Archive for the ‘Laurence Fishburne’ Category


tkvsloOROyyyDybMPaTaSyYMItD g3uv atXCIYOr4xDPXfGy7qeXrZ9Z3Hk

IMDb

Trailer

Zanimljvo zapažanje; ljudi žele kreatvnost u filmovima. Dosta im je reciklaže, ponavljanja, ponovnog pokretanja starih serijala, remakova i inih stvari koje su danas popularne u Svetoj Šumi. Tako smo prošle godine dobili Interstellar, SF film temeljen na pravim znanstvenim pretpostavkama i, iako to nije bio komad filmčine kakvim su se ljudi nadali, bio je dovoljno originalan da bi samo zbog toga trebao dobiti nekakve kredite. Ljudi nisu bili zadovoljni. S jedne strane je bila patetika i epska veličina koja to nije bila u cijelosti, a s druge strane su nedostajali mali zeleni i pucnjava. Možda koje vitlanje svjetlosnim mačem. No, Interstellar je barem zaradio lijepu gomilu kešovine, pa ga se može držati za uspješan proizvod. Barem financijski. Ove godine smo dobili primjer kako podjednako originalan uradak propada u kinima kao Titanic u Atlantik. Jupiter Ascending nije nastavak nekog popularnog filma, nije reboot neke stare franšize i nije remake nekog starog filma. Neću reći da je dobar, to je ipak subjektivna stvar (i jer ga nisam ni gledao) ali sudeći po financijskim rezultatima nije se baš lijepo proveo ni kod publike, a ni kod kritičara, posebno onih koji ovakve šarene projekte vole isto koliko i čavao u glavi, što znači da tako skoro nećemo gledati neki novi projekt koji bi trebao biti čista originalna popcorn zabava. Filmski su studiji počeli učiti lekcije. Ali to nešto govori i o publici. Na glas zahtjevaju svježinu i originalnost, no kad je dobiju onda odu gledati remake Robocopa ili radije čekaju šesnaesti nastavak Star Warsa (može i Star Treka). Ja, pitate se vi? Ja mogu svašta gledati. Imam tako loš filmski ukus da je to jezivo, a kad je u pitanju science fiction žanr, onda mi je stvarno svejedno. Doduše, izbjegavam ove neke nove stvari jer danas svaki nemaštoviti kreten s digitalnom kućnom kamerom i tisućom-dvije dolara na raspolaganju misli da može snimiti film. Zato se vraćam (ponekad) na provjerene stvari. O, nema straha, Na Rubu Horizonta uopće nije dobar film, vjerujte mi, ali je došao u vrijeme kad su ovakvi čistokrvni B filmovi, koji danas idu pravo na video, bili uobičajena pojava. Neki su bili dočekani bolje, neki lošije, ali dolazili su vrijeme kad nije bilo ovog bullshit oglašavanja (epsko putovanje u daljinu zbog poradi spašavanja cijele ljudske civilizacije) već ste dobili jednostano; horor u svemiru. Netko će reći da je i Alien horor u svemiru i svakako neće pogriješiti, ali Alien je došao u vrijeme kad definicija horora u svemiru nije ni postojala dok je krajem 90-ih to već bilo jako dobro poznato područje. Event… teško da možemo optužiti i da je originalan jer nije, ali je (svojedobno bio) iskren oko toga što prodaje ljudima. Iako, kad čujete da se radi o ”svemirskom” Isijavanju te da im je uzor pri snimanju bio sam Kubrick, možda vam se upali i zvono za uzbunu, ali to dolazi s ovakvim područjem, zvona za uzbunu pale se na svakom koraku.

Brodski dnevnik kaže sljedeće; Event Horizon je najnoviji high-tech svemirski brod sposoban za daleka putovanja. Daleka u smislu da može doći do zvijezda, kako reće njegov konstruktor. Odmah po lansiranju Event… nestaje, oko čega se napravi velika stvar. Sedam godina kasnije, brod se misteriozno vraća natrag. Parkiran je negdje u orbiti Neptuna (valjda, tko će ga više znati) i čeka da primi nove posjetioce. Oni dolaze u obliku ekipe za spašavanje; solidna i uhodana ekipa predvođena kapetanom Millerom (još jedno bad ass izdanje Laurencea Fishburnea) i tipom koji je napravio brod, doktor Weir (pomalo nezainteresiran Sam Neill). Odmah po dolasku i ukrcaju na brod počinju problemi; doznaju se stvari što je pošlo po krivu, čudni i neobjašnivi događaji prate ekipu gdje god krenu, a uskoro se i sama posada počinje čudno ponašati, pa čak raditi i bizarne stvari. Kad sam rekao da je ekipa iza kamere išla raditi Isijavanje u svemiru onda to mislim doslovno; Paul Anderson je to jasno i glasno rekao u onim dodacima, ali jedno je bilo to reći, a drugo napraviti. Usput, ja uopće ne ljubim previše The Shining, držim ga precjenjenim i poprilično dosadnjikavim filmom (iako kužim taj njegov kultni status) tako da mi kad se netko poziva na njega ne znači ama baš ništa. Znam što je trebala biti generalna ideja; jezivo mjesto u svemiru puno jezivih stvari. No, što se dogodilo. Horizon nije dočekan s oduševljenjem, a i pobacio je u kinima. Razlog je bolno jednostavan; stvaranje jezive atmosfere (ili neke napetosti) ne treba mješati s nizanjem krvavo-eksplicitnih scena. To su dva različita pojma. I dok se film reklamirao kao jezivo napet djelce u svemiru, trebao je imati nekakav prigodniji opis; hektolitri krvi i pokidani dijelovi tijela u svemiru, primjera radi.

