Archive for the ‘Lance Henricksen’ Category

Jagged Edge (1985)

Posted: Veljača 22, 2018 in Jeff Bridges, Lance Henricksen, Thriler

  

 

IMDb

Trailer

 

Kada ste posljednji put gledali dobar triler koji uključuje suđenje? Ima već dugo, zar ne? Znam, ne snimaju se više kao nekada. Čak ni John Grisham ne piše više rakve stvari, a čak i ako se snimaju, onda imaju više svega drugoga nego li samog suđenja (Lincoln Lawyer, primjera radi). Na ovo sam naletio slučajno. Malo sam išao istraživati te trilere 80-ih (jer mi je akcija, SF i sve ostalo postalo malo dosadno) i nekako sam zapeo za ovaj. Dobri glumci, zgodna priča, nikad ga gledao… Sve razlozi zbog kojih sam odlučio potrošiti malo vremena da bacim pogled. I, da, scenarist je zloglasni Joe Eszterhas, znate ga, čovjek je napisao Basic Instict. Začudo, ovo je nešto slično, San Francisco područje, ima i policijska istraga o gadnom ubojstvu… ali je drugačiji od Sirovih Strasti jer… pa, ovo je ipak samo triler, bez jakih seks stvari, iako ima zrno i toga, ali samo zrno. Pa sam odlučio malo pročitati trivijalnosti jer to je nešto što radim kad mi je dosadno, čitam što se događalo iza scene i naletio sam na par zanimljivih stvari. Film je inače na dosta dobrom glasu, kritičari ga vole, publika ga je svojedobno voljela jer je fino zaradio, a išlo se toliko daleko da se čak razmišljalo i o nastavku (kojeg je trebao režirati Michael Crichton, što je stvarno zabavna slučajnost jer sam ga malo spominjao zadnjih dana) ali nije mi jasno što je tu trebalo biti nastavak jer je film lijepo zaokružen. No, kaže Eszterhas da je bilo nekih problema. Studio je htio izbaciti Glen Close jer nije bila dovoljno atraktivna, fizički. Meni je izgledala sasvim dobro u filmu, ali što ja znam. Drugo, ovo je trebala biti čistokrvna sudaska drama, suđenje, prigovor, pozivam sljedećeg svjedoka… taj tip filma, ali studio (ti producenti su baš naporna gamad) nije vjerovao da će takav pristup donijeti uspjeh, pa su odlučili malo promijeniti stvari. Ispalo je da su bili u pravu, ali tek djelomično. Film jest postigao uspjeh, ali osjeti se da je bilo malo navrat-nanos dopisivanja scena, što je pak poremetilo ravnotežu triler-drama-ljubav odnosa u samoj radnji.

Film se otvara scenom ubojstva. Jedna od onih kakve su se mogle i mogu vidjeti u stvarnosti; lik upada u sobu ženi, veže je i izrezbari velikim nožem (jagged edge – oštrica sa zubima). Prebacujemo se na hot shot tužitelja koji dolazi na mjesto zločina i odmah optužuje muža ubijene. Žena je imala sav kapital u ruci, naravno da je muž kriv. Da bi dokazao nevinost, muž unajmljuje odvjetnicu koja ima reputaciju u sudnici – da je jako dobra u svom poslu. Iako se slučaj čini kao jasna stvar, ipak nije sve tako jasno. Tajne izlaze na vidjelo, zataškavanja, laži, ljubomora i sve ostalo što postoji u tom svijetu će izaći na vidjelo, što dokaze i teorije čini… pa, sad, ili jako predvidljivima ili jako zakompliciranima – morate pogledati film da vidite kako se sve na kraju odigralo. Moram priznati da volim taj neki staromodni pristup ovakvim trilerima. Policijska istraga je prava policijska istraga, likovi dolaze, likovi pričaju, likovi istražuju – nema prečaca. Da, znam, za neke nove klince to je sve dosadno i zastarijelo, ali kad se gleda ovakav tip filma, ako je napravljen dobro, ostavlja dojam da ste pročitali dobar roman. Gotovo se može osjetiti kako je ekipa iza kamere igrala na karizmu glumaca, na priču, na detalje i preokrete, ali sve to bez puškaranja, ubijanja i velikih eksplozija. Ne znam, možda što sam stariji  počinjem polako gravitirati nekim smirenijim stvarima ili sam se jednostavno nagledao akcijašenja da mi je ovo svakako jako dobra promjena, pa mi je možda film zato i sjeo bolje nego je u stvarnosti dobar.

