Archive for the ‘Osveta’ Category

I’ll Sleep When I’m Dead (2003)

Posted: 1 studenoga, 2012 in Drama, Osveta, Thriler

IMDb

Trailer

Engleski crni krimići jedni su od najboljih. Mislim, imaju takvu dobru tradiciju da jednostavno unaprijed pretpostavite da će biti dobri, makar i ako su ustvari osrednji. Ne doživite često dan da gledate loš engleski krimić. Oni su uistinu rijetki. Ali, pojmovi dobar i loš su skloni raznim interpretacijama, ukusi se razlikuju i tamo to. No, kad iza kamere stoji Mike Hodges, koji je na stol donio jednog Get Cartera, a ispred kamere imate jednog Clive Owena, koji je s Hodgesom na stol donio jednog Croupiera, a podršku mu radi jedan Malcolm McDowell, onda očekujete svašta, iako sama radnja zvuči kao svojevrsni remake Cartera. Takav trojac podigne očekivanja, čak i ako niste skloni krimićima kao takvima, i uistinu je loše kad takva sigurna stvar omane. Ili, uspije. Ovisi kako ćete gledati na to. Ukoliko niste upoznati s ovim naslovom, bacit ću vam par natuknica o čemu se radi, a onda ću vam iskreno (i, uz ponešto spoilera) reći zašto je ovo… pa, promašaj kojeg nećete dugo pamtiti nakon gledanja.

Will Graham je nekad bio londonski kriminalac broj jedan. Mislim, na spomen njegova imena ljudi su doživljavali panične napade, drhtali kao grane na jakom vjetru i tražili skute svoje mamice. To je bilo nekad. Danas Will živi u svojem kombiju kao beskućnik, radi bezvezne honorarne poslove i općenito je nestao s radara. Sve dok mu mlađi brat ne bude pronađen mrtav u stanu. Pod malkoc sumnjivim okolnostima. Will se odluči vratiti u London i dokučiti što se ustvari dogodilo.

Kako rekoh, radnja je izravni derivat Cartera, plus što i neki drugi aspekti radnje imaju određenih sličnosti: lik opasni kriminalac, lokalni bosovi se odmah uznemire kad ga vide… To je mana, naravno, zato što već vuče na poznati materijal, ali i nije jer filmovi osvete i sličnih radnji su uvijek dobro došli. Clive je vrhunski glumac, ima tu neku karizmu radi koje se pitate što će sljedeće napraviti i da, šteta je što nije zaigrao James Bonda, ali, dobro, čovjek je imao svoje razloge. Razrada njegovog lika je ubojita jer gledatelj ustvari nikad ne vidi njegovo prijašnje JA (koje je gadno opasno) sve do zadnje scene filma i veliku većinu toga zamišlja, što je zgodan način da se publika uključi u radnju. E, sad, već kad sam spomenuo tu zadnju scenu, da odmah pojasnim u čemu je glavni problem. Film ne isporučuje ništa. Doduše, on izgrađuje atmosferu s nekoliko dobrih likova (McDowell kao mafijaš koji voli piss of mlade muške guze), ali ujedno odmah sve pojašnjava (brat glavnog lika se ubio sam radi silovanja, nema neke urote) i na kraju balade gledate film koji nema… ništa. Osim dobro nabildane atmosfere… bez pravog vrhunca. Osim zadnje scene gdje Will obrije bradu, uzme odijelo, ispali dva metka i pročitate THE END odjavu. Ako vas uhvati da na kraju viknete: nemoj me hebat! u potpunosti vas razumijem, došlo je i meni. Prevara, moglo bi se reći. Ipak, sad kad sam vam to rekao, film se može gledati i drugim okom. Nešto kao art, realna krimi drama. Zaboravite Cartera i osvetu, jer ovdje dobijete… Zrinka Ogrestu. Puno praznih pogleda, puno… sporijih dijaloga, puno atmosfere jednostavnog prostora. Problem je što krimić i drama nisu baš dva spojiva elementa, ne kad imate priču i elemente koji sugeriraju nešto sasvim drugo. Nakon gledanja… pa, vjerujem da ga više neću pogledati, ali vi možete. Ako ništa drugo, barem znate u što se upuštate, a ne da budete neinformirani kao ja.

Darkman (1990)

Posted: 27 listopada, 2012 in Akcija, Osveta, Thriler

IMDb

Trailer

 

Postoje dvije generacije ljudi koje će znati nešto o tome kad im se spomene ime Sam Raimi. A) tu su neki novi klinci koji će ga odmah povezati s Spiderman trilogijom (koja meni osobno i nije neki high point života), a imate i B) one malo starije koji će reći k’o iz topa: The Evil Dead. Kako god okrenete, čovjek ima svoju reputaciju. Ipak, postoji i C u cijeloj ovoj priči, tj, ako ste skloni filmovima ovakve tematike. Jer, Spiderman nije prvi stripovski rad starog Sama, ali ustvari i jest. Za one koji znaju o čemu pričam: Darman je kultni film koji još uvijek žari i pali i iznenadilo bi vas koliko ljudi misle da je nastao po nekom stripu. Nije. Nastao je…pa, kad Raimi nije mogao dobiti prava na Batmana (tu je Burton već radio dar-mar), a nije mogao dobiti ni na The Shadow – ja bih mu ih dao, istoimeni film mi je fora, ali da je moglo bolje, moglo je. Never the less, tako je nastao Darkman: čovjek bez lica, koji krade tuđa lica kao svoju ”moć”. Raimi je ukomponirao sve i svašta u njega, od The Shadowa (pogledajte samo taj outfit: šešir i kaput), pa do starih Universalovih horora tipa Nevidljivi Čovjek (tu je mali naklon što su mu iskeširali veći budžet za snimanje). Sve nakon toga je, kako se kaže povijest. Oh, da, i ovo je Raimivijev prvi mainstream film. Je, nakon toga je počeo raditi s velikim dečkima. Za one koji nemaju pojma tko je Darkman…

…on je doktor Payton Westlake, znanstvenik koji izumi sintetičku kožu (koja je kao prava), ali negdje usput stane na žulj jako gadnim ljudima. Koji naprave sljedeće: prebiju dobrog doktora i raznesu mu laboratorij. S njim u njemu. Ali, zajeb, dobri doktor preživi (iako je sad neprepoznatljiv jer je skoro u cijelosti izgorio) i gadno je žedan osvete. A sintetička koža koju je izmislio je zgodna stvar kad se želite maskirati jer Darkman može biti bilo tko, čak i onaj na kojeg najmanje sumnjate.

