Archive for the ‘Mel Gibson’ Category

Mad Max: The Road Warrior (1981)

Posted: 23 svibnja, 2015 in Akcija, Mel Gibson

the-road-warrior-1981-advance road-warrior-mad-max-2-australian-daybill-country-of-origin-fantasy-action-science-fiction-original-movie-poster the-road-warrior-dvd-cover-09 65efb070fa3c0b3697325540409b5ed9 No051-My-Mad-Max-2-minimal-movie-poster-720X850PX

IMDb

Trailer

 

Posljednjih dana svijet je ponovo uronio u divlji svijet Mad Maxa, objeručno prihvaćajući potpuni makeover starog junaka u novo ruho. Pišu se pohvale, javno se odobrava napravljeni posao, čak ni djelomično usporenija zarada na blagajnama ne škodi u širenju dobrog glasa. Neću vas zavaravati, jedan sam od onih koji su odmah po puštanju filma u kina otišli ga pogledati i jako sam zadovoljan onim što sam vidio, bila je to dobro uložena lova za stotinjak minuta divlje vožnje koja je, mjestimično, pozivala i nostalgiju u pratnju. No, još uvijek se nisam odlučio na to da sjednem i napišem nešto o tom filmu, još uvijek nabacujem dojmove, a ujedno i ideje i, ako ikad, sjednem nešto napisati, vjerujem da će to biti već nakon što film dođe do lokalnih on-line trgovina i već svi pomalo zaborave kakav je hye izazvao. No, jesam li baš u cijelosti zadovoljna mušterija koja je konzumirala novu dozu postapokaliptične kreativnost još uvijek vitalnog George Millera, koji lagano broji sedamdeset ljeta na ovom svijetu? I jesam, i nisam. Postoji jedan osnovni problem zbog kojega sam uopće sjeo ispred tipkovnice da složim ovaj tekst i taj problem je da, koliko god stari George bio odvažan kao redatelj, kreativan i maštovit, ipak se osjeti da je išao ponešto sigurnijom cestom od one kojom voze njegovi junaci. Trideset godina ranije, Mad Max: Beyond Thunderdome, nije baš oduševio publiku, kao ni kritiku, zbog svog drugačijeg, pomalo usporenijeg pristupa, da ne kažem bizanijeg. Cijeli serijal do tada je stekao opasno dobru reputaciju kroz dva filma čija je glavna odlika bila nevjerojatno dobro izvedene akcijske scene, automobilske potjere i razno razni spktakularni sudari kojima su pomicali kazaljku adrenolinomjerača do kraja. Beyond Thunderdome to nije imao. Imao je akcije, naravno, ali ne u onom obliku i onoj količini kakvu su ljudi čekivali dobiti od čovjeka koji je stajao iza prijašnja dva nastavka. Stari George, priznao je sam, nije bio baš za rad na tadašnjem trećem dijelu serijala, ali ga je napravio, tj. radio je samo akciju u njemu, ali usprkos tome, rekao je i da ima osjećaj kako još uvijek nije posve završio s tim junakom. Kada je dobio priliku da ponovo ožvi Maxa, napraio je to po provjerenom postupku; ako radi, ne popravljaj. Fury Road tako ima miris i okus pojačane, nabrijanije i glasnije verzije Cestovnog Ratnika, dijela koji ide u onu skupinu filmova, tj. nastavaka, oko kojih se lome koplja jesu li dobri kao original, ili čak i bolji. Pretpostavljam da George, nakon trideset godina pauziranja, nije želio ponoviti mlak odjek trećeg dijela, pa je uzeo sve one pozitivne kritike koje je dobio za drugi dio, sve pohvale za akcijske dijelove, i složio to na jednu hrpu i tako počeo smišljati novi film. To uopće nije smetalo da Fury Road bude samodostatan film, jedan od rijetkih blockbustera koji imaju cojones biti svoji, ali da se mjestimično pojavi osjećaj deja vu-a, pojavi se. Danas je popularno naglašavati kako je The Road Warrior najbolji dio stare trilogije i s time se uglavnom slažem, ali postoji i jako dobar razlog zašto je to tako. Ima pozadinu, prvog Mad Maxa, koji služi gotovo kao uvodno poglavlje u razradu kultnog lika, ali je također napravljen tako da za stol donese hrpu novih stvari potrebnih da bi se dobila svježina i izbjegla reciklaža koncepta koji se pokazao uspješnim.

Dvojka nas pak upoznaje sa svijetom gdje su sva moguća pravila otišla dovraga. Svaki čovjek je za sebe, jedina valuta koja vrijedi je benzin (nafta) i pravilo je da pojedeš ili ćeš biti pojeden. U tom bezakonju Max, bivši policajac, bivši obiteljski čovjek i bivši idealist, nailazi na moguću priliku da si poboljša transportne uvjete. Izdvojena zajednica ima ono što svi žele; funkcionalnu rafineriju i lijepu zalihu benzina. Jedini problem je gomila odmetnika, manijaka i ostalih bizarnih likovi koji je okružuju i žele sve to. Max, kojeg za probleme zajednice zaboli neka stvar, protiv svoje volje će im pomoći, a onda nastaviti svojim putem. Nakon što taj put bude kratak, neće mu preostati ništa drugo nego pridružiti se ostalim članovima zajednice u samoubilačkom pokušaju da se izvuku iz okruženja. Njegove vještine kao vozača u tom će bijegu biti neprocjenjive, ali pitanje je hoće li i to biti dovoljno za uspješan bijeg. Zamijetio sam pomalo zanimljivo stvar. Uvijek kad god netko piše o ovom filmu hvali sve živo, počevši od akcije, preko Mela Gibsona, pa do priče. Načelno se slažem sa svime. Mel uistinu jest ovdje noseći stup cijele priče, ali nikako nije jedini. Također, vrijedi napomenuti kako je to njegova priznata uloga te je nakon nje dodatno i učvrstio svoj zvijezdani status, pa ljudi više gledaju na nju kao na njega samog nego zbog same uloge jer ona je već poznati derivat šutljivog stranca koji pomaže nejakoj zajednici u nevolji. Plus je što ta zajednica i nije baš toliko kilava, ali i jest, što sve to čini dobro poznatim materijalom već viđenim u dobrim starim vesternima. Priča je ogoljena od svega nepotrebnog i stari George se ovdje nije zamarao provlačenjem kritika društva i sustava već je sve sveo na golu vizualnu osnovu. Jer, priča je tu da pokreće stvari, drži radnju dok se ne počnu turirati motori i nabijati gas do daske u čak nekoliko odvojenih scena potjera. Na kraju, već kad sam kod vestern ikonografije,  ovdje se osjeti i izrazit utjecaj priče o Alamu; posljednje uporište, habri i časni pojedinci okruženi mnogobrojnijom ”vojskom” koja je spremna na razna divljaštva, što je motiv koji je, vrijedi priznati, poprilično dobro uklopljen u posapokaliptično okružje.

