga odlazi svojim putem, ali negdje na tom putu, par mjeseci kasnije, doznaje da mu je frend postao cuger (radi ženske, radi čega drugog) te da nema šanse da uspije spriječiti veliki revolveraški showdown obližnjih stočara. Pa se Cole odluči vratiti i pomoći frendu, a na putu pokupi i novog frenda znanog i kao Mississippi. Prvo što moraju napraviti jeste srediti frenda šerifa da može stajati na nogama, a onda mogu krenuti u ljuti boj za pravdu. Ima tu svega pomalo, od humora, do obračuna, pa čak i malo ljubavnih iskri tako da nitko ne bi trebao biti uskraćen za nešto. Ono što je važno…

El Dorado u nekim dijelovima priče djeluje kao identična kopija Brava, počevši od pijanog lika (iako su Wayne i Mitchum zamijenili uloge, pošto je Wayne u Rio Bravo bi čovjek od limene zvijezde) do mladolikog lika (a odmah izrazito glasno naglašavam kako je James Caan puno bolji izbor od Ricky Nelsona) do tijeka radnje. Tako je pretraživanje ulice i sukob u salunu (gdje nacugani Mitchum povrati kredibilitet) identičan onom u Rio Bravu, a ima poveznica i sa gradskim zatvorom kao posljednjim utočištem. Izmjene su sljedeće. Waynov lik počeo je malo zbijati šale na vlastiti račun, ili na račun vlastitih godina, te ima problema s pokretljivošću. Caanov lik dobio je puno više prostora za djelovanje, a dodana mu je i ljubavna priča (jerbo su Wayne i Angie Dickinson u Bravu bili malo smiješni) koja djeluje prirodno. Režija je puno preglednija i opuštenija, humor jednostavniji i stvarno je smiješan (iako pripada onim god old days vesternima) a sporedni lik imenom Bull nije ni pola tako iritantan kao što je bio Stumpy u Rio Bravu. Mitchum je glumčina kakva Dean Martin nikad nije postao, ali njegova transformacija iz cugera u opakog revolveraša je slabija nego tamo, ali to je možda zato što ovaj lik nije dugogodišnji cuger već rekreativni, tek par mjeseci. Sjećate se spomenute mane? Ona je na samom kraju. Završni je obračun pomalo mlak. To je problem jer su negativci stvarno dobro prezentirani, a i izgrađivanje napetosti nije pobacilo te se ne može osjetiti da nedostaje koji metak više da to bude baš u skladu s cijelim filmom. Svejedno, radi se o punokrvnom vesternu kakvi su prije žarili i palili, pa čak i ako se pojavio u sami sumrak klasičnog puškaranja, još uvijek je dovoljno atraktivan da može bez muke zauzeti mjesto uz izvornik. Recimo drugo, po samoj kvaliteti, ali realno, može i prvo radi opuštenije izvedbe.

Rio Bravo (1959)

Posted: 31 ožujka, 2012 in Akcija, John Wayne, Western

IMDb

Trailer

Zamislite scenu: dva producenta sjede u udobnim foteljama u nekakvom bezličnom uredu i na vrata im dolazi dugokosi tip s bizarnim prijedlogom. Ima jaku želju da napravi remake starog vesterna. Producenti ga gledaju kao da je jučer sišao s mjeseca, pa mu pogledaju filmografiju i vide da se sve što je do tada napravio svodi na opaku SF treščinu o ekipi na svemirskom brodu koji koriste lopte za plažu kao glavne negativce. Odgovor je: hell no, Johnny boy, hell fucking no. Dugokosi tip se ne da smesti i već ima drugačiju ponudu na stolu. Policijska postaja, banda koja je napada, grupa policajaca mora usko surađivati s grupom kriminalaca ako žele preživjeti noć. Cijena produkcije? Prava sitnica. Kako će se, dovraga, zvati takav film, pitaju producenti, zaintrigirani idejom. Čemu komplicirati već kad radnja sve govori, neka se zove Napad na policijsku postaju. U isto vrijeme, sedamnaest godina ranije, Gary Cooper, taj usamljeni šerif koji je dobio pedalu od vlastitih sugrađana dok čeka da dođe podne, izlazi iz kina i prvom novinaru govori svoje dojmove: taj film koji sam upravo gledao je takva bedastoća da to nikad neće pronaći svoj put do publike, a kamoli da će netko shvatiti zaozbiljno. Ispalo je, međutim, da ljudi nisu baš previše slušali starog Garya i film koji je on upravo pogledao pretvorili su dok kažeš draw u jedan od najvećih hitova svojeg doba, nakon čega su se kritičari gurali koji će mu dati veće hvalospjeve. Zanimljiv razvoj situacije kako god da okrenete.

