Archive for the ‘Kevin Bacon’ Category


IMDb

Trailer

 

X-Man: Prvi razred film je koji poštuje ostavštinu svojih prethodnika. Ako je netko pomislio da je to loša stvar, neka tu pomisao pomisli ponovo jer radi se o naslovu koji je bez muke pomeo ovogodišnju superhero ponudu ne igrajući na specijalne efekte kao dobitnu kartu, izostalo je zamorno izmišljanje tople vode, a nema ni već napornog povezivanja s ostatkom Marvelovog svemira. First Class igra na svoju najjaču kartu, likove, i to radi na način da ih predstavi kao nekog s kim se gledatelj može poistovjetiti, ne srameći se upotrijebiti emocije kao još jedan trik kojeg više nitko ne koristi iz straha da bi gledatelja mogao slučajno opteretiti nepotrebnim uključivanjem u radnju.

Iskreno, oduvijek sam imao respekt prema autorskom timu koji stoji iza ekranizacija X-Men franšize, svojedobno su pokazali jaku odvažnost ne igranjem po pravilima, radi čega čak i X-Men: Last Stand, iako možda najslabiji u originalnoj trilogiji, ima snagu kakvu srodniji uradci mogu samo sanjati. Konačnost u njemu izazvala je svojedobno zanimljiva nagađanja kako će se to vremenom morati pregaziti jer radi se o unosnom poslu, a rijetko koji se ne odazovu pozivu moćnog dolara. I to se naposljetku dogodilo, ali ne baš na način za koji bi se moglo reći da će biti logičan put. Umjesto forsiranja nastavka završenog putovanja, ovaj put svjedočimo njegovu početku. Teško da bi se sama ideja mogla nazvati originalnom, nakon što je Batman Beginns pokrenuo taj trend vraćanja u prošlost, nema koja strip adaptacija je nije iskoristila. Rezultati su uglavnom ispadali – zanimljivi, u najmanju ruku, pri čemu je uz Batmana najviše profitirao, ironično, spin off samih X-Mena, Wolverine. Iako je Hugh Jackman sam po sebi dovoljno preporuka za gledanje tog filma (ima nešto u tim Australcima) film je dobro došao i kao ispipavanje pulsa javnosti što misle o nastavku sage.

A saga započinje time da Charles Xavier još uvijek ima kosu i može hodati, a nije mu strano ni upucavanje komadima u pubovima pričajući kako su njihove genetske mane ustvari najbolja stvar koja im se mogla dogoditi. Xavier tako otkriva da je volio dobar provod jednako kao i lijepe žene, što je, priznajmo, baš cool stvar. S druge strane, vidimo zašto je Erik Lehnsherr nagomilao toliko negativne energije u sebi produbljivanjem njegovih trauma iz konc-logora na razinu koja je još upečatljivija od one koja je samo ovlaš prikazana u originalnoj trilogiji. Treba napomenuti i da je glavni glumački dvojac, James McAvoy i Michael Fassbender, uspio stvoriti dva potpuno nova lika svojim interpretacijama, no s podsjetnicima na originale koji su i privukli publiku. Njihova interakcija na ekranu ima potrebnu kemiju da stvori dojam kako oni nikad nisu bili posve pravi prijatelji, ali ni mrski neprijatelji već su razvili odnos čvrstog poštovanja, iako obojica imaju posve različita uvjerenja.

Za razliku od originalne trilogije, Prvi Razred nema centralnog lika, što je spretan način da svaki od likova dobije svoj dio medijskog prostora. Usprkos kratkom trajanju tog prostora, scenaristički se uspjelo dočarati zašto su likovi završili na stranama gdje smo ih prvi put upoznali. Doduše, zapostavljena je garnitura svježih klinaca, ali moralo se igrati malo na sigurno te pažnju zadržati na likovima koje već, u neku ruku, i poznajemo. A filmu je trebao i negativac, pri čemu Kevin Bacon ispada možda i najjače glumačko ime koje se nalazi u njemu. Glumački je ipak zasjenjen od svojih mlađih kolega, no to i nije tako loša stvar jer im je uspio parirati samom pojavom. A negativac je ovdje kako bi se napravio drugi dio popularnih stvari u franšizi. Akcija.