Iako je film očito nastao pod dosta različitih utjecaja, ono što ga čini dobrim nastavkom jeste to što slijedi i vlastita pravila postavljena u prvom dijelu. Mad Max iz 1979 djeluje gotovo kao uvertira u drugi dio (iako onda nikome živom nije bilo na pameti da će raditi nastavak) te se spretno koristi ostavština prethodnika kao nadogradnja naslijednika. Tako je Max ovdje pomalo izvan fokusa, nikako nije glavni lik jer bi bilo monotono popnavljati ono što je već viđeno u prvom dijelu, ali njegov karakter je poznat i zna se zašto je takav kakav jest. No, još bolja stvar je što star George nije išao na junačku šablunu već je svog junaka pretvorio u antijunaka. Max ne želi biti dio pravedničke borbe, dapače, želi otići što je prije moguće, čime razvoj lika dolazi na neke zanimljive putove. Ergela negativaca koji dolaze u svim nijansma sive ovdje popunjava prostor stvarajući zanimljivu prijetnju, ali ujedno je dobro dočaran nastavak propadanja civilizacije kakvu smo poznavali. I dok su u prvom dijelu pravila još uvijek koliko-toliko vrijedila, ovdje ih doslovce nema, golo nasilje i preživljavanje su glavne značajke novog doba, dok je moral, čast i borba za pravednost tek odlika nekih. Motiv ulaženja u borbu koja nema izgleda da bude sretno završena nadovezuje se na mitologiju o Alamu (samo što je ovdje ta verzija priče u pokretu – kamionu-cisterni) ali služi i kao impresivno vizualno pomagalo oko dinamičnosti filma i dodatna točka na i u vezi izgradnje karaktera našeg junaka. Ponovo iza upravljača, Max je pronašao svoj cilj, ma koliko on uzaludan i osuđen na propast bio. Govoriti o svemu, a ne spomenuti samo akciju u filmu bio bi propust jer ona kao takva danas izgleda pomalo arhaično, vide se i pomalo kruti kadrovi snimanja, no u svemu tome je prisutan onaj poznati entuzijazam koji smo upoznali u prvom dijelu zbog čega stvari izgledaju više nego dobro jer se osjeti i da se išlo na uzbuđenje, akciju i dinamiku, ali i pomicanje fizičkih granica (bilo je i ozbiljnih ozlijeda na snimanju), što je zanimljiv autorski potpis kojeg se George Miller nije odrekao ni u posljednjem nastavku sage, Fury Road. Malo je reći da je u realizaciji te nasilne i puni-gas vizije pomogao i više nego troduplo veći budžet od prethodnika, pa se Millera može okrakterizirati i kao redatelja koji zna iskoristiti sredstva bez da mu ista zatupe oštricu. Na kraju balede, zašto The Road Warrior funkcionira kao nastavak i zašto ga publika i danas voli jednako kao i prije više od trideset godine? Netko će vam reći da je nostalgija u pitanju. Jednim manjim dijelom to je možda i istina, danas, ali i to nešto govori o samom uratku. Film je na stol donio nove likove, novo okružje, novu priču, ali je ujedno zadržao prepoznatljivu atmosferu iz prethodnika, vratio je junaka kojeg je publika već prihvatila i nadogradio ne toliko njegovu priču koliko njegov stav u jednoj potpuno drugačijoj situaciji od one iz prethodnog filma, što ga čini potpuno novim filmom, ali ima dobar omjer poznatih stvari zbog kojih se da se osjećamo ugodno i zadovoljno nakon gledanja. Hoće li Fury Road, koji svoju privlačnost temelji na premisi ovog filma, uspjeti dostići kultni status koji ima ovaj nastavak? Vrijeme će pokazati.

Mad Max 2 The Road Warrior 3 Mad-Max-2-The-Road-Warrior mad-max-2-truck-crash Mel-Gibson-en-Mad-Max

Mad Max 2 The Road Warrior 2 Mad-Max-2-The-Road-Warrior mad-max-2-truck-crash Mel-Gibson-en-Mad-Max

a0880569c553cf861dbb4712273be5ba Mad Max 2 The Road Warrior 2 Mad-Max-2-The-Road-Warrior image

 

 

 

Mad Max (1979)

Posted: 12 svibnja, 2015 in Akcija, Mel Gibson, Osveta, Science Fiction

mad_max_01 mad-max-affiche 1_zoom mad-max-blu-ray-cover-05

IMDb

Trailer

 

Osobno ne pamtim 1979 godinu, teško da mogu jer sam tada rođen, ali, ako čujem, bila je zanim-ljiva. John Wayne odjahao je u svoj posljednji zalazak sunca. Veleposlanstvo u Teheranu postalo je mjesto poznate talačke krize. Svemirska letjelica Voyager 1 poslala je prve slike Jupiterovih prstena. Death Wish od Charliea Bronsona postao je kultni klasik, Rolling Thunder postao je kultni, ali ne i klasik, a jedan opskurni film iz žanrovski slične osvetničke domene stavio je jedan cijeli daleki kontinent na filmsku kartu. Nije loše kad se sve zbroji, zar ne? Doduše, Australija nije bila tako nepoznata filmskom svijetu, imali su oni filmova za koje su ljudi čuli, neki čak i gledali, ali tek je Pobješnjeli Max napravio onaj zanimljivi oblak prašine i najavio da bi tamošnji filmaši, često ograničeni financijskim uvjetima (ali ne, kako stvari stoje, i kreativnošću) i mogli pokazati zanimljive stvari. No, odmah i jedna ispravka pogrešnog navoda; Mad Max nije film osvete, ne u cijelosti, nazvati ga takvim bilo bi namjerno pojednostavljivanje njegova sadržaja. Postapokalipsa (sitni tragovi, doduše, ali tu su) distopija, vestern ikonografija, film ceste i film osvete, društvena kritika i pokoji moralni komentar, trebalo je sve to organizirati u smislenu cjelinu. Čisto sumnjam da je i sam George Miller pretpostavljao kako će njegov niskobudžetni uradak (koštao je tričavih 350 tisuća australskih dolara) dostići takav kultni status, ali i imati dugačak produktivni život u kojem će dobiti čak tri dodatna nastavka, od kojih posljednji stiže na velike ekrane ovih dana, trideset šest godina nakon originala. To je pak priča za neka druga, buduća vremena.

Smješten u ne tako dalekoj budućnosti (kvragu, može se odigravati i danas) Mad Max priča storiju o mladom i još uvijek idealističnom policajcu Maxu Rockatanskyju, čovjeku koji život zara-đuje loveći najgore od najgorih. U samom uvodu, u spektakularnoj potjeri, jedan takav završi kao baklja ivanjska, spaljen i razbijen, čime bi priča, u teoriji, trebala završiti. No, Nightrider, naš neslavno skončani negativac, ima gomilu prijatelja, nomadsku bandu motorista koji, kako se od njih i očekuje, žele osvetu za smrt jednog od svojih. I jednostavno ih nije briga tko će im se naći na putu jer svatko je dobro došao da nastrada od njihove ruke, uključujući i nevine civile kao što je Maxova obitelj. Gurnut u provaliju očaja, naš junak uzima nabrijani automobil, solidnu zalihu patrona za skraćenu sačmaricu i kreće u posljednju vožnju da napravi ono što zakonu nije pošlo za rukom; da kazni sve one koji su sudjelovali u napadu na njegovu obitelj. Zanimljiva je stvar kod predstavljanja ovog filma. Nakon što je počeo postizati zavidne rezultate u rodnoj Australiji, Mad Max našao je distributera koji će ga prikazivati po Americi, najjačem tržištu. Kako je dolazio iz zemlje poznate jedino po klokanima, bez ijedne stvarne filmske zvijezde i priče koja je bila, realno gledajući, derivat svega pomalo, Max je predstavljan kao čistokrvni akcijski film sastavljen od uzastopnih akcijskih scena. Da stvar bude gora, svi su glumci bili sinkronizirani američkim glasovima jer je publika, navodno, imala teških problema s razumijevanjem australskog naglasaka. Ti početni nesporazumi doveli su do toga da se i dan danas na Pobješnjelog Maxa gleda samo kao na još jedan akcijski film u nizu istih (to se s godinama iskorijenilo u većoj mjeri, ali ne u potpunosti) čija je jedina prednost odlično režirane akcijske scene. Što je dobronamjerna reklama, ali pogrešna.

