Archive for the ‘Kurtwood Smith’ Category

Fortress (1992)

Posted: Studeni 3, 2014 in Akcija, Kurtwood Smith, Science Fiction

2HDCkupMm6mwMpWyVJXMWTaYc71 100409.87412418_1000X1000 d5EyedFDO5HOIhj1u1CgJlrMrm5 j3z0

IMDb

Trailer

 

Mislim da je to bilo već prošle godine kako su Arnie i Sly odlučili pobjeći iz strogo čuvanog, high-tech naprednog, oružjem pojačanog zatvora koristeći se staromodnim vještinama; premlaćivanjem ljudi, ubijanjem ljudi, zajebavanjem ljudi i dobrim starim planiranjem. Hej, meni je film bio zabavan, jedan od boljih koji su ta dvojica snimila u karijerama (a imaju fajn dobrih naslova u karijerama) i jedan od boljih tih bježimo-iz-zatvora filmova. To je stara škola koliko i njih dvojica, svaki pošteni glumac trebao bi glumiti barem u jednom naslovu u kojem će bježati iz naprednih zatvora jer svi znamo da je zatvor pogrešno koncipirana ustanova – tamo naime uvijek završe nevini ljudi. Pravi kriminalci se šetaju uokolo, a birokracija ne mari za vas pa vam je jedini izbor bijeg. Toj veseloj maloj družini bjegunaca pridružio se i jedan Christopher Lambert. Highlander ovaj put nema mač, ali ima opaku strojicu, ali to ja sad već idem debelo unaprijed i kvarim vam užitak čitanja svega onoga nebitnog. Ovo je bio slučajan izbor za gledanje, da vam velim iskreno, jer sam malo poharao bespuća Interneta i naoružao se s dosta tih filmova B kategorije za koje sam čuo, za koje znam da postoje, ali koje, baš pravo iskreno, nikad nisam gledao. Što se tiče Lamberta… meni je lik iskoristiva pojava. Nije ništa ono baš poseban, ali zna se snaći u filmu, zbog čega su prva dva Highlander filma i više nego dobra – ostatak je već čista prostitucija za lovu, da ne spominjem kako je završni dio malo veća glupost, čak i za filmske standarde. Između njih je snimio par gledljivih naslova i bio relatvno isplativa filmska zvijezda koja je vraćala uloženo, koliko god vam to čudno zvučalo (primjer slijedi na kraju teksta). Stoga, o čemu je riječ? O ne tolikoj gluposti od optužbe i, naravno, bijegu iz zatvora, ali prvo ćemo malo o optužnici.

Danas vam je krivično djelo ako napravite dijete i ne možete ga uzdržavati, tj. brinuti se o njemu. Ne zajebavam vas, iako sam i sam pomislio da je riječ o zahebanciji. Naime, frenda su mi neki dan priveli u 5 ujutro u policijsku postaju i baš su mu to rekli (ima nekih neraščiščenih računa s bivšom, alimentacija i tako te svakodnevne priče) no ako se seksate (poanta ovog uvoda) jako dobro pazite da imate kondom ili stalni posao. Prvo će vas spasiti da ne napraviti nasljednika, a drugo će vas spasiti zatvora jer, da, dragi moji, lijepa naša Hrvatska počela je polako ali sigurno odlaziti u stvarno duboke i neistražene vode apsurdnosti. Takav problem ima naš junak filma. Cijeli svijet je naime uveo pravilo jednog djeteta. Ako napravite drugo… pa, recimo samo da ste veći prioritet murjacima nego Osama Bin Laden. Ne želeći da mu žena pobaci, naš junak odluči prebaciti nju, sebe i fetus u Sigurnu Zonu (Kanada, ljudi, Kanada) ali oboje budu uhvaćeni i bačeni u zatvor. Kako rekoh, apsurd od optužnice, ali takvo vrijeme je očito došlo i u stvarnosti. U zatvoru naš junak počinje polako stvarati krug povjerenja te se pretvara u neku vrstu zatvorskog Spartaka te na kraju predvodi pobunu protiv lošeg i okrutnog sistema. Na zapadu ništa novo što se toga tiče, ali nije da ćemo mu to uzeti za manu.

Odmah u glavu, ovo je ona vrsta filma koja ide na to da zabavi gledatelja,. a ne da drži moralne prodike, da pokušava biti art sranje ili nešto slično u tom duhu. Blaženstvo B produkcije. S jedne strane to je dobro jer u ovakvim projektima samo nebo je granica. Ako imate bilo kakvu ideju koja bi mogla šljakati, nema beda, završit će u filmu. Zato u njemu ima relativno zabavnih stvari. Pretjeranih stvari, ali zabavnih. Zatvorenici se kontroliraju pomoću nekog čipa kojeg na silu progutaju, zatvor izgleda kao nekakva kamena rupa, oružje se nosi na ruci… S druge strane, film ne donosi baš ništa novog na stol. Uprava je sadistička, voli mučenja i prema zatvorenicima se ponaša kao prema stoci za klanje. Među zatvorenicima će doći do sukoba, pa će glavni junak ispasti faca jer će se žrtvovati za druge… Škola klišeja, što da vam pričam. Razlog zašto sve to funkcionira jeste što film ne prodaje maglu, drži se niskih ambicija i sve što mu je u planu jeste da zabavi gledatelja uz već viđenu priču, uz poneki kreativniji detalj. Zamišljeno, ispunjeno. Još malo pozitive… film nije dosadan. Zaozbiljno. Tih sat i pol proleti dok kažete keks. Doduše, neće vas povući da ga pogledate još koji put (ili možda hoće) ali neće vas i zagnjaviti previše. Pripisujem to svrhovitoj režiji još jednog provjerenog veterana B produkcije Stuarta Gordona, koji je svoje ime na kultnim stranicama upisao režijom nekoliko djela nastalih po pisanom predlošku H.P Lovecrafta (Re-Aninator) a nije ni ovaj naslov mogao proći bez njegovog kućnog glumca, Jeffreyja Combsa (zabavan lik). Highlander je ovdje… pa isti kao i u svakom drugom filmu (Lamberta jednostavno ili volite ili ne volite – nema sredine) u svoju radnu knjižicu Kurtwood Smith upisao je još jednu negativnu ulogu. Ima poznatih faca, ima malo kreativnosti, ima malo trasha… Ako mislite da je sve to propalo po izlasku, malo ću vas i šokirati. Naime, ovo se svojedobno svidjelo publici jer je bio popriličan hit (iznenadilo i mene) pošto je na 12 milja budžeta (koji se čak i osjeti u filmu, iskreno rečeno) natukao oko 45 zarade. Dovoljno da se 6 godina kasnije snimi i nastavak. No, to je već priča za neko drugo doba. Ako vam nedostaje malo old school SF-a…

