Knjiga ima svoj film….

“A.J. Quinnell – Man on Fire”

 Visoki šutljivi stranac, nesklon govoriti o sebi i svojim osjećajima, ubojite pozadine dobiva priliku da se pokuša iskupiti za grijehe koje je napravio u prošlosti. Zvuči poznato? To je određeni stereotip koji se pojavio u književnosti i nekako uvukao u sve moguć žanrovske obrazce, ali to ne znači nužno lošu stvar ako pisac zna složiti prave riječu u pravom redoslijedu. Napisati pak triler ili roman koji ima čiste akcijske segmente s takvim likom jednako je izazovan posao (znam to iz prve ruke) jer treba vam nešto što će vašeg junaka napraviti zanimljivim, privlačnim publici i natjerati čitatelja da nastavi okretati stranice. Man on Fire engleskog romanopisca A.J Quinnella (pravog imena Philip Nicholson) napisan je davne 1980 godine, s tim da je svjetlo dana ugledao godinu dana kasnije. Inspiriran s dva istinita događaja (jedan od njih je otmica Gottijeva sina u Italiji) roman je upotrijebio početni opis za glavnog lika i doživio strahoito veliki uspijeh odmah po objavljivanju (do danas je prodan oko 8 miliona primjeraka) ali teško da bi postigao taj uspjeh da nije bilo nekih stvari u njemu koji su naglasili akciju, ali i zašto se ta akcija događa, kao i likovi oko kojih se akcija događa, izbjegavajući zamku da postane još jedan tipični akcijski triler kakvi dolaze kao na pokretnoj traci. Danas možda više nego prije jer tu je jedan Lee Child koji je sa svojim Jack Reacherom postigao nezamislivi uspjeh (stvarno iznenađujući) ali prate ga i slični uraci kao što su Ghostman od Rogera Hobbsa. Akcijski junaci u književnosti kao da nikad prije nisu bili toliko popularni, ali nije da ni prije nisu bili jer prije nego je Creasy, naslovni lik Man on Fire odlučio srušiti cijelu mafijasku scenu u Italiji, tu je bio i John Rambo, još jedan neprilagođeni izopćenik iz modernog društva koji je upao u sukob sa svim i svakim. Zašto je onda Man on Fire ocjenjen kao puno bolji triler? Zato što… Idemo nekim redom, da sve bude jasnije.

Kako rekoh, roman je nastao na temeljima stvarnih događaja, ali naslovni lik je priča za sebe. Creasy je bivši plaćenik, uvježbana ubojita individua koja je trenutačno na brzom putu prema dolje. Problemi s alkoholom, psihička ispraznost, nevoljkost da uopće živi čini od njega nekoga tko nije supersposobni lik koji će u James Bond stilu spasiti dan. Posjetivši prijatelj u Italiji, on mu, iz čiste usluge, sređuje posao tjelohranitelja kćeri bogatog talijanskog industrijalca. Creasy, kojemu se najmanje da natezati s živahnom klinkom, prihvaća posao tek toliko da nešto radi, ali taj odnos s Pintom, koji je započeo s loše strane, počinje polako poprimati drugačije oblike i prerasta u pravo prijateljstvo, koje Cresyja trgne iz njegove obamrlosti i vraća ga u svijet živih ljudi, metaforički pričano, naravno. No, stvari onda krenu loše. Pintu otimaju nemilosrdni kriminalci i Creasy, usprkos naporima da je spasi, završi u nekoliko metaka u tijelu pokraj puta. Skoro na samrti i vezan za bolnički krevet, može samo slušati novosti od prijatelja, a one nisu dobre. Razmjena je propala, a Pinta je pronađena mrtva. Okolnosti pred njezinu smrt još su gore zato što je bila silovana i ostavljena da se udavi u vlastitoj bljuvotini. Creasy, koji sada počinje polako oštriti svoje već zaboravljene instikte, odlučuje uzeti stvar u svoje ruke i poubijati sve žive koji su imali čak i maglovitu vezu s njezinom otmicom.

Radnja romana vam je, pretpostavljam, poznata iz tri filma koji su nastali po pisanom predlošku. Prva verzija ujedno je i najbliža samoj knjizi, druga je već pomalo ušminkani remake koji u konačnici ispada inferiorniji originalu dok je treća verzija (nisam ni znao da postoji) remake samog remakea, što znači da se drži vizije Tonyja Scotta, a ne pisane riječi osim generalne ideje. O filmovima sam već rekao sve, pa se neću zadržavati na njima, ali možda ste već u samom sadržaju romana shvatili detalj po kojem se svi oni razlikuju; Pinta u knjizi ne preživi, što Creasyju daje potpuno legitimni razlog da postane nezaustavljivi stroj za ubijanje svih na koje naiđe. No, taj opis je pomalo kao iz neke B produkcije jer do te završnice vodi dosta toga. U početku Creasy je potpuno drugačiji lik, gotovo antipatičan i nimalo legitiman kao nekakav ubojica, usprkos svojoj prošlosti (Legija Stranaca), a Quinnell jako dobro opisuje njegovo psihičko stanje, predstavljajući gotovo ruševinu od čovjeka. Drugi dio knjige temelji se na polaganom zbližavanju dvoje suprotnih likova i ponovnom otkrivanju kako život ipak nije toliko loš, što je, recimo to tako, pomalo banalan motiv i podosta korišten u književnosti, ali kad spojite običan dječiji entuzijazam s Creasyjevom nelagodom onda vam bude jasnije zašto posljednji dio, onaj koji je gotovo čisti akcijski, funkcionira jako dobro. Ipak, i prije toga ima nešto drugačije radnje. Nakon što šokira čitatelja nasilnom smrću nevine djevojčice, Quinnell nas opet vraća u Creasyjevo stanje uma, predstavljajući nam njegov povratak u formu vježbanjem i gomilanjem oružja. Iako takve stvari nisu neka novost bilo da se radi o filmovima ili romanima, obično se ne naglašavaju toliko (Denzel Washington se u remakeu vraća u akciju nakon svega tri-četiri dana) ali kroz pisanu riječ Quinnell stvara dva efekta; dočarava transformaciju glavnog lika iz jedne osobe u drugu, ali i stvara napetost, kao i ozračje nepredvidljivosti. Roman kao takav danas je na jako dobrom glasu upravo zbog toga što glavni lik nije od prve stranice takav da jedva čeka nekakav okidač koji će pokrenuti akciju već kroz događaje u radnji nanovo otkriva sam sebe. To možda nije teška književnost, iskreno govoreći, ali je jako dobro profiliranje likova, kao i uspješno uvlačenje čitatelja njegov izmišljeni svijet dodavanjem poznatih elemenata; prijateljstvo, okrutnost, pravda. S obzirom da je riječ o naslovu starom više od trideset godina, još uvijek nije postao zastario, barem ne po pitanju likova i okružja, dok se danas može reći da čitanje o mafiji kao takvoj, njezinom ustroju i načinu rada djeluje ipak malo zastarijelo. Ne u smislu da je Quinnell išao tako daleko i opisivao pravi ustroj prave mafije, negativci su ovdje tek negaivci, zli, nasilni i pomalo jednodimenzionalni te služe tek kao steneice za uspon prema gore kad Creasy krene u svoj ubojiti pohod. Roman kao takav bio je uspjeh, ali nije bio jedini. Za razliku od remakea originalnog filma, koji na Creasyjev kraj stavlja točku na i, postoji cijeli serijal knjige (5 naslova) još gdje se on pojavljuje, ali nijedan nije dosegnuo popularnost prvijenca. Zanimljivost je da je Quinnell dobio scenarij originalnog filma na čitanje i da je imao neke primjedbe na dijalog, na što su ga scenaristi pogledali, pomalo u čudu, i upitali o kakvoj se to knjizi radi. Ta anegdoda, istinita i lažna, ustvari dobro ocrtava viđenje cijele stvari jer iznenađujuće malo ljudi zna da su filmovi nastali po pisanom predlošku te da je taj predložak poprilično dobar komad trilerskog štiva kojeg bi mogli pročitati (postoji na netu u PDF obliku) pa ako imate sklonosti prema dobrom štivu, da ga izvučem iz zaborava i podsjetim ljude da postoji.

