Archive for the ‘John Woo’ Category


227890.1020.A tumblr_m6asazX0Jt1qzdglao1_1280 Face-Off-1997-movie-poster

IMDb

Trailer

Prodati dobru priču oduvijek je problematično, posebice ako radite akcijski film temeljen na osnovnom plotu u kojem glavni protivnici – zamjene lica. Doslovno. Takva ideja odmah u startu vuče na premisu nekakvog lošeg B uratka čija je osnovna namjena zadovoljiti najosnovnije produkcijske kriterije: puno ispucanih metaka. Činjenica je da u akcijskom filmu možete prodati skoro pa sve, od invazije malih zelenih, pa do kućnog ljubimca koji čita misli, no napraviti zdravi, rasni akcijski uradak zahtjeva talent, temelje i umijeće. Temelj bi u ovom slučaju bio scenarij o dva lika koji jedan drugoga ne mogu vidjeti, žive u predodžbi da znaju sve što mogu jedan o drugom i glavni cilj jest što prije ubiti… pa, tko koga stigne prvi. Priznajem, ne zvuči baš nešto na prvu misao, ali kad ga stavite u kontekst današnjice, gdje akcijski žanr iznenada opet počinje dobivati zalet, pa makar on bio i financijski, gotovo je nevjerojatno što sve može ispasti iz onoga što i ne zvuči tako duboko. Spojite to s talentom, uvoznim, da naglasimo i tu malu sitnicu, te kad pridodate cijeloj priči umijeće (vizualno, da naglasimo) dobijete formulu koja je u svemu dobitna. Mislim, ako danas možete prodati priču da teroristi Sjeverne Koreje mogu zauzeti Bijelu Kuću, zamislite što sve možete prodati u priči o dva smrtna neprijatelja koji su prisiljeni živjeti u koži (doslovno) ovog drugog.

Već kad sam kod prodavanja magle, zanimljivo je da prodavanje puno smislenijih stvari (kao što su dramskih elemenata) ide puno teže nego bi se to pomislilo na prvi pogled. John Woo, poznati majstor akcije kao takve, ne samo da je uspio dobro prodati dramu kao takvu već je u cijelu stvar uspio ubaciti i realnost. Za one koji vole malu pozadinu: Face/Off inicijalno je trebao biti SF koji se događa u budućnosti. To je valjda bio preduvijet da se priča proda bez previše pitanja, no radi Woo-ove intervencije, scenarij je prebačen u sadašnjost, techno-babble je smanjen na minimum i to sve iz jednog malog razloga: želio je glumcima otvoriti prostor da pokažu svoj talent. A talent su i pokazali. John Travolta, disko plesač i dadilja malog Mickeya rukovao se Nicholasom Cageom i rekao: idemo rasturiti cijelu stvar. Tako to ide kad jedan glumi Sean Archera, vrhunskog FBI agenta čija je životna misija uhvatiti svjetskog teroristu Castora Troya. Ne zato što je Archer predan pravdi već zato je predan osveti: Troy mu je ubio sina. I dok njih dvojica u furioznom uvodu razriješe stvar u Archerovu korist (Troy odleti, doslovce, u komu) stvari ipak još uvijek nisu tako sjajne. Postoji bomba. Da bi doznao gdje je, Archer mora preuzeti Troyev fizički izgled i ušetati u strogo čuvani zatvor te podatak izvući iz njegova brata. Plan uspije. Ali ne uspije. Troy se budi iz kome (tako to ide kad ti skinu lice) i preuzme Archerov identitet. Strane su sad zamjenjene, ali nimalo završene. Dva protivnika ovaj put će svoj sukob odigrati na novoj osobnoj razini i usput doznati da iza svakog lica postoji nešto više od pukog fizičkog izgleda.

