Archive for the ‘Katastrofa’ Category

San Andreas (2015)

Posted: 15 lipnja, 2015 in Avantura, Katastrofa

san_andreas.0 san_andreas_ver3_xlg sanandreas san-andreas-poster

IMDb

Trailer

 

Mrzim ljeto. Ali, stvarno ga mrzim. Vrućine, visoke temperature, stalna televizijska upozorenja da ne hodate po jakom suncu (ljudi su toliko glupi te ih treba stalno upozoravati na to) vesela lica televizijskih voditelja koji najavljuju dotok turista (najbolja sezona od prošle sezone)… sve to me doslovno ubija efikasnije nego nekakva solarna baklja koja bi bacila svijet u kameno doba. Naravno, tu je i ono poznato real life sranje; posao, rad za mrzovoljnog šefa (koji broji lovu za odlazak na more dok vi čuvate utvrdu) krediti, dugovi i kamatari koji vam dišu za vratom. Život je lijep i sva ostala narodna mudrost. No, ima tu i dobra strana. Ljeto je vrijeme kad se puštaju ljetni blockbusteri (volim ubacivati ove english nazive, ispadam sofisticiraniji nego stvarno jesam) i kad možete otići u ugodno rashlađeno kino, papati veliko pakovanje kokica i na dva sata zaboraviti što vas čeka izvan zamračene dvorane. Nakon što izađete van, onda možete zaboraviti i to što ste gledali jer… pa takva je i kvaliteta. Oh, ne shvatite me krivo, ima stvarno pametnih stvari za pogledati na repertoaru, ali već kad idem u kino, i platim preskupu kartu, želim vidjeti kako se stvari razlijeću u parapamčad. Za ostale, kvalitetnije stvari, jel’te, imam internet i višak slobodnog vremena, ali ako idem u kino… pa, želim vidjeti kako The Rock spašava ljude uokolo te kako se all mighty America raspada poradi prirodnih uzroka, a ne nabrijanih terorista koji uokolo vozaju aktivnu malu taktičnu nuklearku umjesto da je detoniraju prvom prilikom. No, da budem iskren, nisam išao u kino gledati Rocka i njegove kvadribicepse već sam išao jer sam poprilično slab na filmove katastrofe. Eto, svi imamo malu prljavu tajnu koje se (ne)sramimo i pošto već znam kako će biti puno zgražanja, puno negodovanja, puno ja-to-ne-bih-nikad-gledao(la) razmišljanja, ali, stvarno iz duše iskreno, jednostavno je prevruće da bih mario za to. Što se pak tiče samog žanra katastrofe, pa, njega volite ili ne, nema neke zlatne sredine. S obzirom da je San Andreas ispunio dva preuvjeta (pravi materijal za zamračeno kino i film je katastrofe) netko bi rekao da sam imao genijalno provedeno vrijeme. Nije baš toliko sjajno bilo, istini za volju, film je na trenutke glup da je to bolno za gledati, ali da je bio potpuni promašaj, to nije. Ta, ipak je u njemu The Rock, mislim, ne.

Šalu na stranu, razlog zašto sam ovo malo disaster čudo držao na oku bila je činjenica da rasjed San Andreas uistinu postoji i da je glavni uzrok zašto Kalifornija ima toliko potresa i zašto postoji otvoreni strah da bi jednog lijepog (ljetnog) dana mogao doći the big one i Nevadu pretvoriti u priobalno područje. Naravno, ekslopatacija stvarnih strahova stara je vijest, a potres je jednako zajebana situacija kao i poplava, a već dugo nije bilo nekog posebno jakog razaranje zemlje surfera i filmskih zvijezda, pa me zanimalo koliko će autori biti kreativni. Mislim, već sama činjenica da bi se jedan takav potres magnitude 9.5 po Richteru (ono, znam sve stručne nazive) mogao i dogoditi dovoljan je razlog da vam proradi morbidna znatiželja. Ipak, da ne bude kako potres ne može biti zanimljiva storije za filmaše, vrijedi pogledati i dva naslova iz iste branše tek toliko da dobijete osjećaj za temu. San Francisco (1936) odlična je drama s plejadom stare garniture poznatih glumaca koja razorni potres iz 1906 koristi kao vrhunac radnje. Tu je i famozni Earthquake (1974) koji je došao u prime time razdoblju (vidite kako spretno ubacujem te engleske nazive?) filmova katastrofe, s nimalo manje poznatom plejadom poznatih glumaca. Oba su dobra na svoj način, i oba su loša na svoj način, no njih pogledajte ili kao predjelo ili kao desert, pa neka vam San Andreas bude glavno jelo. Jer, ne znam ni odakle početi s dojmovima. To je jednostavno neozbiljan film, koji je svjestan toga da je neozbiljan film, što mu je pak određeni plus. Odmah po početku, kad TV ekipa prati posadu spasilačkog helikoptera na običnom zadatku, naš junak, u najboljoj maniri najskromnijeg čovjeka na svijetu kaže – Samo radim svoj posao, gospođo. Minutu kasnije od počne bacati isti taj helikopter lijevo-desno i spuštati ga u duboki kanjon tako efikasno da bi ga i Stipe Božić zaposlio u HGSS-u, gdje je pak zaglavio terenac s prikladno simpa next door američkom curom, koja je taj auto tamo parkirala čarolijom dostojnom Harry Pottera (naime, nigdje nema ceste) i spašavati je u maniri Sly Stallonea u akcijskom hitu Clifhanger. To je početak, stvari vam odmah postanu kristalno jasne, ovdje neće biti dramaturških razgovora kao u San Franciscu, niti muke preživljavanja kao u Earthquakeu; ovdje će biti orgija specijalnih efekata i junački nastup našeg junaka. O, Andreas prati obazac starih filmova katastrofe, imamo nekoliko razadvojenih likova i njihov kut gledanja, ali to je više kao narativna struktora da se pokaže što više razaranja nego što služi u svrhu neke radnje kojom bi nas približila likovima.