Iskreno rečeno, film nema nikakvih mana. Osim jedne. Koja nije toliko mana koliko… pa, ono što sam vam rekao o uplitanju studija. Originalni scenarij bio je pravocrtna sudska drama, konačni rezultat je podijeljen na nešto kao ljubavni podzaplet (odvjetnica i optuženik se spanđaju – očekivano) i na sudsku dramu, s tim da ni jedno baš nije do samog kraja ispunilo očekivanja. Sudski dio je odličan. Preokreti u sudnici, dokazi, svjedoci koji lažu, činjenice – sve 5. Ljubavni dio baš i ne šljaka jer jednostavno to nije to, tj. vidi se da je to ubačeno samo zato da se napravi dodatna napetost oko toga da li je muž kriv ili nije. Sudski dio zato počinje malo kasno u radnji, što znači da treba pregurati ono prije toga. Srećom, film je pun dobrih glumaca. Jeff Bridges je u mlađim danima bio prava stvar (danas se više zajebava uokolo) i njegova izvedba je tip-top – ne znaš da li je nevin, kriv, podmukao, nevinašce ili mu netko smješta do samog kraja. Glenn Close je… zanimljiva. Ona nije toliko atraktivna ili superzgodna, ali ima neki privlačan štih zbog kojeg njezin lik ima uvjerljivost. Osobno sam mišljenja da bi stvari bile još bolje da su se držali sudnice i takvog pristupa priči, ali već kad je napravljeno ovako, što je tu je. Peter Coyote je odličan u ulozi tužitelja koji pod svaku cijenu želi osudu i ne bira sredstva pritom, ne znaš trebaš li podržavati čovjeka ili ga mrziti. Robert Loggia ostao je neiskorišten, nažalost, uloga za zaboraviti, a u maloj ulozi se može vidjeti i mlađahnog Lance Henriksena. Upozorenje za kraj, ovdje nema nikakvih vizualnih atrakcija, nema čak ni krvavih scena iako je dvostruko ubojstvo u pitanju, što znači da cijeli film leži doslovce na leđima priče i glavnih glumaca. Moglo bi se reći da je ponešto i predvidljiv, ali to govorim samo zato što sam se već nagledao tih sudskih trilera da su mi svi predvidljvi, pa to nemojte uzimati za manu. Ako volite sudske misterije i napeta suđenja… ovo može proći kao stvar koju tražite. I ako volite vidjeti kako glumačke face dobro rade svoj posao.

 

 

 

 

 

Oglasi

the-terminator-5 The Terminator copy terminator_poster terminat terminator-1984-german-r2-front-cover-103319

IMDb

Trailer

Ponekad je neke stvari bolje ostaviti na miru. Najozbiljnije to mislim. Danas je postalo popularno iskopavati stare naslove i raditi njihove obrade, polirati do visokog sjaja njihovu radnju i nanovo je prodavati nekoj novoj generaciji gledatelja te, narafski, zaraditi brdo zelembaća. Nažalost, taj visoki sjaj obično se provodi tako da se u novi filma natrpa gomila specijalnih efekata i to obično bude to, završena priča, što je promašen koncept kod pravljenja remakova. Stari ili originalni filmovi nisu svoj šarm temeljili na specijalnim efektima već su isti bili podrška dobroj staroj umjetnosti, danas praktički zaboravljenoj, pričanja zanimljive priče. Zato imam svoje velike sumnje da će novi Robocop imati onaj dobar štimung pravog filma kao što je ima originalni Robocop, ali uvijek sam otvoren mogućnosti da griješim. Možda film ispadne bolji od očekivanog. Načelno, nisam protiv remakova, ma koliko to čudno zvučalo, jer ponekad stari naslovi imaju prostora za doradu. Neki više, neki manje, neki su čak i dobar materijal koji se može modernizirati, ali gledajući kroz staze prošlosti, The Terminator nije naslov koji bi pripadao toj skupini. Čak ga ni ne volim tako jako da bih položio svoj život za njegovo ostavljanje na miru, ali taj film poslužio je kao dobar poticaj da se napravi drugi film, nastavak, koji pak savršeno zaokružuje pažljivo ispričanu priču. Kako je vrijeme pokazalo, taj koncept, ne diraj ono što je dobro, ne postoji u blagajnama filmskih studija, pa smo tako dobili i treći dio, koji je simpatičan do neke mjere, ali debelo ispod razine prva dva, a onda smo dobili i neki još čudniji četvrti dio, koji je već odlutao u neistražene vode čiste gluposti. I na pomolu je peti dio, koji bi, ako glasine nisu preuveličane, treba vratiti originalnu postavu prvog filma. Naravno, priča više nema nikakvog smisla (sad su u pitanju 50-te godine prošlog stoljeća, djed i baka od velike bijele nade Johna Connora) te me ne bi iznenadilo da, ukoliko film bude uspješan, stvarno dođe i do ”ozbiljne” realizacije one MTV parodije gdje Terminator čuva samog Isusa Krista, jer lagano je moguće da je upravo on  ustvari pra-pra-pra-pra-pra-pra rođak Johna Connora. Ne daj Bože.

No, vratimo se originalnom filmu. Pretpostavljam da ste ga gledali , osim ako niste spavali hibernacijski san kao Ellen Ripley, pa uglavnom znate sve o njemu. Kako rekoh, osobno sam skloniji nastavku nego originalu, ali jako cijenim ono što sami film predstavlja. Ne samo kao film jer kroz njega je moguće pročitati i neke stvari koje nisu toliko striktno povezane uz njegovu radnju već pokazuju i jačinu nečijeg talenta, kao i dominirajuće motive koji i nisu tako tipični za science fiction žanr, ali se savršeno dobro uklapaju. Doduše, ako pogledamo malo kritičnijim pogledom, film ima jednu jednu zanimljivu osovinu radnje, pomalo klišej, ako ćemo iskreno, a to je epska širina borbe između dobra i zla. Srećom, to je ostalo samo u naznakama, te je koncept ideje sveden na dvoje ljudi i jednog kiborga, ali još uvijek ostaje ono da je ”John Connor jedina nada daljnjeg čovječanstva”, čime paralela s Isusom Kristom, tako slučajno spomenuta, postaje malo uočljivija. Osim tog pomalo iritantnog detalja (cijenim ja vodstvo jednog čovjeka – Winston Churchill je pravi uzor za to – ali nikad sam pojedinac nije tako dobar) film je – ono što se ne ističe baš previše – ustvari jedna ljubavna priča. Doduše, odigrava se u pomalo čudnim uvjetima, stalnom bijegu, ali toliko je dominantna da sve ostalo pada pomalo u drugi plan, ako ste skloni malo dubljem viđenju likova, naravno. Ako ste za eksplozije, ima i toga. I to jedan jedini razlog zašto Terminator odskače od sličnih uradaka koji svoju privlačnost pokušavaju naglasiti povećom količinom ispucanih metaka (to je ujedno razlog i zašto Terminator 3 ne funkcionira) jer ta povezanost dvoje potpuno outsiderskih likova čini put do gledateljeve pažnje. Povežu li se gledatelji s likovima, što u ovom slučaju uspjeva bez greške, sve oko njih, kao što su eksplozije, samo fino nadograđuju napetost koja ih okružuje. To je vrlo jednostavan koncept, i obično se baš on izgubi kad se radi obrada, te pitanje – zbog čega remake ne funkcionira tako dobro kao original – postaje pomalo besmisleno jer je odgovor, pa… nekako očit.