Iako film na svojim leđima broji već 15 godina; nije ostario ni dana. Moglo je to završiti i drugačije. Mogao je ispasti još jedan običan bum-tras uradak i biti zaboravljen već idućeg dana, no svoj uspjeh duguje prije svega odličnoj karakterizaciji likova. Znam što mislite: takvo što rijetko da postoji u akcijskom filmu i složit ću se s vama. Zamjena identiteta nadograđena je pogledom iza…pa, lica. Tako je zamjetljivo da su Troy i Archer u suštini isti: samotnjaci, bez prijatelja, obojica su zanemarili svoju obitelj, no kako pogled dolazi s kontra strane, tako dva protivnika itekako dobro upoznaju okružje za koje su mislili da ga odlično poznaju. Njihova motivacija (barem ona od Troya) ostaje malo postrani što se tiče predanog naganjivanja ovog drugog (Archer to radi radi sina) ali gubici svakako postoje s obje strane. To ustvari ni ne iznenađuje previše. Woo je oduvijek znao prodati duboku povezanost među svojim likovima, izgraditi njihove suprotne karaktera i ugraditi u njih puno više od pukog naganjivanja. Tu je odmah i jedna mana proizašla, vjerujem, iz toga da film ne izgubi tempo i dodatno zakomplicira stvari. Archeru nitko ne vjeruje da je uzeo lice Troya, što je razumljivo, ali Troy kao Archer skoro sve uspije uvjeriti u suprotno, čak i vlastitog brata, koji je opisan kao teški paranoik koji nije vjerovao ni slici vlastitog brata. Mala zamjerka, ali da se spomene.

Tehnička strana filma i danas izgleda kao grom. To je najednostavnije tako reći i dodati da se protok godina uopće ne vidi. Koreografija akcijskih scena je besprijekorna, iako zrno teatralna (naglašava pomalo epske elemente u sokobu Try/Archer) te jedinu stvar koju ovdje možete zamjeriti jest upotreba kaskadera koji čak ni iz aviona ne sliče Travolti i Cageu. Posljednja scena, vlika potjera čamcima, izvučena je iz otpada jer je bila namjenjena prijašnjen Woo-vom filmu, Hard Target, i ovdje se uklopila savršeno (minus kaskaderi) no cijela ova priča bila bi bez veze da glumci nisu odradili posao… vrhunski, savršeno, besprijekorno (izaberite sami). Cage i Travolta žive oba lika gotovo u detalj, od pokreta tijela, do izraza lica. Ne znam jesu jedan drugog proučavali pri snimanju, ali steknete pravi osjećaj kao da su uistinu zamjenili tijela. Mala pomoć došla im je i od priznatih karakternih glumaca; Joan Allen, Gine Gershon, Thomas Jane i redatelja/glumca Nicka Cassavetesa, što otprilike govori da glumci koji uglavnome nemaju veze s akcijom znaju napraviti stvar boljom od onih koji često u tom žanru. Konačni bi zakljkučak mogao biti da se radi o kvalitetno režiranom, odglumljenom, ispričanom i zaokruženom filmu koji neće nikoga razočarati, čak ni ako inače bježite od akcije kao takve. Kad ste posljednji put čuli da je jednom filmu to uspjelo?

1961127,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+wukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 1961128,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 1961133,e037NFsh+Krq06U7tnE3LMvUmnWzIKMK6lhhB+S0g9uMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 1961134,_HybAW8WDKT_SBO5Nu3B2t69NyDPIPpYKAFvaNkfZj0MnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA==

1961146,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 1961147,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 1961149,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 1961153,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ==

1961124,tLmch_TO9w6b3b1LveSr9bke6mKyYFU4upoYQPxxlojUuQZpM6LPlArm0UA5ENB2KSQKrAPtYcJjzPcJVNgyTw== 1961129,Ch5IaQqnxxXrfoqhNaMHsk_Tn6biqPwv1WKFW8fmhtv37f0lxjx99739iAnbLhL0RGx37Cc1sqYCy1AsbIYeeA== 1961139,qeObvNnQ5IkF0fTecG7YiURGG660GC5oT9mXbh92M37LUiAqkAXxkJMsmuoJYNQHtGeAMcKK97fbpLbH+rGI6g== 1961140,ZIPp_ZrhMBsQR1mNUksR_qhMKuWNa0vMvaD19GLii+37Y6ndrWVt3TSkakTsbdK0YDjzV1xJTYwtQa_3w1eR_w== 1961143,YdgY3+JitI1M5hUcLOACMa9G0f_mcetXUItdNk5+zC94yH5dzGfraQSztuop7g8E2nGELzdyrhtIXcIJJUmZxQ== 1961144,Ch5IaQqnxxXrfoqhNaMHsk_Tn6biqPwv1WKFW8fmhtv37f0lxjx99739iAnbLhL0RGx37Cc1sqYCy1AsbIYeeA==