X-Men kao takvi nikad nisu imali pretjerano velike akcijske scene, ali su zato bile pažljivo raspoređene, razrađene i svrhovite bez da se pretjerivalo s divljom montažom ili nepreglednošću. Bilo tako prije, bilo tako sada, Prvi Razred ne odstupa od pravila, a dojam je vrhunski te ga se ne može nazvati vizualno siromašnim čak ni kad se usporedi s drugim naslovima tipa Thor ili Captain America, koji su bogatiji po tom pitanju. Uzvratiti udarac nije teško, ovdje su likovi razrađeniji, pa iako bi naziv dramski orijentiran bio pomalo pretjeran, u njemu ima i dosta istine. Također, nije se moglo i bez nekakvih vremenskih referenci, kao što je Kubanska nuklearna kriza (što i glavni plot filma) i nekih stvari koje su se odigrale u stvarnosti. Američko okretanje leđa saveznicima koji su htjeli srušiti Castrov režim ovdje je ilustrirano ljudskim okretanjem leđa mutantima nakon što su im pomogli i teško je ne vidjeti žalac kritike u svemu tome. A malo zdravog podsjećanja na neke pogrešne odluke nikad nikome nije naškodilo. Što sve to u konačnici znači?

First Class je spektakl (što je samo uvjetno rečeno) s dušom koji u svojoj ponudi ima za svakoga ponešto. Dobro razrađeni likovi (iako se u nastavku mogu očekivati i neke novije stvari o njima) priča koja nema prečaca, poštena doza zdrave akcije, ležerni i opušteni pristup pripovijedanju te fina količina autoironije i humora. Svježi početak nekih već poznatih stripovskih imena, ali s novim glumačkim pojavama koje se bez problema mogu nositi i puno jačom konkurencijom. Nije to malen zadatak za izvesti, ostati vjeran ostavštini na kojoj si nastao, a istodobno biti potpuno samostalan. Rijetki to uspiju izvesti, što je samo još jedan dodatni plus ionako dugačkoj listi pozitivnih stvari koje se mogu vidjeti u njemu.


IMDb

Trailer

Postoji li život nakon smrti? Jednostavno pitanje, odgovor bi trebao biti isto tako jednostavan. Ili možda ne? Stavimo na stranu sve ono što nas čini osobom takvom kakvom jesmo; odgoj, obrazovanje, vjerovanja i zapitajmo se jedno pitanje – što ako bi na drugoj strani dočekali sami sebe? Koncept Raja ili Pakla u različitim kulturama diljem svijeta definira se različitim prikazima i pojašnjenjima, no ako izuzmemo globalnu skalu sličnosti, kako bi se pojedinačna osoba snašla u nečemu tako općenitom? Odgovor nije jednostavan, što me dovodi do drugačijeg koncepta: što ako druga strana predstavlja ono najbolje ili najgore iz naših života? Intrigantna i poticajna ideja, svedena na golu osnovu onoga što čovjeka čini čovjekom, i to da sami kreiramo vlastite utopije samim time kako vidimo život oko nas. Znam, uvod je malo čudan, ali kako se radi o jednom od najoriginalnijih nadnaravnih trilera, red je i da bude predstavljen… drugačijim načinom.

U svijetu nadnaravnih događaja, grupa nadobudnih studenata medicine ne bi trebala biti ništa neobično, život i smrt njihov su način života, ali pravi zaplet počinje onda kad shvate da to nije dovoljno. Da bi doživjeli drugu stranu trebaju tamo doslovno i prijeći, a jedini način da se to postigne je – smrt. Ideja je jednostavna, izazivanjem kliničke smrti, svaki od njih će doživjeti nešto neodređeno, povezano s njima samima i podložno različitim interpretacijama. No samo razumijevanje toga postoji li život nakon smrti neće biti jednostavno pošto svatko od njih u svijet živih neplanski prenese i nešto puno mračnije od pukog osjećaja postojanja druge strane. Jer grijesi kojih se više ne sjećamo nisu nikad u potpunosti zaboravljeni, oni samo čekaju da budu ponovo dio nas te time uzrokuju ili našu propast ili spas.

