Archive for the ‘Kiefer Sutherland’ Category

The Lost Boys (1987)

Posted: Srpanj 20, 2014 in Horor, Kiefer Sutherland

GeneracionPerdida max1367203180-frontback-cover the-lost-boys tumblr_n2bm4ptM701sxa2syo1_1280

IMDb

Trailer

 

Sjeća li se još netko onih vremena kad su vampiri bili uistinu vampiri? Zli kurvini sinovi, kojima je cilj bio napiti se vaše krvi i ostaviti vas da trunete? Nitko ne osporava da su svi oni bili prelijepi, to dolazi s tim podučjem, ali onda su vampiri bili opasna živina, jeziva i romantiku su pokazivali onoliko koliko crnog stane ispod malog nokta. Danas je priča posve drugačija. Ili gube vrijeme mlateći praznu slamu i gubeći vrijeme na zujanje (usporedba s komarcima je namjerna jer su dosadni kao i oni) oko neke tamo polovne ljepotice, vrteći stalno jedne te iste rečenice nafilane pompoznim ljubavnim izjavama (The Vampires Diares – Damon je imao tako lijepog potencijala postati jako zanimljiv lik) koje vas doslovce tjeraju da promjenite program. Pa imamo vampire koji svjetlucaju na suncu. Ukoliko niste shvatili prvi put, ponovit ću sporije – vampirima ne samo da ne smeta sunce već ih stavlja u ozbiljnu opasnost da ih pokupi John Travolta i odvede u obližnji disco. Mislim, volim ja inovacije u tim starim stvarima, ali što je smiješno je smiješno. I, da, opet imamo pompozne ljubavne izjave o ljubavi, iako je Eddy-Boy ustvari jedan ozbiljno poremećeni stalker koji drži svoju Bellu na jako kratkom povodcu – što se njoj ustvari i sviđa jer njezin život bez svog muškarca ne znači ništa – feminizam, emacipiranost, prava na jednakost – sve uspješno zatučeno jednim svjetlucajućim udarcem. Pa imamo vampire koji se vole jebati. Bilo kad i bilo gdje. Čak i ako nema potreba za tim, oni će se jebati. I naglasiti kako će se sad jebati jer se oni vole jebati. True Blood je u početku bila poprilično zabavna serija (držala se nekih pravila o vampirima) i bilo je tu materijala za par ozbiljno zanimljivih vampira – koji su kasnije postali obične plačipičke nad jednom trailer-trash plavušom. Kako ni njezini scenaristi više nemaju blage ideje što bi mogli napraviti u seriji, oni koriste svaku priliku da likovima pruže malo dobrog starog seksa (sve se bolje prodaje uz to). Nije ni Dracula svoje rekao, a, ne. No umjesto opasnog krvopije (koji je to uistinu bio – neka vas ne zavara odlična, ali poprilično romantizirana Coppolina verzija) ovdje ćemo dobiti pravog romatičarskog junaka, nešto u maniri Isusa Krista osobno, koji će žrtvovati sebe zarad drugih. Nažalost, Dracula Untold baš i ne obećava da će vratiti vampire natrag na staru slavu. Izgleda da su zli kurvini krvopijski sinovi svoje posljednje trenutke slave imali tamo kad se Carpenter igrao s njima u Vampirima (iako, nisu ni ljudi bili milo sunce mamino pa je to bio pošten omjer snaga) a nije loš ni Stakeland, točnije, iznenađujuće pošten film. I, tako. Imamo vampire. Ne smeta im sunce jer nose čarobne prstene ili ih tjera da zaplešu Stay Alive kad počnu svjetlucati. Ako čovjek hoće vidjeti pošteni vampirski film mora zagaziti u prošlost, iščupati neki naslov i pogledati ga u sadašnjosti. Izgubljeni Dječaci jest kultni film, o tome nema nikakva spora, ali nije dobar film, što mu svejedno ne umanjuje vrednost jer pokraj današnjih vampira, ona grupa koju je predvodio Jack Bauer (neki ga znaju i pod pseudonimom Kiefer Sutherland) izgleda kao prava koljačka družina kojoj se ne želite naći na putu. I, da, svi su bili mladi, lijepi i u trendu. Znači, moglo se to i onda napraviti, a da ne izbanalizirate cijeli ogranak horor žanra.

A priča počinje dolaskom nekih novih klinaca u mali kalifornijski gradić. Ne, nije riječ o nekoj curi kojoj će za oči zapasti tamo neki zgodni krvopija već je riječ o braći. Michael i Sam, braća nemoguća, što bi se reklo, vole sve što vole mladi i, iako nisu previše oduševljeni selidbom, prihvaćaju to na način na koji prihvaćaju i svi ostali klinci – upuštanjem u društvene aktivnosti koje nudi mali grad. Ne treba dugo da shvate kako je gradić malo izvan tračnica jer se u njemu događaju čudne i neobjašnjive smrti, a i pojavljuju se neki misteriozni likovi odjeveni u posljednji krik mode (bilo u 80-ima) koji djeluju… kao da nisu baš sami svoji. Michael će se upustiti u druženje s njima, bit će tu i malo ljubavnih iskri, a Sam će pronaći dva lokalna tupsona koji će mu otkriti veliku istinu. Njihov je grad pun vampira. I na njima je da ga spase. Što će biti pomalo oteži zadatak jer je i Michael počeo pokazivati sklonosti izbjegavanju sunčevih zraka i žeđi za tuđom krvlju. Ono što je ustvari moderan pristup staroj priči, ima ono zbog čega ga poznavaoci žanra vole – drži se nekih osnovnih fakti o vampirima. Ne izlaze na sunce. Ne može im se napraviti ništa ako dobiju poziv u kuću. Preko dana spavaju u svojoj jazbini. I zbog tih relikvija iz prošlosti, da tako kažem, film nije ništa izgubio na modernizaciji. Vampiri su cool klapa, nose cool odjeću, voze skupe pile… žive punim plućima, što bi se reklo, iako su, tehnički, mrtvi. I jezivi su kad to situacija zahtjeva, opasni čak, ubilačko raspoloženi kad treba. Sve lijepe stvari koje se više ne viđaju u serijama/filmovima o vampirima. Ekipa iz ovog filma je uistinu definicija vampira; zgodni, ali zli kurvini sinovi. Zašto to nije dobar film?

