Cobra Kai; Nostalgijom do savršenstva

Trailer #1

Trailer #2

Trailer #3

Cobra Kai; Nostalgijom do savršenstva

Nostalgija je postala nova zlatna valuta, nešto što ima jako veliki postotak uspješnosti za postizanjem dobrih rezultata u financijskom smislu ili emocionalnom. Vrijeme radnje, sadašnjost, referentna oznaka; 80-te godine prošlog stoljeća. To je desetljeće postalo veliko prostranstvo ispunjeno mogućnostima za istraživanje i iskorištavanje ponajviše jer je uistinu moglo ponuditi puno toga. Glazba se mijenjala, odjeća se mijenjala, novi stilovi su se otkrivali, filmovi i serija stvarali su pravu malu revoluciju u svim žanrovima i pokretali trendove koji traju do danas. Steven Spielberg je to iskoristio u svom filmu Ready Player One, serija Stranger Things pomela je konkurenciju, Star Wars nastavci nadali su se da će publika uživati u nekim starim licima, horor duologija It premjestila je radnju iz 50-ih u 80-te kako bi dobila pravo godište da gledatelji što više uživaju u priči, snimljen je nastavak Top Guna, priča se o novom nastavcima Lethal Weapona, Die Hard i Beverly Hills Copa, sve u svrhu mužnje osjećaja nostalgije kod gledatelja. Ipak, treba primijetiti kako svi spomenuti naslovi imaju jedan te isti pristup materijalu; jednostavno gomilanje referenci na poznate i kultne stvari bez da one imaju pravu svrhu. Jedan od lika u jednoj sceni čita Stephena Kinga! Sjajno! Nema nikakve veze s ostatkom radnje, ali publika je vidjela nešto poznato i osjeća se dobro zbog toga. Ipak, što ako se radi nešto što je asocijacija na prošlost samo po sebi, ali ne gradi svoju privlačnost na gomilanju sporednih detalja? Može li takvo što biti zanimljivo današnjoj publici? Odgovor na to pitanje nije težak; da, može. Ako se stvari naprave kako treba, itekako može. Zato je Cobra Kai školski primjer kako bi se trebale raditi nostalgičarske stvari, ali ne u svrhu da budu jednostavno podsjećanje publike na neko drugo vrijeme već da ispričaju svoju priču.

Bilo je pitanje vremena kada će netko pokušati napraviti nešto po pitanju Karate Kid franšize i uključiti se u ovaj novi val obožavanja 80-ih. Prije desetak godina dobili smo bljutavu obradu koja je, istina imala svojih nekim svijetlih trenutaka, ali daleko od toga da je ikoga oborila s nogu. Osobno… volim filmove. Barem prva dva, druga dva su ne tako sjajni i vidio se zamor materijala. Kada sam prvi put, prije dvije-tri godine, vidio najavu za ozbiljno sam pomislio da je netko napravio parodiju. Jer, vidite, bio je to čudan koncept za kupiti publiku. Sjećate se onog plavog klinca koji je zlostavljao glavnog junaka i kojega je ovaj na kraju sredio nevjerojatnim „ždralovim skokom“? Da, on je glavni junak. Prvo pitanje mi je bilo – Zašto? Johnny Lawrence je bio antagonist, razmaženi bogati klinac, školski nasilnik kojega nitko nije volio i publika je uživala kada ga je mršavi Daniel LaRusso spremio na pod. Najava je pokazala kako današnji Johnny baš i nije više tako odvažan i bogat i što sve ne, što je bio zanimljiv pristup, priznajem, ali i dalje nisam shvaćao što bi se u seriji trebalo događati. On je ponovo otvarao zloglasnu Cobra Kai školu za karate, dojo, i imao je nekakvu interakciju s klincem kojega drugi zlostavljaju. Zar bi on trebao biti novi Mr. Miyagi? U najavi se pojavljivao i Daniel, također odrastao i u odijelu i, kako su stvari stajale, bio je pomalo iritantni seronja koji je uživao u činjenici da je njegov stari nemezis pao na niske grane. Vidite, cijela stvar je bila predstavljena da sada pratimo negativca prvog filma i gledamo stvari iz njegove perspektive i ja…. uopće nisam mario za to. Kako rekoh, volim prva dva filma, dobri su mi i zabavni, uopće nisam imao volju i želju gledati što je bilo kasnije, zašto bi negativac trebao biti zanimljiv i zašto bi uopće trebao pratiti njegovu stranu priče. Iskreno, pomislio sam da će svi tako reagirati i da će to tako završiti. Zamislite moje iznenađenje kada sam shvatio da seriju ide u svoju četvrtu sezonu, da je svi redom obožavaju i govore da se ovako trebaju vraćati stare i kultne stvari natrag u život. Iz nekog bizarnog razloga, odlučio sam pogledati prvu epizodu. Najviše zato što sam u onoj staroj najavi vidio nešto zgodnog humora i jer su relativno kratke, oko 30 minuta svaka. Jedna epizoda, nemam što izgubiti, samo ću potvrditi kako je to promašena glupost i da uopće nije zanimljiva. Četiri dana kasnije, pogledao sam sve tri sezone gotovo iz jednog poteza, skoro da nisam spavao, jedva da sam jeo, zaboravio sam psa odvesti u šetnju, susjedu je kuća izgorila… Da, serija je tako dobra. Toliko je dobra da sam očistio prašinu sa stare tipkovnice i odlučio napisati ovaj poduži tekst jer sam još uvijek pod dojmovima i, potpuno iskreno, ne mogu dočekati da krenu s novim epizodama.

Jer, vidite, stvari nisu onakvima kakve se čine. Ona jedna epizoda nakon koje je sve trebalo stati…ona je bila zanimljiva. Prva bitna stvar kod igranja na kartu nostalgije jeste da u priču vratite originalne glumce. Ne mislim samo na male sporedne uloge već da nose glavnu radnju i drže nam pažnju. William Zabka i Ralph Macchio repriziraju svoje uloge u punom zamahu i bome se jako dobro drže iako su već duboko u pedesetima. To je bila pozitivna stvar. Druga stvar koja je bila jako dobra jeste prva scena obračuna s nekakvim maloljetnim huliganima. Treba spomenuti par stvari. U vrijeme snimanja prvog Karate Kida, nijedan od glumaca nije znao borilačke vještine. Macchio ih nije naučio ni do danas, ali je dobar u interpretiranju poteza, pa izgleda dosta uvjerljivo, iako je očito da su ga držali podalje velikih akcijskih scena upravo zbog toga, barem u prvoj sezoni, dok se nije vratio u formu. Zabka, s druge strane, je nakon filma zavolio karate i danas je vlasnik zelenog pojasa. I to se vidi. Ta scena tučnjave je bila prvi znak da će stvari biti malo drugačije od očekivanog jer borilački su filmovi stvar prošlosti, više se ne snimaju, nema ih, i kada vidite jednu takvu scenu, jako dobro osmišljenu i koreografirano, shvatite koliko vam to nedostaje. Okej, meni je nedostajalo. Kroz seriju ima gomila akcijskih scena, borilačkih, i sve su sjajne, što jest jest, na kraju druge sezone događa se jedna velika tučnjava u srednjoj školi da sam ostao gledati u čudu kako je dobro napravljena. Naravno, pomaže što većina glumaca zna karate do neke mjere, pa se znaju i kretati, ali svejedno je sjajno izvedeno. U istu kategoriju ide i scena na kraju treće sezone, kada napadnu kuću LaRussovih, nevjerojatna koreografija i fizičke akrobacije, nešto što nitko nije očekivao od ovakve serije. No, naši glavni glumci… Oni su prijatelji u stvarnom životu, veliki. Kažu da su to postali na snimanju prvog Karate Kid filma i, iako se u filmu stalno nešto svađaju ili mlate, ustvari su imali provod života i prijateljstvo traje do danas. I to se vidi jer kada dijele scenu, doslovno osjetite kako se uživaju verbalno nadmudrivati, imaju kemiju i kada vidite da, nazovimo to zajedno rade, izgledaju kao buddy-buddy par iz nekog filma 80-ih.

Pristup da pratimo negativca je ispao… savršen. Johnny više nije klinac, vidio je života, na samom je dnu, ne mari za nikoga, radi užasne poslove. On je antijunak. Zašto volimo antijunake? Zato što su oni naprave posao, zato što ne mare za nikoga i zato što ne mare za posljedice. Johnny je samotnjak, nedruštven i sve radi preko one stvari. Kada ga igra slučaja dovede na put mladog klinca kojeg mlate drugi likovi, uključi se samo zato što mu udare u auto. Kada ga drugi nesretni splet okolnosti dovede na put starog neprijatelja, Daniela LaRussoa, stvari postanu još gore, ali nekako i ne. Nešto pokrene iskru u njemu i počne trenirati klinca, shvaćajući da uživa u tome. Vrijedi spomenuti da se jako puno toga i dozna o njemu, da nije imao sretan život, da je ono bogatstvo bilo od očuha koji je bio seronja svoje vrste, a i kada priča stvari iz svog kuta u vezi događa iz prvog filma…da, može se lagano vidjeti zašto je počela kružiti teorija da je Daniel LaRusso ustvari negativac u onim filmovima. Nije…ali, malo i jest i serija je jako samosvjesna tih teorija i jako se dobro zabavlja s njima. Johnny na kraju ispada kompleksan lik, netko koga smo mrzili, ali sada, iz ne baš jasnih razloga, želimo da uspije i stojimo na njegovoj strani. Daniel LaRusso je ustvari negativac u prvoj sezoni. Ne pravi, ali njegova mržnja naspram Johnnyja je vidljiva, pa čak i malo pretjerana i svakako je inicijator daljnjih sukoba, što je bila zanimljiva promjena tempa. Ono što vrijedi spomenuti uz sve to, onaj faktor nostalgije, ako vam je tako draže, na kraju sezone vidimo još jedno poznato lice. Martin Kove se vraća kao John Kreese, glavni negativac starih filmova. Iako mi osobno Kove nije bio tako napet u starim filmovima, mora se priznati da je riječ o poprilično karizmatičnom glumcu koji je svojim nastupom ovdje pokazao da može biti zastrašujuć i dovitljiv i šarmantan te da će biti sjajan dodatak glumačkom ansamblu, što se na kraju pokazalo i točnim jer ga je publika itekako dobro prihvatila.