Knjiga ima svoj film…

“John Godey – The Three Worlds of Johnny Handsome”

Pisanje kriminalističkih romana nezahvalan je posao. U Hrvatskoj. Naravno, imamo mi svoje predstavnike kao što su Robert Naprta i njegov serijal romana o inspektoru Marku Prilici zvanom Čens, ali to je, vjerujte mi na riječ, gubljenje vremena, barem što se tiče čitanja. Objaviti takvo što je posao koji zahtijeva živce, upornost, strpljenje i još malo živaca. Znam to jer sam prošao sve faze. Napisati kriminalistički roman koji bi bio kriminalističpki roman, a ne jebena kritika društva, socijalna studija ili karakterna literatura pothvat je koji je u startu osuđen na propast. Mogli bi Vi sjesti i napisati storiju o, recimo samo ilustracije radi, kriminalcu koji ide opljačkati oklopno vozilo, no to bi vam qurtza značilo ako u sadržaj ne bi ubacili nešto relevantno, kao par umirovljenika koji kopaju po kontejneru za smeće zato što ih je sadašnja vlada natjerala na to. I dok mi uzgajamo garnituru pisaca koji znaju pisati takve stvari (koje rijetko netko i da čita, ali to sam ja već opasno sarkastičan) vanjski svijet na ozbiljnim kriminalističkim romanima radi karijeru. Baš sam nedavno napisao par riječi o romanu Jack Return Home, Teda Lewisa, o malom kriminalcu imenom Jack Carter koji se vraća natrag u rodni kraj i radi dar-mar zbog bratove smrti, i stvarno ne bi bilo fer s moje strane da vam ne predstavim svojevrsni pandan koji nam dolazi iz Amerike. No, Amerikanci su vrsni majstori kriminalističkih romana u kojima su glavni likovi antijunaci. Dovoljno je samo baciti pogled na opus pisca Donalda E. Westlakea i njegovog lika Parkera (koji se pojavio u nekoliko filmova) da vam stvari budu jasnije. Amerikanci, kakvi god da jesu, vole hard kriminalističku prozu, gdje likovi ubijaju sve koji ih krivo pogledaju, gdje pljačkaju sve što stignu i gdje ih živo zaboli za socijalni komentar kao relevantni dio radnje. Seks, droga, cuga, pljuga i oružje… sve su to alati zanata kojima se diče pravi kriminalistički romani, ali uz to ide i jedna zanimljivost – svi oni imaju prođu na književnom tržištu, ali tek ekranizacija od njih napravi onako, pravi kultni materijal o kojemu se priča i koji ima svoju cijenu. John Godey jedan je od takvih autora, no za razliku od Teda Lewisa njegova je popularnost bila puno veća kad je 1974 godine izašao Pelham 123, ekranizacija romana napisanog 1973. Godinu dana ranije Godey je napisao “Tri svijeta Lijepog Johnnyja”, kriminalistički triler o unakaženom kriminalcu koji, nakon što sredi lice, postaje opet ono što je bio – kriminalac. Iako je sam roman bio relativno poznat nije bio ništa više do dio pisanog inventara koji se spominjao nakon uspjeha Pelhama. Tek je 1989 godine na red došla ekranizacija, ali koja se, iskreno rečeno, nije nešto posebno proslavila, iako je s vremenom Johnny Handsome postao kultni filmić kojemu vrijeme baš ne šteti. S filmom i roman je dobio malo medijske pažnje, ali samo malo, što je dovoljno da netko zna kako je Lijepi Johnny ustvari ekranizacija, ali ne preveliki broj ljudi. Što je šteta, iskreno, da roman nestane jer, koliko čitam, riječ o odličnom i rasnom primjerku kriminalističke proze.