Iskreno gledajući, neuravnotežen je do besvijesti. Ima previše toga što bi odgovaralo dječijem filmu (trio klinaca lovaca na vampire baš bacaju osjećaj u tom smjeru) ali dječiji filmovi obično nemaju toliko prolivene krvi koliko je tu ima. Ne može ga se nazvati baš ni pravim hororom zbog ovog prvog, no i zato što pravog horora ustvari ni nema. Radnji treba da se malo pokrene, podosta pratimo tu zlu ekipu i Michaela kako gluvare po gradu i treba još duže da se skuži kako su oni vampiri (nije bitno što vi to unaprijed već znate jer radnja vuče noge da vam to otkrije) a onda se zna izgubiti i dosta vremena na obične nepotrebne stvari (braću Frog i njihove fore) što bi bilo i zabavno da je ekčuli zabavno. Ta neuravnoteženost se pokriva činjenicom da je glumački cast uistinu dobro odabran. Mlađahni Jason Patric i Kiefer Sutherland čine dostojne suparnike, a Jamie Getz podnošljiv uzrok njihove netpreljivosti. Oba imaju i ponešto glumačkog znanja, a i nešto prirodne karizme (iako Kiefer sve ostale pojede za doručak). Horora nema, kako rekoh, ne u onom klasičnom smislu da bi mogli skakati iz stolica, ali, zanimljivo, ima određenu neugodu koja se provlači kroz film i koja funkcionira dobro. Joel Schumacher istu je stvar (iako puno bolje) napravio i u Flatlinersima, što govori i još jednu stvar – da zna kako najbolje iskoristiti Kiefera koji je u tim mlađim danima bio malo više mračni psiho, a malo manje akcijski junak te da mu je taj plašt mračne nepredvidljivosti dobro stajao (zato i Jack Bauer djeluje cool na ekranu, jer je jedan stvarno nepredvidljivi psiho koji se ne libi odrezati nečiju glavu ako to situacija traži). Što se tiče ostale ekipe – srednja žalost, iskreno. Corey i Corey su dinamični duo, nekad zabavni, nekan naporni, ali kuži se zašto ih je publika voljela, a Dianne Wiest donosi malo zdravo odrasle ozbiljnosti kao protuteža mladenačkim godinama. Film je u konačnici bio zdrav hit i moram se složiti da su kritike bile stvarno fer prema njemu (nitko ga nije popljuvao ili zgazio) te da se stvarno osjeća kako je tu dosta toga položeno na vizualni stil, a malo manje na nijanse u scenariju. Svejedno, zbog toga film i danas izgleda dobro, a kako su vampiri općenito doživjeli gadnu degradaciju, zbog osnova koje su i proslavile tu noćnu gamad, izgleda još i bolje. Možda sadržajno neuravnotežen, teško da vas svejedno neće zabaviti, a vrlo vjerojatno i izvući pokoji osmjeh zbog svih oni retro stilova koji se pojavljuju u njemu. Zabavno, pomalo krvavo, pomalo zlokobno… mješavina zbog koje ga vrijedi pogledati još koji put.

2391340,e037NFsh+Krq06U7tnE3LMvUmnWzIKMK6lhhB+S0g9uMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 2391342,U9Xeak6R7Z2LIis5W5d7Bbkv8VtYjxUjIGjc9CGOTMa6epR_p5BKNKraMwdzchjkxp3GOge0ydyOjPmjX3lZSA== 2391343,GRydhGNuQxJ2RysjKGnvReIv4s6zIGSVqlKMirxXeUu2x1pEi68ZP6ykQPq_5ra3crfTSJG1TkgOhTnYFZavhw== 2391344,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2391345,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 2391346,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 2391347,2ZszRrdlkp7knRVmpJlEf6Rsa6WvealzJUF0yOC831AtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2391348,Zwgbda_jZqk8CiIEQHNHaUIKpWMzTyie5ThI7ma58AO6epR_p5BKNKraMwdzchjkxp3GOge0ydyOjPmjX3lZSA== 2391350,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 2391351,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 2391355,Ew1Au+EgkhcCnRN91HfHi3IAdiDtfQoSZ289M3ycDlNeLvkr2ZIXwAC6hh_T8A2HbNJMbTn0Yqcuqqw+krDp1w== 2391358,CAy56Rwu1NrBC7b01Hj51sy_bKkE2K8SKJaTxFPaHy4ukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg==

 

Oglasi

Pompeii (2014)

Posted: Travanj 22, 2014 in Film Katastrofe, Kiefer Sutherland

pompeii_ver5_xxlg Pompeii-2014-Movie-Poster1 pompeii-poster03

IMDb

Trailer

 

Dolazi nam ljeto. Znači, opuštajuće vrijeme, puno sunca (nadajmo se) usporena aktivnost i nešto lagano za čitanje/gledanje da vam prođe vrijeme. Iako nisam planirao pisati o ovom filmu, stvarno nisam (em je novi, em je financijski fijasko, em je… jebiga, sve ono što ljudi ne vole, pa onda tako mogu i pisati o njemu) ali dogodilo se to da sam prije par dana pročitao zanimljiv romačić. Robert Harris; Pompeji. Radnje, je pogađate, smještena nekoliko dana prije poznate katastrofe i radi se o zgodnom komadu lakšeg štiva koji spaja malo napetosti i malo katastrofe. Prije nego pomislite da je ovo ekranizacija tog romana – nije. Dijele sličnosti, barem što se tiče završnice. No, malo me uhvatilo da počnem istraživati o Pompejima i vidim što je to točno bilo, a to je opet povezano na moj fetiš naspram povijesnih stvari koje završe, pa loše. Kad sam sve to malo prostudirao tako sam skužio kako je Roman Polanski trebao ekranizirati onaj spomenuti roman, gdje bi Scarlett Johanson igrala glavnu žensku ulogu, a Orlando Bloom mušku. Ona može. On ne može. Film je propao zbog štrajka pisaca, ali i financijskih problema. Što me dovodi do ovog naslova. Pompeji su kao stvoreni za dobar film. Tu je prirodna katastrofa epskih razmjera, tu je grad koji je nekoliko stoljeća ležao pod naslagama pepela, tu je misterija samog grada koji je imao svoj dio u leglu prostitucije i takvih stvari. Sve to, kad se spoji u jednu cjelinu, pruža odličan materijal za ljetno doba. Ono što nisam očekivao da film, koji je kao i pravi Pompeji zakopan pod lavinom teških kritika, ekčuli zabavan komad za gledanje, spektakularan mjestimice i komad proizvoda uz koje vrijeme prolazi samo tako. U njemu imate sve što treba imati opuštajući naslov pogodan za neopterećeno gledanje; muževan glavni junak, prelijepa djeva kojoj srce zatitra pri pogledu na glavnog junaka, dežurnog negativca i prirodnu katastrofu kao vrhunac. A radnja, pitate, oh, ima čak i toga. Malo Gladijatora, malo Titanica… mic ‘vamo, mic tamo.

Milo (pravo kršćansko ime) je jedini preživjeli masakra svojeg naroda (Kelti) i dane provodi kao gladijator u Londonu. Pošto je on nešto kao selebriti, neki frajer ga odluči odvesti u prijestolnicu da ga svi vide. OK, to bi trebao biti Rim, ali može i Pompeji. Tamo je i lijepa djeva, naravno. Ona se vraća iz Rima gdje ju je pohotni senator želio malo pipkati, ali, teški peh, taj senator dolazi i u Pompeje. Kako ona ustvari počinje trzati na našeg Miloa, a zli senator Korvus Aticus koji-već-vrag to ne može podnijeti, dolazi do, naravno, trenja između svih njih. I već kad se pomisli da će sve završiti loše, događa se erupcija vulkana. Pod ono prvo ”loše” mislim da će lijepa djeva morati otići u krevet sa senatorom, a pod ovo drugo ”loše” mislim da sve odlazi u tri lijepe materine kad se Vezuv probudi. Sadržaj je tu, znate aktere, znate uglavnom sve, sad da vam pojasnim neke stvari iza toga.