Druga sezona je drugačija od prve jer su kreatori ublažili neke stvari. Daniel LaRusso više nije toliko napadan i počeli su od njega stvarati dečka koji će postati novi Mr. Miyagi. Što je solidno rješenje, ali nekako i očekivano jer da su nastavili starim putom, izgubili bi debeli komad gledatelji koji su ga voljeli kao klinca. Tematski, serija je na istom putu, ali veći je fokus na likovima pojedinačno nego na jednoj velikoj slici. Tako se Johnny mora nositi sa sinom s kojima nema dobar odnos, ali i sa starim mentorom koji je…dubok i predstavlja mješavinu divljenja i mržnje. Daniel pak ima svoje problema sa svojom obitelji i mogao bi reći da serija na trenutke odlazi u one malo sladunjave momente tipične za filmove 80-ih, ali ih rješava dosta spretno jer ne traju predugo i nisu okosnica radnje. Veća pažnja je posvećena i klincima koji su nosili radnju iz prve sezone, njihov razvoj, napredovanje, životne situacije, sve stvari koje čine dobru dramu, ali serija ne zaboravlja da su u igri i borilački elementi, koji pak održavaju razinu netrpeljivosti na razini. Cobra Kai Dojo postaje polako ali sigurno ona negativna snaga koju znamo iz starih filmova, ali, opet, ne baš na jednostavan način. Vidimo da likovi imaju dobre namjere, ali istima je, kako se to kaže, popločen i put do pakla i sranja se događaju. Ponovo vrijedi spomenuti mala iznenađenja – u jednoj epizodi vidimo staro društvo od Johnnyja. Svi glumci koji su u prvom filmu bili članovi Cobra Kai vratili su se i, iako ih vjerojatno nećete prepoznati, nevjerojatno je da su ih uspjeli sve okupiti i uklopiti u maloj epizodu o smrti jednog od njihovih prijatelja. I nisu negativci. Zabavno je to kako netko nakon 30 godina i malo života postaje netko drugi. Epizoda možda nije jako pamtljiva, ništa više od male fan-usluge, ali pokazuje iskrenu namjeru autora da seriju drže u kontinuitetu sa starim filmovima, što će se do nevjerojatnih razmjera pokazati u trećoj sezoni.

Jer, vidite, ja sam veliki obožavatelj drugog dijela Karate Kida, bolji mi je od prvog dijela, i u trećoj sezoni Daniel se vraća poslovno u Japan i – ovo je nevjerojatno – ponovo susreće djevojku, sada ženu, s kojom je imao kratku vezu dok je bio tamo. Da, vratili su originalnu glumicu, što je bio trenutak na koji sam rekao; bravo, to cijenim. Ali, ima još, vratili su i glavnog negativca iz tog filma, opet, isti glumac. Epizoda je bila sjajna, duhovita i suptilna i jasno se igrala s nekim stvarima. Daniel i Chosen tako pričaju o prošlosti i njihov borbi s kraja tog filma i na kraju postanu prijatelji koji dijele poštovanje jedan naspram drugog. Sjećate se kako sam rekao da su kreatori serije išli u ekstreme da seriju održe u istom vremenu kao i filmove? Na kraju se pojavljuje žena koja će spasiti Danielov posao. Tko je ona? U The Karate Kid: Part II, Daniel spasi malu curicu od uraganskog nevrijemena. To je ona, 35 godina kasnije. Prvo sam mislio da su pustili scenu iz filma da naprave kontekst, ali ne, ista glumica, sada u cijelosti odrasla. Tolika posvećenost čak i minornim likovima kojima se ne zna ni ime je nevjerojatna i ne samo da su se pojavili već imaju i ključne uloge u radnji, što je lekcija koju su novi Star Wars filmovi trebali naučiti i primijeniti kod sebe. Nije vam dosta? Oh, imamo još jedno povratničko lice. Elisabeth Shue se vraća kao Ali. Ona i Zabka su u prvom filmu imali proboj u filmski svijet i ne mogu naglasiti koliko mi je drago što su autori serije stavili naglasak da su oni bili veći par nego ona i Macchio te da su im omogućili neku vrstu završetka u sadašnjosti. Mislim, nevjerojatno je koliko su daleko potegli da pokušaju vratiti sve originalne glumce, ali ne samo da budu lice na ekranu (vas gledam, Star Wars nastavci) već da imaju svoju svrhu i budu dio integralne radnje, pa čak i kada je ta svrha pomalo… prigodna? – Chosen nauči Danijela novu tehniku koja itekako dobro dođe kasnije u radnji kada on i Zabka imaju obračun s Martinom Koveom. Jesam li rekao da su oni u pedesetim godinama života, a Kove u sedamdesetima? I da izgledaju bolje u akcijskim scenama nego u pola mlađi kolege?

Glavno pitanje glasi; da li je serija uistinu savršena? Ne, ni blizu toga. Ima različite setove problema, počevši od toga da je gomila likova nerazrađena, pogotovo klinci i da su svedeni na obične klišeje. Školski nasilnici, štreberi, glavna kučka u školi, razumijete već, klasični stereotipi. Tu je i stari problem kako netko nakon samo jednog treninga postane Jean Claude Van Damme, doslovno nemoguće i to se događa samo zato da bi se mogla odigrati akcijska scena. Sami kreatori nisu znali točno kojim smjerom bi vodili radnju jer se na dosta mjesta osjeti kako su išli u jednom smjeru (kako rekoh, prva sezona je bila takva da je Daniel LaRusso bio skoro pa otvoreni negativac) pa ga onda naglo skrenuli u drugi. Ima tu dosta pogrešaka u koracima i neobjašnjene motivacije likova. Iako je imao loša sjećanja na Cobra Kai dane, Johnny ipak i dalje tjera njihovu mantru u učenju studenata, serija poprilično jako udara po glavi time da je učenje Mr. Miyagija jedino ispravo, jedini „dobar“ karate, te da je sve ostalo loše. Likovi bez razloga postaju nasilnici, pa pozitivci. Nije da se u svemu tome ne vidi iskrena namjera da svaki lik dobije neku vrstu karakternog luka, ali dosta toga ispadne isforsirano ili ne vodi nigdje. No, zanimljiva stvar, dosta toga negativnog ustvari jako dobro radi u korist serije, što je zanimljiva stvar.

Zašto onda Cobra Kai funkcionira? Zato što se vidi da su autori imali ekstremni respekt naspram originalnih likova i da im je jasna želja da nastave njihovu priču u malo prizemnijem tonu. Uz to što su dobili skoro sve glavne glumce (jedini koji je odbio jest Thomas Ian Griffih jer se povukao iz glumačkog svijeta – nikad ne reci nikad jer se možda i vrati) uspjeli su svima dati novu, ljudsku dimenziju. Čak je i negativac Kreese dobio pozadinu preko koje ga malo bolje razumijemo. Rekao sam da likovi često mijenjaju stranu, no autori to izvedu tako da gledatelji dobiju osjećaj zadovoljstva i da počnu navijati za njih, što je u istom trenutku površna stvar, ali i pametna odluka. U borilačkim je filmovima publika uvijek na strani onih koji su podcijenjeni i nemaju prave šanse za uspjeh, čega su tvorci jako svjesni. Nerazrađeni scenarij? Koga briga, kada jedan od likova, koji je doslovno bio glavni negativac kroz seriju, vidi kako mu prijatelja mlate i shvati da je on sam loša osoba te preokrene scenarij i krene mu pomoći – to publika želi vidjeti i publika to dobije. Jedan od bitnijih razloga zašto je serija postala pravi mali fenomen jeste i činjenica da ne davi s nostalgičarskim referencama. Ovo nije Stranger Things gdje su komadi radnje izvučeni iz drugih serija i filmova, pa „modificirani“ da odgovaraju tamo, jedino čega se ovdje drže su originalni filmovi. Početak i kraj. Jedina „nostalgija“ potječe iz toga, što daje prostora za disanje. Ako ste gledali originalne filmove, shvatit ćete sve reference, pa i jako se dobro nasmijati na njih. Ako ih ne shvaćate, to je opet dobro jer nisu sastavni dio serije, nije potrebno duboko poznavanje starih filmova da bi vam bilo zanimljivo za gledanje. Štoviše, da naglasi poantu ili pokaže suprotni kut gledanja, u seriji će pustiti scenu iz filmova. Serija ne ovisi o ničemu drugom osim samoj sebi, sama sebi je dostatna da izgradi dovoljno velik svemir, ako vam je tako draže, da podržava vlastitu priču. Zato je sjajna kao nastavak originalne priče, ali i dovoljno drugačija da bude sama svoja priča. Prepoznaje se napor, pa čak i kada je pomalo šlampav, da ponude nešto svježe i originalno, i publika je to prihvatila otvorenih ruku. I ljudi jednostavno vole antijunake i dobru priču o iskupljenju. Sljedeće što se čeka u ovom doju – četvrta sezona. Netflix, omogući to.     