Pretpostavljam da očekujete debeli patriotizam i ho-ruk govore naših junaka. Prvoga baš i nema, iznenađujuće, drugoga isto tako baš i nema, opet iznenađujuće, ali pojavi se koji bljesak takvih stvari. Likovi uvijek imaju vremena reći jedno drugom kako se vole i da će sve biti u redu (i to dok im zgrada pada na glavu – čak i jedan teretni brod) Klišeji? Sve čega se možete sjetiti. Grupa ljudi, ozbiljna katastrofa, junak bez mane (s daškom osobne tragedije) žena koja ga voli (ali se razvode) kćer koja ih oboje voli bezuvjetno, razaranje svega što je fizički moguće (čak i nemoguće), prepreka kao u priči kojoj nema kraja, i tako dalje i tako dalje. Likovi su simpa. Ne zato što jesu simpa, oni su kartonski obrazac klišeja viđenih već sto puta već zato što ih glume simpa glumci. Dwayne Johnson možda djeluje kao trokrilni ormar, ali meni je lik faca, jebiga, možda je u stvarnosti najveći šupak, ali na ekranu djeluje kao kullerski koji ima ponašanje običnog tipa. Ah, Carla Guggino, tu neću ništa ni reći. Ugodna oku, ugodna uhu i izgleda jako dobro, te je veliki plus što nije previše razvikana velika zvijezda. Ioan Gruffudd i Paul Giamatti potpuno su neiskorišteni (Giamatti još i ima zadovoljavajuću ulogu, koliko-toliko) i, eto, popunjavaju ekran. Efekti su… pa, idemo reći pretjerani. Mislim, to je doslovno orgija specijalnih efekata, neki djeluju cool, neki nimalo (pretjerani tsunami val) i to vam je princip – nek se sve nosi dovraga, idemo se zajebavati i rušiti sve što možemo. Upravo taj štih debelog pretjerivanja ima neke simpatičnosti jer naglašava koliko je ovo neozbiljan film, ali simpatičnost ima i ograničeni rok trajanja jer to pretjerivanje zna doći i jako blizu opasno neugodne iritacije. U gruboj osnovi, ovo je gledljiv film, ali za jednokratno gledanje (možda i dva – da ga pogledate doma kad izađe na netu) i svakako neće ući u vrh filmova katastrofe (tamo ionako već poduže čami The Towering Inferno) ali nalazi se u dobrom društvu sličnih, glasnih, bučnih, nabrijanih i onih gdje logika baš nije najuočljivija stvar (Twister mi prvi pada na pamet) i svakako vrijedi pogledati ga u kinu. No, ja volim gledati takve stvari, da mi slušni bubnjići vibriraju još koji dan nakog gledanja (novi Mad Max mi je u tom rangu) pa ovo nikako nemojte shvatiti kao iskrenu preporuku već onako, za probrane gledatelje koji se ne srame reći jasno i glasno – da, mi gledamo ovako popcorn budalaštine.

7605064,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 7643740,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 7735594,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 7735596,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 7735608,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 7735610,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 7735627,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 7735677,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== maxresdefault San-Andreas-2015-Movie-Images san-andreas-2015-movie-wallpaper

 

 

 

Final Descent (1997)

Posted: 8 rujna, 2014 in Avantura, Drama, Katastrofa, TV

525a6046465cc42be48b0b3954def29e37dfc9d4

IMDb

Trailer

 

I, tako, opet se ukrcavam na neki avion i radim probleme na letu, vjerujem da ću jednog dana doći na crnu listu avio-kompanija i da ću ubuduće morati putovati brodom na odredište, a kakve sam sreće, to će putovanje završiti kao Costa Concordia. Šalu na stranu, već duže vrijeme radim na tekstu o putničkim avionima unutar igranih filmova i nikako da ga završim (kad kažem radim to je ustvari eufemizam za gledam ekran i nemam inspiracije), ali dovršit ću ga, pa makar mi to bio posljednji let ovim našim divnim nebom. Druga stvar, ja sam pušioničar kad su filmovi katastrofe u pitanju, čisti sam svežder, gledam sve odreda (televizijske filmove, kino filmove, dokumentarne filmove…) i sve ih volim podjednako… tj, ako su iole dobro napravljeni. Naš današanji let ide stazama sigurne TV produkcije i ako imate predrasuda, pretpostavljam da ćemo se ovdje razići, ali ako nemate nikakvih kriterija, a volite pogledati zgodan uradak (namjerno izbjegavam upotrijebiti riječ dobar) onda ste na pravom mjestu. Jer Posljednje Odredište (takav mu blesav naziv stoji na VHS kaseti koju imam – o, da, ja sam pravi retro tip, još i VHS kasete čuvam) nije loš uradak, iskreno, iako ide tračnicima gomile drugih filmova, plus sve ono što ste već vidjeli u hrpi drugih filmova. Iako, cijenim što ima neku novu polugu za pokretanje radnje, a ne arapske teroriste i slične gluposti. Mehanika je bitchy stvar, otkaže kad god to ne očekujete, a još gori su ovi amaterski piloti koji kad polijeću s Cesnama ne jebu višu silu, iliti veći avion na svojem putu. I tu dolazimo do početka problema naših junaka.

