The Last Marshal (1999)

IMDb

Trailer

 

Samovoljni pojedinci koji riješavaju stvari na svoj posebni način oduvijek su zanimljivi likovi za filmaše. Mogao bih sada baciti i jednu psihoanalizu takvog pristupa karakterizaciji (iako je književni svijet više moja domena nego filmski) ali uglavnom bi se svodilo na nekoliko stvari. A) Takvi junaci pružaju puno prostora za igranje. Možete ih napraviti svakojakim i scenarij bi time (a odmah i film usputno) ili profitirao ili ne, lik bi vam bio zanimljiv zato što je takav ili bi vas jednostavno smarao svojom macho alpha pojavom. Zato je serija Justified postigla zavidan uspjeh. Rylan Givens čovjek je koji prvo puca, pa tek onda postavlja pitanja i to samo ako ostane netko da mu se pitanje može postaviti. B) Želite na papir (a time odmah i u film) staviti sve svoje maštarije kako ste pravi opaki bad ass lik s kojim se nitko ne želi i ne može zajebavati. Ovo je nezahvalan pristup, istini za volju rečeno, jer opaki jebači koji mogu apsolutno sve, od ubijanja negativaca, hakiranja najmodernije satelitsko-komunikakcijskog sustava i ševe svega što nosi suknju nisu zanimljivi (to ionako može raditi samo James Bond jer on zna kako se to radi) pa roman (a ujedno i film) djeluju kao fantazija nastala u umu zaigranog petogodišnjaka. I C) želite na kreativan način odati počast nekim bivšim i dobrim starim vremenima kad se žandari nisu zamarali s čitanjem Miranda prava osumnjičenicima već su ih jednostavno mlatili dokovi ne bi priznali. Kako rekoh, dobra stara vremena, bilo je puno manje silovatelja i pedofila koji su šetali uokolo, no nostalgiju na stranu (i neka moja radiklana razmišljanja) vraćamo se filmskom svijetu. Kako sam u zadnje vrijeme bio podosta u svijetu poznatog, dobrog i kultnog, da se malo vratim natrag na osnove bloga; nešto zanimljivo, ako ne već i potpuno nepoznato. Ovo je film za nedjeljno poslijepodne, može proći i za neko neobavezno filmsko veče, tj. ako preferirate B filmove koji se uspiju izdignuti stepenicu-dvije iznad svog statusa. Ovome je to uspjelo, ali ne zato što je baš toliko dobar (jer nije) već zato što u njemu ima par poznatih glumačkih faca koji čak znaju i glumiti, te ponešto onog entuzijazma tipičnog za ovakve uratke jer možete nabaciti cice, guze, auto-potjere, lik s uzijem i tako to, i još se izvući s tim. A, tko zna, možda vas čak podsjeti i na neke druge, podjedanko blesave, ali zabavne naslove.

Dakle, Teksas. Dom hrabrih i zajebanih, kako se predstavljaju, a Savezni šerif Cole je sve ono što moderni teksaški rangeri ne žele u svojim redovima; rasist, šovinist, apsolutni bad ass lik starog kova koji radije voli ubiti sumnjivca nego se zajebavati s papirologijom. Prilikom rješavanja talačke krize u crkvi punoj ljudi (to je, naravno, prvo mjesto gdje će okorijeli kriminalci doći) dolazi do rasula, sveopćeg. Mweci lete, ljudi pogibaju, a negativci uspiju pobjeći. Doznavši kako su isti zbrisali na lijepu sunčanu Floridu, Cole će krenuti za njima jer on je jednostavno tip koji stvari mora završiti po svom ili nikako. Kada takav dođe u lijepi sunčani Miami kako bi sredio teškog dilera drogom, pa otprilike znate kako će sve to završiti. Vrata će se rušiti, meci će letjeti, glave će se razbijati; sve kao iz priručnika kako napraviti pošteni B film. Sve bi to puno, puno lošije da našeg vrlog junaka ne igra Scott Glenn, stvarno poznata glumačka faca koja i od lošeg filma može napraviti nešto probavljivo. No, Posljednji Šerif (i to vam pišem čitajući prijevod s VHS-a kojeg još uvijek imam) bućkuriš je svega i vrijeme uz njega prolazi poprilično bezbolno. Naravno, ako ste kalibrirani na ponšto drugačije, film kao umjetnost, možda, onda vam moram reći da čitate stvarno pogrešan tekst. Ovo je više… ekvivalent hot-dogu, pogledate, zabavan je dok traje, ali već ga idući dan zaboravljate.

No, to ne znači da je film isprazan i sveden na gomilu klišeja (ustvari jest, ali kod mene je čaša uvijek polupuna) već je i poprilično zabavan. Ne zabavan u smislu da ćete se kidati od smijeha, ali bit će vam zanimljivo vidjeti koliko je toga ugurano u sve to, a i kolika je razina arhaičnosti samog glavnog lika, steknete dojam da su pokupili svaki božji klišej koji postoji i stavili ga u njegova usta. No, začudo, Cole nije odbojan lik već zabavan, ona vrsta koja se gledatelju uvuče pod kožu i samo čekati da vidite što će sljedeće izvaliti i koliko će politički nekorektan ispasti. S druge strane, William Forsythe, poznati zlica gomile filmova, je jednostavno stvarno već viđena gomila klišeja; diler, opasan, pretjeran u svakom božijem smislu i, kao trešnja na vrhu, ima jak lažan španjolski (možda meksički) naglasak ako i priliči pravom el hefeu. Akcija je poprilično fer napravljena, što je još edan zadovoljavajući aspekt cijele priče, ali da ima neke spektakularnosti (tipa da nešto leti u zrak i prkosi zakonima gravitacije) nema. Cijela dopadljivost ovog filmića leži u njegovim glumcima, koji su nešto kao the best of the best B produkcije, verbalnom pretjerivanju u svakom mogućem smislu, provokacijama (što se nadovezuje na verbalno pretjrivanje) dok cijela radnja može proći tek toliko da film drži na okupu, te nekoliko korektno režiranih fajtova i ponešto zdrave fizičke akcije. O, da, može vas podsjetiti i na Eastwoodov Coogan’s Bluff zbog jako slične premise o čovjeku izvan svog područja u puno većem i modernijem okružju. Lagao bih kao pas kad bih rekao da bi izgubili jako puno kad ga ne bi pogledali (ne znam može li se uopće negdje i skinuti) jer ne gubite ništa, a čak ni ne dobivate, osim što možete lagano ubiti sat i pol vremena. Ja volim gledati Scott Glenna i kako čita telefosnki imenik, ali to sam ja. Vi izaberite sami.

 

Heart Condition (1990)

IMDb

Trailer

 

1990 godina bila je jako dobra godina za duhove. Nisam siguran da li je to bilo posve slučajno ili je netko namjerno to tako izveo (znate već – jedan film pokupi pa drugi idu istom prugom) ali bilo je nekoliko filmova gotovo iste tematike. Doduše, svaki je bio drugačiji, pa ne možete fulati čak ni ako ih pogledate, ali premisa je ostala ista; netko postane duh, pa onda ide rješavati stvari koje su ostale neriješene, kao, recimo, to tko ih je poslao u bestjelesno stanje. Prvi je, ah, klasika, Ghost s Patrickom Swayzejem, i ako kažete kako to niste gledali, lažete kao pas. Znam da jeste jer su to svi gledali, mislim, to je klasika od romantičnog filma i, iskrenog srca vam to govorim, uopće nije loš filmić. Drugi je komedija s Billom Cosbyjem. Aha, ako kažete da to niste gledali, to ću vam vjerovati. To je brzinski film, namjenjen klincima i obiteljima koji neće popizditi kad doznaju da je stari Bill proglašen silovateljem godine (od strane žena koje su o tome šutjele 30 godina – tko tu koga jebe?) i Ghost Dad je onako, brzopotezan filmić krojen za Cosby humor. Mislim, meni je lik smiješan, ali film je fora dok traje, čim završi zaboravlja se na njega. Pa je onda na meniju ovaj naslov. Na njega sam naletio slučajno, imao sam neki mini maraton tih starijih Denzelovih filmova i ovo mi je zvučalo dovoljno zabavno da mu pružim šansu. Jer tko je bolji da ima čudnog partnera od Boba Hoskinsa? Ako je preživio Zeku Rogera, onda je sve drugo šetnja parkom. Uključujući i to da mu društvo pravi duh lika kojeg on ustvari nije mogao podnijeti i svim snagama se trudio da ga spremi u zatvor. Dakle, duhovi. Vrlo vjerojatno sam ponešto i preskočio, ali, kako vidite, u 1990 ih je bilo posvuda. Malo romantika, malo komedija i malo komedija krimić. I ova kombinacija nije uopće loša, buddy-buddy pristup, malo inteligentnijeg humora, a pokazalo se i da je Denzel, nakon što je pokupio Oscara, sebe vidio u valjda svim mogućim žanrovima. Svaka mu dala, i bilo ga je. Valjda neće i on kao stari Bill ispasti neke zla živina koja je silovala neke grupie cure u tim danima, ali ako je ševio, neka je, bio je zgodan crni vrag. I ovaj put se spario sa nekim tko je njegova potpuna suprotnost.

