Archive for the ‘Osveta’ Category

Mad Max (1979)

Posted: Svibanj 12, 2015 in Akcija, Mel Gibson, Osveta, Science Fiction

mad_max_01 mad-max-affiche 1_zoom mad-max-blu-ray-cover-05

IMDb

Trailer

 

Osobno ne pamtim 1979 godinu, teško da mogu jer sam tada rođen, ali, ako čujem, bila je zanim-ljiva. John Wayne odjahao je u svoj posljednji zalazak sunca. Veleposlanstvo u Teheranu postalo je mjesto poznate talačke krize. Svemirska letjelica Voyager 1 poslala je prve slike Jupiterovih prstena. Death Wish od Charliea Bronsona postao je kultni klasik, Rolling Thunder postao je kultni, ali ne i klasik, a jedan opskurni film iz žanrovski slične osvetničke domene stavio je jedan cijeli daleki kontinent na filmsku kartu. Nije loše kad se sve zbroji, zar ne? Doduše, Australija nije bila tako nepoznata filmskom svijetu, imali su oni filmova za koje su ljudi čuli, neki čak i gledali, ali tek je Pobješnjeli Max napravio onaj zanimljivi oblak prašine i najavio da bi tamošnji filmaši, često ograničeni financijskim uvjetima (ali ne, kako stvari stoje, i kreativnošću) i mogli pokazati zanimljive stvari. No, odmah i jedna ispravka pogrešnog navoda; Mad Max nije film osvete, ne u cijelosti, nazvati ga takvim bilo bi namjerno pojednostavljivanje njegova sadržaja. Postapokalipsa (sitni tragovi, doduše, ali tu su) distopija, vestern ikonografija, film ceste i film osvete, društvena kritika i pokoji moralni komentar, trebalo je sve to organizirati u smislenu cjelinu. Čisto sumnjam da je i sam George Miller pretpostavljao kako će njegov niskobudžetni uradak (koštao je tričavih 350 tisuća australskih dolara) dostići takav kultni status, ali i imati dugačak produktivni život u kojem će dobiti čak tri dodatna nastavka, od kojih posljednji stiže na velike ekrane ovih dana, trideset šest godina nakon originala. To je pak priča za neka druga, buduća vremena.

Smješten u ne tako dalekoj budućnosti (kvragu, može se odigravati i danas) Mad Max priča storiju o mladom i još uvijek idealističnom policajcu Maxu Rockatanskyju, čovjeku koji život zara-đuje loveći najgore od najgorih. U samom uvodu, u spektakularnoj potjeri, jedan takav završi kao baklja ivanjska, spaljen i razbijen, čime bi priča, u teoriji, trebala završiti. No, Nightrider, naš neslavno skončani negativac, ima gomilu prijatelja, nomadsku bandu motorista koji, kako se od njih i očekuje, žele osvetu za smrt jednog od svojih. I jednostavno ih nije briga tko će im se naći na putu jer svatko je dobro došao da nastrada od njihove ruke, uključujući i nevine civile kao što je Maxova obitelj. Gurnut u provaliju očaja, naš junak uzima nabrijani automobil, solidnu zalihu patrona za skraćenu sačmaricu i kreće u posljednju vožnju da napravi ono što zakonu nije pošlo za rukom; da kazni sve one koji su sudjelovali u napadu na njegovu obitelj. Zanimljiva je stvar kod predstavljanja ovog filma. Nakon što je počeo postizati zavidne rezultate u rodnoj Australiji, Mad Max našao je distributera koji će ga prikazivati po Americi, najjačem tržištu. Kako je dolazio iz zemlje poznate jedino po klokanima, bez ijedne stvarne filmske zvijezde i priče koja je bila, realno gledajući, derivat svega pomalo, Max je predstavljan kao čistokrvni akcijski film sastavljen od uzastopnih akcijskih scena. Da stvar bude gora, svi su glumci bili sinkronizirani američkim glasovima jer je publika, navodno, imala teških problema s razumijevanjem australskog naglasaka. Ti početni nesporazumi doveli su do toga da se i dan danas na Pobješnjelog Maxa gleda samo kao na još jedan akcijski film u nizu istih (to se s godinama iskorijenilo u većoj mjeri, ali ne u potpunosti) čija je jedina prednost odlično režirane akcijske scene. Što je dobronamjerna reklama, ali pogrešna.

Malo dublji pogled otkriva da film ima jednostavnu, ali efektnu poruku kako nasilje rađa nasilje, Miller je kroz to provukao i društvenu kritiku samog pravosudnog sustava kao neučinkovitog i često zloupotrebljavanog od strane onih koji bi trebali odgovarati pred njim i provoditi, a sve to zaokružuje poantom da sama ideja o samostalnom provođenju pravde nije tako loša, iako to znači postati kao i oni kojima se ideš osvetiti. Miller također otkriva da nije toliki cinik jer Max kao lik još uvijek zdušno vjeruje u sustav, pomalo naivno, te da posao ne znači nužno i način života. Zato je dobar kontrast akciji i nasilju njegova veza s obitelji; ženom i djetetom. Samo nasilje, grafičko i brutalno, kompenzira se s gotovo poetskim scenama prirode i mirnog okružja, zbog čega efekt na gledatelja kad se dogodi nasilje nad Maxovom obitelji ima puno jači utjecaj nego da su u cijelosti izostavljeni iz priče. Sve to ne zrači nekakvom posebnom originalnošću, a Miller ni ne skriva da je imao nekoliko uzora po kojima je kreirao svog junaka i svijet u kojem se kreće. Max je tako ekvivalent usamljenom jahaču i tajanstvenom strancu (kroz cijelu uvodnu potjeru ni ne vidimo njegovo lice, tek okvire sunčanih naočala) a motoristi rulji odmetnika koji teroriziraju nejako meksičko selo. Zanimljiv i daljnji razvoj događaja. Film koji je vestern i strip ikonografiju (Max malo baca i na Punishera) iskoristio za stvaranje svog svijeta kasnije je postao naveliko kopirani model za filmove slične tematike. Takav uspjeh pokriva i činjenicu da Mad Max nije tehnički savršen film i da ima određenih problema s tempom u razvijanju radnje (završni čin osvete nad motoristima ostavlja dojam zbrzanosti) te da je razvoj likova, izuzev glavnog, sveden na obično stereotipno skiciranje. Nesavršen, svakako, ali i jako dobar primjer filma u kojemu entuzijazam i kreativnost mogu pomoći oko stvari koje se inače rješavaju velikim produkcijskim budžetom. Vidjet ćemo koliko će upravo suprotna situacija pomoći Milleru oko posljednjeg nastavka franšize pošto je za Mad Max: Fury Road imao čak sto milijuna dolara na raspolaganju za ostvarivanje zamišljene vizije. Dok se ne uvjerimo da mu je kreativnost ostala na istoj razini, uvijek se vrijedi podsjetiti kako je cijela priča krenula ponovnim gledanjem originala. Malo radi osvježavanja sjećanja, a malo više radi čistog filmskog užitka.

a mad_max_3_gibson mad-max-1 mad-max-1979 Mad-Max-1979_03 max4 a mad_max_3_gibson

 

 

 

Oglasi

hard_to_kill 1259357201636280

IMDb

Trailer

Danas je jako teško, gotovo nemoguće, zamisliti da je Steven Seagal nekad davno bio vrhunska faca na velikim ekranima. Potonuvši potpuno (kao kamen) u sami mulj niskobudžetne produkcije i naslova jako, jako sumnjive kvalitete, uspio je gotovo potpuno izbrisati činjenicu da je nekad snimao sasvim pristojne filmove zbog kojih je i postao zanimljiva pojava. Naravno, onda je bio oko pola tone lakši i okretniji, sam je snimao svoje poteze i nije mu trebao dubler za scene borbe, ali jedan dio zasluga zašto je Seagal bio dobro primljen od strane publike (kritičari ga ionako nikad nisu ni voljeli pa na to ne vrijedi trošiti riječi) ide i redateljima koji su razumjeli koncept B filma, ali i koji su razumjeli glumačke kapacitete galvne zvijezde (kojih nema) i u kakvu ga situaciju postaviti. Zato mu prvi filmovi i vrijede nešto. Ne spominjem B filmove samo zato da ih spomenem. Posljednje Seagalovo ukazanje na velikom ekranu bilo je u papazjaniji Roberta Robriqueza, Machete. Roby iz nekog svog razloga vjeruje kako razumije dinamiku i koncepte B filmova, ali ustvari ih ne razumijem. Kako je on to najavljivao, Machete je trebao biti ultimativni film osvete, ali je svom junaku, umjesto puške i bijesa utrpao lopatu i spiku o kopanju septičkih jama. Tragično je to što je i Seagal bio tamo, kao negativac, a naš vrli junak nije čak ni njega ubio već se ovaj sam nabio na mač. Film je, ublaženo rečeno, bio tragedija u kojoj se više pričalo o imigrantima nego što se pošteno ubijalo. A Rodriquez umjesto što se šopao bezveznim trash filmovima iz sedamdesetih (i to onim lošim) mogao je pogledati par dobrih naslova na tu temu i napraviti nešto pametnije. Već kad spominjemo vraga, mogao je pogledati i Seagalov Hard to Kill kao školski primjer filma osvete. OK, možda sam ga malo uljepšao, to ipak nije školski primjer filma osvete, to je više krimić s elementima osvete, ali funkcionira na oba polja, što ga čini gledljivim, čak i dobrim. To mu je bio drugi film u karijeri, izašao je dvije godine nakon Abowe The Law, gdje su kritičari bili toliko oduševljeni njime da su ga usporedili (cool pojavu) s onom Clinta Eastwooda. To pripisujem činjenici da je film režirao Andrew Davis, čovjek koji je napravio i jedan stvarno pošteni film Chucka Norrisa (Code of Silance) i čovjek koji će u drugoj suradnji sa Seagalom proivesti njegov najveći hit, Under Siege. Realno gledajući, Hard to Kill ne kasni puno za Abowe The Law, ali ipak kasni, no i dalje se radi o poštenom filmu osvete koji je zaslužio da ga se pokoji put spomene u tom kontekstu.

