Archive for the ‘Patrick Swayze’ Category


kinopoisk.ru 362469.1020.A

IMDb

Trailer

 

Ne znam za vas, ali ja živim u malom gradu. Mislim… malom, oko 5-6 tisuća stanovnika, pa sad Vi procijenite koliko je to malo. Usprkos onoj poznatoj mantri kako se ljudi u malim gradovima poznaju, to je ubi me bože daleko od istine, jednostavno ne postoji šansa da upoznate toliko ljudi, ali znam sve ono što se može znati o lošoj ekonomskoj situaciji, lošoj infrastruktoralnoj situaciji, lošoj poslovnoj situaciji… sve je loše, kad bolje pogledate. Također, imam neke stvari iz svoje prošlosti koje su jako huš-huš i koje vam nemam namjeru ispričati (bez brige – nije riječ o ubojstvu ili nečemu tako zabavnom) ali zbog njih vam mogu reći da volim jedan mali film kojeg sam pogledao… oh, ima već od dvadeset godina, ako ne i više. Usprkos činjenici da sam više žanrovski orijentiran na naslove koji su malo… khm, vatreniji (čitaj – dižu se razna sranja u zrak) uvijek volim pogledati nešto izvan tog kalupa, dapače, čak ih namjerno i tražim (samo to nemojte nikome pričati da mi ne ode reputacija) i već kad sam ovako malo prebirao po blagodatima interneta, odlučio sam provjeriti postoji li uopće ovaj film ili sam ga jednostavno sanjao. Kako stvari stoje, film uistinu postoji. Nije do prije par godina. Ustvari jest, ali neki jadni shit TV/VHS rip od kojeg dobijete napad epilepsije.  Netko ga se sjetio 2011 godine konačno izbaciti DVD izdanje, a to znači da ga je moguće pronaći i na alternativnim izvorima (teško, ali ipak ne nemoguće) no ne očekujte i titlove uz njega, ta zašto bi bilo jednostavno kad može biti komplicirano, zar ne? Uglavnom, pogledao sam ga ponovo i, ljudi moji, koji je to blast from the past (neka mi kolega Dragonrage oprosti što mu kradem izraz)… film je još uvijek, pa idemo reći dobar, ali koliko će se vama svidjeti to opet ovisi o dosta drugih stvari. Nakon ovakvog uvoda, da vas uputim o čemu točno govorim.

Svi ste gledali filmove o odrastanju u malim gradovima, ne? Svi ste gledali filmove gdje klinci sanjaju o odlasku i gdje ih okružuje galerija raznih pomaknutih likova. I takvi vam filmovi idu na živce? Pa, onda evo vam još jedan takav. Tu je riječ o klincu (18 godina) koji živi u (pročitaj naslov filma) i koji sanja o odlasku na Floridu, gdje bi se bacio na studiranje. Tu su uobičajeni problemi; škola, prijatelji, maturalno i djevojke. Kod dvije posljednje stvari naš mladi junak doživi fijasko; potopi očev Cadillack i ne uspije povaliti svoju izabranicu (jedna od onih strogo konzervativnih curica) i bio bi to pravi fijasko od večeri da ne upozna Cody, vraški zgodnu djevojku (stariju – 20 i kusur godina) s kojom se, netipično, upušta u vezu, proširujući svoju vidike i, naravno, odrastajući. A i još uvijek želi otići iz grada, što njihov odnos komplicira jednako toliko koliko i činjenica da Cody ima nešto s tipom imenom Slam. A kad je riječ o rivalstvu između djevojke, što je bolje od toga da se dva mužjaka dokažu na takozvanom razbijalačkom derbiju. Hoće li netko nastradati? Hoće li prava ljubav pobijediti? Toliko pitanja.

I, odmah da vas smirim, ovo nije uobičajena teen ljubavna pizdarija već poprilično realan odnos dvoje ljudi različitih po godinama i socijalnom statusu, što njihovo vezu čini… zanimljivijom, ali i nekako opipljivijom, stvarnijom. Kako imam iskustva u tom području (huš-huš stvari iz prošlosti) mogu se samo tako poistovijetiti s glavnim junakom, bez muke. Ljubavna zavrzlama možda i nije nešto najoriginalnija, ali dopadljivost cijele izvedbe leži na leđima C Thomasa Howella (kao klinac je jako obećavao), a tu je i Jamie Lee Curtis kao objekt njegove zanimacije (koja je tada bila komad samo takav) a tu je zalutao i Patrick Swayze kao temperamentni Slam (čudan izbor, ali dobro odigrano) ali tu je i popratni cast koji bi vam se mogao svidjeti; John Cusack te Jennifer Jason Leigh. Iako na prvu ruku baca na neku verziju mlađe i modernije verzije Diplomca (kojeg držim jebeno precjenjenim filmom) to je samo površni dojam te su ovdje likovi puno životniji, a nije izostalo ni uobičajenih tinedžerskih maštarija (lik sanja da je pjevačka faca i Jamie – naravno – pada na njegov nastup) kao ni ozbiljnijih stvari o prosperitetu unutar grada koji se baš ne može podičiti prosperitetnom budućnošću. Jednostavan, a iskren u namjerama, to bi bio grubi opis ovog filma, koji se može podičiti opuštenim glumačkim izvedbama, vrludanjem po vodama komedije i drame te dobrim balansom između svih tih stvari. To ga čini dobrim i, u čemu se slaže dosta kritičara, poprilično podcijenjenim naslom koji je proizašao iz 80-ih. Točnije, film je gotovo nepoznat, ali to je možda i zato što nikad nije dobio neko kvalitetno izdanje. Ako ste za obične priče, pomalo memory lane šetnju, podsjećanje na vlastite ljubavne uspjehe (muški vole starije žene, nećemo lagati o tome) ili možda dobre scene gdje se gomila auta razbija, pa čak vidjeti gomilu poznatih faca prije nego su postali face… film bi vam mogao biti i zabavan. Možda čak i dobar, ali neću toliko daleko zaključivati jer nisam takva osoba.