Bob je žandar koji lovi Denzela. OK, to je onako, ofrlje rečeno, nije da ga baš lovi pravo jer Denzel nije neki teški kriminalac, psihopat ili što već, on je odvjetnik. Bob ne voli odvjetnike, Denzel ne voli žandare, savršeni spoj. Jednom takvom priliom, baš kad treba uhvatiti svog nemesisa s rukom u tuđem džepu, Bob doživi infarkt i završi u bolnici, Bobu se ne piše dobro ako ne pronađu zamjensko srca. I on ga dobije. Od Denzela. Koji slučajno pogine baš tu večer. Naravno, niša tu nije tako slučajno, ali Bob je živ i mora poraditi na sebi. On je prije svega toga bio preslika klišeja; problemi s cugom, problemi s previše hambugera, živčan, neurotičan… hodajuća karikatura – uloga mu je u dlaku ista kao i u Zeki Rogeru. I dok pokušava da si sredi život, hopla, dolazi neočekivani gost. Odvjetnik zbog kojeg je živ i kojeg nije podnosio dok je bio živ. Sad je stalno uz njega. I, pogađate, imaju nekih poslova za riješiti. Ono da je Denzel slučajno poginuo… to nije baš istina, i sad ovaj čudni dvojac mora riješiti tko, što, gdje i zašto. Uz malo smijeha, a ima i malo pucnjave.

Dakle, što je kvaka? Film nema specijalnih efekata. Koliko god to čudno zvučalo, ona slika na plakatu je veći efekt od bilo čega što ćete vidjeti u filmu. Nije da to smeta puno, ali kad imate duha u radnji, onda barem očekujete da jednom prođe kroz vrata, zid ili neki vrag. To je, recimo, malo zeznuta mana. Ne smeta, ali se duh ponaša kao običan lik koji doslovno zaobilazi stvari. Srećom, i to kažem s velikim olakšanjem, Bob i Denzel su stvarno simpa dvojac, oba imaju komičarskog talenta, a bome i suprotnosti su im dobre; jedan neurotičan i živčan, drugi uglađen kao gel za kosu. Glavna radnja je njihovo verbalno prepucavanje, nije loše, ima pogrešaka u koracima, ali vidi se da su obojica pomalo improvizirali i dobro se nadopunjavali. Krimi dio film nije stvarno ništa posebno, odmah znamo tko je negativac, ali iznenađenje na kraju jest što se dogodi jedan poprilično neobično dobar konačni obračun. Bob sa sačmaricom spašava savoju djevu od problema i Bob je bio opasan motherfucker tamo, gotovo nevjerojatno. Kroz radnju doznajemo da Denzel nije baš toliki negativac, kao i to da Bob nije tolika sirovina, sve na fino, bez velikih iznenađenja. Očevidno je da su producenti cijelu težinu bacili na ramena glavnih gumaca i mogu samo sretnoj zvijezdi zahvaliti što nisu ništa zajebali, ali film nije teška kategorija. To je ljetna zabava, nedjeljno poslijepodne i gleda se bez velikih opterećivanja. Čim završi, odlazi iz sjećanja (možda nakon sat-dva) pa ako idete smisleno tražiti dubinu, uh, pogrešan naslov za to. Ako vam se ne da razmišljati i dobro zabaviti (humor je bolji dio filma – suptilan, bez zahodskih fora i fazona) onda bi ovo trebalo biti dovoljno da ubijete sat i pol vremena i ne poželite ih vratiti natrag.

To Live And Die in L.A. (1985)

IMDb

Trailer

 

Čitam neke stvari ovako iz neke dosade i naletim na neki članak koji govori kako su ljudi još uvijek nadrkani na Williama Fridkiena zbog Exorciste. Kažu, iskvario je ljude pokazujući im gadosti, bezbožno je upotrijebio prelijepu klinku i napravio joj grozote, gad jedan bezbožni. Mislim da je to malo pretjerivanje (Carpentera bi onda trebalo spaliti na lomači što je praktički izumio slasher žanr) ali u jednu ruku tu negdje leži i prava istina. Friedkin je imao tu sreću (ili peh) da snimi dva jako utjecajna filma gotovo odmah na početku karijere (ne baš odmah na samom početku, ali dovoljno blizu) koji su rasturili po svim stavkama; gledanost, dobre kritike, Oscari… Tu sad imate izbor, nastaviti u istom tonu, što je nemoguće, jednostavno je nemoguće slagati toliku kvalitetu, ili možete nestati sa scene. Nije se dogodilo nijedno, ali razvoj njegove karijere malo baca na ovo drugo. Nikad niše nije snimio film kakav je Istjerivač Đavla ili Francusku Vezu, što je OK, već ta dva naslova mu osiguravaju mjesto u filmskoj povijesti, ali nije da je Friedkin spavao, dapače, čovjek radi cijelo vrijeme, iako su uspjesi bili različiti. Jedan od tih naslova je i ovaj film. Film kao takav nije uopće nepoznat, zna se za njega, ali je pošteno podcjenjen, što ga čini zanimljivim. 80-te su bile jako plodno tlo za svašta; od horora, preko stvaranja akcijskog filma, do obaranja rekorda na blagajnama i sličnim stvarima, ali jako malo se piše o nekakvom kriminalističkom filmu. Možda zato što Martin Scorsese tada nije snimio nešto zanimljivo kao Taxi Driver (70-te) ili svoje gangsterske filmove (90-te) a možda zato što kriminalistički filmovi nisu bili baš tako zanimljivi jer nisu obarali financijske rekorde. Meni osobno je jako drago to desetljeće što se tiče kriminalističkih filmova, i ponešto trilera, već kad se spominje, iako ga baš i nisam nešto posebno istraživao, ne kao akcijske filmove ili SF. U tom desetljeću Michael Mann je imao svoj cjelovečernji redateljski debi s Thief, vrhunskim krimićem koji je itekako najavio budućeg redateljskog mastera. Friedkin, koji je do tada već pomalo stagnirao, vratio se s ovim filmom (ovo vratio slobodno stavite pod navodnike) iako nikad nigdje nije ni otišao, ali bio je to dobar povratak u staru formu jer To Live… je jedan od onih jednako vrhunskih krimića za koje se možete otvoreno zapitati za kojeg vraga nemaju neki bolji status u filmskoj ostavštini. Da ima nekih mana, ima, no što je pokoja nesavršenost kad je konačni rezultat jako blizu vrhunskog. No, dobro, to sam ja, ja gotovim film, pa ću vas uputiti u sve stvari, iskreno i realno,  tek toliko da znate o čemu govorim.

Dakle, o čemu je riječ. Chance i John su dva agenta Tajne Slžbe. Njihova igra je lov na razne krivotvoritelje, ponajviše novca. Rick Masters je vrhunski krivotvoritelj, jedan od najboljih u poslu i za jednog od naših junaka lov na njega će postati osobna stvar kad mu dotični ubije partnera. Pronaći Mastersa je jedna sasvim složena stvar, čovjek je skoro, pa duh, ali postoje neki tragovi koje Chance i John mogu iskoristiti, svjedoci koje mogu nadzirati i zakone koje mogu prekršiti. Jer, sve to će i napraviti, ali nije da Masters sjedi besposleno, i on je svjestan činjenice da nitko nije nedodirljiv te da se svatko može pronaći, pa tako i on sa svoje strane radi na tome da ukloni sve tragovi koji mogu odvesti do njega. Prije nego se upustim u detaljnije pojašnjavanje, ovo je ekranizacija istoimenog romana, a koji je napisao bivši pripadnik stvarne Tajne Službe. Osim što je čovjek bio dobro upućen u sve tajne krivotvoriteljstva i načine na koji se takvi pronalaze, znao je i kako se radi na terenu, što filmu daje određenu autentičnost, iako je ona razblažena zbog izmjena u scenariju (jedna od najboljih auto-potjera koja se događa u sredini filma ne postoji u romanu). U prilog njegovim dobrim temeljima u stvarnosti ide i činjenica da je postupak krivotvorenja novčanica u filmu stvaran (par tih majstora su bili savjetnici na snimanju) te je Friedkin pokupio (opet) negativne stavove javnosti o tome da promovira uspješan kriminal. Uz dodatak tome, novčanice koje su korištene u filmu su bile lažne (well…duh!) ali je jedan dio njih nekako dobio noge sa seta i otišle su u javnu cirkulaciju te je bilo potrebno nekoliko mjeseci da ih pronađu. Tako su dobre bile. To su oni mali, sporedni detalji koji čine stvari zanimljivijima jer ma koliko god holivudski scenaristi bili dobri, stvarnost je ta koja dodaje malo na aromi.

