A Walk Among the Tombstones (2014)

IMDb

Trailer

 

Liam Nesson posljednjih je godina napravio popriličnu senzaciju od svoje pojave, od lika kojemu bi bolje pristajalo da vodi nekakav maloljetni nogomoetni tim, uživa u unucima i s ženom ide na krstarenja po Bahamima, on je odlučio pokazati mladom naraštaju kako posjeduje set posebnih vještina kojima će uravnotežiti svijet nepravde. Liam je tako postao akcijska zvijezda koja jedva da ima nekakvu vrijednu spomena konkurenciju. I odatle zabuna da je Šetnja među grobovima još jedan uradak gdje on ubije desetak tipova, spasi ženu/kćer/punicu od ruku zlih međunarodnih terorista i mirno odšeće u zalazak sunca. Zabuna je razumljiva jer Liam, taj irski vrag, i ovdje ubije par negativaca, ali dalo bi se diskutirati o tome koliko je uspješno spasio dan. No, ne možemo kriviti scenariste da nisu kreativni jer ovo nije ponavljanje već viđenom recepta već je ovo ekranizacija istoimenog romana Lawrence Blocka. Matt Scudder, naslovni lik, tako je junak cijele serije kriminalističkih romana u kojima on na svoj način rješava slučajeve, igra ulogu neke vrste privatnog detektiva, obilazi sastanke anonimnih alkoholičara i kreće se kroz najmračnije sjene grada New Yorka. Scudder je… poetski lik, svjestan svojih grijeha i mračne prošlosti, podosta zamagljene alkoholnim parama, i realan u svojoj narativnoj osnovi. On nije Phillip Marlowe, on ne razbija glave kad god mu se pruži prilika, ali ima nešto zanimljivog zbog čega je zgodan izbor za ekranizacije. Kad kažem ekranizacije onda stvarno mislim na množinu jer ovo je druga u kojoj se pojavljuje Scudder, a jednako dobrog Jeffa Bridgesa zamijenio je jednako dobar Nesson. I oba filma su dobri, svaki na svoj način, iako dijele poneke mane, ali to ne umanjuje činjenicu da je napravljen pošten posao. Što se tiče ovog naslova, držao sam oko na njemu otkako sam načuo da se snima jer sam čitao knjigu po kojoj je nastao i, iako je to u osnovi rasni noir krimić kakvi se danas više skoro i ne pišu (Skandinavci su preuzeli vlast, fucking Jo Nesbo) imao sam dvojbi oko njegove realizacije jer radnja je podosta jednostavna. Nema zakrabuljenih killera (ustvari ima, ali ne na način na koji ih očekujete) nema nepotrebnih rukavaca radnje, nema izmišljanja tople vode. Kako sam negdje pročitao zgodan sažetak; to je posveta zadimljenim barovima, usamljenim dušama i opasnim ubojicama koji su oko nas. Film nije baš tako poetski napravljen, ali zadržava se u okvirima zadanog materijala, no ima i poneku manu. Da nema, ne bih vam imao o čemu pisati.

Dakle, upoznajemo Matta Scuddera, još uvijek zaposlenog člana NYPD-a, koji ima stanku za ručak. Tekući. Čašica-dvije viskija presječen jakom kavom. Upadnu tri lika, barmen završi mrtav, Matt izvlači pištolj i spašava dan. Ili možda ne u cijelosti. Nakon tog uvoda, koji asocira na ove akcisjke dane starog Liama, odlazimo malo unaprijed. Matt je u mirovini i radi kao privatni istražitelj. Neslužbeni. I upravo je upoznao novog klijenta. Čini se da je u gradu pokrenut novi unosan posao; netko otima žene/rodbinu poznatih kriminalaca, traži veliku isplatu, a onda ubije žrtvu otmice. Matt ih mora pronaći i onda prepustiti stvari svom klijentu. Obilazeći barove, zapuštene četvrti i bijedna mjesta, naš junak počinje polako ulaziti u trag okrutnim poduzetnicima, a ulog se poveća kad likovi otmu maloljetnu kćer još jednog lokalnog kriminalca. Kako rekoh, kao i roman, film ne komplicira jer odmah znamo tko su kriminalci (iako im baš ne vidimo lica) a redatelj nas ukratko i efikasno upoznaje s njihovom naravi. Oni su okrutni sadisti, jednostavnije od toga ne ide. Pronaći ih malo je drugačija priča, ali svatko iza sebe ostavlja tragove, pa tako i oni, samo ih treba znati tražiti, što naš junak radi najbolje.

Odmah na početku vrijedi pohvaliti da Liam nije Liam kakvog smo gledali posljednjih godina, nema ubojite replike, nema macho preseravanja, ali je zadržao svoju čvrstu, iako više ranjiviju pojavu. On je običan lik koji zna prava mjesta i ne boji se zakoračiti u mračnu ulicu. Nikakvih superherojskih sranja. Negativci su pomalo bezlični jer je naglasak više na njihovoj okrutnosti, ali moram priznati da su dijalozi koje Matt vodi s njim puno više od običnog preseravanja ili nabrajanja osnovnih stvari. Osjeća se elokvencija koja je prisutna i u romanu. Radnja je dovoljno u pokretu da se ne osjeća praznina ili razvlačenje, a pametno je raspoređena i akcija koja se odvija kroz radnju. Doduše, postoje dvije iritirajuće stvari u filmu (kojih nema u romanu) a to je uvođenje crnog klinca-beskućnika koji postaje nešto kao Scudderov sidekick i klinac je doslovno iritantan, gotovo antipatičan jer ne služi baš ničemu osim da se Scudder, koji je hodajuća definicija samotnjaka, ima s kime zbližiti. Druga stvar koja je izraženija jeste prekidanje posljednje faze filma nabrajanjem pravila kojih se bivši alkoholičari trebaju držati. Tih dvanaest koraka (pravila) izrecitirano je točno kad dođe do završne, ozbiljnije pucnjave i samo smetaju jer nemaju nikakve veze s radnjom. Uz to dvoje, može se zamijetiti i blaga nedorečenost ponekih djelova radnje; jesu li ubojice uistinu bili povezani s policijom, kakve veze ubijena policajka ima s njima. Nije to stvar da sve mora biti jasno i kristalno čisto završeno, ali tim stvarima posvećena je dovoljno količina vremena da se može pomisliti kako iza toga stoji neki čvrsti zaključak, koji u konačnici izostane. S druge strane, vizualni izgled je savršen, siv, mutan i oblačan, pravo jesenjski, Lim bez muke nosi film na svojim leđima i napravljen je dobar omjer između staromodnog noir pristupa istrazi te ozbiljnijeg puškaranju do kojeg dolazi pri kraju radnje. Možda mi je dojam povoljniji jer sam upoznat s tim svijetom kroz knjige, pa sam već sve to imao u glavi (srećom pa se moje zamišljanje poklopilo s redateljevom vizijom) ali i bez tih osobnih zadovoljstava, film na kraju ispada pošten i fer, samo što je napravio pogrešku-dvije u koracima. I što su ga ljudi, očito, ako je suditi po rezultatima na blagajnama, pogrešno koncipirali kao još jedan u nizu akcijskih projekata kojima Nesson zarađuje kruh svagdašnji. Ne sudite knjigu po koricama, samo vam to mogu reći, ne sudite knjigu po koricama.