Čovjek je čovjeku najveći neprijatelj, no čovjek je sam sebi još gori neprijatelj, tu nekako leži osnovno načelo Flatlinersa, solidno prihvaćenog, ali jednako tako i diskutabilnog nadnaravnog trilera, s jakim elementima horora.  Kada grupa shvati da su svojim eksperimentom uspjeli dovesti natrag na svjetlo dana i neke davno zaboravljene grijehe, netko manje sposoban bi cijelu stvar sveo na orgiju krvavih efekata, ali Joel Schumacher ovdje vješto izbjegava jednu zamku. Upao je u drugu, ali o tome kasnije. Grupu sposobnih studenata čini cast koji ulijeva poštovanje, Kiefer Sutherland, Kevin Bacon, Oliver Platt, William Baldwin i Julia Roberts, a gdje je Baldwin najslabija karika lanca svojom slabom glumom. Ipak, ostali su uspjeli napraviti tako dobar posao, posebice Sutherland, da nije problem i prijeći preko nekih stvari. A scenarij odiše svježinom, nečim novim, intrigantnim, što je za horor žanr uvijek dobra (pa čak i potrebna) stvar. Radnja nije poligon za efekte već za stvaranje neugodnosti, ne vjerujem da će film bilo koga baš klasično brecnuti (iako ima i par scena koje se igraju s takvim pristupom) ili natjerati da iskoči iz stolice, no element nadnaravnog, korištenje različitih osvjetljenja, kut snimanja – sve to izaziva onu vrstu neugodnosti kakvu obično izaziva nepoznato područje. Svaki grijeh je različit, svaki lik drugačiji i svaka situacija ima nešto drugačije u odnosu na drugu stranu. Tako imamo ljigavog tipa koji spava sa svime što nosi suknju i još to snima, imamo lika koji je bio klasični školski nasilnik, pa žensku koja misli da je skrivila smrt svojeg oca, a tu je i lik koji je i skrivio nečiju smrt, iako ne namjerno. Obrnuti poredak tako njima donosi ono što su oni priuštili drugima. I Schumacher se pokazao kao redatelj s osjećajem za glumce, svaki od njih  dobio je potrebnu minutažu da pokaže svoje umijeće te da razradi lik onako kako misli da je najbolje. Većina nije nešto posebno ni simpatična, ali je vidljiva evolucija od početne samodopadnosti do završne poniznosti, a prikazani nam put djeluje uvjerljivo i prirodno, bez prečaca da se zabavi publika.

Problem je samo u podkontekstu koji se neće svidjeti svima. Iako započinje kao klasični triler, pa ulazi u zonu nadnaravnog, te koristi elemente klasičnog horora, završnica se temelji na odavno ponavljanom konceptu – pokaj se i svi grijesi biti će oprošteni. Ta napadna i nimalo suptilna poruka katoličkog stajališta (iako upakovana u zanimljiv ukrasni papir) cijele priče nije nešto što bi trebalo postojati u filmu ovakve tematike jer gubi se osjećaj objektivnosti. Nije teško prepoznati ni ostale stvari (ako se igraš Boga, očekuj i kaznu) koje se ističu u inače odličnoj cjelini, a slučajno ili namjerno, takva atmosfera pokajanja ostavljena je za sami kraj, pa ne utiče bitno na doživljaj priče. Vječna pitanja o tankoj liniji koja dijeli život i smrt, grupa glumaca koja se zna nositi s izazovom, svježina materijala koja nikad ne zastarijeva, nije nikakvo čudo da se Flatliners uspio izvući iz gomile prosjeka samim time što je jednostavno – drugačiji.

 


IMDb

Trailer

Koliko smo otvorena uma naspram stvari koje nas okružuju? Neobično pitanje za ilustraciju radnje jednog horor filma, ali ne i bezvezno. Pronaći nešto novo u žanru koji je rekao već toliko toga i na toliko različitih načina predstavlja popriličan izazov, ne samo za gledatelje već i za one koji ga rade. Događa li se nešto oko nas što propuštamo vidjeti sve dok se ne dogodi nešto što nam produbi percepciju pogleda? Ili neobične stvari viđamo svaki dan samo što ne obraćamo pažnju na njih? Cijenjeni scenarist i redatelj David Koepp pokušao je odgovoriti na ta pitanja kroz još jednu priču o duhovima koji se obraćaju živima za pomoć, ali njegova kreativnost nije bila jedina pokretačka snaga projekta jer za osnovu filma imao je roman istog imena od cijenjenog pisca fantastike/horora Richarda Mathesona. Da je stvar aktualna i još uvijek zanimljiva govori podatak da je roman objavljen 1958 godine jer dobra priča nikad ne umire posve, kao i svijet duhova, no ne može se reći da je „Odjek Smrti“ u cijelosti tako dobar kao i osnovna pitanja na koja želi odgovoriti.