James Cameron njime je otvorio sebi vrata među velike igrače. Film kao takav imao je nula potencijala, barem što se tiče filmskog studija koji je uložio 0.00 dolara u njegovu promociju, ali je usmena predaja od njega napravila čuda, poguravši ga do statusa solidnog hita (na oko 6 milijuna navukao je 40 zarade) i nimalo suptilno je naznačio što je glavnina njegovih ideja. Čvrsti junaci, outsideri koji su u sukobu sa svima što čak i maglovito podsjeća na autoritet (kasnije će bome pravo opravdati tu svoju reputaciju – ispada da kad piše te likove zamisli prvo sebe) i napredni izgled svakog svojeg filma. Tu radim malu stanku i po strani ostavljam junake i ljubavnu priču te ulazim u to da film izgleda – nevjerojatno. Kad se u obzir uzme koliko je koštao, konačni izgled gotovo imspresivno skriva činjenicu da je sve to napravljeno ispod cijene. Može se kad se hoće, što bi se reklo, čak i kad se nema s čim. Film po pitanju specijalnih efekata ne šteka ni na jednoj sceni, iako je animatronika pomalo… pa, vidi se da je animatronika, što nećemo uzeti za zamjerku. Preko obračuna vatrenim oružjem, do glomaznih eksplozija, film ima uravnotežen ritam i tempo (radnje) ali i sama količina efekata nije tolika da bi dominirala nad pričom, no prisutna količina opet je dovoljna da zadovolji sve ukuse, što je stvar koja rijetko kad uspije kad ste ograničeni s lovom. Što se tiče same priče, ljudski borac iz budućnosti brani ženu koja će postati majka velikog vođe od još većeg zlog robota (taj sadržaj na prvu tako jako baca na neki loš SF film da je to nevjerojatno) drži vodu toliko da ne vrijeđa inteligenciju, a opet pokriva sve važnije sastojke koji su potrebni za radnju (napetost, akcija, emocije, romanca). Bila je tu i tužba od pisca Harlana Ellisa da je Cameron pokrao neke njegove priče te, iako on kaže da nije, uzevši u obzir kako je Avatar…khm, rip off svega i svačega, sklon sam povjerovati da tu ima i malo istine (možda ne toliko koliko se priča, ali nešto) i ta tužba je riješena nagodbom iza zatvorenih vrata. Na stranu to, emocije i akciju, kao i vizualni stil, za završnicu vrijedi spomenuti da sve to ne bi ni upola tako dobro funkcioniralo da se pri ruci nije našao probran cast što kvalitetnih glumaca (Lance Henriksen, Linda Hamilton i Paul Winfield), što pomalo macho zgodnih (Michael Biehn) a što impresivnih svojom pojavom (Schwarzenegger) čime su jedni drugima pokrpali one rupe u nastupima (Biehn i Arnie, iako su mi jako simpatični i cool glumci, nisu baš jaki u glumi – više su karizmatični) i napravili posljednji komadić slagalice koji je dobro sjeo na svoje mjesto. Danas je cijeli film još uvijek ispred svog vremena, iako mu je narativa strana (veliko apokaliptično zlo) možda malo izgubila svoju draž jer taj je motiv postao prežvakavan iznova i nanovo kroz stotine filmova. Što reći za kraj? Apsolutno ništa. Ako uspiju (opet) zajebati novu verziju stare priče (bez obzira imali li originalne glumce ili ne) uvijek nam ostaje original za pogledati. I dobro se zabaviti.

2099044,KGA8kuoMlRTexsKB8MiJpZYSkXPJlDG_aSjZB2NyY5et5nv32EGTV6zGRHbiSj4J6iXr2vhUzGnCwmhp5HRNsQ== 2099059,+wriAlIJ19davfGDvXzlIufQWkKiLVaABmjAIxDq6vwCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== 1236144038_t1_promo_ 1236144820_t1_promo_ blu-ray-terminator-remastered-stock-nuevo-sellado-488-MPE4441710744_062013-F terminat tumblr_mb9w0x8yXT1r344y9o1_1280

2099043,yclV0JryrnrrvfDuNO_NYRiSMlcozjyT5wpxP95fyX7LUiAqkAXxkJMsmuoJYNQHtGeAMcKK97fbpLbH+rGI6g== 2099047,iEMoloDOhsjC4_RkI1Wpm4KxRhah3V6l_sX_MwGE2kFQKXpUImk5zedcpGARclisRsOgZPo21DBk1HOxAsM8iA== 2099048,gs_pOGJAWG7ldB1ZVY4e_dWMjlf7yjGPytQQEAbEW4HRfXEvlZLprOD9Mx5Ha3GHNTcYybJh04GQPbBKSvfyoQ== 2099049,z+Bg4oJPl3Uow68TZvwwLwUroV4SU8PL9AvPW44uu0r37f0lxjx99739iAnbLhL0RGx37Cc1sqYCy1AsbIYeeA== 2099057,heGmd4BnxslW9RH2r7_RswzkbCMaFtgPQzFRnpCLrdX37f0lxjx99739iAnbLhL0RGx37Cc1sqYCy1AsbIYeeA== terminator-1984-german-r2-front-cover-103319