Što se tiče samog filma, dosta stvari funkcionira savršeno. Prvo i najbitnije, radnja uspjeva pratiti sve aktere, od agenata, preko krivotvoritelja, odvajajući dvije radnje na zasebne stvari, ali ne posve jer se stječe dojam da ako želiš uhvatiti kriminalca, moraš postati kriminalac. Ima tu doušnika, policajaca, uhoda i ubojstava, no ništa nije nabacano već prati radnju pregledno kako to samo najbolje stvari znaju biti. Friedkin je spretan redatelj, zna režirati, ali jednako tako zna i napraviti okružje u kojem se likovi susreću. Agenti i kriminalci dijele isti svijet, ali se svaki ponekad vraćaju u svoj te Masters tako djeluje kao jedan od onih bogataša koji neke stvari rade iz izazova i ljubavi dok agenti ispadaju ljudi koji uživaju u poslu jer mogu raditi što god žele, s tim da im privatni životi štekaju jer ne mogu odijeliti privatno od poslovnog. Tu je odmah i najveća mana cijele priče. Likovi ostaju poprilično površni, iako su im karakteri oštri kao razbijeno staklo. Masters je slika umjetnika koji ima poseban dar, ali i koji ima nešto boemsko u sebi, pa ispada kao neshvaćeni umjetnik i nikako nam na kraju nije jasno zašto radi neke stvari koje radi. Chance je agent koji živi za akciju. On je školski primjer murjaka koji će prijeći granicu bez trepataja i koji ima jednostavnu filozofiju da cilj opravdava sredstvo. Nepredvidljiv i ne baš lik kojeg će svatko voljeti. Njegov partner John je pak slika i prilika ministranta, on je za igru po pravilima, no radnja će ga polako okrenuti na pravu stranu (Chanceovu stranu) i taj prijelaz je poprilično dobro napravljen. Ali, to je to. Oni su slika nečeg već viđenog, iako profesionalno odrađenog. Uspjeh s likovima jeste što su ih odigrali gotovo nepoznati glumci, stvar koja na prvu zvuči jako čudno. Williamu Petersenu, koji je na ovim stranicama već par puta spomenut, ovo je bila prva uloga. Prethodno se pojavio u spomenutom Thiefu od M. Mann na cijelih pet sekundi. Prva uloga, pa glavna i kolektivna razvaljotka. Willem Dafoe već je imao svojih pet minuta u Streets of Fire, pa je ovo bio samo nastavak dobrog puta, iako je ustvari bio zelen kao i Petersen. Tu je i John Turturro kao još jedan zeleni gušter koji će kasnije napraviti grand slam karijeru, a oni koji preferiraju ponešto akcijski materijal, bez muke će prepoznati i Steve Jamesa, koji je tu uletio odmah nakon American Ninje. Znači, pun kufer poznatih lica, koji su jako dobro odradili svoj posao, fer priča (iako je u osnovi sve to žandar love lopova spika) i grity osjećaj mjesta radnje (sva moguća, već kad sam kod toga) a kakav bi to bio Friedkinov film da nema pravu pravcatu potjeru s autima, koja je, pogađate, isto tako zanemarena kao i cijeli uradak. Znači, nemate što gledati, a imate štimung na kriminalističke filmove? Šteta bi bilo propustiti ovako zgodan naslov koji samo čeka da bude pogledan. Tko zna, možda dobijete i volje da krivotvorite pokoji euro za kućnu upotrebu.

 

 

 

Year of the Dragon (1985)

IMDb

Trailer

 

Jednom davno, Michael Cimino je bio velika nada američkog filma. Snimio je Dear Huntera i sva vrata su mu bila otvorena. Mickey Rourke također je imao predispozicije da bude jak glumački igrač na holivudskom nebu. Što se u međuvremenu dogodilo? Cimino je snimio Heaven’s Gate. Umjesto megalomanski epskog vesterna dobio se epski flop koji mu je zakucao karijeru o prašnjavi pod odakle se nikad više nije podigao. Mickey se volio zajebavati uokolo, pa se od Hadsome Mickeyja pretvorio u Marva iz Sin Cityja. O, sranje, on ga je i glumio. Namjerno sam zloban. No, Mickey, koji je imao karizmu, nikad nije našao pravi projekt da ga izdigne na pravu razinu, a Cimino više nije imao toliko dugačak povodac kao u vrijeme Heaven’s Gatea, pa su se njih dva činila kao savršeni spoj. Karizma i redateljsko umijeće trebalo je rezultirati nečim zanimljivim. I uistinu jest, ako ćemo govoriti pravo. Godina Zmaja pošten je i fer kriminalistički film koji se može pogledati bez neke muke i bola, ne treba ga izbjegavati, ali odmah vrijedi i upozoriti kako vas na kraju čeka jedna malo manje ugodna spoznaja – jelo vam je servirano, ali izostao je pribor. Film ne nudi ništa osim potencionalno zanimljivih situacija, potencionalno zanimljivih likova i potencionalno zanimljive pozadine. Sav taj potencijal ostao je poprilično neiskorišten, što je možda i najveća šteta cijele priče. No, jasno je zašto je Cimino uzeo baš ovaj projekt da mu bude povratnički nakon pet godina pauze. Vama nije? Pojasnit ću vam malo kasnije. Za početka upoznajte Stanley Whitea.

On je novi policijski kapetan u popularnom Chinatowneu, on je nezaustavljiva sila koja je odlučila stati na kraj drogi, ucjeni, ubojstvima, mitu i korupciji (taj bi imao čistu uživanciju od posla u Hrvatskoj) svemu onome što čini dobri stari organizirani kriminal. Njegov glavni suparnik jest Joey Tai, slik gangster koji napredovanje svoje zajednice vidi u novom popularnom proizvodu – drogi. Puno i puno droge. Stanley je pak kao slon u stakleniku, razbija sve i svašta, dovodeći u opasnost sebe i sve u svojoj blizini, a usput vodi bitku s policijskim vrhom jer njih malo jebe što i turisti znaju poginuti u Kineskoj Četvrti, ali ne bi se previše miješali jer imaju dobar deal s tamošnjim glavama glavnih obitelji. Stanley baš i ne ferma politiku, a takvo razmišljanje ima i svojih posljedica.

Glavni problem koji će vam postati jasan tek na kraju gledanja – film (jelo) ima sve sastojke koje uspješna stvar treba imati. Likovi, okružje, priča. Iako je ovaj put Cimino imao kratki povodac oko vrata prilikom snimanja, osjeti se da je htio da ovaj projekt bude još jedna epska priča o borbi protiv kriminala, ali i da u tom procesu budu prikazane obje strane. Stanley je zanimljiv lik, ali uopće nema pojašnjenja zašto se toliko nabrusio na Kineze i njihovu dominaciju u Kineskoj Četvrti. Neku nesuvislo i maglovito pojašnjenje bi trebali iščitati iz toga da je vijetnamski veteran te da sve te bitke doživljava osobno. Karakterizacija je, u najmanju ruku, tanka kao papir, i to ne samo Stanleyja već svih mogućih likova u filmu. Ipak, shvaćam zašto se Ciminu Stanley sviđa. On je ustvari njegova preslika, lik kojeg nitko ne voli i koji je sam protiv svih u dobro podnazanoj industriji koja ne prihvaća zajebe baš najbolje. Hollywood je tih godina jako teško opraštao flopove, i to one koji dovedu do bankrota filmsku kuću. Jedina stvar zbog koje je uopće dobio režiju ovog filma je onaj Oscar za Lovca na Jelene. Druga stvar. Trijade. Kineska mafija. Babaroga. Bio je to vrli novi svijet u svijetu filma jer Talijani i njihova mafija već su bili jednom nogom na izlazu iz svijeta poslovanja (policija ih je hebala na sve strane) pa im je trebala adekvatna zamjena. To je sve lijepo. Ali… O Trijadama ne doznajemo ništa. Ni kako posluju, ni kako se temelji koncept tog organiziranog kriminala, ni kako se radi uvoz droge. Cijela predstava koju scenaristi o njima imaju jest da se radi o gomili starih prdonja koji sjede u prostoriji i mlate praznu slamu. Doslovce. Dijalozi su kičeni preko svake mjere, svo silno uvažavanje, dodvoravanje i umiljavanje, ali neke prave konkretne priče i nema. Nasilje koje dolazi s područjem služi samo sebi u svrhu, kad je potrebno da film ima malo pogona, dođe do pucnjave ili netko pogine. Prevelika pažnja se poklanja i stvarima koje bi, načelno, trebale imati dobru ulogu u radnji (Joey putuje u Tajland, Hong Kong… gdjeliveć, policijski doušnik u redovima mafije, novinarka silovana, pa puštena) da bi se sve to razvezalo na brzinu i bez neke jačine. Što me dovodi i do kraja filma jer isti je gotovo naprasno napravljen… priča, priča, priča… pucnjava, kraj priče. Razumijem što se htjelo napraviti. Nova egzotična banda, nova pravila, malo Kuma na kineski način, malo Francuske Veze opet na kineski način i tu je sve tu, istini za volju, svi su spomenuti elementi u igri, no nemaju povezanost kao što imaju spomenuti naslovi. Glumački je više pojava nego kvaliteta, Mickey je ovdje veći od života (vidi se da se dobro složio s Ciminom jer je ovdje prva violina dok je u Heaven’s Gate imao tek malu ulogicu) John Lone je slik tip, John Woo vizija gangstera (nedostaje samo da pali pljuge stoticama) a Oliver Stone, potpisnik scenarija, napisao je i boljih stvari. Gledljivo, poštenih namjera, ali ipak promašaj kao konačni proizvod. Ne dobivate ništa ako ga pogledate, a ni ne gubite.