Ali, u njemu nema nekih misterija, ruku na srce. Seagal je policajac (opet) kojemu pokvareni političari poubijaju obitelj, a njega spreme u komu na idućih sedam godina. Probudivši se, započinje povezivanje točkica i oporavak, a onda će svi ti dvolični poličarski kurvini sinovi da plate jer su stali na put krivom tipu. Opet. Kad bih i pokušavao, ne bih mogao proširiti sadržaj, no to je ujedno poanta zašto neki filmovi osvete upale. Jednostavni su. Ne trebaju mi filozofske priče o moralnosti i ispravnosti nasilja koje će vrlo vjerojatno stvoriti novo nasilje već mi dajte tipa, negativce i neka prvi ubija druge. Doduše, i ja sam ga malo previše pojednostavio jer u filmu ipak ima tu i tamo neka nijansa sivog zbog čega se može nazvati kriminalističkim filmom, ali ništa od toga ne skreće fokus s glavne radnje. Također je vrlo važno da se publici da ono što ona želi – junaka koji se izdiže oz pepela. Pratio sam malo novije filmove osvete i, iako ne mogu reći da poneki od njih nemaju nekog šarma, većina njih ide na to da pojašnjava i objšanjava što, zašto, kako i gdje. Koga briga za to. Ipak, da ne ispadnem kako propagiram površnost naspram slojevitosti, za ovakvu vrstu filma morate imati poseban štimung, ne smijete osuđivati. Ako ste filmski snob, a idete gledati Seagalov film… pa, jeste ujedno i mazohist? Abow The Law je ponudio i policijsku priču u svojoj radnji (ono jest krimić u pravom smislu te riječi) i zato je bolji i zato predstavlja stvarno dobar debi glumca koji nema pojma o glumi. Gluma vam nije ni potrebna ako znate prebiti tipa tako da ga našamarate njegovim rukama, ali to ujedno čini film i slabijim. Što nas dovodi do sljedećih stavki dnevnog reda.

Glavne mane filma su jednostavnost i to što nitko nema pojma o glumi. Da, znam, prije par redaka sam rekao kako je jednostavnost jedna od stvari zbog koje film može uspjeti, ali ovdje mislim na to da radnja ne nudi baš nikakva iznenađenja. Od početka znamo tko je krivac i negativac i sve što možemo raditi jeste sjediti i gledati na kakve će načine skončati. To je pak povezano s činjenicom da Seagal ne zna glumiti, a za ovakvu ulogu su potrebne emocije. Njegov odnos s ženom je takav da baš i ne stvara potrebnu kemiju te kad je ubiju baš nam i ne nedostaje, a on ne zna pokazati tugu, upornost i bijes zbog kojih krene u rješavanje stvari. Nije samo on kriv. Kelly LeBrock nije ništa bolja. Njih dvoje, koji su čak bili u braku za vrijeme snimanja, nemaju baš jaku kemiju, a redatelj u nekim intimnijim scenama ne zna kako da ih usmjeri. Problem je što Seagalu ne leže likovi s emocijama, on je cool lik koji se najbolje snalazi u poznatom okružju, zato Out For Justice i Under Siege funkcioniraju najbolje, ali i zbog ograničenog vremenskog roka u kojem nije potrebna jaka karakterizacija njegova lika. Što film onda ispuručuje? Zabavu, kratko rečeno. Jednom kad se riješi svih onih stvari kojima bi dobro došao emocionalni naboj film je zabavan mješanac Seagalove pojave, pucnjave i mudrijašenja koje završava premlaćivanjem. Drugim riječima, nema praznog hoda. Čak je i režiran protočno, što se ne može reći za posljednje naslove gdje Stewe-Boy glumi (ne gledam – zadnji koji još računam pod dobar film je Exit Wounds) i ta režija je svrhovita jer film nema nikakvih specijalnih efekata, pa je pametno iskorišteno Seagalovo poznavanje borilačkih vještina kao atrakcija za gledatelje (a da je čovjek znao znanje jest). Znači, na kraju balade, vrlo jednostavna šablona po kojoj pozitivac sredi negativce, nema nikakvih iznenađenja, ali ima dobrih i zabavnih dijelova gdje je Seagal dominirao jer je bio okretniji i puno kompaktniji nego što je danas. Još da zna glumiti bio bi ovo još bolji uradak, ali i bez toga se radi o filmu osvete koji djeluje kao poster reklama za to kako bi se trebali raditi takvi naslovi. Tj, ako vas nije briga za umjetnost i mislite samo na to kako da zabavite publiku.

1862221,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 1862222,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 1862223,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1862227,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1862228,2ZszRrdlkp7knRVmpJlEf6Rsa6WvealzJUF0yOC831AtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 1862229,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 1862231,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== mZVmkHWV16ZplntnR5Ui1pAKtZN

1862224,lK6v+sYivEW5JaX_K8Cm_lhWLq+qW9MdXzNARo8WvATuwHdtONkGV7fCXrh_NOS7eKR+MnLdciUDV5eX5Nv_LQ== 1862225,9Y_D+MKnSm2lhGCiTusEco_SAdU_8LculaCPOv9nm9LRfXEvlZLprOD9Mx5Ha3GHNTcYybJh04GQPbBKSvfyoQ== 1862226,EGxloAICFWSu_r7y+GPq9EciiZbCW3Mw4jOkFo1C99PLUiAqkAXxkJMsmuoJYNQHtGeAMcKK97fbpLbH+rGI6g== 1862230,kbAjQ2AVf2rYpUKme42Sv4p5RZ5tEmm90NM5dkbf0Rr7Y6ndrWVt3TSkakTsbdK0YDjzV1xJTYwtQa_3w1eR_w== 1862232,EGxloAICFWSu_r7y+GPq9EciiZbCW3Mw4jOkFo1C99PLUiAqkAXxkJMsmuoJYNQHtGeAMcKK97fbpLbH+rGI6g== Hard to Kill - Ein Cop schlägt zurück

 

Rolling Thunder (1977)

Posted: Svibanj 4, 2014 in Akcija, Osveta, Tommy Lee Jones

ROLLING_thunder rollingthunder rolling-thunder-poster

IMDb

Trailer

 

Quentin Tarantino voli ovaj film. Toliko ga voli da je svoju (ne)slavno propalu producentsku kuću nazvao po njemu (Rolling Thunder Productions) i planirao je objavljivati opskurne naslove iz, nema tu velikog iznenađenja, 70-ih godina prošlog stoljeća. To je propalo, kako rekoh, ali film još stoji i, ako smijem skromno primjetiti, dosta dobro se drži. Ako Vi niste nikad ćuli za njega to vam čak mogu i oprostiti jer usprkos kultnom statusu kojeg ima, film je poprilično ‘zabačen’ u odnosu na neku svoju slavniju braću (Death Wish, recimo) i ne bih sad ulazio u to zašto je to tako (možda zbog činjenice da se glavni lik vraća iz Vijetnama, točnije, dugogodišnjeg zarobljeništva, s ne baš posve pribranim klikerima) ali predstavlja zanimljiv film osvete koji svoju dopadljivost duguje što glavnim glumcima, što samoj priči, a svoje ne dopadljivost, u izboru nekog boljeg opisa, zbog činjenice da je konstrukcijski sličan Taxi Driveru, barem nekim njegovim dijelovima. To nije loša stvar, dapače, ali ta sličnost je tu zato što je scenarij djelo istog čovjeka odgovornog i za Taxi Drivera; Paul Schradera. Već kad sam ga spomenuo, vrijedi reći da je njegov originalni scenarij dosta izmjenjen, u pravoj priči, Charles Rane je bio zadrti bijeli redneck, rasist i općenito neugodan tip. I ova promjena u šutljivog ratnog heroja je korak naprijed, vjerujte mi, jer zadrte bijele seljačine ne čine dobre glavne likove za film osvete. No, ako ste potpuno nesvjesni o čemu ja vama ovdje govorim, kratki podsjetnik.