MSDGRUS EC001 MSDGRUS EC002 MSDGRUS EC003 MSDGRUS EC004 MSDGRUS EC005 MSDGRUS EC010 MSDGRUS EC011 MSDGRUS EC012 MSDGRUS EC013 M8DGRUS EC001

 


l_109297_bc2e3c81 l_86508_b78f7e5a

IMDb

Trailer

Amerikanci i njihovi filmovi o Vijetnamu. Ima ih dobrih, ima ih jednostavno loših. A ima i onih koji su relativno kontroverzni. Zašto? Zato što nikad nije riješeno pitanje zaostalih zarobljenika. Američka vlada negirala je mogućnost da je bilo tko ostao ondje, dok su drugi govorili kako je i deset godina nakon rata ondje bilo preživjelih zarobljenika koji su se mogli spasiti, no, politička posla, ostavljeni su kako se ne bi iskopavale stare ratne sjekire. Osobno, tema mi je poprilično zanimljiva, uvijk ću popušiti dobru intrigu ako ima nekih stvarnih fakti u njoj, a ova priča ovdje, iako službeno fiktivna, u sebi ima neke elemente operacije koja je uistinu poduzeta početkom osamdesetih. Tada je, naime, časnik imenom Bo Gritz (u to je vrijeme, ako se ne varam, već bio u mirovini i na polu plaćeničkoj/savjetničkoj plaći) tvrdio da posjeduje izravne dokaze o zarobljeničkim logorima unutar Vijetnama. Čak je otišao tako daleko da je, financiran privatnim novcem. okupio ekipu sebi sličnih i otišao put Vijetnama da dokaže svoje tvrdnje, no od toga nije bilo ništa. Ne zato što Gritz nije ništa pronašao već zato što ga je USA vlada otkucala Vijetnamcima te su ga presreli odmah na aerodromu i zabranili ulaz. Gritz nikad nije odustao od tvrdnji da je USA vlada ustvari zataškala ostavljenje zarobljenika, što ga je dovelo na shit list tadašnje administracije. Zašto je to bitno? Pa, tako, doći ćemo na to. No, tema je upotrijebljena u nekoliko filmova, od čega se najviše ističu ”klasici” Missing in Action i Rambo: First Blood; Part Two. Oni su igrali na tipičnu macho kartu, jedan junak spašava dan i znate kako je to završilo kad se u Vijetnam vrate Chuck Norris i Sly Stallone. Sad ćete doznati kako to izgleda kad to napravi glumački laf Gene Hackman.

Film se otvara ratnom akcijom koja je već u startu sjebana; Ameri su u jakoj ofenzivi povlačenja, okruženi paljbom i eksplozijama. Kroz taj dio uviđamo kako su neki od njih ostali zarobljeni i, neizgovoreno, zaboravljeni. Radnja se seli u ”sadašnjost”, deset godina nakon rata i fokus se prebacuje na Pukovnika Rhodesa, bivšeg časnika koji tvrdi da u vijetnamu još uvijek postoje živi zarobljenici, na što ga nitko, očekivano ne jebe ni pet posto. Ipak, sreća će mu se osmjehnuti jer će dobiti izravan dokaz da su njegove riječi točne, a onda će doći i ponuda da se vrati tamo i izvuče ih van. Privatnik, čiji je sin također u zarobljeništvu, daje Rhodesu slobodne ruke da oformi jedinicu za izvlačenje te on počne sakupljati svoje ljude kojima je nekad zapovijedao da ga ponovo prate na još jednom putu u poznatu, neprijateljsku zemlju. Nakon iscrpljujućih vježbi, planiranja i obuke, Rhodes i njegovi ljudi odlaze u Vijetnam, gdje dolazi do ponovnog sukoba s nekim starim… pa, sada su ”prijatelji”, ali u njihovoj knjizi stoji; Jednom VC, uvijek VC.

Vratimo se na Gritza malo. Čovjek je stekao crnu reputaciju svojim nastupima, ali i podržavanje javnosti. Glasina ide da je privatnik financirao njegovo istraživanje i odlazak u Vijetnam, što je predočeno u film (ne sve, naravno, tek oni javne stvari) i to mu na neki bizarni način daje određenu kreditibilnost jer možemo reći da je nastao na platformi istinitih događaja (Gritz je danas nešto kao nacionalni junak zbog te svoje kampanje). Tamo gdje je stvarnost stala, film je nastavio i, mnogi će reći, potvrdio ono što su svi sumnjali u vezi zarobljenika. Ipak, za razliku od onih koji su uzeli premisu i napravili svoje viđenje stvari (da, i Nestali u Akciji i Rambo 2 su ustvari izravne kopije ovog filma, barem njegove premise) ovdje je priča osobnija: Rhodes je možda časnik, ali ga boli neka stvar za ispravljanje krivih drina već samo želi vratiti izgubljenog sina. I putovanje u neprijateljsko okružje (što je Vijetnam, usprkos rekidu rata, još uvijek bio) nije samo ”idemo mi malo ratovati” već detaljno planiranje i uvježbavanje napada, što film čini malo manje ratnim (sukobi su na njegovom početku i kraju) a malo više dramom kojom je Hackman dominirao bez da se oznojio. Podršku mu je davao, zanimljivo, jedan veteran, Robert Stack, jedan mladi gušter čije je vrijeme tek trebalo doći, Patrick Swayze, i jedan tada već, blizu Hackamnovog talenta, majstor, Fred Ward. Stoga, što se tiče glumačke kvalitete, možete biti uvjereni da je film više nego adekvatno opremljen. Što se tiče akcije, i ona je više nego solidna. Doza pirotehnike, doza puškaranja i dosta povoljan izgleda lokacija koje glume ”Vijetnam”. Režija je više nego korektna jer je na nju pazio Ted Kotcheff, a ako vam je tu nešto poznato, to je zato što je čovjek prije ovog filma spakirao First Blood, koji se danas najviše i cijeni u Rambo sagi. Hrpa odličnih/dobrih glumaca, fini produkcijski uvjeti, intrigantna i originalna tema… šteta je propustiti takvo što već kad se sve karte tako lijepo poslože. Mana, pitate vi. Nema je, ali ovo je muški film, pa sad si vi odlučite koliko je to zapravo mana.

