Archive for the ‘Mini-Serija’ Category


IMDb

Trailer

Koliko vam je poznato ime David Morell? Ništa? Nema problema, većini ljudi je nepoznat (osim ako niste zagriženi čitatelj knjiga) no radi se o tipu kojeg poznajete htijeli vi to ili ne, barem njegovo nedjelo koje ga je proslavilo. Čovjek je, naime, napisao First Blood, koji je par godina kasnije postao prvi dio franšize o vijetnamskom veteranu Johnu J. Rambu. Prije nego kažete, čovječe, pusti nas da vrisnemo, riječ o jako kvalitetnom piscu koji slovi za jednog od inteligentnijih u branši te povezati njegovo umijeće i domet s Rambom bila bi pogreška. Opus mu je pun romana koji kombiniraju akciju, napetost, špijunažu i sve ostale zabavne stvari koje se danas vole popularno nazivati techno-triler. Ako ga usporedite s Robertom Ludlumom, nećete puno pogriješiti jer dijele neke sličnosti u nekim romanima. Zanimljiva stvar, filmski svijet ga baš i nije nešto posebno mazio, točnije, kao da ni ne postoji. Osim Ramba (koji je poprilično iskrivljen u odnosu na roman) u osamdesetima je izašla i miniserija koja je u našim krajevima bila prevedena kao Bratstvo Ruže, što je, iznenađenje, iznenađenje, i točan prijevod, a obično je možete pronaći na listama onog najboljeg što su 80-te u pogledu mini serija mogle ponuditi. Istina ili ne, prepustit ću to vama na odluku. Ja sam ovdje da vam kažem koju o seriji.

Nastala je u odijeku promjena koje su zahvatile špijunski žanr (ustvari, roman je nastao, ako ćemo iskreno) i vidljiv je utjecaj srodnika The Bourne Identity (još jedna serija koja jednostavno umire da dođe na ove stranice) jer špijuni više nisu depresivni tipovi skriveni u mračnim prolazima već odmetnute jedinke koje imaju sposobnost i umijeće da postanu izrazito neugodne i opasne jedinke, pogotovo jer se počeo ponavljati motiv izdaje među vlastitim redovima. Bond i ostali likovi doživljavali su jednu određenu krizu vlastite postojanja (i radi toga jer je Roger Moore postao deda) ali povremeni bljeskovi kreativnosti znali su biti itekako zapaženi. Također, svjetska dominacija otišla je u nepovrat arhive prošlosti (ni trenutka prerano) i njihova mjesta su počela popunjavati tajna društva, mračne organizacije, špije koje su sve samo ne klasični špijuni… shvatili ste, ne? Globalna promjena. U toj novoj atmosferi postoje i dva brata, Romul i Rem, dva siročića koje je odgojio top tajni agent u dva jako sposobna i jednako tajna agenta. Problem se pojavljuje kad jedan brat na neki bizaran način uspije zeznuti rutinski posao, a drugi navodno počini ubojstvo u utočištu za agente (gdje je nasilje zabranjeno). Njih dva pronaći će se u bijegu ispred nekoliko tajnih organizacija (KGB, CIA, NSA, SDP, HDZ… birajte) bez pravog motiva tko bi mogao stajati iza namještaljke ili zašto im je uopće smješteno. Ali, dečki neće sjediti skrštenih ruku, dapače, bit će to potjera u pravom smislu riječi, puna akcije, misterije, izdaje i intrige. Znate već, sve dobre stvari koje takve serije čine zanimljivim.