Jer ovaj dotični avion doživi sudar s jednim takvim zujalom i odmah doživi mehanički kvar. Prije nego nastavim dalje, ovo nije uopće originalan zaplet, jedan od onih silnih filmova iz popularne disaster serije Airport iz 70-ih ima istu stvar u radnji, sudar velikog i malog, te i onaj avion ima problema s daljnjim letom. Tu sličnosti prestaju jer dok su tamo piloti izginuli kao muhe, pa je Karen Black, zračna hostesa (da budem politički korektan) morala preuzeti upravljanje avionom (barem dok The Man Charlton Heston ne upadne u avion) naš pilot je živ i zdrav, ali avionom ne može upravljati. Odnosno može, ali samo prema gore. Znači, problem je sljedeći, Boeing 747 (valjda, možda i nije baš taj, ali cool zvuči) ide samo prema gore, što ne bi bio nikakav problem da je space shutle, ali pošto nije, pri ulasku u gornju atmosferu će se raspasti. Naši junaci tako moraju smisliti (u suradnji s kontrolnim tornjem, naravno) rješenje za taj problem i usmjeriti avion prema dolje, što nije baš česta stvar koju vidite na ekranima, a jedna od metoda da se to napravi (samo da vam dam mali preview) jeste i poplavljivanje unutrašnjosti kako bi se poremetio balans. Ako ništa drugo, ti televizijski filmovi znaju ponekad biti baš pravo maštoviti.

Malo šalu na stranu, jedini iskreni problem koji film ima jeste to što je riječ o televizijskom proizvodu, ali to nije mana kao mana već se vide nametnuta ograničenja tokom snimanja. S druge strane, poprilično dobro kompenzira vlastitu ograničenost dobrom napetošću, zgodnim rješenjem što se tiče kvara (kako rekoh već nekoliko puta – već mi pun kufer terorista i bezbrižnog unošenja oružja na takve letove) i scenarističkim dosjetkama kako to riješiti (poplavljivanje je samo jedna ideja). Naravno, ono što je druga strana zračne karte jeste to što su likovi stereotipni. Mislim, naš kapetan nije Kapetan Amerika, nije ni Charloton Heston da spusti avion samo zato što je on Charlton Heston (Mojsije bi spustio i onaj alienski ship iz Dana Nezavisnosti bez da se oznoji) i ima dosta toga na pameti. Tu je žena koju voli, koja sjedi pokraj njega (da, postoje i žene-kapetani-piloti, ne budite tako šokirani) ali kojoj ne može izjaviti osjećaje jer je… pa, takav tip. Tu je psihijatrijska provjera, uobičajeni tempo rada, svega po malo. Vrijedi spomenuti kako ćete na internetu naići (ako vas zanimaju takve stvari) neke zaključke i kako je ovo možda najgori avion-film ikad snimljen (što ne znači ništa jer u toj kategoriji je spomenut i Flight Plan s Fostericom) ali t je ono što bih ja rekao snobovsko razmišljanje. Da je apsolutno sjajan – nije. Kako rekoh, ima tu klišeja, ima tu i gluposti jer kad bi gledali realno, svi ti avioni u svi tim filmovima bi se raspali od sranja koja se rade u njima puno prije nego im presudi kvar/terorist, ima i loše glume… cijeli paket. Ali, ima i napetosti, nije dosadan (prednost samo takva) i ne fura već viđenu priču i čak vas zaintrigira za likove, plus što su tu poprilično poznata televizijska lica kao Robert Urich, Annette O’Toole i John de Lancie (legendarni Q iz Star Treka). Ništa spektakularno, kako rekoh, već prolazna roba. O, skoro sam zaboravio, ako ne volite filmove katastrofe i avione s problemima, uzalud sve prednosti jer onda će vam ovo biti čisto gubljenje vremena.

10415719-l final_descent_3 final_descent_6 final-descent-1997-tv-01-g final-descent-1997-tv-02-g

2467161,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 1355668057_2 1355668057_3 1355668058_7

1355668058_8 1355668059_9 final_descent_5 m5004

 

 

 

Airport ’77 (1977)

Posted: 27 ožujka, 2014 in Akcija, Avantura, Katastrofa

Airport_77 AIRPORT-77 Airport77A4-2nocred

IMDb

Trailer

 