1887037,lK6v+sYivEW5JaX_K8Cm_lhWLq+qW9MdXzNARo8WvATuwHdtONkGV7fCXrh_NOS7eKR+MnLdciUDV5eX5Nv_LQ== 1887039,ZIPp_ZrhMBsQR1mNUksR_qhMKuWNa0vMvaD19GLii+37Y6ndrWVt3TSkakTsbdK0YDjzV1xJTYwtQa_3w1eR_w== 1887040,tLmch_TO9w6b3b1LveSr9bke6mKyYFU4upoYQPxxlojUuQZpM6LPlArm0UA5ENB2KSQKrAPtYcJjzPcJVNgyTw== 1887041,lK6v+sYivEW5JaX_K8Cm_lhWLq+qW9MdXzNARo8WvATuwHdtONkGV7fCXrh_NOS7eKR+MnLdciUDV5eX5Nv_LQ==

1887042,tLmch_TO9w6b3b1LveSr9bke6mKyYFU4upoYQPxxlojUuQZpM6LPlArm0UA5ENB2KSQKrAPtYcJjzPcJVNgyTw== 1887046,EGxloAICFWSu_r7y+GPq9EciiZbCW3Mw4jOkFo1C99PLUiAqkAXxkJMsmuoJYNQHtGeAMcKK97fbpLbH+rGI6g== 1935246,IA2cqZRxweaAWq5UyvWp1kmU2lgDBQQouHqp+AtcZT42+wtLSRgswX4dxsk0ZAE5qNiTjokyUIKw_tAIPhp7QA== 1935247,Nr1ze7vsXPICTg0DEbJMqPFeFqV+G8LJCv3lkXy+Up2bQepquqi9pZhA8gInJI1BdqSVxJsLYAg9z+cpkuJvaw==

1935248,CAy56Rwu1NrBC7b01Hj51sy_bKkE2K8SKJaTxFPaHy4ukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 2347256,kbAjQ2AVf2rYpUKme42Sv4p5RZ5tEmm90NM5dkbf0Rr7Y6ndrWVt3TSkakTsbdK0YDjzV1xJTYwtQa_3w1eR_w== 2347257,ZIPp_ZrhMBsQR1mNUksR_qhMKuWNa0vMvaD19GLii+37Y6ndrWVt3TSkakTsbdK0YDjzV1xJTYwtQa_3w1eR_w== 5223469,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwC5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ==


IMDb

Trailer

Trailer 2

Kada bi sad otišli i upitali svoje mame, bake, ujne. tetke, strine i susjede što se dobrog gledalo tokom 80-ih, radi čega su se prekidali svi poslovi, muževi dobivali izgon iz kuće/stana, a djeca ostavljala gladna: dobili bi nekoliko odgovora. Bila je tu Dinastija, naravno. Sjećate se dogodovština bogatog Blakea Carringtona koji je postao sinonim za obične razgovore (misliš da sam bogat k’o Carrington), pa su tu bile Ptice umiru pjevajući, australska konkurencija američkim serijama, gdje je Richar Chamberlain slamao ženska srca (iako je gay) kao svećenik koji ima život ispunjen peripetijama sa svojom Maggie, a onda imate i Sjever i Jug. Sjećeate se toga? Orry Maine i George Hazard, dva velika prijatelja koji zajedno (i razdvojeno) prolaze kroz godine koje su prethodile američkom građanskom radu, a onda i samom ratu. Serija je doslovce žarila i palila na malim ekranima te, iako je danas znaju gledati s malim podsmjehom, činjenica je da je serija školski primjer kako se radi vrhunski televizijski proizvod kojemu je namjena da traje i traje. Iako je danas opće prihvaćeno mišljenje kako je za njezin uspjeh zaslužna pojava popularnog Patricka Swayzea, ironično, to je toliko daleko od istine da bi vam trebao dalekozor da je vidite. Swayze je u to vrijeme bio običan no name glumac, koji je iza sebe imao tek zrno zapažene nastupe u Red Dawn i Outsiders. Glumački serija danas izgleda kao pravi eye candy, ali to je došlo tek kasnije. IPAK, ima nešto u njezinom castu na koji ću se još vratiti. Sljedeća stavka dnevnog reda: serija dobro izgleda jer je uložena dobra lova u nju. 25 milijuna dolara je za tadašnje pojmove bila jedna astronomska cifra koja je izazivala strahopoštovanje, ali vidi se da je lova itekako dobro uložena. Od kostima koji su se nosili, do interijera i eksterijera, pa do epskih scena bitaka koje su označile američki građanski rat. Sve izgleda odlično, čak i danas, skoro trideset godina kasnije. Vjerujte mi na riječ, baš sam je nedavno ponovo pogledao (da, pročitali ste dobro, ponovo) i stojim iza svojih riječi bez žaljenja.

Za one koji su nekako uspjeli prespavati/ignorirati/ne čuti za sadržaj: kratki podsjetnik. Orry i George se upoznaju na školovanju u West Pointu i odmah postaju najbolji prijatelji. Jedan je Južnjak, što podrazumjeva plantaže i robove, a drugi je Sjevernjak, što podrazumjeva tvornice i…, pa, bogatsvo. Iako suprotnih nazora, njih dvojica održavat će kontakt kroz godine koje dolaze, a svaki na svojoj strani imat će pune ruke peripetija s vlastitim ljubavnim problemima, obiteljima, spletkama i namještaljkama. Jedna od najpoznatijih televizijsikih ljubavnih priča ide upravo na račun Orrya i njegove odabranice Madeline pošto njihova ljubav biva prekinuta njezinin vjenčanjem za matorog supranika Maienovih, a svoj komad radnje dobit će i likovi oko njih. Usporedno s zapletima koji odgovaraju klasičnim sapunicama, počinje se polako izgrađivati stanje tenzija koje će u konačnici dovesti do građanskog rata, kao i razlaza između dva prijatelja (samo po pitanju zaraćenih strana) i njihovih muka na ratištima diljem Amerike.