Bojnik Charles Rane se vraća doma nakon nekoliko godina zarobljeništva iz Vijetnama. Njegovi sugrađani ga dočekuju kao pravog, made in USA  junaka, ali Rane ima i nekih svojih problemčića, psihičkih uglavnom, i s prilagođavanjem normalnom životu. Uz to, život mu je pomalo i kao country pjesma; žena mu se igrala skrivanja kobase s drugim tipom, više ga ne voli i želi razvod, a tu je i sin koji je odrastao, koji ga ne poznaje i s kojim se tek treba povezati. Građani njegova grada, darežljivi kako već jesu, mu udijele pun koferčić srebenih dolara, ali ta suma privuče i par negativnih likova koji, u nastojanju da im otkrije gdje je lova, naprave par sjebanih stvari; samelju mu ruku u sudoperu, ubiju ženu i klinca te i njemu smjeste jedan metak u prsa. Izvukavši se i preživjevši, Rane počinje polako pripremati svoju osvetu, a u tome će mu pomoći jedna slatka plavuša i prijatelj iz rata koji, isto kao i Rane, više voli puškaranje nego mirni obiteljski život.

Kad se sve zbroji, uopće nije problem shvatiti zašto ovaj film ima tako dobru reputaciju. Tu je nekoliko stvari koje su univerzalne; šutljivi junak koji sam rješava svoje probleme, teška nepravda nanesena od strane druge stranke, i ispravljanje iste uz stvarno pravu dozu nasilja. Charles Rane je ovdje pomalo mitski junak kakvi su redoviti u američkim filmovima ovakve tematike; neprilagođen, šutljiv, čvrst kao stijena i opasan kao zvečarka kad mu netko stane na žulj. Kontroverznost originalnog Schraderovog scenarija smanjena je na nepostojeću razinu, ostavljajući tek da glavni lik ima malih, nikad jasno definiranih, problema zbog zarobljavanja (kritika Vijetnamskog rata nikad nije izgovorena). Zanimljivo je da je film u svom početku bio jako vruć krumpir zbog jakog nasilja, ali, da budemo realni, danas je isto to nasilje pomalo kamilica naspram nekih drugih stvari. Ipak, uspio je zadržati neku neugodu tokom nasilja koje se događa našem junaku, što je poštena prednost jer, s obzirom koliko je bio zloglasan i koliko se metaka ispuca, ima jako malo krvi koja bi vas mogla šokirati. Ima je u svakom slučaju, da se ne zabrinete rije reda. Tri stvari je važno napomenuti; film započinje kao drama, pa se pretvara u nekakav road-movie, te na kraju u žestoki akcić jer, slično kao i u Taxi Driveru, pucnjava je takva da bi i stari Bloody Sam Peckinpah uživao u njoj. Mane su što likovi nemaju nekakvu jaku karakterizaciju, dosta su kartonski i kad naš junak krene u sređivanje računa pomalo se pitamo zašto to radi; zbog žene koju je praktički otpisao, zbog sina koji mu je stranac, zbog novaca za koje nije mario ni u prvom redu ili zato što su ga povrijedili. Prepušteno vama na odluku. I glumački nastupi, kao treća, ali nimalo važna stvar. William Devane i Tommy Lee Jones nose cijelu stvar na svojim leđima bez da se oznoje. Devane i Jones, koji su inače strašno dobri glumci, ujedno su i neobičan izbor za dva opasna frenda koji stvari rješavaju pucnjavom. Pomalo odskaču jer nisu tipični predstavnici tvrdih momaka, a pomalo zato što znaju glumiti. Kad se sve zbroji, sad je jasnije zašto film ima tako povoljan kultni status među poznavateljima žanra. A ako ne volite jednostrane uratke već one koji imaju malo materijala između napisanih rečenice, svakako vam preporučavam da ga pogledate čak i ako niste skloni filmovima osvete. Tko zna, mogao bi vam biti zanimljiv i izvan tih okvira.

6a0168ea36d6b2970c0192abec8d37970d-800wi 5461_3 5461_4 c920ceeb642478de7b4f74b15b1a979b

3084195876_1a204e2176 rollingthunderbdcap1 rollingthunderbdcap4 rt

5067372,J_FIu2RvbdB+0o6GwN6onYGGyGdle3uaTonhzTVFQ1LHogFASUUs5I_r8kcz6SGuaTZ8SeFf4EgUTwl1dIojIg== 5067373,0zC4UIVn7HL7GTSpNpxp6uvoL9oraZSM5azRv39USlFziBMBvjGfa7lUlz_y8G3dwgETVanbGfO+q3ui8GCn_A==


286019.1020.A Print

IMDb

Trailer

“You tell’em I’m coming, and hell’s coming with me!”

Lažni brkovi i demistificiranje žanra. Pa, barem je jedno od toga točno dok ovo drugo… pa, ima i toga. Već kad sam prije par dana napisao riječ-dvije o poznatom vesternu Silverado, da se prismjetim i drugog prašnjavog gradić koji je vidio svoj komad povijesti, ali one prave. Ne bih to ni napravio da kolega komentator, The Great Duck, nije spomenuo zanimljiv razvoj vestern filmova u devedesetima. Točnije, novi val koji je zapljusnuo holivudska brda i donio popriličnu količinu svježine na repertoar, stvarajući svakakva čuda. A kud ćete bolje radnje od legendarnog obračuna Wyatta Earpa s klanom Clantonovih. No, treba biti iskren, taj ”mitski” obračun ustvari je glomazno preuveličavanje, trajao je svega 30 sekundi i bio je brz, efikasan, prljav i nimalo materijal za legendarno pripovjedanje. Ustvari, nekih dvadeset godina se nije ni znalo za njega dok nije izašla nekakva priča o legendama Wild Westa, i to dvije godine nakon što je pravi Wyatt umro. Ostatak je, kako se to veli, legenda. Tu je, naravno, i poznati vestern klasik – Obračun kod O.K. Korala – koji je dodao svoje viđenje dotične priče (pogrešno, ako ćemo pravo) i malo osvježavanje materijala ustvari nije naškodilo. Koliko je to dobro napravljeno? Dobro pitanje. Film je nekako zaglavio između mitova i stvarnosti, ali prevaga ipak baca na bolji uradak nego lošiji.

Jedna od stvari koje se zaboravljaju, Wyatt Earp nije bio šerif kad se dotični sukob odigrao već zamjenik. Točnije, Earp uopće nije bio čovjek koji je volio taj posao, ali ga je radio dobro i, usprkos silnim pretjerivanjima, uopće nije upadao u probleme dok je čistio Dodge City – imao je svega jedan obračun iz kojeg se izvukao neozlijeđen. Tombstone priča storiju u razdoblju kad se klan Earpovih preselio u taj grad, ostavivši ulice Dodge Cityja iza sebe, zbog zarade jer su oni prvenstveno bili ljudi od kockanja, vlasnici saluna dok je šerifovanje nekako išlo pod ruku s tim. Legendarni obračun odigrao se uglavnom zbog gluposti, pijane budale i usijane glave znaju stvoriti takvu situaciju, a opet je važno naglasiti kako nije klan Clantonovih stajao na suprotnoj strani, već samo djelić njih, uz nekoliko rođaka. Nakon tog brzog puškaranja, došla je osveta, prvo Clantonovih (ceh je platio Morgan Earp) a onda je Wyatt okupio svoje dečke i krenuo ubijati ostatak družine kao bijesne cucke. Ono što je zanimljivo, sam obračun kod OK. Korala (ustvari se odigrao malo dalje njega) zanemariv je u odnosu na nasilje koje se dogodilo kasnije. I ja sam mislio da je sve to lijepo umjetničko preseravanje, ali ispalo je da je sve to istina – Wyatt je uistinu imao dug put osvete i dosta mrtvih tijela iza sebe. Pa, kad napravite sve to, onda je red da vas pretvore u legendu. Sam film zadržava se u okvirima grada, čarki koje su izbijale po gradu, obračunu i onda osveti koju je Wyatt napravio, loveći kako Clantonove tako i zloglasnu družinu Kauboje. Ništa prije i ništa poslije svega, što svejedno čini dobru cjelinu.