Body Count (1998)

IMDb

Cijeli film on line

 

Krivim Tarantina za štošta; zato što je pozer, zato što jednostavno krade od drugih i zove to posvetama, zato što je snimio Death Proff, zato što je drugi Kill Bill dosadan za umrijeti, ali priznajem čovjeku da zna napisati dobre dijaloge. Zabavne dijaloge. Krivim ga što je tim zabavnim dijalozima, koji obično mlate praznu slamu, doveo na veliki ekran pričljive negativce, kriminalce koji umjesto da nekoga ubiju razgovaraju o značenju Madonine pjesme. I, tako, krivim ga i zato što su  nakon njega došli razni imitatori koji to nisu znali raditi. Doduše, nije on za to kriv, za svakim talentom dolaze oni koji ga nemaju, ali da i to spomenem. Sad, zaboravite na Tarantina jer ovaj film nema apsolutno nikakve veze s njim osim što je nastao po (pre)očitim utjecajem njegovih filmova (barem onih prvih, koji nešto i vrijede). Naišao sam na njega slučajno, tako to obično ide kod ovakvih naslova, i pogledao ga samo zbog, ovo će vas nasmijati, Davida Carusa. Hej, tip je mrzak svima, što je meni odmah simpa, ali naspram pojava na velikim i malim ekranima koje nose epitet ”poznate zvijezde”, on je još i podnošljiva pojava. Da ne bude samo on u igri, tu je cijeli niz inače respektabilnih glumačkih imena, pa je film, barem u teoriji i nekakvoj proizvoljnoj matematičkoj računici, trebao nešto vrijediti. To sad, naravno, ostaje subjektivan dojam, ali tih osamdeset i nešto minuta koliko traje… pa, idemo reći da nisu bile tako teške kako sam mislio da bi mogle biti. Film je očito išao linijom Tarantinovih Reservoir Dogsa, kriminalci i njihove priče, ali pokušao je nešto malo biti i svoj, a kad zbrojite sve te glumce na jednom mjestu… OK, podnošljiv uradak, ima i gorih, nije katastrofa… kužite već što želim reći.

Kriminalci i njihovi propali poslovi kriminalne naravi valjda nikad neće prestati biti zanimljivi. Ovaj put radi se o tome da je poslić uspio, naši dečki uspješno su upali u nekakav muzej/galeriju i maznuli par vrijednih slika, ali, naravno, tu je uvijek jedan kreten koji mora napraviti nešto na svoju ruku i pokrenuti alarm, upucati zaštitara, zajebati cijelu stvar. Naši dečki pobjegnu, istina, ali sve drugo im se zezne, pa tako moraju nekako doći na mjesto gdje ih čeka tip koji zna tipa koji treba doći s tipom koji ima lovu za slike. Jednostavno zvuči, ali nije jer naši junaci… pa, ne podnose jedan drugog, svi svakog krive za napravljene zajebe, a ni putovanje ne ide glatko jer mjenjaju aute, voze se preko Lijepe Naše USA, kupe neke sumnjive ženske (ustvari jednu) koja ispadne još gori prevarant nego oni, a samo je pitanje vremena kad će svi zajedno potegnuti oružje jedan na drugog. Sadržaj nema apsolutno nikakvih iznenađenja.

To je gotovo klasika. Da otvorite enciklopediju kriminalističkih filmova, ispod tog pojma bi pronašli ovaj sadržaj. Ali, to je OK, jer stvari stvarno mogu krenuti krivim putem na sto mogućih načina i inspiracija filmaša kod ovakvih stvari je nepresušna. Da baš ne odugovlačim (jutro je, pije se kava, vani pada kiša…) film je prepun priče u stilu Tarantina (kako sam već rekao) i dobar dio toga valja, onako, da prođe vrijeme, a dobar dio toga je i promašena poanta. Razlog zašto je ovo podnošljiv film jeste što to nije samo kriminalistički uradak već i izneneđujući film ceste pošto naši junaci trebaju prijeći pola Amerike da dođu do love, a taj put prati osnove Murphyjeva Zakona; sve što se može sjebati, sjebat će se. A naši junaci, koji u osnovi jedan drugoga ne mogu podnijeti i stalno provociraju jedan drugog, nimalo ne pomažu u tome. Ima tu čak i humorističnih fora, kad ih autobus u nekoj pripizdini zaobiđe jer vozaču djeluju kao banda delikvenata (što u osnovi jesu) ili kad vuku mrtvog frenda natrag u auto jer ne mogu otići vlakom. Sadržajno ne nudi ništa novo, iako ima taj mali raspored radnje da gledamo kroz kratke isječke što se to krivo dogodilo u pljački, a vrijedi spomenuti da nitko od uključenih nije baš nešto glumio, ne baš. Caruso ma svoj prpoznatljivi nastup, gotovo kao praksa za Horatia, Ving je… Ving, ne znaš jel’ stvarno glumi ili je običan dan, John Leguziamo je pomalo stereotipni Latino, brz na jeziku, još brži na pištolju, a Linda Fiorentino (jedini komad filma) djeluje kao da je namjerno ubačena u priču da ne gledamo samo muške (tj. ne ona već njezin lik). Ona i Caruso imaju zanimljivu kemiju jer su već odigrali nešto slično u Jade, wanna be Basic Instict filmu. Režija je srednja žalost, da budemo iskreni, gotovo televizijska (pravo-na-video) i u osnovi, ako ovo propustite ne gubite stvarno baš ništa. Prolaznu ocjenu ima samo zbog te silne ekipe (tu je i Forrest Whitaker), ponešto zabavnih dijaloga, ponešto smiješnih situacija i općenito kriminalno-komičnog tona za kojeg još nisam siguran da li je namjeran ili slučajan. Naslov kao stvoren za nedjeljno poslijepodne, kad sam ga ustvari i pogledao.

 

 

 

Dick Tracy (1990)

IMDb

Trailer

 

