Archive for the ‘Kevin Costner’ Category


hr_Jack_Ryan-_Shadow_Recruit_14 Jack_Ryan_Shadow_Recruit_Poster_Individual_d_JPosters jack_ryan_shadow_recruit_xlg Jack-Ryan-Shadow-Recruit jack-ryan-shadow-recruit-poster-kenneth-branagh uploads_a568e458-84ee-49b0-9f0f-cb87de9be893-jrratedbusshelterkevinonline

IMDb

Trailer

 

John Patrick Ryan, za prijatelje oduvijek samo Jack, američki je odgovor na jedinstvenog engleskog gospodina koji, umjesto žene i djece i mirnog obiteljskog života, ima dozvolu za ubijanje i ispijanje votke-martinija. Doduše, nije tako zamišljen, filmovi koji su snimljeni po romanima Toma Clancyja su povukli tu paralelu i ista je uglavnom nategnuta preko svake mjere. Jack Ryan je drugačiji lik od Bonda, uvijek bio i zauvijek je trebao ostati, ali kako je u današnje vrijeme teško prodati čovjeka koji akcijskim junakom postaje zbog igre slučajnosti, a ne namjerno tako je i Ryan doživio poveći makeover pod redateljskom palicom poznate glumačke njuške (i redateljske, ako ćemo iskreno) Kennetha Branagha. Nažalost, taj makeover nije sadržavao i originalnu pisanu riječ samog Clancyja već je Poziv iz sjene kompilacija najvećih špijunskih hitova koji su ponuđeni u njegovim romanima. Umjesto sredovječnog CIA analitičara tako dobivamo mladog i poletnog igrača, jednako spretnog u tumačenju globalne financijske situacije, kao i rukovanju nabijenim pištoljem dok autom, gotovo u maniri James Bonda, juri moskovskim ulicama i pokušava spasiti svoju dragu iz ruku još jednog jednodimenzionalnog negativca s apetitom za svjetskom dominacijom. Nakon što je Alec Baldwin uspješno spojio inteligenciju i akcijsko djelovanje u do dana današnjeg najboljem Jack Ryan filmu; Lov na Crveni Oktobar, nakon što je Harrison Ford Ryanu dodao malo odlučnosti i koju godinu iskustva kroz dva podjednako dobra filma; Patriotske Igre i Neposrednoj Opasnosti, pa čak i nakon što je omraženi Ben Affleck dao svoj dio u podcijenjenom, ali i dalje korektnom Zbroj svih Strahova, na red je došao i Chris Pine u naslovu koji bi puno više profitirao da se držao nekog originalnog pisanog predloška umjesto što je išao izmišljati toplu vodu. Jack Ryan je, ruku na srce, gledljiv film, vrijeme uz njega prolazi, ne opterećuje, ima čak i dobrih stvari u njemu, ali kad ga postavite uz bok starije braće onda je vidljivo koliko je to ustvari banalan film.

Jer, opet imamo Ruse u igri. Ovaj put se ne igraju s nečujnim podmornicama već tržištem financija. Ryan, koji je na sigurnom uredskom poslu u nekoj bezimenoj CIA tvrtki i radi nekakav bezimeni posao shvaća kako su Rusi odlučili srušiti vrijednost dolara i izazvati drugu veliku krizu u Americi. Plan je ne toliko dobar koliko intrigantan, to mu priznajem. Današnje oscilacije u vrijednostima nafte dovode do stalnih padova i uzdizanja ne samo dolara već svih vrsta valuta i napraviti novo moguće bojno polje obećavalo je sve do onog trenutka kad shvatimo da je to samo za uvod, šminku, malo podsjećanje na one prave stvari kojima se Ryan inače bavi u romanima. On analizira podatke, on je više knjižni crv, a manje SWAT operativac, on ne juri negativce s oružjem, on usmjerava druge da to naprave. Drastični pad u radnji dolazi onda kad shvatimo da će se na američkom tlu odigrati veliki teroristički napad te da će se film prebaciti na novi kolosijek i postati običan akcijski triler kakvih smo se već nagledali preko svake mjere. Opet ću mu priznati, Branagh je spretan redatelj, zna napraviti scenu, ali ovdje je pao pod utjecaj, recimo, filmova o Jasonu Bourneu te se druga polovica filma može nazvati i jednom velikom jurnjavom koja nema nikakve veze s prvim dijelom filma. Tako Ryan ne samo da svojevoljno sudjeluje u akciji, on je čak i izaziva, mijenjajući prijevozna sredstva (auto, motor, kombi) kao čarape, viseći na rubu figurativne provalije sa svakom novom scenom dok u pozadini otkucava sat na velikoj bombi. Projekt tako ispada kao skrojen po mjeri mlađahnog Chrisa Pinea, koji je USS Enterprise zamijenio za čvrsto američko (dijelom i rusko) tlo, ali razina skakanja i potjera ostaje ista.