Back to the Future (1985)

IMDb

Trailer

 

Zašto neki filmovi tako dobro podnose sve veći broj godina na svojim ramenima dok neki jedva da izdrže prvih nekoliko mjeseci? Dobre kritike? Ljubav publike? Velika zarada? Da budemo baš cinični rekli bi da je sve to, ali ima i još ponešto, naravno, između redova pisano i rečeno. Povratak u budućnost jedan je od onih filmova koji su imali sve navedeno, i jedan je od onih naslova po kojima odmah prepoznajete 80-te. Ghostbustersi, Beverly Hills Cop… itd, itd. U dobrom je društvu, iskreno rečeno, jer su i dotični dio zlatnih filmova kojima godine uopće ne štete. No, koliko je Povratak uistinu originalan? Poprilično, ali i ne baš, ka se pogleda druga strana novčića. Putovnje kroz vrijeme je star motiv što književnosti, što filmova, a motiv putovanja kroz vrijeme da se nešto promjeni/spasi/vidi ide zajedno pod ruku sa samom premisom (bez obzira što je meni jedan poznati pisac rekao da je moja priča bezveze jer putovanje kroz vrijeme da se nekoga spasi je totalno out) bez koje samo putovanje gubi svaki smisao. Što ćemo napraviti? Poslati grupu znanstvenika da gledaju kako su Egipćani gradili piramide? Bez ikakve akcije? Neće ići. Osim ako isti ne prijave da su vidjeli kako se pojavljuje veliki svmeirski brod (u obliku piramide) i rješava stvari, ali to je onda već drugačija priča. Povratak… za mene osobno ima još jednu prednost naspram sličnih naslova, a to je da je uspio izazvati vau efekt, što se događa poprilično rijetko. Prvi film koji sam gledao na tu tematiku jeste kultni/legendarni The Time Machine. Taj film me naprosto oduševio, čak i ako sam bio klinac. Jednostavno je bio cool, iako danas, gledano s malo objaktivnije distance, izgleda poprilično zastarijelo (ali nije izgubio ništa na svom šarmu i efektnosti) i kad sam prvi put vidio DeLorian… hej, nazoite me konzumerom fast food hrane, ali ostah oduševljen. No, to je već priča za daljnji tekst. Ovih dana se broji sitno do 30 godina kako je snimljen sami film, a bome smo i prešišali datum kad Marty i Doc stignu u ”daleku” budućnost u Back to the Future II, a, kao šlag na kraju, odmah nakon toga je bio i rođendan Christophera Lloyda. Jedna stvar je zanimljiva, svi su oduševljeni sa svime time. I trebaju biti, riječ o zabavnom filmu, kroz koji se provlači zarazan feelgood osjećaj i još štošta drugoga. O filmu je uglavnom sve rečeno, ali pošto je tu triptih tih povezanih događaja/obljetnica, red je da se ipak nešto malo zapiše, tek toliko da budem u trendu, je’l te, kao i ostatak svijeta.

Marty McFly je klinac koji ima sjebanu obitelj (tata papučar, mama alkos…) i svoje vrijeme krati druženjem s ekscentričnim (što je poprilična ublaženica) izumiteljem Docom Brownom. Sada, dobri Doc možda jest ekscentričan, ali njegov posljednji izum je bomba, prava, plutonijska, i stoji u DeLorian sportskom autu (koji nije imao sreće na tržištu, ne baš, propao je koju godinu ranije). Kad se dostigne 141.622272 km na sat (ili 88 milja prevedeno dijalogom iz filma – koje na parkiralištu nije mogao doseći čak i da je išao na pravi plutonij) počnu se događati stvarno čudna sranja. Kao što je putovanje kroz vrijeme. Marty završi u 1955 godini. I u procesu (slučajnom) razdvoji svoje roditelje, predstavi ljudima Chuck Barryja, izumi skateboard, ponovo spoji svoje roditelje i dokaže da ipak ima neke koristi od toga kad te pogodi munja. Priča je svima jako dobro poznata i znana. Prvo što vrijedi spomenuti, ovo je sve moglo puno drugačije završiti. Originalni vremenski stor trebao je biti hladnjak. OK, ako može jakuzi biti vremenski stroj, što ne bi i ovo. Kaže Robert Zemeckis da su od toga odustali jer su se bojali da će djeca ulaziti u hladnjake i umirati groznom smrću. I jednostavno je bilo glupo. Završnica je trebala biti malo drugačija. DeLorian je trebao voziti po poligonu za nuklearna testiranja. Ne znam kako bi mu detonacija nuklearke pomogla oko toga putuje kroz vrijeme, ali, hej, zvučalo je… pa zanimljivo. Dakle, improvizacija. Ljudi su izmjenjali scenarij i odabrali druga opcije (jeftinije, kako sami vele) i postigli pun uspjeh. A vic je u tome da film nitko nije želio producirati jer nisu vidjeli potencijala u njemu (ako je u originalnom scenariju stajao frižider i test-site nuklearke mogu razumjeti i zašto nisu vidjeli) ali je sve dobro završilo zahvaljujući dobrom duhu Stevenu Spielbergu.

Idem odmah reći što je iritirajuće u filmu. Da, znam, svi već prekrećete očima i mislite kako se samo usuđujem reći da nešto nije kako treba ovdje, ali, ipak, jedna sitnica je malo… jebiga, živcira me svaki put kad gledam film. Naime, 1954 počeo je američki pokret za crnačka prava. U 1955 već je bilo popriličnog sranja oko toga. Hill Valley je utopija što se toga tiče. Jebiga, znam da je sitnica, ali jednako tako i znam da je to samo moje gruntanje te takvo što (vrlo vjerojatno) nije smjelo ni biti spomenuto. Ipak, kudos na cijeloj incest začkoljici koja je čistim čudom prošla stroge cenzore u studiju. Na stranu što Hill Valley na trenutke izgleda bajkovito poput Neverlanda od Petra Pana, u prvi plan ipak upada savršeni odabir likova. Michael J Fox i Chris Lloyd imaju savršenu kemiju na ekranu. Njihov tajming za humor i pariranje jedan drugom ne bi bio bolji ni da je praćen štopericom. Nema suvišnih stvari, nema isforsiranih stvari, ravno savršenstvu. Ostatak glumačkog ansambla ostaje djelomičnu u sjeni i odabir čudaka Crispin Glovera kao mlađu verziju George McFlyja ne bih nazvao baš sjajnim (lik jednostavno nije simpatičan – zato je dobar za uloge čudaka i negativaca) ali ostali funkcioniraju kao dobra zajednica. Maštovitost scenarija (koji se debelim dijelom svodi na interakciju između likova) na scenu je dovukla i dečki iz specijalnih efekata. A Bob Zemeckis je znao da u rukama ima aduta za jaku igru; DeLorian. Njegovo predstavljanje je vrhunski odrđaneo (sjećate se vau osjećaja?) i dozira ga s pravom mjerom (auto se uopće ne vidi kroz film, samo na početku i kraju, iskreno, ali je zato intrigantan kao sam vrag i cool kako samo takve stvarčice znaju biti) kako ne bi došlo do zasićenja. No, TO nije ono glavno. Scenarij i Zemeckis imaju osjećaj za sve što se tiče ovog filma; od humora, preko akcije, do specijalnih efekata. Sve je fino raspoređeno i baš kad nešto dođe blizu granice da zašteka, ritam se promjeni i stvari izgledaju odlično. Naravno, cijela incest-storija je ublažena do krajnjih granica, nismo ni očekivali da će biti nešto više od površne ideje, i uglavnom se svodi na humor. Tehnički podaci su tu, ali to ipak nije Star Trek, pa nekog vraga čak i skužite (iako je, jel, putovanje kroz vrijeme tehnički neizvedivo) ali dovoljno da ima elemente SF-a uz komediju i memory lane vrstu filmova (iako, ruku na srce, nikad ne doznajemo kako DeLorian putuje kroz vrijeme) Uglavnom, ovdje sve štima, a dopadljivost likova i njihove izvedbe dodatno vas natjeraju da zaboravite na sve eventualne mane (naime, Marty na početku filma živi u kraju koji je više neki working class dio grada, ali na kraju to je poprilično ugodno predgrađe u koje upadaju samo odabrani – promijenio je svoje starce, nije promjenio cijelu ekonomsku sliku), ali, to je već materijal za neku detaljniju analizu. Ovaj put, ostanimo na činjenici da je ovo jako blizu savršenog filma, koji uspješno pogađa ukuse skro svih gledatelja i koji svojih 30 godina nosi jako dobro na leđima.

 

 

Heart Condition (1990)

IMDb

Trailer

 

1990 godina bila je jako dobra godina za duhove. Nisam siguran da li je to bilo posve slučajno ili je netko namjerno to tako izveo (znate već – jedan film pokupi pa drugi idu istom prugom) ali bilo je nekoliko filmova gotovo iste tematike. Doduše, svaki je bio drugačiji, pa ne možete fulati čak ni ako ih pogledate, ali premisa je ostala ista; netko postane duh, pa onda ide rješavati stvari koje su ostale neriješene, kao, recimo, to tko ih je poslao u bestjelesno stanje. Prvi je, ah, klasika, Ghost s Patrickom Swayzejem, i ako kažete kako to niste gledali, lažete kao pas. Znam da jeste jer su to svi gledali, mislim, to je klasika od romantičnog filma i, iskrenog srca vam to govorim, uopće nije loš filmić. Drugi je komedija s Billom Cosbyjem. Aha, ako kažete da to niste gledali, to ću vam vjerovati. To je brzinski film, namjenjen klincima i obiteljima koji neće popizditi kad doznaju da je stari Bill proglašen silovateljem godine (od strane žena koje su o tome šutjele 30 godina – tko tu koga jebe?) i Ghost Dad je onako, brzopotezan filmić krojen za Cosby humor. Mislim, meni je lik smiješan, ali film je fora dok traje, čim završi zaboravlja se na njega. Pa je onda na meniju ovaj naslov. Na njega sam naletio slučajno, imao sam neki mini maraton tih starijih Denzelovih filmova i ovo mi je zvučalo dovoljno zabavno da mu pružim šansu. Jer tko je bolji da ima čudnog partnera od Boba Hoskinsa? Ako je preživio Zeku Rogera, onda je sve drugo šetnja parkom. Uključujući i to da mu društvo pravi duh lika kojeg on ustvari nije mogao podnijeti i svim snagama se trudio da ga spremi u zatvor. Dakle, duhovi. Vrlo vjerojatno sam ponešto i preskočio, ali, kako vidite, u 1990 ih je bilo posvuda. Malo romantika, malo komedija i malo komedija krimić. I ova kombinacija nije uopće loša, buddy-buddy pristup, malo inteligentnijeg humora, a pokazalo se i da je Denzel, nakon što je pokupio Oscara, sebe vidio u valjda svim mogućim žanrovima. Svaka mu dala, i bilo ga je. Valjda neće i on kao stari Bill ispasti neke zla živina koja je silovala neke grupie cure u tim danima, ali ako je ševio, neka je, bio je zgodan crni vrag. I ovaj put se spario sa nekim tko je njegova potpuna suprotnost.