Što reći: ovo je film koji žari i pali kako god okrenete, a ima čak i zrno inteligencije u sebi jer ovo nije klasični super junak, u šarenom kostimu koji će izaći pred ljude već netko tko više voli mind-games i dobro staro zajebavanje svojih neprijatelja kako bi ih izbacio iz takta. Naravno, tu je i omjer akcije, potjere i nešto fine pirotehnike, s malom dozom bizarnosti, ali i tragedije jer doktor Westlake još uvijek vjeruje kako će jednog dana imati normalan život. Ono što je još zanmljivije (ako vam sve ovo nije dovoljno) jeste da je dobrog doktora odigrao ni više, ni manje nego Liam Nesson, sadašnji kick ass frajer, ali u ono doba tek priznati karakterni glumac. A Liamu jako dobro stoji i tragedija i akcija te nećemo previše žaliti što tu ulogu nije odigrao kućni Raimivijev frend Bruce Campbell (ali nije ni ovo prošlo bez njega: zadnja scena filma, kad Darkman ”stavi” novo lice, tu je uvijek rado viđeni Ash). Priča je, kako rekoh, čisto stripovska (nije ni čudo što je Darkman poslije postao dio crtane, pisane i igrane kulture: film je dobio još dva više nego korektna nastavka) ali i pregledna, nema sporog hoda, a jedino što bi vas malo moglo živcirati (ili ne bi) jeste baš to što se prepoznaju elementi svega i svačega. Ipak, stara škola, bez ovih današnjih CGI pizdarija, dobra priča i jako dobri glumci… tko nije gledao neka svakako pogleda. Tek toliko da ne kažete kako je Spiderman vrhunac Raimivije karijere.


IMDb

Trailer

 

Uvijek me zanimalo zašto se Patriotske igre nalaze na listama filmova koje govore o Irskoj, IRA i njihovoj borbi za nezavisnost. Ako želite nešto doznati o ta tri spomenuta pojma: ovdje ih nećete pronaći. Da oprostite na mom francuskom izgovoru, ovo je film koji želi biti jeben i pošten, no ako mu oduzmete taj stvarni podkontekst, dobijete zanimljiv triler o osveti. Samo zanimljiv, ne dobar, ne odličan, već jednostavno zanimljiv jer nije tipično holivudsko silovanje okrutnosti, krvoprolića i besmislene akcije. Ipak, da se vratimo na onaj dio o j&p pošto je on najzanimljiviji. Jack Ryan, poznati CIA teoretičar, posve slučajno, dok mirno šeta Londonom s obitelji, naleti na, ni više ni manje, nego na teroristički napad. Frakcija IRA-e odlučila je smaknuti – kraljevsku obitelj. Kako i sami likovi u filmu kažu, kraljevska obitelj nema nikakvu pravu funkciju u engleskoj hijerarhiji, pa je napad na njih besmislen, odmah stječemo sliku da će negativci biti ono što se popularno naziva: attention seekerima. Znači da im je do ispravljanja nepravdi stalo koliko do lanjskog snijega. U tom malom obračunu, Ryan, kako i dolikuje vrsnom amerikancu, pacifistu po opredjeljenju, uspije skinuti nekoliko zamaskiranih gadova, od kojih je jedan i brat drugog gada, koji će tek onda krenuti na osobnu osvetu naspram vrlog doktora Ryana i njegove obitelji. Početak i kraj svake veze koju film ima s IRA-om kao takvom. Irska jedva da se spomene.

Zašto je to tako? Zato što je Tom Clancy trebao novog negativca za svoj roman, a kako je Ruse već iskoristio dok se igrao s supertajnom, nečujnom i opakom ruskom podmornicom Crveni Oktobar, Irci (oni koji imaju sklonosti terorizmu) došli su kao jako doba zamjena. Ali, to nisu oni Irci, niti je to ona IRA jer odmah po napadu, likovi nam pojašnjavaju kako su to neki tamo odmetnuti igrači kojih se i sama IRA odrekla preko narodnih novina. Znači, ništa od nekog povijesnog konteksta gdje bi mogli nešto naučiti. Ova ekipa je jednim potezom scenarističkog pera postala već viđeni manijakalni zbor negativaca koji su tu da budu smetnja glavnom junaku. Spomenu oni svoje političke ciljeve, ali onako, u prolazu, tek toliko da bude taj osjećaj. Prava IRA se pojavi u filmu (u izvedbi veterana Richarda Harrisa) ali samo da se lešinarski slika pred kamerama i govori patetičnim glasom kako su njihove molitve uz Ryanovu ranjenu kćer. To traje cirka dvije scene. Što još imamo u filmu? Oh, svašta.

Prva stvar koju trebate napraviti jeste izbaciti taj politički kontekst i dobijete puno bolji film. Ryan je sasvim pristojan lik (književni, filmski…birajte) i njegovo okružje je zanimljivo zbog toga što su to zgodni politički trileri (iako je politika ta koja u njima najmanje dobro funkcionira) koji imaju i ponešto dobre akcije. Sean Bean (tada još u ne tako poznatoj fazi – GoldenEye je bio baš iza ugla) dobro je odigrao dežurnog negativca odlučnog da poravna račune s Ryanom. On i Harrison Ford dobro su odigrali suprotne strane (iako ne mogu da se zapitam što bi bilo da je Alec Baldwin ostao u igri) ali nema neke posebne razrade njihova odnosa. Jedan je fanatik, drugi je čovjek u nevolji, početak i kraj karakterizacije. Akcija ima ono poznato špijunsko zaleđe, znači OK razradu kojoj prethodi dosta razgovora i mudrovanja, no što pojačava dojam da ovo ipak nije prvoloptaški film o tome da treba sve poubijati (što bi, recimo, napravio Steven Seagal). Dobro pojačanje pružaju i spomenuti Harris, no tu je i jedan Samuel L. Jackson, James Fox i Patrick Bergin (koji je, ironično, uz Harrisa jedino irsko lice u filmu) i mora se priznati da je redatelj Phillip Noyce napravio dobar omjer među svima njima te nikome ne nedostaje minutaže da pokaže tračak dobrog glumačkog pedigrea. Zanemarite političku pozadinu film i dobijete pristojan triler, dodajte političku pozadinu i shvatit ćete da holivudska mašinerije vraga zna kako pravu i to jako nasilnu povijest jedne zemlje iskoristiti za dobar film.


Trailer 1

Trailer 2

Trailer 3

Film On Line

 

Nakon što sam prije nekog određenog (a long time ago) vremena pokrenuo jednu malu rubriku o amaterskim filmovima, ista je… uzela mali odmor. Malo sam je zapustio (OK,OK…puno sam je zapustio) i zato se odmah unaprijed ispričavam (kao i zahvaljujem) svima koji su mi pružili svoj materijal na uvid. Znate već, tko čeka taj i dočeka, strpljen-spašen i sve ostale narodne mudrosti, i sve će to polako doći na red (ništa nije zaboravljeno) za gledanje i na repertoar za pisanje. Ukoliko vam se uspijem zamjeriti (a iskreno se nadam da neću) odmah da naglasim – sami ste to tražili. No, dobro, šalu na stranu, bacimo se malo na pravi posao. Pošto će moja mala rubrika doživjeti određene izmjene (postajem world wide čovjek, a ne samo ograničen na kroejšu) tako će (nadam se) ovdje dospjeti i par… zanimljivih stvari iz ex-yu zemalja. Za to nisam kriv ja, već kolega Dragonrage, s čijeg bloga bezočno kradem sve linkove i promotivni materijal, pa da vas odmah preusmjerim na njegov predstavljajući tekst o autoru večerašnjeg special feature naslova – Stevanu Aleksiću. Čovjeka osobno ne poznajem, ali se susrećemo na stranicama bloga te sam na njegovu inicijativu dobio uvid u njegovo (ne)djelo. Odmah zahvala za to jer sam ja izvan američke kinemtografije izgubljena duša. O čemu je riječ? Kako to već ide kod mene…

Crna Angela želi preoteti Grimizno srce Van Aleksu, bivšem superniku koji ju je osvojio u njihovom prvom dvoboju. Drugi dvoboj ne završava baš sjajno, ali Srce ipak ne stiže do Angelinih ruku. Njega čuva trio MC Hammer fanova Mina, Djina i Kristina, a aAngela će imati pune ruka posla da prođe i kroz završnu borbu. TJ. ako je prođe jer cure osim tračanja znaju raditi i s katanama. Kratko i jasno, da ne gubim previše vremena na sadržaj. E, da, prije glavne atrakcije imate najavu za dvoje nove nadolazeće. Jednu old school štemerski uradak i jedan horor. Ako budu napravljeni po najavi, svaka dala autoru.