Nažalost, Pine ne prodaje Ryana. Premlad je, prenabrijan, prelijep, prežestok i kao takav upada u šablonu već stotinjak puta viđenih akcijskih junaka. Nije da se ne trudi, no to jednostavno nije to. Čak i izvan konteksta Ryan filmova, to je već previše puta viđena stvar da bude uvijek jednako zanimljiva. Scenarij je zbrka, kratko rečeno, jer nudi svega i svačega, od staromodnih špijunskih susreta u sjenama do vrtoglavo brze akcije po prometnim ulicama, pri čemu karakterizacija ostaje potpuno sporedna stvar. Branagh, inače jako dobar glumac, ovdje je tek sjena svojih najboljih nastupa, ušavši u projekt možda kao dio paketa da uradak i režira (odbio je raditi nastavak Thora zbog ovoga) i njegov ruski naglasak nadmašuje jedino količina bezbojnosti rečenica koje izgovara. Keira Knightley ima još manje od toga jer osim što njezin lik nema neku pravu svrhu (tek da bude Ryanova djevojka) njezina je izvedba isto tako banalna i na trenutke jako iritantna. Pine ima uvjerljivost kao akcijski junak, malo manje kao nesigurni analitičar koji se nađe na nepoznatom teritoriju, ali je jednako tako i dio neinspirativnog paketa koji svojom glumom nije ponudio ništa. Jedina pohvala ide na račun legende Kevina Costnera koji je svoj dio odradio profesionalno, ali s malim autoi-roničnim odmakom potrebnim da bude zanimljiv, pa čak i zabavan kao mentor našem mladom junaku. Spominjanje svega nakon toga bilo bi čisto gubljenje vremena. I tako smo umjesto ugodnog makeovera koji bi Ryana uveo u novo digitalno doba (posljednji film snimljen je sada već daleke 2002 godine) dobili smo botox uradak koji djeluje ukočeno i koji ne donosi nikakve novitete za stol. Još jedan ruski negativac, još jedan teroristički napad, još jedno hrabro spašavanje… Gdje su sad nečujne podmornice kad ih čovjek treba.

jackryan1 jackryan2 ????????????????????????? ????????????????????????? ????????????????????????? ????????????????????????? ????????????????????????? ????????????????????????? ????????????????????????? ????????????????????????? ????????????????????????? ?????????????????????????

 

 


50363 three_days_to_kill_xlg

IMDb

Trailer

 

Vrhunski obavještajac u lovu na opasnog međunarodnog teroristu ujedno mora srediti odnos s otuđenom kćeri. Da je umjesto Kevina Costnera tu bilo ime Liama Nessona na plakatu bi jednostavno trebalo pisati Taken 3 i stvar bi bila riješena. Sadržaj zvuči nekako primamljivo, zar ne? Ti seniori pod stare dane počinju pokzivati zdrav apetit za akcijske naslove u kojima, umjesto šetalice, nose pištolje, a umjesto igranja Binga u nekom penzionerskom klubu spašavaju svijet (ili svoje najmilije) od strane poremećenih luđaka. I, sad ste čuli sadržaj novog filma stare glumačke legende i pomislili, super, to mi treba. Odmah da vas upozorim; zajebite taj sadržaj. To je dezinformacija. Ne potpuna, istini za volju, ali dovoljno velika da se može bez susprezanje reći kako se film stvarno pogrešno reklamira, što ga je, kako vidim, koštalo i nekog značajnijeg rezultata na blagajnama. Nije da u njemu nema neke akcije, ima, i nije da stari Kevin nije kategorija jednog Nessona jer jest (netko je zgodno primjetio da mu može biti ugodna zamjena kod ovakvih projekata) ali film cilja na sasvim nešto drugačije, rekao bih zabavniji sadržaj, ali ne bježi i pomalo od drame. Takva se sranja, mislim na neuspjeh, događaju kad ekipa radi jedno, producenti vide nešto drugo, a svi zajedno žele publici prodati nešto treće.

Costner ovdje igra operativca Tajne Službe i, za razliku od Nessona, jedini setovi njegovih posebnih vještina su ti što je star, kao dinosaur star, i što je uopće preživio toliko dugo da se Agencija može riješiti slanjem u mirovinu jer ionako neće dugo živjeti. Ne zato što je baš toliko star već zato što ima neku vrstu opasnog raka koji će ga dokrajčiti za koji mjesec. Hvala na službi, sretno nam odjebi s očiju. Ali, baš to dugogodišnje iskustvo čini Kevina jako vrijednom robom jer je u svom posljednjem sukobu (smještenom u Srbiji, gdje je Kevin klopao ćevape i rekao da se ludo zabavio) vidio teroristu kdnog imena Wolf. I jedini je koji ga može prepoznati. Ne, Wolf (Vuk) nije derivat nekog tamo luđaka kao što je bio Carlos Šakal već je to skraćenica imena Wolfgang. U svemu tome, naravno, ima kvaka. Kevina boli neka stvar za teroristu jer se želi pomiriti s obitelji, bivšom ženom i kćeri. Zašto se onda upušta u akciju? Aha, Agencija ima lijek za njegov rak, tajni, skriva ga kao zmija noge, no jedna cool ženska (Amber Heard) je volja dati mu ga ako on njoj pomogne uhvatiti velikog zločestog vuka. I tako naš junak mora balansirati između tajnog rada i druženja s kćeri, kao i skrivanja činjenice da se opet vratio poslu iako je bivšoj ženi, koja opet malo trza na njega, rekao da to više neće raditi.