Moram biti iskren i priznati jednu stvar; volim dobru misteriju. Zadnja koja mi je privukla pažnju je nestanak ovog malezijskog putničkog aviona i sav medijski cirkus oko njega, uključujući i teorije zavjere koje su kružile uokolo (i još kruže), lažne satelitske snimke (onaj koji spusti avion u brdovito šumsko područje bez da ga ošteti nije pilot već Bog) i svu silu mogućih gluposti kao što je, recimo, primjera radi, ona da je hrvatski kapetan duge plovidbe dobio obavijest da pretraži neki dio mora (svi su ih kapetani dobili, ne samo on). Jednim dijelom za to krivim i svoje spisateljske ambicije. Nikad ne znaš kad će uletjet dobra ideja, uvijek budi na oprezu, neprijatelj nikad ne spava. Jednim dijelom su mi takve stvari fascinantne, jednostavno rečeno. Neki čitaju trač-kolumne o tome kako je Severina ponovo izjebala bivšeg, ja čitam kako je Frederic Valentich 1978 nestao pod stvarno, stvarno, ali stvarno čudnim okolnostima. Čudan sam svat, što da vam dalje pričam. No, što se tiče filmova, ah, tu sam pravi nostalgičar, što su mi već rekli nemali broj puta, ali ustvari ne trebate biti nikakav nostalgičar ako vam se sviđaju filmovi katastrofe. Općenito, mogu ih pogledati sve, iako izbjegavam ove štancerske TV produkcije, a ako volite dotični žanr onda jednostavno morate pogledati i njegove najslavnije dane; 70-te. Originalni Airport jedan je od onih velikih, kultnih i financijsko najuspješnijih naslova koji su se pojavili u tom razdoblju. Osobni dojam…eh, nekako mi film nije legao. Pokušao sam nakon toga pročitati i roman po kojem je nastao… eh, nekako mi ni roman nije sjeo (previše tehničkih opisa u kojima se pojašnjava radni dan jednog aerodroma). I time polako dolazimo do naše današnje priče. Započinje s ne filmom već opet romanom.

Aerodrom ’77 nije nastao po službenom pisanom djelu već je, nakon što je film utržio gomilu dolara, napravljena novelizacija, stoga se tehnički ne može pričati o ”ekranizaciji”. U vrijeme kad sam ga pročitao (još i danas mi stoji na polici s knjigama) nisam imao blage veze da je to dio ”aerodromske franšize” te da je sam film ustvari treći nastavak. Taj roman je bio zgodan za ubit vrijeme; bogataš s jako skupim avionom (neuništivi Boeing 747) zračna otmica, zajeb u planovima i pad u more. Tu počinje drugi plot; avion potone, ali se ne napuni vodom, barem ne odmah, i tako se opet nađe šarena grupa preživjelih koja mora izvući živu glavu iz raznih problema. Znači, na zapadu ništa novo, ali za razliku od ostalih filmova iz te serije, ’77 ima gotovo najviše akcije (tako je to kad vas ne jebe visina već dubina – stvarno čudan detalj kad je riječ o avionima) i, osim što je primarno film katastrofe, jednako toliko je avanturistički film, kao i zgodan akcijski film (što je opet pretjerivanje, ali kad imate teroriste/otmičare neki aspekt akcije mora postojati) te tako ima svega pomalo za svakoga.

Najbizarniji detalj tog filma jest što čovjeka od akcije, planiranja i opasnih vratolomija glumi nitko drugi do Jack Lemmon. Svi koji imalo znaju njegovu karijeru znaju koliko je to čudno samo po sebi. Kao da Jim Carreyju stavite neprobojni prsluk, uozbiljite ga i pošaljete da deaktivira bombu ispod jurećeg autobusa – nešto što je stvarno čudno za vidjeti. Doduše, Lemmon je stari glumački lisac te se čak dobro i snašao u svemu tome (pilot, junak, pomalo macho) ali ako vam je trebao bilo kakav razlog da pogledate film, ovaj je dobar kao i svaki drugi. Već kad sam spomenuo njega, da odmah nadovežem i nastupe drugih. Grof Dracula – Cristopher Lee – jedan je od pristunih u avionu, George Kennedy (koji je nastupio u svim tim Airport filmovima) te još jedan veteran James Stewart. Sada, mogao bih vam reći da ta imena garantiraju i nešto dobre glume, ali toga baš i nema, ovo je ustvari popcorn film i većina likova, dijaloga i sudbina ima sapuničarski štih – svi imaju neke dileme, neke drame i tako to (treba ubiti vrijeme dok se avion ne skrši i dok ne započne prava stvar). S druge, tehničke strane, film ima uspjele efekte. Stara škola, naravno, makete, setovi, tankovi s vodom, ali izgleda dobro. Doduše, možda će nekim biti pomalo i zastario (čak je i taj model Boeinga već u mirovini ako se ne varam) ali zanimljivo je kako život imitira umjetnost jer spuštanje na površinu mora izvedeno je prije godinu dana uživo, kad je ptica onesposobila motor putničkog aviona (ipak ne 747-ice) i svi su putnici spašeni, a ova trenutačna potraga za nestalim avionom ima skoro presliku ove iz filma – ne mogu ga pronaći jer je pod vodom. Malo refleksija stvarnih događaja, malo poznatih glumačkih imena, malo dobre avanturističke atmosfere… sve to bi trebalo biti dovoljno da se zabavite na dva sata. Ako kojim slučajem pronađete posebnu proširenu verziju (koja traje 3 sata i naknadno je smontirana za televizijijsku mini-seriju) svakako se sjetite proširiti dobar glas i do mojih vrata. Do tada, mirno Vam plavo nebo.