Ne znam kako vama, ali meni su već dosadile ove ekranizacije stripova. Ne dosadile u stilu da ih neću pogledati jednom kad izađu jer hoću (čak će i oni najgori filmski snobovi to napraviti, vrlo vjerojatno i prije onih koje to zanima) ali odavno sam prestao pratiti vijesti i novosti o takvim projektima. Jer, kad se napravi konačni račun i podvuče crta, s jedne strane imamo Marvel, a u suprotnom kutu ringa stoji DC Comics. Superman, Batman, X-Man, Avengersi, Iron Man… iako su im imena različita, sve je to dio istog paketa koji vam želi prodati istu stvar – cijeli jedan svemir. I dok protiv toga nemam ništa protiv, sve je to posao, ali već je postalo zamorno čitati kojeg lika planiraju pripojiti nekom drugom liku da bi pripremili teren za likov zasebni film. Kao da ne postoji ni jedan drugi strip. Doduše, znam da nikad neću doživjeti ekranizaciju Mister No-a (a taj strip bi dušu dao za jednu avanturističku zezanciju a’la Indiana Jones) ali mogu se barem nadati da će se netko sjetiti da postoji toliko drugih likova, ne povezanih s Marvel/DC Universima, i da će, nadajmo se, uletjeti neki drugi projekt. Nije da je baš toliko crno (iako jest) jer ove godine nam dolazi nastavak famoznog Sin Cityja (Rodriguez se prvo trebao zahebavati s onim Machette pizdarijama prije nego je shvatio da od toga nema kruha) i već sad mogu osjetiti valove pozitivnih vibracija koje se šire Internetom. Prvi film je bio OK. Nije me oduševio toliko koliko je neke druge, ali bio je to fin primjer kako napraviti film izvan svemira superjunaka. U svim tim silnim pohvalama na račun Millera i Rodrigueza nitko nije zamijetio jedu sporednu stvar – nešto slično je već bilo napravljeno. Pod ‘slično’ ne mislim da sličnost radnje već na vizualno igranje s pokretnim slikama u svrhu približavanja stripovskoj atmosferi. Da, znam, zvuči jako čudno kad netko spomene kako ova dva ipak nisu toliko genijalni ili inovativni koliko se misli, no prošlost je tu da nas podsjeti kako više ništa nije originalno. Usporediti jednog Dick Tracyja sa Sin Cityjem će za mnoge biti blesfemija, povod da me uhvate i spale kao heretika na lomači javnog osuđivanja, no treba biti fer i reći kako je Warren Beatty prvi (uspješno) prenio dojam stripa na veliki ekran. On pak nije išao toliko na grafiku (koja u Sin Cityju krpa činjenicu kako je radnja pomalo isprazna, prepuna noir spike kojom nas je zabavljao Bogart) ali i jest, stvarajući prepoznatljiv izgled filma koji, dvadeset i kusur godina kasnije, još uvijek izgleda ne toliko svježe koliko… zabavno. Uz to, činjenica jest da je stripovski svijet u 90-ima imao posve drugačije pretstavnike nego danas. Dick je bio prvi, uvjetno rečeno, koji se probio s pozitivnim krtikama i lijepo box office rezultatima, a tu su u blizini bili i The Shadow, The Rocketeer i The Mask, The Crow sve odreda poznati stripovi i poprilično dobre ekranizacije, koje su pak napravile različite uspjehe. Imali smo i prvu verziju Dredda onda (imali smo ga i sad nema dugo – neka nam dugo živi nasilno provođenje zakona) i pitanje je kako bi stvari stajale da su svi oni pobrali uspjeh sličan ovom kakav sad kupe svi ovi Spidermani i Iron Mani. Da nije bilo peripetija oko auorskih prava već bi odavno dobili i nastavak Dicka, ali možda je ovako i bolje jer film je, koliko to bizarno zvučalo, uspio ostati čak i originalan. Što baš i nije mala stvar za napraviti.

Priča? Oh, Dick Tracy je superžandar, jedan od onih koji nose cijeli grad na svojim ramnima, koji zna sve negativce i koji znaju njega. Okružen je galerijom bizarnih likova, koji rade bizarne stvari i u tom svijetu nema pravila. Bombe će eksplodirati, meci će se ispucavati, a ljepotice će se bacati našem junaku oko vrata. U ovom posebnom slučaju, Dick mora srediti mafijaškog šefa (Michael Corleone osobno) i nositi se s njegovim nasilnicima, ljubavnim jadima i paziti da grad ne potone u mulj kriminala. Nema baš nekog jakog sadržaja koji bi vam i mogao ispričati jer film krivuda posvuda (iako ima centralnu radnju) i priča je tu tek toliko da je se tako može nazvati. S druge strane, Tracy kao strip ide još od 1931 godine (ne da je punoljetan već je debelo u gerijatrijskim godinama) i uzeti nešto konkretno iz svega toga… pa, što god da se napravi, uvijek će biti onih nezadovoljnih. Već kad sam zabrazdio u ovakvo fino pripovjedanje, vrijedi napomenuti da je priča derivat svih onih gangsterskih i mafijaških filmova koji su harali 30-ima i 40-im godinama, a vi sad sami odlučite da li je Beatty radio posvetu, parodiju ili neki svoj zasebni svijet. Po meni osobno, čovjek je radio igrani strip. Priča nije bila toliko ni važna koliko vizualni izgled, a tu je bogme i pogodio. Što se tiče svih ostalih stvari…

Kako rekoh, priča je poprilično krivudava, što je minus, likovi su nedorađeni i kartonski (stripovski, reklo bi se) i karakterizacija ne postoji. S druge strane, film je zabavno uhvatio duh prošlih vremena, točnije, pretjerivanja u svemu i svačemu. Od humora, preko akcije, do dijaloga. Kao da listate strip, gledate stari gangsterski film i slušate radio-dramu, sve u jednom. I dok bi sad mogli povesti raspravu o tome koliko je to ustvari dobar pristup, zaključna ocjena jest da je svo to silno pretjerivanje napravljeno i sa određenim stilom (da, postoje neke granice neukusa i film, iznenađujuće, ih baš i ne prelazi previše). Najveće iznenađenje je koliko je Beatty uspio sakupiti zvijezda (Al Pacino, Maddona, Dustin Hoffman, James Caan) i polovicu ih staviti pod tešku šminku te natjerati da parodiraju sami sebe (Pacino pogotovo). No, Beatty nije spretan redatelj. Usprkos dobrim namjerama, film mu je potpuno neuravnotežen te zna previše vući u komediju, a jako malo u sve ostalo, iako je pokazivao namjere da se to ne dogodi. Akcija je… skoro da je i nema, ako ćemo iskreno, što je šteta jer postoji jedna zgodna scena koja je ispala zabvana i pokazuje kako je umjesto spomenute komedije tu bilo još materijala za postizanje zabave. Pretpostavljam da je sve to zato što je film nastao pod okriljem Disneyja, pa su svi negativni elementi morali biti stavljeni pod ključ (psovke, krv, ubijanje i tako te vesele stvari) i zato što Beatty nije Rodriquez (koji je pak snimao pod palicom kuće koja jako cijeni nasilje i sve ostale vesele stvari) i, koliko god to sve ispalo pomalo naopako, film je postigao zacrtano. To je šaren komad, zabavan (nekome više, nekome manje, naravno) i bez previše dosađivanja. Vizualni pristup koji je Beatty odabrao izgleda odlično, što je činjenica, i, iako nije tako brutalan kao Sin City, dobro je najavio kako spajanje stripa i filma u takvu formu da ne postoji neka bitna razlika djeluje odlično. Filmu je to pomoglo da ostvari zavidan financijski uspjeh, shvatili smo i da je Madonna prije dvadeset i kusur godina bila vruć komad… umjetnice (nije da joj i danas nešto nedostaje, dapače) a cijeli taj pristup ekranizacija stripova koji nisu dio glavne struje također je pomogao i sličnim projektima da se podignu sa zemlje. Za poštenje dovoljno, a usto se još uvijek može i pogledati, pa čak i zabaviti (ili barem zadržati osmjeh na licu) nakon svega.

 

Above The Law (1988)

IMDb

Trailer

 

Znate kako kažu, kad započneš, nemoj stati već idi do kraja. Iako u načelu nisam imao u planu pogledati ovaj naslov, nekako se nadovezao s Hard To Kill iz vrlo jednostavnog razloga. Ne zato što sam opasni obožavatelj Stevena Seagala, ne zato što Iznad Zakona (ili Nico) nisam pogledao već minimalno deset puta, već zato što se našao na istom dvd-u s prvo spomenutim. A kako sam imao slobodno veče, bolja polovica je izabrala rješavanje križaljke umjesto da trpi moju malenkost, jednostavno sam pustio film da se vrti i, iskreno, po prvi put zapitao, gdje su stvari krenule krivo. Gledajući iz distancirane perspektive, Seagal je ubo u sridu s ovim filmom. Prvo i važno, to mu je bio filmski debi. Drugo i jednako važno to je sasvim korektan krimić nastao na temeljima njegova junaka (Seagala osobno) i nije da se ne može mjeriti s nekim jačim naslovima jer može, iako mu to nije preporučljivo. Treće i dalje jednako važno, Seagal je pokazao ponešto autorskog štofa jer je sam radio na priči, pomalo i producirao film te odglumio sasvim korektno, što je, znam, kontradikcija sama po sebi. Ne znam koliko je svemu tome kumovao i Adrew Davis, sposoban redatelj s par dobrih naslova iza sebe (Code of Silance, The Package) i vrsnim poznavanjem žanrovskih obrazaca B filma, ali je od Seagala, stvarno lošeg glumca, kako će godine pokazati, uspio izvuće najbolje. Sve u svemu, to je stvarno pošten filmski debi, bolji se ne bi mogao ni tražiti. Kako je i zašto poslije potonuo u neistražene dubine ŽNJ kategorije sranja ostaje misterija za koju bi valjalo angažirati Muldera i Scully, ali sa startne linije izgledalo je jako dobro. Zašto sam spomenuo da se film ipak ne može mjeriti s jačim igračima? Zato što je dovoljno mutan i nedorečen (pojednostavljen čak u segmentima) da može proći kao korektan uradak na temu droge, no ništa više od toga. Činjenično je da ga je upravo Seagalova pojava izvukla iz mora sličnih, pomalo bezličnih uradaka, jer njegove martial art sposobnosti tada su bile nešto novo i svakako osvježavajuće (ne zna svatko ta sranja u stvarnosti i ne djeluje svatko tako autentično na ekranu) a jak centralni lik povukao je i nedorečenu priču o švercu droge, upetljanosti famozne CIA-e i sličnih rukavaca koji su se pojavili u samoj radnji. A ta radnja započinje gotovo autobiografskim predstavljanjem našik lika, Nicole Toscanyja, znanog i kao Nico.