Uvod u radnju nas upoznaje s Tomom, svakodnevnim radnim čovjekom. Žena, klinac, mirno susjedstvo u kojemu se svi poznaju. Tomov drugi život počinje kad se na jednom prijateljskom okupljanju iz vica odluči podvrgnuti hipnozi. Kako bi mu samo malo napakostila, zato što ne vjeruje kako postoji jedan drugačiji svijet od ovog kojeg vidimo i čujemo, prijateljica mu usađuje ideju da bude otvoreniji prema svijetu koji ga okružuje. Time slučajno Toma pretvara u jednu vrstu prijemnika signala  iz svijeta mrtvih. On, uvučen u svijet koji ne razumije, počinje biti opsjednut prikazom mrtve djevojke te odlučuje povezati njezine signale u nešto prepoznatljivo, no to ga putovanje odvodi do velikih tajni koje znaju skrivati mala uljudna susjedstva, a pitanje je hoće li time ugroziti sebe ili cijelu svoju obitelj.

Nekako je teško reći što valja ili ne valja klasičnim načinom jer oba su pojma integrirana u jednu cjelinu, pa to zahtjeva detaljnije pojašnjenje. Stvar koja nije tako sjajna jeste jedna vrsta predvidljivosti. Svi znamo da kad se u ovakvoj vrsti filma pojavi duh, to može značiti samo jedno – nešto loše se dogodilo i to na takav traumatičan način da su morale ostati nekakve posljedice. Također, znamo mjesto radnje, susjedstvo u kojem naš glavni lik živi povezano je s tim nesretnim događajem. Koepp spretno izbjegava previše upotrebljavati viđene stvari, pa tako je isto to susjedstvo ocrtano kao jedna obična, prosječna, svakodnevna zajednica u kojoj se ništa posebno ne ističe, kao da pogledate svoj kvart i to vam je ta slika. Ni prikaza mrtve djevojke nije previše forsirana, tek toliko da se naznači njezino postojanje i da nas njezina pojava par puta pošteno brecne. Kako se tu radi o jednoj prosječnoj obitelji koja o nadnaravnim pojavama zna koliko i ja o tamnoj strani mjeseca, bilo je za očekivati da se pojavi „stručnjak“ koji će ubaciti malo svjetla u tamu koja ih je okružila.

Što nas prebacuje na one stvari koje odskaču od standarda. Već kad sam kod stručnjaka, odmah se mora reći da se u filmu ne koristi standardni pristup; nema lovljenja duhova kamerama i sličnim izumima. Tip nas samo obavještava da svi imamo šesto čulo u sebi, ali da ga ne koristimo. No, kad ono proradi, bolje je pokušati dokučiti što prikaza želi od nas jer stvari znaju postati gadne. Autori filma znali su točno koji su elementi klišej u ovakvoj vrsti radnje te su radili oprezno s njima, ne izbacujući ih već ih prizemljujući. Ponekad riječi, ako su dobro odabrane, imaju jači efekt nego hektolitri krvi. A cijeli taj pristup radnji intrigira, dublji pogled te kako se nositi s njime. Kevin Bacon ima odličan ugled kod kritike i publike, a ovdje nije imao lagan zadatak jer film, kao i njegova uvjerljivost, leži na njegovim leđima. Nije to ni šetnja parkom jer naš junak prolazi kroz vrtuljak emocija, počevši od podsmijeha, straha, zbunjenosti i opsjednutosti da shvati što mu se događa i zašto se to događa. Bacon je tako dobar glumac da se ozbiljno zapitamo nisu li i njemu svi doma u glavi, što dodatno izgrađuje napetost. Jedan posve nepotrebni dio radnje govori o njegovom klincu, koji je još bolji prijemnik signala mrtvih, jer niti je to razrađeno, niti je nešto dobro iskorišteno (da ne kažem kako je došlo jako blizu kopiranja The Sixth Sense premise) te je dobra stvar što se s tim nije forsiralo.