Da rezimiramo, ja fakat mrzim Tarantina i njegovo brljanje po prošlosti. Čovjek ima dva filma koje mogu gledati u svako doba dana i prvo što sam morao napraviti bilo je zaboraviti da fakat mrzim Tarantinovo brljanje po prošlosti jer inače Stevanov uradak ne bih mogao ni pogledati do kraja.  Ali, odmah da naglasim, prva dva fake trailera imaju svojih draži, da ne kažem kako su napravljeni majstorski (za uslugu je uskrsnuo i Bruce Lee u naraciji) i dok će većina to povezati s Tarantinom, mene osobno je podsjetilo na eru VHS-a kad su slični traileri išli ispred filma (jedino edukacijsko pomagalo u tome što vrijedi gledati) – ali to sam ja. Druga stvar, kapa dolje za upotrebu glazbe. Ima tu doslovce svega, od već spomenutog MC Hammera, preko Ennia Morricone  pa do Davida Bowiea i naslovne špice Charlie’s Angels. Ali, moj osobni favorit jest Tomoyasu Hotei, a čak ni ne volim Kill Billa (barem drugi dio). Glazba je… superb odabrana, i čak je dobro i uklopljena.

Radnja je… trash zabavna. Mislim, gdje ne bi bila. Tri ženske idu srediti četvrtu, gotovo sam očekivao bikinije i nekakvu strojnicu da se pojavi (možda u nastavku) i ako niste skloni… pojednostavljanju… neće vam se previše svidjeti. Gluma je loša, ali na trenutke zabavna. To znači, karikiranost i tu pali. Kad nema previše karikiranosti, baš i ne pali. Iako je ovo uradak od 20-i nešto minuta, ima čak malo i suvišnih stvari. Scena u kafiću (previše je to ”realno” u odnosu na pomaknuti uvod) i muku muči s tonom, pa su cure gotovo i nerazumljive. I, da, MC Hammer. Volim ja tipa, ali ispada baš ko kućni uradak gdje se frendovi zezaju (što sam zamjetio da zna biti prisutno u svima dužim amaterskim uratcima) i ne služi baš radnji. Ali, to je dobro, vidio sam stvari koje sam gasio odmah na početku, a kako sam ovo pogledao do kraja, onda znate da su zamjerke minimalne. Nikakav vrhunac, da se razumijemo odmah i sad, ali zabavno, kreativno (posebice taj neki vintage izgled cijelog projekta) i dovoljno kao uvod u možda neke i bolje stvari.


IMDb

Trailer

Kažu ljudi da je Khanov Bijes najbolji film iz serijala Star Trek filmova. Tko sam ja da se protivim ljudima. Pomaže i to što se uistinu i radi o jako dobrom filmu, pa ne moram ispravljati pogrešne navode ili krive pretpostavke, ali da je baš najbolji… to je ipak nešto što ovisi o nečijem osobnom ukusu, o čemu se, po pravilu ne bi trebalo raspravljati. Ja sam razred-dva mlađa generacija, pa će mi Picard i njegova družina uvijek biti za nijansu draža, no to ne umanjuje činjenicu da je Bijes jedan od školskih primjera kako nešto popraviti i ne izgubiti ništa od dobitne formule te ga pretvoriti u naslov koji ne ovisi o generacijama ili vašoj osobnoj odanosti drugim posadama. Nakon što je prvi film zaradio 90 milijuna i nakon što su njegovi tvorci junački podnijeli opće kritike da je spor i dosadnjikav, planovi za nastavak ipak su mogli biti pokrenuti, ali ujedno i promijenjeni. Iako cijenim njegove osnove o širenju humanosti kroz sliku i riječi, nastavak je ovdje samo radi pozitivnih brojeva s blagajni, što mu nećemo zamjeriti jer je ekipa iza kamere prvo sjela i rekla da, ako žele zadržati staru publiku i dovesti novu, moraju ponuditi drugačiji koncept od već viđenog. Redatelj Nicholas Meyer dobio je samo dva uvjeta za rad na nastavku kojih se morao pridržavati. Nemoj slučajno da film bude dosadan i produkcijski troškovi ima da budu tako niski kao da se pleše limbo. Rečeno-napravljeno. Šest ljudi stvorilo je napet scenarij (što prkosi onoj izreci puno babica, kilava djeca) koji po prvi put uvodi dobitni dio slagalice (karizmatični negativac) te mijenja odnos ozbiljan science fiction udio na stranu avanturističkog science fiction dijela, što je potez koji postavlja kurs, da se slikovito izrazim, cijelog serijala prema neistraženim stranama filmskog stvaralaštva.

Kirk i njegova posada ovaj put moraju riješiti neke stare poslove, za koje su misli da su odavno završeni, s genetički poboljšanim primjerkom vrhunskog ratnika imenom Khan Noonien Singh. Khan i posada Enterprisea imaju dugu zajedničku prošlost, točnije od onda otkad ga je kapetan Kirk prognao na napušteni planet i ostavio ondje u uvjerenju da će se snaći sami. To je bila istina, ali nešto se dogodilo i Khanov je plodni planet postao pustinjska pustoš (u kojoj je Khan izgubio i svoju družicu) te se sad, oho-ho godina kasnije, njemu pruža dojmljiva prilika za osvetu jer all mighty Federacija traži prazan planet za testiranje nove naprave imenom Genesis. Genesis je ideja o tome da se prazan planet pretvori u plodan, ali jednako tako može proći i kao opasna bomba jer, ako se na planetu nalazi bilo kakav život, bomba ga izbriše radi stvaranja novog. Cilj: Zemlja. Plan: izbrisati ljudsko stanovništvo. Nakon što preuzme federacijski brod, Khan i Kirk mogu započeti opasnu bitku gdje će obojica dobiti priliku za testiranje vlastitih osobnosti. Jedan prednosti genetskog inženjeringa, a drugi godine iskustva putovanja po svemiru.