Near Dark (1987)

Posted: Veljača 14, 2013 in Bill Paxton, Horor, Lance Henricksen

l_93605_7254a5c1 l_93605_f7c371e2 l_93605_ff8c9795 l_125310_0093605_eae697dal_93605_6d585bc4 l_93605_a467cded

IMDb

Trailer

Razmišljam da napišem roman s vampirima. Ne zezam vas, danas su jako popularni, ima ih posvuda i zamalo je proglašem dan svjetske žalosti kad je Twillight sagi došao kraj. Naši pisci pišu o njima, strani pisci pišu o njima, pa si nekako mislim da bih mogao i ja. Već se vidim kako ulazim u izdavačku kuću, rukopis pod rukom, susrećem nekog educiranog izdavača i govorim: ovo je, stari, bomba. Vampiri ubijaju ljude, ljudi ih tamane k’o žohare, krv na sve strane. I već vidim kako me isti taj izdavač gleda blijedo i govori, intonacijom Eddia Murphya: Get the fuck outta here! Tužna je činjenica da su vampiri danas izgubili ono nešto što su imali godinama, desetljećima, jebote, i postali bullshit roba koja se prodaje curicama i dečkima željnih… svjetlećih vampira? To je jednostavno krivo, kako god da pogledate. Krivim Stephany Mayer što je unazadila vampirski žanr stoljećima unatrag, to je udarac od kojeg će se stvarno, stvarno, stvarno teško oporaviti. No, posao je posao, zar ne, i prodaj ljudima ono što traže, a kako je Sumrak postao globalni fenomen, nekako sumnjam da smo se riješili teen, emo, what ever vampira za dogledno vrijeme. Ipak, postoji riješenje i spas za one koji još uvijek vole pošteno sisanje krvi, krvoločne krvopije, pa čak se nađe nešto i za one koji vole poštenu ljubavnu priču u svemu tome. Mislim, kad kažem poštenu, onda mislim uvjerljivu, ne onu koja vrijeđa inteligenciju gledatelja (Bella Swan je prazna ploča koja bez Eddy Boya ne bi ni postojala, take that, feministički pokretu!) jer ako likovi nisu uvjerljivi, uzalud vam trud svirači. Rekoh to, ali da odmah nadovežem kako je ovo film nastao pod izravnim utjecajem…pa, ničega. U njemu je sve poprilično originalno, što je rijetka zvijer u žanru, a napravila ga je žena koja je ovih dana u središtu (opet) pažnje radi svojeg nedjela o lovu na Osamu Bin Ladena. Da, Kathryn Bigelow nekad je snimala jako dobre filmove (drago mi je za onaj njezin Oscar, ali dobila ga je za krivi film) i, iz priloženog, horor joj je odgovarao isto kao i akcija. A to je samo početak, u ovom filmu ima toliko dobrih stvari da ni sam ne znam odakle bih počeo nabrajati…

Radnja, možemo krenuti i od nje, prati Caleba, pristojnog i zgodnog dečka iz malog grada koji jedne večeri upozna Jenny, djevojku u slučajnom prolazu. I frcnu iskre, ljubav na prvi pogled i već kad se pomisli kako će to biti još jedna ljubavna limunada made in 80-te, ispostavi se da onaj ljubavni ugriz od Jenny i nije bio tako bezazlen, da je ona ustvari vampir te da je dio nomadske ”obitelji” koja luta Amerikom i preživljava. Svejedno, ona iskra ljubavi ostane između njih dvoje, no problem je psihotična, krvoločna i nadasve opako vampirska ”obitelj” koja baš i ne šmeka pridošlicu u svoj klan, a stvari postanu pravo krvave kad Caleb odluči Jenny i sebe podrvgnuti postupku koji bi ima, možda, mogao vratiti ljudskost, što ostatk obitelji vidi kao pozivnicu da ga napadnu iz svih snaga.