IMDb

Trailer

Što napravite kad želite snimiti nastavak uspješnog filma, a ne želite da na vas gledaju kao na još jednu krvopiju koja samo želi izvući pokoji dolar iz nečega što je imalo dobre financijske rezultate? Uzmete drugog redatelja, potpuno drugačijeg autorskog pristupa, ubacite u priču blisku povezanost glavnih likova, upotrijebite talent za kreiranje vizualno impresivnih akcijskih scena i konačni rezultat tako ispadne posve drugačiji film. To sad ima svojih dobrih stvari i ne tako dobrih stvari i svaku od njih treba odvojiti od cjeline da se dobije cijela slika. Nakon što sam pogledao posljednju nemoguću avanturu Ethana Hunta uhvatila me nekakva nostalgija te nisam odolio ponavljanju gradiva, ovaj put s malo spremnijim kritičarskim okom, zadržavajući pohvale na istom nivou. Iako će se većina onih koji su gledali cijeli serijal i koji ga poznaju u dušu složiti da je treći dio (by J.J. Abrams) možda i najbolji (kažem možda jer ne može se poreći opasno visoka kvaliteta i prvog dijela napravljenog od strane jednog Briana De Palme) drugi dio ima ono nešto dodatno između likova što ga čini možda i najrazrađenijim. Da je omjer sadržaj vs vizualno bio malo više usklađeniji, pretvorio bi se u najbolji film, ali i ovako je na visokoj razini, bez obzira što je od većina podcijenjen.

Priča započinje rušenjem putničkog aviona i vraški zgodnim bijegom u posljednji trenutak. Naš Rade Šerbeđija ima tu čast da otvori početak, što je, priznajmo, bilo zabavno. Priča dalje ide ovako. Odbjegli agent ima nešto jako gadno u svojem posjedu, drugi agent mora vrbovati zgodnu žensku i poslati je u naručje prvog agenta, koji je ženskoj bivši, kako bi doznao što to prvi agent ima kod sebe. Prvi agent doznaje da ženske više voli drugog agenta, no da bi dobio što želi, mora je zadržati uz sebe jer drugi agent će biti na istom mjestu kao i prvi agent te će dva agenta krenuti u ljuti boj jedan protiv drugog. Ponešto radi opasnog virusa kojeg oba agenta žele, a ponešto radi dotične ženske. Skužili osnovnu nit radnje? Malo je posuđena iz Hitchcockova filma Notorius, ali ako stvar radi, ne popravljaj. Dok s pričom film nema nikakvih problema, čak ni pojašnjenjima u vezi virusa, ni tko koga, ono što baš ne šljaka jest prepoznatljivi vizualni stil Johna Woo-a.

Sada, netko će reći “kako to može biti problem” (među njima bih mogao biti i ja) ali MI serijal jednostavno nije dizajniran da Ethan Hunt leta uokolo, radi pet nepotrebnih preloma u zraku, okreće se oko svoje osi s dva pištolja… – volim to vidjeti, ali u nekom drugom filmu. Sama akcija, kad je prizemljena izgleda sasvim dobro, no prenaglašena koreografija ne ispada zabavno (kao što je slučaj s Hard Boiled) već djeluje poprilično pozerski. U negativnom smislu. I dok je u prvom dijelu Hunt bio tek početnik koji još uvijek ima svoj Top Gun nastup, ovdje bi on trebao biti mešter ceremonije, ali djeluje malo kao klinac kojem su dali mogućnost da izgleda kao glavni frajer. Scene potjere s motorima su dobre (iako bih volio vidjeti koja se to guma može toliko dimiti da zablokira vidno polje autu koji ga proganja) završni fajt je čista klasika (iako bih izbacio stvar-dvije) i napetost kad se likovi ne jure ili mlate posve je zadovoljavajuća. Film kao da je negdje u procesu doživio mali kratki spoj. Vjerujem da su htjeli napraviti nešto drugačije, ali uzeti Woo-a za taj posao, pa ga onda malo pritegnuti da bude u granicama normale nije baš najpmaetnija odluka. Srećom, postoji dobar naboj između Dougray Scotta i Cruisea, skoro kao i kod Travolta/Cage tandema iz Face/Off-a, pa nećete gotovo ni zamjetiti da je cijela priča poprilično pojednostavljena (TO je odgovor na one kritike kako je prvi dio malo previše zakompliciran). Doduše, mogli bi zamjetiti da ima par nedorečenih stvari u njemu (što bi s likom kojeg igra Brendan Gleeson) zato što je originalno trebao trajati tri sata. Zabavan, drugačiji, ne baš stila koji odgovara ovakvoj vrsti filma, ponegdje malo naporan… ali ne bi bilo zabavno da je isti kao prvi dio, ne?