Malo dublji pogled otkriva da film ima jednostavnu, ali efektnu poruku kako nasilje rađa nasilje, Miller je kroz to provukao i društvenu kritiku samog pravosudnog sustava kao neučinkovitog i često zloupotrebljavanog od strane onih koji bi trebali odgovarati pred njim i provoditi, a sve to zaokružuje poantom da sama ideja o samostalnom provođenju pravde nije tako loša, iako to znači postati kao i oni kojima se ideš osvetiti. Miller također otkriva da nije toliki cinik jer Max kao lik još uvijek zdušno vjeruje u sustav, pomalo naivno, te da posao ne znači nužno i način života. Zato je dobar kontrast akciji i nasilju njegova veza s obitelji; ženom i djetetom. Samo nasilje, grafičko i brutalno, kompenzira se s gotovo poetskim scenama prirode i mirnog okružja, zbog čega efekt na gledatelja kad se dogodi nasilje nad Maxovom obitelji ima puno jači utjecaj nego da su u cijelosti izostavljeni iz priče. Sve to ne zrači nekakvom posebnom originalnošću, a Miller ni ne skriva da je imao nekoliko uzora po kojima je kreirao svog junaka i svijet u kojem se kreće. Max je tako ekvivalent usamljenom jahaču i tajanstvenom strancu (kroz cijelu uvodnu potjeru ni ne vidimo njegovo lice, tek okvire sunčanih naočala) a motoristi rulji odmetnika koji teroriziraju nejako meksičko selo. Zanimljiv i daljnji razvoj događaja. Film koji je vestern i strip ikonografiju (Max malo baca i na Punishera) iskoristio za stvaranje svog svijeta kasnije je postao naveliko kopirani model za filmove slične tematike. Takav uspjeh pokriva i činjenicu da Mad Max nije tehnički savršen film i da ima određenih problema s tempom u razvijanju radnje (završni čin osvete nad motoristima ostavlja dojam zbrzanosti) te da je razvoj likova, izuzev glavnog, sveden na obično stereotipno skiciranje. Nesavršen, svakako, ali i jako dobar primjer filma u kojemu entuzijazam i kreativnost mogu pomoći oko stvari koje se inače rješavaju velikim produkcijskim budžetom. Vidjet ćemo koliko će upravo suprotna situacija pomoći Milleru oko posljednjeg nastavka franšize pošto je za Mad Max: Fury Road imao čak sto milijuna dolara na raspolaganju za ostvarivanje zamišljene vizije. Dok se ne uvjerimo da mu je kreativnost ostala na istoj razini, uvijek se vrijedi podsjetiti kako je cijela priča krenula ponovnim gledanjem originala. Malo radi osvježavanja sjećanja, a malo više radi čistog filmskog užitka.

a mad_max_3_gibson mad-max-1 mad-max-1979 Mad-Max-1979_03 max4 a mad_max_3_gibson

 

 

 


1239718_610820242320072_1732751561_n 1511333_610820608986702_363366761_n 1601350_610820208986742_728271272_n 1966879_610829522319144_978608619_n 1975222_610819845653445_469253765_n 10152426_610820285653401_107271229_n 10153071_610820748986688_471251917_n 10153730_610820648986698_1339193283_n 10155697_610819855653444_1699993281_n 10171203_610820052320091_932067447_n 10173746_610819588986804_452611790_n 10173823_610819602320136_2031920470_n

IMDb

Trailer

 

Internet je zajebana stvar. Poprilično je koristan jer omogućava da skoro sve one zaboravljene filmske stvari možete pronaći na jednom mjestu, počevši od slika sa snimanja originalnog King Konga, pa do cjelokupnog opusa scenarija Shane Blacka, a ujedno omogućava amaterskim piskaralima poput mene da vas na redovitoj bazi gnjave svojim dojmovima o netom pogledanim filmovima. S druge strane, Internet je takva kučka jer kad netko nepažljiv na njegove ravnice izbaci gotovo savršenu verziju nadolazećeg filma onda se događaju dvije stvari. Gledatelji skloni ne plaćanju kino ulaznica i poštenoj krađi tuđeg vlasništva uživaju, a negdje u nekom mračnom kutu filmskog studija padaju glave. Kako to kaže onaj ugodni glas Charltona Hestona na početku Armageddona; dogodilo se jednom, dogodit će se opet. Koju godinu ranije ”pobjegla” je nedovršena verzija Wolverinea u internetsku wasteland i koštala filma nekoliko milijunčega dolara zarade. Doduše, film je imao tu manu zvanu i nedovršeni specijalni efekti, pa su ljudi, htjeli ne htjeli, morali potegnuti do kina da vide kako uopće izgleda dovršeni film. Sylvester Stallone i njegova teško naoružana vesela družina neće biti te sreće. Netko je ”slučajno” pustio njihov posljednji uradak na blažene torente i vrlo moguće pokvario im je ostvarivanje poštenog box office rezultata. Ako ste ga već skinuli i pogledali, ja vas ne osuđujem – i ja sam to napravio. Ovaj ”incident” (u ovom tekstu će biti značajna upotreba navodnika) svakako će se odraziti na uspjeh filma, tu nema nikakve sumnje, ali kad se stvari postave realno ne mogu da si postavim pitanje – zar stvarno? Plaćenici su nastali gotovo iz zadnjeg očaja glumca koji je imao svoj dio hitova na leđima, ali i jednako toliko flopova, pa je igranje na kartu retro-nostalgije bio potez očajnika, ali potez koji se pošteno isplatio. Nastavak je stvari stavio na svoje mjesto – svi vole vremašne muškarce naoružane teškim pljucama i hrpu eksplozija, no vrijedi zamjetiti kako je zarada drugog dijela na matičnom tržištu (motherfucking USA, yeaaaah!) postala poprilično tanka. Film je izvan granica domovine bio apsolutni hit, u to nema nikakve sumnje, jer da nije teško bi gledali, kako stvari stoje, besplatno treći dio. Financijski potencijal trećeg nastavka upitan je jer je cijeli film… neću reći loš jer to ustvari i nije, ali nije ni ono što bi trebali očekivati. Isporučuje, ali ne isporučuje najavljivano, ne onoliko koliko bi trebao da bude pravi, veličanstveni, eksplozivni oproštaj ekipe od daljnjih nastavaka – barem su to tako najavljivali. Iako to na papiru zvuči fantastično, stara garda protiv stare garde, a mlada garda popunjava praznine, u stvarnosti je to izgleda nekako – doslovno previše likova, novih, mladih likova, zbog kojih je stara garda postala uistinu potrošna roba jer film se u konačnici sveo na borbu za vrijeme na ekranu. Taj pristup ”više je bolje” sasvim sigurno je upalio u John Rambu, gdje je oltimer podijelio ekran s mlađom ekipom, ali da se išlo na pristup ”manje je više” dobili bi puno pregledniji film koji bi ponuđeni potencijal – oldtimeri protiv oldtimera – iskoristio do maksimuma te bi i time oproštaj bio znatno pamtljivji. No, idemo redom. Priča (neki zlobni ljudi će reći da tu nema priče) nas ponovo spaja s Barneyjem i njegovom ekipom…