 

 

 

Gotham (1988)

IMDb

Trailer

 

Kako stvari stoje, ja se nikad neću maknuti od privatnih detektiva. Bilo da ih gledam, bilo da ih čitam, a bit će red opet naoštriti svoje spisateljsko pero i krenuti u pokoravanje književnog svijeta – nakon što svizac zamota čokoladu u sjajni omot. Ovo je naslov na kojeg sam naletio posve slučajno i nevezano uz temu i mislim da bih ga preskočio da se ime Tommy Lee Jonesa nije kočilo posred plakata (nije da odbacujem i Virginiu Madsen, ni slučajno) te sam otišao malo pronjuškati o čemu se točno radi. Da, i ja sam kao i vi automatski pomislio kako ovo ima neke veze s Batmanom (ta ipak mu je to adresa prebivališta) i, da, pomislio sam da je Tommy Lee imao neke veze s krilatim netopirom prije nego je zaigrao Dvoličnog u šarenoj papazjaniji znanoj i kao Batman Forever. Pogrešno na oba kraja. Gotham je nekako neslužbeni naziv za New York, valjda, povezuju ga s tim gradom i, pazite iznenađenja, radnja se događa u njemu. Film ustvari ima i drugi naslov, The Dead Can’t Lie (Mrtvi ne lažu) što je rečenica iz radnje. Zašto je preimonovan u Gotham… ne znam jer taj se naziv ni ne spominje, ali što je tu je. Inače, kako ovo nema veze s Batmanovim svijetom (što znači da možete prestati čitati ako ovo čitate samo zbog toga) tako je i riječ da je ovo televizijski film, jedan od onih proizvoda koji imaju zggonu priču, zgodne glumce, ali baš pravo limitirani budžet tako da osim zgodne priče i zgodnih glumaca nemaju ništa više za ponuditi (jedino ako vas zanima kako Tommy Lee izgleda bez odjeće – ili, još bolje, Virginia Madsen). Tako, upozorio sam vas. Zašto sam ga odlučio pogledati do kraja? Zbog pretjerivanja, ako zbog ničeg drugog.

Priču nad otvara Charlie, koji sjedi u baru i psihijatru (barmenu) krene pričati najčudniju priču koju čovjek može čuti. Proganja ga bivša žena s kojom on ne želi imati posla. Prati ga po ulici, prati ga doma, prati ga svuda gdje krene. Charlie je toliko sjeban zbog toga da odluči unajmiti privatnog detektiva da mu pomogne oko tog problema. Eddie je ona vrsta privatnika koju ne angažirte ako baš nemate drugih mogućnosti, ofucan ured, ofucan namještaj i vrijeme mu je da se iseli jer nema lovu za stanarinu. Zašto je Charlie angažirao Eddiea i zašto je Eddie pristao? Oh, jesam li zaboravio spomenuti kako je Chalieva žena mrtva već deset godina i da je on uvjeren kako ga prati duh? Jesam? Ups, propust s moje strane. I, tako. Eddie odluči prihvatiti slučaj zbog velike količine zelembaća i uglavnom ne vjeruje svom klijentu (misli da je malo skrenuo – ali lova je dobra) sve dok ne upozna Rachel. Rachel je zgodna plavuša za koju Charlie govori kako mu je upravo ona bivša žena. Eddie i Rachel započinju neku vrstu veze, a u sve to se upliće i poveća količina dragulja koje je Charlie kupio bivšoj, sad trebala-bi-biti pokojnoj ženi.

Jedno ću odmah priznati – film je poprilično dosadnjikav. Iako sadržaj otkriva poprilično zgodnu priču koja dušu daje za jedan klaisčni noir pristup (privatni dekster, ubojito zgodna i hladna plavuša, kompliciran slučaj) i jednu spooky horor priču (te mrtve žene koje traže svoje su jezive) nekako je podbacio na oba polja. Dobro, ne posve, onaj noir pristup je ostao tu i ono pretjerivanje koje sam spomenuo odnosi se na dijaloge koji likovi vode. Posebice mi se svidio uvod Charlieve priče koju započinje riječima (grubi prijevod) – Jeste li se ikad našli u mračnoj ulici s koracima koji vas prate i shvatili da ondje nema nikoga? Genijalno. Priča tako nakon zanimljivog uvoda postaje neodlučna – nije jasno želi li to biti paranormalni krimić, ljubavni krimić, običan krimić ili jednostavno bizarna ljubavna priča. Kad se fokus radnje makne s onog ”prati me mrtva žena” u ljubavnu priču Rachel i Eddiea izgubi se interes. Jer, to je televizijski film; nema vrućih ljubavnih scena (Virginia Madsen nije ni blizu u tako hot izdanju kao u Hot Spot) a Tommy Lee djeluje kao da je prihvatio posao, a onda mu netko rekao da još nisu sigurni što žele napraviti pa ide kroz film malo… izvan fokusa. Inače, uloga privatnog žandara mu leži odlično i njegov nastup je odličan, ali samo zato što je inače poprilično karizmatična njuška, pa bi i čitanje telefonskog imenika napravio zanimljivim. Virginia baš i nije nešto glumila, no uloga tajanstvene plavuše joj leži dobro, barem vizualno (i bijaše onda stvarno dobar komad – da, šovinist sam, ne mogu si pomoći). Tko zna, možda vam bude zanimljivo i nagađati da li je njezin lik duh ili nešto treće te da li je Charlie lud kao šlapa. Film ima završnicu koja (ne)odgovori na ta pitanja, ali do tada je već malo previše praznog hoda. Prolazna ocjena mu ide samo zbog nastupa poznatih glumaca, pomalo intrigantne priče (koja se iskrivi kroz radnju, ali opet ostane do kraja u tom svom nekom ublaženom obliku) i određenih dijaloga koji su toliko sočni da nisam mogao vjerovati kako su završili u pomalo bezličnom televizijskom filmu. Kategorija – opušteno nedjeljno poslijepodne odgovara opisu gdje strpati ovaj naslov i u skladu s tim imati očekivanja.

 

 

Veronica Mars (2014)

IMDb

Trailer

 

Prije oho-ho godina, kad je Internet bio privilegija tek nekolicine, frend mi je ponudio jednu seriju na gledanje. Sadržaj; srednjoškolka kao privatni detektiv rješava zapetljena slučajeve svojim nekonvencionalnim metodama. Rekao sam mu; daj, molim te, za kojeg bi vraga to mene trebalo zanimati? Prošli su dani kad sam gotovo pobožno pratio teen stvari kao što Beverly Hills (da, svi imamo svoje zle duhove prošlosti, ne skrivam ih) OK, rekao je, ali ti ovo nije kao B.H već više kao srednjoškolski krimić. Ma, ne zanima me, to je za klince. Par godina kasnije, kad je ‘net postao prava bagatela za sve žive i nežive, drugi frend me zamolio da mu skinem istu tu seriju. Pa sam to i napravio i posve je slučajno zaboravio obrisati s harda. Još većom slučajem počeo sam je gledati; idem pogledati jednu epizodu, tek toliko da skratim vrijeme. Long story short, pogledao sam je cijelu i svakako mi je jasnije zašto je serija stekla zanimljiv broj sljedbenika, pa čak i neki polukultni status. Čak sam razmišljao da je ubacim i na ove stranice (što još nije posve isključeno da neću napraviti) i kad sam čuo da su tu i nekakvi planovi za film, stvar me zaintrigirala. Čak sam ga i najavio kod kolege Dragonragea, entuzijastično, ako smijem primjetiti, jer navukao sam se malo na sve te likove, cijeli stil serije točnije, i nekako me počelo zanimati što se na kraju balade dogodilo. Također, zanimljivo mi je kako je projekt nastao, tj. kako je pokrenut. Ljudi su donirali svoju lovu za to. Redatelj je išao napraviti film za fanove. To je… zanimljiv način rada. I, još iskrenije, Veronica Mars je ustvari zanimljiv lik, ciničan, sarkastičan, duhovit lik, slika i preslika lajavih privatnih detektiva (na koje sam općenito slab) i nedostajao mi je jedan takav na repertoaru za gledanje. I, koliko god ja volio Bruce Willisa ili Paul Newmana u ulogama privatnih žandara, treba se priznati da je Kristen Bell puno, puno zgodnija od njih (hej, cura je sad odrasla, nije u srednjoj školi, to više nisu zabranjeni komentri) te je uopće nije naporno za gledati. A film? Zanimljiv projekt. Zanimljivi rezultati.