Tu leži glavni problem. Ideja filma, pa čak ni njegov sažetak, ne zvuče loše. Dobra je to podloga za jedan mali, ali efikasni horor smješten u svemirski brod. Krene čak i dobro jer dok upoznajemo Millerovu ekipu, osjeti se kako se ekipa dobro skompala, da su bili opušteni te da su njihove zajedničke scene slične nekom zajedničkom ručku nego snimanju scene (ista stvar je vidljiva i u Alienu). Nema tu karakterizacije, nema tu bullshit pizdarija o dramaturgiji, već jednostavno obična priča. I to funkcionira. Funkcionira i sam dolazak na brod. Event Horizon je zamišljen kao nekakvo gotsko mjesto (križ na glavnom mostu je nimalo suptilan hint) a gotika i science fiction okruženje ne idu zajedno. Unutrašnjost broda djeluje zbrkano jer se išlo na efikasnost putničkog prostora (dizajn baca na crnilo SF-filmova 80-ih) high-tech okružje (bolnica) ali da sve bude hladno kao crkva; toliko stvari ne ide zajedno, da ne govorim kako neki djelovi broda jednostavno nemaju smisla (dugački hodnik zbog kojeg bi, da se gleda u okvirima realnosti, brod pukao kao grančica na jačem gravitacijskom privlačenju – da, znam ja pun kufer stvari, iznenađujem se ponekad) te njegov ”crna rupa” pogon jer to je kao da zabijete propeler na čamac, a zaboravite staviti i motor da ga pokreće. Gledano izvana, brod izgleda zadovoljavajuće, neki derivat klingonske ratne ptice, ali sva privlačnost tu prestaje. No, dobro, početak, kako rekoh obećava, ali gdje stvari točnu krenu u lošem smjeru? Točno tamo kad se treba napraviti napetost. Anderson je smotan redatelj, on zna režirati akciju, ali ne atmosferu, pa umjesto da smiri stvari, on počne ubrzavati tempo. Akcija, jurcanje uokolo, eksplozije i slične stvari nisu dio horora, a kao da to nije bilo dovoljno, počnu se nizati eksplicitni kadrovi gdje likovi vade sami sebi oči, gdje utroba i krv lete zrakom kao kofeti pa se dobije dojam da je svatko s nekakvom idejom dobio priliku ubaciti je u film. Naravno, brod je otišao u sam Pakao (uz točno taj opis dobivate i malo latinskog, da sve bude u duhu) i dobio je nekakvu lošu osobnost. Kako sam brod ne može biti tako dobar negativac, to će postati jedan od likova. Nigdje nekakve opaske tko, što i zašto, ništa konkretnog već se dobivaju klišeji (svaki član posade vuče neke traume) loš humor (lik leti svemirom i komentira – dežurni crni comic relif) i neuzbudljiva smaknuća. Kada dođete do završnice potpuno vam je svejedno tko će ostati živ, tko će poginuti, a još vas je manje boli džon zašto se sve to događa. Ja, inače, film mogu gledati bez muke. Kupim neko ogromno pakovanje kokica, i bezočno zajebavam bolju polovicu kad se trgne na neku scenu jer film već znam napamet. Razlog zašto ga mogu gledati nije taj što film držim dobrim jer ga ne držim, ali ga držim gledljivim. Mislim, to je materijal za ubijanje vremena. Glumci su bolji od prosjeka, ali privlačnost debelo leži na njihovoj karizmi, efekti su pošteno uspjeli (ipak je tu slupano 60 milja dolara) i ima ponekih dobrih djelova (jedan je Interstellar odavde popalio pojašnjenje što crvotočina u svemiru radi – doslovno popalio – ista scena). Ali ja nisam izbirljiv, ja sam svežder kad je SF u pitanju. Vi? O, vjerujem da će se nekim i svidjeti, nekima više, nekima manje, ali jednako tako znam da će ga većina mrziti do zadnjeg atome. Što je prihvatljivo. Treba raznolikosti. Event Horizon je ujedno i jedan od zadnjih primjera B filmova koji su prolazili pod A filmove. Danas je takve stvari jednostavno više nemoguće napraviti.

