Dean Koontz’s: Black River (2001)

IMDb

Trailer

 

Moram priznati jednu stvar, otvoreno i bez uvijanja. Velim sam obožavatelj The X-Files serije, filmova, pa čak i knjiga. Imam sve u kolekciji, seriju, filmove, pa čak i nekoliko knjiga. Na starom dvoglavnom kasetofonu (koji je dušu ispustio još prije nego sam završio srednju školu, ali još uvijek stoji na tavanu jer ga nemam srca baciti) imam tonu naljepnica s likovima iz te serije, na vratima od sobe koju sam pretvorio u škladište filmova, knjiga… svega pomalo imam I want to belive poster… Shvaćate cijelu sliku, ne. Volim tu seriju.  Igrom slučaja, prije par mjeseci, imali smo jednu jako lijepo nevrijeme u ovom mom kraju, toliko divno da sam nakon što je to divno vrijeme prošlo imao popravke na krovu, zamjena crijepa. Lijep sunčan dan, balansiranje po krovu ugodno visoke dvokatnice i jebena nesnošljivost naspram visina (ja sam ljubavnik, nikako ratnik i imam svojih fobija) ali u tom poslu dgodila se jedna ne tako loša stvar. Našao sam na tavanu kutiju punu starih VHS kaseta. Da, još uvijek imam ispravan video-recorder, ali ga ne koristim (blagodati interneta) no bacio sam pogled da vidim što ima dobrog ondje. Ništa baš posebno, većina filmova je dostupna na torentima, ali našlo se tu naslova-dva koja vrijedi spomenuti jerbo su na internetu… nepostojeći, manje-više. Jedan od njih je i prethodno spomenuti Living with the Dead (koji na VHS izdanju ima i potpuno kretenski dodatak Šesto Čulo II), a za njim odmah ide i Crna Rijeka, tj. naslov o kojem vam upravo pišem par riječi. Nikad čuli za njega? To sam nekako i pretpostavljao jer ja inače volim čitati Koontza, usuđujem se reći da mi je zanimljiviji pisac od Kinga (Njegov roman Ponoć pročitao sam valjda već deset puta – jebena stvar) ali što se tiče ekranizacija njegovih djela, tu baš nema sreće. Doduše, zalomi se tu korektnih stvari (Intesity ili Odd Thomas) no uglavnom je sve ostalo za zanemariti (iako, ne posve, ali o tom nekom drugom prilikom). Black River nije iznimka od pravila, to je običan mali direktno-na-video uradak koji sam, eto, posve slučajno pokupio iz videoteke i nekako mi je ostao u vlasništvu jerbo se ista zatvorila. Zašto sam na početku povukao paralelu s kultnim The X-Filesima? Zato što je ovo jedan od stvarno rijetkih uradaka (za koje znam osobno) da su uspjeli pogoditi atmosferu najboljih epizoda iz te serije. Doduše, nema Muldera i Scully, ali ima par ostalih stvari zbog kojih vrijedi baciti pogled, ako nikad prije, barem onda kad imate slobodno nedjeljno poslijepodne.

O čemu je riječ? Ovo je pomalo zabavna stvar za pisati, iskreno. Boyd je pisac koji baš i nema neke planove za budućnost. On je popularni pisac kojeg kritika jako hvali i na svom proputovanju dođe do običnog malog gradića znanog i kao Black River. Tu sad nastaju problemi. Boyd, nakon čudnog susreta s jednim od stanovnika, poželi otići ali stvari idu po šabloni Murphyjeva zakona; uhvati ga policija, optuže da je ukrao auto, ostane bez prijevoza, ne može kupiti kartu za vlak, a svaki put kad dođe do granica grada, neki vrag mu se prepriječi na putu. Nije tako lako napustiti Black River, nikako. Tu sad ide pojašnjenje; grad je pod kontrolom nečega (neću vam reći čega) i radi nešto što bi se moglo opisati kao savršenu zajednicu (kreativni ljudi na jednom mjestu) te je izlazak iz njega  nemoguć. Ili možda nije? Ako ikako negdje uspijete nabaviti film (vidim da ga ima na nekim lijevim torentima, ne znam koliko je ustvari dostupan) doznajte sami o čemu je riječ.

Ukratko; ovo je križanac Zone Sumraka i Dosjea X i to jako dobar križanac pošto, iako je nastao pod stvarno vidljivim financijskim ograničenjima te za televizijsku podlogu. Ono što filmu uspijeva jeste uvući gledatelja u napetu atmosferu zatvorenog grada. Bizarne situacije, čudni ljudi, njihovi postupci… sve to, iznenađujuće, dosta dobro štima. Ljudi kao takvi nisu odbojni, napetost je OK, a misterija dovoljno intrigantna da se zapitate o čemu se tu točno radi. Iako je konačno pojašnjenje malo nategnuto, ono je, začudo, danas puno aktualnije nego onda kad je film snimljen, posebice zato što Veliki Brat sve vidi (slučajno, film ima par dodirnih točaka sa serijom Person of Interest, stvarno posve slučajno). Ima pomalo nespretnih koraka u cijeloj toj priči (neke od situacija su obrnuto od onog što taj netko želi postići – da Boyd ostane u gradu) no u konačnici, stvar je poprilično dobro zaokružena, uz mali dodatak da je sam kraj jedna zgodna priča za sebe (neću vam otkriti što, gdje i kako) te ne ostavlja gorak ukus u ustima (iako se to moglo lagano dogoditi). Glumački je… običan, u najmanju ruku jer Jay Mohr je poznato TV lice (Amerima), kao i Stephen Tobalovsky, a tu je i Lisa Edelstein, koju će, vjerujem, svi živi prepoznati kao doktoricu Cuddy kojoj je Gregory House pio krv na tanku slamku. Kako rekoh, obična raja, televizijska raja, ali ne i nepoznata raja i ne baš toliko škart raja. Ukoliko šmekate vibru Zone Sumraka i The X-Filesa, a ostali se bez neke pametne inspiracije, evo vam jedna preporuka kako popuniti prazninu na barem sat i pol vremena. Neće biti uzalud bačeno vrijeme, ako ništa drugo.

 

 

Living with the Dead (2002)

IMDb

Trailer

 