Pompeii su film težak 100 milijuna dolara. I to se vidi, da vam odmah kažem. Grad Pompeji su rekonstruirani do zadnjeg detalja i djeluje spektakularno, a još kad se tome pridoda i erupcija vulkana (koja je do dana današnjeg jedna od najvećih koje su se ikad dogodile) onda je vidljivo da je lova pametno utrošena. Barem što se tiče efekata. Priča je, naravno, jednostavna i puno klišeja, ali, hej, to je film katastrofe, ne Dostojevski. Likovi su ocrtani ugrubo; hrabar, lijepa, gad i to je to. No, stvarno je lijepo vidjeti kako Kiefer Sutherland doslovce gušta u svojoj ulozi. Mislim, lik se pravo zabavljao i mrzimo ga s užitkom. Kit Harington se ležerno prošetao sa seta Game of Thrones do ovog i to je to; uloga mu je identična. Emily Browning je lijepa. I to je to. No, sve to šljaka jer nema neke pretjerane ozbiljnosti ili službene povijesne ukočenosti. Štoviše, cijeli film je opuštena izvedba, dobrog ritma i tempa te nema praznog hoda i gleda se sa lakoćom, što me malo iznenadilo. Kad krene akcija iliti katastrofa, efekti dolaze na svoje mjesto, no osobno mu mogu zamjeriti što je žrtvovao autentičnost naspram spektakularnosti. Naime, veliki tsunami val nikad nije udario u Pompeje nakon erupcije (sam grad nije ni bio odmah do mora već kilometar dalje) i ono vatreno kamenje nikad nije letjelo i rušilo građevine. Iako je malo onak čudno zamjerati povijesne nepravilnosti u ovakvom projektu, red ih je spomenuti jer sama katastrofa je i bez toga bila spektakularna jednako koliko i tragična. Ako volite gladijatorske borbe, ima čak jedna dobra, ako volite prirodne katastrofe, ima jedna odlična (što vizualno, a što povijesno točna – stručnjaci su dali thums up za prikaz erupcije) a ako volite gomilu poznatih glumaca na jednom mjestu, što da vam kažem, ima i toga. Iznenađujuće opušten i lagan filmić koji je, naravno, površan i klišejast, ali za gledanje u kinu je dobro uložena investicija (ako ništa drugo onda barem zbog efekata). Sad samo čekam da Roman Polanski aktivira svoj scenarij i snimi svoje viđenje cijele stvari, ali nekako sumnjam da će se to ikad dogoditi.

5730762,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 5846720,JVR3J_iLkbFGvA0KLKVRAAXdIc_0i_BKvUUZa5na7_RrBaC2nzpLVXIecqhYItd6_RGP9wL1tlQ8KMi_x1u2FA== 5846721,gcd_KYQDv86DqIU+ISvuP0iUBpQbNayr2sXT_enGwlXLUiAqkAXxkJMsmuoJYNQHtGeAMcKK97fbpLbH+rGI6g== 5846722,JVR3J_iLkbFGvA0KLKVRAAXdIc_0i_BKvUUZa5na7_RrBaC2nzpLVXIecqhYItd6_RGP9wL1tlQ8KMi_x1u2FA== 5905646,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 5905648,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 5905649,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 5932477,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg==

5905650,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 5932479,sL3JJBueTQ9lIdLY1P2bEeDWyX1r8ZmWbCo5AadMVOkamk+k4vwlfQO9dHAiluHq7ZFYXdMeBewK79lHw4qBvw== 5949489,JWdE+ta70cgievIW8nXMpTbOzgudEV4OoVyIu5D5P2+abAESLpGCDBNIHHRjZoMrNuQkBBbCsZhzICwdYtUnGg== 5949491,RBgUL8LVzWcRfYe3oJWQ7b3cE87hZMizV9hSRHOyhqHg+kYGqzagEKLf9CjN1Q0xFih4n52VUFqdbe5U3oqJKQ==

 


mechanic_1972_02 MV5BMzAxNzE2MjQ3Ml5BMl5BanBnXkFtZTcwNTY3ODE1NA@@._V1_SX640_SY720_

IMDb

Trailer

 

Disney ima dugačku tradiciju avanturističkih filmova. Posljednja zlatna koka jesu famozni Pirati s Kariba koji polako ali sigurno guraju prema petom nastavku. Doduše, The Lone Ranger im se gadno, ali mislim stvarno gadno obio u glavu, no usprkos tome, ne sumnjam da i dalje kopaju po pisanoj ostavštini klasične književnosti ne bi pronašli nešto zanimljivo što bi mogla postati perolaka zabava za široke mase. Oh, da, i John Carter im se obio u glavu. Tako to ide kad idete glumiti megalomana. Kad se stvari zadržavaju u malo manjim omjerima, znaju ispasti poprlično dobro, a bome taj trend avanturističkih filmova temeljenih na pisanoj riječi/ nečemu sličnom nije započeo jučer, traje to već neko vrijeme. Tri Mušketira jedan su od onih klasika koji, vjerujem, nikad neće dosaditi ljudima zato što imaju sve što treba za jedan uspješan projekt. Zanimljive likove. Ljubav. Ucjenu. Spletke. Akciju. Doduše, Mušketiri u stvarnosti nisu baš u cijelosti veseo i prpošan materijal, ali u glavnini jesu, što ih čini zabavnim materijalom za ekranizacije. Čini se kao materijal stvoren za Disney, što je, kad se sve zbroji i bio dobar spoj jer početkom devedesetih nova ekranizacija je došla u kina i požnjela solidan uspjeh. Solidan u smislu financijski (oko 60 milja na uloženih 30) iako ga kritika baš i nije voljela previše. Ne da su ga proglasili lošim filmom, ali su ga proglasili površnim filmom. Hm, da.

Kako valjda već i svi vrapci na granama znaju, priča prati mladog i idealistički nastrojenog D’Artagnana u njegovim nastojanjima da se priključi slavnim kraljevim mušketirima. Samo, peh, oni su raspušteni i svi koji su ostali je famozna trojka; Portos, Aramis i Athos. Tvrdoglavi, svojeglavi, ne mare za autoritet i skloni životu od danas do sutra u okrilju stalnih opasnosti. Doznavši slučajno kako zli kardinal Richelieu planira atentat na kralja i preuzimanje prijestolja na sebe, naši junaci imaju zadatak to spriječiti. Iako se film drži tek jedva 10% originalne priče, to je uglavnom to, nema previše mudrovanja, nema previše kompliciranja i nema previše krivina koje bi film opteretile nečim suvišnijim od puke zabave.