1705405,yVjSxmQKG8jEIo0sxnPAqmnCoJoOsqjoFTE4YvqUWDWL375QXtFDET2e4XRufbsXc5ZZUJNTfRv1AJcA+UohUA== 1705406,Ew1Au+EgkhcCnRN91HfHi3IAdiDtfQoSZ289M3ycDlNeLvkr2ZIXwAC6hh_T8A2HbNJMbTn0Yqcuqqw+krDp1w== 1705408,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 1705410,j8lRRzimVq0aW57pvmyVDqVmzOSWbpC9rjF0BAr1M6cCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== 1705411,2ZszRrdlkp7knRVmpJlEf6Rsa6WvealzJUF0yOC831AtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 1705414,_HybAW8WDKT_SBO5Nu3B2t69NyDPIPpYKAFvaNkfZj0MnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== fortress-1993-05-g

M8DFORT EC003 1705407,oCdddX6QNYA+aT9gGiNcCgfmE6gOHmAnWMP5vMBUiPR1Em+3vDb9zfon3uv_jNxJfz3ogxTr3jHE26akqhRXcA== 1705409,eHonzte3D+1kOKIqlxOwG77lQjp43RE0wNQTLX2pIg5QKXpUImk5zedcpGARclisRsOgZPo21DBk1HOxAsM8iA== 1705412,2M90NKt_0DZvnF1L0Omj5GQAmSgOxA4neuxgfmI5mJJQKXpUImk5zedcpGARclisRsOgZPo21DBk1HOxAsM8iA== 1705415,9wpP4VN_wfgnY1uiwLFRn0x1MMjifC_nOScX0BaIlKXUuQZpM6LPlArm0UA5ENB2KSQKrAPtYcJjzPcJVNgyTw== fortress-1993-04-g

 

 

 


Robocop (1987) Turkey robocop robocop-affiche_382447_24656 robocop-1987-movie-poster-01

IMDb

Trailer

Nisam zagriženi protivnik rimejkova, neću ocjenjivati film prije nego ga pogledam i svakako neću gubiti vrijeme uvjeravajući nekoga zašto se nešto ne bi smjelo prepravljati. Ipak, neke stvari funkcioniraju zato što su napravljene na način na koji su napravljene. Ponekad je samo ideja dovoljna da se prenese u drugi film, modernizira za potrebe novog doba i stvar može funkcionirati, kao što funkcionira u slučaju Snyderove Dawn Of Dead. Kritika potrošačkog društva i komercijalizma danas je aktualnija no ikad, zombiji su to samo da malo popune praznine i dodaju na zanimljivosti. No, kad funkcioniraju stvari iza ideje, onda je to nešto s čime treba biti jako oprezan. Jer, poslušajte samo inicijalni pitch za Robocopa; policajac koji pogine na dužnosti vraća se natrag kao stroj (i manjim dijelom kao čovjek) i provodi zakon na ulicama kriminalom preplavljenog grada, a usput izvršava i svoju malu osvetu. Razumijete? To je kao mokri san loše B produkcije u kojoj se može ugurati svega i svačega u jedan film i izvući s onim poznatim; entuzijazam. Sama ideja originalnog RoboCopa nije nešto čega bi se se trebalo držati kao da je zapisano u kamenu, kao takva ona je podložna čak i dobrim poboljšanjima, nadogradnji te zanimljivim (ako je redatelj malo bolji u svom poslu) improvizacijama. Ono što je originalnog RoboCopa učinilo slavnim jesu stvari, male stvari, iza glavne ideje; režija, vizaulni rezultat, mali trikovi koji su danas sastavni dijelovi osnovne filmske režije (već su i u vrijeme nastajanja filma bili korišteni) a i glumački cast bio je izabran gotovo s osjećajem za dobru glumu i dijaboličnu pojavu za ono što je trebalo iznijeti na veliki ekran iako se nitko od njih nije mogao podičiti statusom velike zvijezde osim možda Nancy Allen. Sve to doprinjelo onom što je film danas; kultni SF, odlične režije, zanimljivih kritika ubačenih u sadržaj i originalnih scenarističkih rješenja te čijem cjelokupnom dojmu ne smeta ni to što je dobio nekoliko mrlja u dosjeu zbog nastavaka i loše TV serije.

Priča kao takva je jednolično jednostavna; revni i pošteni policajac Alex Murphy gotovo na prvom radnom danu doživi neugodan susret s bandom koja vodi glavnu riječ u Detoritu. Neugodan susret, naravno, završi njegovom smrću, što kao naručeno dobro dođe ambicioznom direktoru tvrtke za high-tech stvarčice jer on ima plan kako zaustaviti kriminal u gradu koji bi trebao doživjeti ekonomski preporod – RoboCop. Više stroj, manje čovjek, sve zakon. Budućnost sprovođenja zakona. Kao takav, RoboCop je savršen. No, kako to već ide u nesavršenom svijetu, velika mudrost izranja na površinu; ništa nije savršeno. Umjesto da bude poslušan stroj, Murphyjeva ličnost počinje izranjati ispod sklopa bakrenih žica, a s njom i sjećanja na ono što mu je napravljeno. Naravno, u duhu nove osobnosti, Murphy na pameti i dalje ima provođenje zakona, samo što sad kreće na one koji su ga stvorili.