Roman ne bježi puno od filmske ekranizacije jer u oba glavni je lik imena John Sedley, kriminalac od karijere kojeg nadiman “Lijepi Johnny” ne prati zato što je opasno zgodan već zato što je deformirana lica. U romanu, ne i filmu, Johnny je u zatvoru prirodnim putem, uhvatili su ga u pljački, ali ne zato što mu je netko smjestio već zato što mu je bio takav horoskop. Kad ste od malih nogu krimininalac, i to pošteno prepoznatljiv, zatvor vam je prirodni kraj puta. Ali, ipak, dok služi pet godina, Johnny zapada za oči doktoru Katsourasu, koji vjeruje da s nekim ground braking zahvatima može srediti Johnnyjevo lice. I uistinu ga sredi, toliko dobro da ga ni rođene majka ne može prepoznati, čime naš junak dobiva novu priliku za čist život, može doslovce i preneseno okrenuti novu stranicu u životu. Ali, životne navike teško umiru, pa ne treba dogu da Johnny počne nadgledati lokalnu banku i praviti planove kako da ih olakša za miliun dolara. Da bi to napravio, mora se okrenuti bivšim suradnicima koji ga, naravno ne prepoznaju. Ako ste gledali film, nastao pod redateljskom palicom mahera za takve stvari, Waltera Hilla, onda vam je ovaj sadržaj poznat, no vrijedi napomenuti kako, iako je to poprilično doslovna ekranizacija, ipak se pisana riječ razlikuje od snimljenog materijala. Tako Johnny ne planira pljačku kako bi se osvetio bivšim suradnicima i ti bivši suradnici, koje su u filmu odigrali Lance Henriksen i Ellen Barkin, u romanu ne postoje. Oni su kombinacija nekoliko likova iz romana, ali porijeklo im je slično – ništ’ koristi gomila kriminalaca koji ne znaju bolje. Johnny je u filmu čovjek vođen osvetom, ali u romanu je to njegovo prirodno okružje. Postoji i pajkan, ali ne onaj kojeg je odigrao Morgan Freeman već nešto slično, malo više pokvareniji i skloniji uzimanju tuđeg novca. Znači, ako pogledate film, pogledali ste dobar film. Ako pak negdje nabavite roman, onda ćete čitati dobar komad kriminalističke proze. Jednostavnije od toga ne ide.

No, postoji nekoliko zanimljivosti vezanih uz roman s književnog stajališta. Radnja mu ne ide kronološkim redom. Postoji tri odvojena dijela i prvi dio je ustvari posljednji, gdje Johnny dolazi do svojih suradnika i ugovara posao. U srednišnjem dijelu se radnja vraća u 2rikverc2 i čitatelj dobiva uvid u to kako je Johnny postao “Mitchell”, lik kojeg upoznajemo u prvom dijelu. Kako je Godey bio poprilično pismen lik, tako je radnja puna dvosmislenih, ciničnih i sarkastičnih dijaloga, ali roman je poprilično napeto djelo koje zbog tog svog nekog twista koji se događa prelaskom u drugi dio radnje dobiva na dodatnoj vrijednosti. Naravno, danas taj twist djeluje pomalo bezvezno jer se već zna da je Mitchell ustvari Johnny, ali svojedobno je to bio poprilično cool spisateljski potez, a i poigravanje s vremenskom strukturom je tada bio popriličan novitet jer ga se nije često koristilo (spomenuti Westlake je jedan roman o lopovu Parkeru napravio na sličan način). Dodatna je zanimljivost da je roman, slično kao i engleski pandan Carter, pomalo nestao sa scene po objavljivanju. Godey je profitirao nakon što je ekraniziran Pelham 123, ali Johnny je, zanimljivo, dosta godina bio tek na margini njegova opusa, usprkos solidnoj prodaji i poštenim kritikama, kao i reputciji prvoklasnog kriminalističkog romana. Roman u svojoj osnovi ne koristi pitanja čini li izgled čovjeka ili njegova narav na način na koji to radi film (to je sad minus ili plus, ovisi kako gledate na to) ali to samo dodatno ilustrira da pošteni kriminalistički romani ne opterećuju svoju radnju i inicijalnu ideju (a ova o promjeni lica je 1972 godine bila nešto apstraktno dobro) sporednim stvarima koje ne služe ničemu, ili ako ih već koristi, ne radi to na način koji bi zeznuo cijeli koncept. Kako to već ide sa stvarima o kojima ovdje pišem, i ovaj naslov je malo teže za pronaći (možda i nije ako se snalazite po internet bespućima) ali sad barem znate pozadinu jednog dobrog filma. Da je nastao na temeljima jednao dobrog romana.

Knjiga ima svoj film…

“Paula Gosling – A Running Duck”

Napisati roman u Hrvatskoj može svaka nepismena duša, vjerujte mi oko toga na riječ, ali malo ju je teže izdati. Imate nekoliko procedura, skoro kao kod kloniranja, i sve će vas dovesti, ako nije vaš dan, do zatvorenih vrata. Nedavno je pokrenuta kriminalistička serija romana u našim krajevima, prigodno nazvana “Balkan Noir”. Balkan…pa, svi znamo što je to (gdje je to, da se ispravim) ali, kako stvari stoje, netko bi izdavačima trebao malo bolje pojasniti što znači pojam “noir”. Prvi roman u toj seriji napisao je naš mešter pisane riječi Hrvoje Šalković i roman je totalna koma, vjerujte mi i oko toga na riječ jer sam se načitao loših romana, pa znam prepoznati jedan. Dva pajkana love serijskog ubojicu… ah, ti klišeji. Ako putujete na mora vlakom, svakako ga ponesite, topla preporuka za ubijanje vremena. I onda sam malo pogledao tko je sve najavljen od autora u toj “Noir” priči. Tribuson, Pavičić… stara garda zbog koje je hrvatski moderni krimić u debelom qurtzu (nisu moje riječi, citiram nekoga tko zna o čemu priča) i dok mi ne dobijemo izdavače koji će reći da je prošlo vrijeme starih dinosaura školovanih na romanima Dashella Hammeta (koji je bio jako dobar pisac i koji je znao što znači noir jer ga je doslovno izmislio) sumnjam da će se u skorašnjoj budućnosti nešto bitnije promijeniti oko ponude zanimljivih naslova. Ženama krimić pak ide kao podmazan, a onaj tko kaže da žene nisu u stanju napisati nešto kako treba ili je debeli seksist ili nikad u životu nije uzeo knjigu u ruke. Krimići, ljubavni trileri ili ove trenutačne teen pizdarije s vampirima (i vješticama, i vukodlacima i seksualnim čudacima koji jebu u 50 Nijansi raznih poza) sve je to u dominantnim rukama žena. Kapa dolje, svaka vam čast i tako to, netko treba i to pisati. No, što je s akcijom? U Americi, koja savršeno razumije pisanu riječ i gdje se od pisanj ekčuli može živjeti, akcija je u domeni muškaraca. Razni serijali (književni) toliko su rašireni da ih je nemoguće nabrojati. Umjesto vampira imamo prave frajere koji bi i James Bonda pojeli za doručak, međunarodne organizacije (zle, aravno) i raznorazne negativce koji žele doći glave našim junacima u savršenoj tjelesnoj formi. Žene tamo baš i nisu bile prisutne, ali, stvari se i tamo mijenjaju. Nedavno sam pročitao Informatoricu od Tyler Stevens i mogu reći da mi se poprilično svidjela. Mlada žena, sposobna, obojita ako treba, i odmah je to išlo u serijal. James Cameron je najavio film (a Cameron zna kako se radi prikaz čvrste žene i kako napisati scenarij za ženu, a ne za muškarca, pa ga da ti ženi) i to je takva reklama da vam se otvaraju sva moguća vrata. No, što je s vremenima prije nego je postojao Internet? Pa, čini se da ako ste napisali dobar roman, takve prepreke oko promocije nisu uopće igrale nikakvu ulogu. I, OK, možda sam malo uljepšao, možda nije riječ baš u potpuno čstom akcijskom romanu, ali danas ga takvim gledaju i to više manje zbog ekranizacije. Ustvari, dvije. Doći ćemo i do toga.