Film nastavlja priču devet godina nakon posljednje epizode. Veronica od onda više nije radila kao privatni žandar, napustila je svoj rodni Neptun, Californija, završila faks i na putu je da postane oštri odvjetnik u oštroj odvjetničkoj firmi. Ali, dobiva poziv od stare ljubavi, Logana, koji se nađe usred istrage i optužbe za ubojstvo i ona, kao u dobra stara vremena, sjeda na prvi avion kako bi bacila pogled na stvari. Ustvari, plan je pronaći Loganu dobrog odvjetnika, sjesti natrag na avion i otići natrag u New York. Da, a onda je svizac zamotao čokoladu. Kako istraga napreduje, Veronica se vraća starim navikama (i metodama rada) te ne treba dugo da shvati kako je nešto trulo u gradu Neptunu, em što se tiče tog ubojstva, em što se tiče slučaja starog deset godina jer, kako stvari stoje, obje priče su povezane. A kakva bi to bila istraga da barem jednoj osobi ne stane na žulj i ne napravi dar-mar. I, naravno, obljetnica mature. Sve puno starih, poznatih likova, i problema koji se trebaju razriješiti.

Jedno od najčešćih pitanja na koje sam naletio tokom čitanja o ovom projektu bilo je ono o tome koliko se film može pratiti bez da se poznaje pozadina iz serije. Odgovor je; lagano, ali ne toliko zabavno kao nakon serije. Nije problem u radnji, radi se o finom, ne posebno atraktivnom krimi-zapletu koji ima glavu i rep i ne djeluje nimalo lošije od stotinjak drugih zapleta koji imaju malo inteligencije u sebi. Problem je što je cijeli film kao lunapark s podsjetnicima na seriju, a koje će prepoznati tek oni koji su seriju ustvari i pogledali. To je faktor koji podiže zabavu na još bolju razinu. Radnja vraća skoro sve likove iz prve dvije sezone u svojstvu likova koje pratimo, što većih uloga, a što malih cameo nastupa, nešto kao easter eggs za vjerne gledatelje (meni osobno je najzabavniji onaj gdje se pojavljuje stari ravnatelj i prekreće očima kad shvati da je Veronica napravila potop na maturalnoj obljetnici – priznavši odmah kako mu je bez nje bilo dosadno) i tu je određeni problem cijele priče. Ti likovi u filmu uopće nemaju karakterizaciju, serija je to napravila više nego je bilo potrebno, pa vam se može učini da je sve to samo promenada osoba koje vam, ako niste gledali seriju, neće značiti ništa. Čak je jedan od likova apsolutno nepotreban (Piz) jer se pojavio tek u 3 sezoni i njegov doprinos je…ustvari ga ni nema osim da VM bude u vezi s nekim koga publika poznaje. Također, film ima dvije paralelne priče, istragu o ubojstvu te korupciju šerifova odjela, što nije baš najsretnije izvedeno jer djeluje zbrzano. Usprkos tim ”manama” očevidno je da je Rob Thomas, glavna pokretačka snaga serije, odlučio stvarno se odužiti fanovima koji su donirali novce preko Kickstarter kampanje i stvarno pojasniti što je bilo s kojim likom, što je hvale vrijedan poduhvat (mogao je uzeti lovu, napraviti film po nekom petom nahođenju i ciao, bella) no ako ovo postane uspješan projekt (što je malo vjerojatno, iskreno, film se pojavio na alternativi istog dana kad je bila i kino premijera – 2 milijuna dolara je do sad zaradio te se onih 6 milijuna budžeta čini nedostižnim – iako treba napomenuti da je pušten u samo 300 odabranih kina) trebalo bi krenuti u malo ozbiljnije pripovjedanje, a obožavatelje ostaviti malo po strani. No, usprkos svemu tome, Marsovka je zanimljiv mali filmić, simpatičan čak, koji ne vrijeđa inteligenciju gledatelja i koji svoju dopadljivost može zahvaliti uglavnom solidnim nastupima većine već uhodanih glumaca i krimi pričom, čisti noir skoro, koja nije prilagođena za teen klince željne 3D i CGI pizdarija. Kristen Bell se osjeća ugodno u poznatim cipelama, Jason Dohring isto tako, Enrico Colantoni se vratio kako tata Mars te cijela plejada glumaca iz serije (jednostavno bi bilo ubitačno sve ih nabrajati) ali taj cast se može zaokružiti s dva zabavna cameo nastupa; James Franco (video gdje navlači uske traperice je uistinu urnebesan) te Jamie Lee Curtis. Tko zna, možda vam gledanje otvori apetit i za gledanjem serije (nije uopće loša, iskreno, ako volite noir-krimić stil) i iskreno se nadam da će ovaj projekt učini barem malo da i neki drugi redatelji počnu više misliti na gledatelje, a ne na svoju kreativnu neinspiraciju jer postoji toliko dobrih serija (OK, i onih osrednjih) kojima bi ovakav završetak dobro došao. I ako budu i u pola simpatični kao ovaj uradak, to će biti uspjeh bez premca.