2455250,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2455251,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2455252,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2455253,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2455254,CAy56Rwu1NrBC7b01Hj51sy_bKkE2K8SKJaTxFPaHy4ukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 2455255,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2455256,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 2455257,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2455258,6iGnVQeFyzFlzpCT75_5xujK6tP8G8ttg77ULNENDHr67_E7rcN3WH3zLFXCjk0m_I6Z5OehPopFeQz5KPoleg== 2455259,Nr1ze7vsXPICTg0DEbJMqPFeFqV+G8LJCv3lkXy+Up2bQepquqi9pZhA8gInJI1BdqSVxJsLYAg9z+cpkuJvaw== 2455260,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2455261,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw==

 

 

 

 


l_103271_0317919_ca763a45 l_135001_0317919_75b0456d l_317919_2911cdfb l_317919_c7a43218 Mission-Impossible-III-DVD-Box-Front-62-960x1361

IMDb

Trailer

 

IN MEMORIAM: Phillip Seymour Hoffman

Ova nam je filmska godina krenula pravo; dva su glumca zamalo u istom danu čekirali svoje radne knjižice i napustili pozornicu života. Prvi od njih je Maximillian Schell, strašno kvalitetan glumac koji je za ulogu u Judgment in Nurberg dobio i Oscara. Ipak, koliko god ta uloga bila odlična, neki od nas pamtit će ga po jednako odličnim nastupima u antiratnom filmu legende Bloody Sama Peckinpaha, Cross of Iron. Neka mlađa generacija možda se prisjeti njegova lika i iz kultnog, no pravo podcijenjenog horora Johna Carpentera, Vampires. Zašto sam ovaj tekst započeo s njim? Zato što, kako stvari stoje, Schell je umro na prirodan način, ostavivši iza sebe bogatu karijeru, ali je imao taj peh da je iza njega umro Phillip Seymour Hoffman, pa je pao u drugi plan. Hoffman je svježije lice, aktualnije, pa ni ne čudi što je javnost nekako više pogođenija njegovim odlaskom s životne pozornice. No, iskreno rečeno, čim se sva dobra volja slegne, Hoffman će jednako tako ostati upamćen, kao i mnogi prije njega, po jednostavnom kretenizmu znanom i kao teška ovisnost o nekim jakim stvarima. Kad te pronađu s iglom u ruci i zalihom od 50 vrećica heroina, vjerujte mi, nećeš dobiti svoje ime na popisu onih pametnih. Kako ne vidim neke posebne koristi od toga da se stvari uljepšavaju, ta ipak nismo licemjeri, barem ne na ovim stranicama, tako je red prihvatiti tu činjenicu i staviti stvari na svoje mjesto. I dok čisto sumnjam da će neki novi klinci Maximilliana Schella zapamtiti… uopće, jednako tako Hoffmana hoće. Ponajviše zbog svog angažmana u The Hunger Games franšizi (već sad se izvlače pretpostavke da li je uspio snimiti sve svoje scene za treći dio serijala – there is no buissnes like the showbuissnes), ali oni skloniji umjetnosti tu će ubaciti The Master (ja još neznam u čemu je kvaka s tim filmom – bio mi je relativno zamoran pri gledanju) ili Capote, za koji je pokupio Oscara i, ako smijem skromno primijetiti, zasluženo. Kako ja baš ne pratim popularne trendove (barem ne previše očito, jel’te) tako će Hoffman u mojoj knjižici stajati upisan pod drugim projektom; Nemoguća Misija 3. Kao najbolji negativac koji se pojavio u tom serijalu. Bez imalo lažnog uljepšavanja ili pretjerivanja.

Treći nastavak popularnog serijala donio nam je storiju o lovu na međunarodnog dilera oružjem. Ethan Hunt i njegov M.I. tim uspješno su izveli operaciju hvatanja, a onda i svjedočili njegovu bijegu, nakon kojeg su stvari otišle u smjeru koji se inače naziva; osobno sranje. Owen Davian (Hoffman) jest ona vrsta čovjeka s kojom ne želite ukrstiti putove jer kad vam se krene osvećivati, onda to bude pravo gadno. Što će Hunt osjetiti na svojoj koži kad ovaj pobjegne. I to ne samo on već svi njegovi bližnji jer kad Davian vraća dugove, vraća ih bome svima. Kako sam se na stranicama ovog malog bloga već dotaknuo M.I serijala (Numero 2 i Numero 4) bilo je samo pitanje vremena kad ću na tapetu uzeti i ostale nastavke (ipak bih ja trebao biti nekakav poludobar poznavatelj akcijskog žanra) no šteta je samo što je morao umrijeti jedan od sudionika te franšize da bih to uistinu i napravio. No, dobro, s druge strane ovo će ujedno ispasti i nekakav in memoriam tekst jer ne vjerujem baš da će Hoffmana hvaliti po njegovom nastupu u jednom tipičnom (odnosno;netipičnom) holivudskom akcijskom projektu kojemu je glavna osnova zarađivanja zelenih dolara.