Serija originalno ima 12 epizoda, ali kako su to naši televizijski genijalci odlučili malo produžiti, tako su svako prepolovili i dobili dvostruko veći broj (inače, epizoda traje sat i pol vremena) te se razdvajaju na Knjigu 1 i na Knjigu 2 (postoji i Knjiga 3, ali o tome nešto kasnije) te su snimljene u klasičnoj maniri jedan godina-jedna knjiga. Prvi dio serije zadržava se više-manje na prijateljstvu Goerga i Orrya, njihovim odnosima, ljubavnim šemama – znate već, klasična sapunica, ali se i prikazuje zašto je došlo do građanskog rata. Da ironija bude veća, robovlasništvo je bilo potpuno sporedno pitanje u tome te Abraham Lincoln u prvi mah uopće nije ni razmišljao da to napravi. Knjiga 2 su ratne godine, pregledi poznatih sukoba (iako ne onih glavnih, kao što je Gettysburg) i daljnje muke naših junaka koji su sad skoro pa na istim funkcijama, ali na suprotnim stranama. Vć sam spomenuo nešto od glumačkog casta, ali da to razradim malo detaljnije. Ova serija je zvijer što se toga tiče, monstrum, ali u vrijeme kad je nastala bilo je tek par zvijezda koje su mogle reći da su to. David Carradine bi bio jedan od njih.Jean Simmons druga. Početak i kraj. ALI… serija je imala pun kufer stare garde glumaca koji su odlučili nastupiti bez honorara, počevši od Elizabeth Taylor, Roberta Mitchuma, Johnny Casha, Gene Kelly, te James Stewarta u svojoj posljednjem glumačkom nastupu. No, to nije sve (kao u reklami za super usisavač) – dobar je komad glumačkog casta nakon ove serije postao dio pravog sjajnog Hollywooda, počevši od samog Swayzea, preko Kirstey Alley, Jonathana Number One Frakesa do Forresta Whitakera, a ako imate stvarno brzo oko, u nekoliko scena možete vidjeti i nastup Michaela Dudikoffa prije nego je počeo mahati katanom i ubijati ljude (iako, ovdje to radi s puškom repetirkom), ali, ironično i serija i American Ninja snimljeni su u isto vrijeme, samo što je serija prije izašla. Njezina kvaliteta varira, ako ćemo iskreno. Ako ste skloni trivijalnim zapletima, ljubavima koje imaju gadan predznak propasti, obiteljskim zahebancijama… onda je serija prvoklasna, barem Knjiga 1. Knjiga 2, ratni dio, pomalo gubi na fokusu jer ulaze novi likovi (povijesni, kao što su Abe Lincoln, Jefferson Davies i generali Robert I Lee te Ulyessius S Grant – na kojeg su Južnjaci još uvijek nadrkani jer je spalio pola Juga dok je trajao rat) koji općenito govore o ratu: nadahnuto ili malo manje nadahnuto, s tim da neki glavni likovi čak postaju sporedni (Orry Maine jedno vrijeme gotovo da nestane s ekrana) tako da, ako niste skloni rekonstrukcijama povijesnih bitaka (koje su odlično napravljene, bogato i raskošno) Knjiga 2 bi vam mogla biti nešto dosadnija od prvog dijela. Svejedno, mora se spomenuti da je uspješno dočaran i prolazak godina jer glumci su, uz minimalno šminke i tek drugačijom frizurom uspjeli dočarati dojam starenja, što je pripomoglo u boljem dočaravanju prolaska vremena, te stvaranju osjećaja da prijateljstvo dva prijatelja traje već oho-ho vremena. a za kraj vrijedi spomenuti i odličan soundtrack poznatog skladatelja Billa Contija, čija glazba (da ne bude da je čovjek poznat samo po Rockyu) stvara dojam potrebne epike, glamura i emocija.

Nakon što je serija završena, zaokružena i snimljen kraj koji je, barem onim koji su pogledali seriju, odgovarajući, deset godina kasnije holivudska mašinerija odlučila je napraviti i treći dio. I zamalo sve upropastiti. Jer, sadržaj je sljedeći: glavni nemesis obitelji Main i Hazard je ostao živ, odmah na početku ubije Orryja i Georgovu ženu te na kraju George i Madeline postanu par. Malo je reći da je serija ispala čista katastrofa (Orry je u knjizi poginuo u ratu, ali je preživio u seriji) iako se skoro 70 % originalnih glumaca vratilo da odigra svoje uloge (ne i Swayze, koji je pametno rekao Hell No!) te treći dio fanovi uglavnom – ignoriraju. Bez obzira na taj nesretni dodatak, originalna serija, koja je snimana u koninuitetu danas je jedna od napoznatijih mini-serija uopće i još uvijek je jako dobra, sadržajna i na visokoj produkcijskoj razini, no teško da će vam se svidjeti ako niste kalibrirani na ovakvu vrstu proizvoda. Ali, možda vam se svidi dašak nekog prošlog vremena kad su stvari bile puno jednostavnije.


IMDb

Trailer

 

Ponekad treba napraviti jednu posve običnu stvar da dođete do zanimljivih otkrića. Pogledati nečiju filmografiju. To je to, sva mudrost. Znam da sam vam sad otkrio toplu vodu, ali do nedavno nisam baš pažljivo zagledao u istu što se tiče starog Patricka i, posve slučajno, natrapam na jedan stariji naslov. Smjestio se između Road Housea, gdje je Swayze već stekao reputaciju kao zanimljiv štemer, i Point Breaka, gdje je stekao dodatnu reputaciju i kao zanimljiv glumac. Da ne kažem kako se i riješio imidža Dirty Dancin ljubavnika. Ovo nije nijedan od takva dva filma, ovo je jedan zgodan krimić s jakim elementima drame koji za svoje glavne junake ima – brđane. Aha, to niste očekivali, jel. Brđani, gorštaci, hill-billyi (odaberite jedan naziv) u svojstvu američkog filma imaju dvije funkcije – da sviraju benđoe i da naganjaju sisate ljepotice po rularnom seoskom krajoliku. Ako nema sisatih ljepotica, dobro dođe i pokoji debeljko, pa da zacvili kao svinja. Isti nisu izgubili previše na popularnosti jer dominiraju i u seriji Justified (nije ni čudo što ih Raylan Givens skida svojim Glockom kao muhe) i općeniti stav o njima jeste – zatucana gomila koja ima svoj način života. Ovdje su stvari malo zanimljivije, da ne kažem bolje, jer su brđani predstavljani u nešto realnijem svjetlu, no ništa manje opasnom.