Osobno, ja volim pošteni fajt između karizmatičnih ljudi, nema ništa boljeg za gledanje ako scenaristi znaju svoj posao i naprave ga većim od života. To je i bit Trek serijala: avanture veće od likova samih (što ne iznenađuje jer tvorac serije Gene Roddenbery je cijeli taj koncept istraživanja i služenja po pravilima pokupio iz romana o Horatiu Hornbloweru) i kad se koncept isporuči u ovakvom obliku – sve mane se mogu oprostiti. Ili barem ne otvoreno spominjati. Doći ćemo i na to jer za početak treba napomenuti jedan mali podatak iza kamere. Ovaj je film koštao svega 10 milijuna, ali ne zato jer je ekipa radila za kruh i vodu već zato što je redatelj Meyer prvo sjeo i pogledao prvi film, pa uzeo sve što se moglo uzeti od onoga što nije završilo na ekranu (čak je upotrijebio i ono što se već vidjelo: kad Enterprise stoji na pristanišnom doku to je ravno iz The Motion Picturea) te je tako srezao troškova na veličinu kikirikija. Film je zahtijevao jako malo nadogradnje u odijelu za specijalne efekte (osim interijera) što je praktična stvar kad bolje pogledate. Montaža je napravila sljedeću stvar. Ubrzala je izmjenu kadrova i tako dobila na dinamici te film djeluje svježe čak i danas, a ujedno je i prikrila upotrebu ostataka iz drugog filma. Pošten posao, kapa dolje i tako to. Sljedeća stvar. Dijabolični negativci uvijek su bili prisutni, a ujedno tako su postali i klišej. Spuštajući osnovni sukob na osobnu razinu dobila se zgodna karakterizacija  glavnom negativca, što Khana čini rijetkom zvjerkom među SF negativcima jer ga baš i ne možemo samo tako mrziti, a ne smeta (nimalo) ni poletna izvedba Ricarda Montalbana te nije nikakvo čudo što je jedan od najpopularnijih nemesisa cijelog serijala (sve me strah što će JJ Abrams napraviti s njim). I, da, nekako je neobično za vidjeti da su inspiraciju crpili iz šekspirijanskih likova (iako velike kićene riječi znaju biti malo over the top tokom filma) što je još jedna zabavna novotarija kojoj će se serijal vratiti tokom godina koje dolaze. Znači, imamo dinamiku, imamo dobrog negativca (ustvari je cijela ekipa bila u dobrom glumačkom raspoloženju) i imamo posve zadovoljavajuću priču koja zadržava pažnju. A imamo i određenu emocionalnost koju stvara ne baš očekivani kraj. Koji? Za to ćete ipak morati pogledati film. Doduše, imamo i nekih uobičajenih problema kao što je gluma sporednih likova (nisu bili baš svi na razini zadatka) te neka… dječja scenaristička rješenja (kao što je univerzalni kod za preuzimanje cijelog broda) ali to su sporedne sitnice za koje su i autori znali da će malo… stršati te su ih ugurali u dijelove kad je napetost najveća da se ne vide. Teško da ga možemo nazvati filmom bez ijedne mane, ali možemo reći da su odlično prikrivene, što ga čini zabavnim, napetim, donekle i originalnim te bi ispao sasvim solidan film i da nije povezan s ostatkom Star Trek svemira. Ali već kad je povezan s ostatkom svemira, onda ćemo tu činjenicu staviti pod još jedan plus. Najbolji film u cijelom serijalu? Odgovor na to pitanje neka bude vaš osobni izbor.


IMDb

Trailer

Kevin Costner ide osvetiti nepravdu napravljenu sebi i djevojci koju voli, a sve to režira Tony Scott, poznati ekspert za akcijske trilere. Kad vam to ovako sažmem, što bi prvo pomislili? Da bi mogli gledati jedan ekvivalent njegova Man on Fire? Svakako vam neću reći što da mislite, ali ću vam odmah reći da bi mogli i pogriješiti jer to ovdje nije čak ni u peti. Trileri ili općenito filmovi osvete prepoznatljivi su brand u ovakvom svijetu, ali kad ste posljednji put gledali film osvete koji, ajmo to tako reći, nije fantazija nego ima okus realnog? Prošlo je već neko vrijeme, zar ne? Čak i da nije, takve su stvari jako rijetke. Čak i kad filmovi ciljano žele biti realni, uvijek se provuče nekakva Charlie Bronson scena (ili dio radnje) gdje glavni lik dobije zadovoljštinu tako što napravi posao do kraja. Sad ću vam još nešto reći. Ako vam je to na pameti, ovaj film svakako izbjegnite, jednostavno nemojte gubiti vrijeme jer već znam da bi mogli ostati razočarani. No, s druge strane, ako ste spremni malo proširiti svoje vidike, ovo bi vam moglo biti jedno… drugačije iskustvo od onog što ste navikli. Niste imuni ni na romantične priče koje odmah u startu imaju prizvuk nesretnog završetka? Odlično, još jedna stvar pokrivena. Sad, kad ste odlučili što želite, ako vas je ovaj uvod zaintrigirao, bacimo se dalje na posao. Sadržaj.

Jay Cochrane je top gun pilot (cijeli uvod filma djeluje kao indirektni nastavak Top Guna) koji nakon 12 godina službe odlazi u mirovinu. Ili nešto slično. Neko vrijeme planira provesti kao gost dobrog prijatelja Tiberona Mendeza, meksičkog bogataša, očekivano, povezanog sa svim vrstama leganog i iliegalnog. Tibey je stara škola, častan, odan, a kao i svi njegova kalibra ima ženu-trofej, Miryea, koja počne s našim tog gun junakom pomalo očijukati sve dok se isto ne pretvori u strastvenu vezu. Mendoza za to dozna, Jay jedva ostane živ (neplanirano, usput rečeno), a Mireya završi u nekom jeftinom bordelu, s razrezanim licem, kao kurva koju će najveći šljam jebati po 50 puta na dan. Malo je reći da je Tibey jako zeznut lik kad je osveta u pitanju. Jay polako počinje krpati ostatke svojeg života i kreće u potragu za ženom svog života, usputno poravnavajući račune s onima koji su ih doveli do ove situacije. Samo, kada se krene u osvetu, jednu stvar je važno zapamtiti, ona nikad ne ispadne onako kako smo to zamišljali i svi uključeni u nju znaju imati posljedice.