Film je nastao u vrijeme kad su roboti kao takvi imali zanimljivu popularnost na velikim ekranima (nije ni književnost baš nešto zaostajala) ponajviše zbog Cameronovog Terminatora. Spojite to sa motivom osvete možete reći da je film gotovo plakat za ono što je značilo zanimljive elemente u 80-ima, barem drugoj polovici istih. No, gledajući danas, film je bio projekt u kojem se može osjetiti određeno kockanje. Redatelj je bio stranac, a Paul Verhoven, iako cijenjen u svojoj zemlji, iza sebe nije imao baš ništa što bi sugeriralo da će se snaći u vodama američke produkcije, i to nasilnog SF uratka jer takve do tada nije radio (iako mi nasilje kao takvu u filmovima nije strano). Glumački ansambl sačinjen je od danas cijenjenih glumaca (naglasak na danas) ali onda su bili poznati u okvirima televizijskih programa, s izuzetkom seks simbola sedamdesetih (i uvodnih godina 80-ih) Nancy Allen. Ironično, dok je drugima karijera nakon ovog filma dobila potreban polet, njezina je počela stagnirati. Spomenuo sam nju, pa da spomenem i zanimljiv Verhovenov pristup da joj u cijelosti izbriše seksipil kojim je zračila, želeći od nje napraviti tek ženskog partnera, a ne one girl show. Cijeli je film, već kad sam kod toga, lišen nekih seksualnih motiva koji će kasnije postati njegov gotovo zaštitni znak. Ali zato nije lišen nasilja. Od uvoda, pa do kraja, postoji zanimljiv intenzitet koji je konačnom proizvodu donio onu grozomornu ”R” oznaku, no može se reći i s razlogom. Verhoven je režirao film čisto, bez drhtanja kamere (to nije valjda ni postojalo u 80-ima) forsiranja pirotehnike (iako je ima) forsiranja krvi na ekranu (iako je ima) i brutalnih scena (iako je ima) nadopunjujući sve to zabavnim crnim humorom tipa da RoboCop silovatelja upuca u njegove genitalije – pucajući kroz raširene ženske noge.

Naravno, pozitivac je zanimljiv onoliko koliko je dobar negativac tako da ih je ovdje cijela gomila, počevši od Kurtwooda Smitha i Raya Wisea (Red Formean i Leland Palmer se mogu hvaliti kako su imali okršaj s RoboCopom) preko Ronny Coxa i Miguela Ferrera, koji, zanimljvosti radi, ima ulogu i u nadolazećem rimejku. Iako u njima ima čistih klišeja, njihova karizmatičnost čini zloću zabavnom i gleda se s guštom. Peter Weller, inače isto tako karizmatična njuška, ovdje još nema tako ispoliran nastup, no baš ta nepripremljenost čini Murphya više čovjekom, opipljivim likom, a manje običnim strojem kojeg može odigrati bilo tko. To je ustvari još jedna stvar koju vrijedi spomenuti, iako su pokreti, naravno, robotski, ukočeni, drveni (izaberite naziv) Verhovenova režija, i Wellerova gluma (više izrazi lica) učinili su cijeli lik opipljivijim, humanijim što je stvar koju treba znati napraviti (zamislite Murphya kao još jednog klona Terminatora… užasna ideja). Nadogradnja je napravljena i s vizualnim dizajnom, no, iako je to primarno SF, osjećaj je takav da je mogao biti snimljen i jučer kako je dobro pogodio omjer sivila gradskog betona. Nije baš bezvremenski ugođaj već realni, što je zanimljiva nadogradnja, kao i upotreba ”reklamnih” poruka u smislu ironiziranja, kritike, otvorenog podsmijeha (opet izaberite naziv) za ocrtavanje stanja američkog konzumerizma. Dodajte na to i suptilne nijanse o traženju humanosti, kao i nametanja vlastite osobnosti nad ”sustavom” koji traži potpunu podložnost… nije ni čudo što se film uspio nametnuti kao jedan od svježijih SF naslova 80-ih, i dogurati do kultnog statusa u kratkom roku, zaokruživši to dobrim uspjehom na kino blagajnama i kritičarskim hvalospjevima. Da rimejk uspije izvući pola od te ideje… bilo bi to više nego dobro.

2317569,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 2317572,e037NFsh+Krq06U7tnE3LMvUmnWzIKMK6lhhB+S0g9uMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 2317578,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 2317581,CAy56Rwu1NrBC7b01Hj51sy_bKkE2K8SKJaTxFPaHy4ukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 2317582,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== Robocop (1987) Turkey robocop robocop-affiche_382447_24656

2317563,kbAjQ2AVf2rYpUKme42Sv4p5RZ5tEmm90NM5dkbf0Rr7Y6ndrWVt3TSkakTsbdK0YDjzV1xJTYwtQa_3w1eR_w== 2317570,eHonzte3D+1kOKIqlxOwG77lQjp43RE0wNQTLX2pIg5QKXpUImk5zedcpGARclisRsOgZPo21DBk1HOxAsM8iA== 2317573,2Bx_wdjMso4zS_5pktnGl34C3oWlB4PVCXqQwHd01XjRfXEvlZLprOD9Mx5Ha3GHNTcYybJh04GQPbBKSvfyoQ== 2317576,oIRrpKkTj1LEzuYZ0RDuZcbNKpnWABzBFhbrqElUT0N4yH5dzGfraQSztuop7g8E2nGELzdyrhtIXcIJJUmZxQ== 2317586,2M90NKt_0DZvnF1L0Omj5GQAmSgOxA4neuxgfmI5mJJQKXpUImk5zedcpGARclisRsOgZPo21DBk1HOxAsM8iA== 2317594,ZIPp_ZrhMBsQR1mNUksR_qhMKuWNa0vMvaD19GLii+37Y6ndrWVt3TSkakTsbdK0YDjzV1xJTYwtQa_3w1eR_w==