A Running Duck (ne postoji neki adekvatni prijevod, a da ne bude smiješan) izdan je daleke, ali stvari daleke 1974 godine od strane američke spisateljice Paule Gosling, koja je 1960 svoju adresu stanovanja zamijenila za onu u Engleskoj. Ovo “Fair Game” naslov je američko izdanje (oni imaju tu naviku preimenovati romane za svoje tržište – pitaj boga zašto) i radnja nas upoznaje s Claire, mladom odvjetnicom koja jednog lijepog dana preživi atentat snajperom. Tko ili zašto ju je pokušao ubiti ostaje tajnom. U priču se uključuje i čvrsti žandar imenom Mike, koji nije baš uvjeren da je Claire prava žrtva, ali promjeni mišljenje kad se dogodi drugi napad i Clairin zaručnik skonča mrtav. Mike sada dobiva strogi zadatak održati Claire živom, pratiti je u stopu i pokušati uhvatiti onog tko je pokušava ubiti, a svi tragovi navode na to da je zapela za oko tajanstvenom (i jako dobrom ubojici) imenom Edison. Njih dvoje, u bijegu, počinju razvijati i neko dublje razumjevanje jedno za drugo, a osjećaji su jako dobri kad vam meci lete oko glave. Rekoh već, ovaj roman je doživio već dvije zasebne ekranizacije. Prva je sada već kultni film Cobra, iz 1986 godine, a drugi je zabavni, ali pomalo tupast Fair Game iz 1995 godine. Znam, već vam idu asocijacije u glavi na… svašta. Ustvari, realno gledajući, nijedan od ta dva filma nisu direktne ekranizacije pisane riječi već su oba uzeli osnovnu premisu i napravili svoje viđenje stvari. Mike iz romana je sličniji Sylvesteru Stalloneu (šutljiv tip, ozbiljan, mračnija faca) nego Williamu Baldwinu, Cindy Crawford je sličnija Claire nego Brigitte Nielsen, pa kad spojite ta dva naslova, dobijete više manje likove iz samog romana. Negativci kao takvi (banda iz podzemlja i loši ruski prebjezi) ne postoje u romanu.Zbog tih ekranizacija roman se drži napetim akcijskim štivom, no realnije je reći da je to triler koji ima ponešto akcijskih začina uz one romantične. Zanimljivo je razilaženje u mišljenjima što se tiče profesionalne kritike i čitatelja, jedno od onih razilaženja koja roman proglašavaju ili jako napetim djelom koje se čita na rubu stolice, ili je rangu gore spomenutog Šalkovića i bezvezarije koja se čita u vlaku dok idete na more.

Roman za razliku od filmova nudi zanimljivu karakterizaciju što ubojice, što glavnog žandara, tako barem kažu ovi s profesionalnije strane struke. Radnja, koja nema veze s onom iz filmova (oba filma imaju zabavne akcijske scene – već kad sam iskren) igra je mačke i mišta i svi protagonisti dobivaju svoj unutrašnji uvid. S druge strane, čitatelji (koji su jednako podjeljeni) kažu da je romansa između likova dobra, nimalo bezvezna, dok drugi pak kažu kako je to sve već viđeno. Što me dovodi do sljedeće stvari. Roman je po tome – muški ženski lik u opasnosti razvije osjećaje jedno za drugo – stvar koja je već doživjela toliko inkarnacija da je nemoguće u tome pronaći originalnost, pa ga treba gledati s stajališta kad je izdan. Možda nije prvi koji je to uveo u radnju, ali u to doba ženski pisci koji pišu akcijske trilere nisu nicali kao gljive poslije kiše i gledati stvari iz ženskog kuta  zanimljiva je stvar posebice zato što, ukoliko se može vjerovati likovi nisu tako crno bijeli (muškarci ne znaju opisivati ženske likove – točka). Mike iz romana je veteran iz Vijetnama, on je bivši snajperist koji je vidio svoj dio sranja, a njegova strana priče je ujedno i blaga kritika cijele te ‘Nam priče (ništa eksplicitno, naravno) i Mike, za razliku od Mariona Cobrettia, ne voli ubijanje iako je jako, jako dobar u tome. Akcijske scene u radnji nisu česte, ali su dobro uklopljene u radnju i ta igre mačke i mišta između ubojice i para ima svojih svjetlih trenutaka (Mike i Claire su stalno u pokretu) ali i mana (ostali policijski likovi su više-manje nakupina klišeja koje ćemo viđati u filmovima 70-ih i 80-ih. Ekranizacije, da budemo fer, nisu baš pomogle romanu jer je i nakon njih ostao na marginama tih ekranizacija, ali to valjda ide s time kad se skoro sve izmjeni u odnosu na roman. Iako je Cobra postao hit u kinu (ne baš toliki, ruku na srce) oni koji su čitali pisani medij skloni su vjerovanju kako bi puno bolje prošao da se držao originalne storije umjesto što ju je mjenjao. Ne mogu reći ima li u tome istine jer roman je, pogađate, nedostupan za nas male pisce blogova, ali kako ga prati dobra reputacija, počevši od solidno profiliranih likova, napete radnje, dobrog stila pisanja i zanimljivog razvoja situacije (akcija, romansa…) ne bih imao ništa protiv da se netko sjeti napraviti nekakvo reizdanje i ubaciti ga u širi opticaj. Pretpostavljam da bi se to svidjelo i još nekome od vas. Ah, želje….