…koja ovaj put ima zadatak uhvatiti opasnog negativca koji je, oh slatke li ironije, jedan od njih, tj. bivši član Plaćenika. Barney, naglo svjestan smrtnosti, pozdravlja svoj stari tim i ide u potragu za svježom krvlju kako bi to izveli, ne znam – bolje? Uglavnom, stvar upali, ali samo djelomično jer nakon što su uhvatili Martina Riggsa, ovaj… Mela Gibsona, jednako tako ga i izgube, a Barney izgubi i svoje mlađe članove. Da bi ih oslobodio Gibsonova zarazno duhovitog šarma, mora opet upotrijebiti svoj stari tim i upasti u ono što je trebala biti majka svih pucačina. Dakle, od početka. Film ima jednostavno previše likova. Stari tim je zabavan do neke mjere, novi tim je potpuno bezličan i vrlo vjerojatno je generalna ideja bila prikazati kako se s tehonologijom može napraviti sranja isto kao i s mini gunom. Nažalost, toliko likova znači pravo pravcato naguravanjeu kadru, kao u 16 metara ispred brazilskog gola, čime svi gube. Dobro, ne baš svi jer dva svježa lica u franšizi – Harrison Ford i Antonio Banderas – svoju minutažu iskorištavaju na gotovo najbolje načine, naglašavajući kako je trebalo u cijelosti izbaciti mladu grdu i uzeti još kojeg oldtimera da se napravi više zabave, a manje nepotrebnih akrobacija. Ford, koji je ovdje više Jack Ryan, a manje Indiana Jones, toliko je dobar da nećete ni osjetiti kako je ustvari zamjena (puno bolja, već kad smo iskreni) od pohlepnog Bruce Willisa. Banderas je zabava cijelog filma. Njegov lajavi Galgo je urnebesan dok neprestano priča i usput mlati negativce, hvali sam sebe i zavodi jedinu žensku u timu. Nažalost, svi ostali Plaćenici su postali gotovo sporedni likovi, pri čemu pati i odnos Statham-Stallone, njihovi onlineri i verbalne mudrolije su svedene na pokušaj ozbiljnosti (nije baš upalilo) dok su drugi članovi tima dobili po jedva nekoliko rečenica (Jet Li ima cijele dvije, ako se nisam prebrojao). Zbog toliko novih lica jedini negativac je Gibson. To ”jedini” znači da nema nekog zanimljivog hanchmena izvučenog iz B produkcije da mu pravi društvo (Gary Daniels ili Scott Adkins) i, srećom, Mel je faca pa je od jedne scene uspio ukrasti cijeli ekran (ima on dosta prostora, ne brinite, i genijalno je zabavan u nekim trenutcima) što ga čini boljim dijelom cijelog filma. Ipak, Jean-Claude Van Damme ostaje najbolji negativac serijala, što jest jest. Već kad se zadržavam na negativnim stranama, zamjetljivo je kako film s tehničke strane izgleda nekako… neodređeno. Upotreba CGI-ja je povećana, vidljivo u poprilično vremena na ekranu i generlno se može opisati kao jako loša upotreba. Iz nekog nedokučivog razloga ekplozije su, umjesto starim načinom da neki lijepi quratz uistinu i raznesete, rađene preko kompjuterskih efekata, što gotovo vuče u sjećanje jako lošu vizualnu završnicu prvog dijela. Čak i posljednja pucačina, koja je trebala biti vrhunac cijele priče, ima taj neki sirovo siromašni dojam da je to moglo biti izvedeno bolje, spektakularnije (jedna eksplozija se vidi u skoro tri različite scene kao tri različite – samo je kut promjenjen). Sve to u konačnici umanjuje potpuni dojam neke stvarno opake razvaljtoke kakva je film u cijelosti trebao biti.

S malo vedrije strane (koja ima par mračnih stvara isto tako) film je lagano gledljiv. Mislim, tu nema prevelikih mudrosti već je sve svedeno na običnu, staromodnu zabavu gdje pozitivci pobjeđuju negativce. Scenarij dopušta par improvizacija u izvedbama, što su Gibson i Banderas iskoristili naveliko, ne gubi vrijeme na prazne priče i ne izgrađuje neku čvrstu priče već je razlomljen na sekvence gdje se puškara i gdje se upoznaju novi likovi (što je, idemo to tako reći mana) tako da ga se ne može optužiti da ima praznog hoda. U radnji ima nekoliko referenci na poznate stvari (Arnie opet zove sve u choopaaaa! – Banderas s kalašnjikovim puca kad da u ruci drži kutiju od gitare – Wesley Snipes je u zatvoru zbog poreza) i stvarno je tužno što se toga nije više nabacalo, čak su i verbalna nadmudrivanja podbacila ovaj put, ali onda kad se dogode, jako su dobra. Sve to pojedinačno i nije tako loše, ali kad se sagleda cijela slika, uzme sve zajedno u obzir, očevidno je da je Stalloneu počelo ponestajati goriva i ideja za avanture svoje vesele družine. Nije to toliko kronično da bi film trebalo u startu otpisati, ali svakako mu nedostaje poleta koja su imala prva dva dijela, što ga čini i dalje zabavnim, gledljivim, retro-nostalgičarski orjentiranim, no i pomalo ispraznim, što ga čini prosječnim i previše lako zaboravljivim. Nažalost, čak i oldtimeri imaju rok trajanja, no bila je to dobra vožnja – ako ne dođe do novog nastavka – koja je završena s kašljucanjem motora i popriličnim dimom iz ispuha. Ukoliko ovaj nepredviđeni izlet kojim slučajem ne završi fincnijskim fijaskom i film uspije zaraditi te krenu planovi za novi nastavak, potrebno je napraviti generalku i ubaciti ponešto svježih ideja da se što bolje iskoristi ponuda glumačkih faca (ne moraju biti nužno ni kvalitetne) i, da, zaboraviti na ubacivanje nekih novih klinaca jer, iskreno, nisu doprinjeli ničemu posebno, ponajmanje većoj privlačnosti materijala.