Moonlight (2007-2008) – TV Serija

IMDb

Trailer

Vampiri. Uh, znam. Mladi su, odjeveni u fensi krpice, idu u srednju školu (iako imaju po 200 godina – to je čisti mazohizam) voze fensi aute, žive u fensi kućama i…pa, ako pratite modernu ikonografiju, sjaje na suncu. True Blood. The Vampires Diares. Twillight. Grof Dracula bi se okretao u grobu (da već nije mrtav). No, kužim takvo stanje. Danas su vampiri in. Klinci ih obožavaju. Usamljene kućanice ih obožavaju. Emo+goth tinejdžeri ih obožavaju. Ubacite u mješavinu magičke riječi škola+vampiri+ljepotani i dobijate sigurnu stvar. To je biznis. Ipak, koliko god čudno zvučalo, ima čak i tračak mraka u svom tom blještavilu, što ugrubo znači; podnošljiva verzija vampira koja nije namjenjena za klince i klinceze, kućanice i ostale potrošače ovakvih proizvoda. Da ne bi ispalo kako ja vama sad držim moralnu prodiku što to gledate ili, ne daj Bože, da pomislite kako sam nešto bolji od vas, sve navedeno sam gledao/gledam i ja. Osim Sumraka. To izbjegavam iz principa. Pogledao sam drugi dio. Kroz četiri dana. I to je to, hvala lijepo, idemo dalje. No, serije gledam. Tako je to kad imate bolju polovicu koja ekčuli voli vampire, pa, ukoliko ne želite spavati u drugoj sobi, ili u istom, ali jako hladnom krevetu, gledate i vi. Nije da je sve to baš tako loše. Damon Salvatore je imao predznake da postane jako zanimljiv antijunak… dok ga nisu pretvorili u plačljivu meduzu. Nažalost. Srećom, tu je Mick St. John. Aha, pitate se vi, tko je pak sad Mick St. John? No, ostavimo to za malo daljnji tekst. Sada ću vas uputiti u to zašto je Mjesečina drugačija od ostalih serija. Zato što je odlučila napraviti odmak od sličnih stvari i predstaviti se malo starijoj publici. Onoj koja još uvijek pamti Grofa Draculu i pokušaje da vampirski filmovi budu nešto između ozbiljnog, ljubavnog i zanimljivog. A može li biti išta zanimljivije od vampira koji je ujedno i privatni detektiv? Ah, znam da sam vam privukao pažnju, pa poslušajte priču nekim redom.

Pronalazak ove serije stvar je slučajnosti. Išao sam tako malo pregledavati filmografije nekih glumaca, što je zanimacija koju radim s vremena na vrijeme (zna se tako pronaći dosta zanimljivog materijala) i ugledao sam ovo. Sad, pogledavši omot zastao sam na nekoliko trenutaka jer, budimo iskreni, cover pošteno baca na nekakvu ljubavnu ljigu made by Barbara Cartland ili Mary Higgins Clark. Ipak, kako sam nešto kao poštovatelj rada Alexa O’Laughlina (Hawaii Five-0 su nešto najbliže akcijskoj seriji koja se ovih dana može gledati) odlučih baciti dodatni pogled i – zamislite iznenađenja – Alex igra Micka St. Johna, privatnog detektiva koji je ujedno i vampir. Grof Dracula upoznaje Phillipa Marlowa? Prodano. Ili, zvučalo je dovoljno originalno (pokraj svih onih blesavih vampira koji s 200 godina na leđima još uživaju u srednjoj školi) da bacim pogled na 16 epizoda, koliko ih je sveukupno snimljeno. Da, serija je otkazana nakon prve sezone, no ne iz razloga kojeg bi mogli pomisliti. Doći ćemo i na to. Sadržaj glasi, onako ugrubo i općenito, Mick je privatni dekster koji operira na području Los Angelesa. On je znao napraviti poneku lošu stvar i ovo mu je kao malo iskupljenje grijeha, a još je i dobar u tome što radi. Kroz epizode upoznat će sve što se može upoznati; psihotične ubojice, sjajne zvijezde (ipak smo u Los Angelesu), druge vampire i manijake svih vrsta. Serija nije išla baš izmišljati toplu vodu što se tiče slučajeva, ali…

Ono što najviše vrijedi jest što su sve to solidne i korektno ispričane priče. Znače, nema srednjih škola, nema navijačica koje sline za glavnim sportašem i nema tematskih tuluma. Mick ekčuli radi na pravim slučajevima, pomalo se plete pod noge policiji, koje ga, očekivano, baš i ne voli (kao ni jednog privatnog dekstera, ako ćemo iskreno) a malo drži ravnotežu između svoje vampirske strane i ljudske, barem sjećanja na nju. Ima ponešto noir ugođaja (Los Angeles po mraku, mračne ulice, ona poznata off naracija glavnog lika) ima ponešto i akcije, pomalo trilera, spoj svega onoga što, recimo, nemaju Vampirski Dnevnici. Što je najvažnije… ah, vampiri. Ima ih dobrih, ima ih loših. Ovi prvi nisu dobri-dobri, oni jednostavno kuže da nekog reda treba biti. Budi fer prema ljudima (čak im i pomogni ako treba) i oni će biti fer prema tebi. Ima onih zlih koji ne šmekaju to pravilo i zanimljivo je da vampiri rješavaju vampirske probleme. Druga stvar – ovi vampiri izgledaju kao jebeni vampiri. Jest, istina, svi su oni zgodni, naravno, ali kad su u vampirskom modu, nisu nimalo ugodni. Bijele oči, iskeženi očnjaci, izgledaju baš onako kako trebaju izgledati bad ass i spooky vampiri. Zato sam i rekao da je to spoj Grofa Dracule i Phillipa Marlowa (Mick St. John je kombinacija obojice). Plus, fajtovi su izvedeni poprilično dobro – mogu skakat, mogu trčat i mogu se pošteno mlatit. Ništa fensy, ali dovoljno da to bude legitimno. Naravno, ima i ustupaka za priču – mogu hodati po danu. Sad, to uopće nije loša stvar jer je i originalni Grof Dracula mogao hodati po danu (što su nekako svi živi zaboravili) samo ovi vampiri ne sjaje – što si duže na suncu, to sve više slabiš i umireš. Pojašnjenje nije najsjajnije, ali barem imaju sve uobičajene slabosti (OK, nitko više ne ferma križ, svetu vodu i te gluposti) koje imaju klasični vampiri. Seriju je dobro iznio već spomenuti  O’Laughlin (vidi se da mu je to bio kao trening za Hawaii Five-O) a tu je i još jedno poznato lice, televizijsko, Jason Dohring, koji je ovamo prešao odmah nakon što je ukinuta Veronica Mars. I nije se puno odmakao od prošle uloge; sarkastičan i ciničan vampir, koji je najbolji frend glavnom liku. I najzabavniji, iskreno rečeno. Serija je u konačnici otkazana zbog pravnih zavrzlama. Joel Silver, poznati producent teških akcijskih hitova kao što su The Matrix ili Lethal Weapon nije uspio napraviti dogovor s drugom kućom i serija je prvo završila na čekanju, pa otkazana iako je imala više nego odličnu gledanost (oko 8 milijuna gledatelja po epizodi – jedan Supernatural preživljava na samo 3-4 milijuna) te je tako završila jedna šansa da postoji i serija o krvopijama koje bi bile zanimljivije i nešto starijim gledateljima. Sezona je više-manje dobro zaokružena tako da možete pogledati bez straha da će nešto jako veliko ostati nerazjašnejno. A, tko zna, možda vam dođe kao zgodna promjena od svih ovih teen+vampiri sranja.

Hickey & Boggs (1972)

IMDb

Trailer

Znam da će zvučati malo čudno, ali oduvijek imam neko mišljenje da bi se Jim Carey dobro snašao u netipičnoj, akcijskoj ulozi. Ima izgled, ima nastup i da smanji one svoje poznate facijalne grimase, tko zna, vjerojatno bi pružio sasvim zadovoljavajuću izvedbu. Sad se vi pitate otkud taj uvod. S razlogom i svrhom, naravno. Što pomislite kad kažem ime Bill Cosby? Doktor Cliff Huxtable? Ne krivim vas, bila je to dobra serija i Cosby je genijalan komičar (a to ne govorim zbog serije već zbog njegovih stand up nastupa – čovjek je jednostavno duhovit) i dosta nas je odraslo na njoj. No, što mislite kako bi se Cosby snašao s pištoljem u ruci? Ako vas je to pitanje ikad zanimalo, odgovor je jednostavan – jako dobro. Bez obzira na njegovu izraženu komičarsku stranu, pištolj i ozbiljnije uloge mu pašu iznenađujuće uvjerljivo. Doduše, temeljim tu izjavu na svega jednom filmu, ali kad je dojam tako dobar, onda vrijedi malo zaključivati unaprijed. Naravno, prije nego je postao dobri doktor Cliff, Cosby je bio i špijun u I, Spy, seriji koja je direktan proizvod popularnosti James Bonda i, iskreno, ne mogu reći ništa o njoj jer je nisam gledao (nemam pojma je’l humoristična ili ozbiljna) a transfer u nešto kriminalističko/ozbiljnije djeluje kao logična odluka. I jako dobra, ako smijem primjetiti jer Hickey & Boggs su… pa, jako dobar film.