Prva asocijacija koja mi dolazi na pamet jesu True Lies od Cameron. Premisa je u osnovi ista; skrivanja tajnog života od obitelji, a ujedno i popravljanja narušenih odnosa. Tamo je komedija bila izmješana s akcijom i stvar je šljakala bolje nego švicarski sat. Funkcionira i ovdje, samo što je skala i opseg akcije puno manji, a u filmu ima i iskrenih dramskih trenutaka. Za početak, stari Kevin je jako dobar u svojoj ulozi, čovjek ima godina, ima šarma, ima iskustva i ima neku karizmu tipičnu za stare kvalitetne zvijezde. On je malo junak s patosom, nije super sposoban, ali se trudi najbolje što može. Humoristična nota je posebno izražena kroz susrete s raznim likovima koje bi, da je kako treba, trebao ustvari poubijati dok kažeš keks, ali on to ne radi, ne baš. Zanimljiv je i odnos s kćeri. Nema tu sentimentalnosti, nema tu sladunjavosti, nema tu forsiranja; sve štima, a film je i najbolji kad su stvari opuštene (kao scena gdje kćer uči voziti bicikli). Akcija, kad do nje i dođe, nije loša, pomalo old school, što bi se reklo i djeluje dosta dobro (ima jedna odlično režirana auto-potjera koja priziva u sjećanje dobre stvari kao što je Ronin) ali funkcionira i zato što film sam sebe ne shvaća previše ozbiljno. Costner nije mrk kao Nesson, ne izgovara tvrde cool rečenice i ne glumi da je netko što nije. Sve ima potreban odmak, triler i drama prema komediji, akcija prema blagom stripovskom pretjerivanju. Kao cjelina, čak i ako se izuzmu neki ustupci radnji (povezani su s čudotvornim lijekom) djeluje dobro složeno i pristupačno svima. Toliko dobro da filmu ustvari ne mogu pronaći neku izraženu manu. Pouzdan nastup stare zvijezde, obilje suptilnog humora (ljubičasti bicikli) i prihvatljiva doza dobra stare akcije čine Three Days to Kill stvarno ugodnim iznenađenjem i puno inteligentnijim filmom nego što bi se moglo pomisliti po reklami. Stoga, ignorirajte reklamu, opustite se i uvjeravam vas da će vam gledanje biti puno zabavniji doživljaj.

AMBER HEARD on the Three Days To Kill Set 3-days-to-kill-movie-poster-10 3-days-to-kill-movie-poster-15 5869728,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 5869729,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 5869730,L0cyFZ37piUCmK497_DWuHzgnztfNI2Q_55t4bUDFoieRZfmSG1Gdil1vCnbWzdYXfZx8x5xKOdDOBKJT3ilMQ== 5945215,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 5945216,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 5945217,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 3-days-to-kill_kevin_and_hailee_5 72 godziny


l_90022_5aacca1c l_90022_027920f5 silverado movie poster 

IMDb

Trailer

Da se malo vratimo u dobre stare dane kad je sve što vam je trebalo za dobar život sačinjavalo konja, šešir i pouzdani Colt s šest metaka. Krevet vam je bio otvorena prerija, a pokrivač zvjezdano nebo. Sranje, što je onda bilo lijepo živjeti. Netko vas raspiljuga, jednostavno ga ubijete. Nikakvi porezi na dohodak, porezi na rashodak, porezi na dvokorak – nikakvi porezi uopće. Ako bi vam se u vidokrugu i našao neki poreznik, ubijete i njega. Vesterni su američka tradicija dugački niz godina, stvarno jako dugački niz godina i moram skromno priznati, poprilično ih šmekam. Bilo one dobre, kultne i klasične, bilo one malo manje kultne, malo manje klasične, no jednako tako naivne. Volim John Wayna, volim Clint Eastwooda. No, volim i kad se u već ofucani žanr unese doza svježe krvi. Doduše, ne pretjerano originalna doza svježine, ipak su tu temelji i nepisana pravila žanra koja se moraju poštivati, ali svaka je promjena dobrodošla, što povremene projekte čini puno boljim iskustvom za gledanje. Silverado je jedan od takvih, iako baš i nije. To je vestern koji ima sve što treba imati jedan rasni vestert, ali je nekako svjež zbog…pa, idemo reći glumačkog kadra koji se naslagao ispred kamere, ali i zbog način, odnosnu kuta, iz kojeg se uhvatio dotičnih klišeja. Znam, to sad zvuči kao gomila gluposti i uvelike ću se složiti s vama, ali jednoako tako to su i činjenice od kojih se ne može pobjeći. O čemu ja to vama točno govorim?