Halloween je došao, prošao i otišao. Hvala Bogu. Slava Isusu. Prsvjetlom Duhu Svetom. Nije da ne volim Halloween, ali mi je jednostano preglupo uzimati nečiji tuđi praznik i gurati ga pod nos onima koji do prije par godina nisu ni znali za njega. Doduše, svi mi znamo za Halloween (ako ne znate onda morate malo podebljati svoju watch listu) ali to nije to. Noć Vještica je američki produkt, i takav je trebao ostati. Ali, kako smo svi mi uglavnom neoriginalni kao da potječeno iz Hollywoodskih brda, tako se tih dana rade liste gledanja horor filmova. Oh, da. Kao da je nekome potreban izgovor da pogleda dobar horor, ne? Dobro, sad ovo dobar je poprilično rastezljiv pojam jer svatko voli svoje, ali kako sam ja ustvari jako moderan tip i prihvaćam sve razne novotarije (uključujući praznike o kojima ne znam ništa) tako sam i ja sjeo te pogledao… idemo reći nadnaravni triler jer ovo ovdje baš i nije čisti horor. Možete ga tamo staviti, nećete baš puno pogriješiti, ali nije horor u stvarnom smislu te riječi. Također, postoji i određena zbrka oko ovog naslova jer ima dva imena. Za Amerikance, ovo je originalni naslov; Živjeti s mrtvima, dok je u Engleskoj (i popriličnom dijelu Europe) naziva Pričati s Nebom: i oba naziva su nekako tu, ocrtavaju bit onoga što ćete gledati, ali zvuče čudno. Američki zvuči kao da je George A Romeru još jednom silovao svoje poznatu franšizu (između svih ostalih silovanja) o zombijima, dok ovaj europski baca malo na nešto što bi u sebi imali Sveto Trojstvo, Mir i Poštovanje. Nema ničega od toga. Također, odmah da vam sve sasujem pravo u lice, film se reklamira kao da je nastao po istinitim faktima, ali to nije slučaj. Kako stvari stoje, James Van Praagh je običan varalica koji ima jako dobar talent za čitanje ljudi. Nešto kao Patrick Jane. Ima ga ponešto u filmskom poslu jer je producirao ono epsko sranje od Šaptačice Duhovima, ali to da je surađivao s policijom u rješavanje zajebanog slučaja koji ima sve što pravi slučaj mora imati (mrtvu djecu, serijskog ubojicu, intrigantnog lika) nije. Sad kad to znate, i ako ste već počeli odlaziti što je moguće dalje od ovog teksta, zamolit ću vas da to ne napravite. Ne sudite knjigu prema koricama, budite milostivi i pažljivi prema bližnjem svom (meni) jer to što je stvari Van Praagh dosjetljivi prevarant, ne znači da je film loš. Dapače, radi se o stvarnom dobrom uratku (ili ga možete gledati kao mini seriju kako je inače i snimljena) koji usprkos ograničenjima koja nameće televizija isporučuje pravu mjeru jeze, napetosti, krimića i neugode. Što će reći, film je bolji od knjige po kojoj je nastao jer je knjiga uglavnom hvalopsjev Van Praagha samome sebi. Nadajući se da ste ipak ovo odlučili pročitati do kraja, da vam bacim par natuknica o čemu se ovdje radi.

U mračnoj šumi pronađeno je nekoliko zakopanih tijela. Serijski ubojica, kako stvari stoje, ordinira kroz taj kraj već nekoliko godina i to nitko nije skužio. Može biti zato što sva tijela pripadaju dječacima koji su siročad, a možda jer je lik toliko dobar da ga nitko nije skužio. S druge strane, naš junak počinje imati čudne vizije istih tih mrtvih dječaka te nekako shvaća da je povezan s njima. Nije da može vidjeti tko ih je ubio ili što, ali nekako kanalizira njihove strahove i nerazjašnjene osjećaje. Treća strana, policajka koja vodi slučaj našeg junaka otpiše kao šarlatana, ali kad njegova neke zapažanju ispadnu točnima, shvaća da možda ima jedinstvenu priliku da uhvati ubojicu kroz oči čovjeka koji može komunicirati s mtvima. Rekoh vam to, ali vam neću reći ništa dalje, da ne bilo kako sam vam zeznuo kraj (jer to nikad ne radim) ali odmah ću naglasiti kako ovdje nije riječ o jednom od onih slučajeva koji se odvijaju tako što im se odbrojavaju minute, kako to rade u CSI serijama (oh, snap, i Danson je prešao tamo) već je više riječ o povezivanju nečega što naizgled nema smisla u jednu cjelinu. Važniji je put do ubojice nego on sam, ako me razumijete, ali iz jednadžbe izbacite DNK, laboratorije, pajkane koji ulijeću s upaljenim sirenama i nogom razvaljuju vrata. Toga nema. Čega još nema? Drago mi je da pitate…

Nema krvi, nema masakriranja, nema raskomadanih dijelova tijela, nema ničega što bi ovo učinilo hororom u tipičnom smislu te riječi. Plus, ovo je televizijski proizvod, pa bi svako mesarenje ionako bilo ili izbrisano ili ublaženo. Kad kažem televizijski proizvod već vidim kako lagano odmahujete rukom, i obično bih se složio s vama (ali ne uvijek – ima jako dobrih horor stvari koje su snimljene za TV programe) ali film ima nekoliko aduta zbog kojih ga vrijedi pogledati. Prvo ću spomenuti popriličnu količinu poznatih glumačkih faca. Ted Danson, kao prvi. U ozbiljnoj ulozi. Znam da je to teško zamisliti i znam kako vam je jer ja ga ne mogu doživjeti ozbiljno ni u najvećoj želji (što samo govori koliko je čovjek dobar komičar) ali moram priznati da je ovo izveo poprilično dobro. Njegov Van Praagh je čovjek koji nije superjunak, koji bome izgleda kao netko tko može vidjeti mrtve ljude, odajući i dojam nesigurnosti, kao i ukletosti (pretpostavljam da bi to bio stvarno loš dar, barem što se psihe tiče). Mary Steenburgen je glavna žandarka i ne tipična žandarka (iako njezin lik zna skliznuti u tipične klišeje – ne vjeruje u paranormalno jer je vidjela stvarna sranja) te ne djeluje kao manekenka (na što smo već odavno navikli) i zna odglumiti pokoju emociju. Njezina kemija s Dansonom je poprilično očigledna, ali zato što su muž i žena u stvarnom životu. Valjda se na snimanju mogla i otresti na njega pokoji put, jel’ te. Tu je još i legenda Jack Palance, pa Queen Latifah, pa Michael Moriaty… ono, gomila, kako rekoh. Druga stvar; priča. Filmova o serijskim ubojicama ima na izvoz, čak i više od toga, no rijetki uspiju ispričati priču, ostati zanimljivi i ne ući u klišeje i banalnosti. Ovdje je težište bačena na atmosferu. I ona je jako dobra. Pomalo The X-Files štimung (snimano je na istim lokacijama) pa ako volite šumu, ponešto jesenskih boja i relativno puste krajeve, ovo je jedan od onih proizvoda koji to nude. No film kombinira, uz triler i horor elemente, i priču o običnim ljudima koji se suočavaju sa svojim krajem jer glavnom liku umire prijateljica, što je neizravan način da se pokaže i druga strana cijelog tog posla mogu-vidjeti-mrtve i taj balans pomaže da film (serija) ne postane samo još jedan u nizu lovimo ubojicu stereotipa. Na kraju ipak nećete postati ništa pametniji, naravno, niti će vam ovo promjeniti životne stavove, ali u nedostatku nekih pametnijih horora koji su ustvari trileri sa začinom paranormalnog, i likovi koji malo odskaču od šablone junaka koji spašavaju dan (ili ispadaju bespomoćne žrtve) ovo bi vam moglo dobro doći u trenutku neinspiracije. Nećete požaliti, ako ništa drugo, barem je to sigurno.