Serija je, kako rekoh, nastala u vrijeme kad su tajne organizacije dožvljavale opasnu rekonstrukciju, ali i sami televizijski program. Više usmjereniji akcijski serijali doživljavali su opasan procvat na malim ekranima (Miami Vice, Crime Story) a ono što je bilo dobro policajcima (jerbo su oni prvi započeli pucnjavu) moglo je vrijediti za sve ostale. Zato Bratstvo… ima finu količinu fizičke, kao i pirotehničke akcije, te baš i ne ostavlja dojam nečega što je bilo popularno u 70-ima, ali ni onoga što je proslavilo Bonda, pa čak i Mission Imposible (mislim na seriju, ljudi, seriju) jer odiše svježinom, kao i realnošću. Naravno, to vam je uzalud trud ako nemate žicu za špijune, tajne organizacije i slično jer ovo je usmjereni materijal, nije za svakoga. Štovaoci klasike tipa John Le Carre bit će razočarani, ali neki malo mlađi klinci mogli bi doći na svoje jer akcija 80-ih, tako često ismijavana radi svoje nerealnosti i sklonosti pretjerivanju, znala je biti itekako umjerena i intrigantna, ali samo ako je dolazila u kompletu s pametnijom pričom. Tu sad dolazimo do sivog područja. Iako serija ima radnju, ne čudite se ako se tokom gledanja zapitate tko tu koga jer to bila i bit, stvaranje malo zdrave paranoje, a možda se pokoji put zapitate i zašto da bude jednostavno kad može biti komplicirano. Prebrodite to, i ne postavljajte pitanja na koja vam odgovor ionako ne bi ništa značio, tako je kako je. Tko je vidio da se sve pojasni o tajnim organizacijama, čak i kad su špijunskog porijekla.

Znači, sad kad sam vam rekao zašto je ovo dobra serija, red je da vam kažem i radi koga je postala tako gledana. Robert Mitchum stoji kao glavni na naslovnoj špici, ali to baš i nije tako (jedan je od glavnih likova) i nije na odmet primijetiti kako je čovjek plodnu filmsku karijeru zamijenio za plodnu televizijsku karijeru (Rat i Sjećanja, itko?) te je ovo bio jedan nastup u kojem se i nije nešto posebno potrgao od glume, ali je bio takva glumačka pojava da je i bez glume znao privući gledatelje. Peter Strauss je u USA nešto kao jako poznato televizijsko ime (ekvivalent našem Goranu Grgiću) koji nije tako dobar u onome što radi, ali je opet dovoljno dobar da bude korak ispred netalentiranog krda koje kaska za njim. I za kraj, ali nimalo najmanje važan, David Morse. Danas je čovjek jedan veliki glumački laf, ali već iz početaka je vidljivo da se tu ne radi o glupoj sreći. Smiren i pouzdan, već je onda naznačio kako će od njega biti nešto. Ironično, ima i najmanju ulogu od glavnog trojca, no kad ste maher, ni ne treba vam previše prostora da se dokažete. Priča je možda mjestimično prerazvučena, režija isto tako zna biti drvenkasta, ali to su old days, kad je bilo važnije ispričati priču, a ne napraviti turističku razglednicu bez sadržaja.  Imate višak slobodnog vremena i niste u raspoloženju za nove filmove? Evo vam odgovora. Tri sata, 4 epizode (ili dvije po sat i pol) i svi problemi su riješeni.