Film je podijeljen na dva dijela. Jay i Mireya, cijela njihova veza, od početka do tragičnog razlaza, te Jay i njegova potraga za njom. Jedan dio je savršen, drugi dio malo manje, ali ne zato što je loše snimljen ili takvo nešto već zato što neke likove izgubi iz vida. Romantični dio filma jednostavno je… vrhunski napravljen posao. Madeleine Stowe je odlična glumica, ali je i jedna od najljepših glumica, a njezina kemija s Costnerom je itekako osjetljiva. Scott je svoje junake namjerno uvio u mračni oblak, mislim, odmah se od početka zna da to neće dobro završiti, no likovi su tako uvjerljivi (i izvan klišeja, već kad sam kod toga) da je osjećaj neugode koji osjećamo doživljaj koji se očekuje da pruži film o ukletim ljubavnicima. Stari glumački lisac Anthony Quinn fascinantan je kao Tibey, ali je jednako tako i već viđen lik. Patron, klasičan, vrhunski odglumljen i neki klišeji (tipa da ima mladu ženu trofej) neće nikome smetati. Ono što je bitno da je ispod mirne, gotovo dobroćudne pojave uspio sakriti i ljute emocije koje ga čine nepredvidljivim i jako, jako…jako opasnim tipom s kojim se ne treba zajebavati. Ali još je fascinantnije vidjeti kako je dobro odglumio slom nakon što unakazi ženu koju voli te završnica, gdje se Jay i on susretnu… neće ući u kultne scene svih vremena, no vidjet ćete da ni meci nisu potrebni da znate kako ste nekoga pobijedili. Mana je drugi dio filma jer se fokusira na Jaya, dok svi ostali pomalo padaju u drugi plan. Također, nema ni tog emotivnog naboja kao uvodni dio jer još uvijek smo u tonu nesretne ljubavi, pa akcija (koje skoror da ni nema, ako ćemo iskreno) ni ne uspjeva postići neki efekt. Ipak, u završnici, odlično odglumljen ljubavni trokut, pregršt odličnih glumaca u top formi, priča koja ne igra na klasični obrazac poubijaj-sve-što-hoda-i-otiđi-sa-smješkom, pregledna režija starog majstora (ovdje je još išao na vizualni doživljaj, a ne na količinu rezova u jdnom kadru) čine Osvetu jednim od najboljih filmova takve tematike, ali ujedno, ironično, i jednim od najpodcjenjivanijih te čak i namjerno zapostavljenih. Spremni za nešto drugačiji doživljaj toliko puta obrađene teme? Što da vam dalje pričam. Sve je rečeno.

Seeking Justice (2012)

Posted: 29 ožujka, 2012 in Akcija, Nicolas Cage, Osveta, Thriler

IMDb

Trailer

Što bi ste sve bili voljni napraviti kako bi zaštitili svoje najmilije i koliko bi daleko išli da to ostvarite? Dva poprilično jednostavna pitanja, ali ujedno neprocjenjivo intrigantna o kojima bi mogli do sutra debatirati i izlagati razloge za i protiv. Spojite ih u jedan film, dodajte redatelja koji zna napraviti pošteni triler, glumca koji ima što ponuditi ako se malo potrudi i malo poštene Hitchcockove običan čovjek u neobičnoj situaciji premise i dobijete sasvim pristojan triler koji kao da došao iz nekog drugog vremena. Onog koje je malo manje ležalo na leđima vizualnih poslastica, a malo više na temeljima dobrog scenarija. Što je, kad se sve uzme u obzir, postignuća samo za sebe.

No, priča i ona dva pitanja s početka teksta započet će u trenutku kada ženu našeg glavnog junaka (January da je hitchcock živ angažirao bi me Jones) nekakav posve banalni kriminalac presretne na putu do njezina auta i pokaže joj zašto nije pametno parkirati aute u mračnim ulicama time što će je prebiti i silovati bez da dva puta razmisli o tome. Posljedica je sljedeća: buđenje u bolnici, duševna bol, policija i slično. Rješenje će se našem junaku Willu (uvijek pouzdani Nicholas prihvaćam svaku ulogu Cage) otvoriti neočekivano, posjetom tihog tipa imenom Simon (Guy pokradem svaki film u kojem se pojavim Pearce) koji će našeg junaka pojasniti što se može napraviti i koja je cijena. Samo jedna mala usluga kad za to dođe vrijeme, ništa opasno, i njegov problem je riješen. Will pristane jer je ona vrsta tipa koja želi da se stvari isprave, čak i sporednim sredstvima te uskoro onaj banalni kriminalac donije dva komada u potiljak. Will i njegova žena Laura mogu nastaviti mirno s životom i započeti dugotrajni proces oporavka. Sve dok Simon ne nazove ponovo. Mala usluga koju zatraži i nije tako mala, jer je sada red na Willu da smjesti dva komada u nečiji potiljak (ili što već bude imao pri ruci) te nakon poprilično muke, u kojoj prevladava njegovo moralno stajalište da nije ubojica, naš junak obavi posao (kako ostavljam da vidite na filmu) nakon čega slijedi još jedan Simonov poziv i poruka da je riješio svoj dug te da može nastaviti dalje sa životom. Ili možda ne.

Inače nemam naviku prepričavati sadržaj filma, barem ne više nego je potrebno, ali ovo je jedna delikatno posebno situacija. Zašto, pitate? Zato što sve ovo što sam vam do sada ispričao jedva pokriva prvih pola sata. U nečijim manje sposobnim rukama to bi bio cijeli film, ali ovdje je cijeli taj uvod gotovo kao zagrijavanje za nastavak dalje, s preokretima kakvih se ne bi posramili i neki od najboljih majstora žanra, što Tražeći Pravdu smješta u kategoriju onih možda ne baš najsretnije izvedenih filmova, ali koji bez muke mogu dobiti peticu za pokazani trud. U čemu je stvar? Nakon onog uvoda dolazimo do preokreta. Pa još jednog. Pa još jednog. Istina, to neće baš svakog impresionirati (hej, čak su i meni neke stvari bile zašto da bude jednostavno kad može biti komplicirano) ali korištenje priče koja ima slojeve i dubinu, s više-manje konkretno ubačenim i ne baš očekivanim preokretima, ostavlja dojam da je glavni cilj bio napraviti rasni triler kakvi se više ne rade. Misija uspjela, uglavnom, ali je pacijent, nažalost, umro ako je suditi po rezultatima s blagajne. Neka vas to ne dira previše, ovakvi filmovi i nisu napravljeni da bi zarađivali velike cifre, ali je svejedno razočaravajuće kako današnja publika reagira (čitaj američka) na film koji je dijametralno različit od svega što stoji ne repertoaru. Enivej, nismo ovdje da raspravljamo o postotku nečije inteligencije već da vam kažem još pokoju o filmu i da vam prodam razlog da ga pogledate.

Nicholas Cage… ja sam slab na čovjeka, što da vam pričam dalje od toga, oduvijek mi je bio posve iskoristiv glumac koji u zadnje vrijeme snima sve što mu se ponudi, ali Seeking Justice otkriva jednu vrlo važnu stvar. Da je možda došlo vrijeme da se ostavi nebuloza tipa Ghost Rider 2 i pogleda među svojim ponudama ima li nešto sa smirenijim tempom jer očito je da mu ovakvi filmovi bolje odgovaraju. Izvedba mu je fina i uobičajeno dobra, a priču je puno lakše prodati ako vidite da se i glavni glumac trudi izvući najbolje iz nje. Općenita zamjerka jeste, malo ironično, što bi ovdje odgovarao manje prepoznatljivi glumac, jer starog Nicka teško da možemo zamisliti kao ordinary učitelja iz tamo neke obične škole. Ostatak ekipe pravio mu je poprilično dobru podršku (Jonesova djeluje malo hladnjikavo radi čega bi stari Hitch obožavao tlo po kojemu hoda) i svi su ujedno najslabija karika jer Cage i Pearce imaju karizmu, što reći za reći, te svojim nastupima pokazuju kako su za dvije-tri oktave bolji glumci. Pametno je iskorištena i opća zaluđenost tajnim organizacijama i teorijama zavjere (gladni zeko skače je, moram priznati, najmaštovitija šifra za prepoznavanje koju sam do sada čuo) i dobro da se s time nije previše pretjerivalo jer bi se izgubila ona običan čovjek u neobičnoj situaciji premisa. Roger Donaldson, taj stari lisac trilerskih filmova (i to većinom kvalitetnih, da odmah naglasimo) znao je da ima iznad prosječno dobar scenarij u rukama i jako dobro je naglasio ono što vrijedi u njemu, a prigodno smanjio volumen na onom što ne vrijedi (iako završni obračun nije tako strašan kako je to moglo ispasti) stvarajući dobar omjer intrige i misterije, nimalo ne škodeći samom tempu filma (nije dosadan, jel’te, i nema praznog hoda) te može mirne duše reći (kao i svi ostali koji su radili na njemu) da su napravili kvalitetan proizvod bez obzira na to što nije okrenuo zavidnu svotu na box officeu. Trebam li vam reći nešto više od svega ovog? Ako do sada niste shvatili kako se radi o iznad prosječno kvalitetnom filmu, ni nećete. Ali bila bi takva šteta da ga propustite. Vjerujte mi na riječ. Ako nećete meni, vjerujte gladnom zeki koji skače.