Na stranu priča i na stranu gluma, važno je reći riječ-dvije o cjelokupnom izgledu filma. Obično se u ovakvim projektima zna pretjerivati ili s efektima ili s načinom snimanja, dodavanjem dinamike tamo gdje je nema. Oduzimanjem komercijalnosti kao takve i korištenjem umjetničkog pristupa stvara se posve drugačija atmosfera od one kakvu obično isporučuju slični uradci. Da ne bude straha, pod umjetnički pristup ovdje mislim na smirenost pri realiziranju dijaloga među likovima, naglašavanjem stvari koje su u nekom drugom trenutku posve normalne (npr. scena s praznim kinom) i ubacivanjem nijansi u izgradnju karaktera likova. Horor je ovdje tek događaj koji remeti rutinu jednog prosječnog para, gotovo sporedna stvar koja se polako uvlači u njihove živote te ih preuzima. Obično bude obrnuta stvar, sami je horor pokretač radnje dok sve drugo bude podložno njemu.  Ali, kad uđe u horor, Koepp izgrađuje jezivu atmosferu bez velike muke, ponajviše zato što pratimo događaje iz stvarnosti, gdje ponekad bljesnu događaji iz druge dimenzije. Jezivu atmosferu upotpunjuje i efektni prikaz duha djevojke, istrzani, natprirodni pokreti, blijedo lice (srećom, ne i bijelo kao u japanskim hororima) te neočekivano pojavljivanje tamo gdje je ne očekujemo (nije ni ovaj film baš cijepljen od klasične dvije-tri trzalice) čime je napravljen više-manje ravnomjeran omjer između autorskog pristupa materijalu (jer Koepp je zanimljiv kao redatelj) i klasike koja označava žanr kao takav. Kako se s jako malo napravilo jako puno, te kako je autorski pristup dodatno naglasio one klasične elemente, „Odjek Smrti“  pripada pod one naslove o kojime se neće previše pisati, ali koji će vam nakon gledanja ostati u sjećanju na poduže vremensko razdoblje. Za one koji sumnjaju u to, jedna napomena – uvijek držite um otvorenim jer mogli bi promijeniti mišljenje prilikom gledanja.


IMDb

Trailer

22 Studenog, 1963 godine, izvršen je atentat na američkog predsjednika Johna F. Kennedya, događaj koji je obilježio noviju povijest kao jedan od najvećih, najtragičnijih i najmisterioznijih, ostavljajući mnoga pitanja neodgovorenima do dana današnjeg Službeni zaključak istražiteljske komisije jeste da je čovjek imenom Lee Harvey Oswald izveo atentat te da je u svemu tome bio sam. Ipak, negdje u sedamdesetim godinama, druga istraga dopušta mogućnost kako je vjerojatno postojala urota da se ubije JFK, ali da se pravi krivci nikad neće u cijelosti otkriti. Jedan čovjek pokušao je provesti istragu kako bi Americi otkrio pravu istinu, ali Jim Garrison, okružni tužitelj grada Louisiane, bio je i ostao usamljen u svojim naporima. No, nije ostao zaboravljen, kao ni njegova istraživanja.

Spojiti kroničara američke povijesti (izraz koji sam negdje pročitao i koji baš lijepo sve opisuje) Olivera Stonea i događaj kakav je atentat na Kennedya može značiti samo jedno posebno i vrhunsko filmsko iskustvo. Ne zato što je Stone dobar redatelj (sretna okolnost je da jest) već zato što se ovdje radilo o materijalu koji je hrpu godina bio pod strogom cenzurom, koji je obavijen s toliko tajni, urota i različitih zaključaka da je potrebna izražena sposobnost dobrog filmaša da se probije kroz sve to i napravi gledljiv film. Također, to je materijal koji je svoj odjek imao globalno, ne samo lokalno te ga je trebalo predstaviti razumljivo, svima, ne samo jednom krugu gledatelja, pa čak i samim amerikancima. Garrison, kao i njegova istraga, tako postaju centralni dio filma, ali Stone se ne zaustavlja na tome jer Garrison je samo lik kroz kojeg nam se predočavaju teorije i dokazi, od kojih je dobar dio otkriven tek nakon njegove istrage i suđenja osumnjičenima. Ali to ne narušava uvjerljivost ili povijesnu činjeničnost jer to su sve provjerene činjenice, posebno kroz radnju naglašavajući da su neprovjerene teorije takvima i predstavljene. A Stone voli Garrisona, poistovjećuje se s njime i njegovom borbom jer obojica rade (ili su radili) istu stvar; pokušavali informirati američku javnost kako ih njihova rođena vlada pravi običnim idiotima. Radi te privrženosti njemu kao liku, doznajemo i ono što je izravna posljedica takvih radnji; stvaranje opsjednutosti radi kojih pate bračni odnosi, radi kojih se stvara distanca u javnom svijetu te dospijeva na razne crne liste jer se ne pleše na muziku koja svira. Gledajući sve to ne možete ne pomisliti kako je Stone vjerojatno ubacio i hrpu osobnih frustracija, na nenametljiv način ih uklapajući u radnju.