 

IMDb

Trailer

Znate kako je to, imate švedski stol finih jela na izbor, a vi se odlučite za hamburger. Nešto slično se meni često događa, par novih naslova stoji na hardu, čeka da budu pregledani, ali nakon što sam pogledao novog Dylan Doga… malo klasike nije smjelo naškoditi. Ne da je Dog tako loš (ili tako dobar, već kad smo kod toga) ali nekako sam trebao odmor od istraživanja novih stvari, pustiti mozak na pašu i gledati lijepe slike. OK, sad sam malo pretjerao, ispada da je Woo zadnji šrot koji se treba gledati ako ne želite ozbiljnije razmišljati, no ovdje to i nije tako daleko od istine. Možete gledati, možete se pravo zabaviti, kvragu, možete biti duboko zadivljeni i puni poštovanja naspram onog što vidite, ali ako tražite i malo sadržaja uz odličnu koreografiju, moj savjet bi vam bio – uzmite neki drugi Woo-ov film. Jer Hard Boiled je jedna duga, orgazmički dobra pucnjava, u kojoj postoje intervali kad oružje miruje, ali samo dok se ponovo ne napuni.

Kad bih trebao reći nešto o priči; rekao bih sljedeće. Jedan super drot ulijeće iz pucnjave u pucnjavu, na awsome načine rastura interijere i eksterijere, a tu je i neki drugi lik koji je kao negativac, ali je ustvari pozitivac te se super drot udružje s tim drugim tipom i onda rade još veća čuda. Mogao bih prepisati sadržaj s IMDb-a ili Wikija, ali to jednostavno nije moj stil jer kad uzmem ovaj film da ga pogledam, to je kao naručivanje hamburgera; znate da je dobar, znate da ćete uživati i znate da vas neće razočarati. Sve navedeno; ispunjeno. To je ujedno možda i najveća mana, taj dio s nekom suvislijom pričom, ali Woo je ovaj put postavio nebo za granicu u dijelu koji se bavi koreografiranom pucnjavom (osvojio je svemir na kraju) i ama baš svaki trik kojeg se mogao sjetiti, smisliti i snimiti – ovdje je. I što je kvaka, akcija se ne ponavlja, treba biti fucking genije da se to izvede. Pirotehnika je fascinantna do te mjere da film djeluje dosadno kad se ne puca. Što se tiče dubine odnosa među likovima, tu je granicu postavio jako nisko. Ipak, u sve to ubacio je i one svoje poznate motive, poštovanje dva suprotna karaktera, prvo se ne volimo, pa onda surađujemo motive, no ovdje je to tek radi šablone koju je prije stalno koristio (drugdje to bolje funkcionira) i baš se osjeti kako je išao raditi film koji će biti majka svih pucačina. Možda griješim, ne da mi se provjeravati, ali to mu je bio i posljednji film na matičnom tržištu, prije nego ga je USA kupio, pa je čovjek htio otići s praskom.

Gluma, nećemo se zavaravati, ne postoji, ali Chow Yun-Fat je tako dopadljiv lik da ni ne treba glumiti; on je jednostavno super drot, s čačkalicom u ustima, i kao takvog ga volimo. Drugi kućni Woo-ov glumac Tony Leung, nije ni blizu Fatove pojave, no on je čak malo i glumio, ali samo malo, i više pozirao (ok, ok, obojica su pozirala) te njih dvojica djeluju kao svaki pošteni partners with guns ljudi. Želja za budućnost. Leung i Woo su se ponovo ujedinili na Red Cliff-u. Fat i Woo? Što se čeka? Bila jednom jedna priča o nekakvom filmu The King’s Ransom, ali to je, valjda, stvar prošlosti. Uglavnom, novo gledanje, isti dojmovi, ista razina zabave, film koji ama baš nikad neće zakazati i koji je zabavan čak i na deseto gledanje.