Knjiga ima svoj film…

“Ted Lewis – Jack’s Return Home”

Noir proza mi je poznato područje. Pročitao sam poprilično toga, čak sam i napisao ponešto i mogu reći da se znam snaći u tom žanru bilo da se radi o književnosti ili pak filmovima, ali neću reći da sam nekakav stručnjak jer, iskreno, baš i nisam. Više nešto kao običan entuzijast koji voli pročitati dobru storiju koja uključuje negativce, društveni šljam, i kriminalni mulj kroz koji se šeta pozitivac koji ima par zanimljivih osobina u rukavu. No, te osobine, barem što se tiče američke proze, danas izgledaju pomalo smiješno jer privatni detektivi imali su one kvalitete kojih se ne bi posramio ni Superman; pošten, častan, odan i tako u tom tonu. Doduše, imali su bocu pića spremljenu u donju ladicu radnog stola, tvrdu glavu i nesklonost ljubavnim odnosima, što im je karakter činilo ne tako sjajnim, ali to su opet bile tek nijanse da ne bude sve savršeno. Što se tiče europske strane noir krimića, nikad, iskreno, nisam nešto posebno istraživao jer, takav sam dojam stekao, europski pisci nisu bili tome skloni. Što se tiče filmova, tu pak rasturamo, posebice englezi koji su od crnih krimića napravili malu umjetnost (ide ta loza i do današnjih dana) a sasvim sam slučajno doznao da su imali i par poteza kroz književnost kojima su pokazali da se ne boje tvrdokuhane proze. Za razliku od današnjih skandinavskih krimića koji mi iskreno počinju ići na živce, ti potezi bili su dobri, sjajni čak, pa nije ni čudo da je filmski svijet posegnuo za ekranizacijama. No, za razliku od kolega s druge strane velike bare, naslovni junaci engleskih kolega pisaca nisu tako sjajni, točnije isti su kao i oni protiv kojih se natežu, a jedino što ih dijeli od toga da budu isti jeste neki motiv (ubojstvo brata u ovom konkretnom slučaju) što ih opet ne spriječava da ne hodaju na tankoj liniji koja dijeli nemoral od morala i kriminal od još goreg kriminala – u engleskoj prozi stvari se baš i nisu previše uljepšavale, barem ne što se tiče karaktera naslovnih junaka. A nisu bježali ni od prikaza stvarne slike mjesta u kojima im se priče odigravaju, što je bio još jedan korak naprijed u odnosu na američke kolege te je taj socijalni status koji se provlačio kroz romane bio još jedan način da podebljaju ionako poprilično pesimističnu sliku sadašnjice (a kad kažem sadašnjice onda mislim na 60 i 70-te kad se pokretao taj trend u Engleskoj) i općenito se svi slažu da je Ted Lewis jedan od prvih (ako ne i prvi) autor koji je probio led i stavio Engleski krajolik na mapu noir proze. No, to ne bi napravio da nije bilo filma, iako je roman Jackov Povratak Kući sjajni primjer kako se takvi romani trebaju raditi, iako danas takav stil pisanja djeluje pomalo arhaično.

Lewisu je Jack’s Return Home bio drugi objavljeni roman 1965 i kroz storiju o malom utjerivaču dugova za dva velika mafijaša iz Londona koji se vraća u rodni grad zbog ne baš jasnih okolnosti bratove smrti uspio je spojiti prikaz kriminalnog miljea, prostitucije, mafijaškog okružja i depresije zbog nezaposlenosti, propadanja industrije i sličnih stvari zbog kojih bi ovo, da ga je pisao netko drugi, bio pravi socijalni roman s jasnom društvenom porukom. Lewisa je zanimalo samo to da glavni junak, Jack Carter, šetajući se kroz taj mulj svega i svačega, živcira ljude oko sebe, sve kriminalca do kriminalca i pokušava otkriti istinu o bratovoj smrti s kojim uopće nije ni razgovarao. Godinama. Čineći lokalne kriminace nervoznima, koji vjeruju da je Jack došao u kraj tek toliko da im pomrsi račune, a ne da otkrije istinu o bratu, pokreće događaje koji eskaliraju u manja i veća nasilja u kojima nema nevinih. Taj roman, nakon što je objavljen, dočekan je s kritičarskim hvalospjevima i danas se smatra da je pokrenuo žanr tvrde proze u Engleskoj, s Lewisom kao žačetnikom. Za razliku od američkih kolega koji su za ovakav žanr odabirali privatne detektive, Lewis je uzeo kriminalca, što je, kad se stvari poravnaju, značilo da je lik isti kao i oni koji ga okružuju, a što u konačnici ima i nekog smisla – klin se klinom izbija. Junak koji je iz istog miljea kao i oni kojima gazi po prstima ima pravu perspektivu, a kako je Lewis radnju romana ”operemio” prikazom svih dubina kriminala kojih se mogao sjetiti, Carter se doimao kao lik koji zna štio priča (pisan je u prvom licu) što mu daje, koliko to čudno zvučalo, neku vrstu autentičnosti. Kad se tome pridoda i socijalni kontekst, nezaposlenost, tvornice koje se gase i nezadovoljni ljudi, nije ni čudo što je roman dočekan s hvalospjevima, a dosta pohvala je završavalo na načinu na koji je roman napisan; pomalo suhe i jednostavne rečenice, ali zato upečatljive i snažnog dojma.