Hollywoodska tradicija stvaranja dva filma iste tematike i ovdje je imala svoj udio. Lawrence Kasdan (koji je napravio Silverado) iznio je par mjeseci (godinu dana) kasnije i svoju verziju tih događaja, ali je, umjesto lakšeg pristupa, odlučio pokazati sliku iza zvučnog imena. I podbacio. Njegov epski vestern Wyatt Earp donosi sliku Earpa, ali ne doznajemo ništa što ga je motiviralo. Tombstone ne uljepšava sliku; Wyatt je volio kocku, žene i piće. Nije bio nasilni kreten, ali je znao kako se živi. Također, nije mu ni na kraj pameti bilo zamarati se šerifovanjem sve dok nije došao dan obračuna (onda ga je brat Virgil proglasio zamjenikom) jer nije ni čovjek koji bježi od sranja. To je onaj dio o demistificiranju vestern mitova. Doduše, film ustvari samo ispravlja neke povijesne pogreške (čineći i neke svoje u tom postupku) što mu daje određeni realniji štih koji je vesternima do tada nedostajao (volim ja Clinta i njegove vesterne, ali ono nema veze sa stvarnošću). I lažni brkovi, naravno (za koje se svi kunu da su pravi). Mitovi uopće nisu ni trebali doradu jer su se sve te stvari i dogodile (film malo ublažava činjenice da je u to vrijeme već postojao i pravi zakon te je dosta tih čarki oko Earpovih i Clantonovih završilo i u sudnici) što ga čini boljim od Wyatta Earpa jer ne komplicira. Barem ne previše. Iako, može mu se zamjeriti određena jedndimenzionalnost pri prikazu likova; Earpovi su čvrsti i pošteni… Svi ostali su nasilni psihopati.

Vrijedi spomenuti i da film ima jako dobru dinamiku, sasvim preglednu režiju (Kurt Russell  ga je ekčuli režirao  – George P. Cosmatos je ovdje samo preuzeo kredite da produkcija ne crkne odmah po početku snimanja zbog odustajanja drugog redatelja) i zgodan prašnjavi izgled što je dodalo malo na autentičnosti. No, tehnička strana ma koliko god da bila dobra jednostavno blijedi kad se napravi popis glumaca; Kurt Russell, Val Kilmer, Sam Elliott, Stephan Lang, Michael Biehn, Powers Booth, Bill Paxton, Dana Delany, Billy Zane, Charlton Heston i Thomas Haden Curcha u nekoliko scena mogu se vidjeti poznate face Jason Pristleyja i Billy Bob Thortona. Naraciju s početka filma i na njegovoj završnici napravio je legenda Robert Mitchum koji je zbog ozljede morao ispasti iz samog filma, fizički. Pokušajte danas spojiti sva ta imena u jedan film, aonda pokušajte izračunati koliki je tu talent doveden. Proračuni izlaze izvan skale. Val Kilmer je za svoje interpretaciju Doca Hollidaya dobio jednoglasne ovacije kritike, što je čisto neobično kad se u obzir uzme da ga nitko baš ne šljivi previše (srećom, mi ga na ovim amaterskim stranicama volimo), pretvorivši svoju izvedbu Doca u gotovo najprepoznatljiviju (iako su Kirk Douglas i Denis Quaid iz drugih verzija zasigurno jači glumci) Kad se sve zbroji, legendarni obračun dobio je dostojnu zamjenu u legendarnom, usuđujem se reći, ikad okupljenom castu te je dotičnu priču učinilo i kvalitetnijom i puno gledljivijom, pa čak i ako niste vestern osoba te uopće ne šmekate kauboje i Divlji Zapad.

1844132,yVjSxmQKG8jEIo0sxnPAqmnCoJoOsqjoFTE4YvqUWDWL375QXtFDET2e4XRufbsXc5ZZUJNTfRv1AJcA+UohUA== 1844135,+wriAlIJ19davfGDvXzlIufQWkKiLVaABmjAIxDq6vwCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== 1844137,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 1844138,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 1844139,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 1844147,YLP7zQLz6ZSLuWzmze0PW+cnYRhdXbprbGh7njsvg0iMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 1844153,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 1844143,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA==

1844134,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1844142,9Y_D+MKnSm2lhGCiTusEco_SAdU_8LculaCPOv9nm9LRfXEvlZLprOD9Mx5Ha3GHNTcYybJh04GQPbBKSvfyoQ== 1844157,lK6v+sYivEW5JaX_K8Cm_lhWLq+qW9MdXzNARo8WvATuwHdtONkGV7fCXrh_NOS7eKR+MnLdciUDV5eX5Nv_LQ== 1844159,RHiWxIYOZM4_DKBBV4Zps9RB9BzKFkCGLc9MaJ6FCNZQKXpUImk5zedcpGARclisRsOgZPo21DBk1HOxAsM8iA== 1844163,v0tdG0RXXIZuedeBNiBg_g47BdaSphE48allFZ9IUC7uwHdtONkGV7fCXrh_NOS7eKR+MnLdciUDV5eX5Nv_LQ== 1844151,z+Bg4oJPl3Uow68TZvwwLwUroV4SU8PL9AvPW44uu0r37f0lxjx99739iAnbLhL0RGx37Cc1sqYCy1AsbIYeeA==

 


3-110P4224H80-L

IMDb

Trailer

 

Nažalost, malo kasnim, oko jedno tri-četiri mjeseca s ovim filmom jer bolje odgovara ugodnom ljetnom dobu nego jesenskom vremenu. No, što je tu je. Već kad sam nedavno pogledao Escape Plan, da se malo vratim natrag u 90-te kad je Rocky počeo doživljavati prve box office poraze te naizgled gubiti bitku s kvalitetnijim naslovima. Specijalist to nije, predstavlja jedan od njegovih najvećih kino uspjeha tih godina (odmah iza Cliffhangera) što možda ne znači puno, ali opet, već kad je mjerilo kvalitete filma njegova zarada (pokazat ću vam rasprave i rasprave koje govore upravo to) da i to spomenem. Ipak, razlog zašto ja subotnje veče provodim za monitorom i lagano pišem dojam ovom filmu jeste to što sam ga danas dobio na dar za kolekciju. Blu-Ray izdanje. Kojeg (još) nemam, ali važna je namjera, ne, što me pak povuklo da ga pogledam (ipak je tu i original DVD izdanje, molim lijepo) jer nisam to napravio, pa već nekoliko godina. Da budem iskren, za njega me vežu neka stvarno sentimentalna sjećanja jer sam ga po prvi put gledao u kinu, ali to ”kino” nije bilo pravo kino već razvučena plahta i kino projektor (kino u mom gradu se tek nedavno opet otvorilo) što je onda bilo gotovo gerilsko prikazivanje filmova, ali mogu vam reći da je bilo hrpetina ljudi na projekciji. Ne toliko zbog Slya (možda radi Sharon) već koliko zbog ugođaja. Tada se mogla popiti piva tokom gledanja, zapaliti cigareta, posisati joint ako ste bili u raspoloženju i to je nešto, vjerovali ili ne, što mi pomalo nedostaje. Danas je zvuk kvalitetniji, slika takva da možete prebrojati trepavice na oku plavom od Sharon Stone, ali nema pušenja i ostalih zabava. No, otiđoh daleko, predaleko od teme. Naravno, očekujem da se odmah javi neki ”kritičar” (jako volim ”kritičare današnjice, svatko s netom može biti jedan) koji će reći da je to loš film, glup film, očajan film, da ga jedan Lars Von Trier jede za doručak i slične snobovske gluposti. Mislim, što ste vi ljudi očekivali od filma koji spaja eksperta za eksplozije, sexy kučku, do kosti zlog negativca i hrpetina eksplozija – Dostojevskog? Hemingwaya? Disertaciju o smislu ljudskog postojanja? Ovo je film koji isporučuje, što je koncept koji danas, očito, više skoro ni ne postoji. Što mislim po time? Vratit ću se na to nakon klasičnog uvoda, kao i obično.

Ray Quick (u vidljivo opuštenom izdanju Sylvester Stallone) je ekspert za bombe. Gdje god je želite, Ray je tamo postavlja. Sad radi privatno, inkognito, ali je prije nekog vremena bio CIA (valjda) te se gadno pokačio s psihom imenom Trent (uvijek rado viđeni James Woods) zato jer Trent voli dizati ljude u zrak. Ni ne treba mu neki razlog, jednostavno svršava na to. Njih dva ukrstit će putove kad Raya angažira May Munro (jako hot i božanstveno seksipilno izdanje Sharon Stone) da posmica neke tipove koji su joj ubili roditelje. Ray nema problema s tim, no obitelj negativaca (cool Eric Roberts i legenda Rod Steiger) ima, pa započinju igru koji ima veću eksploziju u džepu.