2441731,sySJ9_jKFb1x5dSbpn7oBivHsqTitTdM0fSyD4Rj9WMy69kNuXHnqt7ne6K8xecEi5qsvq2e6mn3oWM8EpBf8Q== 2441732,VcMAp+KFC_2vNGbaPEGZQRznMnnbJmOQZIEewG5jbIKhhN5YfRyXqGPwr10u4zOUXCMVXlWaRul+eqepQMvKeA== 2441733,VcMAp+KFC_2vNGbaPEGZQRznMnnbJmOQZIEewG5jbIKhhN5YfRyXqGPwr10u4zOUXCMVXlWaRul+eqepQMvKeA== 2441734,VcMAp+KFC_2vNGbaPEGZQRznMnnbJmOQZIEewG5jbIKhhN5YfRyXqGPwr10u4zOUXCMVXlWaRul+eqepQMvKeA== 2441735,VcMAp+KFC_2vNGbaPEGZQRznMnnbJmOQZIEewG5jbIKhhN5YfRyXqGPwr10u4zOUXCMVXlWaRul+eqepQMvKeA== 2441736,VcMAp+KFC_2vNGbaPEGZQRznMnnbJmOQZIEewG5jbIKhhN5YfRyXqGPwr10u4zOUXCMVXlWaRul+eqepQMvKeA== 2441739,f2doz+b2FE8zjVK9txqKBgJ3+xifpmeTEPVayxmFWFMxB8p7Zw50lHXINS4aMZjiGVpvAqIDYMYV5UgFGC08XQ== airport_77_1977_playing_a_song

2441737,i52cUsu5iVj91Gw0piyS_N_eT2ahmsY4iDmDsYkzT1zuwHdtONkGV7fCXrh_NOS7eKR+MnLdciUDV5eX5Nv_LQ== 4879323,i52cUsu5iVj91Gw0piyS_N_eT2ahmsY4iDmDsYkzT1zuwHdtONkGV7fCXrh_NOS7eKR+MnLdciUDV5eX5Nv_LQ== 5313680,2Bx_wdjMso4zS_5pktnGl34C3oWlB4PVCXqQwHd01XjRfXEvlZLprOD9Mx5Ha3GHNTcYybJh04GQPbBKSvfyoQ==


Sky-LivingThe-BlacklistKeyArt01S3 The Blacklist - Cast Promotional Photos (1)_595_slogo 1374935466000-nbc-blacklist-spader-1307271821_3_4

 

 

IMDb

Trailer

 

Jako poštujem vatrogasce. Policajce nešto manje. Ponešto loših iskustava u mlađim danima, svi smo to prošli, iako, ovo će vas baš šokirati, bio sam posve nedužan. Ali, s vatrogascima sam oduvijek u dobrim odnosima, čak sam jedno vrijeme bio i njihov član. Za taj posao potreban je poseban mentalni sklop jer ulaziti u zgrade zahvaćene požarom, probijati se kroz vatru, dim i otpadke te tražiti ljude u svemu tome… svaka čast. Dragedija koja se dogodila na Kornatima posebna je priča, kao i suđenje koje je nedavno završilo (zapovjednik nije ništa znao, susjed Pero je taj kojeg tražite) ali to samo djelomično ilustrira sliku onoga što možete očekivati dok to radite. Ipak, na filmovima ih baš nema. Naravno, vatrogasci nisu policajci, nemaju razloga biti potkupljeni i raditi razna čudesa samo da bi izvukli neku dobit (iako, vjerujem da se zna i takvo što dogoditi) te ih obični ljudi, ljudi kao vi i ja, gledaju kao na junake. OK, to je malo idealizirana slika njihova zanimanja, a filmovi nas se ne trude posebno razuvjeriti u to, i tu nekako dolazimo do općenite javne slike; policajaci su potkupljiva gamad (ili svojeglava gamad koja radi mimo pravila – takve volimo jednako kao i vatrogasce) a vatrogasci su – junaci. Nema tu ničeg lošeg, kad se nađem u vatrenom okruženju želim da me, dok se davim teškim dimom i mislim koje sve filmove nisam spomenuo na blogu, spašava profesionalac. Znate već. Teško odjelo, kaciga, sjekira u ruci… cijeli paket. Nemam ništa protiv toga da ispadnem kašljajuća krepalina na nacionalnoj televiziji dok me kršni momci izvlače van iz zgrade koja samo što se ne sruši, ja sam ionako ljubavnik, ne ratnik. Rekavši to, pa da se bacimo na filmski posao.

Ron Howard nasnimao se svega i svačega u karijeri, mora mu se priznati da je čovjek svestran, a čak se malo zabavljao i s glumom. Režija mu ipak ide bolje, a kad se 1991 pojavio Backdraft (eksplozivno stanje požara) Ron je u svoju radnu knjižicu upisao još jedan hit, još jedan obrađeni žanr i… ups, malo ćemo se ovdje zaustaviti. Backdraft (naslov nikad točno preveden za lokalno tržište) je spoj nekoliko žanrova; drama, filma katastrofe, trilera, čak i akcije, pa ga je malo teže svrstati u neku kategoriju. To uopće nije loša stvar jer je film lijepo napravljen, samo što je malo maglovit u nekim stvarima. Znam da vatrogasci i nemaju nekog svog predstavnika u filmskom svijetu (dobili su kasnije naslove kao što je Ladder 49) i u vrijeme snimanje bilo je teško za očekivat da će jedna socijalno angažirana drama privući publiku u kina (to i nije tako bezvezno razmišljanje) pa su od filma napravili rollercoster svega i svačega. Priča o dva brata (u ne tako sjajnim odnosima) koji zajedno rade u istoj postaji ima svojih dobrih dramskih trenutaka, no u njihovom se okružju počinju događati čudni požari koji ubijaju ljude (da publika ne bi zaspala) što uključuje vatrogasne istražitelje, a ima tu i ljubavne priče, priče o pohlepi, korupciji i te iskupljenju. Mislim da sam više manje sve pokrio. I danas se taj film vodi kao najbolji koji govori o vatrogascima. Čast tim ljudima, ali to je malo daleko od istine. O, on jest jedan od malobrojnih koji govore o njima, ali nema veze s njihovim pravim radom (pročitao sam razne komentare stručnijih ljudi) pošto su za potrebe filma neke stvari malo… hm, uljepšane. OK, to nimalo ne smeta, da se razumijemo, čak su se i pravi vatrogasci složili s tim, pa to nemojte gledati kao na manu ili mane.