I kad se to tako pogleda, nije čudo da je film pokupio negativne kritike zbog svog pristupa materijalu. Istini za volju, ono što je Anderson napravio 2011 je puno, puno, puno gore (leteći baloni, Milla Jovovich… trebam li reći išta više od toga?) tako da ova verzija izgleda kao remek djelu avanturističkog žanra. No, film jest jednostavan do bola. Likovi su kao iz crtića, iskreno. Tim Curry kao Kardinal ide stvarno over the top u svojoj zloći i zabavan je baš zbog tog odmaka, za zlogukog neprijatelja u crnom nisu mogli naći boljeg od Michael Wincotta, ali ekipa koja rastura su upravo Mušketiri; Kiefer Sutherland, Oliver Platt i Charlie Sheen. Njih trojica su… ustvari nisu uopće za taj povijesni period, iskreno. Njihove izvedbe su moderne (kad Kiefer zaurla Save the King! dobio sam flashback na Jacka Bauera) no rješavanjem uštogljenosti, nekih vremenskih odlika film je dobio na dinamici, kao i na zabavnom karakteru. Mislim, zabava je ključna riječ ovdje, ne povijesna točnost, ne rekonstrukcija nekog povijesnog razdoblja i svakako ne da se iskažu nečiji glumački dosezi. Ako vas zanima to, onda gledate pogrešan naslova. Ukoliko su vam već dosadili Pirati, a volite vrckave dijaloge, pomaknute likove i staromodni avanturistički štih; Mušketiri ispunjavaju sve te kriterije. Također, more se spomenuti i kemija među dečkima. Sutherland i Sheen su već surađivali na uspjelom Youns Guns vesternu, a Platt i Sutherland na uspjelom horor/trileru Flatliners. Jedini koji se nikako nije uklopio u cijelu stvar jest Chris O’Donnel. Svaka čast dečku, ali njegovi glumački dosezi su kriminalno loši, a bome nema ni takta za komediju, što ga čini jedinom slabom karikom. Lepršavo, zabavno, poletno, sa scnarijem koji ima hrpetinu dvosmislenih rečenica, opuštenim izvedbama hrpe poznatih faca, Mušketiri su ono što se narodno naziva filmom za ubijanje vremena i velika je vjerojatnost da ga nećete predugo pamtiti, ali bi se mogli pošteno zabaviti dok traje. Tj. ako šmkate taj povijesn-avanturistički štih.

1873747,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1873748,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 1873755,CAy56Rwu1NrBC7b01Hj51sy_bKkE2K8SKJaTxFPaHy4ukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 1873756,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwC5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 1873758,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 1873761,CAy56Rwu1NrBC7b01Hj51sy_bKkE2K8SKJaTxFPaHy4ukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 1873769,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1873774,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1873776,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 1873781,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 1873782,CAy56Rwu1NrBC7b01Hj51sy_bKkE2K8SKJaTxFPaHy4ukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 1873772,j8lRRzimVq0aW57pvmyVDqVmzOSWbpC9rjF0BAr1M6c3yT0CcOGfb6Gf8IFod5N+WaaOen8ziJMaAFgjMT0NlA==


A70-11177  gMeAgOBa4MXYkiVXxuSDPfVEK0S

IMDb

Trailer

Nakon izleta u modernije vode, idemo opet malo u starije. Na nešto malo zanimljivije, ako ćemo iskreno. Doduše, ako niste obožavatelj kaubojske ikonografije, možda će vas naslov već na početku odbiti, ali to je samo naslov, korice knjige, dok je unutrašnjost/sadržaj nešto što se najbolje može opisati kao mješavina komedije, akcije, trilera i, pa… ponešto vesterna. Nijedan od tih žanrova nije posebno naglašen već čine zabavnu cjelinu u kojoj su, uz dopadljiv miks žanrova, dominirali dečki koji imaju zdrav komičarski talent, ali ih baš i ne viđamo previše u komičarskim ulogama. Ruku na srce, Woody Harleson ima ovakvih uloga nekoliko, ali Kiefer Sutherland baš i ne, što je šteta jer mu dobro leže, a i osvježenja ga je vidjeti u nečemu osim persone Jacka Bauera te ostatka karijere koja pleše na granici između normale i jako pomaknutih psiho likova. Vidjeti ga kao brkatog kauboja je scena sama po sebi, ali autori nisu zaboravili ni to da su dečki poprilično karizmatični (Kiefer više nego Woody, žalim Woody) pa je kriminalistički đir nadograđen i s malo dobre akcije tek toliko da naši dečki ne ispadnu karikature mitova o ljudima s Divljeg Zapada… No, to je već malo žurba unaprijed. Potežem uzde i vraćam se na početak da znate o čemu točno pričam.

Dva frenda, Pepper (Woody) i Sonny (Kiefer) odrasli su zajedno i zajedno nastupaju na rodeo natjecanjima, živeći i dišući tipični kaubojski život. Sve dok njihov zajednički prijatelj ne nestane. Tu priča postaje malo zanimljivija; frend im je otišao u New York po kćer koju je tamošnji krimos trebao prešvercati preko granice (Kuba, ilegalni useljenici, je’l) ali obojema se gubi trag. Dva prijatelja, koji imaju i nešto svađa na ramenima, kao i međusobna zamjeranja, moraju nekako izgladiti nesuglasice i pokušati doznati što se dogodilo njihovim poznanicima, a uz to se trebaju i pokušati snaći u velikom gradu koji na kauboje gleda… heh, na različite načina. Od ismijavanja, pa do obožavanja.

Susret starog Zapada s novim svijetom nije neka nova ideja; sjeća se netko popularne serije od Dennisa Weavera; McCloud? (popularno prevedena kao Šerif iz New Yorka?) Pomalo taj đir, ako me razumijete, koji spaja očito (i gotovo stripovsko/plus predrasude) i moderno. No, iako su Sonny i Pepper likovi koji odišu klišejima, začudo to ipak nisu. Možda jedino odjećom, no u konačnici dečki ispadaju poprilično zanimljivi likovi, što i sami film čini iskrenim, možda blago romantičarskim (tko od nas ne bi volio odjebati pravila i malo jahati pod vedrim nebom) i neuobičajenim spojem vesterna i krimića koji je, možda čak i malo prenapadno, podvučen eksploatacijskim kontekstom jer se jasno i glasno kritiziraju ilegalne radionice prepune ilegalnih useljenika. Sonny i Pepper možda ispadaju likovi s dobrom dubinom (iako je već šablonski da je Woody onaj blesaviji, bez odgovornosti, a Kiefer onaj ozbiljiniji) ali zato su svi ostali likovi površni. Nije to loše, ali tek toliko da ne očekujete Hemingwaya. Tako je to običan krimić koji vodi poslove i želi postati gazda te pajkan koji sanja da bude kauboj. Jednog je… ustvari, obojicu je neobičano vidjeti u takvim ulogama jer Dylan McDemott i nije često u ulogama negativaca (zadnje čega se sjećam jest Olympus Has Fallen) a Ernie Hudson baš i nije tip koji bi žudio za tim da bude kauboj. Priča je dovoljno šarena da ima svega; malo humora (najbolji dio je kad se Pepper pronađe u klubu gdje gay dizajneri doslovce sline nad njegovom kaubojskom pojavom) malo akcije (zar ste mislili da se Kiefer neće u jednom trenutku dokopati pištolja) dobre stare potjere (to je film koji se fura na vestern – potjera na konjima kroz pune ulice New Yorka izgleda čak i odlično) te malo dramskih elemenata koji popunjavaju dojam. Uz sve to vrijedi spomenuti da našim dečkima u par scena društvo pravi i CSI Marge Helenberger te da je tragična šteta što ženske nema u više scena. Prolazno, lagano, opuštajuće, ne podcjenjujuće, sklono ikonografiji koja je gotovo izumrla i par vrsnih glumaca… sve što je potrebno da se napravi zabavan film uz kojeg vrijeme samo tako prolazi.