6066050,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 6077667,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 6077669,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 6077672,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 6077680,fsJANUWg1SKPcF7E9c9p9aJuv1S0Wwi09Bf0WDw4chXosrLU1lsnY_A83W4qMwIiwDcrtQ_HTJsrRYFdVhQNqg== 6077684,rWZx7p8vVzQUGr8rLFjDdWAv+jhDWfARkJc7p9xGumaFdyzA1EK6dR9zFWv7DVIccgQKA3rEcgDHeQi0oLEryA== 6077878,eJZr+M4v46pTDNC8xmw16CLqwgLxT4X33UC0h8KbLqy3Y+UTbf09pMQVc4mLR42ksrrwE7ue9otRmR433VrFjQ== 6093219,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 6093412,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 6108621,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 6108688,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 6066010,WFVu0czUBHBNZvX1DBchUecFSX56M2p6vch2iqr5di7xF7Dl+GQXlRS1h5+WLCen47AxVdyJm5uoPnfjRqJEUw==

Attack Force Z (1982)

Posted: 29 studenoga, 2013 in Mel Gibson, Ratni, Sam Neill

212-1 77409 aliens_poster_by_halo_zero-d3cu8gv ATTACK aliens_poster_by_rustycharles-d4hzssf.png

IMDb

Trailer

Postoji gomila ratnih filmova. Cijelu čudo njih, počevši od dobrih, manje dobrih, loših, jezivo katastorfalnih, poznatih, nepoznatih, zaboravljenih, kultnih, malih i velikih – ako ste pogledali u životu svega 20% njih, svaka vam čast, ja još uvijek nisam. No, postoje oni koji su negdje između, polupoznati, polukultni, poludobri…uglavnom, to pokriva sve što Force Z jesu. Iako, taj svoj polukultni status duguju trima stvarima. Prvo, to je australski ratni film (kojih baš i nema previše) koji ima malo miris i ukus američke produkcije. Drugi razlog; u njemu se nalaze dva jaka imena australske produkcije – Mel Gibson i Sam Neill. Treći razlog; film ima Alamo štimung (znate kako je ta priča završila – biti ću tako dobar i neću ulaziti u detalje da vam još otkrijem tko preživi, a tko ne) koji je uvijek dobar kad su ovakve priče u pitanju. No, osim toga, da budem iskren, film i nije nešto posebno pamtljiv. Također, određene… loše odluke redatelja i producenata doveli su do njegovog inicijalnog potonuća u kinima (kultni status je zaradio kad se pojavio na VHS izdanju) što je gotovo školski primjer kako se neki film, kad uzmete elemente koje imate u njemu, ne treba raditi. A tko su ustvari bili ljudi iz grupe Z? Ekipa koja je odlazila iza neprijateljskih linija i radila čuda Japancima. Danas bi ekvivalent njih bila ekipa iz Nemilosrdnih Gadova, samo što su ovi dečki ipak imali svoje porijeklo u stvarnosti. Film prati jednu takvu njihovu akciju, koja—

—započinje njihovim iskrcavanjem na obali nekog malog otoka. Tamo se negdje srušio avion koji je prevozio važan tovar. Grupa Z treba pronaći tovar, izbjeći japanske patrole i sretno napustiti otok. Samo što to ne ide tako podmazano. U konačni sukob uključit će se i stanovnici otoka, a alo tko će na kraju ostati stajati na svojim nogama.

Prva kardinalna pogreška bilo je otpuštanje prvobitnog redatelja, Phillipa Noycea, poznatog više po svojim američkim filmovima nego australskim, no tu je uvijek jedan Dead Calm da vas upozna s njim. Noyce je dobio pedalu, a zamjenio ga je Tim Burstall, popriličan no name redatelja čiji opus nije ni važan spominjanja. Druga velika pogreška jest u tome što je isključio dobitne karte iz jednadžbe. Iako se film globalno reklamira kao Gibson/Neill projekt, njih dvojica ustvari uopće nisu dominantne face, više manje da su sporedni, dok je u glavnom centru nepoznati John Phillip Law. I dok je Gibson još uspio dobiti svojih pet minuta na ekranu, Sam Neill faktički je nevidljiv, što je, kad se uzme u obzir njihov glumački kapacitet, poprilična greška. Daljnje mane filma jednostavne su – filmska radnja je ravna i produkcijski skromnih dometa. Za jedan ratni film, rat kao takav nije dominantna stvar, što nije loša stvar, ali opsada Japanaca malog otoka i Kineskih žitelja ispričana je bezukusno, bez emocija i jednostano nije zanimljiva. Sama misija nedorečena je i bez naglašenog prioriteta (dok bi trebalo biti suprotno) te nas, opet, nije baš ni brga za nju. I lokacijski je slab jer se sve svodi na nekoliko koliba i par staza u šumi. Kad se zajedno zbroji, nije čudo da je film imao slab odjek u kinima. Jedina dobra stvar u njemu je završni obračun jer se njime stvara neka dinamika, ali i ona je uglavnom svedena na obično puškaranje, bez nekih jakih efekata. Tako u konačnici dobijemo gledljiv film, ali samo ako se nema ništa drugo za izbor, a može proći i kao mali pogled na australsku kinematografiju koja je u tim godinama privlačila bolju pažnju s Mad Max filmovima nego ovakvim projektima. Ništa više od toga, nažalost.

1801937,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1801938,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1801939,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1801941,Et+mXQxmf133BJLjSyMaNupE14LLyDQ2rWo3fLSS4+k3yT0CcOGfb6Gf8IFod5N+WaaOen8ziJMaAFgjMT0NlA== 1801942,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 1801943,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwC5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 1801944,eNG94L0zQCAebyNka1bOwvr0q4mIk246jN+eyrzkVplITJLc6IrQdICKRHQwwzmm9lEb8kJ70HscVFem8gQIDw==


80end063 stir-crazy-original 2188

IMDb

Trailer

Započelo je kao malo bezvezno istraživanje. Naime, radim na jednoj maloj, osobnoj ideji o avanturističkom romanu (ideja koja se razvlači već godinama i, kako stvari stoje, razvačit će se još toliko) koji uključuje more, potonule objekte i tako to; pravi avanturistički materijal. I nekako sam došao na poznatu storiju o HMS Bountyju. Čak i uz sve dostupne podatke, nekako sam propustio ranije baciti pogled na stvarne fakte i vidjeti što se ustvari događalo. Točnije, nisam imao pojma da su ostaci broda u stvarnosti pronađeni (spominju se u jednom romanu Clive Cuslera kojeg sam nedavno pročitao). Nije ostalo puno od njega, istina, ali ondje su, pokraj otoka Pitcairn gdje su se pobunjenici smjestili nakon preuzimanja broda. I, da, pobunjenici su skončali neslavno, već kad smo kod povijesnih lekcija, navodno su se međusobno poubijali jer nisu mogli razriješiti puno stvari. Enivej, Bounty su po legendi spalili kako ih ne bi pronašli (iako mi djeluje logičnije da su ga razmontirali i uzeli drvenu građu) i od onda tamo leži. Već kad sam tu; još jedan Bounty je imao tragičnu sudbinu. Replika izgrađena za potrebe snimanja Marlon Brando verzije filma ostala je u ”službi” do nedavno, kad je uletjela u valove uragana Sandy. Posada, sačinjena uglavnom od dobrovoljaca, izvukla se, iako je dvoje od njih poginulo. Kapetan je nestao s broda, a pra-pra-pra-pra-pra unuka od samog Christiana Fletchera, vođe pobude na pravom brodu, pronađena je mrtva u moru. Treća replika, koja je izgrađena za potrebe snimanja ovog filma, još uvijek je u upotrebi (iako nije klasični brod na jedra) te predstavlja turističku atrakciju. No, dosta povijesti (ovdje je detaljniji tekst o tome ako vas uhvati znatiželja), mi ćemo se zadržati na ovom naslovu. Znači, jako, jako, jako… jako poznata priča ide…

