Archive for the ‘Jurgen Prochnow’ Category

Hurricane Smith (1992)

Posted: 18 srpnja, 2013 in Akcija, Jurgen Prochnow

HurricaneSmithPoster2 51M7H2BxZuyL imagesqtbnANd9GcSY1RG5gsEvw4YvzNSAO

IMDb

Trailer

Kolega Dragonrage vam je još tamo na početku svoje rubrike Blast from the Past rekao sve što trebate znati o ovom filmu; tko, što, gdje i kako. Prvo pričitate to, a onda se vratite ovamo da vidite što je bilo dalje. To mislim tek u polušali jer stvarno je sve lijepo napisano, a ako ste fan tehničkih stvari nekog filma, malih, ali vrijednih podataka, onda je to kao napisano za vas. Što ćete onda ovdje pročitati… oh, sve ostalo. Čak sam razmišljao da napravim neki dodatni podnaslova; ljetni film za ljetno vrijeme, neki tako tagline jer… pa, to je to. Recimo da mu je to i sva prednost (uz nekih još par sitnica) te ne čudi da Carl Weathers nije postao neka jaka zvijezda. A inače pušim takve akcijske razbibrige, gdje jedan lik dođe na posve drugi kontinent, ne samo državu, i ona pronađe druge likove kojima se zamjeri i na kraju se svi likovi mlate s čim dohvate. Kad gledate film 90 minuta, a veća pažnja vam je na grickalicama pri ruci, to je znakovito da nešto nije kako treba.

Da ne duljimo… Billy Hurricane Smith dolazi u zemlju klokana da pronađe izgubljeno sestru jer im je umrla majka. Nju ne pronađe, ali pronađe mutno društvo s kojima se družila. Ama baš nitko od njih nije oduševljen što je on tamo, pa ne treba previše da ga počnu zezat, mlatit i pucat na njega ne bi li ga otjerali. U cijelu priču ulazi i jedan smotani sidekick te kurva zlatnog srca (klišeja na izvoz, molim lijepo) koji pomaže našem junaku da se osjeti dobrodošlim. Kurva više nego sidekick, ne. I to je to, priča ide tračnicama koje vode pravo do završnice tipične za takve filmove; masovnoj pucnjavi gdje se razriješavaju računi.

Iz nekog bizarnog razloga svi oni elementi koji bi trebali biti zabavni za ovakvu vrsta filma nekako uspijevaju podbaciti. Carl ne izgleda loše, ali kroz film prolazi kao kartonski poster; bez emocija. Obiteljski problemi, kriminalni problemi… lik ima identičan izraz lica. Bar malo živosti popravilo bi dojam. Priča je… ah, ništa pametna, ali nije ni glupa kako već znaju biti, no ne isporučuje ono što bi trebala. Čitajte; vraga doznamo zašto su se svi ti likovi napalili na glavnog junaka; sestra mu nešto doznala, sestra ih je otkucala, setra ih je pokrala… Odnosi među likovima su u razini; sidekick nije smiješan, iako mu je to glavna namjena, glavna ženska nije baš nešto atraktivna, a kad dođe do očekivanog ljubavnog klinča (svi znamo da do toga mora doći) scena djeluje pomalo playboyevski, što znači da je odrađena nemaštovito i tako bljutavo da je možete i preskočiti. Također, ovo je zadnja zamjerka, koji je to genijalac od face kakav je Jurgen Prochnow išao napraviti tako bezveznog negativca (mlati žene, prijeti ženama, bezvezno maše pištoljem, replike k’o napisane rukom osnovnoškolca); to je kao da Porche stavite u prvu brzinu i vozite ga po seoskom putu. Rasipanje talenta. Dobre stvari… akcija je poprilično korektno odrađena, iako joj se može zamjeriti određena drvenost, ali kad se zbroji cjelokupni dojam, film je kao stvarone za ljeto, one najveće vrućine kad ne smijete van iz kuće, a ne da vam se ni previše razmišljati. Pa sad vi odlučite želite li gubiti vrijeme…