2020644,yVjSxmQKG8jEIo0sxnPAqmnCoJoOsqjoFTE4YvqUWDWL375QXtFDET2e4XRufbsXc5ZZUJNTfRv1AJcA+UohUA== 2020645,Nr1ze7vsXPICTg0DEbJMqPFeFqV+G8LJCv3lkXy+Up2bQepquqi9pZhA8gInJI1BdqSVxJsLYAg9z+cpkuJvaw== 2020648,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 2020649,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2020650,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2020652,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2020653,yXjFcRygtzX6OUBvL4wodjF55lqMyCi8i_n528rBm1ciGg+h0dqo50fk7lPvgjSnY+BvngqnbXXaR+tZXniKAw== 2020654,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+wukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 2020655,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2020656,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 2020657,YLP7zQLz6ZSLuWzmze0PW+cnYRhdXbprbGh7njsvg0iMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 2020647,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ==


IMDb

Trailer

Postoji li život nakon smrti? Jednostavno pitanje, odgovor bi trebao biti isto tako jednostavan. Ili možda ne? Stavimo na stranu sve ono što nas čini osobom takvom kakvom jesmo; odgoj, obrazovanje, vjerovanja i zapitajmo se jedno pitanje – što ako bi na drugoj strani dočekali sami sebe? Koncept Raja ili Pakla u različitim kulturama diljem svijeta definira se različitim prikazima i pojašnjenjima, no ako izuzmemo globalnu skalu sličnosti, kako bi se pojedinačna osoba snašla u nečemu tako općenitom? Odgovor nije jednostavan, što me dovodi do drugačijeg koncepta: što ako druga strana predstavlja ono najbolje ili najgore iz naših života? Intrigantna i poticajna ideja, svedena na golu osnovu onoga što čovjeka čini čovjekom, i to da sami kreiramo vlastite utopije samim time kako vidimo život oko nas. Znam, uvod je malo čudan, ali kako se radi o jednom od najoriginalnijih nadnaravnih trilera, red je i da bude predstavljen… drugačijim načinom.

U svijetu nadnaravnih događaja, grupa nadobudnih studenata medicine ne bi trebala biti ništa neobično, život i smrt njihov su način života, ali pravi zaplet počinje onda kad shvate da to nije dovoljno. Da bi doživjeli drugu stranu trebaju tamo doslovno i prijeći, a jedini način da se to postigne je – smrt. Ideja je jednostavna, izazivanjem kliničke smrti, svaki od njih će doživjeti nešto neodređeno, povezano s njima samima i podložno različitim interpretacijama. No samo razumijevanje toga postoji li život nakon smrti neće biti jednostavno pošto svatko od njih u svijet živih neplanski prenese i nešto puno mračnije od pukog osjećaja postojanja druge strane. Jer grijesi kojih se više ne sjećamo nisu nikad u potpunosti zaboravljeni, oni samo čekaju da budu ponovo dio nas te time uzrokuju ili našu propast ili spas.

Čovjek je čovjeku najveći neprijatelj, no čovjek je sam sebi još gori neprijatelj, tu nekako leži osnovno načelo Flatlinersa, solidno prihvaćenog, ali jednako tako i diskutabilnog nadnaravnog trilera, s jakim elementima horora.  Kada grupa shvati da su svojim eksperimentom uspjeli dovesti natrag na svjetlo dana i neke davno zaboravljene grijehe, netko manje sposoban bi cijelu stvar sveo na orgiju krvavih efekata, ali Joel Schumacher ovdje vješto izbjegava jednu zamku. Upao je u drugu, ali o tome kasnije. Grupu sposobnih studenata čini cast koji ulijeva poštovanje, Kiefer Sutherland, Kevin Bacon, Oliver Platt, William Baldwin i Julia Roberts, a gdje je Baldwin najslabija karika lanca svojom slabom glumom. Ipak, ostali su uspjeli napraviti tako dobar posao, posebice Sutherland, da nije problem i prijeći preko nekih stvari. A scenarij odiše svježinom, nečim novim, intrigantnim, što je za horor žanr uvijek dobra (pa čak i potrebna) stvar. Radnja nije poligon za efekte već za stvaranje neugodnosti, ne vjerujem da će film bilo koga baš klasično brecnuti (iako ima i par scena koje se igraju s takvim pristupom) ili natjerati da iskoči iz stolice, no element nadnaravnog, korištenje različitih osvjetljenja, kut snimanja – sve to izaziva onu vrstu neugodnosti kakvu obično izaziva nepoznato područje. Svaki grijeh je različit, svaki lik drugačiji i svaka situacija ima nešto drugačije u odnosu na drugu stranu. Tako imamo ljigavog tipa koji spava sa svime što nosi suknju i još to snima, imamo lika koji je bio klasični školski nasilnik, pa žensku koja misli da je skrivila smrt svojeg oca, a tu je i lik koji je i skrivio nečiju smrt, iako ne namjerno. Obrnuti poredak tako njima donosi ono što su oni priuštili drugima. I Schumacher se pokazao kao redatelj s osjećajem za glumce, svaki od njih  dobio je potrebnu minutažu da pokaže svoje umijeće te da razradi lik onako kako misli da je najbolje. Većina nije nešto posebno ni simpatična, ali je vidljiva evolucija od početne samodopadnosti do završne poniznosti, a prikazani nam put djeluje uvjerljivo i prirodno, bez prečaca da se zabavi publika.