HMS Bounty i njegov kapetan Blight imaju zadaću otići do Tahitija i opskrbiti zalihe biljkom kruhovac te je prevesti na drugi kraj svijeta. Zbog vremenskih uvjeta, opskrbe i svega ostalog, Bounty stoji usidren na Tahitiju pet mjeseci, što posada iskoristi za uživanje u raskoši domorodaca, lijepom vremenu i rajskom krajoliku. Nakon što se počnu raditi pripreme za povratak, dosta njih nije oduševljeno time, a stvar eskalira nekoliko tjedana nakon isplovljavanja, gdje pobunjenici pruzimaju brod…Vrijedi napomenuti da je ovo peta verzija koja priča istu priču, ali jedina koja za koju se drži da je najbliža prikazivanju istinitih fakti. Iako i ona uzima određene slobode (Blight brod ne bi vraćao natrag kroz Rt Horn te to nije razlog pobune) gotovo činjenično je prikazala odnos, kao i karaktere Blighta, Christiana i posade. Možda ga ne drže najboljim filmom o toj temi (što je nekako čudno jer film uistinu jest dobar u okvirima svojeg žanra) ali barem da znate njegov rang u povijesnom kontekstu. Na stranu to, ostatak priče je podjednako dobar, ako uzmete u obzir da je film nastao pa skoro pod prisilom. Uloženi novci trebali su biti polog za režiju Davida Leana, ali nakon što je bio prisiljen odustati, doveden je poznati australski redatelj; Roger Donaldson. Za malo… napete uvjete nastajanja (u nedostatku bolje riječi) stvari su ispale sjajno, mjestimično i vrhunski.

Razlika između ostalih verzija jest u tome što su karakteri Blighta i Christiana debelo prizemljeni, nijedan nisu niti sadistički gad, ili romantični buntovnik. Dodatno, Donaldson je uspješno prikazao kako je posada izgledala na takvom brodu: neobrazovana, divlja, kurčevita i nesklona autoritetu jer su isti znali predstavljati klinci koji su jedva 16 godina navršili. Nakon raspusta na Tahitiju, nije baš neko iznenađenje što im je pobuna bila k’o dobar dan. Uz prikaz brodskog života, nisu izostali ni prikazi opasne plovidbe jer Rt Horn je jedno od najzajejebanijih mjesta na svijetu da se tamo igrate s jedrenjakom. Pohvale idu tehničkoj ekipi koja je uspješno stvorila dojam vodenog pakla koristeći se old school trikovima kao što je bazen i maketa broda. Nadalje, film jako dobro prikazuje transfer mišljenja i stvaranja napetosti koja je dovela do pobune. Iako većini baš i nije trebao neki dodatni motiv, uvjerljivo se spojila Blightova želja da čvrščom rukom vrati disciplinu te buntovništvo onih koji su zavoljeli opušteni život na sunčanom otočju. Također, radnja prati situaciju nakon pobune i prikazuje je onako kako je bila; za Blighta jeben morski put, podvig samo takav (oploviti skoro pola svijeta u čamcu bez zaliha) a za Christiana razočaravajući (pobunjenici su spremni pobuniti se i protiv njega), što je plus u izgradnji cijele slike. Vrhunski odglumljene karaktere na leđima imaju Anthony Hopkins i Mel Gibson, posebice jer su bez riječi dočarali frustracije svojih likova. Pratila ih je garda budućih superstara (Liam Nesson, Daniel Day Lewis i kapetan Titanica, Bernard Hill), a podržavala već dokazana posada starih morskih vukova (Laurence Olivier i Edward Fox). Uz njih, treba spomenuti i izgled samog filma; lokacijski, ali i dinamičnu radnju u kojoj je sve idealno uklopljeno. I za kraj, zaokruženo još jednim izvrsnim soundtrackom Vangelisa (priznajem, jedva da sam ga jednom preslušao do ovih dana, i trenutačno mi je skoro pa broj jedan). Mane, pitate? Paaa, rekao bih da ih nema, osim što je malo zaobišao neke povijesne fakte. Osim toga, vrhunski avanturistički film koji ima razrađene likove, jaku priču i odlične glumce.

1850976,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 1850977,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 1850982,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+wukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 1850988,2ZszRrdlkp7knRVmpJlEf6Rsa6WvealzJUF0yOC831AtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg==

1924338,+wriAlIJ19davfGDvXzlIufQWkKiLVaABmjAIxDq6vwCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== 1924347,C+xfxNnqnb0lTLalWnrb2vW8+dgHkZXfhn8T4wxQgvd0RBN5mzBRRxQi6UMyhfhYngDK1tyCq69kIE0Vls0ppQ== 1924354,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 1924356,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA==

1850976,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 1850977,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 1850982,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+wukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 1850988,2ZszRrdlkp7knRVmpJlEf6Rsa6WvealzJUF0yOC831AtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 1850979,oIRrpKkTj1LEzuYZ0RDuZcbNKpnWABzBFhbrqElUT0N4yH5dzGfraQSztuop7g8E2nGELzdyrhtIXcIJJUmZxQ== 1850991,kbAjQ2AVf2rYpUKme42Sv4p5RZ5tEmm90NM5dkbf0Rr7Y6ndrWVt3TSkakTsbdK0YDjzV1xJTYwtQa_3w1eR_w==


IMDb

Trailer

Mislim da već i ptice na žici znaju sve o ovom filmu, no, dobro gradivo vrijedi ponoviti. Posebice onda ako film ne gledate nekih dobrih, oh, desetak godina. Zanimljiva stvar je da sam ga prije gledao svako malo. Prvo je počelo s onim sirotinjskim ciklusima koje je HTV puštao u pol bijela dana, sklepana od dva-tri film nekog glumca, pa sam ga snimio na kasetu, pa sam ga onda opet malo uhvatio na telki, pa još koje puštanje s kasete i onda… zaborav. TV ga više ni ne pušta, VHS-ove sam pohranio na tavan na idućih 100 i kusur godina (jer će onda vrijediti pravo malo bogatstvo kao antikvarijati) i doslovce sam zaboravio na njega dok ga, posve slučajno, nisam pronašao na jednom dvd-u. Nisam ni znao da ga imam. Toliko o poznavanju vlastite kolekcije. Ipak, već kad se našao pri ruci… Podsjetilo me na neke stvari, da budem iskren. O tome kako još uvijek kao wanna be pisac pokušavam ukomponirati ljubavni tri u svaku vražju priču koju smislim. Zašto? Pa… ovaj film je jedan od razloga za to. Oduvijek držim da je trio dobar materijal za pisanje (i to mislim na obični bivši dečko-cura-sadašnji dečko način, ne na ménage à trois način) i Zora Očajnika (Bože, što volim ove lokalne inspirativne prijevode) ima stvarno dobar međulikovni odnos. Film ima druge mane, ali o tome kasnije.

Dakle… Mac je diler drogom, Nick je policajac i njih dva su ustvari frendovi. Valjda. Između njih će se pronaći Jo Ann. Hoće li ljubav pobijediti? Hoće li Nick biti gad do daske i strpati frenda u zatvor? Hoće li Mac uspjeti postati pošten? Toliko pitanja. I to vam je sadržaj, minus sva ta pitanje jer ona ustvari nisu ni dio filma. Tema filma jest… nemam pojma, iskreno. Dobri dijalozi, dobra gluma, odnosi u ljubavnom trokutu. Ima nešto malo kriminalističkog žanra (to dolazi uz teritorij kad je u radnji diler drogom i žandar) i sitno trilera, ali sve zajedno to više vuče na nekakav moderniji noir, što je jako dobra stvar.