MCDHUSM EC005 2372751SFlcQiRcf08PsmUXoYkgkOgqcYco 2372752Ro2EUCcoNOjR_B4ZFTtQewypBbQe 2372755WQZy_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A 2372757j8lRRzimVq0aW57pvmyVDqVmzOSW 23727541ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8


air_force_one_ver4_xlg kinopoisk.ru 001-air-force-one-el-avion-del-presidente-estados-unidos

IMDb

Trailer

Kako to ide ona narodna izreka; kad je bal, nek’ je odmah i maskenbal. U ovom slučaju, ako pišeš o jednom, slobodno nastavi u istom tonu jer, pa tematski je to tu, a malo proameričke propagande nikad dovoljno na ovim stranicama. Već kad sam s takvim entuzijazmom napisao par riječi o tome kako USA Predsjedniku demoliraju Kuću, da odmah nadovežem kako to nije prva stvar koju su mu napali zli teroristi jer Predsjednik je k’o Batman, ima stvari posvuda, a neke su čak i cool, kao što je Air Force One. Taj avion je, dame i gospodo, gotovo neprobojan, neosvojiv i tako jebeno dobar da nije čudo što se njegovi tehnički detalji drže skoro pa u najvećoj tajnosti. U vrijeme dok se snimao ovaj naslov, nitko, ali ama baš nitko nije imao pristup njegovoj unutrašnjosti, barem ne nakon debele provjere, i kad su producenti, scenaristi i tehnička ekipa upitali dečke iz Tajne Službe koji bi najbolji način bio da se zauzme taj avion… ovi su doslovce legli na pod i valjali se od smijeha. To je nemoguće. Nakon filma, koji je na bizaran način privukao pažnju javnosti na tu leteću tvrđavu, National Geografic napravio je dokumentarac o njemu, što je bila prva prilika da su kamere smjele u njegovu unutrašnjost. Još preciznije, kad je Wolfgang Petersen letio s njime (tadašnja je administracija bila više nego susretljiva (bilo je to doba Billa Clintona) smjeli su skicirati unutrašnjost za potrebe snimanja, ali su pri tome morali koristiti papir i olovku… što je, ako čovjek ne laže, vrlo zabavna anegdota. A uz američku zastavu, Pentagon, Bijelu Kuću, Air Force One je jedan od zaštitnog znamenja te zemlje, pa kud ćeš bolje mete za napad ako želiš napraviti političku izjavu. Bila su to ponešto naivnija, ali nimalo manje kreativnija filmska vremena, što je rezultiralo, iznenađujuće, jednim neočekivano rasno dobrim akcijskim trilerom koji, iako koristi Die Hard/Passenger 57 formulu, ima itekako dobrih prednosti nad ostalim klonovima. Da li je to sve prošlo bez nekih… optužbi za ljigavi partiotizam i preuveličano domoljublje? Što vi mislite?

Dakle, James Marshal je USA Predsjednik koji se vraća doma iz Rusije, gdje je upravo izvršena akcija uhićivanja nekog ruskog generala (kratki, ali slatki mali reunion Petersena s Jurgenom Prochnowom nakon Das Boot). Marshal je… idealan predsjednik, omiljen u narodu, voljen od svojih bližnjih (svaka sličnost s Clintonom je namjerna) ali prati ga glas kao pomalo pacifiste, osobe koja zaizre od oružanih sukoba i rješenja. To će se promjeniti kad mu grupa ruskih ekstremista (oh, što volim tu holivudsku kreativnost) zauzme zračno prometalo te nakon što Marshal ostane jedini adut za vraćanje kontrole nad avionom i spašavanju dana. A tko najbolje poznaje unutrašnjost super aviona od njegova vlasnika, zar ne? (ustvari, točan odgovor bi bio služba održavanja, ali nećemo sad cjepidlačiti).