Rekavši to, da odmah nadovežem kako M.I. 3 nije klasični akcijski film te da je s godinama koje su prošle stekao poprilično dobar status u odnosu na ostale nastavke (Numero 2 od Woo-a nekako nije ono što se mislilo da će biti) što znači da ona poznata izjava kako nisu sve promjene loše uistinu drži vodu. Nakon hladnog i preciznog, bezosjećajnog, ako ćemo iskreno, prvog dijela i stripovski-pozerski nabrijanog drugog dijela, došlo je i doba da se ozbiljnost proba. Za početak, M.I 3 ima najmanje akcije u odnosu na svoje prethodnike (ustvari je nekako u ravnini s prvim dijelom) što je odlučio kompenzirati s bolje zaokruženijim likovima. Tako Hunt više nije one man heroj već je oženjen čovjek, netko tko postoji izvan posla, a bogami ima i osjećaje koje nije previše pokazivao. Taj zaokret na stol donosi uvjerljivost kad glavni negativac krene na njegove najbliže – film umjesto nekakvog spektakularnog finala gdje stvari lete u zrak dobiva gotovo intimni obračun između četiri zida gdje su se pokazale dvije stvari. Tom Cruise, tako rado kritizirana javna osoba, ekčuli zna i glumiti, a Hoffman je pokazao da negativac ne mora biti visok i širok kao trokrilni ormar da bi ulijevao strah. Štoviše, njegova bucmasta fizionomija, u kombinaciji s fino intoniranim glasom, razlog su zašto je uspio ispasti skoro pa najjeziviji motherfucker u serijalu iako ga čak i nema previše na ekranu. Doduše, sam film pati od pomalo James Bond sindroma (casino, lijepe žene, brzi auti) no redatelj J.J. Abrams te je elemente sveo na minimum i uspio napraviti jako dobar blockbuster koji, što je uspjeh, ima i nešto pameti u svom sadržaju. Iako danas stoji nekako ni na nebu ni na zemlji, M.I. 3 svoje nedorečenosti (koji kurac je u konačnici ona Zečja Šapa?) maskira prizemljenom pričom i osobnim angažmanom svojih likova. Srećom pa je Abramsova režija do-voljno zadovoljavajuća (nema on svoj stil kao De Palma ili Woo) i scenarij dovoljno otvoren da svojim glumcima dopusti uživljavanje u karaktere, što je u konačnici rezultiralo zanimljivim ne toliko akcijskim koliko psihološkim pristupom. I, da, od tipa koji djeluje kao pedofil i kojeg je bilo gotovo nemoguće prihvatiti kao nekog hladnog negativca, napravio je upravo to. Mogao je Hoffman nakon toga afektirati glasom koliko je htio i kupiti Oscare za uloge gay pisaca, ali mi malo jednostavnije orijentirani gledatelji ćemo ga najviše pamtiti po osvježenju kojeg je ovaj serijal trebao. Jer, kako je to rekao stari majstor napetosti Hitchcock, film je dobar onoliko koliko je dobar njegov negativac, što u grubom prijevodu znači da je Hoffman svoju misiju ispunio besprijekorno. Što se tiče ostalih stvari, nismo tu da sudimo već da uživamo u ostavštini.

1754809,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1754818,rmd6ZRpgp+9V6GRqeUUyzvhEO5bnl1Xx7NQTlB86O48mXSNRjrtMfaHsEBNoRNmOEGV4tPDfRruMmVaiF+d+UA== 1754823,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1754826,ic5YEvjqDtJqwFS1efcGLv95QaJqn4Qmoh99FptMaBxacDBh40wCAv2qnbziI3uifWpgiEpgMEgmqI7ex3ZNVQ== 1754827,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1754862,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1754874,ic5YEvjqDtJqwFS1efcGLv95QaJqn4Qmoh99FptMaBxacDBh40wCAv2qnbziI3uifWpgiEpgMEgmqI7ex3ZNVQ== 1754879,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1754888,ic5YEvjqDtJqwFS1efcGLv95QaJqn4Qmoh99FptMaBxacDBh40wCAv2qnbziI3uifWpgiEpgMEgmqI7ex3ZNVQ== 1754901,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1754905,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 4751913,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA==

 


IMDb

Trailer

 