 

In the Electric Mist (2009)

IMDb

Trailer

Gledate Jusified? Ja da, no nekako mi je pažnja zadnjih sezona počela polako popuštati jer više nema one prethodne oštrine i serija se polako pretvara u sapunicu (Boyd i Ava mi dođu kao seljačka verzija Rossa i Rachel) ali još uvijek je gledam jer sam razvio simpatiju za kriminalne radnje koje se odigravaju u tim južnjačkim zabitima, i u kojima caruju stvarno pomaknuti likovi. Ipak, filmski svijet nije jedini kojeg istražujem već sam zaglibio i duboko u književnost, a kao pisac krimića (neuspješan, naravno, drugačije ne ide) imam i razvijen okus za iste, pa i tu stranu znam povremeno istraživati, tek toliko da nešto radim kad ne sjedim ispred kompjutera i ne uveseljavam ovaj mali filmski svijet. No, čitanje mi je dio odrastanja, stvarno, ne čitam ništa što se nalazi na top listama, i razvio sam poprilično istančan ukus za svojeglave junake, dobre kriminalističke zaplete i ne baš proslavljene lokacije. Mislim, New York i Los Angeles… pročitao sam toliko romana o njima da bih se snašao na ulicama kao da sam rođen tamo. No, ako uspijem spojiti sliku i pisanu riječ, posebice u ovim odrednicama žanra koje spominjem, nema sretnije osobe od mene. Samo što se to događa jako, jako… i jako rijetko.

Algoritam je nema dugo objavio roman koji se odaziva na ime “U električnoj izmaglici“, ako pratite njihova izdanja onda znate o čemu je riječ, ako ne, to je roman iz serije o Daveu Robicheauxu, policajcu, detektivu i istražitelju. Cijenjena serija, jako, ali kako su ovi naši genijalci iz Algoritma pravi maheri, tako su išli objaljivati nastavak iz pola serije, a ni to ne bi napravili da se nije pojavio, pogađate, film gdje Tommy Lee Jones ne igra naslovnog lika. Ipak, bolje išta negi ništa. Dave je nešto kao Rylan Givens, samotnjak koji rješava slučajeve po principu ako to neću riješiti sam, onda to neće riješiti nitko, ali nije tako… kulerski modeliran (iako je Jones po karizmi puno jači igrač od Olyphanta – nije to loša stvar, doći će i ovaj na tu poziciju) no područje djelovanja im je slično; južnjačka zabit puna životopisnih likova. U ovom nastavku (da, dobro ste pročitali – nastavak) Dave ima na leđima istragu o nekome tko kolje lijepe mlade cure, ali i ubojstvo jednog Crnca koje se dogodilo u vrijeme kad su ubojstva Crnaca bila nešto kao nacionalni sport. Tu je i pitanje ubojice koji je možda povezan s jednim ili drugim, malo mafijaškim poslovima, a malo i mističnosti jer Dave viđa ljudi koji su svoje živote skončali još tamo u Građanskom ratu.

Prvo da razjasnim onu sitnicu oko nastavka. In the Electric Mist je svojevrsni nastavak Heaven’s Prisoners, o kojem sam jednom prilikom već pisao na ovim stranicama. Iako su romani skoro jedan iza drugoga, radnja baš i nije, no i jest. U oba filma se pojavljuju isti likovi (koje igraju drugačiji glumci) i nekako sam podijeljen oko toga tko ga je bolje odradio: Alec Baldwin ili Tommy Lee Jones. Na stranu to, Izmaglica… je film koji ima ono nešto u sebi, atmosferu dubokog američkog juga gdje se stvari ne odvijaju na način kao u velikim gradovima. Puno praznog i zelenog krajolika, malih daščara i zabačenih putova i riječnih rukavaca.  Ako je u njemu išta dobro napravljeno, onda je taj vizualni dio odličan, sama atmosfera. Film je u Americi išao pravo na DVD, nije vidio  kino distribucije (osim u Europi) i nekako se postavlja pitanje zašto. Jer osim odlično uhvaćene atmosfere tu je i stvarno dobar glumački cast; John Goodman, Peter Sarsgaard i Ned Batty, dečki su izvukli najbolje iz ponuđenog materijala i napravili zgodne likove. Možda je najbolji dio u svemu tome priča, zaplet, radnja jer nema prečaca, nema nesuvislih pojašnjenja i lijepo je, za promjenu, gledati film koji gledatelje doživljava kao malo inteligentiju grupu, a ne da sve pojednostavljuje. Bilo je gotovo očekivano da takav film izazove bojazan kod kino distributera te da ga odmah bace na DVD. No, njihov propust, naš dobitak jer ako tražite nešto drugačije, promjenu u okvirima kriminalističkog filma, pomalo usporeniji tempo, atmosferičnost koju nadopunjavaju dobre glumačke izvedbe… Rijetko se kad događa ovako uspješna kombinacija svega nabrojanog.

Night Watch (1973)

IMDb

Trailer

Postoji određena averzija prema starim filmovima, viđam je svaki dan, slušam o njoj i doživljavam je svako malo. Naravno, postoji i određena averzija prema novim filmovima, svaka medalja ima dvije strane i tako te priče, a zlatna istina je da u oba razdblja ima po dobrih stvari i loših. To je jednostavno činjenica. Jedino štop nas sprečava da pronađemo one dobre je eksperimentiranje, rizik da izgubilo stotinjak minuta života. Taj strah nije baš neosnovan, iskreno rečeno. Iako nekako preferiram starije naslove (što ste možda i zamjetili) nije da nisam naišao na neki zbog kojeg sam požalio i poželio da mi netko vrati potrošeno vrijeme. Ne događa se to često, možda zbog toga što imam određeni žanr, pa se držim u okvirima istog (ustvari, nekoliko žanrova, ali shvaćate poantu) i ne promašujem puno, ali s vremena na vrijeme čak i ja odlučim riskirati u stilu ”nek’ se nosi dovraga”, pa što bude da bude. Ovaj mali uvod povezan je s činjenicom da Elizabeth Taylor nikad nisam doživljavao kao materijal na kojeg vrijedi gubiti vrijeme. Ne shvatite to krivo, ona jest jaka glumica i ima par stvarno jakih filmova, ali ponajviše je pmatim po ljubavnim skandalima (o kojima znam samo ono što su pričali stari ljudi dok sam bio klinac) te kad sam naišao na jedan njezin naslov, za kojeg nisam imao pojma da postoji, kao ni to da se uopće i okušala u ne baš tipičnom žanru, zadržao sam ga iz nekog neobjašnjivog razloga. Sad malo izmišljam, zadržao sam ga jer opis koristi ”horor” i ”triler” opise za radnju, što su oduvijek pojmovi koje jako dobro razumijem. Doduše, nisam se baš žurio gledati ga, sakupljao je prašinu nekoliko mjeseci, ali kad sam to napravio… OK, priznajem, Lizzy mi je postala malo simpatičnija te je više neću povezivati samo s ljubavnim eskopadama s Richardom Burtonom. I, da, film je dobar. Ne sad genijalno-sjajan-neponovljivo remek djelo, ali poprilično dobar izlet u nešto zanimljivo.