Ukratko, naš junak je vidio svijeta, bio je u Japanu, naučio se mlatiti, otišao u rat i bio tamo sve dok nije shvatio kako su njegovi pretpostavljeni cijelu tu demokratsku pizdariju ne koriste za dobro staro švercanje droge. Godinama kasnije, Nicu je policajac na ulicama Chicaga, ima obitelj, partnera i svi ga u kvartu znaju kao jako dobrog tipa. I dok radi policijski posao, Nicu će uhvatiti dva dilera droge, ali to uhićenje će ga vratiti na put prošlosti jer glavni lik iza cijele operacije je njegov bivši pretpostavljeni, plus još neki mutni likovi iz State Departmenta. Umjesto da mu priskoče u pomoć, policija će mu okrenuti leđa, gotovo ga izopćiti (tako to ide kad se zahebavate s moćnim ljudima) nakon čega će Nico morati sam braniti svoju živu glavu, ali i glave svoje obitelji. Jednu stvar možete zapaziti iz ovog sažetka, ako ste pažljivo čitali, naravno, i ako imalo poznajete filmove gdje je Seagal glumio. Ovdje nema pobij ih sve i otiđi sa smješkom završetka. Oh, film ima nekoliko akcijskih scena, ima i zdravog ubijanja, ali iz radnje je izbačen cijeli ja-sam-nepobjediv štimung koji tako svima ide na živce. Ide i meni, ako ćemo biti iskreno, iako sam odrastao na takvim filmovima, ali to je i razlog zašto je ovo kriminalistički film, a ne akcijski film. I to fukncionira odlično, iskreno rečeno. Kombinacija stvarnih fakti o Seagalu (danas se općenito zaboravlja da je lik imao zanimljivu prošlost prije nego se pojavio na velikom ekranu) i filmske priče stvara zanimljivu pozadinu za glavnog lika, ali da budemo i iskreni, ne postiže baš neku karakterizaciju. Nico je moderni junak, bez mane, uvijek spreman napraviti pravu stvar i to je to, plus što je odan svojoj obitelji, prijateljima i susjedima. Osvježavajuće je to što lik nije depresivan, sklon alkoholu, radoholičar koji zanemaruje svoje bližnje (toga ima u tragovima) što je gotovo klasika za filmove koji govore storije o žandarima na tragu nečeg velikog.

Već kad sam kod tog ‘velikog’, vrijedi spomenuti kako je najslabija karike ovog lanca upravo priča o drogi. S jedne strane se koristi urbani mit (ma, čista činjenica) da je američka tajna služba za svojih godina u Vijetnamu dobrano profitirala na uvozu drogu. To znaju svi i film ne ulazi dublje u mehanizam kako su to radili. Negativci tako ostaju više-manje na bazi kartonskih likova koji su opasni, imaju mrku facu i govore polu dijabolične stvari. Jedina prednost u odnosu na slične jeste to što nisu primitivni seljeberi naoružani automatskim oružjem koji pucaju na sve i svakoga (takvi su došli kasnije u Seagalovim filmovima) i samo zbog toga funkcioniraju u svrhu radnje. Davis režira bez nametanja, film nema brzih i divljih kadrova, i ne gura Seagalovu facu gdje god je moguće. Nažalost, koliko režija bila dobra i priča korektno ispričana, kao i negativci, tako i svi ostali ostaju u sjeni i bez prave karakterizacije. To je Sharon Stone kao odana i požrtvovana žena, ali ništa više od toga, Pam Grier kao odana i požrtvovana partnerica, ali ništa više od toga itd, itd, itd. Stoga, ukoliko vas smeta manjak neke suvislije karakterizacije glavnih likova (ili barem onih koji su oko glavnog lika), pa onda će vas to smetati i ovdje. Ali, usprkos svim tim nedostacima (koje se moraju spomenuti kod ovakve dobre/loše analize) film je dosta dobro uravnotežen između krimi priče, malo glorificiranja glavnog lika i okružja u kojem se odigrava (Chicago – Andrew Davis ga koristi za svaki svoj film) a predstavlja i osvježenje, no tu zasluge idu Seagalu koji je za svoj prvi nastup ispao više nego iskoristiva pojava, pa nije ni čudo da danas ima poprilično fer reputaciju (film, ne Seagal). Da je nastavio u istom tonu Seagal danas bi bio na puno boljem mjestu nego gdje jest (osmi krug pakla rezerviran za ekstra loše filmove), no uvijek se može pohvaliti kako je (ako ništa drugo) dobro krenuo. Što se tiče konkretne preporuke za gledanje… Ako niste još gledali (u što stvarno sumnjam) svakako pogledajte. Nećete otkriti toplu vodu, to je činjenica, ali neće vas ni ohladiti kiša klišeja na koje smo navikli kod ovakih naslova. Sve u svemu, pošten filmski debi, pošten filmski uradak, pošteno napravljen posao.

Hard To Kill (1990)

IMDb

Trailer

Danas je jako teško, gotovo nemoguće, zamisliti da je Steven Seagal nekad davno bio vrhunska faca na velikim ekranima. Potonuvši potpuno (kao kamen) u sami mulj niskobudžetne produkcije i naslova jako, jako sumnjive kvalitete, uspio je gotovo potpuno izbrisati činjenicu da je nekad snimao sasvim pristojne filmove zbog kojih je i postao zanimljiva pojava. Naravno, onda je bio oko pola tone lakši i okretniji, sam je snimao svoje poteze i nije mu trebao dubler za scene borbe, ali jedan dio zasluga zašto je Seagal bio dobro primljen od strane publike (kritičari ga ionako nikad nisu ni voljeli pa na to ne vrijedi trošiti riječi) ide i redateljima koji su razumjeli koncept B filma, ali i koji su razumjeli glumačke kapacitete galvne zvijezde (kojih nema) i u kakvu ga situaciju postaviti. Zato mu prvi filmovi i vrijede nešto. Ne spominjem B filmove samo zato da ih spomenem. Posljednje Seagalovo ukazanje na velikom ekranu bilo je u papazjaniji Roberta Robriqueza, Machete. Roby iz nekog svog razloga vjeruje kako razumije dinamiku i koncepte B filmova, ali ustvari ih ne razumijem. Kako je on to najavljivao, Machete je trebao biti ultimativni film osvete, ali je svom junaku, umjesto puške i bijesa utrpao lopatu i spiku o kopanju septičkih jama. Tragično je to što je i Seagal bio tamo, kao negativac, a naš vrli junak nije čak ni njega ubio već se ovaj sam nabio na mač. Film je, ublaženo rečeno, bio tragedija u kojoj se više pričalo o imigrantima nego što se pošteno ubijalo. A Rodriquez umjesto što se šopao bezveznim trash filmovima iz sedamdesetih (i to onim lošim) mogao je pogledati par dobrih naslova na tu temu i napraviti nešto pametnije. Već kad spominjemo vraga, mogao je pogledati i Seagalov Hard to Kill kao školski primjer filma osvete. OK, možda sam ga malo uljepšao, to ipak nije školski primjer filma osvete, to je više krimić s elementima osvete, ali funkcionira na oba polja, što ga čini gledljivim, čak i dobrim. To mu je bio drugi film u karijeri, izašao je dvije godine nakon Abowe The Law, gdje su kritičari bili toliko oduševljeni njime da su ga usporedili (cool pojavu) s onom Clinta Eastwooda. To pripisujem činjenici da je film režirao Andrew Davis, čovjek koji je napravio i jedan stvarno pošteni film Chucka Norrisa (Code of Silance) i čovjek koji će u drugoj suradnji sa Seagalom proivesti njegov najveći hit, Under Siege. Realno gledajući, Hard to Kill ne kasni puno za Abowe The Law, ali ipak kasni, no i dalje se radi o poštenom filmu osvete koji je zaslužio da ga se pokoji put spomene u tom kontekstu.