Znate, ovaj film je trebao dobiti remake. Stopiran je jer se pojavio Twillight. E, sad, to nije ništa čudno ako ne čujete ostatak priče. Producenti su rekli da su stopirali remake jer su Near Dark i Twillight jako slični te bi jedan patio nauštrb drugog. Pročitao sam to, pa pročitao ponovo. Negdje na pol drugog čitanja shvatio sam jedno: producent ili nije gledao jedan od ta dva filma, ili nije gledao nijedan. Negdje je čuo riječ ”obitelj” i povezao ta dva filma u istu cjelinu. Za razliku od Cullenovih, ”obitelj” u Near Dark uopće nije obitelj u pravom smsilsu riječi već grupa sastavljena od pojedinaca koji čine malu nasilnu cjelinu. Oni love, ubijaju i dijele ono što im je potrebno da bi preživjeli, nisu dobrih manira, ne šmekaju moral i teen gluposti. Oni su vampiri i tako se ponašaju. Ipak, ono što je zanimljivo, brane svoju malu družinu jer izvan njihovog kruga ne postoji nitko drugi, tj. nije važan, što ih izdvaja iz gomile sličnih negativaca. Ono što ih ne izdvaja jeste…pa, znaju biti jako zli gadovi. Nasuprot toga, film ima zanimljivu ljubavnu priču, kao i malu inovaciju. Prvo, priča je OK, ništa posebno što bi slomilo srca milijunima obožavateljica, ali donosi malo dramatike i kontrast prolijevanju krvi. Vampiri i romantika idu zajedno kao ruka i rukavica, ne. Druga stvar: postoji način da se riješi pitanje vampirizma. Bez brige, nije riječ o traumatičnoj gluposti tipa ”sjajimo na suncu” već o zanimljivoj i intrigantnoj ideji, koja nimalo ne odmaže vampirskom žanru (svaka inovacija, ako ima imalo smisla, može proći). Rekoh vam što. Sad da vam kažem tko. Ekipa iz Aliensa. Lance Henriksen, Bill Paxton i Jennete Goldstein. Vidi se da su se dobro zabavili na prijašnjem filmu, pa su to malo prenijeli i ovamo. Društvo im pravi Adrijan Pasdar… što ja znam, lik je ni tu ni tamo, ali može se pogledati. Režija je posve dobra, očekivano, efekti su uvjerljivi i korektni, a priča ne vrijeđa inteligenciju. Film se, tokom premijere nije baš proslavio, ali do danas je stekao kultni status. Ja bih rekao: opravdano, ali to sam samo ja. Ako su vam dosadili feminizirani vampiri koji su sve samo ne vampiri, uvijek postoji lijek za tu bolest. Zdrava doza dobrog filma. Kao što je ovaj.

2049683,6yuwvvUzzTyarDYfSSiAJ74WK5h8SmJ14QgdQcgjxUg9XFBzVwqcUXsds9NSYsDNY3ruOmmqefLhVA86hafmjQ== 2049684,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 2049686,Ew1Au+EgkhcCnRN91HfHi3IAdiDtfQoSZ289M3ycDlNeLvkr2ZIXwAC6hh_T8A2HbNJMbTn0Yqcuqqw+krDp1w== 2049687,_HybAW8WDKT_SBO5Nu3B2t69NyDPIPpYKAFvaNkfZj0MnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 2049689,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 2049690,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2049691,KfnjKqgkbh2T0X2VL_oYxQeETSJk7jPV7rXq8nD_PwQ9XFBzVwqcUXsds9NSYsDNY3ruOmmqefLhVA86hafmjQ==

2049680,kbAjQ2AVf2rYpUKme42Sv4p5RZ5tEmm90NM5dkbf0Rr7Y6ndrWVt3TSkakTsbdK0YDjzV1xJTYwtQa_3w1eR_w== 2049681,dO_Z8ccVL3aZEhxqReihxcKuV_rcaLT+RmES9Vem3ol4yH5dzGfraQSztuop7g8E2nGELzdyrhtIXcIJJUmZxQ== 2049682,z+Bg4oJPl3Uow68TZvwwLwUroV4SU8PL9AvPW44uu0r37f0lxjx99739iAnbLhL0RGx37Cc1sqYCy1AsbIYeeA== 2049685,nNAXiVIEjJ6cQinF_vUhr_8pbcYuPIvy6OggEqGUCnRGjloOH+T4rMz5VSWRYOGwLjvcjUu1YrRzqTUZsIYyBg== 2049692,Ch5IaQqnxxXrfoqhNaMHsk_Tn6biqPwv1WKFW8fmhtv37f0lxjx99739iAnbLhL0RGx37Cc1sqYCy1AsbIYeeA==


IMDb

Trailer

Znate, mogu popušiti Titanic, stvarno mogu, ne smeta mi ni patetika, ne smeta mi ni melodrama, film sve to opravdava onim famoznim potonućem, efektnim scenama slavnog brodoloma, a nisu mi mrske ni one podvodne stvari, snimke prave olupine koje je James Cameron ukomponirao u film. Nikad ne bi rekli da je jedan dio toga sniman u studiju, na maketi koja je velika jedno dva metra i kroz dim koji je je u konačnici tako dobro zamjenio vodu. Gledao sam ga valjda sedam-osam puta, od čega svojedobno tri puta u tri različita kina. S druge strane, Avatar ne pušim čak ni pod razno. Takve se stvari dogode kad se čovjeku svidi miris novca, pa ide raditi nešto što je skup svega što se inače dobro prodaje (freedom fighteri i slične pizdarije) a sve to prilagođeno Twilight generaciji (nisu bez veze glavni likovi u tim zabranjena ljubav godinama) kako bi odaziv bio što veći. I pogledao sam ga, čak dva puta, drugi put je već bila prisila, ali radio sam i gluplje stvari da udobrovoljim boljoj polovici tako da mogu reći sa stavom, to nema šanse da pogledam još jednom. I što je najbolje, Cameron je postao money bitch, hoće nastavak, hoće dva nastavka (svi znamo kako je ta ideja završila s Matrix sagom). I što je najbolje, ja ga još uvijek respektiram kao jednog od najjačih SF redatelja, ne mogu si pomoći, nadam se da će čovjek doći k sebi i reći “jebote, pa ja sam radio neke stvarno cool filmove, valjalo bi se vratiti malo korijenima i biti opet faca”. I dok to čekam, treba se malo podsjetiti kako je to Iron Jim radio prije, u dobrim starim danima. E, a i Sigourney je tu (kvragu, da je zaposlio Michaela Bihna kako je prvobitno planirao ne bih ni zucnuo protiv Avatara samo radi toga) prva žena koja je dobila nominaciju za Oscara u akcijskoj ulozi. Što? To vam nije dovoljno, malo ste teža publika? To se traži. Zato je cijeli ovaj tekst (koji bi mogao otići malo i u dužinu) posvećen onoj drugoj verziji Aliensa (iliti po naški Osmi Putnik 2) zato što se o prvoj zna sve. OK, OK, naletio sam i na neke likove koji ne gledaju filmove starije od 2000, ali svakom njegovo. Doduše, zna se i ovoj drugoj sve, no možda se pronađe pokoja individua koja ne zna, pa pokupi koju zlata vrijednu informaciju. Povod pisanju? Nemam pojma. Još uvijek se premišljam ko Hamlet koji mi je film broj jedan; Bladerunner ili Aliensi. I možda zato što sam Aliense po prvi put gledao u kinu. Otišao neinformiran, imao sam tek devet godina, zaveo me plakat, mislio sam da će to biti nešto tipa Rambo, ali ispala je to jedna od onih pogrešaka koje imaju sretan završetak.