A taj izlet ima nešto što se danas opisuje kao ”nepredvidljivi twist” u radnji (nema straha – neću vam reći u čemu je kvaka) te me poprilično iznenadilo kako je film uspješno spojio predvidljivost i neočekivanost. To je već samo po sebi kontradikcija, znam, ali to je školski prikaz kako se s jako malo može napraviti jako puno, u smislu radnje, naravno, te da klišeji kao takvi ne moraju uvijek biti loša ili problematična stvar u radnji. Samo ih treba znati okrenuti u svoju korist. A priča o ženi koja vidi mrtvo tijelo u susjednoj kući svakako vuče na klišej kojai u tim godina možda nije bio toliko čest, ali kako je par godina prije izašao Hitchcocov Rear Window, moglo bi se reći da je film malo vukao na neki britanski rip off (termin koji tada sigurno nije postojao) te da, ukoliko ste alergični na svaku sličnost s nekim poznatim filmom, ovaj podatak bi vas mogao odbiti od gledanja. Ali, gledatelj samo ubojstvo (ili mrtvo tijelo) ne vidi baš kako treba, čime započinje onaj glavni dio radnje jer postavlja se pitanje što se ustvari događa. Lizzy igra ženu koja ima nekih svojih duhova na leđima, bivši muž je poginuo s ljubavnicom te ga još zna vidjeti u snovima. Kad se dogodi ”incident” s tijelom, stvara se jaka sumnja u njezin zdravi razum, što se dodatno podebljava daljnjom radnjom te trokutom koji sačinjava njezin novi muž i najbolja prijateljica. A tu su i čudni susjed, kao i policijski inspektor koji je sklon svim teorijama.

Onaj ”horor” element je ovdje možda više radi same riječi nego to ustvari jest. Psihološki triler bolje opisuje ono što se događa u radnji, a neću baš puno pogriješiti ako ga opišem i kao jednu od onih komornih drama kao što su Tramvaj zvan Čežnja, gdje se radnja više manje odigrava u par soba i gdje je sav teret radnja na dijelozima. Ovdje je samo dodana sumnja u zdrav razum glavne junakinje, što stvara dobru naizvjesnost. ALI… ono što sam spomenuo, predvidljivost, ona vrlo vjerojatno nije izražena namjerno (ili čak jest, vrag će ga znati) jer nagdje na pola filma (iako, sad kad razmišljam, postoje neke naznake i puno prije u radnji) skužimo da ima nešto jako čudno u novom mužu i prijateljici – što nije spoiler, vjerujte mi, radnja to skriva, ali ne baš jako. Taj predvidljivi dio na kraju dovede do stvarno nepredvidljivog, koji, kao završnica, izgleda jednostavno fenomenalno. Cijela radnja, svi potezi koje naprave likovi, na kraju sjednu na svoje mjesto, što ovaj film čini ili slučajnim pogotkom, koji se povremeno znaju dogoditi, ili genijalnim do te mjere da je to jezovito (jedini koji mi pada na pamet za usporedbu jest Fincherov Game). Također, radnja, iako ograničena na par prostorija, ima dosta toga efektno napravljenog. Stara kuća djeluje mračno, vlažno i neugodno, a stan junaka kao nešto udobno, ali ujedno i neudobno. Jednostavno, ali efektno. Što me na kraju dovodi do jedine izražene mane filma – dijaloga. Ne dijaloga kao dijaloga, iako se može ubacit koji komentar i na to (previše… pristojan, svi svakome zahvaljuju) već na način izgovora. Sve je ravno, doslovce, gotovo školski način izgovaranja teksta – od muža, preko sobarice, do policijskog istražitelja, nitko nikad ne diže glas, ne unosi emocije, na naglašava riječi. Pomalo monotono, iskreno rečeno, te bi naglašenije emocije (iako Lizzy ima svojih trenutaka – što je otkriva kao jako dobru glumicu) dobro došle za bolju nadopunu atmosfere. Usprkos tome, ovo je pravi mali dragulj, ako volite psihološke misterije, temeljene ne na onom što vidite već zamišljate, i stvarno je čudno da je film danas apsolutno zaboravljen, kao ni da ga nema na listama nekih boljih trilera u sličnom tonu (može biti što je Engleski, a ne Američki). Što ga čini ugodnim iskustvom nakon kojeg nećete požaliti uloženo vrijeme.

The X-Files: Fight the Future (1998)

IMDb

Trailer

Trailer 2

Postoje stvari koje vam na neki način obilježe život. Ako ste jedan od onih pomodnih, macho tipova, reći ćete da nikad niste ništa gledali te da su za vas sjećanja na vrijeme provedeno ispred televizora obična glupost. Ako ste iskreni, reći ćete da ste se odlično proveli gledajući Baywatch (i niste jedini, čitatelji moji, niste jedini) no kad bih trebao strogo definirati ono što me televizijski odgojilo, bilo bi to podijeljeno na mlade dane (dok sam bio klinac, je’l te) gdje su najvažniji bili Richardo Tubbs i Sonny Crockett. Običnim jezikom rečeno; Miami Vice. Nije ni čudno da dan danas volim vidjeti brze aute, zgodne žene i šareni izgled snimljenog materijala. Druga podijela ide na one starije dane, a tamo su dominirali FBI agenti Fox Mulder i Dana Scully. I, opet, nije čudo da i dana danas volim vidjeti dobru teoriju urote gdje mutni likovi (po mogunosti s manijom lančanog pušenja) pokušavaju sakriti istinu od pojedinih entuzijasta koji vjeruju u sve živo (ili pak ne, ovisno kojeg agenta više preferirate). Kultna serija Dosjei X žarila je i palila u 90-ima kao malo koja do tada, stekle je gomilu sljedbenika, pokrenula grozno veliko zanimanje za paranormalno, normalno, malo manje normalno i bizarno. Iako joj je kvaliteta oscilirala od sezone do sezone (a bilo je u njoj svega i svačega, doslovce) ne može joj se poreći da je imala svježu premisu, odličan par glavnih glumaca (i sporednih) gomilu referenci na stvarne; događaje, ljude, incidente i misterije te da je dosta ljudi ima u jako dobrom sjećanju (jedino ako ste takav njah od čovjeka, pa to nećete priznati). Također, serija je imala takvu popularnost da se nešto moralo dodatno napraviti kako bi se to kapitaliziralo (posao je ipak posao) a ”dodatno” znači; više gledatelja, više kešovine i proširivanje globalnog fenomena (jer serija je to bila) čime polako dolazimo do glavnog dijela ovog malo… podužeg uvoda. Cijelovečernji igrani film nastao po seriji nije neka novost, no obično bi nastao nakon što bi serija bila gotova i zamalo zaboravljena. To da se snimi film dok je serija još uvijek na vrhuncu popularnosti nije bila praksa ni onda, kao ni danas. Nažalost, takvo… ubrzavanje prelaska na veliki format ima svojih mana, film jest dobar, ali ne toliko (a to vam pišem baš teška srca) no taj ”loši” dio njegova postojanja ne znači nužno da cijeli prozivod ne valja. Dapače, film je korektan, s glavom i djelomičnim repom, sa svim onim poznatim stvarima koje smo voljeli u seriji, a što uključuje i ne baš poželjnu nedorečenost. No, o tome malo kasnije. Prvo, mali podsjetnik na to zašto smo ovdje.