A radnje je priča za sebe. Film, iako fokusiran na Garrisona, ustvari ide u toliko smjerova da ih je nemoguće sve nabrojati. Jedan pojednostavljen opis bi mogao ići kako je koncipiran kao niz razgovora s hrpom različitih ljudi te svaki od tih razgovora predstavlja jedan dio slagalice, pri čemu su ti razgovori vizualno i dočarani tijekom radnje. Stone se ne zadržava samo na glavnim akterima priče već i svjedocima (dio kada započne suđenje) te svaka njihova izjava koja je kontradiktorna s službenim zaključcima Warenove istražne komisije (u filmu Warena igra pravi Jim Garrison) bude prikazana. Također, rekonstruirana je svaka sekunda atentata, gdje se koriste autentične snimke, kao i jezivo uvjerljiva rekonstrukcija. Većina tih „slikovitih“ prikaza snimljena je crno-bijelom tehnikom, drhtavom kamerom, pomalo s osjećajem za paranoju (stil s kojim će Stone debelo pretjerati u Natural Born Killers) čime je uspio postići takav ugođaj autentičnost da je teško razaznati što su prave dokumentarne snimke, a što rekonstrukcija. Ne zaboravlja se ni na sporedne, ali opet važne stvari. Oswald i teorije vezane uz njega, stvari koje su se odigravale iza zatvorenih vrata, pojašnjenja kakvi su propusti bili na dan atentata, što se događalo na autopsiji Kennedyeva tijela… radi se o detaljima koji stvaraju slojeve i slojeve priče, nudeći čak i po nekoliko mogućih odgovora, ali opet nikad ne gubeći na preglednosti ili tempu radnje.

Iako tematski izazovan, narativno pregledan, sadržajno nabijen do vrha, ono što se jednostavno mora naglasiti kao jedan veliki bonus jeste; glumački cast. Kevin Costner, Sissy Spacek, Tommy Lee Jones, Joe Pesci, Kevin Bacon, Donald Sutherland, Gary Oldman, Jack Lemmon, Walther Mathau…itd, itd, sama jezgra mladog i starog kvalitetnog glumišta spojena u jednu cjelinu, pri čemu je teško pronaći nekog tko je ostao zapostavljen i nije dobio svojih pet minuta na ekranu. Jedina zamjerka bi mogla ići radi korištenja istih tih likova jer ponekad se radi o stvarima koje ti likovi uopće nisu napravili, ali su bili pogodni za predstavljanje priče (to je prigovor općenit, tek toliko ako vam je stalo do povijesnih fakti) što nekako implicira da im je značajnost bila veća nego u stvarnosti. Bez obzira na to, svi uključeni su odradili posao kako treba, s jakim naglaskom na Costnera, koji se ovdje nalazio na samom vrhuncu karijere te je pametno iskorištena njegova karizma i pojava da se ocrta markantna pojava pravog Garrisona.

Zaključak na kraju? JFK nije ono što bi se moglo nazvati jasno definiranim povijesnim filmom iako se odigrava kroz jedno određeno vremensko razdoblje, na njega treba gledati kao na pregled svega važnijeg što se skupilo ili moglo skupiti o cijeloj toj priči te njegova privlačnost leži upravo o tome; ako niste nešto posebno upoznati sa stvarima u pozadini atentata, ovdje bi ih mogli doznati, a ako vas tema uopće ne zanima, teško da će vas dojmiti sve ono što je u njemu. Ipak, radi se o možda najboljem filmu iz filmografije Olivera Stonea te, iako respektiram The Silence Of The Lambs, za ovo je trebalo udijeliti pokoji važniji Oscar. Gledano iz današnje perspektive; takvi se filmovi jednostavno više ne snimaju.