Između ta dva događaja smjestio se kultni vestern provjerenog majstora Howarda Hawksa o šerifu koji s pijancem, zelenim klincem i invalidom mora obraniti gradski zatvor od najezde opasnih desperadosa koji iz istog žele izvući svojeg šefa. Da u svemu tome bude malo ironije, Rio Bravo nastao je djelomično i kao odgovor na Cooperov High Noon pošto je John Wayne uvijek mislio da je prikaz šerifa u tom filmu tragičan te da prava muškarčina nikad ne bi druga uvlačila u opasnu situaciju. Budi svoj i sam vodi svoje bitke, priče koje je The Duke jako volio, a kako su stvari stajale, volio ih je i Hawks. Iako se na prvi pogled može učiniti da je ovo još jedan izdanak duge i plodne loze vestern filmova koji su 50-ima i 60-ima nicali kao gljive poslije kiše, malo detaljniji pogled otkriva neke zanimljive stvari. Ponajprije su tu inovacije u samoj priči. Hawksa baš i ne zanima revolverašenje kao takvo već na izgrađivanju napetosti koja se kroz mali grad širi poput šumskog požara. Također, neprijatelji nisu jasno vidljivi kao ni smjer iz kojega će naići. Također, nije bježao od dodatne karakterizacije likova, iako je u tom procesu najviše profitirao Dean Martin kao alkoholičar koji kroz tijek radnje nanovo izgrađuje svoj karakter i ponovo postaje osoba kakva je bio. Upotreba tadašnje teen zvijezde (pjevačke, da ne bude zabune) Rickya Nelsona bio je ustupak studiju koji nije imao previše povjerenja u priču koja nema klasični obrazac radnje (danas bi u njegovoj ulozi bio Justin Bieber) i Hawks nikad nije bio oduševljen time. Otišao je tako daleko da je dečku dao minimalni broj rečenica samo da ga nema previše u filmu, koncentrirajući svu pažnju na odnos dva suprotna karaktera. Doduše, tri, jer je tu i legendarni Walter Brennan, ali njegova je pojava svedena na komični predah (koji zna ispasti poprilično iritantan ako ćemo iskreno) te film svoju minutažu uopće ne gubi na prikazivanje neprijatelja, pretvarajući ih u nevidljivu prijetnju općenitog značenja.

Već kad smo kod te iskrenosti, određene prigovore možemo uputiti i rastegnutim dijelovima koji nemaju baš nekakvu uvjerljivost te Waynovo nadmudrivanje s Angie Dickinson (najbolje noge južno od Texasa) nema baš nekakve posebne kemije kojom bi se predstavili kao potencionalno pamtljiv par (ni blizu Coopera i Grace Kelly) te na njihove scene možete gledati kao na još jednu polukomičnu predigru kojom se ublažavaju napeti dijelovi. Wayne kao John T. Chance nije ništa drugačiji od svih drugih likova koje je do tada i poslije igrao, što je polu mana, ali čovjek je imao tako samouvjeren nastup da nas za takve sitnice uopće nije briga, što je pak plus. Dean Martin je komad iznenađenja, koliko se to može biti u ovakvoj vrsti filma, a pripomoglo bi da je Hawks dao koju riječ više mladom Nelsonu jer bi onda barem znali na čemu smo (i dečku je trebao razbarušiti onu kokot-frizuru jerbo ona i vesterni nikako ne idu zajedno). Sve ostalo je na zavidnoj kreativnoj razini, pri čemu prednjači već spomenuto pretvaranje negativaca u bezličnu prijetnju, ali i na zanimljivom, skoro pa štedljivom, ubacivanju akcije kao sporednog sredstva da se održi radnja dinamičnom, ali da ista ne bude dominantna. Završni je obračun brz, zadovoljit će sve one koji vole klasično repetiranje vinčesterki, ali ne bi bio ni pola tako efikasan da nije prethodno izgrađene atmosfere prije toga. Iako je Hawks snimio još nekoliko vestern filmova koji koriste sličnu premisu (El Dorado je gotovo pa i remake) Rio Bravo ostaje najbolji u tom nizu, ali čak i da nije, svakako je vrijedan komad povijesti koju bi bila prava šteta ne pogledati barem jedanput da se vidi kako su to nekad davno radili pravi majstori filmskog stvaralaštva.