IMDb

Trailer

Mini serije postale su stvar prošlosti. Više manje. Iskreno, kada ste posljednji put naletjeli na jednu takvu, koja je imala četiri (ili tri) lijepa nastavka, fino zaokruženu cjelinu i koja je nešto vrijedila? Vrijedila u smislu da niste mogli dočekati novi nastavak da vidite što se dogodilo s likovima i u kojem se smjeru razvijala priča Nije da je dotična forma posve izumrla, dobili smo pošteni ekvivalent u obliku TV filmova, obično bude riječ o dva dijela koji muku muče s minutažom i sadržajem koji jednostavno nije u stanju držati pozornost na tri sata (posljednji koji mi pada na pamet je slabašni Bag Of Bones) i to je to. Došlo, prošlo i u cijelosti zaboravljeno. Nije da sam koncept ponekad nije bio lišen bezvezarija, naopako, snimalo se sve i svašta, no neke od mini serija danas su nedostižni klasici koji imaju bolje ocjene nego previše reklamirani filmovi, no svejedno su i dalje u drugom planu radi svojeg televizijskog porijekla, koje se oduvijek držalo manje vrijednim. Nekako je pošteno pružiti šansu pokojoj mini seriji (već kad se isto radi s filmskim klasicima o kojima se zna skoro sve) kako bi se svi zajedno podsjetili na vrijeme kad je televizijski program bio puno bolji nego danas, kad su vrhunske zvijezde bez pardona pristajale nastupiti u ovakvim projektima, a čiji je konačni učinak takav da se i dan danas o njima priča te ih je stvarno teško nadmašiti. Usamljena Golubica vrhunski je primjer kako se radi odlična serija, ali i adaptacija popularnog romana jer ovo prvo ne mora nužno isključivati ovo drugo te je gotovo nevjerojatno kako je u nekim prošlim vremenima postojala određena simbioza između pisane riječi i snimljene slike te se nije osjećala potreba da se materijal modernizira kako bi se dobio pokoji gledatelj više ili da bi serija bila prilagođena višebrojnoj (čitaj mlađoj) publici. Ono što je još nevjerojatnije jeste to da je velika, gotovo epska priča, uspjela spojiti nekoliko posve različitih životnih putova u jednu nadasve suvislu cjelinu, u kojoj su svi uključeni uspješno demonstrirali svoje glumačke sposobnosti (a neki su tek treba postati prava imena filmskog svijeta) dočaravajući duh starog Zapada iz kojeg izvire nekakva autentika.

Serija se otvara trenutačnim životom dvojice bivših teksaških rendžera, Augustusa i Woodrowa, u malom, zaboravljenom i praktički napuštenom gradiću Lonesome Dove. Iako odmah imamo osjećaj kako su njih dvojica nekad davno bili jahači na duge staze i legende Divljeg Zapada te da je boravak na ovakvom mjestu nešto kao debelo zaslužena mirovina, ne djeluje nam kao da su baš zadovoljni takvim načinom života. Povratak starog prijatelja Jakea u njima će probuditi stari žar za avanturom te će se otisnuti na jedno, nekoliko tisuća kilometara dugačko, putovanje od prašinom prekrivenih ulica Texasa do zelenom travom prekrivenih obronaka Montane, neistraženi teritorij, s nekoliko tisuća grla stoke i konja. Putovanje, očekivano, nije nimalo ugodno, a naši junaci proći će sve, počevši od susreta s indijancima gdje će im najviše glavobolje zadavati tip imenom Plavi Patak kao glavni nemesis, pa s konjokradicama, gdje će morati donijeti teške odluke trebaju li poštovati zakon ili objesiti prijatelja, pa sa slučajnim prolaznicima čije su priče ispričane kroz nekoliko usporednih priča koje pratimo paralelno s glavnom. Tako tu imamo šerifa kojemu je pobjegla žena kako bi pronašla nekog tamo bivšeg pa pratimo samu ženu na njezinu putovanju s dvojicom zaostalih tupsona, pa je tu i šerifov pomoćnik, a pruža nam se i pogled na jednu udaljenu farmu koja u početku i nema neke veze s ostalim likovima, no na samom kraju postane jasno zašto je važna. Sve se te sporedne priče i njihovi likovi u jednom trenutku trajanja serije susretnu i dožive nešto zajedničko te, iako radnja možda djeluje rascjepkano, sve to čini jako dobru, gotovo epsku cjelinu koja jako dobra hvata bit starog Zapada i određenog, izumrlog načina života. Ako očekujete fore tipa Clint Eastwood, cool revolveraške obračune i misteriozne strance s cigarom u ustima… zaboravite, toga ovdje nema. Likovi su prizemno realni i nema sretnih završetaka za sve njih, a situacije su daleko od idealnih ili uljepšanih jer ovdje poanta nije bila prodati općeniti mit, već grubu istinu, koja radi toga na trenutke djeluje poezijski, a na trenutke krvavo i nasilno.