Uvod nam predstavlja… heh, Krapinskog pračovjeka, koji dolazi u gadan susret s ”crnom tvari” (opis nejasan; sluz, virus, alienska sperma, neki vrag) te se selimo u sadašnjost gdje na istu stvar nalete nekoliko klinaca. Nakon tog malo intrigantnog uvoda, a puno nedorečenog, prelazimo na naš FBI dvojac koji traži bombu po nekim zgradama. Čistom intuicijom, Mulder i Scully pronalaze bombu i zamalo da ih odnese na drugi planet, jedva izvuku živu glavu. Tu počinje priča o prikrivanju (bomba je samo način da se netko riješi dokaza) a mic-po mic naši junaci shvaćaju kako su naletjeli na zavjeru stvarno globalnih razmjera. Da vam pojednostavim; odabrana grupa ljudi u crnim odijelima (jedan voli paliti cigaretu za cigaretom) zna da nam predstoji alienska invazija te su spremni napraviti sve kako bi sakrili činjenicu da su uspješno razvili neku vrstu ”oružja” u obliku virusa. Mulder, znatiželjan kako već jest, će to otkriti, no postavlja se pitanje tko jest, a tko nije pravi prijatelj u svemu tome i sve bi možda ostalo na tim zakukuljenim razgovorima (u kojima nitko ništa ne kaže) da njegova vjerna partnerica ne doživi zarazu s tim istim alienskim virusom te joj se odmah potom izgubi svaki trag. Nakon toga, naš junak s jako izraženim smislom za crni humor pokrenut će nebo i zemlju ne bi li je pronašao, kao i otišao na kraj svijeta, što ovdje to znači doslovno jer ga put vodi na Arktik. Ili Antartik. Uglavnom, na kraj svijeta.

Film ima jedan… ne veliki, ali izražen problem. Čini most između sezona. To odmah u startu znači da će dosta stvari ostati nerazjašnjeno, a ako niste pratili seriju, onda će vam neki rukavci priče ostati mistrijom. I serija je svoju najveću popularnost stekla zbog ”malih” ali čudnih slučajeva, nikad zbog globalne paranoje, skrivanja i vladnih urota, to je nekako išlo uz ono prvo. No, da ne pomislite kako bi mogli provesti dva sata pred ekranom i ne doznati ništa, to nije točno. Film je zaokružen i stvari koje su mogle biti zaokružene jesu završene (doznamo tko, što, gdje i kako… barem dobrim dijelom) a u osnovi, to je ionako još jedan slučaj, koji, iskreno, ima nekih svojih draži (Mulder i Scully prate tragove do kojih dođu na svoje osebujne načine) ali i mana (produžena TV epizoda mi pada na pamet) koje su malo ublažene dobrom produkcijom (u film je uložena fina količina dolara) i dodavanjem poprlično dobrih efekata koji služe u svrhu priče (eksplozija zgrade jezivo podsjeća na onu iz Oklahome) ali i kao zabava za oči (kraj kad se lomi polarni led je uistinu impresivna, kao i pojava svemirskog broda). Također, nije se promašilo ni s glumcima jer osim onih već poznatih (David Duchovny, Gillian Anderson, Mitch Pileggi, William B. Davis…) tu je došlo i nekoliko jačih njuški kao ispomoć (Martin Landau, Armin Mueller-Stahl, Blythe Danner…) a kad sve to zaokružite s tehničkom stranom filma, širokim kadrovima koji prave odmak od serije (pametan potez, usput rečeno) dobijemo punokrvni kino proizvod koji bi možda prošao nezapaženije da nije dio The X-Filles svijeta, ali koji ima svojih prednosti za obranu kvalitete. Zamjerit ćete mu već spomenute nepojašnjavanje rukvaca iz serije, eventualni prigovor bi se mogao bacit i na sporije razvije radnje (iako zbog toga više djeluje kao obična misterija, što nije loše, nego neki SF gdje ga obično trpaju) a i neki likovi su ostali neiskorišteni. Ako nikad niste pripadali svijetu Muldera i Scully mogao bi vam otvoriti apetit da vidite u čemu je bila sva ta silna senzacija, a ako ih već znate jako dobro, onda vam ovo dođe kao podsjetnik i ponovni susret sa starim prijateljima. A uvijek je lijepo vidjeti stare prijatelje s kojima ste proveli ugodno vrijeme, ne?

Longmire (2012) – TV Serija

IMDb

Trailer 1

Trailer 2

Kako stvari stoje, kolega Dragonrage ima piće-dva na moj račun zato što mi proširuje televizijski opus i pronalazi materijal za gledanje koji pogoduje mom istančanom okusu. Ja sam inače poprilično jednostavan tip, ne volim komplicirati stvari i kad tražim nešto za gledanje… molim vas, neka bude jednostavno. Danas je popularno isticati ovo ili ono, pomodnost, biti u trendu, kvalitetu scenarija, glumce, mrkve i rotkvice, ali uzlaud vam trud svirači ako mi ne sjedne štimung. Tako sam počeo gledati Following. Mislim, zgodna ideja, volim starog Kevina i serijske ubojice (svi oni imaju ne baš zdrave sljedbenike) ali, brate, kad je krenulo preokretanje likova… hvala, bilo mi je drago, sljedeći molim. Tu sam negdje na koleginom blogu zamjetio jednu malu najavu koji mi je uključila radar; šutljivi šerif nekog tamo okruga u božjoj pripizdini… zvučalo je dovoljno deckardovski da bude zanimljivo za gledanje. Doduše, Walt Longmire je na prvu vukao malo na Raylana Givensa, no, srećom, to je tek aroma koju iza sebe ostavljaju ti muškarci koji u današnje vrijeme vole nositi big ass šešire na glavama. OK, bacio sam pogled na trailer, bacio sam pogled i na neke podatke, čak sam se upustio u malo literarno istraživanje jer Longmire je ustvari nastao na osnovu serije dobro ocjenjenih kriminalističkih knjiga. Što da vam kažem, pušim te ekranizacije serijala koji djeluju tako… čisto i gotovo natraktivno pokraj silnih Breaking Bedova, Sopranosa i Shelocka. Naravno, ako krenemo od zemljopisa, Wyoming je inače kaubojski kraj, kraj Indijanaca, rezervata i… prelijepe prirode. Točnije, to je gotovo ravno/planinska pripizdina gdje muškarci još uvijek nose šešire, žvaču duhan i govore ”Howdy, ma’m”. Sad, što se tiče zemljopisa… stvar je uistinu prekrasna (potječam iz kraja koji ima brda, šumu… uglavnom… mala sredina) i da bih riječ rekao. Što se tiče western karakteristika… pa, nisam baš veliki fan istih. Pogledam tu i tamo koji, uglavnom reda radi ili zantiželje radi, ali da imam fetiš na velike bijele šešire, i nemam. Ali zato kužim mrke i šutljive likove koji ne šmekaju moderne novotarije, a već kad pomislite kako su i s inteligencijom u zaostatku, iznenade vas britkim umom i ugodnim razmišljanjem. Longmire bi, da je sniman dvadesetak godina ranije, bio materijal za Clint Eastwooda… približno, da, tako nekako, samo što Walt, za razliku od Clinta, puno više koristi svoju glavu, a malo manje pucaljku (i nije Colt s šest metaka već Brownnig s devet) što dodaje na svježini, zanimljivosti čak. Ali, ono najvažnije, serija je tako ugodnog kriminalističkog štiha da je to nevjerojatno i ako vas odbije zbog cijelog tog Wild Wild West fellinga, radite pogrešku u procjeni, i samo vas fer upozoravam na to. Onako malo okvirno…