Spomenuh koncept filma koji isporučuje. Ovo je film za široke mase; tu je Sly kao veliki pozitivac, tu je Sharon kao mamac za mušku publiku (zaboravite na Basic Instict – tu joj nema ravne) tu su kvaliteniji glumci kao malo začina za one istančanijeg okusa, tu su egzotične lokacije Miamija (koje su, brat bratu sad već postale malo izlizane jer ima valjda pet serija koje vrte iste snimke) i tu je, naravno, pirotehnika da vas drži budne (iako za to postoji i jedan jako vruči klinč ispod tuša naših vrlih junaka). Tako se radi film za široke mase; pružite ljudima ono što žele gledati. Sad, realno i konkretno, Specijalist je pomalo praznjikav film, nedostaje mu svega. Od nekakve barem površne karakterizacije, bolje razrađene priče, ne bi mu naškodio ni jači vizualni dojam, kao ni kvalitetnija režija – sve su to činjenice od kojih ne treba bježati, ali bez obzira na to – ovo je film za fino opuštanje. Woods ima svoj over the top nastup (i frajer je gubica samo takva) koji svi očekuju, Sly će pokazati svoje pažljivo istrenirane mišiće (što svi očekuju da napravi) a Sharon će par puta prekrižiti noge jer se zna da to ljudi vole (muški dio, naravno, da budem šovinista kao i obično). O umjetničkim dosezima nećemo ni pričati, besmisleno je, nema ih, nitko nije ni pucao na njih (ali će ih ”kritičari” tražiti, naravno) no vrijedi spomenuti da film, u tom svom površnom izdanju, uopće ne zamara. Dapače, dva sata prođu samo tako, što treba znati napraviti (kad Von Trier počne daviti tri sata – ta tri sata osjetite do najveće dubine duše, svaku božju minutu) ali ako vas moram upozoravati da ne gubite ta dva sata života ako ne volite površni materijal, onda imamo pokrešku u komunikaciji ili ne znate kakve filmove volite. Također vrijedi spomenuti da se film onda savršeno uklopio u trend bomba-bum-junak-negativac tip filmova jer su mu društvo pravili Blown Away i Speed (svi izašli točno iste godine) pa se može reći da je ljeto ’94 bilo itekako eksplozivno te da svu sva tri imali odličan odjek u kinima (iako, bit ću realan i reći da je Specijalist najslabiji među njima, ono su ipak bili žešći igrači). Ako ste raspoloženi pomalo nostalgičarski, ako vam se ne razmišlja previše, ako volite… šta ja znam, kad sranja lete u zrak ili toplo ljeto na Floridi…preporuka za gledanje. Ako ne volite ništa od navedenog (u što uključujem i cast) – dvostruka preporuka za izbjegavanje jer ovo je ona vrsta filma koja jednostavno kvari ljude. Dalje od toga bilo bi jednostavno pisanje gluposti, što nikad, ali nikad ne radim.

936full-a-better-tomorrow-poster 2149106,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2149107,2ZszRrdlkp7knRVmpJlEf6Rsa6WvealzJUF0yOC831AtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2149116,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2149117,Nr1ze7vsXPICTg0DEbJMqPFeFqV+G8LJCv3lkXy+Up2bQepquqi9pZhA8gInJI1BdqSVxJsLYAg9z+cpkuJvaw== A Better Tomorrow (1986).jpeg a-better-tomorrow-part-1-movie-poster-1986-1020197391 birthlivingdead-1024x682 birth-of-the-living-dead-01 birth-of-the-living-dead-02 birth-of-the-living-dead-03 Fan of the Dead

Chato’s Land (1972)

Posted: Listopad 1, 2013 in Charles Bronson, Osveta, Western

chatos-land-movie-poster-1972-1020195511 000000769810

IMDb

Trailer

No, da se vratimo malo na neke osnovne stvari ovog bloga; the god old days, the god old stuff. Red je, neću da me se prozove medijskom kurvom koja se prodala za malo internetske slave time što se u pretraživanju otkrivaju samo novi naslovi. Samo vas navlačim, filmovi su raznolika roba, vrijedi o svakom nešto napisat (okey, ne baš o svakom, ali shvaćate što želim reći) i ovaj put idem malo u… nazovimo to neistražene vode. Inače gotovim vestern žanr, ne previše, ali držim ga zanimljivim jer se u njemu zna pronaći ponešto zanimljivih naslova. I volim starog Charlesa Bronsona, mislim da je faca kakva se neće samo tako opet pojaviti, a kako već ima jedan vestern (The Breakheart Pass) koji držim ekstremno dobrim, red je da ga opet spomenem u istom kontekstu. I nedostaje mi malo žanrovskog okružja na ovim stranicama, pa… nekoliko muha jednim udarcem. No, to nije sve (ovdje uvijek dobivate gratis stvari) jer ovaj film, koliko to god bilo čudno, ima nekih referenci i u daljnjoj budućnosti, a kad ga povežem s jednim poznatim, popularnim i precjenjenim (ovo kažem tek toliko da izazovem reakciju) kultnim klasikom, vidjet ćete kako stvari iz prošlosti nisu tako loše kako se govori, iako ostavljam prostora mogućnosti da za ovaj naslov nikad niste čuli.

Dakle, da bacimo malo klasiku kroz prozor i krenemo s drugačijom vestern pričom. Znači, imamo malo dobrog starog rasizma na djelu jer grupa bijelih kauboja odluči malo zahebavati jednog crvnekožca (Bronson u netipičnom izdanju) i stvari se ne odvijaju baš po planu jer Indijanac pobjegne (nakon što prvo sredi provokatore, naravno) što je dovoljan motiv da bijela ekipa odluči sakupiti ljude za potjeru i priuštiti jedno dobro staromodno linčovanje. No, plan se počne polako iskrivljavati kad shvate da su napravili jednu pogrešku; odlučili su uhvatiti Indijanca na njegovu području. Nepripremljeni, padaju jedan po jedan od njegove ruke, a kako stvari odmiču, to postaje sve jasnije da im se ne piše sretan kraj. Jer, ovo je malo smiješno, no i nije, Indijanac je ustvari Apač, što ga čini nekom vrstom specijalnih postrojbi među Indijancima, koji se snalazi u bilo kojem području i s bilo kojim oružjem.

Film vuče malo na Predatora – to niste očekivali, zar ne? No, to je istina. Osim izvanzemaljca, tu je Apač Bonson, a umjesto vojnika, tu su članovi potjere. Film ima jednu poprilično neugodnu atmosferu, za razliku od klasičnih uradaka koji se nalaze u žanru, ovaj je uspješno iskombinirao tjeskobu, napetost, dramu i beznađe. Umjesto običnog okružja koje je tada još prevladavalo u vesternima, John Wayne tip junaka, pravda za sve i tako te priče, Chatova zemlja ustvari nema pozitivca. To je gotovo i njegova prednost jer ispočetka gotovo sažaljevamo Indijanca kao proganjanu manjinu, no tokom filma počnemo žaliti i drugu sranu jer se pronađu u situaciji gdje ne mogu pobijediti, ali nijedan od likova nije pozitivan, ne u onom tradicionalnom, spomenutom John Wayne/Clint Eastwood smislu. Također, osim jako dobre i napete priče, film se može pohvaliti i dobrim ugođajem napetosti, kao i dobro iskorištenim suhoparnim pustinjskim krajolikom (iako ja, osobno, više preferiram šumsko zelenilo – slavonac duhom i tijelom, što da vam pričam) jer je to neprijateljski teritorij za Bijelce, no Apači su tamo bili kao svoj na svom (činjenična fakta) zbog čeka su i postali poznati (ili zloglasni) kao jako izdržljivi vragovi s kojima se nije pametno zajebavati, barem ne na njihovom području. Film profitira još na dvije stvari, čvrstom Bronsonovom licu koje je fascinantno i bez glume, te standardno dobrom nastupu veterana Jacka Palancea, no mana cijele priče jest što je ovo muški film, nema učiteljica koje djeluju da su taj trenutak došle iz frizerskog salona (i hvala bogu na tome) te to može biti odbijajuće ako niste preveliki pobornik muških lica u svakom kadru. Još jednu stvar koju vrijedi spomenuti, ovo je još jedan osvetnički film s Bronsonom u glavnoj ulozi, ali taj podatak vam možda ne znači toliko koliko kad spomenem i da je ovo bila prva njegova suradnja s redateljem Michael Winnerom. Nakon ovog filma napravili su originalni The Mechanic, zaokružujući plodnu suradnju osvetničkim Death Wish, koji je dosta toga pokupio iz ovog filma (ima i scena silovanja te ubojstva Chatove žene). Iako njihova suradnja rijetko kad bude spominjana u tom kontekstu, dečki su se očto našli na istoj valnoj dužini, što je dobra stvar, a nisu izostali ni dobro rezultati. Ukoliko gotovite vestern, ali želite nešto novo, malo drugačije (i nešto što niste gledali) ovaj naslov bi vam mogao sjesti kako treba, uz sve ostale dobre stvari koje ga krase. A tko ne voli vidjeti Charly Bronsona kako dijeli pravdu, pa makar glumio i Apača, ne?