Samo godinu dana ranije pojavio se Dawn of the Dead. Zašto je to važno? I nije, ali samo da ilustriram kako izgleda odličan remake odličnog film, kojeg možete uspoređivati, kojeg možete kritizirati, koeg možete analizirati i koji će svejedno ostati samostalan uradak, dobar uradak, koji će unijeti promjene u već višenu priču, staviti nešto na stol za novu publiku, ali neće zaboraviti na staru. Tako se nekako radi obrada starog filma. E, sad, dolazimo do punch line ovog uvoda: remake kultnog akcića/vesterna Johna Carpentera ima izgled, ima čak nešto i mirisa od originala (zato nije u cijelosti negledljiv) ali nema okusa. To vam je konfekcijska roba: daj, sklepaj i pošalji, a usput ćemo prekrižiti prste i nadati se da će slavno ime donijeti pokoji dolar u blagajnu. U nadi je spas, tako kažu ljudi, pa iako sam film nije bio flop (na 30 milja uloženih zaradio je 35 = 5 milja plus) nitko se baš nije potrgao od oduševljenja. Tako je to kad radiš nešto bez entuzijazma. No, da je film u cijelosti propast, nije, ima par dobrih stvari u njemu (Drea De Matteo uvijek donosi koji bod gore) ali ovo i nije baš recenzija u stilu recenzije valja/ne valja (takvo pisanje ne živi na ovom blogu) već je više… usporedba i amatersko zapažanje što ne treba raditi kad već imate nesavladivu želju raditi nešto što je tako dobro (originalni Assault je prime time Johna Carpentera, nema boljeg). Prvo čega bi trebali biti svjesni jeste da vesterni više nisu tako u modi kao plot radnje.

U današnje vrijeme kad postoji GPS, sva sila satelita, urbanizacija je došla i do običnih vrtova, priča o odsječenoj policijskoj postaji djeluje… far fetched. Ajde da su je smjestili u nekakvu pripizdinu u Utahu, među planine, ili u Montani, u šumu (iako nje ustvari i ima u ovom filmu) a ne u veliki grad (nedefinirani, da budemo precizni) gdje svaka šuša vidi što radite. Još ako i progutate da su negativci opremljeni sa svim i svačim što može blokirati podzemnu telefonsku liniju, mobitele, kompjutere, internet, ne možeš postaviti svoje junake u bezizlaznu poziciju tako što ćeš ih naoružati do zuba. Draž originala ležala je u tome što se svaki metak brojao dok ovdje tih problema nema: hoćeš automatsko oružje, hoćeš bombe, hoćeš cijeli mali arsenal – you got it. Kad krene automatska paljba stvara se okružje dosade (iako vjerujem da to nije bila namjera) pošto se ubija svaki suspens. Likovi su bolno nerazrađeni, što je mana i nije mana (u filmu je jednostavno previše likova) no mana je kad spojiš nekog karizmtičnog (kao što je Fishburne) s nekim tko baš i nije, ali ipak zna dvije-tri o glumi (Hawke) s nekim bezličnim kao što je Ja Rule (vjerujem da je on tu da privuče neke svoje fanove, ali karizma mu je kao kuhana riba) i još jednim ili dva lika te u cijelosti ignoriraš nekog tko bi ti ustvari mogao pomoći da dobiješ glumačku kvalitetu (Leguziamo, spomenuta Drea, Gabriel Byrne, koji čami apsolutno neiskorišten, i legenda Brian Dennehy). Jedini lik koji je kako-tako ispao zanimljiv jest Drea (ne gledam na to što je cijeli film u minjaku, ja nisam takva osoba) zato što je lik bolje razrađen od drugih. Što se tiče same ranje, tu nema neke mudrosti: policija uhvati lika koji zna sve o njihovim mutnim poslovima- policija ide smaknuti lika koji zna sve o njihovim mutnim poslovima. I sve koji su mu blizu. Naravno, ništa od toga nema veze s originalnom, pa se ne trebate opterećivati s poveznicama. Ako zamjetite neke nelogičnosti (tipa da je postaja u nekom zabačenom, praznom dijelu grada, ali čim naši likovi izađu van tu je gusta šuma šervudska) niste jedini, to vam tako ide u filmovima koji imaju problema s vlastitim identitetom, pa se nemojte ni opterećivati s pokušajima da ih pojasnite.

Sad, kad sam sve važno rekao, da se vratim na ono da film nije u cijelosti negledljiv. Stvar je jednostavna: isključite mozak na dva sata i sve na ekranu bit će vam dovoljno da zaboravite na sve probleme svijeta. Doduše, neće vam baš ni ostati u nekom sjećanju, ali barem je uspio ispuniti svoju zadaću i popuniti vrijeme. Druga stvar je malo bolje precizirana i, recimo, više je naklonjena poklonicima akcijskog filma kao takvog. Ovaj Assault… jedan je od rijetkih koji se ne srami izravnog puškaranja. Akcija je u prošlom desetljeću pala pod izravni utjecaj CGI-ja, zelenih pozadina, fora iz Matrixa, raznih koreografija i inih stvari kako bi postala što…hmmm, zapaženija. Ovaj film ne mari za to. Kad se puca, puca se pravo. Dodano je malo podzapleta, tek toliko da se nešto događa unutar postaje, ali akcija je fino izvedena, što je lijepo za vidjeti (tj. da nisu svi pali pod utjecaj kompjutera i vratolomnih koreaografija). Malo poznatih faca, malo dobrog puškaranja, dvije zgodne dame (koje u pol zime nose minjake, da naglasim) i malo podsjećanja na original… teško da će vas oduševiti, ali za opuštanje nakon teškog radnog dana može proći.