Priča glasi; Ellen Ripley, the sole survivor prvog dijela, budi se nakon 57 godina, dolazi k sebi, pomalo sređuje vlastita sranja, ali vrag ne da mira da se opet ne zakači s opakim alienima. Naime, izgubljen je kontak s kolonijom koja se nalazi, prigodno, na planeti gdje je bio brod s jajima. U pratnji bad ass marinaca, ona se vraća natrag i, očekivano, stvari iz lošeg jako brzo pređu u gore. Što vam to pričam, znate to sigurno bolje nego ja. Razlika u svemu – 17 minuta koje niste gledali u prvoj verziji. Ono što mi ustvari nikako nije jasno – zašto se svi Cameronovi filmovi u pravilu skraćuju? 17 minuta ipak nije 170 minuta, nije to neki posebno teški materijal za izdržati prilikom gledanja, ali, kao i u slučaju The Abyssa, morao je malo pod cenzorske škarice (s time da je Bezdan pretrpio najveću štetu, izbaciti onu scenu kad se more podiže može samo idiot). Razloga su dva, jedan Cameronov, jedan… od nekoga iz mase. Komad filma nije bio dovršen (prvi napad aliena i obrana s onim cool mini-gunovima) pa je to otpalo radi odlaska u kinu. Druge su stvari otpale radi dobivanja dinamike? Što god to značilo. U novoj verziji postoji cijeli mali intro gdje roditelji od djevočice Newt natrapaju na ona jaja, to je otpalo jer, kao, otkriva što će biti (kao da je publika mogla pomisliti da će Freddy Krueger iskočiti odnekud), a neke su scene stvarno malo potkresane da se dobije na dinamici – prvo što mi pada na pamet je putovanje kamerom kroz interijer broda Sulaco prije nego se svi dignu iz hibernacije. Male stvari, ako ćemo iskreno, ali spojene u cjelinu dodaju zrno atmosfere da se snimalo jerbo se htjelo pravo sve snimiti (perfekcionist kakav već je, Cameron, drugačije nije ni moglo). 17 minuta materijala koje dodatno pojašnjavaju neke stvari… awsome. Ili možda ne?

Pronašao sam jednu zanimljivu recenziju nekog tipa iz USA kako tvrdi da je dodatni materijal uništio originalni film. Da podijelim mudrost jer sam izgubio link, ukratko, taj prvi napad aliena poništava horor atmosferu onom dijelu kad se alieni pojave na tavanu (ili što već) Osobno, meni je to bilo malo too much, svi prolazi zatvoreni, a ovima horda njih hoda nad glavom? Efektna scena, dobra napetost, ali da je baš horor? Pozadina svega potječe još od prvog Aliena, koji je, bubnjeve, molim, proglašen najutjecajnijim horor/SF filmom do tada. Svaka čast, neću se tome protiviti, ali da je originalan…i nije. To je storija o ukletoj kući samo prebačena u svemir (riječi samog Ridley Scotta) a malo poznata fakta jeste da je ekipa imala i malu sudsku bitku oko plagiranja filma It! The Terror from Beyond Space (1958) – tako da… nije baš sve originalno (iako je besprijekorno izvedeno). Cameron je odmah izjavio da radi ratni film u svemiru. Hej, zar to ikad može zvučati loše? Zadržao je komponente prvog filma i sve nanovo izgradio, postavio drugačije okružje i rezultati su pred nama. Zato je malo smiješno kad netko ide reći da je poništio horor učinak kad mu sami horor (napetost da) nije bio ni u planu rada. 17 dodatnih minuta ne mjenjaju bitno tijek radnje, kao ni karakterizaciju likova, ne mjenjaju ustvari ništa, samo što se sukob alieni vs ljudi čini dužim, što je odlično, ipak je tu ležište na sukobu, a ne istraživanju, a nije narušena ni dinamika filma.

Ono što vam je ostalo poznato u prvom filmu, pronaći ćete i ovdje; upečatljivi likovi koji su svoje odradili kako treba (posebice Cameronov kućni trojac – Bill Paxton, Lance Henriksen i Michael Biehn) a Sigourney Weaver je ovdje možda i najuvjerljivija ka9 Ripley (nije baš bezveze pala ta oskarovska nominacija) gdje je spretno izmješana njezina nježnija strana s onom svemirske bad ass kučke (a Cameronu su jaki ženski likovi u krvi, pa drugačije nije ni moglo) što se sve stopilo u jednu cjelinu. Koju? Onu da se i dan danas lome koplja oko toga koji je nastavak bolji. Uno ili Due, pitanje je sad. A i financijski je uspjeh bio impresivan – 85 milja (danas je to ono 150) – čime su postali najgledaniji dio franšize. Svi sretni. Kud ćeš bolje od toga.