Blackjack (1998)

Posted: 15 svibnja, 2011 in Akcija, John Woo, TV

IMDb

Trailer

Kada veliki redatelj uzme raditi televizijski film to odmah zna biti znak za uzbunu. OK, danas je to popularno, raditi poneku epizodu neke kultne/cijenjene/hvaljene serije, ono, malo se približiti svjetskim masama, ali u 90-ima to je bilo ne baš poželjna stvar. Zamislite jednog Spielberga da ide raditi epizodu Beverly Hillsa ili nečeg sličnog, prije će se pakao zalediti. Donekle je i razumljivo da se cijenjeni redatelj John Woo bacio u televizijsku produkciju, veliki igrači su mu odmah pri transferu preko velike bare podkresali krila i stišali ono po čemu je bio poznat, a manja, nezavisna produkcija takvih ograničenja nema. Također, Blackjack nije njegov prvi televizijski uradak, iz nekog je čudnog razloga napravio remake vlastitog Once A Thief (1991), iz kojeg se izrodila serija kratkog trajanja, što je poanta i ove priče – Blackjack je trebao biti serija, no kao projekt, nikad nije prihvaćena. No, ostao nam je film. Dobar ili loš…tu se moraju uključiti neka druga pravila, ona koja povezuju televiziju.

Jack Devlin je bivši US Marshal, stručnjak za osiguranje i zaštitu. Kad supermodel Cinder James upadne u nevolju, Jack je naš čovjek. On i Cinder moraju riješiti njezin problem – jako nezgodnog obožavatelja koji našu junakinju samo želi vidjeti mrtvu, ništa više.

N-da, odmah da naglasim, nisam baš ni neki fan Dolpha Lundgrena, nije da ne volim čovjeka, ali pored nekoliko drugih snagatora, on mi je uvijek bio u drugom planu. I nasminao se svega, od par dobrih stvari do potpunih besmislica koje je stvarno teško probaviti (Jill Rips (2000) mi dolazi u sjećanje). To spominjem zato jer ovdje lik nije snagator, što funkcionira iznenađujuće dobro, a Dolph izgleda dobro u odijelu, baš i kako treba izgledati tip koji je dio boljeg i elitnijeg svijeta. No, neću ići tako daleko i reći da zna glumiti jer muku muči s onim dijelovima radnje gdje bi se trebalo ponešto i odglumiti, ali, sve u svemu, ispao je neobičan, no zanimljiv izbor. Društvo mu pravi Saul Rubinek, puno bolji glumac kojeg ćete pronaći posvuda (i kladim se da nećete zapamtiti ime). Da je zamišljena serija zaživjela, njih bi dvojica bili par na tragu Dylana Doga i Groucha Marxa. A lik Jacka Devlina ima štofa za razradu, on ima tajanstvenu prošlost, traume iz djetinjstva, fobiju bijele boje koja ga zna onemogućiti u akciji, stvari koje bi dušu dale za razradu, čime je ispao i najbolje razređeni lik u filmu. Da je ostatak takav…

Radnja je, očekivano, prizemljena za televizijsko područje, pa ne treba očekivati nešto ekstra od lokacija, interijera ili eksterijera. Glavni negativac je televizijski, kartonski, kao i većina likova koja se pojavljuje. Neki su trebali dobiti svoj život u nastavku, tj. seriji, no što je tu je. Akcija je pak očekivano dobra, dapače, odlična za jedan naslov ograničen pravilima i tijesnim budgetom. Vrhunsko puškaranje a’la John Woo nije izostalo, slow-motion kadrovi, dva pištolja, jako lijepa koreografija koja ovaj naslov, ako već po ničemu drugom, izdvaja od ostalih. Funkcionira i odvojeno od planova za seriju, pa tu ne bi trebao biti nitko posebno razočaran. Još da su malo poradili na scenarističkim stvarima…

Naš glavni negativac je usamljeni luđak, stalker, manijak, you named, koji prati slavnu zvijezdu. Bilo takvih slučajeva, bit će i dalje. Ono što će svima biti baš pravo WTF trenutak jeste što uvijek kad dođe do pucnjave, društvo mu pravi tucet motorista naoružanih do zuba. Čak i murja govori da je lik sam, te su ovi statisti ovdje samo radi akcije koja, gledano s logičke strane, ne služi baš pravo ničemu. Također, lik ima vrhunsko oružje, tešku opremu, a živi u skladištu, nema prebijene kinte, pa je malo kao bogat…skužili ste, ne… svatko je dodavao svoje. A ni fobija našeg junaka nije zlato što sja. Načelno, ideja je dobra, ali što se koristi u krivo vrijeme. Lik gleda pozadinu karata i umire od glavobolje. Minut kasnije, gleda u big ass bijeli monitor i ništa. Da je to dotjerano u red, bio bi to još bolji slatkiš od filma.