The Horseman (2008)

Posted: 9 studenoga, 2011 in Osveta, Thriler

IMDb

Trailer

Bilo je to ljeta gospodnjeg 2010, ako me sjećanje ne vara, kad mi je kolega Dragonrage preporučio australski revenage filmić imenom Red Hill. Tipična storija o malom gradu, zločinu koji su napravili njegovi stanovnici i pomalo terminatorskom osvetniku bila je pravo osvježenje (ništa što će vam promijeniti životne poglede, ali razumijete što želim reći) i samo se potvrdilo ono što neki već jako dugo znaju – Australija svako malo iznenadi s nečim dobrim. To se vuče još tamo od doba Mad Maxa i Dead Calma, ali da imaju redatelje koji znaju posao, imaju. Što me dovodi do ljeta gospodnjeg 2011. Dok sam tako malo sakupljao neki materijal za kolegin blog, posve slučajno naletjeh na ovaj mali naslov. Prvo što sam uočio bila je jedna od onih tipičnih američkih propagandnih poruka (jer oni samo tako znaju predstaviti nepoznati film) kojom se opisivao sadržaj Get Carter meets Oldboy. Hmmm…Ok, popušit ću to, Get Carter mi je jedan od dražih krimića (govorim o originalu, ne, ali nije ni mrzak ni Stalloneov remake) dok Oldboya nisam još ni gledao (hej, nitko nije savršen) tako da sam film stavio na bookmark i čekao sezonu lova na flat rate. Došlo, prošlo, skinuto i pogledano – uz svu čast Carteru (koji mi je više kriminalistički flick nego revange) ovo je kategorija za sebe. Bijah izgubljen, ali sad sam ponovo našao vjeru, aleluja. Ovako se radi film osvete.

U jednostavnoj priči pratimo oca u sredovječnim godinama kako traži tipove koji su mu ubili kćer. Da priča nije tako crno-bijela, kćer je očito bila već sjebana, a on je malo pogubio kontakte s njom, no kad primi VHS-kasetu (film ima neki štimung 90-ih, mobiteli su Nokia 3310) gdje vidi kako su je tipovi malo drogirali, on kreće na put i počinje svoju malu osvetu. S time da ga osveta baš i ne zanima, ali radi se o tome da se radi o nagonu koji ga tjera da ubije te ljude, da pronađe opet neki smisao svojeg života jer je već i sam ušao u nekakvu disfunkcionalnost radi koje ne osjeća ništa posebno. Kad upozna mladu djevojku koja je jako slična njemu, minus ubijanje, tip će se malo po malo početi buditi iz vlastite uspavanosti. Radnja nije otkrivanje tople vode, ali, s druge strane, jeste. Naš tip nije klasični osvetnik, on je lik kojeg možemo vidjeti svaki dan na cesti i njegovi motivi nisu esteske prirode, da se zadovolji pravda već radi toga što je pogubio kontakt sa svijetom (jedino kako se sjeća kćeri jeste doba dok je bila dijete) a raditi loše stvar tipovima koje ne poznaje njegov je način da se opet poveže s njom i održi to sjećanje živim. Radi se gotovo o nagonu kojem se ne može oduprijeti, radi čega sve ispada uvjerljivije nego netko tko da se radi o klasičnom istjerivanju pravde.

Druga stvar – film je izravan. Počinje polako, gotovo sramežljivo, ali kasnije je sve otvoreniji, kako i lik prihvaća svoju ulogu u svemu tome. Alat za napraviti posao – metalna poluga, cvik-canke, skalpel, let-lampa… sve prolazi. Brutalna premlaćivanja su napravljena sirovo, realno i sa stilom. U to ubrajam i ne baš mirnu kameru, glumačke izvedbe (svi do jednog generalni anonimusi) koje su intenzivne da baš stvaraju neugodu i pomalo ofucani izgled svih uključenih (drugim riječima – sve izgleda zdravo realno). Mana svega toga je što film malo gubi na dinamici na sredini, likovi kojima se ide osvetiti samo iskaču odsvakud (sa njih trojice je došao na njih sedam ili osam) i pozadina odnosa otac-kćer ostaje nerazjašnjen – nikad se točne ne sazna zašto je došlo do zastranjenja između njih. Ovo drugo i je i nije mana, kako si uzmete i koliko pojašnjenja volite u ovakvim filmovima. Zanimljiva je stvar kako je nastao. Redatelj nije imao love za cijeli film, pa je od uvodne scene napravio kratki filmić koji je prijavio na natječaj. Kako se tamošnjim glavonjama svidjelo to što su vidjeli (poprilična gomila dobrog premlaćivanja metalnom polugom) dali su čovjeku lovu da to razradi. Kad bi to bio slučaj i u Hrvatskoj, ne? Uglavnom, kratko i jasno, atmosferičan, jednostavan, odlično odrađan s tehničke strane, odličan i glumački, s malo emocija i dosta nasilja koje baš i ne mari za cenzuru.


IMDb

Trailer

Inače, kolega Dragonrage je zadužen za informiranje svih nas koji smo lijeni upotrijebiti internet za pronalaženje novih naslova, no ovaj put ću napraviti malu iznimku te vas obavijestiti kako se pojavio još jedan remake kultnog filma, nastavljajući već podužu tradiciju eksploatacije filmskog naslijeđa. Došao je, iznenađujuće, poprilično tiho, snimanje je najavljeno još prije oho-ho vremena, nije bilo nikakvih obavijesti, slika ni sličnih stvari, no kako sad stvari stoje, teško da će ući u legendu kao original. Barem ako je suditi po prvim kritikama koje govore o tek osrednjem djelcetu, a izostao je i značajniji box office rezultat (svega pet milja u prvom vikendu) koji bi ga malo izdigao iz prosjeka. Ali, mora se pohvaliti jedna stvar (nešto slično kao i nadolazećem The Thing) nije se puno odstupalo od originala. Tako opet imamo bračni par Sumner koji odlazi negdje bogu iza nogu na kreativni odmor (u ovoj verziji, David je scenarist, a ne matematičar) te ne treba dugo da se susretnu s lokalnom redneck scenom. Uz uobičajeno muško natezanje oko ženke glavnog lika, dolazi do velikog obračuna na imanju Sumnerovih, gdje se David, inače papučar po zanimanju, pretvara u gadnog osvetnika koji ne bira sredstva da uzvrati na nasilje istom mjerom. Na papiru ništa novo, već viđeno u originalu, s time da je ovdje, ako je vjerovati informacijama i traileru, David puno manji njonjo nego je to bio Dustin Hoffman u originalu.