Problem je samo u podkontekstu koji se neće svidjeti svima. Iako započinje kao klasični triler, pa ulazi u zonu nadnaravnog, te koristi elemente klasičnog horora, završnica se temelji na odavno ponavljanom konceptu – pokaj se i svi grijesi biti će oprošteni. Ta napadna i nimalo suptilna poruka katoličkog stajališta (iako upakovana u zanimljiv ukrasni papir) cijele priče nije nešto što bi trebalo postojati u filmu ovakve tematike jer gubi se osjećaj objektivnosti. Nije teško prepoznati ni ostale stvari (ako se igraš Boga, očekuj i kaznu) koje se ističu u inače odličnoj cjelini, a slučajno ili namjerno, takva atmosfera pokajanja ostavljena je za sami kraj, pa ne utiče bitno na doživljaj priče. Vječna pitanja o tankoj liniji koja dijeli život i smrt, grupa glumaca koja se zna nositi s izazovom, svježina materijala koja nikad ne zastarijeva, nije nikakvo čudo da se Flatliners uspio izvući iz gomile prosjeka samim time što je jednostavno – drugačiji.

 


IMDb

Clip

 

Duboko pod naslagama godina, prašine i zaborava leže pravi mali biseri, samo ih treba znati pronaći. Prije nekih 15 godina slučajno sam podigao filmić u lokalnoj videoteci, bez veze, svidjelo mi se ime, sadržaj je djelovao intrigantno, taman ono što se tražilo za lijepo ljetno poslijepodne i nekako mi ostao u sjećanju kao jako dobra, danas posve zaboravljena roba. Raritet u pravom smislu riječi, s jako, jako, jaaaako mladim glumačkim facama koje su u vrijeme kad je film snimljen tek otkrivali draži brijanja. Na stranu njih, ima tu i nekih povijesnih fakti, stvarni događaj, jedan od onih koji uvijek pronađu svoj put do TV ekrana, ali ne treba ih se držati zaozbiljno jer su imena, kao i lokacije, promjenjene zato što su pravi protagonisti ove priče dobili sudsku zabranu, nakon osude na malo kvalitetnog zatvorskog vremena, da izvlače bilo kakav novac od mogućih knjiga ili filmova. Pitate za sadržaj? Intrigantan u svakom slučaju.

Učenici jedne bogatške, dobrostojeće, pomalo elitne škole, odluče uzvratiti udarac školskom nasilju, vandalima i sveopćoj nepravdi time što se udružuju u grupu “Bratstvo Pravde” te pod okriljem noći (i prigodnih maski) napadaju one koji to zaslužuju. I dok je početak njihove priče stvoren na dobrim temeljima, kako vrijeme odmiče njihove akcije počinju sličiti onima protiv kojih su se pobunili, što će dovesti do razdora među članovima grupe. Kad stvari krenu na još veću razinu i počne se razmišljati o ubojstvima, razdor će doseći vrhunac.

Ideja o osvetnicima koji dijele pravdu živi valjda oduvijek i ne kaže se uzaludno da je put do pakla popločen dobrim namjerama. “Slava” koju dečki počinju postizati svojim početnim akcijama (pa i uspjesima) počinje udarati im u glavu, što neminovno dovodi da se okrenu i protiv onih koji su im se nešto osobno zamjerili. A govorimo o pravom pravcatom brat-packu, Keanu Reeves, Kiefer Sutherland i Billy Zane, od koji svi znaju ponešto o glumi (kad im se prohtje. Njihova je izvedba ovdje sasvim korektna, dečki iz Kalifonije kojima je malo i dosadno, a malo se žele i dokazati radeći dobru stvar. Kiefer je sporedna uloga, ima ga možda 15 minuta na ekranu, ali sasvim dovoljno da se vidi kako je on tu još i najveći talent, dok je Zane iznenađenje kao tip koji ima jako mračne stvari na umu. Nije da su imali i nešto puno prostora za raditi, no par scena ima ono nešto što vas spriječava da ih samo tako otpišete.

A što se tiče priče, ovisi o senzibilitetu na koji ste kalibrirani. Ako su vam istinite storije zanimljive, ovo će biti dobra stvar. Sve to ima svoj početak, sredinu i kraj koji možda ne opravdava sve ovo ispred, ali stvarne fakte nikad ne nude spektakularan kraj. Dosta dobro se dočarala transformacija pozitivaca u negativce, a za jedan TV uradak, stil snimanja je malko siroviji, na trenutke zgodno realan, što, potpomognuto ugodnim izvedbama, djeluje sasvim OK. Mana pravo da ni nema…osim što se radi o televizijskom naslovu, osjeti se kad je ambicija mogla biti veća, no ograničena je formatom u kojem se radila, a i u glumačkim izvedbama se zna itekako osjetiti početno neiskustvo. Stoga, ako vas zanima kako izgledaju početci nekih današnjih jakih faca, priča koja ima uporište u stvarnosti i izvedba jedna potencionalno intrigantne ideje…

Flashback (1990)

Posted: Svibanj 6, 2011 in Kiefer Sutherland, Komedija

IMDb

Trailer

 

Mislim kako je red da i jedna komedija završi na ovim stranicama, jer, znate, gledam i njih. No, ako očekujete tekstove o komedijama tipa Kuća Debele Mame ili Američke Pite, ovo je kriva adresa za to. Ovdje su u igri one komedije koje u sebi imaju trunke pravog humora, fora koje ne udaraju na prvu loptu i koje su, ono najbitinije, smiješne. OK, pojmovi smiješno se razlikuju, kužim to, no kad film ima jednu pozitivnu energiju radi koje se dobro osjećaš, glasan smijeh na nečiji prdac i nije nešto od neke posebne važnosti. Skrenuh s teme. Komedija. Kiefer Sutherland (opet, ali čist slučajno) i zaigrani Dennis Hopper. I, da, ono što amerikanci nazivaju “a trip to a memory lane” – mi toga nemamo, kad se govori o našoj prošlosti to su onda jad i muke napaćenog naroda, državne urote i zlikovački planovi. Illlliiiiii, hrabri podvizi još hrabrijih partizana. Ipak, griješim, imamo “Tko pjeva zlo ne misli”, fer ga je spomenuti kao svijetli primjer onoga što bi trebali imati više.

Dakle, tamo negdje u sedamdesetima Huey Wallker napravio je nešto radi čega je završio na FBI listi traženih domestik terorista. A napravio je to da je otkačio vagon tadašnjeg predsjednika – hoćeš napuhanu birokracijsku glupost tipa da baka od 75 godina treba u zatvor jer nije platila 100 kuna za mjesto na placu, ovo je ono što se traži. Svejedno, mlad, prav i ravan kao strijela FBI agent John Buckner je taj koji ga mora prevesti do zatvora. No, čovječe, to je put koji će obojica zapamtiti jer Huey je sve samo ne uzoran zatvorenik, dapače, on tripuje još tamo od Woodstocka te je red da i pratnja tripuje s njim. Buckner će tako postati bjegunac od zakona, Huey čuvar zakona, pa opet malo obratno, a obojica će se prisjetiti svojih mladih dana. I doznati da Huey nije takav radikal kakvim se prikazuje, a da ni Buckner nije tako prav kakvim se prikazuje. Uz puno dobre mjuze, man, i dobrog starog tripa, man.