Ali, to mu nije pomoglo da preživi sam od sebe. Usprkos dobrim kritikama, roman je bio tek osrednji uspjeh u prodaji i s vremenom je potonuo u zaborav. Ne potpuni, ali dovoljno dubok da ga nitko ne pomisli izvlačiti odatle s nekim novim reprintom. Sve dok nije došao film. Get Carter iz 1971 učinio je dvije stvari; postao je broj jedan u engleskoj povijesti najboljih krimića (s razlogom) i nanovo je izvukao roman iz zaborava. Nakon što je ponovo pokrenuo zanimanje javnosti za ovo pisano djelo, roman je doživio nekoliko reizdanja (kroz godine do danas) i preimenovan je u Get Carter kako bi se olakšala prodaja (iako neki drže da je trebalo zadržati originalni naslov) što je pomoglo i Tedu Lewisu da učvrsti svoju poziciju tvorca tvrde noir proze u Engleskoj. Poznavaoci oba djela (pisanog i igranog) zamjerili su izmjeni originalnog kraja gdje Jack ostane živ (ukoliko nešto nisam pomiješao) ali bez da uspije posve srediti stvari, što je odgovarajuće crnilu koje se provlači kroz cijeli roman. Izmjena ili ne, film je uspio u namjeri da dosta vjerno prenese pisane riječi, čak ih i nadograđujući još boljim stvarima, pri čemu je profitirao i Lewis jer je tokom godina (umro je 1982 u 42 godini života) napisao još dva Carter romana, oba praquela ovom prvom. Zbog filma knjiga je danas poznatija viš nego bi bila da film nikad nije snimljen (kako su stvari stajale, bio bi izgubljen u vremenu, usprkos dobrim kritikama) ali film ne bi bio snimljen i ne bi postao broj jedan da prethodno nije napisan roman. Gledajući strogo, roman je nakon kratkog plamena slave otišao u zaborav, bez obzira što je u međuvremenu proglašen kamenom temeljcom noir proze u Engleskoj, ali taj zaborav ne znači nužno da je loš naspram snimljenog materijala već jednostavno nije imao medijsku mašineriju koja bi ga reklamirala kao što se danas radi sa skandinavskim krimićima. Najviše ćete profitirati ako nabavite oba medija; knjigu i film, jer oba čine vrhunski proizovod svaki sa svoje strane i dokazano su se pokazali kao materijal koji odoljeva vremenu, bez obzira što je jedan medij pogurao drugi. Ugodno čitanje (i meni zajedno s vama) ako uspijete negdje pronaći kopiju.

Knjiga ima svoj film…

“John Varley – Millennium”

Prije nekoliko godina (3-4) napisao sam SF priču i poslao je na neki od ovih natječaja koji se događaju u Hrvatskoj. Nisam nikad dobio odgovor. Kasnije sam je poslao u neki časopis specijaliziran za SF i horor priče i dobio odgovor. Dragi (moje ime i prezime) obaviještavam vas da vaša priča nije prošla naše stroge kriterije jer putovanje kroz vrijeme u svrhu spašavanja nekoga više nije tako aktualno. I tako dalje i tako dalje, no konačni rezultat jest da ta moja priča (netragom nestala kad je stari kompjuter doživio živčani slom i samoubio se strujom) nije ono što hrvatski eksperti za science fiction traže. Što je posve OK, da se razumijemo, nisam neka osjetljiva duša koja će na negativnu kritiku reagirati skakanjem s  nebodera, ali mi nije OK pojašnjenje. Putovanje kroz vrijeme je motiv koji postoji već jako dugo u književnosti i, uglavnom, tema je da već kad putujete kroz vrijeme, onda nekoga i spasite. Inače bi dobili National Geografic  izdanje o tome kako su Egipćani izgrađivali piramide, a u rubrici za izvore bi upisali “vremenski stroj”. Ja baš i nisam preveliki stručnjak za znanstvenu fantastiku, književnost, jer nisam baš neki ljubitelj naslova koji ne koriste ljude za protagoniste (i događaje koje mogu razumjeti) ali u filmove se poprilično dobro snalazim. Kad spojite ta dva pojma dobijete poprilično zanimljivih stvari, čak i ako ih otkrijete slučajno. Istraživanje koje sam jednom pokrenuo bilo je pronalaženje naslova koji koriste motiv putovanja kroz vrijeme za osnovu radnje i, pogađate, debela većina njih koristi taj motiv da bi nekoga spasila (čak je i mešter Stephen King nedavno objavio roman gdje lik putuje kroz vrijeme da spasi JFK-a od atentata, pa toliko o tome da je to potrošena tema) i slučajno sam otkrio nešto poznato. Ne filmski poznato već književno poznato. Grupa otmičara spašava putnike iz putničkog aviona osuđenog na propast. Zašto mi je to zvučalo poznato? Zato što sam prije već dosta godina pročitao priču imena Zračna Otmica (Air Raid) i koja mi je ostala u sjećanju kao poprilično dobro štivo za čitanje. U osnovi, radi se o grupi kvazi SWAT-tima koji upada u putnički avion, uspavljuje putnike i započinje operaciju izvlačenja dok se avion približava grdoj sudbini. Tek pred kraj priče dobijete pojašnjenje kako su ti ljudi ustvari iz budućnosti, da dolaze iz svijeta koji je debelo poharan boleštijama i da trebaju svježu krv kako bi se ljudska rasa obnovila. Kraj je bio malo nedorečen, uglavnom je cijela priča bila tek taj upad u avion, ali naspram gluposti koje sam pokušao čitati, ovo je bilo i dobro. Kad sam otkrio da postoji film prva pomisao mi je bila da je netko rastegnuo tu pričicu na nemoguće dimenzije, ali kako je scenarist bio pisac priče, John Varley, rekoh da bacim pogled i… pa, da je bilo toliko loše ja sad ne bih ovo pisao, kao ni vi čitali. Ali, idemo redom, druga stvar prije prve, da napravimo vremenski paradoks.