Bob je žandar koji lovi Denzela. OK, to je onako, ofrlje rečeno, nije da ga baš lovi pravo jer Denzel nije neki teški kriminalac, psihopat ili što već, on je odvjetnik. Bob ne voli odvjetnike, Denzel ne voli žandare, savršeni spoj. Jednom takvom priliom, baš kad treba uhvatiti svog nemesisa s rukom u tuđem džepu, Bob doživi infarkt i završi u bolnici, Bobu se ne piše dobro ako ne pronađu zamjensko srca. I on ga dobije. Od Denzela. Koji slučajno pogine baš tu večer. Naravno, niša tu nije tako slučajno, ali Bob je živ i mora poraditi na sebi. On je prije svega toga bio preslika klišeja; problemi s cugom, problemi s previše hambugera, živčan, neurotičan… hodajuća karikatura – uloga mu je u dlaku ista kao i u Zeki Rogeru. I dok pokušava da si sredi život, hopla, dolazi neočekivani gost. Odvjetnik zbog kojeg je živ i kojeg nije podnosio dok je bio živ. Sad je stalno uz njega. I, pogađate, imaju nekih poslova za riješiti. Ono da je Denzel slučajno poginuo… to nije baš istina, i sad ovaj čudni dvojac mora riješiti tko, što, gdje i zašto. Uz malo smijeha, a ima i malo pucnjave.

Dakle, što je kvaka? Film nema specijalnih efekata. Koliko god to čudno zvučalo, ona slika na plakatu je veći efekt od bilo čega što ćete vidjeti u filmu. Nije da to smeta puno, ali kad imate duha u radnji, onda barem očekujete da jednom prođe kroz vrata, zid ili neki vrag. To je, recimo, malo zeznuta mana. Ne smeta, ali se duh ponaša kao običan lik koji doslovno zaobilazi stvari. Srećom, i to kažem s velikim olakšanjem, Bob i Denzel su stvarno simpa dvojac, oba imaju komičarskog talenta, a bome i suprotnosti su im dobre; jedan neurotičan i živčan, drugi uglađen kao gel za kosu. Glavna radnja je njihovo verbalno prepucavanje, nije loše, ima pogrešaka u koracima, ali vidi se da su obojica pomalo improvizirali i dobro se nadopunjavali. Krimi dio film nije stvarno ništa posebno, odmah znamo tko je negativac, ali iznenađenje na kraju jest što se dogodi jedan poprilično neobično dobar konačni obračun. Bob sa sačmaricom spašava savoju djevu od problema i Bob je bio opasan motherfucker tamo, gotovo nevjerojatno. Kroz radnju doznajemo da Denzel nije baš toliki negativac, kao i to da Bob nije tolika sirovina, sve na fino, bez velikih iznenađenja. Očevidno je da su producenti cijelu težinu bacili na ramena glavnih gumaca i mogu samo sretnoj zvijezdi zahvaliti što nisu ništa zajebali, ali film nije teška kategorija. To je ljetna zabava, nedjeljno poslijepodne i gleda se bez velikih opterećivanja. Čim završi, odlazi iz sjećanja (možda nakon sat-dva) pa ako idete smisleno tražiti dubinu, uh, pogrešan naslov za to. Ako vam se ne da razmišljati i dobro zabaviti (humor je bolji dio filma – suptilan, bez zahodskih fora i fazona) onda bi ovo trebalo biti dovoljno da ubijete sat i pol vremena i ne poželite ih vratiti natrag.

Dick Tracy (1990)

IMDb

Trailer

 

Ne znam kako vama, ali meni su već dosadile ove ekranizacije stripova. Ne dosadile u stilu da ih neću pogledati jednom kad izađu jer hoću (čak će i oni najgori filmski snobovi to napraviti, vrlo vjerojatno i prije onih koje to zanima) ali odavno sam prestao pratiti vijesti i novosti o takvim projektima. Jer, kad se napravi konačni račun i podvuče crta, s jedne strane imamo Marvel, a u suprotnom kutu ringa stoji DC Comics. Superman, Batman, X-Man, Avengersi, Iron Man… iako su im imena različita, sve je to dio istog paketa koji vam želi prodati istu stvar – cijeli jedan svemir. I dok protiv toga nemam ništa protiv, sve je to posao, ali već je postalo zamorno čitati kojeg lika planiraju pripojiti nekom drugom liku da bi pripremili teren za likov zasebni film. Kao da ne postoji ni jedan drugi strip. Doduše, znam da nikad neću doživjeti ekranizaciju Mister No-a (a taj strip bi dušu dao za jednu avanturističku zezanciju a’la Indiana Jones) ali mogu se barem nadati da će se netko sjetiti da postoji toliko drugih likova, ne povezanih s Marvel/DC Universima, i da će, nadajmo se, uletjeti neki drugi projekt. Nije da je baš toliko crno (iako jest) jer ove godine nam dolazi nastavak famoznog Sin Cityja (Rodriguez se prvo trebao zahebavati s onim Machette pizdarijama prije nego je shvatio da od toga nema kruha) i već sad mogu osjetiti valove pozitivnih vibracija koje se šire Internetom. Prvi film je bio OK. Nije me oduševio toliko koliko je neke druge, ali bio je to fin primjer kako napraviti film izvan svemira superjunaka. U svim tim silnim pohvalama na račun Millera i Rodrigueza nitko nije zamijetio jedu sporednu stvar – nešto slično je već bilo napravljeno. Pod ‘slično’ ne mislim da sličnost radnje već na vizualno igranje s pokretnim slikama u svrhu približavanja stripovskoj atmosferi. Da, znam, zvuči jako čudno kad netko spomene kako ova dva ipak nisu toliko genijalni ili inovativni koliko se misli, no prošlost je tu da nas podsjeti kako više ništa nije originalno. Usporediti jednog Dick Tracyja sa Sin Cityjem će za mnoge biti blesfemija, povod da me uhvate i spale kao heretika na lomači javnog osuđivanja, no treba biti fer i reći kako je Warren Beatty prvi (uspješno) prenio dojam stripa na veliki ekran. On pak nije išao toliko na grafiku (koja u Sin Cityju krpa činjenicu kako je radnja pomalo isprazna, prepuna noir spike kojom nas je zabavljao Bogart) ali i jest, stvarajući prepoznatljiv izgled filma koji, dvadeset i kusur godina kasnije, još uvijek izgleda ne toliko svježe koliko… zabavno. Uz to, činjenica jest da je stripovski svijet u 90-ima imao posve drugačije pretstavnike nego danas. Dick je bio prvi, uvjetno rečeno, koji se probio s pozitivnim krtikama i lijepo box office rezultatima, a tu su u blizini bili i The Shadow, The Rocketeer i The Mask, The Crow sve odreda poznati stripovi i poprilično dobre ekranizacije, koje su pak napravile različite uspjehe. Imali smo i prvu verziju Dredda onda (imali smo ga i sad nema dugo – neka nam dugo živi nasilno provođenje zakona) i pitanje je kako bi stvari stajale da su svi oni pobrali uspjeh sličan ovom kakav sad kupe svi ovi Spidermani i Iron Mani. Da nije bilo peripetija oko auorskih prava već bi odavno dobili i nastavak Dicka, ali možda je ovako i bolje jer film je, koliko to bizarno zvučalo, uspio ostati čak i originalan. Što baš i nije mala stvar za napraviti.

Priča? Oh, Dick Tracy je superžandar, jedan od onih koji nose cijeli grad na svojim ramnima, koji zna sve negativce i koji znaju njega. Okružen je galerijom bizarnih likova, koji rade bizarne stvari i u tom svijetu nema pravila. Bombe će eksplodirati, meci će se ispucavati, a ljepotice će se bacati našem junaku oko vrata. U ovom posebnom slučaju, Dick mora srediti mafijaškog šefa (Michael Corleone osobno) i nositi se s njegovim nasilnicima, ljubavnim jadima i paziti da grad ne potone u mulj kriminala. Nema baš nekog jakog sadržaja koji bi vam i mogao ispričati jer film krivuda posvuda (iako ima centralnu radnju) i priča je tu tek toliko da je se tako može nazvati. S druge strane, Tracy kao strip ide još od 1931 godine (ne da je punoljetan već je debelo u gerijatrijskim godinama) i uzeti nešto konkretno iz svega toga… pa, što god da se napravi, uvijek će biti onih nezadovoljnih. Već kad sam zabrazdio u ovakvo fino pripovjedanje, vrijedi napomenuti da je priča derivat svih onih gangsterskih i mafijaških filmova koji su harali 30-ima i 40-im godinama, a vi sad sami odlučite da li je Beatty radio posvetu, parodiju ili neki svoj zasebni svijet. Po meni osobno, čovjek je radio igrani strip. Priča nije bila toliko ni važna koliko vizualni izgled, a tu je bogme i pogodio. Što se tiče svih ostalih stvari…