 

 

 

Fled (1996)

Posted: 21 siječnja, 2012 in Akcija, Komedija, Laurence Fishburne

IMDb

Trailer

Nakon što sam (opet) ostao bez inspiracije što pametno pogledati u vrijeme dok imam vremena nešto pogledati, riješenje je bilo jednostavno – uzmi nešto za što znaš da A) ima nekog šarma, B) neće te previše opterećivati C) zabavit ćeš se i D) nisi to dugo gledao. Fled (nikad nije dobio nekakav adekvatni zamjenski prijevod) ide u onu kategoriju brzo poteznih, ne posebno inteligentnih, poprilično zabavnih B filmova kakvi su se prije znali snimati na tone. E, sad, nije da se i danas ne snimaju B filmovi, ali onda su imali nekoliko važnijih stvari koje su ih činili boljim materijalom za gledanje nego danas. Imali su solidne redatelje koji su znali stvar-dvije o tome kako se nešto režira, imali su i glumce koji su znali stvar-dvije o glumi, a čak su bili i poznati te su sami filmovi gledali više na to da zabave publiku nego da budu ograničeni samo na jedan dio istih.

U ovoj našoj priči redatelj je Kevin Hooks i ako niste čuli za njega, ne krivim vas, no čovjek je režirao po nekoliko epizoda valjda svake serije koja se pojavila na malim ekranima (Prison Break, ER, 24 i Lost su samo neke od njih) a snašao se i na velikom ekranu poprilično uspjelim akcićem Passenager 54 koji je od Wesley Snipesa, barem na pet minuta, napravio crnačku verziju John McLenea. Ako ništa drugo, lik barem zna kako složiti kadar i napraviti dinamiku od praktički ničega. U priči je i jedan Laurence Fishbourne, koji je u to vrijeme bio nova nada crnog glumišta (nominacija za Oscar u filmu o životu Tine Turner je pomogao) koji ima izgled akcijske zvijezde, ima potreban samouvjereni nastup akcijske zvijezde, ima karizmu koja uopće nije zanemariva i ima jako dobar komični nastup ako to scena zahtjeva. Stephan Baldwin kao podrška i nije baš najsretniji izbor jer lik ima karizmu kuhane ribe te je daleko po kvaliteti od ostatka svoje braće. Komični tempo mu je srednja žalost, a jednako tako i gluma te se može proglasiti i najslabijom karikom cijele priče (iako nije baš u cijelosti katastrofalan). Tu je i Salma Hayek u jednoj od onih prvih uloga nakon što je dobila američku adresu. Žena je zgodna, žena je simpatična i žena ima dobar smisao za komediju. Tko nije zadovoljan traži previše od filma. Will Patton je ovdje kao druga violina (odnosno treća) i stvar zašto ga spominjem jeste to što je on glumački laf (iako, pretpostavljam po imenu nemate pojma tko je on) koji je donio malo one autentične glumačke kvlitete na stol. Nije da je dobio i neku značajnu minutažu, ali bolje išta nego ništa. Glavni negativac je izvučen pravo iz naftalina te ga oni ovisni o sapunicama (pogotovo osamdesetima i Dinastiji) znaju kao Dex Dextera (iliti Michael Nader, kako se čovjek ustvari zove)

Znate igrače, da kažem i koju o samom filmu (iako ste možda zamijetili da izbjegavam reći nešto o samom sadržaju). Film kao takav je brz, zabavan buddy-buddy akcić kojeg, vjerujem, nećte pamtiti duže od jednog dana. Ali, vraški dobro ispunjava sat i pol vremena i dok traje, mogao bi vas zabaviti više nego očekujete. Priča je tanka, ako ćemo iskreno. Dva lika pobjegnu iz zatvora (onog otvorenog) zavezani su jedan za drugog i moraju surađivati ako žele izvući živu glavu. Jedan je mrknuo podosta love od kolumbijske mafije i, kako to već ide, mafija nimalo ne prašta. Ima tu natezanja, verbalnog i fizičkog, jurnjave motorima i autima, pokoji mali preokret i, naravno, vatrenog obračuna. Koktel svega što jedan ljubitelj zabavne akcije (iako ne komedije kao takve) može poželjeti. Za svoje ograničene uvjete film je svojedobno bio i relativni hit te mu je kino život bio zanimljiv jer se onda više medijske pozornosti poklanjalo i takvim projektima, a ne samo onim koji su megalomanski, nabrijani i puni preplaćenih zvijezda. Danas je, naravno, nestao na policama zaborava, što je šteta jer ga vrijedi pogledati barem jedanput (možete mirne duše i dva puta) jer predstavlja bolji primjer kako se radi film zabave radi, a ne radi nečijeg muženja novca na račun ničega.