John Varley je cijenjeni i jako nagrađivani američki pisac fantastike. To je sve što znam o njemu. Nisam čitao ništa dalje od Air Raid i vjerujem, iako ne čvrsto, da će na tome i ostati. Varley je napravio potez koji mnogi pisci naprave, od dobre priče naprave roman, postavljajući priču kao centralni dio radnje (ili barem kao važniji dio radnje) te je time dobio roman Millennium. Taj naslov, koji je početkom novog milenija koristila svaka šuša (sjećate se glazbenih albuma – svaki drugi je nosio to ime) ali u 80-ima to je bio fora potez jer nejasno postavlja okvire radnje. A roman je, kako i dolikuje, proširio svoje granice i likove te je tako bilo puno više materijala za rad. Varley je napisao i scenarij te je 1989 snimljen i istoimeni film gdje je glavnu ulogu igrao Kris Kristoferson. Što se tiče romana, kojeg nisam čitao već dojmove zadržavam iz priče, se poigrao sa stvaranjem paradoksa kojeg, prizanejm, ne razumijem baš najbolje, ali uglavnom (i ugrubo) to je nešto kao kad se druga stvar dogodi prije prve i Varley je na tome gradio dobar komad radnje, dok je samo putovanje kroz vrijeme ustvari praktično, koristi se u svrhu preživljavanja i nije ekscentrični doživljaj pojedinca. Louise, glavna junakinja, tako putuje kroz vrijeme ne li ispravila zajeb koji se dogodio u jednoj od zračnih otmica, traži stunt-gun iz budućnosti koji je ostao u jednom avionu i upoznaje istražitelja Billa (istražitelj za avionske nesreće, ne žandarske poslove) preko kojeg pokušava vratiti taj dio opreme. No Bill i ona se znaju jer je on preživio nesreću kad je bio klinac, a taj omamljivač je ostao u baš tom avionu. Njihovo poznanstvo (i uobičajena romansa) tako ima neke čudne zaokrete kroz vrijeme, ali što je dobar roman bez malo ljubavi, ne. Koliko sam uspio shvatiti iz svega što sam pročitao, roman je jako dobar i svjež za žanr jer ne koristi uobičajene prečace kao neki drugi. Likovi su dobro osmišljeni, svaki sa svojim naramkom problema, i njihova povezanost je uvjerljiva. Preporučavaju ga svi oni malo bolje upućeniji u žanr jer nije baš čisto lagano ljetno štivo (iako baš ne bježi puno) i ako želite malo zaposliti svoje moždane vijuge nečim napetim, a opet što potiče na razmišljanje.

Narativno, roman ima sitnih problema s naracijom. Ne da je loše napisan već sama konstrukcija. Jer čitatelj prati Louise i kako ona skače kroz vrijeme, tako i čitatelj zna što se događa, pa se vraćamo na Billa (koji ide normalnom vremenskom linijom) pa djeluje malo repetativno (jer čitatelj već zna što se dogodilo). Malo se radnja zamuti i oko pojašnjavanja paradoksa, no ništa komplicirano da ne bude očito i, usprkos manama pripovjedanja, Millennium je jedan od boljih romana koji su upotrijebili tu vremensku anomaliju i nisu je zakomplicirali previše (to se zove gomilanje info-dumpova pa vam roman sliči na članak s wikipedije). Druga stvar koja je dobra jeste razlog zašto se koristi putovanje kroz vrijeme i akcija koja proizlazi kroz to. Naime, putovanje kroz vrijeme u većini romana je nešto jedinstveno dok je ovdje uobičajena praksa, kao autopraonica, i ne filozofira previše već taj motiv koristi samo da bi napravio dobru akciju nakon putovanja. I maštovto je koga uzimaju ti ljudi iz budućnosti – one koji trebaju umrijeti u stvarnosti kako ne bi izazvali remećenje vremenske linije. Svijet budućnosti jest pomalo crn i depresivan, ali tako je to išlo s SF-om 80-ih, ali barem je maštovito i daje našim junacima (junakinji) razlog zašto su neke stvari napravljene kako jesu. Ukoliko volite fantastiku, romane s putovanjem kroz vrijeme i neobične romanse prožete dobrom akcijom, Millennium bi vam mogao zadovoljiti apetite. Ako pak ne volite čitati i skoniji ste filmskim verzijama, kratko ću vas informirati da je sam film poprilično dobar. Ozbiljniji naslov za razliku od Povratka u Budućnost, recimo, i da je stari Kris dobro odigrao svoj dio. Efekti su također bili u igri, ne baš previše sjajni i bajni, ali dovoljno da vam dočaraju pisanu riječ. Kad ovakav roman dobije svoju ekranizaciju onda još uvijek ima neke nade za malo ozbiljnijeg SF-a na kino platnima.

Knijga ima svoj film…

 “Walter Wager – 58 Minutes”

 

Hrvatska nema književnu žanrovsku scenu. Vjerujte mi, znam. Ukoliko ne pišete o aktualnim stvarima s kritičkog gledišta (gej parade koje treba bombardirat) ili ne lobirate za sretnu obitelj gdje nema dvije mame ili dva tate, teško da će vam itko uopće odgovoriti na e-mail. Možda da pokušate s jednom polufikcijom o tome kako ste se lijepo proveli u prvom postavom Dinama, pojebali i trenere i klupske donatore i to nazovete, oh, ne znam, Gola Istina, onda vam je put do polica u knjižarama zagarantiran. Ukoliko odlučite pisati o teroristima, ništa od toga. Prolupali branitelji koji su naoružani s kalašnjikovim? Ne bi baš išlo, to je stvar o kojoj se ne govori javno. Tajkuni koji kradu od naroda? Možda, uspjeh vam je ovisan o raspoloženju izdavača, tj. ako uspijete doći do kojeg. Hrvatska nema književnu žanrovsku scenu, ponavljam, ali u svim drugim zemljama to je normalna stvar. Skandinavci su od svojih pisaca krimića napravili marku bez obzira što više od pola toga ništa ne valja ili ide jednim te istim kalupom. Njihov krimić je standard koji je teško dostižan (barem po broju prodanih primjeraka ako već ne i po kvaliteti). Amerikanci su pak priča za sebe. Iako ih većina drži zaglupljenom nacijom (neću reći da sam jedan od tih ali znaju imati dana kad baš to pomislim) no kod njih je pisanje način života, a papirnate knjige idu kao podmazane. Ljudi znaju što je posao. Naravno, uz knjige idu i ekranizacije, ali kako su ove stranice posvećene projektima koji imaju retro pedigre, tako će se povremeno pojaviti i pokoji naslov koji je pretvoren u film, a postoji mogućnost da ili niste ni znali da je film nastao po knjizi, možda niste znali da knjiga ima svoj film, a možda doznate za oboje. Bilo kako bilo, to baš nije današnja odluka, da ubacim pokoji ”papirnati” članak na ove stranice, igrao sam se tom idejom već neko vrijeme (od kako sam otvorio blog, da budem iskren) ali kad vidim kako moj cijenjeni kolega po internetskom peru, Hank Moody, na svom blogu baca dobre recenzije (čak sam i ja ponovio nešto gradiva odatle) došlo je doba da izvučem ovu prastaru ideju iz zaborava i pokušam je sprovesti u djelu. A književni svijet mi nije stran jer sam i sam u njemu…na debelim marginama, naravno, no iza sebe imam tri izdanja papirnatih romana, pa bih trebao biti na relativno poznatom području. Nešto od naslova koji će doći ovdje (ima ih već jedna mala probrana gomila) pročitao sam osobno, pa ću vam moći podijeliti svoja mišljenja, a nešto će biti preneseno od strane drugih čitalaca. Uglavnom, nešto malo filmskih stvari, no koje će biti ispričane iz kuta književnosti.