No, prije nego vas uputim u sve što ide obično, prvo jedna napomena. Film je dobar jer, i ovo nije objektivna procjena, je pripadnik neo-noir žanra, žanra u kojem se osjećam kao ribica u malom akvariju. Vidio sam dobre predstavnike, vidio sam loše predstavnike i ovo je jedan od boljih. Jer svijet privatnih detektiva nije baš lagano dočarati, da bi takav film uopće funkcionirao potrebna je dobra priča (ili barem konkretna) u kojoj bi junak zasjao kao mali reflektor. Doduše, u većini slučajeva priča je OK postavljena i filmovi bi se izvlačili na karizmu glavnog glumca (Bogart, Bruce Willis, Robert Mitchum) što je isto način na koji se stvari mogu napraviti. Ovdje je stvar malo drugačija, idemo reći realnija. Za početak, dva su junaka u igri (malo očito po naslovu, ali da se spomene) i, ono što je važno naglasiti, ovo je pristup koji se može opisati realnim. Jer, jedna stvar je zanimljiva kod tih privatnih detektiva – obično zaključak izvuku iz šešira, nakon što dobiju nekoliko puta po glavi i bace par sarkastičnih replika. H & B su slika kako pravi privatni deksteri rade; puno sjedenja u autu, puno nezdrave hrane (da, vidimo kako likovi i jedu, iznenađenje, iznenađenje) te kako se ipak mora surađivati s policijom jer antagonizam, koji je osnova žanra, ne pali jer time se ostaje bez informacija. Priča u sažetom izričaju govori o njihovoj potrazi za nestalom djevojkom. Djevojka je povezana s nekolicinom drugih ljudi, a sve je povezano s nekoliko godina starom pljačkom. U igri su naši junaci, policija i par nezgodnih negativaca, kao i tajanstvena djevojka. Dovoljno da se sve pošteno zaplete.

Nekoliko stvari spomenuti za uvod. Ovo je posve zaboravljeni film. Iznenađujuće, ali istina. Mislim da uopće nije izbačen na DVD, što je propust samo takav. No, glavna stvar jeste što je film djelo scenaristikih ruku Waltera Hill, budućeg redateljskog super stara muških, macho filmova. Točnije, to mu je bio prvi filmski posao i već je u njemu evidentno da će čovjek znati znanje (barem što se tiče 70-ih i 80-ih) Hickey & Boggs ustvari odstupaju od njegova uobičajena portreta macho muškaraca koji su više inkarnacije kultnih mitova nego likovi jer su izvan stereotipa koje je nudio žanr, i odiše realnošću. Jednako tako, njih dva gotovo su najava buddy-buddy žanra kojeg je izmislio (u onom akcija-zabava obliku) upravo Hill sa svojim 48 Hrs. Znači, debitantski scenarij i odmah pun pogodak – da je napravljen u 80-ima Hill bi se zvao Shane Black. Priča kao takva klasična je potraga od-lika-do-lika, jedan put vodi do drugog i tako do kraja. Robert Cult, koji igra ulogu Boggsa, nije izrazito spretan redatelj, ali režija mu je učinkovita, pomalo drvenkasta, no ne toliko da film ima zakočeni izgled. Dobro je upotrijebio negativce, tj. njihova lica er kad su oni u sceni skoro nikad ne govore, no i bez toga ostavljaju dojam nasilništva (to treba znati postići). Akcija je svrhovita, ali je nema baš previše (ovo nije akcijski film) i služi ponajviše da zaokruži radnju (hej, poubijaj sve koje možeš princip je koji se koristi i danas). Uočljivo je da Culp i Cosby imaju jako dobru kemiju na ekranu, što nije stvar slučajnosti jer su obojica nosili spomenutu seriju I,Spy na leđima, pa je i vidljivo da su se dobro upoznali. A u jednoj od manjoj uloga našao se tada jako mladi James Woods, što je stvarno zanimljiva prilika za vidjeti. Iako je danas takoreći u kategoriji old school krimića, film još uvijek djeluje dosta dobro; bez prodavanja magle i bez nepotrebnog foliranja, što je uvijek rado viđena stvar.

Le Battant (1983)

IMDb

Trailer

Da napokon na ove stranice ubacimo i nešto malo drugačije od američke produkcije jer, zahvaljujući stvarno očajnom vremenu, došlo je vrijeme da se pogleda i nešto drugo osim onih provjerenih stvari. No, moram biti iskren i reći da ovo nije prvi put da gledam Le Battant, već sam ga gledao prije stvarno, ali stvarno, oho-ho godina i jedina stvar koju sam o njemu zapamtio jest scena gdje dva tipa kopaju rupu u šumi, tražeći dijamante, da bi ih treći lik jednostavno ustrijelio i pokopao u istoj toj rupi. Sad, to je sve lijepo, ali prorešetati filmografiju Alaina Delona nije bio baš lagan posao, ti stari filmovi jako rijetko da imaju nekakav opis ili poštenu sliku, ali kako sam ja uporna zvjerčica, na kraju sam ga iskopao iz dubina zaboravljene prošlosti, a zamislite i moje iznenađenje kad sam shvatio da je dostupan samo tako (osim što nema prijevoda – samo engleski) iako to više pripisujem činjenici da što je Delon u njemu (čak ga je i režirao) nego što je stvarno tako dobar. I moram priznati, sjeo mi je dobro. Nakon što sam posljednjih dana gledao one stvarno poznate stvari, jedan ovako grublji kriminalistički film vratio me mojim korijenima (što gledanju, što pisanju) te me čak nije ni zasmetalo što je film pomalo izvan tračnica, da tako kažem, jer u njemu ima svega pomalo.

Ipak, ukoliko ste gledali Marvinov Point Blanc, ili Gibsonov Payback, onda bi vam se mogao svidjeti i Jacques Darnay. On je upravo odgulio osam godina zatvora jer je ubio draguljara koji ga je iznenadio u pljački dijamanata i spreman je započeti s novim životom. Na neki način. Naime, dijamanti nisu nikad pronađeni, a jako nezgodni tipovi vjeruju da je Darnay čovjek s jednostavnim planom – uzeti dijamante i nestati u Južnoj Americi, što oni ne mogu dopustiti. Zato će početi pritiskati njegove prijatelje, a kad to ne upali onda će početi letjeti i meci. A kako stvari stoje, sama pljačka bila je puno više od onoga što se zna, kao i Darnayeva uloga u njoj.