McQ (1974)

Posted: 24 ožujka, 2011 in Akcija, John Wayne, Kriminalistički

IMDb

Trailer

 

John Wayne je trebao glumiti Dirty Harrya. Aha, to sigurno niste znali. Ja nisam, kao ni to da je Wayne ovaj film pristao napraviti zato što je požalio što je odbio ulogu cool inspektora koji probleme rješava Magnumom 44. Dobro, i zato što su tradicionalni vesterni polako odumirali i što njegovi posljednji fimovi prije ovog nisu imali baš nekakvu prođu u kinima, ali nećemo to čovjeku zamjeriti. Došlo je vrijeme novih junaka, a Wayne se poželio naći u redu s pobjednicima. Što ovaj film čini jednim jako zanimljivim uratkom za pogledati (pri čemu moram zahvaliti i jednom filmskom kolegi i znalcu što me uopće podsjetio na njega) jer ga je režirao John Struges, još jedan veteran vestern filmova. Kad spojite te dvije institucije u novi žanr…hmmmmm.

Wayne je Lon McQ, čvrsti detektiv,sklon kršenju pravila, rješavanju problema na svoj način i općenitoj svojeglavosti. Što bi se reklo, još jedan tip kakve volimo gledati i kakvih se Wayne naglumio u karijeri. Netko ubije njegova prijatelja i partnera te McQ kreće u samostalno u istragu, a u nju će se uključiti i nadzor jednog poznatog kriminalca, urota koja potječe iz policijskih redova, par plaćenih ubojica, jedna zgodna krađa droge i par automobilskih potjera. I naš će junak popiti otkaz, naravno, kako bi njegova samostalnost i odlučnost došla do još većeg izražaja.

Prvo treba naglasiti, ovo je krimić stare škole, traje dva sata i zna odlutati u nepreglednost baš radi prenatrpanosti priče, ali to je ujedno i razlika izmežu Dirty Harrya i njega. Waynov lik nije moderna osoba, njegovo kretanje među policijskim osobljem djeluje baš nazgrapno, kao da mu ondje uopće nije mjesto i to ga čini uvjerljivim kao nepouzdanom jedinkom koja ide protiv sustava u kojemu je dugi niza radio. Gluma je…pa, tipični Wayne, ne očekujte neke promjene, kako je moj filmski kolega rekao, Wayne je preriju zamjenio betonom, a konja Green Hornetom, no ne možeš samo tako vestern izbiti iz njega. Da bi još više napravili razliku između njega i Dirty Harrya (ali i Franka Bullitta) Waynov lik ima i bivšu ženu, doznajemo da ima i klinku, no, koliko god te scene bilo zgodne, nisu baš u nekakvoj funkciji radnje i djeluju drveno. Wayne je samotnjak i kao takav je najbolji. Ima i par scena gdje se upušta u avanturu za jednu noć – isto baš ne funkcionira, a ni smisao radnje se time ne pojšanjava. Ipak, koliko god da su ti detalji usporavali tijek priče, ona je zanimljiva. Tipično jedna-stvar-vodi-do-druge pristup je zbrčkan, no urote među žandarima su uvijek zanimljive,a kad se tome pridoda oku ugodna akcija, nije uopće teško pretrjeti vrludanje radnje. Wayne se sa svojim McQ-om priključio povijesti (iliti tadašnjem novom trendu) i vidi se da je inspiraciju povukao iz sličnih uradaka tipa Dirty Harry i Bullitt, a sad koliko je samostalan (kao što su dva srodnjaka mu) ostaje ipak na gledatelju da odluči. Ja? Ja sam uživao. Wayne, Green Hornet, prva upotreba MAC-10 automata, par dobrih jurnjava, Wayne koji mlati sve redom, ubojiti jazz soundtrack….