IMDb

Trailer

Što nas definira kao čovjeka? Naš izgled ili uvjeti u kojima odrastemo? Ili je riječ o nečem trećem? Dobar izgled uvijek je prednost, pitajte koga želite, zna otvoriti vrata koja bi u normalnim okolnostima ostala zatvorena i svakako doprinosi općem uvjerenju da, čak i uz lošu pozadinu neke osobe, ista može lagano biti zaboravljena. Uvjeti u kojima odrastamo još su jači argument tezi da nas okoliš modelira kao osobe, ali uz to se odmah nadovezuje mogućnost izbora jer mi sami smo ti koji odlučuju žele li ostati dio negativnog okruženja ili želimo napredovati prema nečem boljem.

Doktor Steven Fisher (standardno dobar Forest Whitaker) vjeruje u prvu opciju; da dobar izgled može promijeniti čovjeka i, ako je suditi po prvim rezultatima, u pravu je. Kada sitni kriminalac John Sedley (brutalno našminkani Mickey Rourke) završi pod njegovom pažnjom, radi  vlastite njegova dobrodušnosti odlučuje pomoći čovjeku koji u životu nije dobio poštenu šansu zato što mu je lice deformirano i izobličeno time što će mu omogućiti novi izgled. Detektiv A.Z Drones (u ono vrijeme još ne toliko poznati, ali svejedno uvjerljivi Morgan Freeman) pak čvrsto vjeruje u drugu opciju; Johnny se usprkos lijepo izgledu nije promijenio. Temelji za njegovo mišljenje nisu tako klimavi kako se čini jer Johnny nikad nije odao ljude koji su ga smjestili u zatvor te ubili čovjeka koji ga je praktički odgojio. A dobar izgled, novi izgled, od Johnnyja kao da uistinu radi novu osobu, uspijeva bez muke pronaći posao, djevojke mu prilaze, a ljudi ne gledaju kao nakazu kakva je prije bio. Točnije; više ga nitko ne prepoznaje. Što će se pokazati jako korisnim kad krene osmišljavati novu pljačku plaća s istim onim ljudima koji su ga smjestili u zatvor (opako zabavan Lance Henriksen i vruća Ellen Barkin). Tu leži i treća strana uvodne priče. Čast kao još jedan važan čimbenik onoga što nas definira kao osobe. Jer Johnnyja ne zanimaju plaće već osveta za ubojstvo jedinog čovjeka koji ga nikad nije gledao kao nakazu.

Ono što je vrlo važno napomenuti, redatelj Walter Hill ovdje ne odstupa od svojeg uobičajenog žestokog načina portretiranja likova, no po prvi put im daje nijanse sivoga. Johnny je kriminalac, ali s izraženim osjećajem časti, što je Hillu puno zanimljiviji motiv nego mijenjanje lica te dijelova filma gdje Johnny ponovo uči govoriti kako treba. Hill se u karakterizaciji likova nikad nije posebno iskazivao, da bi ocrtao junaka nerijetko bi posezao za raznim mitovima, a ako bi koristio vizualno, radio bi to  s jakim vizualnim slikama, kao što je ovdje riječ. Ružni i Lijepi Johnny samo su površinski sloj ispod kojeg se nalazi priča o odanosti i časti, te kako je ista puno važnija od iskorištavanja druge prilike. Ipak, da ta dva motiva ne budu usamljeni, Hill će uvažiti i drugu stavku ovog teksta, uvjeti u kojima živimo. Johnny je kriminalac, jedan od onih bistrijih, koji precizno planiraju i izvršavaju pljačke bez da bude nepotrebnog kompliciranja, a da bi izveo ono što planira, taj dio njegova karaktera jednostavno je neizbrisiv, stoga je iskoristiv. Najbolji smo u onom u čemu smo najbolji, ne, što je svakako napredak za karakterizaciju kojom se Hill ne koristi često. Da ne bude kako je čovjek odjedanput promijenio sve ono što je od njega napravilo utjecajnog redatelja, ne nudi pojašnjenja za ono što se dogodilo s Johnnyjevim licem, kao ni prijašnjem životu jer važna je sadašnjost i priča koja se u njoj odigrava.

Kultni krimić koji u vrijeme svojeg nastajanja nije previše zablistao po nijednom kriteriju, danas je kao dobro vino; s godinama sve bolji. Jednostavna priča lišena bilo kakvih specijalnih efekata nudi nekoliko stvari na koje vrijedi obratiti pažnju. Nevjerojatnu lakoću pripovijedanja, uvjerljive likove kojima ipak nedostaje malo više karakterizacije, situacije koje bez muke stvaraju atmosferu žaljenja, napetosti i tragedije, s kojom dolazi i mala doza neugode jer se već unaprijed zna kako će sve to završiti. Glumački je dobro podržan iako je većina njegovog casta tek kasnije dobila svoje mjesto pod holivudskim A suncem, izuzmemo li, naravno Rourkea, koji je ovdje bio na vrhuncu karijere. I treba se reći da je pametno iskorišten, ironično, njegov dobar izgled. Danas možda sličniji Ružnom Johnnyju, u ono vrijeme Rourke je imao sve potrebno; dobra izgled, karizmatičnost, pa čak je i njegova zakočenost u glumi dobro uklopljena u karakter lika koji ponovo upoznaje svijet oko sebe.