Film ima nekoliko problema, da započnem odmah s tim. Iako je snimljen u 80-ima, ima taj neki štimung 70-ih, tkz, novijeg francuskog vala žestokih krimića. Usporeniji tempo, malo melankoličniji pristup, nikakvih posebnih atrakcija i dosta općenite priče između likova. To nije loša stvar, samo što djeluje pomalo zastarijelo. Druga stvar koja malo privlači pažnju; glavni je lik dosta neodređen, tj. ima poprilično toga šarenog u karakteru. Tako se mogu vidjeti tragovi čistom američkog noira; lik čak ima i onu off naraciju kakvu je radio H. Bogart, pomalo romantizma jer ga redatelj (sam Delon) poprilično simpatizira, što znači, naš je junak negativac, ali drugi su još gori od njega, a mogu se pronaći i tragovi hard boiled proze jer junak je pomalo bezosjećajan (kad to situacija zahtjeva) ima pomalo macho odnos prema ženama i nije mu teško hladnokrvno ustrijeliti onog tko mu stane na put. Sad, sve to zajedno i nije tako sjajna stvar (možda bi lik bio bolje ocrtan da je uzeta samo jedna smjernica), ali s druge strane, ne može se poreći da se Delon nije trudio obojati svog lika različitim karakterima. I, da, on sam je jako dobar za tu vrstu uloge (visok, crn, zgodan francuski vrag) pa mu akcija i uspjeh kod žena (sve do jedne je pošteno ispipao u filmu) dobro pristaju. Što se tiče same priče, ista stvar, dosta krivuda uokolo, iako se za to ne može okriviti scenarist jer nije znao što želi napraviti već je takva radnja i romana po kojem je nastao. No, tu ima i poštenog crnog krimića, pa misterije (motivi pljačke) pa malo osvete (lik ne može napustiti grad dok ne ubije tipa koji mu je smjestio – podsjeća na De Nirov lik iz Vrućine) a čak se mogu pronaći i tragovi dobre stare romantike jer lik padne na lik kurve koja to ustvari nije. Znači, mix svega i svačega. No, ako želite malo promjene (i vidjeti kako Francuzi rade filmove o tvrdim momcima koji pištoljem rješavaju svoje probleme) mogao bi vam odgovarati, a ako malo patite na poznata lica, tu je sam Delon, ali i originalna La Femme Nikita, Anne Parillaud, pa recimo i da je ta strana priče dobro pokrivena. Možda ne sjajno, ali dovoljno dobro da se pokriju dva sata trajanja.

The Big Sleep (1978)

IMDb

Trailer/Clip

Prije par dana umro je poznati redatelj Michael Winner. Ovo ”poznati” shvatite uvjetno rečeno jer većina onih koji su odgojeni na mainstreamu, CGI blockbusterima i svjetlećim vampirima nemaju blagog pojma o kome je riječ, ali to već i nije tako velika stvar za zamjeriti: Winner nikad nije ni ušao u tu kategoriju poznatih i slavnih, ne u takvoj mjeri. Ipak, čovjek je napravio par filmova koji su ga proslavili, a ono po čemu se najviše pamti ipak je suradnja s mrgudom Charlesom Bronsonom na Death Wish serijalu (neki vole spomenuti i njegov horor The Sentinel). Winner se 1998 potpuno povukao iz svijeta filma, okrenuo se kritičarskom poslu (restorani, koliko sam shvatio) i lijepo uživao u ”mirovini” prepuštajući onima koje zanima da mu kopaju po filmografiji i pronalaze stvari na kojima je radio. Da budem iskren, ja nisam išao baš previše daleko od Death Wisha serijala, no ovaj mali naslov držim već duže vrijeme na oku, ali nikako da ga stavim na radni repertoar. Prvo, to je noir, fini žanr u kojemu se poprilično dobro snalazim, kojeg, ‘ajmo to tako reći, i volim i u kojem uvijek mogu pronaći nešto za sebe. Druga stvar, tu je jedan Robert Mitchum, koji je u mojoj knjizi ona vrsta zvijezde koja opravdava taj naziv. Treće, to je Phillip Marlowe, privatni dekster svih privatnih dekstera, kojeg je Mitchum već jednom igrao, i to jako dobro. Sad, to su onako, ugrubo stvari, koje su prednosti. One malo manje prednosti, koje odlaze čak u mane, slijede nešto kasnije. Za nastavak, malo sadržaja dok čekate ručak.

Marlowe ovaj put ima zadatak pronaći tip koji ucjenjuje bogatog, ali debelo ostarijelog generala, i riješiti taj problem… kako god zna. To je jednostavniji dio, onaj kompliciraniji ide da su u priču uključeni neki likovi iz engleskog podzemlja, još malo ucjene, pa dvije apsolutne lude generalove kćeri (jedna bi danas bila ekvivalent Paris Hilton), ja jedan tip koji je nestao, a sve to zaokruženo s nekoliko ubojstava. Tipičan radni dan za tvrdo privatno njuškalo i ja ću se prvi složiti da je tako. Svi znaju nešto, svaka cesta ima nekoliko skretanja, od mutnih likova postoje još mutniji… znate već, sve one fine stvari koje čine žanr. U cijelom tom okružju, dodajte činjenicu kako je ovo remake filma iz 1946 godine, gdje je Marlowea glumio Bogart, što je već u startu jedan minus (ne nužno veliki) i da su se dogodile neke izmjene u onosu što na originalni film, što na pisani roman.

Izmjena je, ako ste pažljivo pročitali tekst, ta što se radnja iz Amerike preselila u Englesku. I to je loša stvar, da budemo odmah iskreni. Englezi su majstori u snimanju odličnih crnih krimića tipa Get Carter i The Long Good Friday, ali teleportiranje sasvim drugačijeg žanra u svoje podneblje izgleda kao da dođete u debeloj zimskoj odjeći na ljetovanju na Havaje. Nikako, ili u malo manje kritičnijem pogledu, nezgrapno. Noir funkcionira u okruženju barova, obavijeh dimom cigareta, zgodnih žena i čvrstih muškaraca koji nose šešire. Istina i bog, to su sve gotovo klasični klišeji, ali kad ubacite tvrdog američkog privatnog detektiva (to se naglasi par puta u filmu) u pubove, ”yes, sir” i ”no,sir” klijantelu dobijete… pa ne krimić koji odgovara okružju. Robert Mitchum odradio je posao čisto pouzdano, već je jednom i igrao Marlowea, ali kad ga vidite u interakciji s jako pristojnim čelnicima Scotland Yarda, nije to to. Privlačnost tog lika leži u činjenici da njegov cinizam i sarkazam dolazi od toga da su svi oko njega gotovo pa nesposobni, a kad su žandari fino pristojni, kulturni i tipično engleski profinjeni, sarkazam i cinizam gube svoj smisao. Priča je OK, originalna iz romana, što znači da ne igra na jednostavna rješenja, ali da budem potpuno iskren, nekako me nije uvukla u svoj tijek. Na kraju je došlo i pojašnjenje što se doogodilo, tko je koga zeznuo, zašto je onaj napravio ono, no nema osjećaja da je jedna komplicirana priča razriješena. Na stranu to, može se uživati u nastupima engleskog prime time glumišta; Edward Fox i Oliver Reed, a za one koji su je voljeli mrziti dok je igrala zlicu u Dinastiji, tu je i mlađahna Joan Collins. Američke boje branili su Mitchum, ali i James Stewart u jako maloj ulozi. Ukoliko cijenite klasičnu detektivsku priču, ovo će biti lijepa šetnja po povijesnoj ostavštini jednog Raymonda Chandlera (bez obzira što je smještena u potpuno promašeno okružje) ali ako niste obožavatelj dotičnog žanra, teško da će vas dojmiti drugačije od sporog i ne posebno atraktivnog filma. Eksperiment, nakraće rečeno, koji nije u potpunosti uspio.