Walt Longmire je šerif malenog okruga Absaroka u Wyomingu (okrug je fiktivan, ne postoji u stvarnosti) i njegov odjel broji svega četiri zaposlenika, od kojih je jedna tajnica te tri zamjenika. Iako bi na prvi pogled mogli reći da je to kraj gdje ne bi trebalo biti prevelikih sranja, to tek djelomično ispada točno; svi imaju međususjedskih svađa, dobrog starog trenja između bljedolikih i crvenokožaca (indijanski rezervat je odmah na uglu), subotnje pijanke koje završavaju šakom u lice, trgovinu drogom te dobrog starog ubojstva iz koristi, čak i zabave. Ima čak i egzotičnih stvari kao su kultovi (Waco je isto tamo po zemljopisu i naravno da će David Koresh biti spomenut) krađa stoke (tko bi rekao da šleper pun finih kravica vrijedi toliku lovu, dođe mi da otvorim ranč i postanem stočar) i nestalih ljudi. Drugim riječima, okrug Absaroka nije ništa bolji ili lošiji od drugih. Ono što funkcionira jest spajanje novog i starog svijeta, klasika s modernizacijom (indijasnki rezervati ovih dana imaju svoju vlastitu policiju, nema više da Bijelci rade što žele ondje) i mitova s realnošću. Walt je gotovo klasika koja je naizbrisivo utisnuta u američku mitologiju; čvrst muškarac, gruba lica, gruba glasa i jako muževne pojave. Ono što ga čini zanimljivim likom jest inteligencija koja dolazi u lijepim valovima te predstavlja poznati lik (svi smo gledali barem jedan s vestern s takvim) kojeg nije lagano pročitati. Da je preveliki čistunac, nije, ima i on svojih duhova iz prošlosti, što ga čini manje mitom, a više običnim čovjekom. Možda nije egzotičan kao većina pristunih na malim ekranima, možda nije ni šarmer, čak i ljepotan, ali je po dubini daleko ispred konkurencije (jedan Raylan Givens djeluje kao kartonski poster pokraj njega, a ja čak i volim Raylana) što osvježava radnju.

Epizode su povezane i nepovezane. Ono što je dobra stvar jest što nema puno epizoda po sezoni (druga upravo ide na vašim torentima) i uz slučajeve za koje do kraja niste sigurni tko je nešto kriv, idu sporedne/glavne priče koje čine kontinuitet. U prvoj sezoni su to napori detektiva iz velikog grada da dokaže kako je Walt jednom prilikom uzeo pravdu u svoje ruke i ubio dilera koji mu je ubio ženu, a kroz drugu se provlače reizbori za šerifa, gdje Longmire po prvi put ima konkurenta (vlastitog zamjenika) što je dobar poligon za predstavljanje svjetonazora starog i novog Divljeg Zapada. Nastavlja se i veza s prvom sezonom; istraga Waltove prošlosti, koja je nadograđena i s njegovom kćeri koja radi istu stvar na svoju ruku, ali tu je ujedno i jedna mala mana serije jer nekako su neshvatljivi motivi jednog detektiva iz velikog grada koji baš s tolikom upornošću želi otkriti tko je ubio tamo nekog ništ’ koristi dilera, ubojicu i što sve ne. Djeluje isforsirano, neuvjerljivo čak, i služi samo za izgradnju napetosti te je čista sreća što se taj motiv ne forsira previše. Uz sadržaj koji sam vam predstavio u grubim crtama (bilo bi malo previše govoriti o svakoj epizodi pojedinačno) na kraju cijelu pohvalnu priču vrijedi zaokružiti i spominjanjem glavnih aktera, jel, već kad su odradili svojski pošten posao. Tako je tvrdog američkog zapadnjaka Longmirea odigrao jedam… khm, Australac Robert Taylor. Znam da vam ime ništa ne govori, ali to je i prednost, iako ste ga mogli zapaziti u famoznom The Matrix (jedan od onih bezličnih agenata) te avanturi Vertical Limit. Oni koji su uživali u još famoznijoj Battlestar Galaktici, tu je Kate Sackhoff, koja se ne tako zgodnim izgledom dobro nadopunjava s grubim Taylorom, uz njezin bok SF dama tu je i junakinja nekoliko sezona Smallvillea, Cassidy Freeman, a malenu grupu glavnih aktera zaokružuje jedan poznatiji veteran velikih/malih ekrana; Lou Diamond Phillips. Uz provjerenu glumačku kvalitetu, uz jedan realni prikaz američkog zapada, uz nevjerojatno spretno izbjegavanje klišeja nije nikakvo čudo što je serija dobila odlične kritike i zanimljvo visoku gledanost (izgleda da je ljudima dopizdilo stalno prežvakavanje CSI/NCIS/FBI/HDZ/SDP serija) a ako šmekate manje urbanije sredine, životne likove i jako lijepo ugođene kriminalističke priče, kao i blago poigravanje s mitologijom… što da vam pričam dalje. Pogledajte i dođite mi reći kako sam Vam preporučio pravu stvar.

Dead Again (1991)

IMDb

Trailer

Nakon teškaša kao što je Skyfall i nešto malo manje uspješnih izleta u neke druge naslove, vrijeme da se vratim u svoj mali ured, navučem masku cinizma i ponovo posjetim nekog privatnog istražitelja da mi olakša bol i neimaštinu zanimljvih naslova za gledanje. Ovaj put je riječ o malo lakšoj verziji od običnih hardboiled nalova, ali to je ne čini manje zanimljivom, upravo suprotno. Iznenađujuće je koliko se sa malim budžetom i nekim stvarno, da tako kažem, banalnim trikovima može snimiti poprilično napet i lijepo zaokružen filmić. Ono što je još zanimljivije, film je režirao Kenneth Branagh, kojeg oni malo uporniji poznavatelji filmske umjetnosti znaju kao tipa koji je režirao hrpetinu kostimiranih komada od Šekspira (uz to da je i dobar glumac) a ovi neki noviji klinci ga mogu pronaći na redateljskim kreditima nedavnog Thora i nadolazećeg Jacka Ryana (koji preokret u karijeri, ne). I ovo mu je bio drugi redateljski pokušaj, što uspjeh čini još boljim jer film s svidio i kritici i publici. Zašto je ovo zanimljiv komad neo-noir filma? Zato što slijedi temelje žanra (privatni dekster, tajnstvena dama, zločin) ali dodaje malo začina u obliku… pa ne bih to nazvao nadnaravnim elementima, ali tu su negdje. Priča je pravi slatkiš, pa je treba malo bolje opisati.

Radnja započinje tamo negdje u 40-50 godinama prošlog stoljeća – izvršenjem smrtne kazne nad Romanom Straussom, poznatim glazbenikom koji je, kako doznajemo gledanjem novinskih naslova, ubio svoju ženu Margaret škarama. Premotavanje naprijed u sadašnjast… Mike Church (recite da to nije ime baš kao krojeno za privatnog žandara) je P.I koji spaja dane pomalo bezveznim slučajevima ljubomornih muževa i nestalim osobama. Na poziv svećenika iz sirotišta gdje je odrastao, pronađe se u poprilično zanimljivom slučaju – kod njh se pojavila žena bez sjećanja, ali malo zbubecana, imenom Grace. Mike je uzima pod svoje i oni počinju polako istraživati njezinu prošlost. Jesam rekao da Brannagh i Emma Thompson igraju iste uloge? Kao on je Roman Strauss/Mike Church, a ona Margaret Strauss/Grace? Nisam? I, povrh toga, onda su bili vjenčani. Sjajno, eto vam malo onoga što je meni fora u tom filmu. Jer, pogađate, njih dvoje su povezani su s tim starim slavnim slučajem, a nije jasno tko je tu ustvari ubojica, Mike ili Grace (ili Roman ili Margaret) ili netko treći. Da bi to doznali, morate pogledati do kraja. Vjerujte mi, isplatit će vam se vrijeme.