Ekranizacije, da nastavim tamo gdje sam stao, su danas posao jednako dobar kao i filmovi. Posebice ove young adult pizdarije koje se množe kao gljive poslije kiše. O tome nećemo pisati jer većinu toga nisam ni pročitao, ne planiram čitati i nikad me nije povuklo, a ne bih htio da sebi na vrat navučem bijes nekih hardcore fanova koji pale i žare internetom zbog redatelja koji je za određenu ulogu pronašao glumca s plavim očima dok u knjizi isti ima smeđe. Kako je, jebote, ta neznalica usuđuje napraviti takvo što! Prenesti knjigu na veliki ekran stvar je mašte, a ne striktne pisane riječi, određena odstupanja su potrebna da jer to su dva različita medija, no pokušajte to pojasniti nekom hardcore fanu i nećete se dobro provesti.  Srećom, postoje takve ekranizacije za koje nikad ne bi rekli da su ekranizirane, kao ni da su filmovi nastali po toj knjizi. To je više uzimanje osnovne ideje nego ekranizacija, ali svejedno je zanimljivo. Dakle, otvaramo eksplozivno – s romanom znakovita imena 58 minuta. Prvo ću vam ispričati osnovni sadržaj, a vi pokušajte shvatiti koji je film nastao po tom djelu (neće biti previše teško). Dakle, jedne zimske i snježne noći, aerodrom JFK doživjet će neugodan šok kad ga preuzme grupa obučenih terorista. Njihovi zahtjevi su jednostavni: žele svoju braću po uvjerenjima van zatvora. Za ispunjavanje zahtjeva imaju točno 58 minuta jer tada će prvom avionu u zraku nestati goriva i doživjet će gadan susret s tlom. I dok su službenici aerodroma spremi popustiti prijetnjama, igrom slučaja tamo se našao i kapetan NYPD-a, Frank Malone. Malone će, zato jer je takav tip, krenuti u očajničku igru s vremenom ne bi li pronašao teroriste i spasio dan jer je u tom prvom avionu i njegova kćer. Shvatili ste već o kojem filmu se radi? Ovaj roman je u konačnici postao Die Hard 2, ali odmah vrijedi napomenuti da osim osnovne ideje da teroristi preuzmu aerodrom i junaka koji će spasiti dan i nema nekih drugih sličnosti. Film je, recimo, slobodna interpretacija pisane riječi te kad se ta dva pojam nalaze u istoj rečenici obično se jasno naglašava (kako se i vidi na omotu) da je riječ o ”bazi” za film, ne direktnoj ekranizaciji. Čini li to roman lošijim ili film boljim, pitanje je sad.

58 Minuta je, po čitateljskoj ocjeni, materijal koji se nosi na ljetovanje. To je akcijom nabijen uradak, dobrog tempa i solidne kreativnosti. Akcijski romani u USA nisu nikakva novost, oni se izdaju na svakodnevnoj bazi, a zadnje što kupi pozornost je serijal o Jacku Reacheru. Doslovce je impresivno da su scenaristi Die Hard 2 uspjeli pronaći nešto ovako na čemu bi uopće mogli graditi premisu nastavka, ali roman ipak nije tako tup jer ima originalnu ideju da teroristi preuzmu aerodrom, a ne avion, kako je to već išlo u tim starim danima. To starim je čak i istinito jer je roman objavljen 1987 godine i bio je korektan književni hit, koji je poslije postao jako veliki hit roman jer ga je film pogurao. No, ono što jest tupo u samom romanu jesu sve ostale stvari. Negativci su profesionalci, organizirani, učinkoviti i okrutni, ne prezaju od ničega. Upoznajemo ih kroz nekoliko poglavlja. Glavni junak je ono što se temeljno razlikuje od filma. John McClane je pogrešna osoba, na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme i njegova manjkavost jeste ta što ga čini idealnim junakom za kojeg će publika navijati. Junak romana, Frank Malone, potpuna je suprotnost. On je visok, plavokos, savršene tjelesne spreme. On zna brobu prsa u prsa, zna se služiti svim oružjem, deaktivirati eksplozivne naprave. Ujedno ima visok IQ, pronicljiv je kao Sherlock Holmes, sjajan detektiv, bivši igrač američkog nogometa, autoritet kojeg svi poštuju i svi ga poznaju, bezbroj medalja i priznanja za hrabrost i ujedno je najmlađi kapetan u policiji. Jeste već počeli zijevati od dosade? Kad to čitate imate dojam da će teroristi pasti na koljena čim čuju njegovo ime (ili ga vide uživo) što samu radnju čini zanimljvom, ali junaka ne. Takvih stručnjaka doslovce ima na bacanje (i Reacher je u tom košu, iskreno rečeno) Ipak, roman je, kako rekoh primjer kako se radi visokooktanski akcijski roman, pa ga možete i pročitati (mislim da je dostupan na Amazonu) a Walter Wager, američki pisac koji se specijalizirao za takve akcijsko/špijunske stvari nije baš početnik s filmskim svijetom jer je jedan njegov drugi roman također ekranziran, Telefon. Dok je tamo priča bila posve drugačija (špijunska, Hladni Rat i ostale pizdarije) ovdje je težište na akciji. Što se tiče onog dijela da se nosi na ljetovanje… teško da će u samoj rdnji ostati neko iznenađenje kad je glavni lik superioran negativcima u svakom pogledu. To malo ubija svaku napetost, slažete se? Na stranu to, film koji je nastao iz toga jest dobar, čak i više od toga, a ne mogu da se zapitam što bi danas rekao neki čistunac na ovakvu ekranizaciju, koje je u osnovi pokupila samo premisu i sve ostalo odbacila. Dobar posao? Sjajan posao? Bilo kako bilo, ugodno vam čitanje ako ga negdje pronađete (također i meni s vama).