 


IMDb

Trailer

Kažu da hrabrost ne poznaje boju kože. To je i istina… pod uslovom da se radi o bijeloj koži. Problema nikakvih na vidiku ako ste white man in the white country, ali ako ste Crnac, i to još u području gdje bi vas naradije upucali (ipak je rat, sranja se događaju, čak i u službeno prijateljskom teritoriju)… problema ko u priči. Sviđaju vam se ratni filmovi koji imaju neke istine u sebi? Mislim i ne mislim na filmove tipa Windtalkers (istina, Indijanci su izumili kod koji nikad nije probijen, istina je i da je to jako loš film gdje je njihova priča ispričana kroz oči bijelaca) gdje doznate neke stvarno zanimljive stvari, zaboravljene stvari u vezi WW II? Taj ste tip publike? Odlično, nešto specijalno za vas iz arhive naslova koji su vrijeme nastanka prošli debelo ispod radara, ali koji su ovih dana, kao malo izvučeni iz zaborava jer se radi ustvari ista priča, samo što će nova verzija ići u kina i radi ju George Lucas (redatelj je tu posve nebitan, ionako ga nitko ne spominje) inače bi i tu bilo svega (sve me čudi što netko već nije povukao paralelu s Pearl Harborom radi glumaznih akcijskih scena, ali Lucas nije Bay, pa je to OK). N-da, malo o filmu, bio bi red.

Tuskegee je neka pripizdina gdje dolazi grupa mladih, pravih i odvažnih Crnaca koji bi trebali postati prvi piloti, službeni, u drugom svjetskom ratu. Oni to tako vide, svi ostali baš i ne (čast izuzetcima) i dok sanjaju kako će sjediti za moćnim ratnim strojevima, stvari idu svojim ne tako sjajnim tokom. Kako govorimo o ljetu gospodnjem 194- i nekoj, uvjerenje kako su Crnci u ravnini čimpanzi nije bilo ništa strano, dapače, neki vrhovni političari su to svako izvlačili kao argument, te se tako i s njima i postupalo. Srećom, iako je i među osobljem bilo zadrtih rasista, dečki su mic po mic dokazivali da ipak nekog vraga znaju raditi s tima avionima te su, na kraju balade i puno teškog rada, dobili priliku za malo akcije. Pozadinske, napadanje tamo nekih kolodvora, vlakova i stvari koje baš i ne uzvraćaju udarac. Ipak, malo upornosti, puno rada i naši dečki će osjetiti pravu akciju, pratit će bombardere na njihovim misijama te ih čuvati kao oko u glavi. Rečeno, učinjeno, a kako nisu izgubili nijedan avion odkako su preuzeli posao, malo je reći da su ušli u legendu. Barem onu usmenu jer nakon svega trebalo je proći još koje desetljeće da se netko sjeti priznati da su i postojali.

Piloti iz Tuskegeea televizijski su film, ograničena budgeta (očekivano) koji neće privući publiku svojim jakim akcijskim scenama. Ima ih, ali očekivano su skromne, a korištene su i stvarne dokumentarne snimke njihovih ratnih uspjeha. Ono na čemu leži težište jesu likovi, kao i atmosfera u kojoj su radili te ljudima koji su ih okruživali. Kritika rasizma je očekivano izravna (bolje ikad nego nikad) i ne štedi nikoga, s razlogom i bez razloga. Zastupljene su i individue koje su podržavale pristup Crnaca u zračni judinicu, ali oni su ipak ostali postrani. Također, film se više fokusira na povijst kao takvu, približavanje tih ljudi običnim gledateljima, no malo zapostavljajući njihov karakter, naglašavajući jedino kako su svi bili odlučni. Glumački je sasvim solidan, čak i zanimljiv jer ima par glumačkih faca koje svi poznaju; Laurence Fishburne, Cuba Gooding Jr. i John Lithgow. Intrigantan, ali malo šabloniziran u prikazu junaka, dramski nabijen, s ponešto klasične ratne priče. Za one koji nisu previše probirljivi, trebalo bi biti dovoljno za jedno ugodno poslijepodne.