Death Sentence (2007)

Posted: 28 travnja, 2011 in Akcija, Kevin Bacon, Osveta, Thriler

IMDb

Trailer

 

Tko bi rekao da će klinac iz originalnog Petka 13 (koji ne završi dobro, naravno) dogurati tako daleko, zar ne? Takvi horori zasigurno nisu pokazatelj nečije buduće karijere, no Kevin Bacon se pokazao kao žilav glumac, a ni raznovrsnost mu nije strana. Lik je prošao kroz sve žanrove, pa, iako nikad nije postao nekakav službeni glumac s A liste, naglumio se u istima, uglavnom pružajući pouzdanu podršku glumački slabijem ansamblu (ili sebi jednakim, ovisi kakav mu je horoskop bio za taj dan) što me dovodi do onog dijela kad on sam postane mešter ceremonije. Jer “Smrtna Kazna” leži na njegovim leđima, on je jedini na kojeg je redatelj James Wan uopće mogao i računati da projekt koji izgleda, miriši i zvuči kao nešto već X puta viđeno na nešto sliči. Jer kad imate ovakav sadržaj…

Nick Hume je običan, malo bolje stojeći obiteljski čovjek, lijepa žena, dvoje djece, sin uspješan sportaš, život pun meda i mlijeka. Sve dok jedne večeri tata i sin ne skrenu da uzmu goriva…i par minuta kasnije grupa maskrianih tipova zaleti ondje te ubiju juniora kao dio inicijacije u bandu. Tata prepozna jednog od njih, ali na suđenju shvati kako sud uopće nije briga za pravdu već brzo zaključivanje kazne radi bolje statistike…nakon čega tata odustane od identifikacije i uzima pravdu u svoje ruke. Traljavo, ako ćemo iskreno, no rokne tipa, samo što onda ostatak bande baci oko na njega i ostatak njegove obitelji. Samo je korak od toga da postanemo obične zvijeri, a tata je i više nego voljan napraviti taj korak kako bi osvetio sina i zaštitio obitelj.

Filmovi osvete u kojima glavni lik, nakon osobne tragedije, krene ispravljati krive drine, nisu ništa novo u filmskom svijetu, a od te je činjenice doslovce nemoguće pobijeći. Ono što je glavna mana materijala jeste – predvidljivost. Ne toliko sadržajno koliko redoslijed onoga što možemo očekivati. Tako je uvod idičan život glavnih junaka, pa tragedija, pa razočarenje u sustav, pa puštanje prve krvi, pa dobivanje šire slike kako se stvari neće smiriti samo tako do kraja, gdje je naš junak jako blizak po okrutnosti onima koji su mu nepravdu i nanijeli. Wan kao redatelj iza sebe broji prvi dio Saw serijala (onaj koji je i najbolji, već kad smo iskreni) no ovdje igra na sigurno – negativci su baš prava ljudska gamad koja nema ni jednu jedinu pozitivnu stranu, crno bijeli karakteri, jednostran govor i prenaglašena okrutnost koja je sama sebi svrha. Jadan Kevin je ovdje imao pune ruke posla kako bi odradio posao što bolje.

Važna stvar za napomenuti, na plakatima se pravi poveznica s klasikom Charlesa Bronsona (Death Wish) no u stvarnosti, Kazna… više sliči na nekakav derivat Punishera (što nije loša stvar, vjerujte mi na riječ) pogotovo kad naš junak na kraju krene u zadnji napad naoružan pištoljima, puškama, kožnom jaknom i nabrijanim autom. Već kad je materijal očekivano predvidljiv, Wan dodatne karte polaže na okrutnost u izvedbi. Sirovi izgled filma jeste osvježenje, kao i akcija, a ne nedostaje i prave fizičke brutalnosti. Ono gdje je Bacon napravio najbolji posao jeste transformacija običnog čovjeka u sirovu životinju kojoj je samo sređivanje računa na pameti, a potpomognut brutalom i litrama krvi, može se reći da je projekt i uspio. Doduše, ništa originalno po temi ili što bi trebalo osvojiti Oscara, ali ne predastavlja ni napor za gledanje. Likovi koji uzimaju pravdu u svoje ruke uvijek imaju svoju publiku, kao i nešto privlačno u sebi.