Jedan od njih, Truman Gates, radi u Chicagu kao policajac. Ima ugled, ima stav, ali ima i svoje nasljeđe, potječe ”s planine” te kao takav zna kako treba raditi sa svojim ljudima. Njegov mlađi brat također je došao u grad i sve bi to bila zanimljiva drama o prilagođavanju da istog netko ne ubije u otmici kamiona. Tu stvari postaju još zanimljivije jer upoznajemo Trumanovu obitelj, povučene ljude s planine koji ostavljaju već prepoznatljivi dojam onih koji nisu podlegli blagodatima civilizacije (barem ne previše) i koji još uvijek vjeruju da se osobne stvari rješavaju osobno. Trumanov stariji brat, Briar, jedan je od tih, što dva brata dovodi do sukoba mišljenja jer jedan je uvjeren da slučaj treba biti zaključen po pravilima i zakonu, no drugi vjeruje da samo metak u čelo rješava cijelu stvar. Njihovu razdvojenost ujedinit će zajednička suradnja (malo po pravilima, malo izvan njih) a kad negativci skupe svoje snage na jedno mjesto, ljudi s planine pokazat će da i oni znaju biti složni kad situacija to zahtjeva.

Filmovi koji u radnji imaju određenu, ne previše eksponiranu, grupu ljudi (ili životnu zajednicu) uvijek postignu određeni uspjeh. Brđani nisu Amiši, ali njihov je način života zanimljiv u podjednakoj mjeri. Barem nisu krezubi silovatelji, ako ništa drugo, no film se ne fokusira toliko na njihov mentalitet i način života koliko na susret drugi svijet vs drugi svijet. Dva posve drugačija način razriješenja istog problema. Scenarij nije čista genijalnost, da se razumijemo, ima tu određenih klišeja, ali Patrick Swayze jako dobro odrađuje svoj dio kao onaj zakonski, po pravilima dio dok Liam Nesson (i to s jakim južnjačkim naglaskom), kao i obično, bez muke predstavlja onaj malo manje razumni dio, jednostavno se osveti tako da ih poubijaš način razmišljanja. Iako će sačekati još dvadeset godina prije nego postane bad ass štemerski uzor, Nesson je i ovdje pokazao zašto je tako jaka glumačka pojava, koja starog Patricka pojede za doručak (Nesson jede sve za doručak, pa to i nije takva mana). No njih dvojica nisu jedini aduti cijele priče, ovdje je pun quratz poznatih i kvalitetnih glumaca, iako ih je većina dobila sporedne uloge. Tako je tu i jedan Bill Paxton, pa uvijek ljupka Helen Hunt (njih dvoje će se ponovo susresti u boljim ulogama u Twisteru), tu je i jedan Ben Stiller, i to kao kilavi mafijaški sin (kakti negativac), uletio je i Ted Levine i Adam Baldwin kao glavni killer kojem se moraju osvetiti. Čak i da nitko od njih ne zna glumiti (a većina, hvala Bogu, ipak zna) ovo je film koji doslovce puca po šavovima koliko se karizme nakupilo u 100 minuta trajanja. Neuobičajena priča (ili barem okružje likova) garantira zanimljivost, a imamo i par finih obračuna, što fizičkih, što pucnjavom (iako Patrick par likove rokne lukom i strijelom) tako da oni koji preferiraju pošten kriminalistički film neće biti razočarani. Ustvari, više ne znam ni što bih vam pametno rekao o njemu, pa ću vas ostaviti na miru, otići na terasu i zasvirati svoj benđo dok vi pogledate film i ocijenite sami koliko sam u pravu.

Red Dawn (1984)

Posted: Veljača 14, 2012 in Akcija, Patrick Swayze, Ratni

IMDb

Trailer

 

Već kad sam kod kolege Dragonragea najavio skorašnji dolazak remakea (to je ono: nadajmo se koliko je puta odgođen) nekako me uhvatilo da pogledam i original. Nisam imao nekakav pametniji izbor, došlo mi, volim te ho-ruk filmove s tako… neobičnom idejom, vi izaberite i nakon što sam ga (ponovo) pogledao, jednostavno mi je došlo da nešto i zapišem. Ništa pametno, kako stvari stoje, jer ni film nije nešto posebno pametan, no kako obično volim biti malo temeljitiji, tako ću istu stvar morati napraviti i ovdje. Jer Crvena Zora je film koji je A) nastao pod izravnim utjecajem sveameričke paranoje kako je svim u interesu da ih srede B) nafilan je dječijim maštarijama o svijetu gdje bi klinci i klinceze vodili pravi ozbiljni rat i C) nabijen s tolikim sveameričkim ponosom koji korijene vuče još tamo od doba Američke Revolucije da postoje samo dva zaključka. Ili je film jedinstveno remek djelo ili je najgore promidžbeno smeće koje je flmski svijet vidio. Između toga nema ničega, ili ga volite ili ne. Tj. krivo sam se izrazio. Ili ćete priču progutati kao takvu ili će vam se sve zamjeriti u roku od pet minuta. Ali, da je zabavan do neke mjere, jest.

Ima čak i jednu kultnu scenu, kad ruski padobranci započnu svoju invaziju u nekakvoj američkoj pripizdini. Nebo prekriveno crvenim padobranima fora je snimak, ima neke poetike u njemu (u nedostatku boljeg opisa) koja nestane odmah nakon toga. Jer, Ruskiji su opasni živalj, oni ubijaju, razaraju i rade čuda. Posljednja nada slobodnom američkom životu? Grupa klinaca koja se još nije počela ni brijati. Oni bježe u obližnja brda i šume, te u najboljoj maniri Mirka i Slavka započinju svoju gerilsku borbu protiv mrskog neprijatelja. Ako ste kojim slučajem pomislili kako je to trashčina živa, moram vas razočarati i reći da je sve što vidite na ekranu napravljeno smrtno ozbiljno, nema šale, nema gegova, opasna situacija (invazija) u kojoj nastaju junaci. Iza svega toga leži mokri san svakog klinca: da ode u šumu, da bude okružen prijateljima i najzgodnijim curama iz škole te da dobije priliku postati junak. Prisjetite se kad ste bili klinci i igrali se sličnih igara, to vam je bit filma, samo što svi koriste nabijeno oružje. Druga stvar: američka mitologija o nastajanju junaka koji se odupiru premoćnijem neprijatelju, Iwo Jima, podizanje zastave (na kraju naši junaci dobiju sličan spomenik) vodimo pravedan rat protiv nepravednog neprijatelja – ekonomsko propagandnih poruka ima ko u priči, toliko da u ponekoim trenucima zna postati jako, jako iritantan, posebice kad klinci počnu govoriti nadahnute govore o slobodi jerbo takvo što zvuči fake koliko i bezvezno.