Englesku su retardiranu družinu tako ovdje zamijenili retardirani južnjački idioti (hilly billy itd,itd) a predvodi ih Aleksander Skarsgard, minus vampirski zubi. Ni ostatak glumačkog ansambla nije posve nepoznat, tu je i James Marsden, a ako vam ime ne govori apsolutno ništa, onda ga zamislite s velikim plastičnim očalama na glavi i dobijete Cyclopsa iz X-Men franšize, dok njegovu zgodnu družicu (ovo shvatite uvjetno, ženska mi je smućkaj i prolij zgodna) igra Kate Bosworth. Zanaimljiva stvar, Bosworthova i Marsden su već igrali bračni par i to u Superman Returns, a kako je netko mislio da imaju kemiju, onda ih je opet spojio. Ovaj put minus Supes jer će David biti junak dana. Mladim licima, što je tako proziran pokušaj da se film svidi mlađoj generaciji, ona koja znači i kešovinu na blagajkni, pridružio se i jedan stari morski vuk, James Woods, što je tako dobra stvar da bih najradije poljubio onog koji je radio cast jer Woods se već duže vrijeme nije pojavio u nekoj boljoj ulozi. Redatelj Rod Lurie većem broju gledatelja možda i nije tako poznat, ali to je ionako s razlogom, lik i nema nekakvu bajnu filmografiju, no jedan mu naslov strši u karijeri. The Last Castle, gdje su snage odmjeravali Robert Redford i James Gandolfini (Sundence Kid i Tony Soprano biju ljutu bitku oko prevlasti u vojnom zatvoru) i ne radi se o lošem filmu, dapače, a kako su novi Psi od slame akcijski više orijentirani nego original, moglo bi tu i biti nešto. Doduše, ja sam optimist, pa bi moglo biti i suprotno, no što je tu je… još jedan remake je pokucao na filmska vrata, prvo ga treba pogledati, a onda suditi knjigu po koricama.

Straw Dogs (1971)

IMDb

Trailer

Raditi remake kultnih filmova radi se love, naravno, svi to znaju, ali u nekim slučajevima originalni materijal može se nadograditi. Original mi je bio na repertoaru za gledanje prije nekog vremena, ali jednostavno nikad nisam dobio poriv da nešto i zapišem o njemu. Sjećam se nekih rasprava po forumima i uvijek bi se našlo par likovi koji bi ga branili preko svake mjere, što bi uvijek ubilo u pojam svaku izmjenu mišljenja, ali kad bih morao biti iskren, rekao bih da je film popustio pred težinom nakupljenih godina, ne previše, ali osnovna konstrukcija u konačnici ispada malo bezveze. Peckinpah u svim svojim filmovima voli naglašavati kako voli likove jer su preslika njegove osobnosti, no ovdje se taj osjećaj pojavi tek u samoj završnici, kad David uzme stvari u svoje ruke i ide se osvećivati likovima koji ga maltretiraju. Do tada, radnja je kao u praznom hodu. Slažu se scene koje bi trebale bildati atmosferu, no njihov je efekt tek djelomičan, statičan. Dijalozi su drveni, rastegnuti i znaju biti besmisleni, potezi koje likove rade također, a njegova najveća kontroverza jeste ona famozna scena silovanja za koju se ni danas točno ne zna predstavlja li silovanje ili ne. Kritičari obično vole naglašavati kako je sve to jedna velika harmonija koja dovodi do vrhunca napetost, no u mom slučaju osjetio sam neugodu više nego napetost, što je dobar stvar, ali kad imate jednog samog štrebera ispred gomile robusnih gorštaka naravno da će vam biti neugodno.

Filmu nedostaje ozbiljne interakcije među likovima da bi ih mogli bolje razumjeti, a time i prihvatiti stvari koje rade. Završnica, u većem dijelu svijeta osuđivana kao nešto što glorificira nasilje, djeluje neodređeno jer likovi primitivnih gorštaka djeluju kao gomila retardiranih idiota koja jedva da zna s koje strane puške izlazi metak, a kamoli kako da uspješno naprave upad u kuću. David, doveden do krajnje granice, uzvraća nasiljem na nasilje, ali ni to baš ne drži vodu u konstrukciji priče. David uzvraća udarac radi inata, ne osjećaja pravde, pošto im se u kući skriva punokrvi ubojica a njegovi moralni principi jednostavno nemaju svoje uporište. I, Englezi su još uvijek nadrkani na Peckinpaha što ih je prikazao tako kako ih prikazao, što je zabavan i toliko nevjerojatan podatak da je ustvari jezivo kako je film još uvijek zabranjen u UK. Ali, ne može mu se poreći određena preciznost u oslikavanju lokalnog koloriteta, kao ni predstavljanju lokalne gorštak scene koji su ovdje da bi pili, jebali i maltretirali (stipovski negativci je pojam koji mi prvi dolazi u misli) a ima i dobrih poteza u oslikvanju bračnog para Sumner, koji su ustvari otuđeni jedan od drugoga, no zaglavljeni na mjestu koje je protiv njih i na kojem oni pokušavaju pronaći nekakvu povezanost. Teško je ne uočiti da Peckinpah i ženski likovi nikako ne idu zajedno jer Amy je prikazana kao obična droljica koja voli grube i znojave likove, malo grublji odnos, radi čega je njezin odnos s Davidom na jako klimavim nogama (čitaj: nemaju ništa zajedničko) te time i neuvjerljiv. Dustin Hoffman je kao štreber s očalama najuvjerljiviji u cjelini, što je stvar koju inače svi vole naglašavati (hej, i ja sam među njima) dok je sve ostalo ostalo u pozadini. Možda najkotroverzniji film kultnog redatelja, no nikako i najbolji, a onom tko ga nije gledao, prvi put će biti odličan, drugo gledanje će već biti upitno, a na trećem će već shvatiti koliko je u njemu propusta. Ostaje nada da je remake uočio te slabe stvari iz originala (loše ocrtani likovi i nategnuti dijalozi među njima, kao i opravdanost postupaka) te ih malo ispolirao. Pošto se već zna kako remake neće nigdje biti zabranjen, time mu odmah otpada i kultni status. Ali, dobro, original ga ima. Zasluženo ili ne, na vama je da odlučite.