Ali, iskreno, baš me pravo čudi da to nije dobilo svoju seriju jer gledano iz današnje perspektive, serija Human Target ima toliko sličnosti s Blacjackom da je to strašno (a i Mark Valley dijeli popriličnu fizičku sličnost s Lundgrenom). Netko drugi prepoznao potencijal? Možda. Zaključak? Stotinjak minuta umjerene zabave, ništa posebno, ali daleko od negledljivog. Ugodna suradnja Wooa i Lundgrena, ako ništa drugo.


ATDqzGx

IMDb

Trailer

Jean Claude Van Damme nikad nije prešao na službenu A listu dobrih i cijenjenih glumaca, ali početkom devedesetih došao je jako blizu da napravi taj neslužbeni transfer triptihom kojeg svaki jači poznavatelj akcijske povijesti jako dobro poznaje. Hard Target, Universal Soldier i Timecop – ima netko da nije čuo za ove naslove? Podcijenjeni, ne baš slavno dočekani od kritike, financijski višestruko isplativi, zanimljivih pozadine – El Dorado za neobavezno piskaranje o filmovima. Kako pravila nalažu, valja krenuti od početka, tj. prvog koji je Van Dammea dovukao na radar malo jačih filmskih igrača jer u njemu, osim onog posve očitog, ima i onih drugih, malo manje zanimljivh stvari, ali da ne kažete kako vas ne informiram i o raznim trivijalnostima za koje jako malo ljudi zna. So, here we go…

New Orleans, grad vječite zabave i dobrog provoda, ima i svoju tamniju stranu. Grupa plaćenika organizira lov na ljudske mete. Kad kćer od jedne najednom bane u grad tražiti svojeg nestalog oca, stvari postaju malo kompliciranije. No, zgodna dama neće dugo biti sama u svojoj nevolji, pomoći će joj samozatajni mornar imenom Chance. Kako je to priče ne sudi knjigu po koricama, naš mornar je ustvari opaka bivša vojna živina, spretna s oružjem, još spretnija bez njega, a plaćenici s početka radnje dobivaju jedan uzbudljivi lov kojeg bi mogli pamtiti…ako ostanu živi.

Danas je to kultni film, bez pardona, jedan akcijski naslov koji neće razočarati čak ni pri višestrukom gledanju, ali u vrijeme izlaska bio je – onako, ne baš nešto posebno eksponiran. Možda radi izostanka interneta i sličnih veselih stvari, ali kad usmena predaja radi dobro za neki naslov, onda znaš i da je nešto novo na zapadu. Redatelj John Woo nije bio na zapadu toliko poznat kao danas, točnije, ovo mu je bio prvi film rađen za amerikaniš tržište. No, imao je reputaciju kao jedan Mocart što se tiče akcije te koreografije u svojim filmovima, a i Quentin Tarantino ga je promovirao kao svojeg uzora. Hmmm, Quentin je pokupio Oscara za Reservoir Dogs, pa su to bile zanimljive vijesti, ali kako je amerikaniš tržište skeptično prema novotarijama, čovjek se tek trebao dokazati. No, Woo ne bi ni vidio USA da ga nije tamo dovukao Van Damme te mu omogućio da uopće počne razmišljati o nekakvoj internacionalnoj karijeri (i sad nek netko kaže da čovjek nema nos za dobre poslove). Jedini problem, Woo-u nitko nije rekao da Ameri, koliko god prihvaćali egzotiku kao nešto možda dobro, također vole imati stvari pod svojom kontrolom, ali o tome malo kasnije.

Sami film – vizualno najbolji Woov film. Da ne bude pogreške, prebacio je sve one stvari koje su mu bile drage (i postale popularne nakon premijera) na jednu gomilu – tako likovi koriste dva pištolja, bacacnje stvari nekome u lice (tipa kanta benzina) obleka sačinjena od dugačkog crnog kaputa, slow motion radnja, koreografija tučnjava i pucnjave naspram kojih su se dotadašnji amerikaniš filmovi činili sterilnima i drvenima. Scenaristički je malo zakočen, već kad govorimo iskreno, jer pomalo tanku priču popunjava dugačkim (cool) scenama i dugačkim (cool) kadrovima glavnih likova čime se baš i ne dobiva osjećaj da radnja ima nekakvu brzinu već se dosta toga temelji na vizualnoj poslastici (nešto kao Woo-ov Hard Boiled – koji je gotovo cijeli jedna dugačka pucnjava i makljaža) a od glume nema ni G.