Kako rekoh, priča je poprilično krivudava, što je minus, likovi su nedorađeni i kartonski (stripovski, reklo bi se) i karakterizacija ne postoji. S druge strane, film je zabavno uhvatio duh prošlih vremena, točnije, pretjerivanja u svemu i svačemu. Od humora, preko akcije, do dijaloga. Kao da listate strip, gledate stari gangsterski film i slušate radio-dramu, sve u jednom. I dok bi sad mogli povesti raspravu o tome koliko je to ustvari dobar pristup, zaključna ocjena jest da je svo to silno pretjerivanje napravljeno i sa određenim stilom (da, postoje neke granice neukusa i film, iznenađujuće, ih baš i ne prelazi previše). Najveće iznenađenje je koliko je Beatty uspio sakupiti zvijezda (Al Pacino, Maddona, Dustin Hoffman, James Caan) i polovicu ih staviti pod tešku šminku te natjerati da parodiraju sami sebe (Pacino pogotovo). No, Beatty nije spretan redatelj. Usprkos dobrim namjerama, film mu je potpuno neuravnotežen te zna previše vući u komediju, a jako malo u sve ostalo, iako je pokazivao namjere da se to ne dogodi. Akcija je… skoro da je i nema, ako ćemo iskreno, što je šteta jer postoji jedna zgodna scena koja je ispala zabvana i pokazuje kako je umjesto spomenute komedije tu bilo još materijala za postizanje zabave. Pretpostavljam da je sve to zato što je film nastao pod okriljem Disneyja, pa su svi negativni elementi morali biti stavljeni pod ključ (psovke, krv, ubijanje i tako te vesele stvari) i zato što Beatty nije Rodriquez (koji je pak snimao pod palicom kuće koja jako cijeni nasilje i sve ostale vesele stvari) i, koliko god to sve ispalo pomalo naopako, film je postigao zacrtano. To je šaren komad, zabavan (nekome više, nekome manje, naravno) i bez previše dosađivanja. Vizualni pristup koji je Beatty odabrao izgleda odlično, što je činjenica, i, iako nije tako brutalan kao Sin City, dobro je najavio kako spajanje stripa i filma u takvu formu da ne postoji neka bitna razlika djeluje odlično. Filmu je to pomoglo da ostvari zavidan financijski uspjeh, shvatili smo i da je Madonna prije dvadeset i kusur godina bila vruć komad… umjetnice (nije da joj i danas nešto nedostaje, dapače) a cijeli taj pristup ekranizacija stripova koji nisu dio glavne struje također je pomogao i sličnim projektima da se podignu sa zemlje. Za poštenje dovoljno, a usto se još uvijek može i pogledati, pa čak i zabaviti (ili barem zadržati osmjeh na licu) nakon svega.

 

Escape To Athena (1979)

IMDb

Trailer

 

Poznat vam je izraz stara dobra vremena? Naravno, ako taj izraz upotrijebite u filmskom kontekstu dobijete opisnu imenicu kojom vas proglase nostalgičarem, zastarijelim ili nečim sličnim, što mi je uvijek zabavna stvar. Upotrijebite li taj izraz u pravom kontekstu, bez opisnih imenica, onda vidite koliko se filmski posao promijenio. Ratni spektakli više ne postoje. Doduše, nađu se (Saving Private Ryan, Pearl Harbor) ali tu se radi o filmovima koji su ciljano išli na neku autentičnost i realnost i širenje već odavno poznate poruke kako je rat sranje, što iz izbacuje iz ovih redaka kao dobar, ali krivo usmjeren materijal. Ratni spektakli nisu nikakva rijetkost ni u dobrim starim vremenima, bilo je i onda naslova koji su prikazivali ratna zbivanja onakvima kakva su bila (barem su pokušavali) ali iz toga se razvio puno popularniji smjer: avanturistički. Avanturistički filmovi, naravno, isto tako nisu današnja novost, no kad su se spojili s ratnim žanrom dobili smo nekoliko uistinu impresivnih naslova kao što su The Guns of Navarone, The Dirty Dozen ili alfu i omegu žanra, Where Eagles Dare. Bijeg u Atenu nastao je na krilima uspjeha dotičnih filmova, ali nastao je u vrijeme kad je avanturističko ratni žanr polako posustajao u svom poletu (dovoljno je vidjeti Force 10 From Navarone da se shvati o čemu govorim) te čak ni velika glumačka imena, dobra pirotehnika i napete priče nisu bile siguran mamac za publiku. Rekavši to da odmah kažem kako je Bijeg… završio negdje između neba i zemlje pošto je financijska zarada bila srednja žalost, a ni kritičari ga baš nisu previše mazili, no sam film i nije tako loš kako bi se reklo na prvi pogled, ali ima jedan određeni problem. Nije znao u kojem ti točno smjeru trebao ići. Ratnom. Avanturističkom. Komediji. Za razliku od svojih kultnijih srodnika, Bijeg… je ostao nekako smušen proizvod jer balans između stvari koje bi trebale biti izbalansirane nije bio u pravoj mjeri, a takvo što se odmah osjeti u konačnom proizvodu. Osobno, znam za naslov već duže vrijeme, ali ga nikako nisam imao priliku pogledati. Jednom je prilikom izašao u nekom jadnom DVD kiosk-izdanju, gdje sam ga i zapazio, no tek je igrom slučajnosti (jerbo sam u potpunosti zaboravio na njega) došao na red za gledanje. Ipak, koliko god ja riječ o smušenom filmu, izraz stara dobra vremena mu savršeno odgovara jer u ovom slučaju nije bitan toliko konačni učinak koliko njegova namjera – zabava – koja je ispunjena, što ga ne čini sjajnim, ali svakako filmom poštenih namjera.

Dakle, o čemu je riječ? O neimenovanom grčkom otoku kojeg su okupirali Nijemci. Zanimljivost, iako tamo drže zarobljenike, koriste ih za prikupljanje arheoloških vrijednosti koje potom šalju natrag u Njemačku. Taj motiv, da malo zastanem, nisam do sada vidio u filmovima i tek je nedavno The Monumenst Man to spomenuo, kako su nacisti osim osvajanja voljeli i lijepu umjetnost. Idemo dalje. Na otoku, među zarobljenicima, ima par individua koje su spremne učiniti sve da pobjegnu, a tim nastojanjima priključit će im se i lokalni pripadnici pokreta otpora, kao i dvoje američkih zabavljača. Zadatak je u osnovi jednostavan, ali je sveobuhvatan – prvo moraju preuzeti logor, spriječiti da se dojavi zapovijedništvu u gradu, nakon čega se mora napraviti napad i na grad kako bi se zaustavilo osvećivanje običnim građanima, nakon čega pak trebaju onesposobiti i pristanište za podmornice. Naravno, naši junaci imaju i svojih planova u svemu tome, uzeti komad blaga koje su nijemci sakupili za sebe, ali da bi to napravili, uz sve ovo nabrojano, za kraj samo trebaju zauzeti jedan mali samostan visoko u kamenim brdima, gdje ih pak čeka drugačije iznenađenje.

Prva stvar je nekako očita kad pogledate film – im užasno loše odabrane glumce. Ne mislim da su užasni kao užasni da ne znaju glumiti već samo pogrešno odabrani i poprilično neiskorišteni. Kao prvo, Roger Moore, koji je, budimo iskreni, ustvari loš glumac (ali je simpatičan k’o vrag, pa mu sve prolazi) nikako ne odgovara za jednog zapovjednika njemačkog radnog logora. Nikako. Pogotovo s tim što uvijek igra istu ulogu, bio on Simon Templar ili James Bond, nema nikakve razlike. Djeluje kao hohštapler koji više voli bariti zgodne komade nego se zahebavati s naci-sranjima. I to je OK jer stari Roger nije baš pravi negativac, što nas dovodi do druge točke zašto je ovo pomalo mlak uradak. Film, naime, nema dobrog negativca. Nijemci su tu, ali ništa više od neke bezlične mase koja, ruku na srce, i ne predstavlja neku posebnu prijetnju. Nema se osjećaj lošeg postupanja, čime akcije naših junaka djeluju pomalo… mlako. Treća stvar koja pomalo škripi jest komični ton. Nije previše naglašen, ali jest. Iz istog razloga ni Kelly’s Heroes baš ne funkcionira kako bi trebao, pa tako ni ovdje nema nekog uporišta. Nemoguće je shvatiti likove iole ozbiljno kad je duh više smiješan nego napet (što pokazuje kako su svi oni ustvari dobri komičari, samo je ovo pomalo krivi projekt za pokazivati to) a uz to se mogu nadovezati i nespretne situacije kao što je ona kad zauzimaju logor. Tim manama se može pridodati i neiskorištenog opoprilično impresivnog casta. David Niven i Roger Moore su s Grčkom na ti s obzirom da je prvi već bio tamo kad je minirao topove s Navaronea, a drugi je samo produžio ostanak i snimio For Your Eyes Only. Telly Savallas je faca, kao i uvijek, i jedini je napravio dobar omjer između akcije i komike, dok Elliott Gould i Richard Rounthree stoje gotovo neiskorišteni. Sad opet malo o dobrim starim vremenima. Ovo je zaigran film i zato je dobar. Akcija je stvarno dobro izvedena, mora se priznati, iako su same borbe prsa u prsa poprilično drvene (tako to ide s tim starim filmovima) i vidi se da je scenarij više bacao na avanuristički žanr nego na ratni. Kao posebnu atrakciju moram same lokacije – nešto prelijepo, toliko dobro da sam dobio želju da posjetim Grčku, a jako dobro su uspjele zračne snimke samih lokacija jer, osim što film odlično izgleda, ima i dinamiku koja je prirodnija godinama koje su tek trebale doći nego onda. I glazba, naravno, klasična grčka melodija, uz povremeni dodatak male modernizacije, čine stvar jako dobrom za slušanje. Znači, kako rekoh, ni na nebu ni na zemlji. Akcija je dobra (ima odlična potjera motorima u sredini), pirotehnika isto tako, lokacijski je također fascinantan, ali s poprilično neiskorištenim likovima, nedostatkom nekog jačeg negativca i šlamperaj kod izvedbe scenarija stvaraju podijeljeni dojam. No, pohvale idu na to što ga je manje zanimala povijesna činjeničnost, a više zabava te ako se pobornik naslova koje sam prije spomenuo, bilo bi gotovo šteta da propustite i ovaj jer, usprkos manama, ima dosta toga i za ponuditi.