Dead Again (1991)

IMDb

Trailer

Nakon teškaša kao što je Skyfall i nešto malo manje uspješnih izleta u neke druge naslove, vrijeme da se vratim u svoj mali ured, navučem masku cinizma i ponovo posjetim nekog privatnog istražitelja da mi olakša bol i neimaštinu zanimljvih naslova za gledanje. Ovaj put je riječ o malo lakšoj verziji od običnih hardboiled nalova, ali to je ne čini manje zanimljivom, upravo suprotno. Iznenađujuće je koliko se sa malim budžetom i nekim stvarno, da tako kažem, banalnim trikovima može snimiti poprilično napet i lijepo zaokružen filmić. Ono što je još zanimljivije, film je režirao Kenneth Branagh, kojeg oni malo uporniji poznavatelji filmske umjetnosti znaju kao tipa koji je režirao hrpetinu kostimiranih komada od Šekspira (uz to da je i dobar glumac) a ovi neki noviji klinci ga mogu pronaći na redateljskim kreditima nedavnog Thora i nadolazećeg Jacka Ryana (koji preokret u karijeri, ne). I ovo mu je bio drugi redateljski pokušaj, što uspjeh čini još boljim jer film s svidio i kritici i publici. Zašto je ovo zanimljiv komad neo-noir filma? Zato što slijedi temelje žanra (privatni dekster, tajnstvena dama, zločin) ali dodaje malo začina u obliku… pa ne bih to nazvao nadnaravnim elementima, ali tu su negdje. Priča je pravi slatkiš, pa je treba malo bolje opisati.

Radnja započinje tamo negdje u 40-50 godinama prošlog stoljeća – izvršenjem smrtne kazne nad Romanom Straussom, poznatim glazbenikom koji je, kako doznajemo gledanjem novinskih naslova, ubio svoju ženu Margaret škarama. Premotavanje naprijed u sadašnjast… Mike Church (recite da to nije ime baš kao krojeno za privatnog žandara) je P.I koji spaja dane pomalo bezveznim slučajevima ljubomornih muževa i nestalim osobama. Na poziv svećenika iz sirotišta gdje je odrastao, pronađe se u poprilično zanimljivom slučaju – kod njh se pojavila žena bez sjećanja, ali malo zbubecana, imenom Grace. Mike je uzima pod svoje i oni počinju polako istraživati njezinu prošlost. Jesam rekao da Brannagh i Emma Thompson igraju iste uloge? Kao on je Roman Strauss/Mike Church, a ona Margaret Strauss/Grace? Nisam? I, povrh toga, onda su bili vjenčani. Sjajno, eto vam malo onoga što je meni fora u tom filmu. Jer, pogađate, njih dvoje su povezani su s tim starim slavnim slučajem, a nije jasno tko je tu ustvari ubojica, Mike ili Grace (ili Roman ili Margaret) ili netko treći. Da bi to doznali, morate pogledati do kraja. Vjerujte mi, isplatit će vam se vrijeme.

Prvo što mi je bilo pomalo urnebesno… ovo je američki mystery krimić, neo-noir, a u njemu uopće (ili barem gotovo) nema Amerikanaca. Sve važnije uloge glume Englezi (tu je i jedan Derek Jacobi) i jedan Kubanac (Andy Garcia). Američke boje brani, khm, Robin Williams u jednoj maloj, ali nadasve spaljenoj ulozi psihijatra koji radi u supermarketu jer je dobio otkaz iz prave prakse. Glumci su (trebam li to uopće i spominjati) svoj posao odradili vrhunski (Brannaghu nekako i leži taj detektivski štih) te je to prvi razlog zašto je ovo zgodan filmić. Drugi: priča. Detektivska, prava ”tko je to napravio” zagonetka, s dosta preokreta i sumnji među likovima da vam ne bude posve jasno tko je kriv do samog kraja (možete sumnjati). Treće: malo nadnaravnog začina. Grace ima neke flashbackove u vezi prastarog zločina, a pojavi se i hipnoza, pa malo ”to su naši prošli životi” pojašnjenje. Nema duhova. Nema putovanja kroz vrijeme. I razdoblja su dobro razdvojena upotrebnom drugačijeg filtera, da se zna razlika.Možda neće svima odgovarati ta mješavina staro/novo (tu je nekako i jedina mana) ali ne može se reći da je film išao po nekoj šabloni već viđenog. Zgodno, lijepo zaokruženo, dobro ispričano, fino odglumljeno… Više od toga nije ni potrebno reći.

Brick (2005)

IMDb

Trailer

 

Prvo moram pohvaliti Facebook. Malo čudan početak, ne, ali istina. Koliko god izbjegavam odlaziti tamo, ponekad upoznate sasvim zanimljive ljude koji vas iznenade nekim opasno dobrim preporukama za još opasnije dobre filmove. Pošto sam ja stvarno otvorenog uma i pokušavam pogledati stvarno svašta (iako izbjegavam određene nove filmove kao Sotona crkvu) nema šanse da uvijek pogodite nešto što vrijedi. Stoga, zahvale jednom frendu s društvene mreže za ovaj mali draguljčić jer, pa nema smisla biti skorman, ovo je filmić koji razvaljuje po svim stavkama. Ipak, možda bi mi bio puno manje dobar da nisam slab na noir filmove, likove i priču koja dolazi uz te pojmove jer, koliko čitam po netu, dosta njih ocijenilo je film… dosadnjikavim. Radi čega nakon zahvale dolazi i upozorenje kako je ovo specifičan naslov koji zahtjeva određeno poznavanje svijeta u kojem se odigrava. Nije nužno da budete hodajuća enciklopedije noir svijeta, ali male osnove uvijek dobro dođu. Radnja će vam biti puno… bolje doživljena ako imate to malo predznanje jer, iako su ovdje dominantni pojmovi kao Joseph Gordon-Levitt (koji je od ne baš upečatljivog klinca iz Third Rock From Sun postao nekakva vrsta sex simbola – uvrnuto) i srednja škola, cijeli film ima miris i okus stare škole gdje je ovakav tip junaka igrao Bogart. Kada vam redatelj sam veli da se prvo nagurao noir romana s detektivima Philipom Marloweom i Samom Spadeom onda znate da nećete vidjeti tipični kids movie. Što je dobro. Noir je pomalo izumro, postoji samo u obliku Bogartovih filmova (koji su pak najpoznatiji, ali ne i jedini) i većina publike (idemo reći one mlađe pa što bude da bude) nije ni svjesna postojanja tog specifičnog žanra. A ako imamo blješteće vampire kao pojma novog horora, ne vidim razloga da nemamo ni teen hardboiled teen detektive koji će razriješiti neku poštenu misteriju.