Jedini ozbiljni problem koji film ima jeste – ono o čemu se radi. Hipiji, komune, protesti protiv vijetnamskog rata…sve je to američka povijest, o tome prosječni čovjek iz daljnjih krajeva zna samo ono što je čitao u novinama ili vidio na televiziji, tako da… ako ste upoznati s ikonografijom, neće biti problema. Ako pak niste, štošta bi vam moglo djelovati… bez voznog reda. Ono što je s vozinim redom, Hopper i Sutherland. Njih su dvojica pronašli pravu kemiju koja funkcionira i obojicu ih vidimo u netipičnom izdanju (iako Kiefer nije mogao bez izgužvanog izgleda). Dečki imaju takt za komediju, a situacije su zabavne, neke jako blizu toga da budu urnebesne, ali to ovisi o čitanju njihovog konteksta. Tako će Hopper napraviti internu šalu na račun vlastitog Easy Ridera (i toga da svatko tko želi biti buntovnik prvo gleda taj film) a neće nedostajati fora ni na račun glupih zakona, uštogljenih službenika, pa čak i referenci na vlastite karijere (Hopper droge, Sutherland cuge). Ako vam je dosta zahodskog humora, postoji lijek za to. Samo ga treba pronaći u nekim drugim vremenima.



IMDb

Trailer

Vraćam se malo osnovama koje su zamišljene za ovaj blog, tj. filmovima za koje mnogi, vjerujem nisu ni čuli. Nisam već duže vrijeme skinuo prašinu s nekog naslova, uljuljkao sam se u komercijalu, poznate stvari, morao sam pronaći nešto drugačije da se malo razbudim. Nije to ni bio nekako posebno težak posao, ovaj naslov mi stoji u nekakvim skicama već duže vrijeme, ali nije gušt pisati o nečemu ako to i ne pogledam. Što je dobra stvar za raditi jer ovaj put ću vas udaviti nezanimljivim trivijalnostima uz ovaj film za koje nisam ni znao da postoje. Zabavne ili ne…nije da me i neka briga. Prvo, storija radi koje smo ovdje.

Buster je policajac, ali ne djeluje kao jedan, prije bi se reklo da je na suprotnoj strani značke. Što je zanimljiva stvar jer idući potez koji napravi, nakon što ga upoznamo kao žandara, jeste pljačka zlatarnice. Tamo stvari krenu pravo južno od dobroga, banda s kojom je počne ubijati sve koji im stanu na put, uključuje se policija, a ne izostane i jedna pravo dobra potjera s automobilima. Između svega toga, krimići uspiju uletjeti na nekakvu izložbu i ukrasti relikvijsko koplje, što u radnju uvodi Hanka, našeg drugog junaka. Kad Hank pronađe Bustera na samrti, njih će dvojica morati sklopiti pas i mačka tip saveza ne bi pronašli odgovorne za krađu i ubojstva. Što će reći da izgled zna varati te da Hank nije crvenokožac koji mrzi bljedolike, a Buster kriminalac kakvima ga se moglo vidjeti. Završnica? Veliko imanje, hrpa negativaca, dva junaka i gomila ispucanih metaka – sve ravno iz priručnika za akcijski film osamdesetih.

Uvijek je lijepo vidjeti film koji izlazi iz uobičajenog šablona akcije koja je dominirala u osamdesetima, jer ako nisu bili mišići u igri, bili su nastavci, a ako nisu nastavci, onda su bili loše napravljeni filmovi. Odmetnici su zabavan film i originalan, što mu je početna prednost, iako je ono o sukobu različitih kultura već odavno viđeno. Ne prodaje mudrost, ne želi biti nešto što nije, glavna privlačnost mu je na članovima tada popularnog brat-packa, a nije da nema poštenog puškaranja kako bi opravdao ono svoje “akcija” kad ga smještaju u takvu kategoriju. Kiefer Sutherland i Lou Diamond Phillips imaju ono nešto kao filmski par, jasno se vidi da se dečki poznaju i da su se dobro slagali. Nikakvo čudo jer prije toga su odradili zajedno (ovdje sad slijedi onaj dio o nepotrebnim trivijalnostima, pa se smatrajte upozorenim) Young Guns a nakon ovog filma i Young Guns II, a mali reunion napravili su u Kieferovoj franšizi 24. To nije sve, cijeli film je kris-kros poveznica. Glavna ženska uloga pripada Jami Gertz, koja je s Kieferom dijelila ekran u The Lost Boys dvije godine ranije gdje su isto glumili čudan par. Jedan od negativaca u filmu je i poznati TV glumac Clark Johnson, koji će režirati Kieferov podcijenjeni The Sentinel, a jedan od sporednih glumaca, točnije to mu je prva uloga, jeste Louis Ferreira, koji sad s Lou Diamondom dijeli ekran u Stargate Universe. Takvo što možete samo ovdje pročitati.

Na stranu poveznice, dva glavna junaka odlično funkcioniraju u ulogama, Kiefer pogotovo, koji kao da se pretplatio na uloge mamurnih, izgužvanih i samodopadnih likova. Scenarij im dopušta poprilično improvizacije u odnosu, ali i razrađuje njihove karaktere (ne samo njih već i cijelu priču) što i nije tako čest slučaj kod akcijskih flickova. Možda je element indijaske mistike previše za ovakvu priču, ali to su znali i oni koji su film snimali, pa je taj detalj sveden na minimum (tek toliko da se zna kako je Indijanac akcijski junak). Pregledno, pitko, zabavno, akcijski uvjerljivo… nema se što više reći, neki naslovi nemaju ni toliko.

At Close Range (1986)

Posted: Travanj 23, 2011 in Drama, Kiefer Sutherland, Thriler

IMDb

Trailer

 

Numero dva od filmova Seana Penna koji mi stoje na popisu “vrijedi pogledati u svako doba” i vjerojatno bih ga preskočio da nisam sinoć opet pravio malo reda po kolekciji (radi čega sam i iskopao State Of Grace), ali, priznajem, malo su me i zamorili akcijski filmovi kojima sam se kljukao zadnjih dana.Vrijeme je izležavanja, odmaranja, produženi vikend i tako to, pa, u skladu s tim, vrijeme je i za malo… sporije filmove. No, nije Penn ovdje onaj radi kojeg naslov vrijedi pogledati u svako doba, Christopher Walken je mešter ceremonije. Točnije, oba su, jedan divni susret dva talentirana tipa koji se ne srame, a bogme i znaju, raditi s sirovim emocijama kad se to traži. A film je rekonstrukcija stvarnih događanja (imena su promjenjena) koji su doveli do nekih jezivih umorstava mlađeg dijela bande.