Lawrence Kasdan zanimljiv je redateljski kalibar, radi malo, ali radi kvalitetno. Nakon što je uspješno istražio dubine noir trilera s jako dobrim Body Heat, pa onda dramske dubine još boljim The Big Chill, nekako je došao na ideju da bi sad mogao raditi vestern. I to ne bilo kakvi već onaj koji će spojiti poznatu ikonografiju Divljeg Zapada uz taa već afirmirano ocrtavanje dobih karaktera. Silverado tako govori jako poznatu priču o gradiću koji tone pod naslagama korupcije, nasilju i nepravdi sve dok u njega ne ujaše tajanstveni stranac. U ovom slučaju, taj isti stranac nije sam već ima prijatelje, a ti prijatelji svojih problema s ograncima loše vlade unutar grada, što u konačnici znači da mora doći do neizbježnog – opasno dobrog puškaranja na prašnjavim ulicama. Kako rekoh, Kasdan nije baš išao izmišljati toplu vodu što se tiče sadržaja, zadržao je ikonografiju (maltene svu moguću) tipičnu za vestern, no onde je napravio nešto svoje i time izveo da film bude zanimljiviji nego bi se to moglo čini zbog kratkog sadržaja.

Prvo malo o likovima. Svi oni imaju nekih svojih problema, istina, i tako ih upoznajemo. Četiri jahača, četiri priče koje se stapaju u jednu. Njihove su priče dovoljno razrađene da budu zanimljivije od prosjeka, no ne i da previše pobjegnu od ustaljenog obrazca koji su viđaju u vestern filmovima (iako imaju pomalo sjenovite karaktere, svi su oni junaci, ne može ih se zamjeniti za ništa drugo). S druge strane, negativci pate od jedne dimenzije, ali to je već ona klasika o kojoj govorim. Zanimljiva je raspodijela uloga. Kevin Kline je baš netipični predstavnik usamljenih junaka tajanstvene prošlosti, ali to ga baš čini idealnim izborom za revolveraša s osjećajem za pravdu. Prate ga Scott Glenn, ali njega ne možete zamijeniti za ništa drugo osim pozitivca, naravno, tu je i Danny Glover kao ponosni afroamerikanac (ili crnčuga, kako vele u filmu) te mlađahni Kevin Costner koji je skoro pa odličan kao nebouzdani mladac sklon upadanju u nevolje (zbog djevojaka, zbog čega drugog). S druge strane, Brian Dennehy je s jako malo toga za rad napravio dosta, stvorio je lik koji ne volimo, ali da se baš previše maknuo od svoje uloge iz First Blood, baš i nije. Pratio ga je Jeff Fahey (njih dva odigrat će koju godinu kasnije upravo suprotne uloge – pozitivaca na istoj strani – u malom krimiću The Last of The Finest) te im se pridružio Jeff Goldblum. Oni koji prate Kasdanov redateljski rad znaju i to da je većina ovih glumaca njegova kuća ekipa (Goldblum, Costner te najviše Kline) i osjeti da su svi bili opušteni, uigrani te da su znali što se od njih očekuje. Zamjetno je da film vuče inspiraciju iz ikonografije žanra, ali i iz nekih klasika kao što je Obračun kod O.K Korala (kojem se Kasdan nanovo vratio kad je baš radio storiju o njemu – Wyatt Earp – s Costnerom kao glavnim glumcem). Što se tiče tehničke strane, nema se što prigovoriti, nije ekstra efikasna, ali nije ni drvena kako zna biti te film, što zbog priča i pažljivo dozirane pucnjave, uopće nije dosadan. Možda nije neki kultni i izvikani klasik (iako ima lijep broj poklonika) svejedno je vrhunski uradak koji nije osramotio žanr već ga je, ako ništa drugo, barem pošteno osvježio.

2305174,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 2305184,U9Xeak6R7Z2LIis5W5d7Bbkv8VtYjxUjIGjc9CGOTMa6epR_p5BKNKraMwdzchjkxp3GOge0ydyOjPmjX3lZSA== 2305186,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 2305200,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2305202,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2305207,YLP7zQLz6ZSLuWzmze0PW+cnYRhdXbprbGh7njsvg0iMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== silverado-1985-06-g silverado-1985-40-g

2305172,SgF2o+UeJ4XDbYCEKfXQGb4qJirYKnYHlgJ4oyfIww6Z+Me8QeOr6M236TvvQmpHopPJAwEl5OzKtDSbAQBaTg== 2305176,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== silverado-1985-03-g silverado-1985-37-g

 

Fandango (1985)

Posted: 23 travnja, 2012 in Drama, Kevin Costner, Komedija

IMDb

Trailer

 

Nakon što sam prošao kroz osvete, ubojstva, mučenja i svu silu ostalog zabavnog sadržaja, ponekd se i meni zna dogoditi da pogledam nešto drugačije. Ne baš često, izbirljiv sam po tom pitanju, ali kad se dogodi, dogode se dvije stvari. Ili film zapamtim ili ga zaboravim u roku odmah. Ako ga zapamtim…pa, obično završi ovdje, iako je Fandango već odavno na mojoj listi preporuka ako želite pogledati jedan zgodan road movie ili memory lane movie, dvije kategorije koje obično stoje zapostavljene među mojim zapisima, pa rekoh da i tu malu nepravdu ispravim (a i već kad sam napravio double feature od K. Costnera) jer… pa dobro je imati različitog sadržaja na ponudi. A i film je OK. Zanimljiv radi dvije stvari, točnije. Predstavlja prvu veću Costnerovu ulogu, i radi nje je započeo svoj uspon na zvijezdano nebo (iako film nije baš toliko dobar) te označava početak njegovog volimo-se-ne-volimo-se-timaterjebem odnosa s redateljem Kevinom Raynoldsom (sad se opet vole jer zajedničkim snagama rade na novoj kick ass vestern seriji), što je uvijek zabavno kad želite popuniti rubriku o raznim trivijalnostima (da ne kažete kako vas o ničemu ne obaviještavam). Film kao takav i nema neku posebnu radnju. Nastao je kao odgovor na Raynoldsov studentski film (koji je sadržavao jedino scenu skakanja padobranom) i, vjerujte mi na riječ, nećete ga pronaći ni na jednoj važnijoj listi tih memory lane filmova.