Prva stvar koju će neki zamjetiti, diler drogom (bivši) ovdje je pozitivac, dok su murjaci negativci. To vam govorim zato što je film izgubio podršku Warner Brothersa radi toga, ali je to danas zamalo postalo uobičajeno. Stvar koja ne valja… hah, potpuno promašeni cast. Ne shvatite to krivo, svi su oni odreda dobri glumci, ali ako vam Mel Gibson imali sliči nekakvom dileru… Michelle Pfeiffer, meni inače jedna od dobrih i najljepših glumica koje su prošle Hollywoodom, djeluje hladno i ne baš uvjerljivo kao netko radi koga bi dva muškarca izgubila klikere u glavama. Kurt Russell je ovdje prošao najbolje, iako mu karakter malo luta posvuda. Zanimljivo je da uopće nije bio prvi izbor za tu ulogu. Minijatura pokojnog Raul Julie je uvijek na visini zadatka. Priča je sasvim solidno zaokružena, iako onaj kriminalistički dio dolazi više pred kraj nego kroz cijelu radnju, dijalozi su odlični ( zar je netko u to sumnjao kad ih je radi mešter Chinatowna Robert Towne) i uvijek se sjetim rečenice koju izgovara Russell ”Svojim ljudima govorim da piju burbon a ne votku tako da šefovi znaju kako su pijani, a ne blesavi’‘ kad god netko spomene taj film. Režija je korektna, nenametljiva, s dosta noir ugođaja (sjene, likovi u sjenama, malo poezije u krajoliku) i radi svega toga film se još uvijek dobro drži. Iznenađujuće dobro. Ako vas uhvati malo nostalgije u kojoj leži želja za malo glamura, dobre priče, zgodnih glumaca…


IMDb

Trailer

Napraviti nastavak dostojan originala uvijek je težak posao. Napraviti nastavak koji će nadmašiti original još je teži. Kako onda napraviti nastavak filma koji po svim standardima nije uobičajen materijal zamišljen za tvorničko štancanje nastavaka? Odgovor je jednostavniji nego bi se moglo pomisliti na prvi pogled; napravi se drugačiji film. Kada je Lethal Weapon (1987) pogodilo kina nitko od uključenih u projekt nije mogao ni zamisliti da će postići takav uspjeh, a kamoli da će se razmišljati o nastavku. A da nas čeka drugačije filmsko iskustvo, no opet tako blisko onom koje smo preživjeli s prvim filmom, jasno je od samog uvoda, jer čim krene naslov filma, praćen nekakvom looney tunes melodijom, odmah se radi rez i doslovce s neba upadamo u akciju. Murtaugh i Riggs su u automobilskoj potjeri koristeći se obiteljskim karavanom Murtaughove žene Trish. Nema pojašnjenja tko, što, gdje kako i zašto, ali koga briga, radi se o tako suludom otvaranju filma, nabijenom akcijom, hrpom ispucanih metaka i žestokim humorom da je to urnebesno.

Nakon takvog otvaranja stvari se ipak smiruju (samo malo) i slijede nekakva pojašnjenja. Rog i Riggs su preživjeli koju godinu partnerstva, još uvijek se nisu međusobno poubijali, još uvijek rade kao policajci (na sveopći užas osoblja oko njih) i ovaj put istražuju nekakve južnoafričke mutne tipove. I to rade već neko vrijeme jer, kako to već ide, ovi su jako nadrkani na njih jer ih živciraju te im odlučuju očitati lekciju napadom na Roga i njegovu obitelj. Kako bi održali svježinu materijala, autori nisu zaboravili ni na razvijanje likova, te tako između akcijskih/humorističnih sekvenci doznajemo da Riggs više nije sklon grickanju cijevi vlastita pištolja, ali i da je postao praktički član Murtaughove obitelji koja ga je više-manje usvojila. U tim dijelovima filma gdje se prikazuju njihovi svakodnevni rituali i glavni junaci dobivaju prostora za pričanje vlastite priče te se tako otkriva pozadina pogibije Riggsove žene, ali i strahovi Roga da će mu djeca odrasti i napraviti gomilu gluposti koja će se njemu obiti o glavu (kurton-fikus radi reklame za kondome njegove kćeri Rianne). Ti osobni trenuci iskreni su koliko i duhoviti, radi čega njihovo off beat partnerstvo ima uvjerljivost i težinu koja do izražaja dolazi kad krene akcija.

Ne želeći kopirati tek original po sastavu priče, uz novu garnituru negativaca do izražaja dolazi i pojačanje našem dinamičnom dvojcu. Leo Getz, lajavi muljator (što god trebate, Leo Getz!) u interpretaciji Joea Pescija koji je toliki davež da ga jednostavno morate voljeti. Kad se putovi povežu, Leo će postati dio njihova tima u obračunu s južnoafričkom diplomatskom mafijom, izazivajući lavinu smijeha (a što drugo) dok ustvari više odmaže nego pomaže svojim uplitanjem. A da se ne zaboravi originalna premisa filma, Riggs će dobiti šansu za vezu s jako zgodnom Patsy Kensit, čija će nasilna smrt na površinu izvući svo njegovo tkz. ludilo koje je bilo pokretačka snaga prvog filma.

Koliko god stvari na ekranu bile drugačije, iza kamere se zadržala ista ekipa koja je tako dobro radila na prvom filmu (ne mijenjaj konja koji pobjeđuje i te priče) počevši od redatelja Richarda Donnera, pa do glavnog glumačkog dvojca Gibson-Glover. Da se ne bi došlo do zasićenja istim licima, uveden je i novi lik, spomenuti Pesci, što će postati jedan mali, ali prepoznatljivi dio serijala kako budu izlazili novi nastavci. Scenarij je ovaj put tek djelomično odradio Shane Black, radeći tek okvirnu priču i dijaloge, što se itekako osjeti, dok je Jeffrey Boam ovaj put odradio veći dio posla. Koliko je Lethal Weapon 2 drugačiji film od originala, toliko je i razrađeniji (ne nužno i bolji, ali jako blizu) jer ležište je dobrano prebačeno na likove pošto će negativci (u svim nastavcima) postati tek stripovski dekor koji će biti ovdje tek toliko da pogine i slične vesele stvari. Akcijske scene su razrađenije, počevši od uvodne potjere, preko helikopterskog napada na Riggsovu prikolicu do završnice i rušenja kuće postavljene na potpornje, te čak i spektakularnije. Režija je vidljivo opuštenija pošto je prvi film za Donnera bio tek uvertira u takav light materijal, kao i izvedbe glumaca (koliko je to uopće moguće jer su i u prvom filmu imali pravu komičarsko-glumačku kemiju) i jednostavno je vidljivo da je ekipa iza i ispred kamere opet imala provod života dok je snimala scene, a takvo što samo pridonosi šarmu filma.