Druga stvar koja će biti zamjećena pod obavezno, film je nastao pod izravnim utjecajem hladoratovske paranoje (oš Ruše, oš Kubance, oš reference na Japance i strah od njihove invazije za vrijeme WWII) straha od crvene globalizacije te inih ideja koja su prevladavale u to doba (a koje su na neki način ugrožavale američki način života) te je pružanje otpora istima bio gotovo pa sigurni preduvjet da napravite film koji će zasigurno vratiti uloženo (trebam li reći da je ovaj film bio hit u kinima). John Millius, jednako poznat i kao redatelj, scenarist i zadrti republikanac, pobornik za prava nošenja oružja i još dosta militantnih stvari, s ovim je filmom stavio sva svoja razmišljanja na “papir” i bio slavljen kao pravi čovjek za pravi posao (u slučaju da Rusi stvarno naprave invaziju) te je film izvučen iz arhive kad su počela sranja u Iraku (akcija u kojoj je uhvaćen Saddam Husein nazvana je Red Dawn) te nije nikakvo čudo što se netko sjetio radit remake pošto je današnje doba slično kao i ono u 80-ima (samo što su Rusi zamijenjeni talibanima, kinezima i korejcima) a film koji slavi mitsku borbu malih pojedinaca protiv velike osvajačke sile ima sve potrebno da bude hit, barem na matičnom tržištu. E, sad, kad sam vam iznio kontenst, podkontekst i njegove nimalo skrivene poruke, da kažem koju i o onome što valja u njemu.

Film je zabavan. Na način da trebate isključiti mozak, ne razmišljati o svemu onom što sam vam napisao i to je to, vrijeme uz njega prolazi bezbolno. Doduše, režija je drvena u nekim dijelovima, scenaristička rješenja  znaju biti OK i nešto malo manje OK, a glumački odabir je nekako znakovit – Patrick Swayze, Charlie Sheen, Powers Booth…- svi su bili no name u to doba (prva uloga Sheena na velikom ekranu) i njihova uloga, tj. napravljeni posao je zadovoljavajući pošto scenarij ionako ne radi ništa drugo osim da ih baca iz akcije u akciju. Koju godinu kasnije Swayze i Jennifer Gray postat će ljubimci svijeta radi Dirty Dancinga, a ovdje možete vidjeti njihov prvi zajednički posao. Invazija je prikazana korektno, ali osim uvoda ništa posebno, akcija je pristojna, no vidi se da nije bila velika lova u igri i zabavno je gledati povijesne pizdarije u kontekstu da se događaju Amerima (kao što je pritvorenički logor za lokalne stanovnike, hint = tako su prošli amaerički Japanci u WWII). Patetiku svakako očekujte, kao i uzvišene govore, a kontekst je (pre)nabijen proameričkim stvarimate stvari, ako ste maštoviti, znaju biti gotovo urnebesno smiješne. To je i vrlina i mana. Mana jer je to dosadno. Vrlina jer je zgodno vidjeti da neki film sam sebe ne shvaća ozbiljno (iako to nije bila namjera autora). Film je s razlogom kultni, ali koliko je ustvari dobar procijenite sami.

Road House (1989)

Posted: Siječanj 24, 2012 in Akcija, Patrick Swayze

IMDb

Trailer

 

“The name is… Dalton” Ako imate imalo pojma o akcijskom filmu kao takvom i ako niste prespavali osamdesete (čak i u obliku nekakve retrospektive) onda bi vam Kuća na putu (ili Krčma na putu, kako je film bio prije poznat) trebala značiti svašta. Od jednog klasika do jedne od najpoznatijih uloga starog Patricka, s tim da je ono “klasik” podložno raznim interpretacijama. Ako pitate one koji vole malo ozbiljnije filmove onda će definica glasiti kako se radi o ispraznoj papazjaniji nabijenoj klišejima, a ako pitate one koji vole da ih se naziva običnim gledateljima onda će definicija biti drugačija – zabavan akcijski flick koji je zabavaljao (i još to uvijek radi) generacije. Gledali vi na Road House kao na ispraznu papazjaniju ili vrhunac akcijskog filma 80-ih (OK,OK, sklon sam malom preuveličavanju) jedna stvar je jasna – film je jebeno dobar. Ne mislim sad na njegovu priču, ne mislim sad na koreografiju, ne mislim sad na likove – sve odvojeno i nije bog zna kako privlačno, no kad se sve to posloži u zajedničku cijelinu onda priča postaje zanimljiva. Film kao takav funkcionira odlično samo kao cjelina, što je stvar koja se događa rijetko, skoro nikad, ako gledate samo kroz liniju akcijskog žanra. Što god da rekli, Dalton ostaje jedan od pravih bad ass tipova koji su prošetali velikim ekranom, a svoju veliku popularnost duguje upravo pokojnom Patricku jer na njega se jednostavno ne može gledati kao na još jednu običnu akcijsku zvijezdu. Barem se nije moglo onda jer mu je prethodni veliki uspjeh bio The Dirty Dancing, pa vi sad zaključite koliko vam taj podatak ulijeva povjerenja u njegove fajterske sposobnosti.