IMDb

Trailer

Trailer 2

Kada bi sad otišli i upitali svoje mame, bake, ujne. tetke, strine i susjede što se dobrog gledalo tokom 80-ih, radi čega su se prekidali svi poslovi, muževi dobivali izgon iz kuće/stana, a djeca ostavljala gladna: dobili bi nekoliko odgovora. Bila je tu Dinastija, naravno. Sjećate se dogodovština bogatog Blakea Carringtona koji je postao sinonim za obične razgovore (misliš da sam bogat k’o Carrington), pa su tu bile Ptice umiru pjevajući, australska konkurencija američkim serijama, gdje je Richar Chamberlain slamao ženska srca (iako je gay) kao svećenik koji ima život ispunjen peripetijama sa svojom Maggie, a onda imate i Sjever i Jug. Sjećeate se toga? Orry Maine i George Hazard, dva velika prijatelja koji zajedno (i razdvojeno) prolaze kroz godine koje su prethodile američkom građanskom radu, a onda i samom ratu. Serija je doslovce žarila i palila na malim ekranima te, iako je danas znaju gledati s malim podsmjehom, činjenica je da je serija školski primjer kako se radi vrhunski televizijski proizvod kojemu je namjena da traje i traje. Iako je danas opće prihvaćeno mišljenje kako je za njezin uspjeh zaslužna pojava popularnog Patricka Swayzea, ironično, to je toliko daleko od istine da bi vam trebao dalekozor da je vidite. Swayze je u to vrijeme bio običan no name glumac, koji je iza sebe imao tek zrno zapažene nastupe u Red Dawn i Outsiders. Glumački serija danas izgleda kao pravi eye candy, ali to je došlo tek kasnije. IPAK, ima nešto u njezinom castu na koji ću se još vratiti. Sljedeća stavka dnevnog reda: serija dobro izgleda jer je uložena dobra lova u nju. 25 milijuna dolara je za tadašnje pojmove bila jedna astronomska cifra koja je izazivala strahopoštovanje, ali vidi se da je lova itekako dobro uložena. Od kostima koji su se nosili, do interijera i eksterijera, pa do epskih scena bitaka koje su označile američki građanski rat. Sve izgleda odlično, čak i danas, skoro trideset godina kasnije. Vjerujte mi na riječ, baš sam je nedavno ponovo pogledao (da, pročitali ste dobro, ponovo) i stojim iza svojih riječi bez žaljenja.

Za one koji su nekako uspjeli prespavati/ignorirati/ne čuti za sadržaj: kratki podsjetnik. Orry i George se upoznaju na školovanju u West Pointu i odmah postaju najbolji prijatelji. Jedan je Južnjak, što podrazumjeva plantaže i robove, a drugi je Sjevernjak, što podrazumjeva tvornice i…, pa, bogatsvo. Iako suprotnih nazora, njih dvojica održavat će kontakt kroz godine koje dolaze, a svaki na svojoj strani imat će pune ruke peripetija s vlastitim ljubavnim problemima, obiteljima, spletkama i namještaljkama. Jedna od najpoznatijih televizijsikih ljubavnih priča ide upravo na račun Orrya i njegove odabranice Madeline pošto njihova ljubav biva prekinuta njezinin vjenčanjem za matorog supranika Maienovih, a svoj komad radnje dobit će i likovi oko njih. Usporedno s zapletima koji odgovaraju klasičnim sapunicama, počinje se polako izgrađivati stanje tenzija koje će u konačnici dovesti do građanskog rata, kao i razlaza između dva prijatelja (samo po pitanju zaraćenih strana) i njihovih muka na ratištima diljem Amerike.

Serija originalno ima 12 epizoda, ali kako su to naši televizijski genijalci odlučili malo produžiti, tako su svako prepolovili i dobili dvostruko veći broj (inače, epizoda traje sat i pol vremena) te se razdvajaju na Knjigu 1 i na Knjigu 2 (postoji i Knjiga 3, ali o tome nešto kasnije) te su snimljene u klasičnoj maniri jedan godina-jedna knjiga. Prvi dio serije zadržava se više-manje na prijateljstvu Goerga i Orrya, njihovim odnosima, ljubavnim šemama – znate već, klasična sapunica, ali se i prikazuje zašto je došlo do građanskog rata. Da ironija bude veća, robovlasništvo je bilo potpuno sporedno pitanje u tome te Abraham Lincoln u prvi mah uopće nije ni razmišljao da to napravi. Knjiga 2 su ratne godine, pregledi poznatih sukoba (iako ne onih glavnih, kao što je Gettysburg) i daljnje muke naših junaka koji su sad skoro pa na istim funkcijama, ali na suprotnim stranama. Vć sam spomenuo nešto od glumačkog casta, ali da to razradim malo detaljnije. Ova serija je zvijer što se toga tiče, monstrum, ali u vrijeme kad je nastala bilo je tek par zvijezda koje su mogle reći da su to. David Carradine bi bio jedan od njih.Jean Simmons druga. Početak i kraj. ALI… serija je imala pun kufer stare garde glumaca koji su odlučili nastupiti bez honorara, počevši od Elizabeth Taylor, Roberta Mitchuma, Johnny Casha, Gene Kelly, te James Stewarta u svojoj posljednjem glumačkom nastupu. No, to nije sve (kao u reklami za super usisavač) – dobar je komad glumačkog casta nakon ove serije postao dio pravog sjajnog Hollywooda, počevši od samog Swayzea, preko Kirstey Alley, Jonathana Number One Frakesa do Forresta Whitakera, a ako imate stvarno brzo oko, u nekoliko scena možete vidjeti i nastup Michaela Dudikoffa prije nego je počeo mahati katanom i ubijati ljude (iako, ovdje to radi s puškom repetirkom), ali, ironično i serija i American Ninja snimljeni su u isto vrijeme, samo što je serija prije izašla. Njezina kvaliteta varira, ako ćemo iskreno. Ako ste skloni trivijalnim zapletima, ljubavima koje imaju gadan predznak propasti, obiteljskim zahebancijama… onda je serija prvoklasna, barem Knjiga 1. Knjiga 2, ratni dio, pomalo gubi na fokusu jer ulaze novi likovi (povijesni, kao što su Abe Lincoln, Jefferson Davies i generali Robert I Lee te Ulyessius S Grant – na kojeg su Južnjaci još uvijek nadrkani jer je spalio pola Juga dok je trajao rat) koji općenito govore o ratu: nadahnuto ili malo manje nadahnuto, s tim da neki glavni likovi čak postaju sporedni (Orry Maine jedno vrijeme gotovo da nestane s ekrana) tako da, ako niste skloni rekonstrukcijama povijesnih bitaka (koje su odlično napravljene, bogato i raskošno) Knjiga 2 bi vam mogla biti nešto dosadnija od prvog dijela. Svejedno, mora se spomenuti da je uspješno dočaran i prolazak godina jer glumci su, uz minimalno šminke i tek drugačijom frizurom uspjeli dočarati dojam starenja, što je pripomoglo u boljem dočaravanju prolaska vremena, te stvaranju osjećaja da prijateljstvo dva prijatelja traje već oho-ho vremena. a za kraj vrijedi spomenuti i odličan soundtrack poznatog skladatelja Billa Contija, čija glazba (da ne bude da je čovjek poznat samo po Rockyu) stvara dojam potrebne epike, glamura i emocija.