Ali, zato sam ja tu da vam malo skrenem pažnju na njega. Uglavnom, nekoliko frendova nakon završetka školovanja (a gdje je već polovica dobila poziv da se pridruže sukobu u tamo nekom Vijetnamu) odluči napraviti zadnje putovanje. Bez planova ili nekog posebnog smjera, doživljavajući zgode i nezgode, pomalo preispitujući sve što su do tada proživjeli, sagledavajući se kao osobe u cjelinu. Ima tu malo komedije, malo drame, malo bizarnosti (dečkima je netko trebao reći da šlepanje auta teretnim vlakom neće dobro završiti) i malo emocija jer jedan od likova se treba oženiti, dok mi shvatimo da je ta djevojka nekad davno (ali i još uvijek) žena života drugog lika.

Costner je razvalio svoj dio, mislim, voljeli vi tipa ili ne (meni je posve OK tip) ali imao je karizmu i znao je glumiti te kao vođa (nepredvidljivi) grupe krade pozornost cijeli film. Doduše, to i nije tako velik problem jer jedina izravna konkurencija mu je još jedna zaboravljena zvijezda Judd Nelson pošto su svi ostali poveći anonimusi u filmu. O, da, praktički jedina ženska uloga pripala je Suzy Amis. Važnija uloga – unuka bakice iz Titanica. Glavna uloga – sadašnja žena Jamesa Camerona (nije mu ni loš izbor), tako da istaći se i nije bio neki problem. Mana filma? Pa, vidi se da je nastao iz studentskog filma te da je cijeli postavljen oko jebeno duhovite i zabavne scene iskakanja iz aviona (vjerujte mi, avion i pilot ko da su iz Alan Forda izašli) te da je to glavna atrakcija radnje. Iako, ni ostatak nije za odbaciti, tj. ako volite razgovore, neslaganja i otkrivanja istine među likovima kroz ovo dvoje. Prednost je što film ne tuši prodikama o Vijetnamu, što je lagano moglo postati glavno središte. Dapače, on se ni ne spominje osim u jednoj sceni vatrometa koji opako sliči ratnom bojištu, gdje se naši likovi zapitaju: hoćemo li tamo najebati ko žuti. Ima i malo art pogleda na cijelu stvar (posebice zadnja scena gdje Costner nazdravlja praznom gradu kad se ekipa razišla) ali nema nekog praznog hoda, što je najbitnije (nije Raynolds loš režiser, samo kad mu se da). Ako očekujete nove Američke Grafite… o, boy, you’r shit out of luck, ovo ipak nije takav memory lane. Ovo je nešto manje, prizemnije, potpuno zaboravljeno i nanovo iskopano za vaše oči. Samim time i vrijedno barem jednog gledanja.

 


IMDb

Trailer

Kevin Costner ide osvetiti nepravdu napravljenu sebi i djevojci koju voli, a sve to režira Tony Scott, poznati ekspert za akcijske trilere. Kad vam to ovako sažmem, što bi prvo pomislili? Da bi mogli gledati jedan ekvivalent njegova Man on Fire? Svakako vam neću reći što da mislite, ali ću vam odmah reći da bi mogli i pogriješiti jer to ovdje nije čak ni u peti. Trileri ili općenito filmovi osvete prepoznatljivi su brand u ovakvom svijetu, ali kad ste posljednji put gledali film osvete koji, ajmo to tako reći, nije fantazija nego ima okus realnog? Prošlo je već neko vrijeme, zar ne? Čak i da nije, takve su stvari jako rijetke. Čak i kad filmovi ciljano žele biti realni, uvijek se provuče nekakva Charlie Bronson scena (ili dio radnje) gdje glavni lik dobije zadovoljštinu tako što napravi posao do kraja. Sad ću vam još nešto reći. Ako vam je to na pameti, ovaj film svakako izbjegnite, jednostavno nemojte gubiti vrijeme jer već znam da bi mogli ostati razočarani. No, s druge strane, ako ste spremni malo proširiti svoje vidike, ovo bi vam moglo biti jedno… drugačije iskustvo od onog što ste navikli. Niste imuni ni na romantične priče koje odmah u startu imaju prizvuk nesretnog završetka? Odlično, još jedna stvar pokrivena. Sad, kad ste odlučili što želite, ako vas je ovaj uvod zaintrigirao, bacimo se dalje na posao. Sadržaj.