Radnja je zabavna, u najmanju ruku. Profesionalni izbacivač (iliti cooler) Dalton dolazi na novi posao u mali grad. Gradom vlada bogati biznisman i svi su ljudi u strahu od njega. Naš junak će sve to srediti. Jebiga, čak i da uljepšavam bolje od ovoga ne ide, film ima stvarno jednostavnu radnju, debelo podvučenu vestern motivima. Ono što je u njemu zabavnu (osim fajtova) jesu sitnice kojima se ilustrira život izbacivača (u filmu je to skoro pa plemenito zanimanje) tipa “nikad ne radi gužvu u lokalu gdje radiš” (pa onda scena gdje izvedu tipa van bez da ga ustvari itko dirne) pa par praktičnih savjeta o samim fajtovima “čak i najveći padaju ako im sjebeš koljeno” (i to sranje funkcionira u stvarnosti) a par gegova ide i na račun Daltonovog modusa operandija, tipa da uvijek kad dođe u novi grad zamjeni svoj Marcedes za neki krš jer ga svako veče razbiju. S druge strane, radnja ne može biti veći klišej. Bogati tip je  lik koji može sve, ima love, ima hrpu gorila koji će napraviti sve za njega, a jedini pošteni komad u gradu (kojim ima pamet i izgled i pada na Daltonov šarm) je njegova bivša. Kad sve to posložite u cjelinu dobijete miks svega i svačega, od pomalo komedije, do fine tučnjave, i nekih stvarno over the top scena kao što je ona kad negativac monster truckom pregazi auto salon. Dalton je možda faca, ali Wade Garrett (legendarni Sam Elliott) je uber frajer koji doslovce pokrade cijeli film. I još je vraški zabavan, što je najbolje. Teško da će netko ovdje išta proglasiti originalnim (osim možda toga da je izbacivač glavni lik, što se do tada nije vidjelo na velikom ekranu) no teško da će netko film proglasiti i dosadnim. Jedino možda fajtovi danas nisu tako atraktivni kao prije (koreografija je u Hollywoodu napredovala) no imaju onaj staromodni štih koji je oduvijek palio kod publike (posebice fajt Daltona i glavnog negativčevog hanchmena) i, iako više nije toliko u toku događaja, još uvijek nije toliko zastario da ga se nazove dosadnim.

O nekakvoj glumi nećemo previše govoriti jer je ni nema (iako je Swayze upregao nešto snaga da dočara par emocija i to mu je pošlo za rukom) no svi uključeni, iako nisu glumili, nisu ni skrivali da su se dobro zabavljali što se odmah osjeti po njihovoj kemiji. Sam film, doduše, i nije bio tako velik hit u kinima (omjer je 10 milja uloženo – 30 zarađeno) ali je dodatno popravio tu novčanu sliku VHS izdanjem, a praktički odmah je dobio kultni status, iako je za priznanje da je jedan od najprepoznatljivijih akcijskih naslova 80-ih pričekao par godina. Danas je dostupan posvuda, naravno, a 2006 godine dobio je i svoje dvostruko DVD izdanje s poprilično dodatnih off set dodataka. Zanimljiva stvar, iste je godine izašao i njegov nastavak. Road House 2: Last Call kao takav nema veze s originalom osim po nekim kratkim poveznicama s likovima (glavni junak je Daltonov sin) ali radi se o zanimljivom filmu o kojem će još biti riječi. Što se još može reći o originalu? Ništa. Ako ste ga gledali, onda vam je sve jasno. Ako ga niste gledali onda vam nije ništa jasno. Jedini način da to ispravite jeste da ga pogledate, bolji savjet od toga nemam.

Black Dog (1998)

Posted: Lipanj 3, 2011 in Akcija, Patrick Swayze

IMDb

Trailer

 

Postoje filmovi i postoje filmovi. Rekoh jako veliku stvar, zar ne? Idemo ovako: imamo filmove koji ciljaju nešto (publiku, box office, Oscare, what ever) i onda imamo sve ostale. B produkcija. Ili C produkcija. Ili ŽNJ produkcija, ali te se stvarno pokušavam držati podalje. B mi je jako draga, pronašao sam neke od stvarno zanimljivih naslova ondje i uvijek sam u potrazi za novima, ali nećemo se zavaravati, nije ni tamo zlato sve što sja. Punokrvni B film treba znati napraviti, pogotovo ako imaš tako malo za raditi. Što me dovodi do današnje priče, primjerka punokrvnog B filma, ali ujedno i jednog od boljih predstavnika takozvanih trucking filmova. Kontradikcija sama po sebi i ne, nije zlato sve što sja u njemu, no u nedostatku neke bolje inspiracije, provjereni materijal bolji je od razočaravajućeg. Stoga, kako to već ide…

Jack Crews običan je radni tip; žena, klinka, kuća pod hipotekom, ali i malo har time iza rešetaka jer je pregazio čovjeka na ulici. Kamionom. Jack više ne smije voziti, ali mu dođe takva poslovna ponuda (mucho dinero je u igri) da ne može odbiti, radi obitelji, i evo ga opet za upravljačem 18 wheelersa, mrcine od kamiončine. Kvaka je što iznenada tovar koji prevozi počnu otimati neki tipovi, što priču dovodi u vode jurnjave, razbijanja i gaženja svega pred sobom.

N-da, odmah iskreno, filmić ima valjda najnelogičniji scenarij ikad viđen u akcijskom filmu. Likovi predaju Jacku kamion s tovarom oružja samo da bi ga deset minuta kasnije išli otimati po cesti. Koja je poanta toga što su mu uopće predali kamion? Odgovora nema. Ekipa je djelomično raspoložena, stari Patrick je zrno preozbiljan za ovakvu vrstu filma i šteta što netko nije shvatio da ubojite replike dušu daju za ovakav materijal (ima valjda tri u cijelom filmu). Meat Loaf kao vjerski zanesenjak, slaš, negativac, slaš ubojica, slaš…itd.itd…čovjek gotovo da ni ne glumi, ono kad počne urlati psalme ili što već, čovjek je kao doma. Randy Travis, country pjevač tugaljiva glasa… korektno, iznenađujuće. Uz sve to prosječno i nelogično, pitate se što uopće valja ovdje?

Ovako, nema neke mudrosti, što je na putu bit će udareno, pregaženo i zgaženo, ako djeluje kao da će se nešto prevrnuti, prevrnut će se sigurno, ako izgleda kao da bi moglo eksplodirati, to je gotova stvar, plamen je već tu. Akcija, ljudi, priziva u sjećanje neke kultne klasike tipa Konvoj, nema tu kompjutera, nema CGI-ja, ako se auto skrši po cesti, vjerujte da je riječ o pravom autu. U vrijeme kad su sofisticirani akcijski filmovi počeli vladati velikim ekranom, ovaj djeluje kao da je upao iz nekog drugog vremena i to nije mana, ako ste, naravno taj tip. Kad onaj spomenuti 18 wheeler zaurla punim gasom, to je moćno, ljudi. A, iako je u pitanju bio limitirani budget, na sudarima se nije štedjelo. Naravno, ima malo i klasike, negativci otmu ženu i klinku našeg junaka, glavni murjaci će nakon cijelog tog loma ležerno reći “moglo je biti i gore”, nema iznenađanje. Pridodajte tomu zanimljiv, on the road soundtrack (koji je puno bolji nego bi se moglo očekivati) sat i pol muške (žene, cure i dame, isprike, ovo jest muški film) zabave  prolazi bez muke. I, da, očekivanja ne trebaju biti previsoko, nije poželjna stvar, jer cijela stvar bolje funkcionira bez toga.