Nakon što je serija završena, zaokružena i snimljen kraj koji je, barem onim koji su pogledali seriju, odgovarajući, deset godina kasnije holivudska mašinerija odlučila je napraviti i treći dio. I zamalo sve upropastiti. Jer, sadržaj je sljedeći: glavni nemesis obitelji Main i Hazard je ostao živ, odmah na početku ubije Orryja i Georgovu ženu te na kraju George i Madeline postanu par. Malo je reći da je serija ispala čista katastrofa (Orry je u knjizi poginuo u ratu, ali je preživio u seriji) iako se skoro 70 % originalnih glumaca vratilo da odigra svoje uloge (ne i Swayze, koji je pametno rekao Hell No!) te treći dio fanovi uglavnom – ignoriraju. Bez obzira na taj nesretni dodatak, originalna serija, koja je snimana u koninuitetu danas je jedna od napoznatijih mini-serija uopće i još uvijek je jako dobra, sadržajna i na visokoj produkcijskoj razini, no teško da će vam se svidjeti ako niste kalibrirani na ovakvu vrstu proizvoda. Ali, možda vam se svidi dašak nekog prošlog vremena kad su stvari bile puno jednostavnije.


IMDb

Trailer

Zanimljiva stvar, jedna od mnogih, jeste ta kako u nekim drugim vremenima relativni neuspjeh nije nužno značio kraj svega dobrog. Kada je William Shatner svojim redateljskim debijem The Final Frontier uspio napraviti ono što je rijetkima uspjelo (napraviti jako loš Star Trek film) filmski studio nije odmah otpisao cijelu franšizu, stavio lokot na vrata i rekao doviđenja svima koji su sudjelovali u njezinu stvaranju. Ne, gospodine, bila su to drugačija vremena. Doduše, iako loš, peti je dio svejedno pokrio troškove svojeg nastajanja, te nabacio koji milijun u kasicu-prasicu, što je bio, recimo to tako, mali plus u cijeloj priči. Novo poglavlje priče vam je ispričao J.J Abrams. Sada ste sigurno zastali i upitali se o kojem vragu govorim, kakav Abrams kad na vrhu stoji posve drugačiji naslov. Zanimljiva stvar, kako sam već rekao, novi dio Star Trek univerzuma trebao je govoriti o mlađim verzijama poznate ekipe te njihovom prvom zadatku. Stari, poznati i već dobrano uhodani glumci (i nakupljenim godinama nagriženi, da budem malo zloban) trebali su se pojaviti na početku i na kraju filma. Nakon skoro dva desetljeća ta je ideja izvučena iz naftalina i snimljen je posljednji Trek film. Ali, ima još (kao u reklami za usisavač s milijun dodataka) Abrams je rekao da će Star Trek 2 biti nešto kao Neotkrivena Zemlja, da će se fokusirati više na odnose između Federacije i ostalih, da će biti unutrašnjih spletki itd, itd. Nije on ni blesav kako se čini na prvi pogled. Zašto? Zato što je šesti dio Trek svemira jedan od najboljih, ako ne i najbolji (lome se koplja između Khanovog Bijesa i njega) te svako referiranje na njega pomaže ako želite dobiti na kredibilitetu.

A film vrijedi zato što su se u igru vratili neki prokušani veterani. Osim što je glumio, Leonard Nimoy napravio je i priču, a režije se prihvatio Nicholas Meyer, čiji je pouzdani pristup nisam-gledao-nijedan-trek-film-ali-zato-ću-napravit-gledljiv-film doveo do Wrath of Khan (znakovito je što se oba njegova bore za prvo mjesto najkvalitetnijih, ne). Njih dvojica odlučili su napraviti posljednju avanturu poznate posade i reći jedno dostojanstveno zbogom seriju. Misija uspjela, ali to je bio zbogom tek za neke članove glumačke posade. O tom drugom prilikom. A njih dva su složili priču koja all mighty Federaciju pokazuje u malo spletkaroškom izdanju, ne tako sjajnom i bajnom, a kakva bi to priča bila da nema i pokoju dobru urotu. Atentat na nekog dužnosnika dolazi u istom paketu. Posada Enterprisea bude optužena (ustvari Kirk i McCoy) da su izvršili atentat na glavnog klingonskog pregovarača jer ne žele da dvije strane sklope mir. Radi toga dobiju suđenje i progon u svojevrsni Gulag, odakle se tek trebaju iskobeljati van. S druge strane, Spock i ostatak posade mora pronaći pravog krivca, kao i spriječiti da ostali sabotiraju mirovni sastanak. Tu je i klingonska strana, pojedinci koji su isto tako protiv mira, te će, naravno, kad-tad morati ukrstiti fazore da vide tko je domišljatiji u bitci.