 

 

Three Days to Kill (2014)

IMDb

Trailer

 

Vrhunski obavještajac u lovu na opasnog međunarodnog teroristu ujedno mora srediti odnos s otuđenom kćeri. Da je umjesto Kevina Costnera tu bilo ime Liama Nessona na plakatu bi jednostavno trebalo pisati Taken 3 i stvar bi bila riješena. Sadržaj zvuči nekako primamljivo, zar ne? Ti seniori pod stare dane počinju pokzivati zdrav apetit za akcijske naslove u kojima, umjesto šetalice, nose pištolje, a umjesto igranja Binga u nekom penzionerskom klubu spašavaju svijet (ili svoje najmilije) od strane poremećenih luđaka. I, sad ste čuli sadržaj novog filma stare glumačke legende i pomislili, super, to mi treba. Odmah da vas upozorim; zajebite taj sadržaj. To je dezinformacija. Ne potpuna, istini za volju, ali dovoljno velika da se može bez susprezanje reći kako se film stvarno pogrešno reklamira, što ga je, kako vidim, koštalo i nekog značajnijeg rezultata na blagajnama. Nije da u njemu nema neke akcije, ima, i nije da stari Kevin nije kategorija jednog Nessona jer jest (netko je zgodno primjetio da mu može biti ugodna zamjena kod ovakvih projekata) ali film cilja na sasvim nešto drugačije, rekao bih zabavniji sadržaj, ali ne bježi i pomalo od drame. Takva se sranja, mislim na neuspjeh, događaju kad ekipa radi jedno, producenti vide nešto drugo, a svi zajedno žele publici prodati nešto treće.

Costner ovdje igra operativca Tajne Službe i, za razliku od Nessona, jedini setovi njegovih posebnih vještina su ti što je star, kao dinosaur star, i što je uopće preživio toliko dugo da se Agencija može riješiti slanjem u mirovinu jer ionako neće dugo živjeti. Ne zato što je baš toliko star već zato što ima neku vrstu opasnog raka koji će ga dokrajčiti za koji mjesec. Hvala na službi, sretno nam odjebi s očiju. Ali, baš to dugogodišnje iskustvo čini Kevina jako vrijednom robom jer je u svom posljednjem sukobu (smještenom u Srbiji, gdje je Kevin klopao ćevape i rekao da se ludo zabavio) vidio teroristu kdnog imena Wolf. I jedini je koji ga može prepoznati. Ne, Wolf (Vuk) nije derivat nekog tamo luđaka kao što je bio Carlos Šakal već je to skraćenica imena Wolfgang. U svemu tome, naravno, ima kvaka. Kevina boli neka stvar za teroristu jer se želi pomiriti s obitelji, bivšom ženom i kćeri. Zašto se onda upušta u akciju? Aha, Agencija ima lijek za njegov rak, tajni, skriva ga kao zmija noge, no jedna cool ženska (Amber Heard) je volja dati mu ga ako on njoj pomogne uhvatiti velikog zločestog vuka. I tako naš junak mora balansirati između tajnog rada i druženja s kćeri, kao i skrivanja činjenice da se opet vratio poslu iako je bivšoj ženi, koja opet malo trza na njega, rekao da to više neće raditi.

Prva asocijacija koja mi dolazi na pamet jesu True Lies od Cameron. Premisa je u osnovi ista; skrivanja tajnog života od obitelji, a ujedno i popravljanja narušenih odnosa. Tamo je komedija bila izmješana s akcijom i stvar je šljakala bolje nego švicarski sat. Funkcionira i ovdje, samo što je skala i opseg akcije puno manji, a u filmu ima i iskrenih dramskih trenutaka. Za početak, stari Kevin je jako dobar u svojoj ulozi, čovjek ima godina, ima šarma, ima iskustva i ima neku karizmu tipičnu za stare kvalitetne zvijezde. On je malo junak s patosom, nije super sposoban, ali se trudi najbolje što može. Humoristična nota je posebno izražena kroz susrete s raznim likovima koje bi, da je kako treba, trebao ustvari poubijati dok kažeš keks, ali on to ne radi, ne baš. Zanimljiv je i odnos s kćeri. Nema tu sentimentalnosti, nema tu sladunjavosti, nema tu forsiranja; sve štima, a film je i najbolji kad su stvari opuštene (kao scena gdje kćer uči voziti bicikli). Akcija, kad do nje i dođe, nije loša, pomalo old school, što bi se reklo i djeluje dosta dobro (ima jedna odlično režirana auto-potjera koja priziva u sjećanje dobre stvari kao što je Ronin) ali funkcionira i zato što film sam sebe ne shvaća previše ozbiljno. Costner nije mrk kao Nesson, ne izgovara tvrde cool rečenice i ne glumi da je netko što nije. Sve ima potreban odmak, triler i drama prema komediji, akcija prema blagom stripovskom pretjerivanju. Kao cjelina, čak i ako se izuzmu neki ustupci radnji (povezani su s čudotvornim lijekom) djeluje dobro složeno i pristupačno svima. Toliko dobro da filmu ustvari ne mogu pronaći neku izraženu manu. Pouzdan nastup stare zvijezde, obilje suptilnog humora (ljubičasti bicikli) i prihvatljiva doza dobra stare akcije čine Three Days to Kill stvarno ugodnim iznenađenjem i puno inteligentnijim filmom nego što bi se moglo pomisliti po reklami. Stoga, ignorirajte reklamu, opustite se i uvjeravam vas da će vam gledanje biti puno zabavniji doživljaj.

Ghostbusters (1984)

IMDb

Trailer

Shvatio sam jednu elementarnu stvar; u cijelom ovom svom piskaranju nisam baš previše pažnje posvetio kultnim komedijama. Prošao sam malo kroz science fiction, prošao sam malo kroz akciju, prošao sam malo kroz avanturu, ali komedije su mi ostale postrani, gotovo kao neželjeni rođak kojeg ne podnosim. A što nije istina. Komedije su mi u istom rangu kao i svi ostali filmovi, samo što nikako da dođem do njih. Danas ću, sutra ću, nikad ću. Pa, da se to promjeni. Naravno, tragično je to što je netko morao umrijeti da dođem do toga (Harold Ramis) ali bolje ikad nego nikad i, ono što je još važnije, ovo nije tekst koji će imati onaj in memoriam uvod. Dosta sam takvih napisao u posljednje vrijeme. Ne, ovaj put je stvar drugačije naravi pošto sam, već kad sam gledao Stripes, odlučio zavrtjeti i dva nastavaka Ghostbustersa. Činili su se kao prikladni filmovi za jedno subotnje veče i bili su, ali jedna zanimljiva stvar se dogodila. Nakon XY vremena, po prvi put u životu mi je original bolji od nastavka. Znam, zvuči čudno, ali tako to ide kad prvo pogledate nastavak, koji je moderniji (ipak je snimljen pet godina kasnije) i koji ima jače efekte, pa tek onda napravite korak natrag i odgledate original. Iako nastavak nije tolika propast kako bi se moglo pomisliti, ima u njemu nekih zabavnih ideja, ali konačna je računica poprilično jednostavna – sva mudrost jest da ustvari prežvakava original, one najbolje dijelove. Rekoh to…

…pa da preskočim sadžaj u ovom slučaju jer ionako svi na svijetu znaju kako je u filmu riječ o tri (četiri) znanstvenika (tu se uvijek počnem ceriti k’o ne posve zdravi mentalni pacijent) koji pokrenu vlastiti biznis hvatanja duhova. Iako je premisa danas svima poznata, a konačna izvedba kultna, zanimljiva je priča iz pozadine. Naime, film uopće nije trebao ispasti takav. Trebao je to biti full hardcore SF koji bi imao leteće aute, odvijao bi se u budućnosti, a Ghostbustersi bi bili nešto kao SWAT timovi. Kako je to rekao sam Ramis, koji ekčuli uopće nije imao namjeru glumiti u filmu i kojeg su pozvali samo da scenarij smjesti u sadašnjost, takav bi film u 1984 godini koštao 300 milijuna dolara. Hej, ja bih to gledao. Ideja je toliko bizarna i ujedno nesagledivo zabavna (iako bi to bio drugačiji film, barem žanrovski) da bi bila garantirani urnebes, iako je to i original. Još uvijek imam podijeljene osjećaje oko toga što bi bilo da je Chevy Chase dobio glavnu ulogu (kaže čovjek da je scenarij koji je on dobio na čitanje bio nešto sasvim drugo – horor u pravom smislu riječi) ili čak i Eddie Murphy umjesto Ernie Hudsona (koji se pak otišao zahebavati s policajcima na Beverly Hillsu) što bi opet promijenilo ton filma. No, nije da je na kraju sve to loša ipalo; tri pomaknuta znastvenika (a takvi su bome bili u modi tih godina – sjeća se još netko Doca Browna i njegova Deloriana?) grad pun duhova, Sigurney Weaver kao zaposjednuti komad i Michellin čovječuljak (znam da nije on, ali baš mu sliči) kao veliki (doslovno i figurativno) nepijatelj. I Ecto-1 vozilo (zajebite Batmobil, ovo je još veći urnebes za vidjeti na ulicama grada) kao šlag na vrhu. Sve su to stvari koje vrijedi spomenuti ne samo zato što su zabavne ili zato što su danas kultne i sastavni dio pop-kulture već i zato što su više-manje savršeno uklopljeni u kompoziciju sasvim drugačijeg filma.