IMDb

Trailer

 

Čitam tako nekakve filmske vijesti u posljednjih par dana i naletim na jednu zanimljivu; Kathryn Bigelow bi trebala režirati film o lovu na Bin Ladena. Čovječe, pomislih ja, to je bilo ektra brzo, ma šta brzo, to je Supermenova brzina. Detaljnija priča ide da je film već bio zamišljen odprije (bez da uhvate samog Osamu) i trebao je govoriti o besmislu rata u Iraku. Iako mi je drago što je ona pokupila Oscara za režiju, držim da je The Hurt Locker malo žešće sranje od filma pa mi ova vijest i nije bila neki highlight dana. No, Bigelow zna režirati, što reći reći, njezini su prvi filmovi top of the game i snaći se u muškim stvarima nije mala stvar. “Pakleni Val” mi je nekako najsočniji naslov o kojem se isplati reći nekoliko riječi (ne da su ostali loši) jer, pogađate, ima ono nešto što ga čini zanimljivim. Patric Swayze i Keanu Reeves, ali ne govorim o tome kako su dobri glumci, nego su bili popljuvani kao jedan od najpromašenijih castova koji je jedan film mogao imati. Stvarno? Do tell, my dear boy, do tell.

Johnny Utah je mladi FBI agent iz kojeg još kapa majčino mlijeko, ali dečko ima energije, volje i svega ostalog da napravi posao koji se od njega zahtjeva. To će biti dobra stvar kad ga spoje s Pappasom, crnom ovcom velike FBI obitelji jer isti radi na seriji pljački koje rade tipovi s maskama bivših predsjednika. Njegova teorija jeste; dečki su surferi, što je, za ostale, baš pravi vic. Johnny i Pappas zato razrađuju svoju teoriju, smišljajući baš dobar plan kako će se mlad i prav agent ubaciti među surfere kalifornijske zajednice. Problem je što ovaj dume nema o surfanju, pa mu u tome pomaže zgodna Tyler. A Tyler je bivša od Bodhia, zen tipa koji je filozof, surfer i nešto između toga. Ali, lik je karizmatičan te se Johnny počne povezivati s njim, nekako zaboravljajući što bi treba raditi. Kad vrijeme kubaja pjevanja završi i dečki u ruke uzmu oružje, Johnny će se pronaći u teškoj dilemi što točno napraviti.

Da se odmah zadržimo kod ovog pogrešnog casta svih vremena. Keanu je zeleni dečko, tek jučer ušau u filmske vode, te mu uloga Johnnya leži kao budali šamar. Vidimo i naznake njegove poznate ukočenosti, ali uglavnom se jako dobro snašao kao netko tko otkriva zajednicu u koju bi se mogao uklopiti te ima moralne dileme kad se počnu događati loše stvari. Swayze je ovdje točna na vrhuncu karijere, iza sebe je imao nastupe u Dirty Dancing te Road House, kojima si je osigurao obožavatelje svih vrsta, te mu uloga mudrijeg, iskusnijeg i mentorski nastrojenog tipa lijepo stoji (još kad se u obzir uzme da Reeves nije bio ni blizu zvijezdanog statusa kakav je danas). Ono što je najbolje, lijepo mu stoji i oružje u rukama, kao i negativnost, posebice zato što izgrađuje dojam nepredvidljivosti. I lik ne možemo baš mrziti (to je ipak Swayzi) što nije uobičajeno u filmovima ovakve tematike, čime se sukob između naših junaka produbljuje na jednu višu, emocionalniju razinu. Onaj koji kaže da muški filmovi ne mogu imati takve razine, evo lijepe škole da se promijeni mišljenje. Njima dvojici malo, onako, prijateljski, pomaže legenda Gary Busey kao spaljeni agent Pappas. Scenarij svima njima dopušta male improvizacije, a svi prisuti su ih iskoristili najbolje što su mogli.

Druga je stvar predvidljivost filma. Cijela priča ima već uhodanu šablonu o integriranju pojedinca u skupinu drugačijih od sebe, a poštuju se i zakoni filmova koji za pogon radnje koriste pljačku. Tako je poznato da će onaj zadnji posao krenuti južno od dobrog, da će biti žestokog obračuna i da sve to jednostavno ne može imati sretan kraj. Predvidljivost se pobija žestokom akcijom, bez CGI momenata, s likovima koji bježe i pucaju jedni na druge, intenzivno, žestoko i krvavo. Tako da, neće se previše pogriješiti ako se kaže da svi ti filmovi o krimićima koji rade to što rade idu po istim tračnicama, ali važno je napraviti novi kut gledanja, što Point Breaku uspjeva bez muke (da ne govorim kako je geg s maskama predsjednika odličan). A i režija je pravo pregledna, dinamična kad se traži akcija, lirska kad su u pitanju kadrovi valovi i uzburkanog mora, a Bigelow jako dobro razmije mehaniku muških odnosa koji se odvijaju između toga pa nema ni praznog hoda između sekvenci ili dijelova radnje. Svježi primjer heist filma jeste i nedavni The Town, pa iako mi je Ben Affleck porastao u očima kao autor, vidi se koliko znači ne imati praznog hoda u radnji.

Prolazak godina doprinijeo je tome da ovo postane kultni naslov, a i kritike na račun glumačkog odabira su nestale. A ima i zanimljivosti (ako ste mislili da sam na njih zaboravio) koje se mogu spomenuti. Swayzi se trebao vratiti ulozi Bodhia (nije potvrđeno bi li se i Keeanu vratio kao Utah) no da to nije trebao biti još jedan nastavak koji eksplotira uspješni original, govori i to da je scenarij trebao napisati Peter Iliff, čovjek koji je napisao i original. Premisa je bila da novi agent dvadeset godina kasnije shvati kako je Bodhi živ i tu počinje nova priča. OK, zvoni na malo već viđeno i možda je sreća da to nije snimljeno, no ja sam znatiželjno biće, pa me zanimalo što bi od toga ispalo jer Iliff je dobar scenarist, pa bi to vjerojatno i sličilo na nešto. Možda.