Jednom mi je netko rekao kako je šteta što se nije poradilo na nekim drugim dijelovima priča jer bi ovo bila odlična drama o prilagođavanju i integraciji odbačenog pojedinca natrag u normalni svijet. To je možda i istina, ali to nikad nije bila ni Hillova namjera. Dramski element ovdje postoji tek u sitnim, gotovo nevidljivim tragovima jer ovo je kriminalistički film stare škole, jedan od one vrste kakvi se više ne snimaju. Što je, kad se pogleda konačni proizvod, šteta.



IMDb

Trailer

 

Serijski ubojice u filmovima? To već zvuči kao loš vic, ne, skoro svaki krimić koji bi se nečim volio istaknuti ubaci jednog u radnju. Nije nužno ni da se radi o krimiću, može biti i akcija, mjesta za jednog serial killera će se uvijek pronaći. No, zahvalan je to materijal, pogotovo ako se razradi, ubaci nešto što nije vezano uz grafiku klanja i krvi, pa nije ni čudo što svatko misli da može napraviti gledljiv film. Gledljiv možda, dobar je već kategorija više, a odličan je rezervirano za neke posebne redateljske jedinke koje znaju što rade. Stvar koju treba naglasiti, Jennifer 8 (ili Eight) NIJE film o serijskom ubojici. Reklamira se kao takav, može ga se pronaći na važnijim listama koje pokrivaju to područje, ima čak i neke poveznice s klasičnim serijskim ubojicama (višestruka ubojstva koja koriste isti modus operandi) ali on to nije. Više ide pod kategoriju tko-je-to-napravio filmova, misterija i trilera koji također imaju svojih boljih i lošijih predstavnika. U koju grupu ide ovaj naslov? U obje. Zašto? Pa…

Pajkan, velika faca, John Berlin, dobiva premještaj u neki mali, zabačeni gradić. Tip ima nekih svojih problema, ali ovdje mu je obitelj, posao koji ne bi trebao biti stresan tako da i je sretan što je otišao i vreve Los Angelesa, ali i nije baš. U roku odmah lokalci pronađu nečiju odsjčenu ruku na smetlištu i to našeg junaka baca u istragu koja će povezati institut za slijepe osobe, jednu slijepu djevojku, par neriješenih ubojstava, a tko je ubojica? Može biti svatko, pa čak i on sam.

Andy Garcia mi je simpa tip, ne bježim od njegovih filmova, a, srećom, zna ponešto i glumiti tako da, kad se sve spoji, nije ništa ni lošiji ni bolji od nekih drugih u ulozi murjaka koji radi na ovakvom slučaju. Druga je stvar što mu je lik ostao neistražen, bilo je tu materijala za malo jaču karakterizaciju te pojašnjenja zašto je tako zagrizao da razriješi slučaj, pa čak i da se pojasni zašto mu je tako draga slijepa djevojka. Pojačanje mu je Lance Henriksen, meni osobno još bolja pojava, a lik jednog jednostavnog, grubog, opuštenog i zabavnog žandara iz pripizdine sjela mu je kao budali šamar, da ne govorim kako se nasmimao negledljivog smeća da ga je lijepo gledati u nečemu što sliči na pravi autorski uradak. Između dečkiju stoji Uma Thurman, kojoj je nastup u ovom filmu bio neka vrsta ulaznice među velike igrače te Pulp Fiction. Ovdje je u nekom normalnijem izdanju, a nije se loše ni snašla s materijalom slijepe djevojke, iako, njezina je razrada isto tako ostala u nekom drugom planu. Baz mahanja katanom, molim lijepo. Jednu malu, sporednu i očekivano efektnu ulogu odradio je i John Malkovich.

OK, mane, ima i toga. Veliki gradski žandar dolazi u pripizdinu i odmah natrapa na veliki slučaj…ma, daj, moglo je i bolje od toga. Iako, dodatak kao prednost, ne poveže stvari odmah, ima tu pravog istražiteljskog posla, finih scenarističkih rješenja na koja ću se još vratiti. Druga stvar – liku nitko ne vjeruje. Mislim, OK, popušit ću da su mu teorije nategnute u uvodnom dijelu, ali kad se doslovce SVI okrenu protiv njega, a i ona slijepa djevojka vidi da je nešto trulo u državi Nigdjezemskoj, to postane malo naporno. Istina da žandari ponekad znaju biti glupi, ali ovakvo ponašanje je u rangu s onima kakve imaju Keystone policajci (to su vam oni iz filmova Charlie Chaplina). Ako nekako pregrmite te…osjetljivije stvari radnje, ostatak bi vas mogao iznenaditi.

Jer, scenarij je iznenađujuće originalan, tip se nameračio na slijepe djevojke, a kad se na kraju ispostavi zašto je to tako, bude jasno da je riječ o jednom “blago” poremećenom tipu, no da se ne radi samo o još jednom manijaku u dugom nizu manijaka već da to ima zanimljivo uporište u karakterizaciji. Također, atmosfera filma je pravo jeziva, kiša,snijeg,otvoreni prirodni ambijenti, izolirane građevine – sve u duhu radnje. Nema ni klanja, krvi, komadanja – sve one vesele stvari koje vole natrpati u takve naslove – već se radnja temelji na – istraživanju, čime dolazi do izražaja upotreba onih detalja vezanih uz svijet slijepih. Da su likovi malo bolje pojašnjeni, da nema ponekog krivudanja radnje (počne kao CSI triler, pa ode malo u ljubavne vode, pa se opet vrati na istragu) bio bi pravi mali dragulj u moru sličnih. Nije gubitak vremena, ako tražite nešto drugačije. Ako ne tražite i skloni ste Hannibalu Lecteru…onda je ovo izvan lige.

I sretan Uskrs svima!