Prvo što mi je bilo pomalo urnebesno… ovo je američki mystery krimić, neo-noir, a u njemu uopće (ili barem gotovo) nema Amerikanaca. Sve važnije uloge glume Englezi (tu je i jedan Derek Jacobi) i jedan Kubanac (Andy Garcia). Američke boje brani, khm, Robin Williams u jednoj maloj, ali nadasve spaljenoj ulozi psihijatra koji radi u supermarketu jer je dobio otkaz iz prave prakse. Glumci su (trebam li to uopće i spominjati) svoj posao odradili vrhunski (Brannaghu nekako i leži taj detektivski štih) te je to prvi razlog zašto je ovo zgodan filmić. Drugi: priča. Detektivska, prava ”tko je to napravio” zagonetka, s dosta preokreta i sumnji među likovima da vam ne bude posve jasno tko je kriv do samog kraja (možete sumnjati). Treće: malo nadnaravnog začina. Grace ima neke flashbackove u vezi prastarog zločina, a pojavi se i hipnoza, pa malo ”to su naši prošli životi” pojašnjenje. Nema duhova. Nema putovanja kroz vrijeme. I razdoblja su dobro razdvojena upotrebnom drugačijeg filtera, da se zna razlika.Možda neće svima odgovarati ta mješavina staro/novo (tu je nekako i jedina mana) ali ne može se reći da je film išao po nekoj šabloni već viđenog. Zgodno, lijepo zaokruženo, dobro ispričano, fino odglumljeno… Više od toga nije ni potrebno reći.

The Legend of Hell House (1973)

IMDb

Trailer

 

Klasici i ja slažemo se kao ruka i rukavica, uvijek mogu pronaći dobre i loše strane, a ako netko možda prati detaljnije tekstove koje napišem, možda je zamjetio da nikad ne pišem tek toliko da pišem samo o jednoj od njih, bilo dobroj, bilo lošoj.  Klasični filmovi uvijek imaju materijala za sve, od lošeg, pa do dobrog, ali ponekad, samo ponekad, znamo svi naletjeti na neki određeni film za koji se moramo priupitati tko tu koga… nakon što završimo gledanje jer ono na ekranu nikako ne odgovara onome na raznim drugim stranicama. Legenda o Paklenoj Kući jedan od najboljih engleskih ghost filmova koji su snimljeni. Ikada. Tako barem kažu razni portali, ankete i ini. Nije da se nisam slagao s tim tvrdnjama (film nisam gledao) jer u priči je bilo veliko viktorijansko zdanje, prikladno uvijeno u tipičnu englesku magluštinu (ili možda smog) a film je nastao po romanu Richarda Matthesona, barda horor žanra koji vam je donio takve poslastice kao što su I,Legend ili Spielbergov Duel. Mislim, to su kvalitete koje ne mogu promašiti. Nakon što sam napokon pogledao film (počeo sam raščiščavati jedan prastari folder s harda) prvo je pitanje bilo… Stvarno? To je jedan od najboljih filmova o duhovima? Tko tu koga…khm. Inače su mi filmovi o paranormalnom, duhovima, neobjašnjivom jako drag smjer u horor filmovima, bolji nego bezumno klanje (osim ako nije riječ o Freddyu) ali konačni zaključak o ovom naslovu bio bi… gubljenje vremena.

Priča je sljedeća. Grupa istražitelja paranormalnog odluči provesti vikend u staroj kućerini/imanju i dokazati da postoji nešto iza smrti. Grupa, par muškaraca i pokoja dama (funkcije su nevažne) jako dobro znaju zloglasnu povijest, a u njihovu društvu se nalazi i jedan medij koji je jedini preživio prvu sličnu seansu. Odmah po ulasku u unutrašnjost započinje pojavljivanje neobjašnjivih stvari, mjenjanje ljudskih karaktera i sukobljavanje stvari s ove strane živih i one strane mrtvih. Konačno razriješenje… pa, pogledajte film, ako imate volje.

Za početak, ovo uopće nije trebao biti engleski film. Matthesonov roman se odigrava u Americi i likovi su Ameri. Druga stvar… ne znam ni sam odakle da krenem. Ajmo od tempa. Stari horori imaju drvenu režiju, to je već postalo kao nekakvo pravilo i nije da je to loša stvar, nema brze izmjene kadrova i toga da vam nešto leti u kameru, a ako ste bili maher, takvim ste pristupom mogli napraviti cakum-pakum dobar film. Ovdje je režija jednostavno… prestatična da bi bila zanimljiva (da ne govorim kako prednosti dotične lokacije uopće nisu iskorištene). Ta režija se nadovezuje na likove. Svi do jednog su bolesno nerazrađeni, toliko nezanimljivi i utopljeni u nezanimljivu atmosferu da vas od prvog do zadnjeg kadra uopće nije briga za njih, što je praktički smrt svake zanimljivije priče. Sama priča je…hmmm, kako da to elokvento kažem… namjerno prigušena jer su autori vjerovali da ne otkrivanjem pojedinosti do same završnice stvaraju napetost, ali radi onog prvog što sam rekao, kao i za likove, tako nakon polovice prestanete uopće mariti o čemu je točno riječ. Počnu se mješati nekakve seanse, seksualno razbuđivanje i opsjednutost (ali to je tek scena-dvije) te jedan ili dvije prave buuu scene. Mix loše režije (tj. predrvene, ne loše kao loše) nerazrađenih likova i nepojašnjene priče dovele su do nezanimljivosti materijala, pa čak i dosade, što je, kad se sve uzme u obzir, rezultat koji ne opravdava status koji film ima danas. Pitate što je dobro u njemu? Uh, na prvu ruku…imanje izgleda opako dobro, klasično haunted zdanje kakvo stoji u svakoj enciklopediji (i šteta je što nema više kadrova istog) i ponekad scena, kad se dogodi nešto fizički (pad lustera) jer film je, osim preusporenog tempa, lišen specijalnih efekata. Ima nešto, ali jako, jako, jako malo. Preporuka? Kao i uvijek, na vama je odluka.