1781989,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+wukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 1782001,twfuS4tPPG706OcVbNpW1pZ5p_Vno74ZQTb2VWkhGliGqX42JuFh34AhEvoXE_vtQSFs+b87AXiTQEXCn3AC3Q== 1782003,VcMAp+KFC_2vNGbaPEGZQRznMnnbJmOQZIEewG5jbIKhhN5YfRyXqGPwr10u4zOUXCMVXlWaRul+eqepQMvKeA== 1782004,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ==

1781993,eJZr+M4v46pTDNC8xmw16CLqwgLxT4X33UC0h8KbLqy3Y+UTbf09pMQVc4mLR42ksrrwE7ue9otRmR433VrFjQ== 1781994,eJZr+M4v46pTDNC8xmw16CLqwgLxT4X33UC0h8KbLqy3Y+UTbf09pMQVc4mLR42ksrrwE7ue9otRmR433VrFjQ== 1781995,ihWR1GSnEjTAMArLQFjey7ivwKETHoutLpU0+6uRGfmc3wmyNLfyky96mlvjyEAAHdZyFRurIgqf1RiDHc2JUg== 1781996,pXltniXhFxUwlH0ZWuwCOSI8Dl2GNp1dx9OyKaoDBc9h_f+TjbZV41hWsbub+Kmqj92KlnytUMFuYdVnwD7_Wg== 1781997,uzsFahN0BvntM4wZq0Nt6RgTKx+lI2ufU8dx0tIdL2HleZbNMo2Twcx4w705Be_M5SVRZfbygdPtjjX03_rQcg== 1781998,+kBazuQ+2SjD3wAWZa6DRMkAWMTzT_DCuAuXNP8CY1jF2+vAiKmm1+RPUSOylW3ydI7b1YEndyg5VqBRvk4Q8g== 1781999,eVgfPy0TH_aykVjPW1YZV_5dCTKYY1T5dPy5yZ1mgEaZ1YBpC4LAl0B08KlAs5+OoZ3mg1v7zmM6FT4OEYIxHQ== 1782002,q+ZrVJLrDLW7LelyqFH65H0t9AjkjdkniiDdrh4QxO8hEO+_McS2eXtMUVBunzcHPPcc1waWe7CK38XzKHa2_A==

 


Robocop (1987) Turkey robocop robocop-affiche_382447_24656 robocop-1987-movie-poster-01

IMDb

Trailer

Nisam zagriženi protivnik rimejkova, neću ocjenjivati film prije nego ga pogledam i svakako neću gubiti vrijeme uvjeravajući nekoga zašto se nešto ne bi smjelo prepravljati. Ipak, neke stvari funkcioniraju zato što su napravljene na način na koji su napravljene. Ponekad je samo ideja dovoljna da se prenese u drugi film, modernizira za potrebe novog doba i stvar može funkcionirati, kao što funkcionira u slučaju Snyderove Dawn Of Dead. Kritika potrošačkog društva i komercijalizma danas je aktualnija no ikad, zombiji su to samo da malo popune praznine i dodaju na zanimljivosti. No, kad funkcioniraju stvari iza ideje, onda je to nešto s čime treba biti jako oprezan. Jer, poslušajte samo inicijalni pitch za Robocopa; policajac koji pogine na dužnosti vraća se natrag kao stroj (i manjim dijelom kao čovjek) i provodi zakon na ulicama kriminalom preplavljenog grada, a usput izvršava i svoju malu osvetu. Razumijete? To je kao mokri san loše B produkcije u kojoj se može ugurati svega i svačega u jedan film i izvući s onim poznatim; entuzijazam. Sama ideja originalnog RoboCopa nije nešto čega bi se se trebalo držati kao da je zapisano u kamenu, kao takva ona je podložna čak i dobrim poboljšanjima, nadogradnji te zanimljivim (ako je redatelj malo bolji u svom poslu) improvizacijama. Ono što je originalnog RoboCopa učinilo slavnim jesu stvari, male stvari, iza glavne ideje; režija, vizaulni rezultat, mali trikovi koji su danas sastavni dijelovi osnovne filmske režije (već su i u vrijeme nastajanja filma bili korišteni) a i glumački cast bio je izabran gotovo s osjećajem za dobru glumu i dijaboličnu pojavu za ono što je trebalo iznijeti na veliki ekran iako se nitko od njih nije mogao podičiti statusom velike zvijezde osim možda Nancy Allen. Sve to doprinjelo onom što je film danas; kultni SF, odlične režije, zanimljivih kritika ubačenih u sadržaj i originalnih scenarističkih rješenja te čijem cjelokupnom dojmu ne smeta ni to što je dobio nekoliko mrlja u dosjeu zbog nastavaka i loše TV serije.

Priča kao takva je jednolično jednostavna; revni i pošteni policajac Alex Murphy gotovo na prvom radnom danu doživi neugodan susret s bandom koja vodi glavnu riječ u Detoritu. Neugodan susret, naravno, završi njegovom smrću, što kao naručeno dobro dođe ambicioznom direktoru tvrtke za high-tech stvarčice jer on ima plan kako zaustaviti kriminal u gradu koji bi trebao doživjeti ekonomski preporod – RoboCop. Više stroj, manje čovjek, sve zakon. Budućnost sprovođenja zakona. Kao takav, RoboCop je savršen. No, kako to već ide u nesavršenom svijetu, velika mudrost izranja na površinu; ništa nije savršeno. Umjesto da bude poslušan stroj, Murphyjeva ličnost počinje izranjati ispod sklopa bakrenih žica, a s njom i sjećanja na ono što mu je napravljeno. Naravno, u duhu nove osobnosti, Murphy na pameti i dalje ima provođenje zakona, samo što sad kreće na one koji su ga stvorili.

Film je nastao u vrijeme kad su roboti kao takvi imali zanimljivu popularnost na velikim ekranima (nije ni književnost baš nešto zaostajala) ponajviše zbog Cameronovog Terminatora. Spojite to sa motivom osvete možete reći da je film gotovo plakat za ono što je značilo zanimljive elemente u 80-ima, barem drugoj polovici istih. No, gledajući danas, film je bio projekt u kojem se može osjetiti određeno kockanje. Redatelj je bio stranac, a Paul Verhoven, iako cijenjen u svojoj zemlji, iza sebe nije imao baš ništa što bi sugeriralo da će se snaći u vodama američke produkcije, i to nasilnog SF uratka jer takve do tada nije radio (iako mi nasilje kao takvu u filmovima nije strano). Glumački ansambl sačinjen je od danas cijenjenih glumaca (naglasak na danas) ali onda su bili poznati u okvirima televizijskih programa, s izuzetkom seks simbola sedamdesetih (i uvodnih godina 80-ih) Nancy Allen. Ironično, dok je drugima karijera nakon ovog filma dobila potreban polet, njezina je počela stagnirati. Spomenuo sam nju, pa da spomenem i zanimljiv Verhovenov pristup da joj u cijelosti izbriše seksipil kojim je zračila, želeći od nje napraviti tek ženskog partnera, a ne one girl show. Cijeli je film, već kad sam kod toga, lišen nekih seksualnih motiva koji će kasnije postati njegov gotovo zaštitni znak. Ali zato nije lišen nasilja. Od uvoda, pa do kraja, postoji zanimljiv intenzitet koji je konačnom proizvodu donio onu grozomornu ”R” oznaku, no može se reći i s razlogom. Verhoven je režirao film čisto, bez drhtanja kamere (to nije valjda ni postojalo u 80-ima) forsiranja pirotehnike (iako je ima) forsiranja krvi na ekranu (iako je ima) i brutalnih scena (iako je ima) nadopunjujući sve to zabavnim crnim humorom tipa da RoboCop silovatelja upuca u njegove genitalije – pucajući kroz raširene ženske noge.

Naravno, pozitivac je zanimljiv onoliko koliko je dobar negativac tako da ih je ovdje cijela gomila, počevši od Kurtwooda Smitha i Raya Wisea (Red Formean i Leland Palmer se mogu hvaliti kako su imali okršaj s RoboCopom) preko Ronny Coxa i Miguela Ferrera, koji, zanimljvosti radi, ima ulogu i u nadolazećem rimejku. Iako u njima ima čistih klišeja, njihova karizmatičnost čini zloću zabavnom i gleda se s guštom. Peter Weller, inače isto tako karizmatična njuška, ovdje još nema tako ispoliran nastup, no baš ta nepripremljenost čini Murphya više čovjekom, opipljivim likom, a manje običnim strojem kojeg može odigrati bilo tko. To je ustvari još jedna stvar koju vrijedi spomenuti, iako su pokreti, naravno, robotski, ukočeni, drveni (izaberite naziv) Verhovenova režija, i Wellerova gluma (više izrazi lica) učinili su cijeli lik opipljivijim, humanijim što je stvar koju treba znati napraviti (zamislite Murphya kao još jednog klona Terminatora… užasna ideja). Nadogradnja je napravljena i s vizualnim dizajnom, no, iako je to primarno SF, osjećaj je takav da je mogao biti snimljen i jučer kako je dobro pogodio omjer sivila gradskog betona. Nije baš bezvremenski ugođaj već realni, što je zanimljiva nadogradnja, kao i upotreba ”reklamnih” poruka u smislu ironiziranja, kritike, otvorenog podsmijeha (opet izaberite naziv) za ocrtavanje stanja američkog konzumerizma. Dodajte na to i suptilne nijanse o traženju humanosti, kao i nametanja vlastite osobnosti nad ”sustavom” koji traži potpunu podložnost… nije ni čudo što se film uspio nametnuti kao jedan od svježijih SF naslova 80-ih, i dogurati do kultnog statusa u kratkom roku, zaokruživši to dobrim uspjehom na kino blagajnama i kritičarskim hvalospjevima. Da rimejk uspije izvući pola od te ideje… bilo bi to više nego dobro.