Ono što jest mana je malo zbijen sadržaj koji sve stvari ostavlja nedorečenima. Ne previše, ali dovoljno. Dramska priča je slaba, konflikt dva brata je to, konflikt koji je svrhovit samo zato što između njih postoji tenzija. Kriminalistički zaplet je nategnut preko svake mjere (počinitelj postavlja požare da kazni krivce koji žele zatvoriti vatrogasne postaje) jer je bolesno neuvjerljiv po pitanju motivacije (nijedan vatrogasac ne bi na takav način ugrožavao tuđe živote) te film iz početnog dramskog okvira jako brzo sklizne u istražiteljske/triler vode. čiju radnju presjecaju impresivno snimljeni kadrovi požara. Howard radi gotovo genijalnu stvar; na ničemu se ne zadržava predugo, efikasnim scenama ocrtava radnju, ne stvarajući dubinu, no ne može se reći ni da je ostao na samoj površini. Nešto između, ali uglavnom nedorečeno ako se pažljivije pogleda. Zato mu je glumački cast briljirao, što jest jest. Kurt Russell pruža jednu od svojih jačih izvedbi, William Baldwin je ljepuškast dečko kojemu talent nije jača strana, uvijek pouzdani Scott Glenn, pa Robert De Niro kao vatrogasni istražitelj, ali cijeli show krade Donald Sutherland kao spaljeni piroman. Nevjerojatno, ali s toliko zvijezda (tu su i dame Rebecca De Mornay i Jennifer Jason Leigh) balans između svih njih je čudno neviđeno, svi imaju svojih pet minuta. A vrijedi spomenuti i najboljeg sporedog glumca – vatru. Scene požara čudo su neviđeno, spektakularne i intenzivne, plus što su i glumci bili u njezinu središtu. Odjel za pirotehniku se bome fino iskazao, toliko dobro da je završne scena u kemijskoj tvornici postala dio atrakcije u Univerzalovom studiju. Možda ne toliko realističan koliko je mogao biti, kreativan po pitanju specijalnih i praktičnih efekata, pomalo tanak s motivima glavnog negativca, dobrano zapaljiv glumačkim imenima i više nego dobro ispričan film koji baš ne ide u neke strogo određene kalupe. Nije mala stvar za napravit, a mora se priznati da je i uspjela jer film nakon dvadeset i nešto godina još uvijek djeluje svježe kao da je jučer snimljen.

1753350,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwAMnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 1753361,e037NFsh+Krq06U7tnE3LMvUmnWzIKMK6lhhB+S0g9uMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 1753365,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 1753368,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwC5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 1753379,KGA8kuoMlRTexsKB8MiJpZYSkXPJlDG_aSjZB2NyY5et5nv32EGTV6zGRHbiSj4J6iXr2vhUzGnCwmhp5HRNsQ== The Blacklist - Cast Promotional Photos (4)_595_slogo The Blacklist - Cast Promotional Photos (5)_595_slogo The Blacklist - Cast Promotional Photos (6)_595_slogo

1753351,pHMv1gcHKLVl+xKKmvFD2nxfmQhXdQMZ8BFBk3Hj2Vx1Em+3vDb9zfon3uv_jNxJfz3ogxTr3jHE26akqhRXcA== 1753352,MQy0l6cjwES8zDrzykUt4Br7xTTjA5hdv18jsvaPovtGjloOH+T4rMz5VSWRYOGwLjvcjUu1YrRzqTUZsIYyBg== 1753356,RHiWxIYOZM4_DKBBV4Zps9RB9BzKFkCGLc9MaJ6FCNZQKXpUImk5zedcpGARclisRsOgZPo21DBk1HOxAsM8iA== 1753360,Ch5IaQqnxxXrfoqhNaMHsk_Tn6biqPwv1WKFW8fmhtv37f0lxjx99739iAnbLhL0RGx37Cc1sqYCy1AsbIYeeA== 1753372,kbAjQ2AVf2rYpUKme42Sv4p5RZ5tEmm90NM5dkbf0Rr7Y6ndrWVt3TSkakTsbdK0YDjzV1xJTYwtQa_3w1eR_w== The Blacklist - New Promotional Poster - Never Trust a Criminal_FULL