Ipak, za noir film nije dovoljan junak (oh, oni su posebna vrsta: usamljenici, svojeglavi, ne igraju po pravilima, ne šljive autoritet, skoro uvijek dobiju po glavi) već i priča. Priča dolazi u paketu i s nekim klišejima, ali o tom malo kasnije. Ovdje imamo junaka imenom Brandon koji odluči pomoći prijateljici/bivšoj djevojci (ona vrsta ljubavi koju smo svi imali i koju ćemo bogami pamtiti) pošto su njezini problemi… pa, komplicirani. Čak i kad mu ona sama kaže da se povuče, on to neće napraviti jer pomoć se na kraju pretvara u potragu za njezinim ubojicom, a on će se naći u svijetu koji broji: temperamentne razbijače, dilere drogom, bogatške klince koji ne znaju što bi sa sobom od dosade. A kako i prilični hardedged junaku, ni batine, ni razbijen nos, ni prijetnje noževima/pištoljima neće natjerati našeg junaka da odustane.

Prvo mane. Ima ih, ali ih nemojte gledati na mane kao nešto što kvari film već ih gledajte kao na dodatke koji dolaze s ovakvom vrstom filmova. Femme Fatale, to vam je ova vrsta ženske koja jako privlači našeg junaka, ali za koju unaprijed znate da će ga koštati glave ako se bude previše igrao u njezinoj blizini (imamo jednu ovdje). Lik je hodajuća enciklopedija noir klišeja (samotnjak, ne poštuje autoritet… cijeli paket) a radnja od početne misterije pred kraj malo ulazi u crni krimić koji na nekim mjestima bolje odgovara nešto starijim likvima nego srednjoškolcima. Never the less, kad dođe kraj, sve se kockice tako lijepo poslože da ništa od toga ustvari ne smeta, a redatelja je uspio ubaciti i malo stvarnih teen problema (želja da se prosječna klinka uklopi u školsku elitu) da upotpuni cjelinu. Prednosti su – dijalozi, za početak.Ako u životu niste uzeli noir roman (ili barem pogledali jedan klasik) onda će vam biti malo bolji od prosjeka, ali ako ste u tom elementu, onda će vam slušanje biti vrhunski doživljaj jer A) prate radnju i B) odaju posvetu starim majstorima, što ih čini jako bogatim u svakom slučaju. Glumci su svoje odradili dosta dobro (Levitt me iznenadio jer tipa baš i ne pratim kao glumca) te izgledaju cool u školsko/kriminalističkom okružju. Tu je Lukas Haas (da, to vam je onaj klinca iz Svjedoka) a ono što me posebno razveselilo je mala minijatura Richarda Roundtreea (ako nikad niste čuli za John Shafta… shame on you). Dalje, atmosfera. U ovom slučaju ona je stvar slučajnosti, iako namjerne. Film ima budžet veličine kikirikija (redatelj je sam sakupljao lovu) i lokacije su odabrane tako da ne zahtjevaju dozvole za snimanje (negativčeva kuća je ustvari redateljeva kuća) ali rezultat je impresivan: atmosfera je pomalo nadrealna, izdvojena, nimalo tična za filmove koji imaju klince i srednje škole u sebi. Priča je pak dobro razrađena, iako u njoj ima dosta posveta samom žanru, i ne vrijeđa inteligenciju te nije ni čudo da je film postigao mali, ali zamjetni uspjeh i da jako dobro stoji kao samostalna cjelina, ali i zgodna posveta gotovo izumrlom žanru. Svaka čast, nije to mala stvar za postići. Ja sam ga dobio na preporuku, sad je ja, u duhu poboljšavanja čovječanstva, prosljeđujem dalje.

Tequila Sunrise (1988)

IMDb

Trailer

Mislim da već i ptice na žici znaju sve o ovom filmu, no, dobro gradivo vrijedi ponoviti. Posebice onda ako film ne gledate nekih dobrih, oh, desetak godina. Zanimljiva stvar je da sam ga prije gledao svako malo. Prvo je počelo s onim sirotinjskim ciklusima koje je HTV puštao u pol bijela dana, sklepana od dva-tri film nekog glumca, pa sam ga snimio na kasetu, pa sam ga onda opet malo uhvatio na telki, pa još koje puštanje s kasete i onda… zaborav. TV ga više ni ne pušta, VHS-ove sam pohranio na tavan na idućih 100 i kusur godina (jer će onda vrijediti pravo malo bogatstvo kao antikvarijati) i doslovce sam zaboravio na njega dok ga, posve slučajno, nisam pronašao na jednom dvd-u. Nisam ni znao da ga imam. Toliko o poznavanju vlastite kolekcije. Ipak, već kad se našao pri ruci… Podsjetilo me na neke stvari, da budem iskren. O tome kako još uvijek kao wanna be pisac pokušavam ukomponirati ljubavni tri u svaku vražju priču koju smislim. Zašto? Pa… ovaj film je jedan od razloga za to. Oduvijek držim da je trio dobar materijal za pisanje (i to mislim na obični bivši dečko-cura-sadašnji dečko način, ne na ménage à trois način) i Zora Očajnika (Bože, što volim ove lokalne inspirativne prijevode) ima stvarno dobar međulikovni odnos. Film ima druge mane, ali o tome kasnije.

Dakle… Mac je diler drogom, Nick je policajac i njih dva su ustvari frendovi. Valjda. Između njih će se pronaći Jo Ann. Hoće li ljubav pobijediti? Hoće li Nick biti gad do daske i strpati frenda u zatvor? Hoće li Mac uspjeti postati pošten? Toliko pitanja. I to vam je sadržaj, minus sva ta pitanje jer ona ustvari nisu ni dio filma. Tema filma jest… nemam pojma, iskreno. Dobri dijalozi, dobra gluma, odnosi u ljubavnom trokutu. Ima nešto malo kriminalističkog žanra (to dolazi uz teritorij kad je u radnji diler drogom i žandar) i sitno trilera, ali sve zajedno to više vuče na nekakav moderniji noir, što je jako dobra stvar.

Prva stvar koju će neki zamjetiti, diler drogom (bivši) ovdje je pozitivac, dok su murjaci negativci. To vam govorim zato što je film izgubio podršku Warner Brothersa radi toga, ali je to danas zamalo postalo uobičajeno. Stvar koja ne valja… hah, potpuno promašeni cast. Ne shvatite to krivo, svi su oni odreda dobri glumci, ali ako vam Mel Gibson imali sliči nekakvom dileru… Michelle Pfeiffer, meni inače jedna od dobrih i najljepših glumica koje su prošle Hollywoodom, djeluje hladno i ne baš uvjerljivo kao netko radi koga bi dva muškarca izgubila klikere u glavama. Kurt Russell je ovdje prošao najbolje, iako mu karakter malo luta posvuda. Zanimljivo je da uopće nije bio prvi izbor za tu ulogu. Minijatura pokojnog Raul Julie je uvijek na visini zadatka. Priča je sasvim solidno zaokružena, iako onaj kriminalistički dio dolazi više pred kraj nego kroz cijelu radnju, dijalozi su odlični ( zar je netko u to sumnjao kad ih je radi mešter Chinatowna Robert Towne) i uvijek se sjetim rečenice koju izgovara Russell ”Svojim ljudima govorim da piju burbon a ne votku tako da šefovi znaju kako su pijani, a ne blesavi’‘ kad god netko spomene taj film. Režija je korektna, nenametljiva, s dosta noir ugođaja (sjene, likovi u sjenama, malo poezije u krajoliku) i radi svega toga film se još uvijek dobro drži. Iznenađujuće dobro. Ako vas uhvati malo nostalgije u kojoj leži želja za malo glamura, dobre priče, zgodnih glumaca…