2317569,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 2317572,e037NFsh+Krq06U7tnE3LMvUmnWzIKMK6lhhB+S0g9uMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 2317578,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 2317581,CAy56Rwu1NrBC7b01Hj51sy_bKkE2K8SKJaTxFPaHy4ukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 2317582,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== Robocop (1987) Turkey robocop robocop-affiche_382447_24656

2317563,kbAjQ2AVf2rYpUKme42Sv4p5RZ5tEmm90NM5dkbf0Rr7Y6ndrWVt3TSkakTsbdK0YDjzV1xJTYwtQa_3w1eR_w== 2317570,eHonzte3D+1kOKIqlxOwG77lQjp43RE0wNQTLX2pIg5QKXpUImk5zedcpGARclisRsOgZPo21DBk1HOxAsM8iA== 2317573,2Bx_wdjMso4zS_5pktnGl34C3oWlB4PVCXqQwHd01XjRfXEvlZLprOD9Mx5Ha3GHNTcYybJh04GQPbBKSvfyoQ== 2317576,oIRrpKkTj1LEzuYZ0RDuZcbNKpnWABzBFhbrqElUT0N4yH5dzGfraQSztuop7g8E2nGELzdyrhtIXcIJJUmZxQ== 2317586,2M90NKt_0DZvnF1L0Omj5GQAmSgOxA4neuxgfmI5mJJQKXpUImk5zedcpGARclisRsOgZPo21DBk1HOxAsM8iA== 2317594,ZIPp_ZrhMBsQR1mNUksR_qhMKuWNa0vMvaD19GLii+37Y6ndrWVt3TSkakTsbdK0YDjzV1xJTYwtQa_3w1eR_w==

Road House 2: Last Call (2006)

Posted: Lipanj 9, 2013 in Akcija, Osveta

Road_house_2_Zone_1-09341405032007 Road_house_2-19191919042007

IMDb

Trailer

Nastavci poznatih filmova uvijek su opcija koja je na stolu čak i prije nego se neki film snimi. Doduše, ona je teorijska, rijetko kad se i razmišlja ozbiljno o njoj (čak i popularni književni serijali čekaju da vide uspjeh prvog dijela) sve dok se ne vidi što će biti. Nastavci dolaze i u paketu s iznenadnim uspjehom, kao što je ovaj slučaj jer originalni Road House nije film koji je sve oborio s nogu svojim financijskim uspjehom (može ga se opisati tek korektnim) ali je uspio zaraditi kultni status u jako brzom vremenu. Nastavak njega… nije stvar toliko eksploatiranja financijske strane priče koliko ideje. I ja obično ne pišem o ovakvim filmovima, to ste mogli zamjetiti, čak ih ni ne gledam previše (sve jasno i s namjerom izbjegavam nastavak S.W.A.T-a) ali ako pogledam, i ako čak odlučim podijeliti mudrost preko ovih stranica, onda znate da priča ima barem jedan zanimljivi aspekt. Doduše, isti neće svima biti zanimljiv, to vam čak i garantiram, ali ovo ionako nije naslov za široke mase već za one koje znaju cijeniti male stvari. A i pun mi je quratz pisanja o poznatijim stvarima, a već kad sam išao pogledati nešto za svoj gušt, da i pisanje odmah bude u tom duhu.

Shane Tanner prikriveni je DEA agent koji se vraća u rodni kraj da vidi u kakve je to probleme upao njegov ujak, vlasnik bara ”Crni Pelikan”. Shane, kao takav i ne bi bio zanimljiv lik širem gledateljstvu, da ga radnja ne predstavlja kao sina legendarnog izbacivača Daltona. Očeva reputacija ga prati u stopu, ali nije baš ni sinek nesposobno derište već tip koji se itekako zna suočit s problemima, a kad shvati da lokalni krimosi vode glavnu riječ u velikoj preprodaji droge, i to preko spomenutog bara, doći će i vrijeme velikog obračuna u kojem će se naći mjesta i za podatak da je glavni krimos ubio njegovog oca.

Da, dobro ste pročitali. Dalton je mrtav, barem po ovoj priči, ubio ga je tamo neki opskurni krimos i to je jedna od onih strana priče koje vam samo tako mogu dignuti tlak. No, to je napravljeno s nekim razlogom. Pokojni Patrick Swayze originalo je trebao i glumiti u ovom filmu, kao sporedna, ali efektna uloga, no onda je došlo do nekog neslaganja između njega i producenata, pa je ispao iz priče. Umjesto njega u priču je upao Will Patton (OK, nije to ni tako velika tragedija, lik zna glumiti, ima karizmu…) no onda su scenaristi, da malo napakoste Patricku, odlučili napisati da je njegov lik mrtav. I zato ovakvi nastavci, koji se samo referiraju na slavni prethodnik, a ne direktno nastavljaju, uglavnom budu sranje koje se može bez žaljenja zaobići. Istina, nije ni ovdje to baš nešto posebno daleko od istine, ali osim tog malog detalja, koji će, vjerujem, više naživcirati one koji poznaju i vole original (kao ja) nego prosječnog gledatelja kojeg boli neka stvar za nekog tamo Daltona, film i nije takva propast kakva se čini na prvi pogled. Zašto? E, tu sad priča ide malo na neke šire sfere. Danas je postalo popularno raditi filmske tučnjave tako…pa, da ih ni ne radite. Zeleni ekran, CGI, žice, neki quratz koji je mix borilačkih pokreta i koreografije Barišnjikova… to je sadašnjost. Kad vi u filmu isporučite old school tučnjave, finu koreografiju pravog rasnog muškog fajta… hej, imate piće na moj račun. Da nema toga, teško da bih ovaj filmić i pogledao drugi put. Priča je ionako ništ posebno; obično vrli junak/opasni krimos/zgodna dama/ sve već viđeno sranje i od toga nećete postati pametniji. Ipak, ta doza fine zdrave tučnjave ga dosta izvlači, dovoljno za jedno veče, a nije mu baš ni glumački cast toliko odbojan. Osim Pattona tu je Johnathon Scheach, a i sinek Garrya Buseya, Jake. Uglavnom, OK, podnošljivo, nije dno dna… kužite što hoću reći. Ako vam je dosta Matrix fora, i letimo po drveću kineskih fora, pa vas zanima kako je to kad netko zvizne o pod nošen dobrom starom gravitacijom, uz obavezni dodak zgodne količine dobrih ženskih nogu, sisa i još boljih tijela (znam, pomalo sam šovinist)… sat i pol vas neće ubiti. Tko zna, možda vam bude i donekle zabavno. Ali, samo možda.

roadhouse2_3 Road-House-2-10 Road-House-2-14 SPFdYyom0zWKk4md27EHXNgmJN

Road-House-2-14 roadhouse2_3 Road-House-2-10 Road-House-2-14 Road-House-2-15 Road-House-2-16 Road-House-2-19 SPFdYyom0zWKk4md27EHXNgmJN


wtcojnUBfHBGRb8 The_Count_of_Monte-Cristo_(1975) count 1_midi 1781

IMDb

Trailer

Da vam išta pišem ili već sve znate? Znate? Cool, pogledajte par slika, vidite video i to je to, vidimo se nekom drugom prilikom. Šalu na stranu, vjerujem da ne postoji osoba koja nije čula za Grofa Monte Cristo, ako ništa drugo, po imenu je uz bok Grofu Draculi. Drugi žanr, doduše, ali tu su si (počevši od slavne književne povijesti). Već kad smo kod toga, preferiram filmske adaptacije umjesto originalnog pisanog materijala. U duhu toga da bude književno obrazovan i načitan, pročitao sam slavni roman i ostao poprilično razočaran. Na stranu sva ta njegova slavna prošlost i kultni status, roman nema skoro ništa što imaju filmovi. Osim osnovne ideje o čovjeku koji se osvjećuje onima koji su ga strpali u zatvor. Osveta u knjizi je kratka, beskrvna i sam Monte Cristo ima jako malo udjela u njoj. Kad pročitate 800 stranica, to je razočaravajuće. S druge strane, filmovi su puno slobodniji u interperetaciji napisanog, pa imamo stvarno cool avanturističke/osveta filmove. O, da, ekranizacija ima k’o ambrozije, od crno bijelih, pa do onih u boji, ali da ih sad nabrajam, nema smisla (i nemam toliko vremena). Moj odabir, stari klasik i nova obrada iz 2002. Ova iz 2002 godine verzija mi je neočekivano dobar film, jednostavan, izravan, u duhu vremena, više avanturistički, manje osvetnički, no kad takav materijal dolazi kao na kapaljku, nećemo birati. Star klasik, gdje jednostavno moram naglasiti, to je televizijski film… mislim, da ponovim, televizijski, koji je potukao čak i neke izvikanije kino naslove po kvaliteti mi je draži, jer ,pa… njega sam gledao prvog. Svi smo mi sentimentalne duše i tako to. Uglavnom, priča ide (za one koji su je nekako uspjeli prespavati)…