Iako film ima nešto prepoznatljivih elemenata koji su proslavili filmove (General Chang u interpretaciji Christophera Plummera može biti brat blizanac Khanu) najpametniji potez je okretanje političkoj strani cijele priče. Ne zato što je politika tako jako zanimljiva već zato što taj dio skoro da i ne postoji u Trek svemiru, ili se jako malo govori o njemu. Naravno da ne postoje idealizirana društva, pa što bi Federacija bila posebna po tom pitanju. Radnja je dovoljno intrigantna da bude zanimljiva svima, i onima koji vole pošteni svemirski fajt, i onima koji vole intrige iza zatvorenih vrata. Podloga je (Klingonci i ostali, jel’) korektna, ali to je ionako samo da se reflektiraju stvarna politička sranja koja su se događala kroz desetljeća. Akcija je besprijekorna, iako malo već viđena (Chang recitira šekspirijanske ulomke, što je radio i Khan) i sasvim dobro dozirana da omjeri budu kako treba. Glumački cast dao je sve od sebe, kao i uvijek, te se dostojanstveno oprostio od onoga što im je donijelo slavu kroz prošla desetljeća. Ali, zanimljiva stvar (još jedna) za one koji imaju brzo oko, tu su uletjeli i Michael Dorn kao klingonski odvjetnik koji brani Kirka (mali uvod u ulogu Worfa iz TNG koja će ga proslaviti), Rene Auberjonois kao starfleet časnik (kasnije će se proslaviti kao Odo iz DS9) te David Warner, koji je odigrao drugačiju ulogu i u petom dijelu Trek filmova. Tko voli bezvezne trivijalnosti, ovdje ih ima kao u priči. Na stranu to, što uopće imam na ponudi. Punokrvni Star Trek film, poznate likove, priču koja zadire u do tada neistražena područja, korektnu akciju i intrigu, zrno uobičajenog humora, korektne glumačke izvedbe, dobar tempo radnje i sigurno režiju. Puna šaka brade za to da se ovo proglasi jednim od najboljih filmova franšize.


IMDb

Trailer

Zločini iz prošlosti, zaboravljeni slučajevi i misterije koje se riješavaju u današnje vrijeme (OK,OK, u 80-ima) uvijek su kod mene imali prolaznu kartu (ja sam vjerojatno fan broj jedan serije Cold Case) i kad pronađem jedan naslov koji odgovara kriterijima, pa kad je priča još puna intrige i poveznica na stvarne događaje, pa i korektni glumci su tu…Božić je prije reda. Ovaj naslov već jako dugo imam na meti za postavit na ove stranice, ali sve sam odugovlačio jer ga nisam stigao pogledati (a prije toga je bila potraga za njom koja je najjednostavnije može opisati kao potraga za Svetim Gralom) a nisam baš navikao postavljati nešto o čemu nemam svježe dojmove jer godine prolaze, dojmovi se mijenjaju, pa da ne preporučim nešto radi čega bih dobio javni progon. Ustvari, neću vam ništa preporučiti, to radim samo s onim provjerenim, kultnim naslovima, ali ću vam ispirčati priču o tome kako novac s neba ponekad i nije tako dobra stvar. Dapače, zna biti jako loša stvar. Jer nikad ne znate kome pripada i za što je bio namijenjen.

Priču otvaramo 1962 godine i kišnom noći te jednim usamljenim đipom koji doživi nesreću. Sleti su puta koji ne postoji u nekakvoj pripizdini. Moving foreward, ljeto gospodnje, 1982 i upoznajemo dva prijatelja: Bobby & Ernie, koji su čuvari granice. Marice za sve, da budemo precizni, od ilegalnih useljenika, pa do dilera drogom. Prilikom jedne takve vožnje, Bobby (uvijek rado viđeni Kris Kristoferson) pronađe vozilo ukopano u zemlju. Stoji ono tamo već neko vrijeme i on se baca na posao otkopavanja. Pronađe đip, kostur, snajpersku pušku i kovčeg pun love. Tajnu, naravno, podijeli s frendom Erniem (pristojni Treat Williams) i njihova istraga, diskretna, naravno, jer ne žele svima reći kako su sad puni ko brod, otkriva ništa, nikakve tragove o novcu, tipu, vozilu, ali kad u grad dođu FBI dečki (povodom drugog slučaja) i priča se sazna, naši će junaci shvatiti da su naletjeli na nešto što ima veze s atentatom na JFK-a (kao, oh, recimo, drugog strijelca koji je bio na onom famoznom travnatom humku) a FBI neće biti baš od pomoći. Točnije, dečki će uprijeti iz sve snage da se cijela priča ponovo zataška.

Iako je ovo film koji odgovara uvjetima da bude hladni slučaj film, on to nije u cijelosti. Ujedno je i film situacije. Znate već, jedna stvar koja se dogodi pokreće lanac drugih stvari, a da je toliko sjajan, i nije. Glavni mu je problem narativna struktura. Početak je impresivan, em je dobra misterija tu, em su “dokazi” intrigantni, em su likovi postavljeni u dobro okružje. Problem je što film skrene malo u kriminalističke vode, pa imamo malo i lova na dilere drogom, što je opravdanje da se dovuku dečki iz FBI-a. Nakon toga, vraća se na prvobitnu radnju (koja, istini za volju, nikad ni ne nestane jer se naši junaci stalno propituju u vezi novca) ali radnja kao da je krenula u četvrtoj brzini, pa prebacila u drugu, pa se vratila u četvrtu, s naznakom pete pri završnici. Malo je neuravnotežen, da budemo iskreni. Sama priča je posve OK ispričana (iako vjerujem da izgleda bolje na papiru) glumci su odradili korektan nastup i uspjelo se postići neki osjećaj neugode u vezi svega. Reference na stvarni događaj su i više nego dobre (taj atentat još ni danas nije jasan, pa sve prolazi) i još jedna prednost (iako sporedna) jeste što ovakvih filmova baš i nema previše. U sjećanje mi dolazi A Simple Plan, koji ima ponešto sličnu radnju. Kako sam ga prvi put gledao prije nekih 20-ak godina, ovo je bilo jako dobro utrošeno vrijeme (jerbo sam zapamtio samo da je netko otkopavao nekakav đip u pustinji) te mu lake ruke otpuštam sve eventualne grijehe koji će drugi zapaziti pošto je to bilo jako dobro uloženih dva sata. Povijesne intrige, zakopane stvari, likovi koji se nađu u škripcu, zločesti G-Men-i… prodano u svako doba dana.