IMDb

Trailer

Znate kako se dolazi do zanimljivih ideja? Slučajnošću. Jedan od najpoznatijih originalnih američkih horor filmova osamdesetih započinje svoj život u – Engleskoj. U trenutku kad mladi filmaš John Carpenter, zajedno s tadašnjom suradnicom Debrom Hill, radio ono što radi svaki drugi turist, obilazio Stonehenge, poznatu lokaciju prekrivao je oblak magle, prizor nije mogao proći bez da se postavi pitanje – što ako se netko s lošim namjerama nalazi unutar nje? Još dok je radio promociju svojeg Assault on Precinct 13, (što je zanimljiva stvar jer tada je već snimio i Halloween koji je tek započinjao svoj uspješni kino život) Carpenter i Debra Hill započinju rad na scenariju naslova koji će postati njihov sljedeći zajednički projekt, koristeći se prizorom magle kao osnovom radnje, nadopunjavajući ga stvarnim brodolomom koji se dogodio kod Južne Karoline (za koji se isto sumnjalo da je izazvan od strane stanovnika malog priobalnog gradića) kao glavnom pričom. No, nisu samo prizor magle i glasine o brodolomu bili inspiracija. Kako će vrijeme pokazati, Carpenter je oduvijek bio sklon „posuđivanju“ motiva iz filmova koji bi ga na neki način fascinirali te je i ovdje upotrijebljena premisa iz starog crno bijelog horor naslova, The Trollenberg Terror (1958), u kojem nezgodni posjetioci dolaze unutar – oblaka.

A priča je poznata svima. Antonio Bay, mali priobalni gradić, za koji dan slavi sto godina svojeg postojanja. Počinje se događati niz jezivih ubojstava po gradu u kojima je jedina zajednička poveznica pojavljivanje neobične magle. Prateći grupu likova, čiji se putovi ukrštaju u noći stogodišnjice, otkrivamo tajnu kako se osnivači grada prije točno sto godina uzeli zlato od nesretnih putnika te namjerno potopili njihov brod, navodeći ga lažnim signalima na stijene pokraj obale. Svaka smrt u gradu predstavlja zamjenu za jednog od urotnika koji su izazvali tragediju, a svatko od stanovnika mogao bi postati iduća žrtva.

Film dobiva skromnih milijun dolara budžeta, radi čega će poznata Carpenterova kreativnost unutar malih, gotovo nezavisnih, produkcija još jednom izaći na vidjelo. Snimajući širokokutnim objektivima, film dobiva izgled puno skupljeg projekta (stvar i danas izgleda dobro), a neke od najboljih stvari iz njega također su nastale – slučajno. Prva verzija dovršenog filma ispada prekratka za puštanje u kinima, a kako nije bilo novaca za snimanje onog što je osnova priče (brodoloma) Hill i Carpenter odlučuju ga prikazati na nešto jednostavniji način – pričom. Poznati uvodni monolog, priča starog kapetana, tako nastaje iz puke nužde, da se popuni minutaža, pretvarajući se u jednu od najupečatljivijih filmskih otvaranja što se tiče horor žanra. Ali, taj uvod funkcionira i na jednoj drugačijoj razini, zahtjeva od gledatelja da se uključi u zvuk riječi i dočara si užas koji nije prikazan. Zanimljiva tehnika pripovijedanja. To nisu svi problemi koji su pratili produkciju. Carpenter nikada nije bio posve zadovoljan filmom (nije ni danas) jer zgotovljeni proizvod nije bio strašan, kao ni radnjom zadovoljavajući. Jedna trećina filma snimljena je nanovo, pri čemu su izbačeni svi kadrovi gdje se koristila dobra stara čop-čop tehnika masakriranja te su nadodani prizori gdje je magla ta koja proganja likove, a ne duhovi utopljenih mornara (scena na krovu svjetionika uopće nije postojala u originalnoj verziji) što se pokazalo dobrom odlukom jer se polazna ideja iskoristila do maksimuma. Film je nakon puštanja dobio relativno solidne kritike, a bio je i hit, čime su karijere svih uključenih dobile novu recku uspješnosti na svojim karijerama. Reklo bi se; sve 5. U teoriji.

U realnosti, priča je malo drugačija. The Fog, koliko god danas bio cijenjen kao kultni film i, ono glavno, originalni film, ima svojih mana kojima vrijeme nije pomoglo. Što radi budžeta, a što radi širine priče, detalji ostaju nedorečeni, što će reći da je i cjelina nedorečena. Zamišljen kao naslov koji bi prikazao propadanje cijelog grada, tek dio zamišljenog plana završava na ekranu, a komadi radnje nisu tamo jer su se uklapali u zamišljeno već zato što su klasične Carpenterove posvete. U tom postupku najviše pate nerazrađeni likovi, koji su kartonski, a kako radnja odmiče, ne stignemo se pravo ni povezati s njima. Preglednost priče nije loša, no dok imamo solidan uvod, uspješan vrhunac, stvari se naglo prekidaju u završnici. Nedostaje nekoliko ključno zamišljenih scena gdje cijeli grad doživljava katastrofu (koje su otpale radi prevelike cijene) a radeći s onim što je imao, čak ni Carpenter sa svojom kreativnošću nije moga prikriti ograničenja. Kratko rečeno, završnica je zbrzana te ispod razine kvalitete koju imaju prva dva dijela filma. Dvadeset i kusur godina kasnije, netko će pokušati popraviti ono što Carpenteru nije uspjelo u originalnom uratku. Ta se dva filma jednostavno moraju povezati jer glavna poveznica im je upravo sam Carpenter, kao i Debra Hill, oboje u svojstvu producenata (zanimljivost leži u tome da je njemu, Carpenteru, ponuđena i režija, ali da ju je odbio jer mu se više nije natezalo s tom pričom)

Remake The Fog koristi istu temeljnu priču kao i original, no par stvari je promijenjeno. Iako u originalnom filmu Carpenter nije naznačivao ničime da su žrtve nekako povezane s originalnim urotnicima krivima za brodolom, ta je ideja upotrijebljena u novelizaciji njegovog filma. Ideja je prenesena u obrađenu verziju. Također, bilo je dosta prigovora na lik koji je igrala Jamie Lee Curtis. Osim jasnih referenci na film Birds (obje junakinje dolaze u grad te odmah izbije pakao) njezina je uloge bile nerazrađena, neiskorištena i dobrim dijelom nepotrebna (ali ju je bilo lijepo za vidjeti) te je i taj dio promijenjen u to da se duhovi vraćaju radi nje, kao, izgubljena ljubav kapetana Blakea. To je bilo malo over the top, jer ono zlato što su duhovi mornara tražili u originalu ne znači doslovno zlato (iako je tako prikazano) već označava poznatu izreku „oteto-prokleto“. Remake se uspio uklopiti u cijeli niz beskrvnih obrada poznatih kultnih naslova, degradirajući originalnu ostavštinu (ali, hej, Rade Šerbeđija je bio glavni negativac, to je dobra stvar) do te mjere da Carpenterov The Fog nakon svega izgleda još bolje. Dapače, uspjelo mu je ono što ni Carpenteru nije uspjelo; prikriti mane cjeline i naglasiti kako je vrijeme originalnih ideja, pa bile one izvedene u skromnim i ograničenim uvjetima, stvar prošlosti. Neovisno o svemu, originalni film ostaje jedan od najoriginalnijih horor filmova osamdesetih godina prošlog stoljeća, što je stvar koju ne uspiju izvesti svi. Za takvo što potrebna je ruka majstora.