Jay Cochrane je top gun pilot (cijeli uvod filma djeluje kao indirektni nastavak Top Guna) koji nakon 12 godina službe odlazi u mirovinu. Ili nešto slično. Neko vrijeme planira provesti kao gost dobrog prijatelja Tiberona Mendeza, meksičkog bogataša, očekivano, povezanog sa svim vrstama leganog i iliegalnog. Tibey je stara škola, častan, odan, a kao i svi njegova kalibra ima ženu-trofej, Miryea, koja počne s našim tog gun junakom pomalo očijukati sve dok se isto ne pretvori u strastvenu vezu. Mendoza za to dozna, Jay jedva ostane živ (neplanirano, usput rečeno), a Mireya završi u nekom jeftinom bordelu, s razrezanim licem, kao kurva koju će najveći šljam jebati po 50 puta na dan. Malo je reći da je Tibey jako zeznut lik kad je osveta u pitanju. Jay polako počinje krpati ostatke svojeg života i kreće u potragu za ženom svog života, usputno poravnavajući račune s onima koji su ih doveli do ove situacije. Samo, kada se krene u osvetu, jednu stvar je važno zapamtiti, ona nikad ne ispadne onako kako smo to zamišljali i svi uključeni u nju znaju imati posljedice.

Film je podijeljen na dva dijela. Jay i Mireya, cijela njihova veza, od početka do tragičnog razlaza, te Jay i njegova potraga za njom. Jedan dio je savršen, drugi dio malo manje, ali ne zato što je loše snimljen ili takvo nešto već zato što neke likove izgubi iz vida. Romantični dio filma jednostavno je… vrhunski napravljen posao. Madeleine Stowe je odlična glumica, ali je i jedna od najljepših glumica, a njezina kemija s Costnerom je itekako osjetljiva. Scott je svoje junake namjerno uvio u mračni oblak, mislim, odmah se od početka zna da to neće dobro završiti, no likovi su tako uvjerljivi (i izvan klišeja, već kad sam kod toga) da je osjećaj neugode koji osjećamo doživljaj koji se očekuje da pruži film o ukletim ljubavnicima. Stari glumački lisac Anthony Quinn fascinantan je kao Tibey, ali je jednako tako i već viđen lik. Patron, klasičan, vrhunski odglumljen i neki klišeji (tipa da ima mladu ženu trofej) neće nikome smetati. Ono što je bitno da je ispod mirne, gotovo dobroćudne pojave uspio sakriti i ljute emocije koje ga čine nepredvidljivim i jako, jako…jako opasnim tipom s kojim se ne treba zajebavati. Ali još je fascinantnije vidjeti kako je dobro odglumio slom nakon što unakazi ženu koju voli te završnica, gdje se Jay i on susretnu… neće ući u kultne scene svih vremena, no vidjet ćete da ni meci nisu potrebni da znate kako ste nekoga pobijedili. Mana je drugi dio filma jer se fokusira na Jaya, dok svi ostali pomalo padaju u drugi plan. Također, nema ni tog emotivnog naboja kao uvodni dio jer još uvijek smo u tonu nesretne ljubavi, pa akcija (koje skoror da ni nema, ako ćemo iskreno) ni ne uspjeva postići neki efekt. Ipak, u završnici, odlično odglumljen ljubavni trokut, pregršt odličnih glumaca u top formi, priča koja ne igra na klasični obrazac poubijaj-sve-što-hoda-i-otiđi-sa-smješkom, pregledna režija starog majstora (ovdje je još išao na vizualni doživljaj, a ne na količinu rezova u jdnom kadru) čine Osvetu jednim od najboljih filmova takve tematike, ali ujedno, ironično, i jednim od najpodcjenjivanijih te čak i namjerno zapostavljenih. Spremni za nešto drugačiji doživljaj toliko puta obrađene teme? Što da vam dalje pričam. Sve je rečeno.


IMDb

Trailer

22 Studenog, 1963 godine, izvršen je atentat na američkog predsjednika Johna F. Kennedya, događaj koji je obilježio noviju povijest kao jedan od najvećih, najtragičnijih i najmisterioznijih, ostavljajući mnoga pitanja neodgovorenima do dana današnjeg Službeni zaključak istražiteljske komisije jeste da je čovjek imenom Lee Harvey Oswald izveo atentat te da je u svemu tome bio sam. Ipak, negdje u sedamdesetim godinama, druga istraga dopušta mogućnost kako je vjerojatno postojala urota da se ubije JFK, ali da se pravi krivci nikad neće u cijelosti otkriti. Jedan čovjek pokušao je provesti istragu kako bi Americi otkrio pravu istinu, ali Jim Garrison, okružni tužitelj grada Louisiane, bio je i ostao usamljen u svojim naporima. No, nije ostao zaboravljen, kao ni njegova istraživanja.