Ali, u njemu nema nekih misterija, ruku na srce. Seagal je policajac (opet) kojemu pokvareni političari poubijaju obitelj, a njega spreme u komu na idućih sedam godina. Probudivši se, započinje povezivanje točkica i oporavak, a onda će svi ti dvolični poličarski kurvini sinovi da plate jer su stali na put krivom tipu. Opet. Kad bih i pokušavao, ne bih mogao proširiti sadržaj, no to je ujedno poanta zašto neki filmovi osvete upale. Jednostavni su. Ne trebaju mi filozofske priče o moralnosti i ispravnosti nasilja koje će vrlo vjerojatno stvoriti novo nasilje već mi dajte tipa, negativce i neka prvi ubija druge. Doduše, i ja sam ga malo previše pojednostavio jer u filmu ipak ima tu i tamo neka nijansa sivog zbog čega se može nazvati kriminalističkim filmom, ali ništa od toga ne skreće fokus s glavne radnje. Također je vrlo važno da se publici da ono što ona želi – junaka koji se izdiže oz pepela. Pratio sam malo novije filmove osvete i, iako ne mogu reći da poneki od njih nemaju nekog šarma, većina njih ide na to da pojašnjava i objšanjava što, zašto, kako i gdje. Koga briga za to. Ipak, da ne ispadnem kako propagiram površnost naspram slojevitosti, za ovakvu vrstu filma morate imati poseban štimung, ne smijete osuđivati. Ako ste filmski snob, a idete gledati Seagalov film… pa, jeste ujedno i mazohist? Abow The Law je ponudio i policijsku priču u svojoj radnji (ono jest krimić u pravom smislu te riječi) i zato je bolji i zato predstavlja stvarno dobar debi glumca koji nema pojma o glumi. Gluma vam nije ni potrebna ako znate prebiti tipa tako da ga našamarate njegovim rukama, ali to ujedno čini film i slabijim. Što nas dovodi do sljedećih stavki dnevnog reda.

Glavne mane filma su jednostavnost i to što nitko nema pojma o glumi. Da, znam, prije par redaka sam rekao kako je jednostavnost jedna od stvari zbog koje film može uspjeti, ali ovdje mislim na to da radnja ne nudi baš nikakva iznenađenja. Od početka znamo tko je krivac i negativac i sve što možemo raditi jeste sjediti i gledati na kakve će načine skončati. To je pak povezano s činjenicom da Seagal ne zna glumiti, a za ovakvu ulogu su potrebne emocije. Njegov odnos s ženom je takav da baš i ne stvara potrebnu kemiju te kad je ubiju baš nam i ne nedostaje, a on ne zna pokazati tugu, upornost i bijes zbog kojih krene u rješavanje stvari. Nije samo on kriv. Kelly LeBrock nije ništa bolja. Njih dvoje, koji su čak bili u braku za vrijeme snimanja, nemaju baš jaku kemiju, a redatelj u nekim intimnijim scenama ne zna kako da ih usmjeri. Problem je što Seagalu ne leže likovi s emocijama, on je cool lik koji se najbolje snalazi u poznatom okružju, zato Out For Justice i Under Siege funkcioniraju najbolje, ali i zbog ograničenog vremenskog roka u kojem nije potrebna jaka karakterizacija njegova lika. Što film onda ispuručuje? Zabavu, kratko rečeno. Jednom kad se riješi svih onih stvari kojima bi dobro došao emocionalni naboj film je zabavan mješanac Seagalove pojave, pucnjave i mudrijašenja koje završava premlaćivanjem. Drugim riječima, nema praznog hoda. Čak je i režiran protočno, što se ne može reći za posljednje naslove gdje Stewe-Boy glumi (ne gledam – zadnji koji još računam pod dobar film je Exit Wounds) i ta režija je svrhovita jer film nema nikakvih specijalnih efekata, pa je pametno iskorišteno Seagalovo poznavanje borilačkih vještina kao atrakcija za gledatelje (a da je čovjek znao znanje jest). Znači, na kraju balade, vrlo jednostavna šablona po kojoj pozitivac sredi negativce, nema nikakvih iznenađenja, ali ima dobrih i zabavnih dijelova gdje je Seagal dominirao jer je bio okretniji i puno kompaktniji nego što je danas. Još da zna glumiti bio bi ovo još bolji uradak, ali i bez toga se radi o filmu osvete koji djeluje kao poster reklama za to kako bi se trebali raditi takvi naslovi. Tj, ako vas nije briga za umjetnost i mislite samo na to kako da zabavite publiku.

 

The Rookie (1990)

IMDb

Trailer

 

Nedavno smo imali prilike vidjeti kako izgleda adaptacija popularne igrice Need For Speed. Film, iako je trebao biti početak nove franšize, one koja bi popunila prazninu nastalu razvojnim problemima druge franšize, Fast & Furious (dogode si ti zastoji kad vam glavni glumac pogine) – taj početak se nije dogodio. Premali financijski odjek (barem na matičnom tržištu) i nemilosrdni oštrina kritika zaustavila je daljnji razvoj budućih nastavaka (iako, nije iskuljučeno da neće doći). Prije njega imamo već spomenute Brze i Žestoke, filmove koji nikako da umru, da mi oprostite na izboru riječi s obzirom na ono što se dogodilo Paul Walkeru, a kako stvari stoje, novac samo pristiže tako da ni realna smrt ne znači da će tu biti kraj. Pa smo nešto prije toga gledali kako Nick Cage krade… koliko već automobila i zahebava se s ukletom Elenor (Shelby Mustang) u zabavnom, iako ne baš pametnom Gone in 60 Seconds, a prije toga imali smo… prazninu? Doduše, ne pravu, bilo je nekoliko B naslova koji su u radnji imali poneki nabrijani automobil u radnji, pokoju filmsku potjeru, ali ništa što bi bilo vrijedno spomenuti (barem ne u svojstvu predstavnika nekog mainstream pravca) i kad ustvari vidite tko je bio predstavnik mainstreama… pa, izbor je više nego čudan. Doduše, Clint Eastwood nikad nije bio redatelj koji će igrati na sigurno, ali ujedno jest, što je kontradikcija sama po sebi, ali iz toga su znali ispasti zanimljivi naslovi. Kad se spomene Gušter (ili Početnik) prva asocijacija ide da je to film o automobilima, pa je tu i Charlie Sheen, pa je tu i Clint. Tematika je sama po sebi zanimljiva jer početkom devedesetih filmovi gdje bi se radnja vrtjela oko automobila više nisu skoro ni postojali, nešto kao vestern, ali The Rookie ionako nije film o automobilima, ne baš onako kako bi mogli pomisliti na prvu ruku. To je krimić koji uključuje nekoliko zabavnih scena koje uključuju atomobile (kaskaderske stvari, naravno) i zbog toga ima reputaciju kakvu ima, ali ona je uglavnom pogrešna jer kad bi trebali napraviti usporedbu… idemo reći da je The Rookie nešto kao Black Moon Rising; krimić s autima i jako zabavnom završnom scenom – svaka od njih uključuje auto koji izlazi van iz zgrade kroz – prozor – par katova iznad zemlje. Zašto sam se sjetio ovog filma? Nisam ga dugo gledao, za početak, ali podsjetio me na jednu davnu raspravu kad je ekipa onako s visoka tvrdila kako je stari Clint s godinama sazrijevao, nešto kao vino, postajao bolji u ulogama, dramski uspješniji i ostale pizdarije – jeste vi gledali Početnika? Taj film je kao kompilacija najvećih Clintovih hitova; mrgudan, ciničan humor, ne trpljenje autoriteta, fini humor (pomalo i na svoj račun) macho ponašanje (to dolazi i kad ima 80 godina, čovjek je rođen s time) i crni humor. Između toga dolazi red pucnjave, red jurnjave i red… pa, ponešto automobila. Jer, stari Clint ovdje ima na piku…

…njemačkog lopova (kojeg glumi portorikanac Raul Julia, morate cijeniti ironiju) koji ima istanačan apetit za skupe automobile. Kad mu zasjeda krene krivim putem, ali stvarno krivim putem, gdje demolira pola voznog parka… nekog grada, Nick, naš junak, dobiva partnera da ga malo drži na oku. Aha, kažete vi, ali ne i Clint jer njegov novi partner je David, nova vrsta policajca, mlad, pošten, inteligentan i zelen kao trava. Na Nicku je da ga obući kako i što, a njih dva će ubrzo opet biti na starom Nickovom putu; zahebavnju ljudi i proganjanju negativaca, što će ih obojicu, ali i njihove bližnje dovesti u blisku opasnost. Sadržaj je… rutinski, ako ćemo iskreno. Stari dinosaur od žandara mora raditi s mladim podmlatkom i nikako se ne slažu, ne baš, ali kako vrijeme prolazi tako će postati jasno da i dinosauri još uvijek imaju korist (kao i načine da obave stvari) te da ni podmladak nije posve za baciti. Rekavši to, da odmah nadovežem kako Clint nije bio oduvijek čovjek za partnerstvo, a baš zato što je rijetko, ono funkcionira dobro. OK, u svakom Dirty Harry filmu imao je nekoga da mu čuva leđa i taj je uvijek završio mrtav (spoiler, već kad sam to rekao), no teško je ne zamijetiti pomalo trendovski, buddy-buddy odnos koji je tada već bio ustaljena konstanta filmova o partnerima s oprečnim karakterima. Već kad sam napomenuo kako je sadržaj rutinski, da nastavim u istom tonu jer…