IMDb

Trailer

Neki dan slučajno upalim televizor da vidim malo što se događa u svijetu kako me ljudi ne nazivali neinformiranim i, posve slučajno, (ili se radilo o karmi) naletim na uvodnu špicu Pod Opsadom 2. Rekoh sam sebi, sjest ću i pogledati minutu-dvije jerbo sam slab na starog Seagala iz mlađih dana, tek toliko da pogledam jer film, ruku na srce, nisam pogledao ima već pet godina. Čak ću pregmiti i to što ga pušta RTL, izdržat ću taman do prvih reklama, a onda idem dalje… Da skratim priču, pogledao sam ga cijelog. Opet. Pa, rekoh sam sebi, već kad sam ga pogledao, u neko dogledno vrijeme ću nešto i napisati o njemu jerbo… naslov je kao stvoren za ove stranice. Bivša zvijezda, podcijenjeni nastavak… predivno. Kako to već kod mene ide…

Casey Rybeck, ex navy seal, i povremeni kuhar, ovaj put na putovanju je vlakom, a društvo mu pravi nećakinja, odlaze sa sprovoda Caseyeva brata i, iako su si oni jedina obitelj, nekako nisu povezani. Bilo kuda, nevolja svuda, teroristi s high tech zaleđem odluče oteti vlak za svoje zle planove i na našem kuharu je da im ih poremeti.A usput i sredi odnose s nećakinjom.

Tri godine ranije, kad se pojavio prvi Under Siege, dogodilo se nekoliko zanimljivih stvari. Prva je ona da je Seagal dobio prvi pravi punokrvi hit, zarada od oko 160 milja, druga je da se radilo o filmu koji reciklira Die Hard recept, teorirsti+zatvoreni prostor+zajebani pojedinac = ispao je posve dobar film kojeg su i kritičari znali pohvaliti. Treće, Casey Ryback nam je bio zgodan lik, posebice one fore oko toga što je kuhar (istina, i SEAL specijalac, ali je primarno bio kuhar) a za Seagala je postao ono što je za Willisa John McLeane. Netko uopće sumnjao da će to dobiti nastavak? Što dovodi do određenog problema. Kako, dovraga, snimiti nastavak, pronaći ponovo zatvoreni prostor i napraviti da to na nešto sliči? Bile su dvije opcije u igri: avion i vlak. Zašto je prva otpala? Zato što je Seagal već snimio Executive Decision (1996) i prpustio priliku da polomi koju ruku teroristima koji su zauzeli putnički avion tako da je vlak ostao – jedini izbor. I nije to tako loša premisa, ima nešto u tim dugačkim linijama vožnje, komforno opremljenim vlakovima, krajoliku koji je uistinu spektakularan. Problem jedan riješen. Problem dva. Priča.

Ono što je i najlošija stvar u Opsadi 2 jeste priča. OK, mogu progutati teroriste, mogu progutati i to im je vlak bio potreban kako ih ne bi otkrili (vrijeme kad GPS nije bio dio svakog električnog aparata) – ali ne mogu baš provariti kako to – djetinjasto – igleda. Opak satelit koji izaziva potrese, a sami opaki stroj izgleda ko da ga je slagao Grunf iz grupe TNT. Također, toliko su se bojali odvojiti od originala da su cijele sekvence doslovce kopirane – konfederacijska soba gdje đenerali i ostali ini sjede za okruglim stolom i mudruju. Nedopustivo za jedan nastavak čiji je budget 60 milja (25 više od originala). Ono što vrijedi spomenuti ovdje jeste – akcijske scene. Osobno, najdraži dio, onaj kad our man Casey napada lokomotivu. Vanjski kadrovi, balansiranje po krovovima pokretne kompozicije, dobra staromodna pucnjava na sve strane – takve stvari izvlače nastavak na razinu podnošljivosti. Ali, hej, ja volim vlakove i radnju na njima tako da, ne shvaćajte me zaozbiljno. To ono zaigrano dijete progovara iz mene. Vrijedi spomenuti i cijeli niz efektinih eksplozija napravljenih preko minijatura, jako dobar materijal za akcijski film. Prava je šteta što se nije malo više uložilo u razradu bolje priče. Ako ste pomislili da je sve to bilo iscipelarito na smrt od strane kritičara i publike… pomislite tu pomisao ponovo. Film je u konačnici okrenuo 110 milja zarade, a nisu ni kritičari bili nešto previše strogi, čime je Seagal okrenuo još jedan posve pristojan hit u karijeri (i gotovo posljednji) i nekako mi je sablasno slušati njegove ideje kako bi napravio i treći dio. Ruku na srce, treći dio je zvučao i zanimljivo kad se u priči nalazio i redatelj originala, Andrew Davis (The Fugitive) kvalitetan redatelj (mora biti kad je uspio napraviti dva najbolje Seagalova filma), no stvari su postale bizarne kad je Seagal počeo kominjati nešto o nekakvim alienima i tome da naš omiljeni Karapanđa Ryback ode u – svemir.  Čovjek se sigurno šalio. Morao je. Ili je bio napušen. Nema drugog pojašnjenja. Znači, “dvojka” jeste slabija od “jedinice” ali još uvijek nekoliko svjetlosnih godina od smeća kakvo Seagal snima danas. Dovoljna preporuka.


IMDb

Trailer

John Travolta mi je oduvijek bio simpa tip, jedan od onih koje ne možete postaviti u nekakav određeni kalup, a čije filmove znate, onako, površno. Kruži glasina da mu je u nekom vremeno Q. Tarantino oživio karijeru i od njega napravio zvijezdu. Odmah da vam kažem, u povjerenju, to je gnjusna laž. John Woo je taj koji mu je oživio karijeru i to na način da mu je u ruke utrpao dva pištolja, natjerao ga da ubije par ljudi i izvuče ono na površinu što do tada nismo znali – Travolta je baš cool kao negativac. Zaboravite na plesanje i pjevanje, ovo je ono što čovjeku leži. Tko je pak sad John Woo? Dobro, malo karikiram, svi znalci filmske umjetnosti (pri čemu baš i ne morate biti ljubitelj akcije) znaju to ime. To je tip koji je prešao u Ameriku raditi filmove, s većom lovom i većim zvijezdama. Samo, netko mu je zaboravio reći jednu stvar. Ameri vole egzotiku…dok je izvan USA. Kad je prebace kod sebe, onda u roku odmah dobiju želju to malo modelirati po svojem viđenju, tako da jako brzo egzotika postane…nešto o čemu se pričalo. Slomljena Strijela jeste školski primjer toga što se dogodi kad netko needuciran želi napraviti akcijski film koji bi se treba svidjeti baš svima. Ne ide to tako.