Nakon što je prvi film privukao publiku nastavak je uspio zadržati istu na svojoj strani, ali i privući novu. Razrađeniji, s više akcije i humora, urnebesniji, „dvojka“ je uspjela postići da ravnopravno stoji rame uz rame s originalom, a ako se kojim slučajem ne može uspoređivati s kultnom „jedinicom“, bez muke predstavlja kategoriju za sebe jer rijetkima polazi za rukom tako dobro prenijeti poletni duh koji je privukao publiku u kina. Ili da citiram rečenicu iz filma koja savršeno opisuje ono što se događalo prilikom premijere – Riggs: “We‘re back! We‘re bad!


IMDb

Trailer

Jedan je crn, drugi je lud i oba su policajci. Jednostavnijeg koncepta za predstavljanje vjerojatno najpoznatijeg filmskog para nema, a nema ni neke potrebe za tim pošto ova rečenica savršeno opisuje ono što oni predstavljaju. Projekt koji je prije dvadeset i pet godina zamišljen kao jednokratni uradak nabijen akcijom i humorom, prerastao je u opće poznati serijal koji se odlično slagao i s kritikom i s box office uspjehom. Poznata priča o jednom crnom murjaku, koji broji dane do umirovljenja, i jednom ludom bijelom murjaku, koji voli izazivati vraga, svoj je kultni status dosegla na tolike načine da se to ne može samo tako opisati, potrebno je proći kroz sve faze nastajanja te ih predstaviti kao zasebne dijelove koji, kad ih se spoji, stvaraju uspješnu cjelinu. Odakle krenuti? Od scenarija, kako i doliči.

Ime autora; Shane Black. Lethal Weapon mu je bio prvi napisani scenarij u tim danima, a plaća od četvrt miliona dolara zvuči jako dobro za bilo kojeg 26 godišnjaka. Naravno, nije ih dobio zato što je bio lijep i zgodan već zato što je scenarij imao potencijal, što je odisao svježinom kakvu filmovi o partnerima na velikom ekranu (takozvani budy-budy filmovi) do tada baš i nisu imali i zato što je priča bila nesvakidašnji spoj akcije i britkog humora, što je uvijek dobitna kombinacija ako želite nešto i zaraditi.

Za razliku od glavnog konkurenta za prijestolje najboljeg, 48 Hours, Lethal Weapon svoju privlačnost polaže na odnosu dvije potpuno suprotne osobe. Roger Murtaugh predstavlja pouzdani dio dvojca, detektiv koji ima uredan posao, sređen život s ženom i troje klinaca, koji živi u privlačnom predgrađu i kojemu nije ni na kraj pameti potezati nekakvog mačka za rep jer je to old for this shit. S druge strane imamo Martina Riggsa, policajca koji službeno nema sve tri čiste u glavi, koji je nedavno izgubio ženu, koji živi u prikolici na plaži, koji voli grickati cijev pištolja za zabavu subotnje večeri, a glavni posao mu je izazivanje vraga jer je, pogađate, sklon samoubojstvu i autodestrukciji. Nakon što uspješno zariba još jednu akciju, Riggs dobiva transfer u drugu postaju, gdje ga sparuju s Rogerom. U iskrenom razgovoru obojica zaključuju kako su obojica ustvari sjebani tim partnerstvom. Istražujući trgovinu kokainom, dvojac će ipak razviti povjerenje jedan naspram drugoga, a kroz akciju koja slijedi, nekako će doći i do toga da, kad udruže snage, niti je Roger prestar za takva sranja, niti Riggs ima baš toliku želju da umre. Kao i do toga da ako želiš nešto riješiti, poubijaj koliko god negativaca možeš, a neće naškoditi i ako nešto digneš u zrak, tek toliko da se bude na čistu da nitko nije preživio.

Cijela bi ta priča bila posve beskorisna da nije bilo nekoliko dodatnih stvari. Čovjek iza kamere; Richard Donner, slavni redatelj koji se već upisao u filmsku povijest hororom The Omen, kao i adaptacijom stripa Superman. Ovo je ono što je za Donnera „lakši“ dio karijere, za razliku od prva dva spomenuta, Lethal Weapon trebao je predstavljati projekt za jedno ljeto, brzopotezni materijal koji bi svima osigurao nešto malo više zarade, korektno napravljen posao i uradak koji će imati preglednu režiju, bez nekih većih ekshibicija. Upravo je taj lagani pristup, izmiješan s gomilom britkog humora i verbalnog nadmudrivanja, postao daljnji zaštitni Donnerov znak (posebice što se tiče Lethal Weapon serijala) gdje je vidljivo da se ekipa jednako dobro zabavljala ispred i iza kamere.

A pripomogli su i nastupi glavnog dvojca. Mel Gibson i Danny Glover imaju popriličan radni staž, i teško da ih može optužiti da su nekakvi fuš maheri što se tiče glume. Ipak, Glover je do tada bio poznatiji po svojoj ulozi u Spielbergovoj Boji Purpura, a Gibsonu je karijera ušla silaznu putanju nakon problema s ovisnostima koje su došle s popularnošću tako da nijedan nisu predstavljali ono što bi se moglo nazvati materijalom za pošteni akcijski film (bez obzira na Gibsonovog Mad Maxa). Redatelj koji do tada nije radio jednostavni akcijski film, jedan glumac koji do tada nije ni nastupao u akcijskom filmu te jedan glumac za kojeg se nije vjerovalo da će uopće uspjeti ostati trijezan na snimanju te kad se doda da negativca glumi netko tko do tada nije glumio negativce (Gary Busey)… nije nikakvo čudo što projekt nije trebao trajati dulje od jednog ljeta.

Ali, ipak je potrajalo. Zahvaljujući Donnerovoj režiji film ima potpis majstora koji zna režirati, bilo akciju, bilo komediju, dodavajući potrebnu dinamiku tamo gdje je moglo doći do statičnosti. Glavni junaci toliko su čudan par da su toliko i odlični u svojim ulogama, s dobro ocrtanim karakterima (iako se u tome ne može poreći i jedna vrsta stereotipnosti) i odnosom začinjenim s najoriginalnijim verbalnim nadmudrivanjima viđenim u nekom akcijskom filmu. A kroz sve to se provukla i lijepa doza akcije, bilo one fizičke (svatko se, vjerujem, sjeća opakog fajta Gibsona i Buseya na kraju filma) bilo klasične pirotehnike (koja je ipak ostala u drugom planu, za razliku od ostalih nastavaka). Neki su kompromisi ipak napravljeni. Iako danas djeluje kao lagani materijal, Lethal Weapon bio je snimljen u mračnijem tonu, s krajem gdje Riggs pogine, a kako je probna publika loše reagirala na to, napravljen je alternativni kraj, ovaj koji svi znamo. Također, Riggsova samoubilačka narav pojačana je drugačijim uvodom u film, koji se danas može vidjeti u redateljskoj verziji (preporučljivo za pogledati) što je također bilo malo previše. Kompromisi za današnje vrijeme djeluju možda i prestrogo, posebice s uvodnim dijelom, ali pretjerivanja nikad nisu bila dobra stvar, što je i ovdje slučaj. Danas, sa odmakom od 25 godina, ti dodaci djeluju zabavno, a film kao takav je kao dobro vino, svakim gledanjem sve bolji jer kreativnost i trud svih uključenih itekako je vidljiv, što nikad ne zastarijeva. Zašto volimo cijeli serijal? Da citiram dinamični duo – We are not to old for this shit!