Uzmimo na primjer ekranizacije stripova. Istjerivači Duhova to nisu, ali kao da jesu jer je sva ”povijest” položena gotovo kao nacrt kako se takav film radi. Jedan od razloga zašto i valja. Nastajanje junaka, pad junaka i ponovno uzdizanje junaka. To uopće nisam zamijetio prilikom prijašnjih gledanja i funkcionira kao švicarska urica. Ono što je najbolje izraženi element jeste pretjerivanje, ali tako fino napravljeno da film nikad ne odlazi preko granice i nikad ne dolazi blizu toga da postane nepodnošljivo neduhovita parodija (jasni primjeri takvih neduhovitih pretjerivanja  se nalaze posvuda u serijalu Scary Movie) što ga čini i dobro izbalansiranim. I film voli svoje junake ne uobičajen konvencionalni način, ali ih ne obožava jer nitko od njih nije…pa, Superman. Savršena usporedba bi bila da su Vankman, Egon, Ray i Winston nešto kao Indiana Jones, junaci koji imaju taj određeni patos i sve moguće karakterne mane zbog kojih su dopadljivi, zabavni i publici nije baš preteško povezati se s njima. Doduše, osobno baš i nisam neki veliki obožavatelj nastupa Billa Murryja, ali ne mogu reći da nije efektan, tj. svi odabrani glumci imaju zanimljive i posve različite osjećaje za komediju, pa ne dolazi do ponavljanja fora. Čak je i Sigurney, koja je tada još uvijek bila najpoznatija po Alienu (Aliens su se tek počinjali kuhati po receptu chifa Camerona) ispala prezabavna kao opsjednuti komad na kojeg jedan od likova baci oko, a ispala je zabavna jer nju povezati s takvom ulogom… nije baš svakodnevni prizor.  A gegova ima posvuda u filmu, počevši s danas već kultnim otvaranjem u gradskoj knjižnici, upotrebe prastarog vozila Hitne kao glavnog prijevoznog sredstva, demoliranja hotela… niz se samo nastavlja i nastavlja, a možda je najbolji dio onaj feel good osjećaj na kraju kad je cijeli grad na nogama i kad pozdravljaju misfit junake. Hej, došlo je i meni da zaplješćem zajedno s njima. Ima li filma uopće mana? Recimo da ima, iako ne bih bio tako krut i nazvao to manom već više dijelom koji funkcionira, iako ne tako dobro podmazano kao neki drugi. Lik Winstona Zeddmorea uvodi se dosta kasno u radnju, pa ispada sporedan, čak i nevažan element u priči (da je Eddie prihvatio ulogu, bio bi od početka s njima) što malo ruši dinamiku cijele grupe. Kako rekoh, funkcionira on, ali ne tako dobro kao ostali. Što i ne čudi baš čak i izvan filmske radnje jer Murray, Ramis i Dan Aykroyd imaju više nego jasnu kemiju, plus što ih je režirao njihov stari znalac Ivan Reitman (Stripes su isto tako njegovi). No, zanemarivši tu malu štucavicu u spajanju junaka, ovo i dalje ostaje urnebesna, zabavna, smiješna, na trenutke i blizu toga da bude spektakularna komedija kojo vrijeme, kako stvari stoje, nimalo ne škodi. Kako sam postao naglo prosvjetljen slabijom kvalitetom nastavka, tako sam promijenio i mišljenje vezano uz treći dio. Bio bi zabavan, sigurno, ali original je ipak original. I svi još uvijek znamo koga nazvati kad je nešto čudno u susjedstvu, ne?

Stripes (1981)

IMDb

Trailer

In memoriam; Harold Ramis

Umro je Harold Ramis. Kako je krenulo, svi oni dobri starosjedioci Hollywooda će uskoro napustiti scenu i otići na nebeske pašnjake. Naravno, ovdje se neće dići prašina kao što je bilo u slučaju s Seymorom, i neće se dogoditi prepirke oko toga treba li zaboraviti da je sam sebe odveo niz taj put i pamtiti samo dobre stvari jer Ramis, koliko ja znam, u svom rezimeu ima samo dobre stvari, bez nekih skandala. Čak mi je i pomalo žao jer sam se potajno nadao da će onu egoističnu bubu Billa Murrayja nagovoriti da ipak snimi treći dio Ghosbustersa, ali sad je svemu tome došao kraj. Fuck you, Bill, mogao je biti snimljen, ti egoistični žoharu koji je zaboravio da mu je upravo Ramis osigurao najbolje stvari u karijeri, bilo kao glumac-podrška, bilo da se nalazio s druge strane kamere. I dok će se sad svi vjerojatno prisjetiti njegovih najboljih uspjeha, neću biti iznimka te ću to napraviti i ja (nekako su mi se ovi in memoriam tekstovi počeli gomilati, neće to biti dobro) i prva pomisao mi je bila – idem napisati nešto o Ghostbustersima. Onda sam odustao od toga – to će ionako napraviti svi ostali. Ovdje njegujemo drugačiju tradiciju, pa ćemo se zadržati u vodama poznatog, ali opet ne toliko spominjanog. Stripes. Ili, kako je glasio lokalni prijevod tog filma (netko ga se možda i sjeća iz VHS ere) – Narednik će poludjeti. Mislim, to je naslov s kojim ne možete promašiti čak ni da hoćete, bez da ga gledate u mali spomen na Ramisa. Film je urnebesan. Ponešto od toga je urnebesno duhovito, ponešto je jednostavno urnebesno i film dolazi iz vremena kad su se radile urnebesne komedije, pa je morao biti urnebesan. Da, u njemu je i ona egoistična buba Murray, ali neka ga vodi nosi, ovdje mi je čak i smiješan. I, naravno, svi filmovi o vojsci su smiješni, čak i oni koje baš nisu komedije, ali kad vidite nekog stvarno ludog narednika kako drila nejake guštere… pa, to je jednostavno smiješno.

A ovo je film koji baš puca na tu vrstu humora. Bill je John, a Ramis je Russ, dva frenda koji, da malo osvježe svoje učmale, trunem-na-kauču, živote, odluče da je vojska pravi izbor za njih. Hm, da. Naravno, njih dva provovode istu filozofiju zajebavam-se-koliko mogu i ondje, zajedno s još grupom naprosto očaravajućih genijalaca , stvaraju cirkus umjesto da od sebe rade vojnike. Tu je i jedan drill narednik, Hulka, koji na sve njih gleda s jednim odmakom – jebe mi se za vas, ali dok ste tu, moji ste. I tako bi, nešto  od njegovih lekcija čak i upali jer kad stvarno dođe do sranja, ta gomila zajeba, kao završni čin svoje preobrazbe, izvedu pokaznu vježbu cakum-pakum, što im, bože oprosti, donese vrhunski zadatak. Čuvanje high-tech vozila, James Bond stil vozila. Naravno, to zove i malu test vožnju, off the record, a dečki umalo izazovu i međudržavni rat. Sve u rok službe, naravno.

Stripes nisu ono što bi se moglo nazvati previše inteligentnom komedijom, ima malo previše gegova i humora koji pucaju na one niske strasti koje obično povezujemo s zahodskim humorom, ali je dovoljno inteligentna da to kauflira s ponešto pametnog humora, pa nije čudo da danas ima neki kultni status, iako ne i točno definiranu kvalitetu kao što je slučaj s Ghostbustersima. Oni nisu spomenuti bez razloga, tek toliko da ih spomenem, sam Ramis je radio na scenariju za ovaj film (treći koji je kreditiran) a redatelj je upravo Ivan Reitman, čovjek koji će stajati i za kormilom Isterivača duhova, pa ako vam ekipa ima prepoznatljivu opuštenost, to je jedan od razloga zašto su uopće nastavili sa suradnjom. Što se tiče humora, vrijedi spomenuti i to da ako ne volite Murrayja, onda vam ni štosovi baš neće previše sjedati. Čovjek ima jednu vrstu nastupa (glume) koji se pojavljuje u svim njegovim filmovima rijentiranim na komičnost. Znam, ružno je to za reći, ali da cijela ta stvar nije povezana s vojskom, čak ni meni baš ne bi bio nešto ekstra dobar jer dio u vojsci je i najbolji; gegovi idu jedan za drugim, a odličnu ulogu odigrao je i stari glumački veteran Warren Oates kao dril narednik, no umjesto nekog pretjerivanja, on je s upravo suprotnom stvari (savršeno cool kao špricer) postigao puno više duhovitosti. Drugi dio filma, onaj koji uključuje ludiranje s high-tech vozilom, više vuče na situaciju apsurdnog apsurda, kao i Ramisovu sklonost komedijama na cesti (dvije godine kasnije doći će njegov jednako kultni Najluđi odmor) i uočljiv je izostanak prevelikih prizemnih gegova (ali nije da ih nema, bez brige), što savršeno opisuje ono kako je ovo komedija koja ima doslovce svega. Režija je praktična, ali ništa što bi baš posebno iskakalo, glavni dvojac je uigran i vidi se da su se dobro zahebavali i kad kamere nisu radile, a sporedni cast (među kojima je i pokojni komičar John Candy) im je pravio dobru podršku. Komedija koja ekčuli ima neki sadržaj, gomila dobrih i odličnih gegova, što na kraju čini uspjelu i zabavnu cjelinu koja bi bilo šteta propustiti pogledati (ako to niste do sada već napravili) ali i podsjetiti se zašto su komedije, uz akcijski film, u 80-ima bile bolje nego što su danas. Jer, čak i ako ne volim previše Murrayja, uvijek radije uzimam njega (i Ramisa ako mu je blizu) nego Adama Sandlera. Čak i ako volim previše njegov stil humora, moram priznati da su njih dva ponekad znali biti baš pravo urnebesni na pravo duhovit način, što je i poanta dobre komedije.