Penn i Penn glume dva brata koji dane krate podbačanjem čoškova u jednom od onih gradova gdje je vrhunac subotnje večeri mužnja krava. Obojica su skloni maloljetnim delikvencijskim ispadima, no to je sve zanemarivo kad se u priču uključi njihov otuđeni otac, Walken. Dečki željni neke akcije u svojem starom vide neku vrstu boga te se bez muke uključuju u njegove kriminalne poslove, stvarajući si rezime pljačkaša, provalnika i sličnog. No, kad policija počne ozbiljnije istraživati tatu seniora, počinje se stvarati sumnja kako bi mlađi pripadnici bande mogli progovoriti. Tatino rješenje je jednostavno, sve ih poubijati, pa čak i vlastite sinove.

Film počinje kao jedna solidna socijalna drama, pa se upušta i u jednu ljubavnu priču te prelazi u kriminalistički film, a na kraju se uz sve spomenuto pojavljuje i trilerski dio. Gluma je kao i okružje filma, sirova, nema preglumljavanja, nema nekakvih egzibicija koje bi mogle iritirati te su i Penn i Walken savršeno odigrali uloge koje su im dodjeljene. Walkenov je lik drugorazredni krimić, jedan od onih koji si umišljaju da su velike face, što ga čini baš nezgodnim jer tip djeluje cool, no i jebeno zloguko kad počne sranje (zato ga i volimo, ne). Penn je klasični neprilagođeni klinac željan pažnje, probitka i nekih nemogućih snova (kao života s djevojkom). Brat mu je malo tup ovdje, ali sama činjenica da braća igraju braću dodaje na težini. Ekipu potpomažu i neka početnička lica u to vrijeme, Crispin Glover te Kiefer Sutherland, a tu je i R.D Call, glumac kojeg ste se, vjerujem, nagledali u hrpetini filmova i čije lice znate, ali ne i ime (on i Penn su jako dobri frendovi, često surađuju zajedno, pa tako i na State Of Grace) te ga spominjem samo zato što je tip jeziviji od Walkena, što i nije mala stvar za napraviti.

Scenaristički film nema mane, kako je tempo ionako blag, više usmjeren na portretiranje likova nego pojačavanje zanimacije vizualnim akrobacijama, te u skladu s tim uzima si vremena za lijep pregled svih uključenih. Većina radnje ionako leži na nastupima glavnog dvojica, pa ako ste za malo dobrog glumačkog sparinga, evo vam dobre prilike da vidite kako to izgleda. Ako baš i ne šmekate istinite događaje, dramu, Penna ili Walkena… zaobiđite, no bolje da to ne napravite. Propustili bi jedan nadahnuti film kakvi se više ne snimaju.



IMDb

Trailer

 

Znate ono poznato filmsko pravilo? Nastavci nisu nikad bolji od originala. Ponekad se dogodi neka anomalija, pa dobijemo Aliens, ali u pravilu, pravilo je ispravno. No, što je s onim nastavcima osrednjih filmova? Young Guns imaju jedan mali položaj u vestern žanru, ne baš nevažan, ali ni ništa ekstra posebno. Staus ima samo zato što se pojavio u vrijeme kad je vestern žanr ulazio u kliničku smrt, imao je tada aktualni brat-pack za glavne aktere, izgledao je zanimljivo (iako je narativno poprilična zbrka) i…ušao je u vestern anale kao ništa posebno. Zašto onda, dovraga, raditi nastavak nečega što i ispao takav proizvod? Zato što u tim starim vremenima čak je i polovičan uspjeh bio dovoljan da se snimi nastavak priče, što bi se u slučaju Young Gunsa moglo nazvati opravdanim jer priča nije ni završena. Rezultat? Još jedna anomalija, nastavak koji bez pol muka u dvoboju pobjeđuje izvornik i to na nekoliko razina. Prvo da skinem prašinu (figurativnu i doslovnu) sa sadržaja…

Nakon poznatog rata u Lincoln Okrugu, William H. Bonney (za frendove iz kvarta Billy The Kid) postaje jako tražena osoba. Pred sve jačim zakonima, koji preuzimaju Ameriku, Billy mora odjahati u zalazak sunca i više se nikad ne vratiti. Zato još jednom okuplja staru družinu i kreće na posljednje jahanje. Svi znamo kako priča završava.

Ili znamo li zasigurno? Zanimljiva stvar, film započinje u “sadašnjosti” (195-i neka) pričom opskurnog lika imenom Brushy Billy, koji tvrdi da je, ni više, ni manje nego legendarni pistoljero, Billy The Kid. Aha, kažete vi, što sve neće izmisliti. Ali, jok, postojao je stvarni slučaj s istim likom i, pa iako je obačena svaka sumnja po kratkom postupku, nikad u cijelosti nije dokazano da lik nije govorio istinu. Jer, A) znao je sve one male detalje koje je mogao znati pravi Billy, B) imao je identične ožiljke od metka kao i pravi Billy. Zaitrigirani? Ja sam bio (ali mene svašta zaintrigira) i odmah mi je film postao…zanimljiviji. Ali, da se vratimo na konkretne stvari. Nastavak ima pravi tempo, dinamičan film kako samo znaju vesterni biti, lišen patetike, John Wayne frajerstva, a dijalozi su proprilično nadahnuti, pa čak i moderni da sve to zajedno izgleda picikato. Uložen je pokoji dolar više u produkciju, što se i vidi, a kako je original po dinamici vukao noge, ovdje je to promjenjeno. Hrpa pucnjave, jahanja, zaigrana ekipa… kad se sve posloži, nešto mora i uspjeti. Dalje, glumci. Okosnica originala se vratila u nastavak. Emilio Estevez, Kiefer Sutherland i Lou Diamond Phillips. Dobili su i pomoć nekih malo jačih glumaca kao što se legenda James Coburn te Wiliam “CSI-Gill Grissom” Pettersen, a kakav bi to film bio da nema i nekog slavnog, koji je igrom slučaja na početku karijere, u ovom slučaju Viggo Mortensen i Christian Slater. Glumački je potkovan bolje nego neki drugi, jače producirani filmovi. I svi su se oni baš pravo zaigrali (vestern je u dobu nastavka bio pravo pa otpisan) da su svi likovi životopisni, s jednim potrebnim odmakom od stvarnosti. Speeking of witch, film si je uzeo gadna odstupanja od stvarnosti kao osnovu radnje – pola likovi koja bude lišena života na filmu, u stvarnosti je doživjela duboku starost, posebice Doc Shylock (K.Sutherland) što mu malo kvari onaj dio o “autentičnosti” – no koju pravo ni ne naglašava. I za kraj……prejebeni soundtrack, da oprostite na mom francuskom. Jon Bon Jovi je radio glazbu, iznenađenjima nikad kraja, no cijela lepeza pjesama doslovce nestaje kad zasvira Blaze Of Glory. Možete ga voljeti, možete ga mrziti, ali na ovu stvar se i oni najveći njegovi protivnici klanjaju. Pravo pogođeni outlaw štih, prave riječi i pravi tonovi. Kao da je netko slijepio sliku s zvukom, što se toga tiče, i meni je to ocjena više. Ne vjerujete? Pogledajte film, možda promjenite mišljenje.