ovo nije ozbiljan krimić, ne baš. Kompozicija mu je kao i skoro u svim Clintovim autorskim filmovima, prednost daje mlađim snagama dok on stoji pomalo u pozadini, gotovo kao mitski lik kakvih se naglumio. Iako je ovdje to malo ublažio, pa je njegov lik u dobroj interakciji s Davidom, to opet funkcionira jer partnera mu igra Charlie Sheen, prije partijanja, striptizeta i tako tih stvari. Dečko je u tim godinama obećavao i imao, recimo, poštenu reputaciju. Danas kad bi igrao moralno ispravnog lika i odanog obitelji ljudi bi se valjali po podu kina od smijeha, ali Charlie se dobro snašao ulozi, iako ona ne donosi ništa novo na stol. Kao ni Clintova, iskreno, kao ni ostatak glumačkiog ansambla. Tu bi bio red spomenuti kako je film prepoun klišeja i stereotipa, za što je bio gadno dočekan od strane kritike, ali da su pogriješili, nisu. Film je krojen po Clintovoj mjeri i ovakav kakav jest više je autorski film nego neki drugi. Doduše, neće se svima svidjeti, pogotovo onima koji ne vole površne likove, klišeje u radnji, Clinta (ako takvih ima) Charliea (takvih opet ima i previše) i pomalo stripovska rješenja pri akcijskim scenama. One, doduše, lijepo izgledaju, malo zdrave akcije uvijek je dobro došlo, a ima i malo pirotehnike, što je također novitet u Clintovom filmu (scena s iskakanjem auta je urnebesna) ali vrijedi spomenuti kako da film djeluje… pomalo izvan tračnica, gotovo zastarijelo, jer je u 90-ima akcija već počinjala ići nebu pod oblake sa spektakularnošću te ga zbog toga baš i ne treba okarakterizirati kao akcijski, kao ni automobilistički, jer ima svega i svačega. Ali, to je Clint, uvijek svoj, plus mala pomoć od svih uključenih i dobijete gledljiv film. Ne nešto i pamtljiv, ali gledljiv.

Snitch (2013)

IMDb

Trailer

 

Kada mi netko spomene Dwayne The Rock Johnsona, imam razne asocijacije, bez zezanja. Čovjeka vidim kao netkog tko se dobro snalazi u avanturističkom žanru (njegov The Scorpion King je zabavan filmić za gledanje) akcijskom, komedijama (koje bolje da preskoči – znaju biti stvarno bezvezne) i općenito mi je dosta simpa lik. Zanimljivo, kad se odluči na neki projekt koji nema toliku medijsku zastupljenost, obično to završi…pa, ne onako kako bi očekivali. Još tamo daleke 2011 godine, kad sam tek pokrenuo ovaj mali blog, napisao sam par riječi o njegovu uratku Faster, poprilično uspjelom akciću osvete koji je bio sve ono što ne biste očekivali. Zabavan, dobar, zanimljiv, a opet ne tipičan holivudski projekt koji bi prštio od eksplozija i ispucanih metaka. Ne toliko originalna priča, uvjerljiv glumac, dobra režija i mali film je napravio sasvim solidan posao (iako imam određeni prigovor što su izbacili originalni kraj – ne da ovom sadašnjem nešto nedostaje). Znači, kad se ne zajebava uokolo i ne glumi Zubić Vile (ili prenabildanog Hobbsa u Fast&Furious franšizi) The Rock ima poprilično dobar nos za manje projekte koji znaju iznenaditi. I, tako, nakon skoro tri godine, Dwayne je opet odlučio posjetiti ove stranice (jer sam o njemu pisao pohvalno) i ostaviti dobar dojam kao i prošli put. Sad, meni je Pain&Gain isto tako odličan film, no to samo govori činjenicu da kad hoće, može (očito, kao i Michael Bay) napraviti nešto jako gledljivo i to bez neke posebne pompe. Ne samo gledljivo već ujedno i jedan od boljih filmova na temu droge u zadnjih nekoliko godina (koliko se ja sjećam ponude sličnih ostvarenja) te čak preživjeti i stvarno lošu reklamnu kampanju. Ne toliko lošu koliko pogrešno usmjerenu, dezinformirajuću.

Jer Doušnik nije akcijski film iako u njemu ima akcije. To je kriminalistički film koji, stvarno bi vas ovo moglo iznenaditi, funkcionira odlično zbog nekoliko stvari. Johnsonova nastupa, vizualnog identiteta i dobru priču koja, osim što priča priču, jedanko tako dobro pojašnjava apsurd američkih zakona. Glavnom liku, uglednom poslovnom čovjeku, radišnom, koji gleda svoje poslove i nema problema s pružanjem druge šanse, jednog dana sin završi u zatvoru dok mu kazna od osam godina visi nad glavom. Kvaka je; klinac uopće nije kriv. Frend mu je poslao paket s drogom, a onda ga cinkao muriji da sa sebe skine optužnicu. Da bi izvukao klinca iz zatvora, naš junak tako postaje doušnik za policiju i ubacuje se u dobro organizirani kartel kako bi izvukao informacije koje bi mu oslobodile sina. Taj stvarni apsurd američkih zakona, pojednostavljeno, ide tako da svatko može svakoga cinkati i proći s tim, dapače, to se jako podržava kao još jedno oružje u borbi protiv droge. Daj dobre informacije i slobodan si. Nađi se na krivom mjestu u krivo vrijeme i dobiješ par godine bez obzira na sve. Zakoni kao da su im ih ovi iz Hrvatske pisali, ne znaš tko koga…

Snitch se reklamirao kao akcijski film. Ne izravno, nitko nije rekao tu vam Dwayne Johnson razbija glave lijevo i desno, ali pogledajte trailer i mogli bi doći do zaključka kako je cijeli film ustvari jedna velika jurnjava praćena pucnjavom. Kroz cijeli film ima tek jedna velika akcijska scena, ona na samom kraju, i nešto malo u sredini. Ovo je stvarno samo običan kriminalistički film, koji povremeno dobije ukus obiteljske drame, koji je pak prožet otvorenom kritikom spomenutog pravosudniog sustava. Dwayne, usprkos očekivanjima, ne razbija glave lijevo i desno, ustvari, uopće ne razbija glave. On je čak i bespomoćan lik koji ima volju i nagon da pomogne sinu, ali daleko je to od štemera kakvog smo naučili gledati. Znači, Dwayne prolazi kao običan čovjek sasvim dobro, uvjetljivo. Njemu kao podrška je Jon Berenthal, kojeg svi vi, pretpostavljam, znate iz prve dvije sezone The Walking Dead. Sad, ja tipa u toj seriji nisam mogao smisliti, bez zezancije, išao mi je na jetru kao malo tko do tada, ali odgledavši ovaj film, čovjek mi je postao zanimljiv. Ulogu bivšeg robijaša koji pomaže našem junaku odradio je odlično, uvjerljivo i bez prevelikog prenemaganja (redatelj je iz svih uključenih izvukao odlične izvedbe, da budem iskren, nema preglumljavanja, nema živčanosti, sve fini glumački potezi) te njih dvojica čine dobru cjelinu jer su im karakteri različiti, a opet ovisni jedan o drugom. Kao ekstra dodatke mogu spomenuti nekoliko stvari; sporedni glumci (Susan Sarandon, Barry Pepper i Benjamin Bratt), jednostavno predstavljanje glupih zakonskih zamki (svaki laik ih razumije) i odličan vizualni izgled filma u kojem prevladavaju sive i nevesele boje, savršeno odgovarajuće za ovakvu vrstu krimića (zadnji koji mi dolazi u sjećanje je Narc) koje su pak upotpunjene zanimljivim, down to earth lokacijama. Akcija je, kako rekoh, slabo zastupljena i relativno je dobra, možda malo preintenzivna za ovakvu vrstu filma, ali dobro zaokružuje vrhunac radnje, i jedini iskreni prigovor koji imam je – klinac. Naime, klinac završi u zatvoru, shvaća da ga je frend prodao da sebe spasi, prijeti mu 8 godina i sve što treba napraviti je reći da mu je poslao paket droge. Klinac, koji skoro što ne zaplače u svakoj sceni, odjednom je pravi frajer: on ne cinka. Nemoj me jebat. Taj preokret iz plačljivog klinca u hardcore zatvorenika koji ima svoje JA je poprilično bezvezan, iskreno rečeno, i služi tek kao okidač da se otac ubaci u cijelu priču. Kad bi svi filmovi bili savršeni, ne? Uglavnom, ako to prođete, ostatak bi vam mogao biti poprilično dobar krimić koji pokazuje jednu dodatnu stvar – kad se makne od bezvezarija (da, u to ubrajam i nadolazećeg Herculesa) Dwayne zna snimiti sasvim legitiman i gledljiv film. Neka nam poživi i napravi još koji ovakav.