IMDb

Trailer

70-te godine prošlog stoljeća bila su pravi rasdanik filmova katastrofe i to je kao činjenica nepobitno, bilo je doslovce svega i, što je najbolje, velika većina toga ili je odlična, ili je više nego dobra ili je jednostavno solidna. Doduše, velika braća su uvijek dobivala najviše medijske pažnje, kao što su, recimo, The Towering Inferno (1974), ili The Poseidon Adventure (1972), i onim malo “manjim” (pod navodnike jer nisu imali toliko vizualnih atrakcija) prjektima preostalo je da se izbore za svoje mjesto pod filmskim suncem. Kako je ovo blog koji voli te zanemarene igrače s klupe, iskopah jedan naslov iz branše da vam malo uljepšam dan (i uljepšam buduća putovanja vlakom) jer radi se o hibridu koji je, realno gledajući, po nekim elementima daleko ispred vremena u kojem je nastao, no teško da ćete to negdje drugdje pročitati. I ima par drugih stvari po kojima je zanimljiv, doduše, sporedne su, ali, hej, sve je to jedan veliki paket, zar ne? Cassandrin Prolaz također se razlikuje od velike braće po katastrofi koja zadesi njegove putnike, točnije, ne zadesi ih, ako ste optimistična osoba i gleda čašu kao polu punu, jer koristi opasnu zarazu kao glavni problem radnje, što možda danas i nije tako originalno, ali prije cirka 40 godina je bilo. Gledajte na ovo kao na jednu malu najavu Outbreak-a (1995), koji će istim pristupom pokupiti brdo love, biti simpatičan čak i kritičarima te postati jedan od vodećih filmova katastrofe koji imaju zločesti mali vitus za nemesisa likovima.

The Crossing… započinje upadom neke fanatične grupe u zdravstveni centar u Ženevi, dečki zgradu žele dignut u zrak, ali im ne uspjeva, jedan od njih bježi, no ne bez prtljage. U pucačini, razbilo se dosta toga, te je jedan mali virus jako zarazne plućne kuge pušten s lanca. Bjegunac bježi do putničkog vlaka koji putuje preko pola Europe te se tamo pritaji… usput šireći zarazu. Brzo ga i pronalaze, ali sad kad je vijest u virusu došla do nadređenih glava, vlak se neće zaustavljati. Točnije, usmjerit će ga prema starom mostu koji nije korišten 40 godina. Putnici, predvođeni Junakom, kreću u žestoki fajt s čuvarima ne bi li preuzeli kontrolu nad vlakom prije nego završe na dnu rijeke.

Čitam tako neke kritike filma i uviđam da ga većina drži zabavnim, pomalo plitkim i korektnim uradkom, što je velikom većinom i istina. Ali, u doba izlaska film je imao tu nesreću da se pojavi kad je film katastrofe bio na svojem zalasku, pa iako je većim dijelom korektan, publici je već bilo dosta šarene galerije uobičajeno različitih likova koji se pronađu u problemima, tako da je izostao jači financijski odjek (što je, ustvari, i glavni razlog zašto su veća braća iz žanra poznatija). No, film nije loš kako bi se moglo pomisliti na prvi pogled, samo je drugačije koncepiran nego ostali iz branše. Tako je uvod klasika sličnih uradaka; upoznavanje likova kroz kratke brze crtice, pa onda slijedi problem, pa suočavanje s problemom, pa moguće rješenje, a onda i završnica. Ovdje je završnica čisto die hardovski materijal, grupa putnika, predvođena mitskim Richardom Harrisom (kojem uzimanje guna u ruke svojedobno nije bilo strano) uzima oružje u ruke i kreće u oslobađanje vlaka, a ne nedostaje ni eksplozija, kaskaderskih vratolomija i sličnih fun stvari. Velikoj većini onda nije bilo baš po volji što je film izraziot negativno nastrojen prema soluciji da su nadležni raspoloženiji osuditi 1000 putnika na smrt nego pronaći nekakvo rješenje jer tako svijet nije funkcionirao (hell no, kad to), barem ne u tako izraziom fašističkom tonu. Tako da, umjesto prepreka u obliku vatre imamo naoružane soldate koji bez milosti rokaju po putnicima, ali ni ovi ne ostaju dužni. Prije svog vremena, rekoh vam. Završnici bi se mogli prigovoriti slabiji efekti, vidljive makete, ali to je draž tih starih naslova, bila su to inteligentna rješenja iz Švedske (sjećate se te reklame?) i nitko ih se nije posebice sramio.

Kao i svaki drugi film katastrofe, ni ovaj nije iznimka što se tiče glumačkog ansambla, iliti, čitaj da je nabildan zvijezdama svojeg doba. Osim Harrisa, tu je i Sophia Loren, pa mlađahni Martin Sheen, legende Burt Lancaster i Ava Grdner, poznati učitelj glume Lee Strasberg te mlađahni O. J Simpson. Teško da je ijedna karakterizacija otišla dalje od obične skice, no i to je u duhu takvih filmova. Iza kamere je stajao pokojni talijanski redatelj George P. Cosmatos, koji je svjetsku slavu stekao financijski isplativom, no kreativno upitnom suradnjom s Sly Stalloneom na filmovima Cobra (1986) i Rambo 2 (1985), i režija nije tako loša, iako je možda malo drvena, što se može primjeniti i na ostatak filma, čitaj, glumu i neka scenaristička riješenja. Zaključak nakon svega? Teško je reći, dva sata poštene zabave, ali ovisne jeste li tip za takvu vrstu filmova. Imate katastrofu, imate akcije, imate par glumačkih legendi, ponešto dobrih stvari, ponešto loših… iako su filmovi katastrofe pred kraj 70-ih otišli u bizarnost i loše vode, ovaj filmić se uspio održati na strani uradaka koji su više dobri nego loši. Tako da… navalite, ne možete ništa izgubiti.