Kako stvari stoje, najlakše je oteti/zauzeti neki vraga na USA tlu jeste ako imate pomoć iznutra, funkcionira u svakom filmu. U doba kad je ovo snimano postojalo je već nekoliko filmova koji su išli na isti kalup; Bruce Willis je već bio veteran toga da bude na krivom mjestu u krivo vrijeme, Wesley Snipes je pak bio na pravom mjestu u pravo vrijeme, a Steven Seagal je samo kuhao, ništa više, no kad uzmete jednu temeljnu razliku između njih, uvidjet ćete zašto je ovo bolji film od, recimo, Putnika 57. Harrison Ford nije nabildan, nije prljav od glave do pete, nije stručnjak za borbu prsa u prsa, ne zna spremiti eksplozivni puding… on uistinu djeluje kao netko tko se našao u vrlo frkovitoj situaciji i kojemu borba u malim prostorima baš i ne leži. Zato djeluje dobro u toj ulozi. S druge strane, Gary Oldman, inače strašan glumac, ovdje pretjeruje preko svake mjere, što ga više čini iritantnim nego ugodnim za gledanje. Sama priča u svojoj osnovi uopće nije loša jer stvara dovoljno prostora za akciju u zatvorenom, ali i na otvorenom (zrak-zrak sukobi) te su scenaristi dosta dobro popunili rupe i napravili nekoliko impresivno napetih scena koji odvajaju ovo od sličnih bum-tras razbijačina. Ne, ovo nije film u kojemu će stvari letjeti u zrak u svakom kadru, ali kad odlete, onda odlete pravo. Iako, po cijeloj akciji, film je više triler nego neka prava pravcata akcija, no sve je dobro izmješano da i nema neki pravi opis. Ima čak i zgodnog, skoro pa Indiana Jones humora (kad zove Bijelu Kuću i nema pojma koji mu je broj) a vrijedi spomenuti i preciznu režiju starog filmskog vuka, Petersena, koji je već navikao na Predsjednike i probleme s njima još tamo u In The Line of Fire. Uz standardno dopadljivog Forda, over the top Oldmana, tu je i jedna Glenn Close, ali i Willian H. Macy koji malo popunjavaju kadadrove pojavama i kvalitetnom glumom. Nije legendaran film, nije kultni film, nije ni nešto posebno podcjenjen film, ali u tom svom entuzijazmu i pomalo naivnim idealima nekako uspije biti dobar film, što se ne može reći za svaki. Ali, već smo navikli da Predsjednici ionako bolje izgledaju na velikom ekranu nego u stvarnosti.

2011124,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 2011126,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 2011127,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2011128,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwC5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 2011131,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 2011132,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2011134,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 2011135,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2011137,2ZszRrdlkp7knRVmpJlEf6Rsa6WvealzJUF0yOC831AtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2011149,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2011155,_HybAW8WDKT_SBO5Nu3B2t69NyDPIPpYKAFvaNkfZj0MnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 2011156,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA==


IMDb

Trailer

Kvragu, nedjelja je, dan odmora, ne, pravo vrijeme da uživate u debeloj hladovini, pijete nešto hladno i ne razmišljate o ničemu. Kad su takvi uvjeti u pitanju ne volim eksperimentirati, uzimam nešto provjereno, nešto što znam već napamet, nešto što nije previše komplicirano, nešto za što znam da će me zabaviti, nasmijati i opustiti. Ruka već sama odabire, autopilot je namješten na ovaj film tako da protiv toga ne mogu baš ništa. Interesantno, prvi dio B.H Žandara pogledam tek ponekad, treći izbjegavam koliko god mogu. Prvi dio mi je jako dobar, iako zrno prespor u nekim dijelovima, a treći dio mi je jednostavno koma. Drugio dio zato stoji u zlatnoj sredini. Neću reći da je najbolji (po nekim filmskim kriterijima, ofkors) jer nije. On je sve ono što filmski čistunci vole prigovarati popcorn filmovima: brz, glasan, naivan, užasavajuće jednostavnog scenarija, glup k’o vreća eksera. Filmski čistunci: Up yours! Od svih mana koje bi mu se mogle nabrojati, film ima jednu generalnu prednost – zabavan je do bola. Mislim, ako već idete raditi nastavak nečega, ili film za opuštanje, za boga miloga, napravite ga zabavnog. To je recept koji su pokojni Don Simpson, Jerry Bruckheimer i mešter akcije Tony Scott znali napamet. Mislite da su oni zatupili filmsku industriju? B.H.Cop 2 je jedan od nezaobilaznih klasika akcijskog filma 80-ih. Dovoljno rečeno, ne? I što je najbolje… film je još i dan danas urnebesan.