Never the less… film ne bi bio ni blizu statusa kakvog ima da nije raspoloženog casta. Van Damme je naš dežurni junak, njegova čista suprotnost jeste dežurni negativac Lance Henicksen (tko nije čuo za njega nega odmah prestane ovo čitati) a podršku mu pravi (tada) mlađahni Arnold Voslooo (kasnije poznat i kao mumija Immhotep) i vidi se da dečki doslovce guštaju u svojim rolama. S neba je pala i Yancy Butler, naša mlada, zgodna i ko Crvenkapica naivna junakinja te doprinjela da ne moramo gledati samo muške kako mjere koji ima dužeg (pištolje, jel’te) i nije napravila loš ulazak na velika platna (iako je kasnije doslovce nestala s istih) – te jedino što se može ovdje malo prigovoriti – bespomoćne dame u nevolji već su onda bile out, a Woo je samo potvrdio da mu prikazivanje ženskih junaka – ne leži. A kako se za dobrim konjem velika prašina diže, nije ni “Teška Meta” bez svojih urbanih legendi.

Odavno se šuškalo kako je u svojem originalnom trajanju film bio nešto duži, ali da su dežurni amerikaniš dužebrižnici uzeli cenzorske škarice u svoje ruke i napravili par preinaka, tj. natjerali su Woo-a da ih napravi jerbo takvo nasilje ne prolazi baš kod njih. Zahvaljujući kolegi Dragonrageu što mi je davnih dana poslao originalni directors cut (iako to nije službeni naziv izdanja, radi se o verziji koja je tek sklepana kako je originalno zamišljena, s glazbom iz drugih filmova i time codom) te sam time nahranio svoje akcijom gladne potrebe, moram reći i da i ne tom izdanju. Scene su proširene, neke izmjenjene, nasilnije i žešće – to da, ali jednako tako su neki djelovi nepotrebni (prisjećanja glavnog lika na sve poginule prije nego krene raditi račun – klasični obrazac u John Woo filmovima – od čega su ga Ameri izliječili) jer dodatno zadržavaju radnju na – nepotrebnim stvarima. Ali, da, urbana legenda je istinita, postoji ta duža verzija i ako ste malo jači maher za torente, rapidshare i ine, može se pronaći.

Trivijalnost za kraj. Kako je Woo na teži način naučio da će rad u USa imati svojih posljedica (cak-cak cenzorskih škarica) – ako niste znali, u filmu glumi i scenarist filma. Chuck Pfarrer je lik kojeg negativci love na samom početku filma. Zanimljivost? Tip je u stvarnosti bivši SEAL, vođa tima, stani, pani bad ass vojničina koja je postala scenarist, a ono što se nabraja u filmu kao stvari koje je lik Chancea zaslužio u svojoj službi, ovaj ih je lik zaslužio uistinu (piši ono što poznaješ, ne) – a jedan od njegovih scenarističkih “nedjela” je i Barb Wire (1996) kojega je nedavno spomenuo kolega Dragonrage na svojem blogu. OK, znam da je to sitnica, ali da budete informirani. Za kraj – jedan od najpopularnijih Van Dammeovih filmova (iako ne i najbolji), Woo-ov najzabavniji film u koji je uspio ubaciti sve one vizualne poslastice koje su mu donijele popularnost (ali nije ni njegov najbolji film), box office uspješnica (na uložnih 18 milja donio oko 80 milja) kultni naslov i nezaobilazna lektira za sve one koji cijene akcijski film kao takav. Trebam reći nešto više?


IMDb

Trailer

John Travolta mi je oduvijek bio simpa tip, jedan od onih koje ne možete postaviti u nekakav određeni kalup, a čije filmove znate, onako, površno. Kruži glasina da mu je u nekom vremeno Q. Tarantino oživio karijeru i od njega napravio zvijezdu. Odmah da vam kažem, u povjerenju, to je gnjusna laž. John Woo je taj koji mu je oživio karijeru i to na način da mu je u ruke utrpao dva pištolja, natjerao ga da ubije par ljudi i izvuče ono na površinu što do tada nismo znali – Travolta je baš cool kao negativac. Zaboravite na plesanje i pjevanje, ovo je ono što čovjeku leži. Tko je pak sad John Woo? Dobro, malo karikiram, svi znalci filmske umjetnosti (pri čemu baš i ne morate biti ljubitelj akcije) znaju to ime. To je tip koji je prešao u Ameriku raditi filmove, s većom lovom i većim zvijezdama. Samo, netko mu je zaboravio reći jednu stvar. Ameri vole egzotiku…dok je izvan USA. Kad je prebace kod sebe, onda u roku odmah dobiju želju to malo modelirati po svojem viđenju, tako da jako brzo egzotika postane…nešto o čemu se pričalo. Slomljena Strijela jeste školski primjer toga što se dogodi kad netko needuciran želi napraviti akcijski film koji bi se treba svidjeti baš svima. Ne ide to tako.