The Good Guys and the Bad Guys (1969)

IMDb

Trailer (nedostupan)

Pretpostavljam da ste svi čuli za buddy-buddy filmove? To vam je ona vrsta filmova, pod uslovom da slučajno niste čuli za njih, gdje dva oprečna karaktera surađuju zajedno i rješavaju probleme koje inače ne bi mogli riješiti samostalno. Obično cijela priča uključuje puno verbalnog prepucavanja, još više ispucanih metaka i eksploziju-dvije. Naravno, već i vrapci na grani znaju one najpoznatije pretstavnike; 48 Hrs ili Lethal Weapon, no ti filmovi, iako su najpoznatiji, nisu prvi. Nedavno sam spomenuo film imena Hickey & Boggs, krimić koji koristi sličnu premisu o partnerima (doduše, istog su karaktera, ali tu je početak) a sad ću vam predstaviti i jedan još stariji naslov, koji gotovo proročanski najavljuje stvaranje dotičnog žanra. Da, čak su i u vesternima postojali buddy-buddy tandemi, koji su imali sastavne dijelove kasnije poznatijih akcijskih serijala (komediju i akciju) no kako su bili stvarno rijetki (ili su bili previše ozbiljni da bi ih mogli smjestiti u okvire podžanra) ovaj naslov čini iznimku koja kao da je snimljena da bi 40 i nešto godina kasnije završila na ovom blogu. Kako danas jako malo ljudi uopće i zna njega (postoji puno boljih i slavnijih – izvikanijih – vestern naslova) time je zanimljivost materijala još veća. Naravno, ako nema žicu toleranije prijeko potrebne za ovako stare vestern naslove (i žanr općenito) onda uzalud sve ovo riječi. No, ako imate…

Priča nam predstavlja šerifa Flagga, lawmana starog kova, usamljenika, čvrstog tipa s američkog zapada, koji djeluje pomalo arhaično u svijetu koji je ušao u modernizaciju – struja, automobili. Njegov ”posljednji” posao trebao je biti privođenje jednog takvog sličnog odmetnika, McKaya, desperadosa koji je već godinama na raznim tjeralicama i koji se, kako stvari stje, priključio puno mlađoj bandi. Plan rada – napasti banku u gradu gdje je Flagg šerif. Iako naš šerif uhvati ”negativca” dogodi se sljedeće – nitko mu ne vjeruje i nitko ga ne shvaća ozbiljno. McKay je ostarijeli lopovski mačak kojeg više nitko ne doživljava kao prijetnju, a Flagg po kratkom postupku dobiva umirovljenje da ne diže nepotrebnu paniku. Ipak, kad bivša McKayeva družina pokaže da su smrtno ozbiljni, doslovce, ubijajući Flaggova prijatelja, dva stara suparnika moraju udružiti snage da spase dan. Kako? Oh, samo zauzeti vlak s novcima i ne dozvoliti da se zaustavi u gradu gdje ga čekaju negativci.

Sadržaj, ovako prepričan, ne otkriva jednu manu. Mislim, OK, uvjetnu manu. Ima poprilično komedije u njemu. Uz naša dva lika tu je i gradonačelnik grada koji, stvarno slučajnost, djeluje kao pljunuta prilika Željka Keruma: nesposoban do bola, željan moći i slatkorječiv kao rijeka mlijeka. Također, gotovo svi sporedni likovi više bacaju na komedijaše nego neki ozbiljni cast (svi osim naših junaka i bande) što film, koji ima uistinu dobru priču, čini debelo neuravnoteženim jer kad je situacija najnapetija, događaju se ne baš spretne komične situacije. Dva stara veterana Robert Mitchum i George Kennedy odlično su se snašli u ulogama ljudi koji su već izvan vremena, zastarijeli dinosauri (mislim da je i Carpenter odavde popalio foru za Snake Plisskena – svi misle/govore da je McKay već odavno mrtav) a zanimljiv nastup odradio je tada jako mladi David Carradine kao vođe bande pljačkaša (iako ga nema previše na ekranu). Glumci su, znači, OK. Poruka isto tako, pomalo nostalgija za prošlim, dobrim starim vremenima i napretku koji nezaustavljivo dolazi isto tako, ali opet, sitnice kvare još bolji dojam. Naravno, već sam spomenuo komediju (ima i stvarno urnebesnih dijelova – kao auto koji crkne na pružnom prelazu) ali i klasičnu boljku starih američkih filmova – žene su tek ukras koja je ili šupljača ili je tu da pati za našim junakom, a bome uletio je i jedan nevjerojatno iritantan klinac. Čak je i glazba polovična. Kao glazba je odlična, ali čim lik počne pjevati… užas jer su riječi pjesama ustvari prepričavanje radnje (ignorirajte riječi i dobijate sasvim pristojnu glazbenu podlogu). No, akcija je odlična (ukoliko ignorirate, opet, komične djelove oko nje) i zadnji dio filma, napad i jurnjava vlakom je jedna od bolje snimljenih vestern stvari. Uglavnom, konačna presuda, mješavina svega i svačega. Vidim da se ljudima uglavnom sviđa, ali to je možda zato što je u svoje vrijeme bio prvi takve vrste, danas je ipak malo pogubljen. Akcija, komedija, vestern… možda nije Rio Bravo, ali vrijedi uložit vrijeme samo da se vidi kako su nastali temelji za popularni buddy-buddy žanr. I, naravno, zbog nastupa glumačkih legendi. Malo dublja vrijednost – baš i ne postoji.

Another Stakeout (1993)

IMDb

Trailer (Review)

Prije oho-ho vremena napisao sam mali tekst o jednoj od držih mi akcijskih komedija koje postoje u tom buddy-buddy svijetu i žanru; Stakeout. Radnja je bila dovoljno jednostavna; dva murjaka nadziru zgodnu Madeleine Stowe u nadi da će je posjetiti bivši dečko koji je zbrisao iz zatvora. Bilo je malo humora, malo ljubavnih iskri, malo akcije 8u duhu 80-ih, molim) i film je, iznenađenja li, posao ugodan mali hit. Šest godina kasnije, dolazi nam nastavak. Kako kaže Siskel, Ebertov kompanjon kritičar, nepotreban nastavak, no realno gledajući – koji film uistinu i jest zamišljen kao više djelni proizvod. Barem ne oni akcijski, komični i mix oba. Da je Druga Zasjeda dobar nastavak, nije, nije čak ni baš tako bajan film, ali da je zabavan, jest. Do neke granice. Problema ima malo više (bit će spomenuti) ali jedan od razloga što sam uopće sjeo pisati o njemu jesu kriteriji koje zadovoljava; bio je dočekan na debeli nož, kritika ga nije mazila, bio je pobačaj u kinima, zaboravljen je, podcijenjen ipak malo previše… Shvatili ste, ne? Ovaj naslov kao da je rođen da završi na mojim stranicama. I, što da vam kažem, slab sam na njega (uhvatio ga posve slučajno jednom na TV-u i nisam imao mira dok nisam skužio o kojem je to filmu riječ) zato što vremena na vrijeme volim pustiti mozak na pašu i ne razmišljati o ama baš ničemu, a opet se dobro zabaviti. To je uvod, sad malo sadržaja, ne, da znate o čemu se radi, a onda sve ostalo.

Sadržaj je derivat originalne priče; dva detektiva opet imaju zadatak nadzirati nekoga. Ovaj put moraju glumiti bračni par (pridodana im je iritantna detektivka) jer nadziru bračni par. Opet su tu zavrzlame oko identiteta, opet ima i ponešto humora, čak i akcije, ali ovaj put su izostale ljubavne iskre.Madeleine Stowe u nastavku ima malu ulogicu, gotovo cameo (nije čak ni kreditirana) ali ju je uvijek lijepo vidjeti, dok su se Richard Dreyfuss i Emilio Estevez vratili kao policijski dvojac sklon virenju kroz tuđe prozore. Tu je i jedan Dennis Farina (ovo malo dođe kao i posveta glumcu koji je nedavno umro) te komičarka Rosie O’Donnell kao ispomoć simpatičnom dvojcu. Kažem simpatičnom jer Dreyfuss i Estevez uistinu imaju kemiju na ekranu kao policijski partneri ne baš zrela ponašanja i njih dva su funkcionirali k’o urica u prvom dijelu, no pripojivši im iritantnu komičarku (da ne kažem netalentiranu – ja je uopće ne doživljavam kao duhovitu da me ubijete) izgubili su malo svojeg šarma. Samo malo, iskreno, jer je valjda netko skužio tokom snimanja da to neće tako ići. Znači glumci su tu, volite ih ne volite, u to se ne bih štel mešati, ali SVI (osim O’Donnelice) imaju ponešto komičarskog dara (Farina je debeli komad iznenađenja zbog toga) pa su situacije podnošljivije.

Situacije su… blago rečeno nategnute. To je film s jednom tankom idejom, iskreno. Tanke ideje nisu loša stvar ako ih malo popunite komičnim forama koje su ovdje OK, ali debelo ispod originalnih spački, kao i situacija. Druga stvar; Dreyfuss je ovdje stariji, već malo izvan forme, što bi se reklo, i zna odlutati u neko čudno preglumljavanje, skoro da postane iritantan. Također, osjeti se i improvizacija. Improvizacija zna isto tako biti smiješna (pogledajte neke stvari iz Lethal Weapon serijala – samo ne iz 4 dijela, tamo je skoro sve loše osim akcije) i baš kad osjetite da bi stvar mogla upaliti, nešto zezne stvar i štos ostane nedorečen. To je možda do sadržaja koji je ubacio pozitivce, pa pozitivce, pa još malo pozitivaca, pa malo negativaca, ali i sumnju da svi rade svakome o glavi. To bi i funkcioniralo da je to takva vrsta filma, ali nije. Najveća mana jest što predmet promatranja – odbjegli svjedok – skoro da nije ni u kadru, a kad se i pojavi, lik je toliko iritantan da bi najradije sami ubili. Znači, humor je… nategnut, srednja žalost, s ponekim bljeskovima prave genijalnosti. Akcija je već nešto drugo. Iako, tehnički, film i nema baš neku akciju osim jedne impresivne eksplozije na samom početku filma koja zove u sjećanje dobra stara vremena kad je eksplozija trajala, trajala… i trajala. Ispuca se dovoljno metaka da svi budu zadovoljni, a ima i malo nabacivanja forama dok to traje. Sve zajedno, ovo je prolazan naslov. Ništa pametno, ništa originalno (za to pogledajte original), no nije ni potpuni krš i lom. Ukoliko volite komediju, akciju i buddy-buddy odnos (samo što ovdje nisu različiti karakteri već, heh, jednako djetinjasti) ovo će ispuniti sva tri kriterija, a dodajte i hrpu poznatih faca i možete bezbolno ubiti sat i pol vremena. No to je sve što i dobijate od njega.