 

 

 

The Haunted Palace (1963)

IMDb

Trailer

Kao redatelj, Roger Corman skoro pa najveći uspjeh postigao je obradama/ ekranizacijama djela Edgera Allana Poea, to znaju već i ptice na gradi. Vjerojatno znaju i to da ih je naslagao devet komada, ali malo manje poznata činjenica jest da je samo sedam od njih doslovni materijal Poea dok su druga dva nešto manje povezana s njim, od čeka ovaj naslov nema nikakve veze s Poeom kao takvim već je studio stavio samo naslov jedne njegove pjesme kako bi se seriji osigurao financijski uspjeh koji je do tada imala. To je napravljeno zato što je Corman htio malo maknuti se od Poea i uzeti drugog barda horora za raditi, H.P. Lovecrafta tako da je Progonjeno mjesto ustvari nešto slobodnija interpretacija Čudnog slučaja Charlesa Dextera Warda. TO nikad nije loša vijest (iako, priznajem, draži mi je Poe pri čitanju nego Lovecraft) ali ovo je dobranu slabije djelo od Cormanovog House of Usher. Nedostaje… malo mesa na kostima cijelog projekta, iako su svi važniji začini ovdje: Corman, korektna scenografija i legenda Vincent Price. Idemo redom…

U selu Arkham lokalni seljaci odluče stati na kraj djelovanju lokalnog… vješca Corwena i to tako da naoružani bakljama, vilama i kosama (ah, dobra stara vremena) upadnu u njegov dvorac, izvuku ga van i spale, kako već i priliči. Ali ne prije nego isti baci kletvu na sve prisutne i nagovjesti kako će njihovi potomci imati grdnih problema radi ovoga što su napravili. 110 godina kasnije, Charles Dexter Ward dolazi u Arkham, zajedno sa ženicom, i nalazi selo u strahu, nepovjerenju i jezivoj atmosferi. Ward je nasljednik starog dvorca i poprilična dobričina koji voli svoju ženu te baš ne vjeruju u toliki primitivizam, no čudne stvari se počnu događati čim provede noć u dvorcu. Čudne u smislu da po počinje zaposjedati duh pretka koji još uvijek ima neke planove za stanovnike sela.

Ovako ispričano, radnja ima sve što treba za old fashion horor kakvi su se nekad snimali ko po pokretnoj traci. I nije bez razloga što su imali uspjeh u kinima jer su praktički jedini predstavljali nešto drugačije od klasike sastavljene od vampira, mumija i inih. Mane tog vremena bile su teatralnost, koja, začudo puno manje smeta u Usherovima, ne baš poletni specijalni efekti (jeza je ionako proizilazila iz priče glavnih junaka) i više-manje upotreba istih glumaca, što baš i nije dopridonosilo raznolikosti. Režija je isto tako poprilično drvena, a ni glazbeni score nije bio baš nešto. OK,OK, treba se i na takvo što naviknuti. Ovdje se otišlo tako daleko da su isti glumci glumili sami sebe i svoje nasljednike (i nema osjećaja razmaka da je prošlo 110 godina) te je jedini koji ima priliku nešto pokazati stari Vincent. Vincent nije bio sjajan glumac, ali je bio pojava, svaka mu dala radi toga. Visok, markantan, dubok glas i dosta je dobro označio dva suprotna lika. Ostali su svoj posao odradili korektno, bez nečeg posebnog, ali radnja je tako koncpipirana da tu ni nema materijala za razradu. Ovakvi horori, koji jezu stvaraju mračnim prostorima i gotskih zadahom danas možda i nisu popularni, ali to ni ne čudi previše. Dijalog je dobar, fine, pune rečenice, s dosta materijala u opisima, ali sve to je dosadnjikavo, ako ćemo iskreno. Nema pravog poleta, a ni ne stječe se dojam ukletosti kao u Kući Usher. Rekao bih, rutinski posao starog meštra brzog i jeftinog snimanja, a to se i osjeti. Ipak, preporuka za gledanja samo zato što… pa, ako ga ne pogledate sad druge prilike nećete ni imati. Takvo što se više ne snima. Ali ne očekujte previše, prijateljsko upozorenje.

 

 

The Philadelphia Experiment (1984)

IMDb

Trailer

Science fiction filmovi 80-ih. Što vam prvo dolazi na pamet? E.T? Aliens? Terminator? The Thing? OK, kužim vas, snobovi ste kao i ja, idete na poznato i sigurno, ali sad idemo sporednim putem, pa na glavna vrata. Eksperiment Philadelphia je ono što se sad naziva kultnim filmom, jedan od predstavnika margine žanra, naslov koji nije baš nešto zaradio, nije dobio ni neke bog zna kako pohvalne kritike i više manje… samo je izašao. Doduše, dobio je ponešto medijeske pozornosti jerbo se ime John Carpenter vezalo uz njega, a to nikad nije tako mala stvar (pogotovo u 80-ima) koji je autor priče (i scenarija) te ga je producirao. Trebao ga je i režirati, ali bolje išta nego ništa. E, sad, da je to sve što se vezalo uz taj film. Idemo, ruke gore, tko je uopće čuo za ”stvarni” eksperiment Philadelphia? To vam je urbana legneda o vojnom brodu USS Eldrige i pokusu nevidljivosti izvedenom 1943. Navodno. Mornarica negira bilo što u vezi tog imena. Naravno da negira, rekao bi Fox Mulder. Pokus nevidljivost bio je tesiranje novog radara, nešto kao stealth tehnologija prije stealth tehnologije, i to je dovelo do… rupe u vremenu, da tako kažem. Taj urbani mit postao je osnova filma jer nastavak ranje ide…

…dva mornara propadaju iz 1943 u naše vrijeme. Naravno, dečki se vode kao nestali (ili mrtvima) još od 1943, ali kako njihovo pojavljivanje ne prođe baš nisko ispod radara, uskoro ih počnu loviti oni koji su originalni pokus i zeznuli. Jerbo njihov je dolazak napravio neke nezgodne rupe u prostor-kontinium- time zoni (long live Star Trek žargon) te trebaju napraviti nešto da se to popravi. Inače doviđenja sadašnjosti. Ali to nije baš tako jednostavno, uz muke proganjanja, pucanja i tako tih stvari, naš glavni junak će se i zaljubiti u djevojku koja mu pomaže, što stvari čini još malo više kompliciranim.

Gledano danas, ovo je film koji ima vrhunsku priču, ali malo traljaviju izvedbu. Pod tim mislim na vizualni dio jerbo su efekti kad vojni brod doživi svoj… transfer kroz prostor malo zastarijeli te čak i uz najbolju volju (i zanesenost) mogu proći pod… srednja žalost. Ali priča je zato derivat onoga na čemu su The X-Filesi živjeli skoro deset godina. Prava stvar, izmješana s fikcijom, vlada zna sve odgovore, tajne koje leže zaboravljene pod nakupinama godina i prašine. A u to ubacite dobru staru potjeru, junake koje ama baš svi žele uhvatiti i dobru dozu ljubavne priče koja ima učinak samo zato što su nam likovi itekako dopadljivi, što je uspjeh sam po sebi. Kažem uspjeh jer da Michael Pare uspije iznijeti film na svojim leđima… to je uspjeh. Ali, kako je on ograničen u glumi, tako mu treba davati i uloge, a ova jednog običnog, malog, priprostog i jednostavnog mornara mu leži ko budali šamar. Pošto smo već navikli da Nancy Allen bude žena od akcije (tko bi još mogao biti wing-man Robocopu) a usput i zanosna kao jutarnja ruža, njih dvoje čine odličan par. Ne ovi bullshit parovi koji kao da su došli s modnih pista već onako, realni. I, jebiga, ja uvijek pušim takve priče, a kad junak krene srediti stvar, doslovce sam navijao da se vrati natrag k njoj kad sve završi. Znači, na stranu šlampavost pri efektima, imamo priču, imamo glumce, imamo akciju, imamo dinamiku, imamo… sve što jednom filmu treba da bude dobar, zanimljiv i kultni. Već vam je dosadio Terminator? Upustite se u jedan mali eksperiment…