Deak i Hale su frendovi, dobri frendovi, najbolji (valjda) i usput su piloti. Jedne večeri, dok se vozikaju s supermodernim  B-3 stealth bombarderom (iliti, tada je bio), Deak iznenada poželi roknuti frenda jer ima plan kako se domoći dvije nuklearne glave koje prevoze. Radi prodaje, naravno. Hale nekako preživi, udruži snage za valjda najzgodnijom renđericom koju možete pronaći u divljini i njih dvoje krenu hebati Deaka po pustopoljinama Utaha.

Osobno, meni je ovo baš zabavan film. Mislim, Travolta kao cool bad gay jeste onaj najbolji dio cijele priče, ima tu i malo poštene akcije, ekspolozija-dvije, bez Samathe Mathis bih nekako i preživio, a ni krajolik Utaha baš ne poziva na nekakvu spektakularnost pri kadriranju. Ipak, film ima tempo, nije nešto rastegnut, lijepa, čista fizička akcija i priča je dovedena taman do granice da bude stripovski nabrijana, ali ne i bedasta. No, ono što nedostaje… Woo i njegova egzotika.

Oni koji malo bolje poznaju njegov matični opus složit će se da su svi prepoznatljivi elementi ovdje ; frendovi kao ljuti suparnici, pirotehnika i akcija koja, iako provedena pod strogim zakonima američke cenzure, još uvijek ima ono nešto prepoznatljivo i ono što nedostaje jeste – pa, gotovo jedan debeli komad scenarija. Recimo, dio o karakterizaciji naših junaka. Znam, tko je to vidio tražiti u akcijskom filmu, no kad sve karte polažete na sukob koji vode dva frenda, onda je valjda logično pokazati zašto su oni dobri frendovi. Jer, Travoltin lik jede onaj od Christiana Slatera za doručak. Dvije posve suprotne komponente, a to baš i ne ide ruku pod ruku s predstavom kako između njih postoji i dublja povezanost koja njihove dvoboje treba postaviti u nešto emocionalnije nabijene. Kad njih dvojica ratuju, to je onako, školski – psiho vs herojčina (Slater mi je isto simpa u ovom filmu, malo je zbunjola, što je uvijek prihvatljivo) i malo se izgubi ono da je to trebalo biti – žešće.

Već kad smo kod toga – akcija. Neke scene imaju dobrih fora, ima tu stila, ima tu poznate koreografije, ali toliko zatušene da je gotovo neprepoznatljiva. Do dana današnjeg, vizualno, Woov najbolji film iz amerikaniš faze ostaje Hard Target. Scenaristički najkvalitetniji – Face/Off (ali to su priče za druge teme). Tome su krivi, naravno producenti, koji su se poplašili da bi brutalniji prizori mogli odbiti publiku. To je kao da dovedeš Mocarta da ti sklada Simoninu “Tlebam Lovu”. Da je riječ o drugom redatelju, malo manje atraktivnim glumcima, film bi prošao ispod radara tako nisko (niže nego B-3 korišten u filmu) da ga se nitko ne bi sjećao. Ovako je, čak i za ove kreativno ograničene uvjete, bio hit. Oko 70 milja domestik, oko 160 po svijetu. Neloše. Ali, realno gledajući, sve što se tu pamti jeste Travolta. Kao i to da mu negativci baš dobro leže. Sam film – da je gubitak vremena, nije. Da je nešto ektra posebno, nije. Nešto između. Ovisi na kakvu ste razinu akcije i kvalitete iste kalibrirani. I, jedna napomena, Hans Zimmer je opet krivac za soundtrack i ovo je par stepenica ispod onog što je radio za The Rock, no ima jedna prepoznatljiva tema. koja se, neformalno, koristi i u serijalu Scream. Što reći, čovjek zna znanje.