Spojiti kroničara američke povijesti (izraz koji sam negdje pročitao i koji baš lijepo sve opisuje) Olivera Stonea i događaj kakav je atentat na Kennedya može značiti samo jedno posebno i vrhunsko filmsko iskustvo. Ne zato što je Stone dobar redatelj (sretna okolnost je da jest) već zato što se ovdje radilo o materijalu koji je hrpu godina bio pod strogom cenzurom, koji je obavijen s toliko tajni, urota i različitih zaključaka da je potrebna izražena sposobnost dobrog filmaša da se probije kroz sve to i napravi gledljiv film. Također, to je materijal koji je svoj odjek imao globalno, ne samo lokalno te ga je trebalo predstaviti razumljivo, svima, ne samo jednom krugu gledatelja, pa čak i samim amerikancima. Garrison, kao i njegova istraga, tako postaju centralni dio filma, ali Stone se ne zaustavlja na tome jer Garrison je samo lik kroz kojeg nam se predočavaju teorije i dokazi, od kojih je dobar dio otkriven tek nakon njegove istrage i suđenja osumnjičenima. Ali to ne narušava uvjerljivost ili povijesnu činjeničnost jer to su sve provjerene činjenice, posebno kroz radnju naglašavajući da su neprovjerene teorije takvima i predstavljene. A Stone voli Garrisona, poistovjećuje se s njime i njegovom borbom jer obojica rade (ili su radili) istu stvar; pokušavali informirati američku javnost kako ih njihova rođena vlada pravi običnim idiotima. Radi te privrženosti njemu kao liku, doznajemo i ono što je izravna posljedica takvih radnji; stvaranje opsjednutosti radi kojih pate bračni odnosi, radi kojih se stvara distanca u javnom svijetu te dospijeva na razne crne liste jer se ne pleše na muziku koja svira. Gledajući sve to ne možete ne pomisliti kako je Stone vjerojatno ubacio i hrpu osobnih frustracija, na nenametljiv način ih uklapajući u radnju.

A radnje je priča za sebe. Film, iako fokusiran na Garrisona, ustvari ide u toliko smjerova da ih je nemoguće sve nabrojati. Jedan pojednostavljen opis bi mogao ići kako je koncipiran kao niz razgovora s hrpom različitih ljudi te svaki od tih razgovora predstavlja jedan dio slagalice, pri čemu su ti razgovori vizualno i dočarani tijekom radnje. Stone se ne zadržava samo na glavnim akterima priče već i svjedocima (dio kada započne suđenje) te svaka njihova izjava koja je kontradiktorna s službenim zaključcima Warenove istražne komisije (u filmu Warena igra pravi Jim Garrison) bude prikazana. Također, rekonstruirana je svaka sekunda atentata, gdje se koriste autentične snimke, kao i jezivo uvjerljiva rekonstrukcija. Većina tih „slikovitih“ prikaza snimljena je crno-bijelom tehnikom, drhtavom kamerom, pomalo s osjećajem za paranoju (stil s kojim će Stone debelo pretjerati u Natural Born Killers) čime je uspio postići takav ugođaj autentičnost da je teško razaznati što su prave dokumentarne snimke, a što rekonstrukcija. Ne zaboravlja se ni na sporedne, ali opet važne stvari. Oswald i teorije vezane uz njega, stvari koje su se odigravale iza zatvorenih vrata, pojašnjenja kakvi su propusti bili na dan atentata, što se događalo na autopsiji Kennedyeva tijela… radi se o detaljima koji stvaraju slojeve i slojeve priče, nudeći čak i po nekoliko mogućih odgovora, ali opet nikad ne gubeći na preglednosti ili tempu radnje.

Iako tematski izazovan, narativno pregledan, sadržajno nabijen do vrha, ono što se jednostavno mora naglasiti kao jedan veliki bonus jeste; glumački cast. Kevin Costner, Sissy Spacek, Tommy Lee Jones, Joe Pesci, Kevin Bacon, Donald Sutherland, Gary Oldman, Jack Lemmon, Walther Mathau…itd, itd, sama jezgra mladog i starog kvalitetnog glumišta spojena u jednu cjelinu, pri čemu je teško pronaći nekog tko je ostao zapostavljen i nije dobio svojih pet minuta na ekranu. Jedina zamjerka bi mogla ići radi korištenja istih tih likova jer ponekad se radi o stvarima koje ti likovi uopće nisu napravili, ali su bili pogodni za predstavljanje priče (to je prigovor općenit, tek toliko ako vam je stalo do povijesnih fakti) što nekako implicira da im je značajnost bila veća nego u stvarnosti. Bez obzira na to, svi uključeni su odradili posao kako treba, s jakim naglaskom na Costnera, koji se ovdje nalazio na samom vrhuncu karijere te je pametno iskorištena njegova karizma i pojava da se ocrta markantna pojava pravog Garrisona.

Zaključak na kraju? JFK nije ono što bi se moglo nazvati jasno definiranim povijesnim filmom iako se odigrava kroz jedno određeno vremensko razdoblje, na njega treba gledati kao na pregled svega važnijeg što se skupilo ili moglo skupiti o cijeloj toj priči te njegova privlačnost leži upravo o tome; ako niste nešto posebno upoznati sa stvarima u pozadini atentata, ovdje bi ih mogli doznati, a ako vas tema uopće ne zanima, teško da će vas dojmiti sve ono što je u njemu. Ipak, radi se o možda najboljem filmu iz filmografije Olivera Stonea te, iako respektiram The Silence Of The Lambs, za ovo je trebalo udijeliti pokoji važniji Oscar. Gledano iz današnje perspektive; takvi se filmovi jednostavno više ne snimaju.