Edmond Dantes mlad je, prav, romantičan, naivan i ozbiljno zaljubljen mornar koji će uletjeti u spletku počinjenu od strane nekih njegovih što prijatelja, što neprijatelja. Radi jednog Napoleonovog pisma (a to su ona bile stvar slične tome da švercate krvave dijamante ili nuklearno oružje) Edmond će izgubiti sve: svoju slobodu, svoje dobro ime, svoju ljubljenu Mercedes i završit u zatvoru do kraja života. Ili barem dok ne pobjegne, koje desetljeće kasnije. U zatvoru će upoznati novog mentora, doznati gdje leži veliko blago (na otoku Monte Cristo) i onda počinje njegov drugi život: skoro k’o Batman, čovjeka u crnom, igrača koji će rasuti živote svojih neprijatelja kao pustinjski pijesak.

Iako je roman malo oteži za čitanje (dosta dugih, poetskih opisa) film je čista suprotnost: jednostavan, ne komplicira, dosta dobrog tempa i s jakim glumcima. Nakon što je odigrao jednog od Mušketira u starijim filmovima, Doktor Kildare iliti Richard Chamberlain postao je Monte Cristo. To uopće nije bila teška odluka, čovjek je tada bio ogromna zvijezda televizijskih ekrana i jedna ovako jaka uloga sjela mu je k’o budali šamar. A i dobro mu leži, već kad smo kod toga, a leži mu zato što je napravljena odlična transformacija iz prpošnog mladića u zlokobnog osvetnika (oni najeftiniji trikovi: pofarbana kosa i tako to) radi čega film ima zanimljivu karakternu težinu. Iako je i ovdje Monte Cristo nešto kao lutkar iz sjene, opet je prisutniji više nego u romanu, a onda markantna starog Dicka skoro je kao i ona Christophera Leea. Prednosti su preglednost radnje i viđenje kako svaki od njegovih neprijatelja pada, nema krvi, nema neke posebne akcije, ali stvara onu zlobnu atmosferu u kojoj gledatelj doslovce uživa što negativci dobijaju svoje po zasluzi, a pomažu i zvijezde Tony Curtis, kao i Donald Pleasance. Mane su… pa, televizijska proizvodnja. Iako nije skroman, ustvari jest (škrinja s blagom izgleda točno tako, kao škrinja s blagom) no krpa nedostatke kostimima, dobrim, poletnim dijalogom, a ni neke od lokacija nsu za odbaciti. Više manje kultni filmić kojih se neki od nas sjećaju s smješkom, dok su ga neki novi klinci zaboravili. Pa da ih podsjetimo na nešto što je još uvijek dobro.

2411328,+6sTjxPRUGCafxHS2Ex3GdyjlOstrrF97fLDbVcay+5+CslGxWUiU0buAB4vkKKZ_Y_G7SGC1csBlRG_nSOviw== 2411327,WymFFFAG_pXSdlJvHF2_D6hk5EB0R__Mo8SdAJnIJaTkVUq9W+JKT9BlwZlbKpjXhtif20dDTVwt0hAGXmX58Q== 1781 1_midi

2411337,+6sTjxPRUGCafxHS2Ex3GdyjlOstrrF97fLDbVcay+5+CslGxWUiU0buAB4vkKKZ_Y_G7SGC1csBlRG_nSOviw== 2411331,k_7WIX0H2PaIhpuFqMhefG25ZuG4Lrg+goSst2Mktrt0RBN5mzBRRxQi6UMyhfhYngDK1tyCq69kIE0Vls0ppQ== 2411330,a_mXegI9XSafnJD0+CcBnPD_gQaXcq55zESPe1o9sjth_f+TjbZV41hWsbub+Kmqj92KlnytUMFuYdVnwD7_Wg== 2411329,+6sTjxPRUGCafxHS2Ex3GdyjlOstrrF97fLDbVcay+5+CslGxWUiU0buAB4vkKKZ_Y_G7SGC1csBlRG_nSOviw==

wtcojnUBfHBGRb8 The_Count_of_Monte-Cristo_(1975) count 2411339,FQWczep7SMHD9VgURvS4kAaWklVVuCVaXSLh2qMG8BWZ1YBpC4LAl0B08KlAs5+OoZ3mg1v7zmM6FT4OEYIxHQ==


IMDb

Trailer

Engleski crni krimići jedni su od najboljih. Mislim, imaju takvu dobru tradiciju da jednostavno unaprijed pretpostavite da će biti dobri, makar i ako su ustvari osrednji. Ne doživite često dan da gledate loš engleski krimić. Oni su uistinu rijetki. Ali, pojmovi dobar i loš su skloni raznim interpretacijama, ukusi se razlikuju i tamo to. No, kad iza kamere stoji Mike Hodges, koji je na stol donio jednog Get Cartera, a ispred kamere imate jednog Clive Owena, koji je s Hodgesom na stol donio jednog Croupiera, a podršku mu radi jedan Malcolm McDowell, onda očekujete svašta, iako sama radnja zvuči kao svojevrsni remake Cartera. Takav trojac podigne očekivanja, čak i ako niste skloni krimićima kao takvima, i uistinu je loše kad takva sigurna stvar omane. Ili, uspije. Ovisi kako ćete gledati na to. Ukoliko niste upoznati s ovim naslovom, bacit ću vam par natuknica o čemu se radi, a onda ću vam iskreno (i, uz ponešto spoilera) reći zašto je ovo… pa, promašaj kojeg nećete dugo pamtiti nakon gledanja.

Will Graham je nekad bio londonski kriminalac broj jedan. Mislim, na spomen njegova imena ljudi su doživljavali panične napade, drhtali kao grane na jakom vjetru i tražili skute svoje mamice. To je bilo nekad. Danas Will živi u svojem kombiju kao beskućnik, radi bezvezne honorarne poslove i općenito je nestao s radara. Sve dok mu mlađi brat ne bude pronađen mrtav u stanu. Pod malkoc sumnjivim okolnostima. Will se odluči vratiti u London i dokučiti što se ustvari dogodilo.

Kako rekoh, radnja je izravni derivat Cartera, plus što i neki drugi aspekti radnje imaju određenih sličnosti: lik opasni kriminalac, lokalni bosovi se odmah uznemire kad ga vide… To je mana, naravno, zato što već vuče na poznati materijal, ali i nije jer filmovi osvete i sličnih radnji su uvijek dobro došli. Clive je vrhunski glumac, ima tu neku karizmu radi koje se pitate što će sljedeće napraviti i da, šteta je što nije zaigrao James Bonda, ali, dobro, čovjek je imao svoje razloge. Razrada njegovog lika je ubojita jer gledatelj ustvari nikad ne vidi njegovo prijašnje JA (koje je gadno opasno) sve do zadnje scene filma i veliku većinu toga zamišlja, što je zgodan način da se publika uključi u radnju. E, sad, već kad sam spomenuo tu zadnju scenu, da odmah pojasnim u čemu je glavni problem. Film ne isporučuje ništa. Doduše, on izgrađuje atmosferu s nekoliko dobrih likova (McDowell kao mafijaš koji voli piss of mlade muške guze), ali ujedno odmah sve pojašnjava (brat glavnog lika se ubio sam radi silovanja, nema neke urote) i na kraju balade gledate film koji nema… ništa. Osim dobro nabildane atmosfere… bez pravog vrhunca. Osim zadnje scene gdje Will obrije bradu, uzme odijelo, ispali dva metka i pročitate THE END odjavu. Ako vas uhvati da na kraju viknete: nemoj me hebat! u potpunosti vas razumijem, došlo je i meni. Prevara, moglo bi se reći. Ipak, sad kad sam vam to rekao, film se može gledati i drugim okom. Nešto kao art, realna krimi drama. Zaboravite Cartera i osvetu, jer ovdje dobijete… Zrinka Ogrestu. Puno praznih pogleda, puno… sporijih dijaloga, puno atmosfere jednostavnog prostora. Problem je što krimić i drama nisu baš dva spojiva elementa, ne kad imate priču i elemente koji sugeriraju nešto sasvim drugo. Nakon gledanja… pa, vjerujem da ga više neću pogledati, ali vi možete. Ako ništa drugo, barem znate u što se upuštate, a ne da budete neinformirani kao ja.