Dakle, netko u Beverly Hillsu radi jako loše stvari. Prvo opljačka zlatarnu, rasturi je cijelu, a onda ustrijeli časnog poručnika Bogomila. U igri je jako dobra plava britva ubojita izgledom i s oružjem u rukama. Ali, zajeb, Bogomil je jako dobar s određenim lajavcem iz Detroita, koji u roku odmah sustavlja sve svoje poslove (i pritom zajebe vlastitog poručnika da mu plati putne troškove) i odlazi u deep, deep, deeep undercover zadatak. Dva vjerna sidekicka Rosewood i Taggart spremno čekaju, ali pomoći Axelu Foleyu znači (opet) raditi urnebes po elitnom dijelu Los Angelesa, što našim junacima ne predstavlja neku posebnu muku. Od policijske postaje, do konjskih trkališta i naftnih polja, naš trio razbit će što se razbiti može, upucati tko god im se nađe na putu, dignuti u zrak svaku prepreku (ili je barem odgurati ustranu), a usput će baciti pogled i na Playboy vilu starog macana Hugh Hefnera.

Zanimljiva trivija: Hefner je ekipi dao dozvolu za snimanje samo ako curke tamo budu tretirali s poštovanjem. Ako vam tamošnja zabava djeluje kao da se radi o zabavi na plaži (curke s DD košaricama igraju odbojku) to je zato što je Scott jako dobar frend s Hefnerom (damn kako neki imaju sreće) i njegova je ideja bila da ih prikaže kao tipične curke iz Californie. Ako vam ta scena pak djeluje kao dio spota… to je zato što je to bio i plan. Osim toga, što se još pametno može reći o filmu? Iskreno? Ama baš ništa. Radnja je pusti me da vrisnem jednostavna, a scenarij je na okupu držala spajalica i molitva koliko je tanak bio. Kao i što radnja filma ide (pljačka A,B,C,D) tako ide i film, od jedne scene do druge, s time da je debelo prilagođen verbalnim mudrolijama Eddia Murphya i, I shit you not, ako ovdje nema najbolje replike, onda ih nema nigdje. Ali, film nije samo one man show, SVI su u njemu dobili priliku da se malo iskažu svojim komičarskim darom tako da većina scena (kad nešto ne dižu u zrak ili pucaju) djeluje kao dobra stara međuigra vrsnih komičara. I to se osjeti, ako ćemo iskreno, da su dečki imali provod života i opušteno snimanje, što je još jedan plus kod gledanja. Akcija je, trebam li to uopće i reći, odlična, iako ima scena-dvije kad je malo izvan fokusa (pucnjava u noćnom klubu) tako da… humor i akcija, plus nastupi zabavne garniture (Brigitte Nielsen nije nikad bolje izgledala) i ponešto kvalitete (Jurgen Prochnow i Dean Stockwell) te sigurna režija majstora Tony Scotta koja je filmu omogućila prepoznatljivi izgled i odičan vizualni dojam. Filma je dočekan na kritičarski nož (zar je itko sumnjao da će se dogoditi nešto drugo) ali je zato razvalio box office jer s 28 milja budžeta zgrnuo oko 300 milja zarade. Znam da ste to gledali. Znam da znate sve. Ali sam vam sve to morao reći još jednom.