IMDb

Trailer

 

Pravila su napravljena da bi se kršila, ne? Stoga, imamo prvog uljeza među ovim stranicama, novi film, još uvijek miriši na svježe kino platno, a ovdje je samo zato što me A) zaintrigirao i B) zato što mi se svidio. Tužite me, ipak sam samo običan gledatelj. No, to je ujedno i dobra stvar jer novi filmovi me u pravilu ne oduševljavaju nešto posebno, još manje u toj mjeri da bih sjeo i napisao ponešto o njima. Pametni komentari mi baš ne leže, volim pojednostavniti stvari.

Novi zajednički projekt tandema Tony Scott / Denzel Washington držim na oku odkako je najavljen. Njihova posljednja suradnja s rimejkanjem Pelhama 123 me i nije nešto posebno oduševila, ali Scott i Denzel kod mene imaju produženi kredit. Jedan jer je stari akcijski vuk, koji ima više dobrog nego lošeg u karijeri, a drugi jer je, pa iskoristiva persona. Doduše, malo precjenjena u posljednje vrijeme, ali još se drži. Jednostavnim riječnikom, ukrcajte se i da krenemo na malu vožnju.

Dvojica strojovođe, jedan vlak izvan kontrole i akcija zaustavljanja koja oduzima dah. Vjerujte mi, pokušao sam sadržaj malo rastegnuti, ali to je to, krajnja granica. Da ne bude zabune, to nije loša stvar, dapače. Sjećate se filma Speed? Keanu kao specijalac vs Dennis Hooper vs pomahnitali bus? Pitanje; naoružani terorist ima taoca, što ćeš napraviti? Odgovor – izbaciti teroristu. Istu stvar radi Scott, ovaj vlak kreće na brzi izlet radi glupe ljudske pogreške, a ne radi teroriste koji nema što pametnije raditi nego hebati amere. A znate što je još bolje? Naši glavni junaci su obični šljakeri koje susrećemo svakodnevno kad ulazimo u bilo koji vlak. Folk people, radnička klasa, shvatili ste osnovno, ne? I njih dvojica (drugi dio tandema je Chris “Star Trek” Pine) imaju svoje probleme, jednoga zeza što se malo razišao s boljom polovicom, a drugi broji dane do prisilnog umirovljenja. I onda protutnji kompozicija from hell i njihova šljakerska pozadina dolazi do izražaja. Jer, tko će bolje zaustaviti takvo nešto od onih koji svaki dan rade s takvim stvarima. Dečki okreću svoju lokomotivu, pedal to the medal  i, đihaaaaa, srebrenko, akcija kreće.

Stvar je inspirirana stvarnim događajem. To niste znali, zar ne? O, da, sličnu vratolomiju su napravili stvarni dečki s stvarnim vlakom. Istina, uz nešto malo manje pirotehnike, ali u osnovi su prošli kroz cijeli proces propalih planova do konačnog uspjeha. A Scott je stari i mudri vuk, zna da publika neće samo tako progutati pirotehniku ako ne ponudi i pozadinu. Zato u prvom dijelu nema ničega posebno atraktivnog (jedan sudar) već polako zida napetost i prije nego toga budemo svjesni, hopla, napeto pratimo stvari. I Scott nam onda već servira over the top stvari, vožnja vlaka na dva kotača, spremnici goriva na najgorem zavoju (yeah, right) i to jednostavno prolazi zato što gledamo kako naša dva šljakera ulaze u onu suludu bezidejnost da sve prolazi. Tako je tu i publika jer dio radnje se prenosi preko televizijskih kamera (ipak je ovo doba reallitya, molim lijepo) uplašena lica (među kojima je i lice bolje polovice našeg mladog šljakera), svi navijaju, napetost se reže nožem…ne, shvatili ste. Film postaje luđačka vožnja lunaparkom i fakat je nevjerojatna. Ako pustite koju suzu uzbuđenja, nemojte se sramiti, to je radi dobro obavljenog posla.

Sami film je pretrpio relativni neuspjeh na box officeu, jedva da je vratio uloženo na matičnom tržištu, s par desetaka zarađenih u svijetu. Doduše, oko 160 milja i nije tako loše, ali ipak je to fail. Ima čak i pozitivne kritike, sve je pohvalno dobro monirano, ona vrsta filma koja ima sve što treba da bude uspješna, ali… Ipak, pobačaj. Pojašnjenje – sjećate se izbačenog teroriste iz jednađbe? On nedostaje. Nedostaje jedna globalna prijetnja finom američkom življu da film bude uspješan. Jer, željezničarski šljakeri nisu junaci ma što god da naprave, ako nekoga ne zaustaviš metkom i tako spasiš american way of life, nisi ništa ni napravio. Radi ratova u pola svijeta, jedan odbjegli vlak djeluje kao lokalna stvar, gotovo nevažna. Doooobro, tako ja to vidim, viđenje ne mora nužno biti i točno. Ali, zanimljivo je. Kao teorija. Jer, film, koliko sam upoznat s domestičkom situacijom, nećete gledati u lokalnim kinima. Valjda i našim distributerima trebaju teroristi, globalna prijetnja, svemirci…what ever, da se prisile prikazati nešto domaćim gledateljima. Osobno gledište, obični šljakeri sasvim su dobri junaci. Hell yes!