IMDb

Trailer

 

Nedavno sam napisao nešto u vezi ovog filma (ovdje) i nekako me uhvatila nostalgija. Ne rade se više pošteni avanturistički filmovi, nema se više osjećaja za priču o borbi dobra i zla, poštene fizičke akcije… znate, nema više dobrih stvari. CGI je preuzeo stvar u svoje ruke, poante ovakvih priča postaju glomazne scene borbi, a važnije je biti politički korektan nego iskren i zabavan.  Već sam vam rekao da sam vaš čovjek po pitanju ovakvih filmova, ali Princ Lopova mi je kategorija za sebe, alfa i omega staromodnog pristupa materijalu, no s osjećajem za današnje (ondašnje) apetite publike za nečim novim. Jer, ne možeš raditi priču staru kao Noina Arka, koja ima toliko interpretacija, i nešto ne promijeniti. Raspjevani muškarci u tajicama bi jednostavno bili smiješni (što je u konačnici ispala i dobra parodija) a junaci koji rade dobro zato jer su plemeniti već i u tim godinama nisu bili ništa drugo do zaboravljeni artafekt iz prošlosti. Što se tiče samog filma i promjena koje je donio… Šervudska je šuma postala neočekivano zanimljivo mjesto.

Nakon što zbriše iz zatvoreništva, plemić Robin Loksley se vraća u Englesku samo da bi tamo doznao kako više nije plemić, da više nema ni svoj dvorac, da mu je otac ubijen, da je cijela zemlja generalno u kurcu, a ne treba previše vremena da mu i njemu glava postane ucjenjena. Silom prilika, Robin u šumi pronalazi ekipu jednako protjeranih i ucjenjenih seljaka te uz malo napora počinje od njih stvarati junake koji će poslije ući u legendu. Prije ulaska u legendu, mali zadatak, riješiti Englesku jada i bijede.

Prva stvar koju vrijedi izdvojiti, Robin je ovdje tip kojeg baš i ne možemo samo tako zavoljeti, razmaženi plemić (iako ustvari ni ne vidimo taj dio filma) kojemu je do pravde koliko i do lanjskog snijega. Od početnog zagrijavanja, do ulaska u šumu, on prolazi jedan zanimljiv put koji svakako u sjećanje zove staru verziju iste priče. Ono što stvari čini zanimljivim jeste da transformacija u pravog junaka dolazi kad sve izgubi. Junaci ne rade velike stvari za sebe, već za druge, tako kad krene zadnji napad na Notinghamov dvorac, vidi se koliko je scenarističkog truda (bez obzira što kiksa vremenske detalje) uloženo u razvijenje lika.

Druga stvar, film je poletan, ne baš u onom poznatom raspjevano/rasplesanom duhu (nikako se riješiti one slike Robina iz Shreka) ali pravo avanturističkom. Hoćeš solidnu akciju, imamo je, hoćeš humora, imamo i toga, hoćemo stvarno zakon lokacije, imamo i toga. A, ima tu i malo pirotehnike, dobih starih međuljudskih odnosa, malo crne magije – nije to sve baš uklopljeno cakum-pakum, no ako ne služi za neku pravu radnju, služi za portretiranje likova, a ako ne služi ni za to, služi za dobru staru zabavu. I dobro je što šuma izgleda kao šuma, likovi su prljavi u otrcanoj odjeći… scenografija je bliža stvarnosti (tadašnjem vremenu) nego se to moglo očekivati. Također, filmski score ima jednu od onih epskih tema koje teško da će nekog ostaviti ravnodušnim

Ali, ono što sve to nosi na svojim ramenima jeste međukontinentalni cast. Costner je kao Hood zgodan izbor, Morgan Freeman se onda tek probijao i djeluje kao anomalija u cijeloj priči (no dobra anomalija) Alan Rickman se od teroriziranja Nakatomi tornja preselio na teroriziranje cijele Engleske, a pouzdani sporedni negativac Michael Wincott djeluje kao nekakav derivat hanchmana iz Bond filmova. U sve to se ugurao i mlađahni Christian Slater. Ono što dodatno uljepša film jeste to kad se vidi da ekipa gušta u materijalu s kojim radi (Rickman je tu bio kao svoj na svojem bilo kao lik, bilo geografijski) i kad netko ne radi nešto preko kurca, onda se to i vidi.

Ali, ako ste mislili da je sve to prošlo bez ijedne trzavice, mislite pogrešno. RedateljKevin Reynolds i Kevin Costner su se već ondje pokačili (pa se kasnije pomirli i još bolje pokačili na setu Waterworlda) te je Costner 20% filma snimio sam, kao i montirao neke dijelove bez da se potpisao na to (i mogao je, film nema greške) čime je umanjio zabrinutost na setu kako će sve to zajedno otići nebu pod oblake s budgetom. Iako se danas 40 milja može držati i smiješnom cifrom za avanturistički komad filma ovakvog setinga, onda je to bila ozbiljna gomila kešovine. Koja se isplatila jer je zaradio oko 400 milja sve zajedno. Nije loše za jednu prastaru legendu, ne?