Deak i Hale su frendovi, dobri frendovi, najbolji (valjda) i usput su piloti. Jedne večeri, dok se vozikaju s supermodernim  B-3 stealth bombarderom (iliti, tada je bio), Deak iznenada poželi roknuti frenda jer ima plan kako se domoći dvije nuklearne glave koje prevoze. Radi prodaje, naravno. Hale nekako preživi, udruži snage za valjda najzgodnijom renđericom koju možete pronaći u divljini i njih dvoje krenu hebati Deaka po pustopoljinama Utaha.

Osobno, meni je ovo baš zabavan film. Mislim, Travolta kao cool bad gay jeste onaj najbolji dio cijele priče, ima tu i malo poštene akcije, ekspolozija-dvije, bez Samathe Mathis bih nekako i preživio, a ni krajolik Utaha baš ne poziva na nekakvu spektakularnost pri kadriranju. Ipak, film ima tempo, nije nešto rastegnut, lijepa, čista fizička akcija i priča je dovedena taman do granice da bude stripovski nabrijana, ali ne i bedasta. No, ono što nedostaje… Woo i njegova egzotika.

Oni koji malo bolje poznaju njegov matični opus složit će se da su svi prepoznatljivi elementi ovdje ; frendovi kao ljuti suparnici, pirotehnika i akcija koja, iako provedena pod strogim zakonima američke cenzure, još uvijek ima ono nešto prepoznatljivo i ono što nedostaje jeste – pa, gotovo jedan debeli komad scenarija. Recimo, dio o karakterizaciji naših junaka. Znam, tko je to vidio tražiti u akcijskom filmu, no kad sve karte polažete na sukob koji vode dva frenda, onda je valjda logično pokazati zašto su oni dobri frendovi. Jer, Travoltin lik jede onaj od Christiana Slatera za doručak. Dvije posve suprotne komponente, a to baš i ne ide ruku pod ruku s predstavom kako između njih postoji i dublja povezanost koja njihove dvoboje treba postaviti u nešto emocionalnije nabijene. Kad njih dvojica ratuju, to je onako, školski – psiho vs herojčina (Slater mi je isto simpa u ovom filmu, malo je zbunjola, što je uvijek prihvatljivo) i malo se izgubi ono da je to trebalo biti – žešće.

Već kad smo kod toga – akcija. Neke scene imaju dobrih fora, ima tu stila, ima tu poznate koreografije, ali toliko zatušene da je gotovo neprepoznatljiva. Do dana današnjeg, vizualno, Woov najbolji film iz amerikaniš faze ostaje Hard Target. Scenaristički najkvalitetniji – Face/Off (ali to su priče za druge teme). Tome su krivi, naravno producenti, koji su se poplašili da bi brutalniji prizori mogli odbiti publiku. To je kao da dovedeš Mocarta da ti sklada Simoninu “Tlebam Lovu”. Da je riječ o drugom redatelju, malo manje atraktivnim glumcima, film bi prošao ispod radara tako nisko (niže nego B-3 korišten u filmu) da ga se nitko ne bi sjećao. Ovako je, čak i za ove kreativno ograničene uvjete, bio hit. Oko 70 milja domestik, oko 160 po svijetu. Neloše. Ali, realno gledajući, sve što se tu pamti jeste Travolta. Kao i to da mu negativci baš dobro leže. Sam film – da je gubitak vremena, nije. Da je nešto ektra posebno, nije. Nešto između. Ovisi na kakvu ste razinu akcije i kvalitete iste kalibrirani. I, jedna napomena, Hans Zimmer je opet krivac za soundtrack i ovo je par stepenica ispod onog što je radio za The Rock, no ima jedna prepoznatljiva tema. koja se, neformalno, koristi i u serijalu Scream. Što reći, čovjek zna znanje.

True Believer (1989)

Posted: Ožujak 20, 2011 in James Woods, Kurtwood Smith, Thriler

IMDb

Trailer

James Woods zna glumiti. Kratko i jasno. Usput je i faca. Obično svira drugu violinu u raznim A produkcijama, no tu i tamo se zaleti u samostalne vode te snimi nešto izvan uobičajenog. Kao što je ovaj film. Eddie Dodd je James Woods, lik kao napisan za njega, mutni odvjetnik brza jezika, još bržih misli, s ponekim moralnim dilemama i pomaknutim osjećajem za pravdu.

Priče ide ovako. Kinez ubije drugog kineza, kinez završi u zatvoru. Novi klinac, tek jučer sišao s fakulteta (mlađahni Robert Downey Jr prije nego je promjenio ime u Tony Stark/Iron Man) dolazi do sudnice, napravi idiota od sebe i upozna legendarnog Eddiea. Zašto? Klinac želi učiti od majstora kako se zarađuje kruh odvjetnički. Kakve veze ima onaj kinez s početka? Njegova majka dolazi do Eddiea i moli ga da joj spasi sina iz zatvora jer, pazi sad, mali nije kriv. Eddie upozna klinca reda radi, ali uskoro postaje jasno da nešto ipak nije kako treba. I kreće zaplet u kojem će se razotkriti i jedna velika zavjera policajaca, klinac Downey će shvatiti da biti odvjetnik znači biti marica za sve, a Eddie će pokazati svima zašto je glavni frajer u kvartu.

Sudsko-kriminalistički triler Josepha Rubena (The Stepfather– original) ima ono nešto. Likovi su puni, imaju dubinu i širinu, a ne smeta previše ako odlutaju u karikiranje. Woods ima najviše manevarskog prostora i to koristi odlično, on je mešter cerominije, no zaleđe mu pruža dobro smišljena priča. Naizgled rješeni slučaj postaje ne-sudi-knjigu-po-koricama pa iako konačno razriješenje ima blagu notu zbrzanosti, jednostavno se osjeti kako se s malo napravilo puno. Osuđeni Kinez je antipatičan i loše glumi, njegovo izigravanje zatvorenika i čovjeka kojeg je pregazio sustav jednostavno je loše te sam se u par navrata otvoreno zapitao za kojeg mu vraga Eddie pomaže. Tu se valjda trebala naglasiti Eddieva požrtvovanost, što je uspjelo samo donekle. Triler koji nema nekakvog posebnog iznenađenja u tijeku radnje, pa čak i posebne napetosti, ali isporučuje visoku razinu zanimanja za radnju. I glumi James Woods. Woods je faca, zato film ima jednu vrijednost više.