Iako iz današnje perspektive djeluje kako je serija nabijena poznatim glumcima, to je u trenutku snimanja bila tek djelomična istina. Ovo je savršeni primjer kako netko zna odabrati cast koji će u godinama koje tek trebaju doći pokazati ono što zna te da je od samih početaka jasno zašto je velika većina od njih zaradila Oscare, iako na iste nisam sklon gledati kao na mjerilo kvalitete. Od pravih zvijezda u vrijeme snimanja to je bio jedino Robert Duvall, ali ni Tommy Lee Jones nije bio baš daleko, iako je u tim godinama tek počeo stvarati pravu reputaciju rasnog glumca. Duvall bez muke portretira pričljivog, zajebantski nastrojenog Gusa, čime predstavlja idealnu protutežu šutljivom i mrkom Jonesovom Callu. Dvije zvijezde čak ni nemaju najveću minutažu (barem ne samostalno) ali to ovdje uopće nije neka mana jer sekundirao im je Danny Glover kao još jednu veće ime s velikog ekrana te Angelica Houston. Društvo im je pravio i Robert Urich, koji je tada bio top TV zvijezda malih ekrana (Serije S.W.A.T – ona po kojoj je napravljen kasniji film i Spenser). Diana Lane i Chris Cooper u to doba nisu bili čak ni TV zvijezde, zgodna skoro pa no name glumačka imena koja su kasnije potvrdila svoju kvalitetu, a ako imate brzo oko, u jednoj od najmanjih uloga možete vidjeti i Steve Buchemia. Serija kao takva, ako je gledati po glumačkom ansamblu, ima sve ono što je potrebno da bude vrhunska, čak i da se radi o nekakvoj slabijoj produkciji jer čak i ako na ekranu nema vizualnih poslastica, postoje one glumačke, koje prazan hod smanjuju do takve mjere da vam se čini kako šest sati trajanja prolazi u hipu.

Mana nema, to je barem najjednostavniji dio za napisati, iako uvažavam da će nekome tko je naučio na klasične John Wayne i Clint Eastwood vesterne ovo biti sporo i ne tako atraktivno. Određena se zamjerka može uputiti i na stvaranje vremenskog razdoblja ili izostanak istog jer cijelo putovanje traje nekoliko mjeseci, a dok ga gledate ispada kao da je riječ o tjedan dana. Što se tiče produkcijskog dijela on je na zavidnoj visini, upotrijebljeno je preko stotinu konja i stoke da bi se dočarala atmosfera velikog stada, a u prednosti se može ubrojiti i dočaravanje lokacijske različitosti pošto dobro osjetite razliku između prašnjavog Texasa i zelene Montane te se ne dobiva osjećaj kao da je sve snimljeno tamo negdje iza ugla, tek toliko da bude snimljeno. Serija je nastala po romanu cijenjenog pisca i scenariste Larrya McMurtrya, koji je za roman pokupio Pulitzerovu nagradu, i određena mana cijele priče jeste što je serija dobila čak četiri dodatna nastavka (tri su napravljena po McMurtryevim romanima) i svaka od njih prati različite životne dobi Gusa i Calla te ako se kojim slučajem odlučite na gledanje cijele sage, poželjno je gledati svaki dio zasebno, bez uspoređivanja, jer Lonesome Dove predstavlja sredinu, pa kad dođete do kraja i vidite kako su završili neki od likova, ta bi vam spoznaja mogla poremetiti užitak gledanja. Osim toga, ako niste fan čitanja, ovaj mali draguljčić u trajanju od 6 sati (i ako volite pošteni vestern) mogao bi vam ispuniti sva moguća očekivanja (počevši od glumaca, pa do radnje) bez da trepnete ili osjetite da već prošlo toliko vremena.