 


IMDb

Trailer

Inače pušim sve te policijske/kriminalističke/under cover priče, stvarno, iako su do bola predviljive. Uvijek imate mladog i zelenog novaka koji revno odluči stati na rep kriminalu time što će i sam postati dio kriminalne scene, uvijek imate i karizmatičnog vođu koji će našeg junaka odvesti na krivi put, uvijek imate da glavni junak počne uživati u tamnoj strani i uvijek imate taj sudbonosni povratak na stranu dobra nekakvim zadnjim dobrim djelom koji poništi sve negativno. Under cover priče su sve na isti kalup, razlika je jedino u pristupu realizacije , radi čega se ovaj naslov i našao ovdje. Ako mislite da bi mogli otkriti nešto novo, zaboravite, ne morate se ni truditi s daljnjim čitanjem. Ako pak gotovite filmove tipa Donnie Brasco ili Beyond the Law, onda bi mogli otkriti još jedan korektan naslov da ga pridružite ovim spomenutim. Tko zna, možda se čak i zabavite, moji su dojmovi još uvijek podijeljeni oko njega. Ili sam gledao opako dobar rasni krimić, ili sam gledao klišejizirano smeće… s tim da su oba zaključka pretjerivanje.

Kako to već ide, mladi murjak pristaje biti undercover čocjek za svojeg šefa kako bi pokušali uhvatiti par velikih riba. Iako naš junak ima očekivano nećkanje oko svega, polako ulazi u taj kriminalni svijet i, naravno, počinje mu se sviđati, što opet stvara probleme sa savješću. Ili se zbližiti s tim ljudima ili ih sve baciti iza rešetaka, pitanje je sad. Kako rekoh, ništa novo u sadržaju nećete pronaći, ali što je ovdje uopće drugačije od mase sličnih uradaka? Dobro pitanje. Ovo je crnački film, ghetto priča, rap i hip-hop priča. Kako je Jeff Goldblum ovdje praktički jedini bijelac možemo ga nazvati i anomalijom kao što bi Crnac bio kad se radi o Talijanima i njihovoj mafiji. I to, brat bratu, poteže gomilu klišeja.  Izvještačeni način govora, lokalni bossovi nose sintetičke trenirke, debele lance oko vrata, slušaju rap, žene su “biačes” i ama baš svi govore “aj”. Redatelj i glumac Bill Duke (to vam je onaj ćelavi iz Predatora) poznat je po svojoj rasnoj angažiranosti i u svim filmovima ima tu kombinaciju, što je, kad pogledate drugu stranu novčića, dobra stvar, svatko treba promovirati svoje, ali da nije bilo par stvari, ovo bi bio samo još jedan u nizu filmova koji govore apsolutno istu stvar. Prva stvar su glumci.

Larry Fishburne (nakon ovog filma je postao Laurence) daleko je dogurao od dečka koji je bio statist u Death Wish II i mora se priznati da je njegov izbor pun pogodak, čovjek ima karizmu kakva se ne viđa svaki dan, a kad hoće, može i glumiti. Ovdje baš i ne glumi, on je jednostavno gubica. Spomenuti Goldblum glumi, dapače, krade cijeli film. Larry je običan tip, cool frajer koji mora izgledati dobro i opako, ali Jeff radi opaku dobru tranziciju iz mlakog odvjetnika u agresivnog bossa, što na kraju dovede i do rasula među likovima. Interpretacija je za pet, što je milina gledati, a u suradnji s hladnom Larryevom pojavom, njih dvojica funkcioniraju odlično. Nešto kao Ray Liotta i Robert De Niro. Radnja je pojednostavljena, što može izgledati čudno, ali barem je razumljiva, iako malo vjerojatna. Jedan tip vodi tajni zadatak i još potiče svojeg dečka da zgrće love jer odjel nema para da ga financira…mo’š mislit. Dobro je prikazana hijerarhija u takvim organizacijama, kao i onos onih gore prema onima dolje, sve zaokruženo jako dobrim pričljivim dijalozima. Ima ubačeno i ponešto društvene angažiranosti, jada i bijede (kad stvarno nafiksana ženska pokušava našem junaku uvalit klinca za sitnu lovu) te društvene osude, koja je malo školska – Crni čovjek je osuđen na jad jer se u jadu rađa. Kroz sve to ima dovoljna količina obračuna i akcije, baš kako dolikuje dobrom trileru.

Sada, koliko je to dovoljno da se kaže pošteni sud o filmu? Ako izbacite klišeje, radi se o solidnom krimiću koji se nadovezuje na paletu sličnih. Dodajte dobro odrađene uloge i tu rasnu komponentu onda se dobije isti film, koji pokušava jednolično priču postaviti u drugačiji ambijent. Dojmovi su mi još uvijek podijeljeni, zato ću se zadržati na osnovama. OK policiska priča, OK gangsterska priča, solidna režija i jako dobre glumačke izvedbe. Izdvaja ga ta rasna angažiranost, no to shvatite kako želite. Jedno gledanje neće nikoga ubiti.