Archive for the ‘Paul Newman’ Category


IMDb

Trailer

 

”One tiny spark becomes a night of blazing suspens”

Oduvijek su mi se sviđale tagline rečenice kojima se predstavljaju filmovi, ponekad bi se pronašao pravi mali biser kreativnosti kojom bi se uspješno prodao gotov proizvod bolje nego da se sjedne i polako prepriča cijeli njegov sadržaj. Ako ste stvarno dobri u tome, mogli ste i prepričati sadržaj jednom rečenicom, ali opet ostaviti dovoljno toga neizrečenog da gledatelj na kraju priče pomisli kako je dobio puno više od onoga što je očekivao. Rečenica koja na plakatima predstavlja Pakleni Toranj istinita je do same svoje srži, bez preuveličavanja, uljepšavanja i nepotrebnog dodavanja, ali nakon što odgledate film do kraja, pa lijepo sjednete i shvatite kako su dva i pol sata prošla bez da ste ih pravo osjetili, prva pomisao morala bi vam biti kako ista ta rečenica čini i nepravdu filmu jer ono što on nudi je nešto što zahtijeva posebno poglavlje, možda čak i dva, dobre analize smještene u centar žanra katastrofe pošto se radi o alfi i omegi žanra, a koji ni nakon skoro četrdeset godina svojeg postojanja još uvijek nije počeo pokazivati tragove starenja ili zamora materijala. Ali, tagline rečenica sasvim je dovoljna za početak ovog teksta jer sve uistinu i krene s jednom malom iskrom…

…koja će se dogoditi u jednoj od prostorija najnovijeg poslovno/stambenog nebodera u središtu San Francisca i pokrenuti požar koji će desetljećima kasnije još uvijek trajati kad su filmske katastrofe u pitanju. Svečanu večer otvaranja iskra neće zaustaviti, točnije, držat će je bezopasnom jer neboder od 160 katova teško da može postati vatrenom zamkom iz koje neće biti izlaza, ali ta će tvrdnja ubrzo postati činjenično netočnom kad se krenu otkrivati propusti koji su napravljeni u izgradnji. I dok u luksuznom apartmanu na vrhu nebodera traje zabava koja okuplja glavni gradski sloj elitnog društva (počevši od bankara, investitora, gradonačelnika) glavni arhitekt zgrade (Paul Newman) pokušava otkriti koji su sve propusti napravljeni prilikom izgradnje kako bi uspješno spriječio katastrofu koja im se približava. Njegovi napori odmah su od početak osuđeni na propast jer vatra, predivni i potpuno nepredvidljivi element, pronalazi svoj put čak i do najskrovitijih kutova nebodera, pretvarajući svaki kat u jednu razinu pakla na kojoj se raspliću i osobne sudbine likova. I dok vlasnik zgrade (William Holden) pokušava svoje bogate goste uvjeriti kako je situacija pod kontrolom, sve manje vjerujući u istinitost svojih riječi, šef vatrogasaca (Steve McQueen) morat će poduzeti opasno rizične korake da uspješno spasi ljude iz okružja vatre i dima, pri čemu ni njegovi ljudi neće biti pošteđeni pogibije na dužnosti. Kada sve ideje i svi planovi padnu u vodu, jedino rješenje da zaustave vatru jeste tako da na nju bace svu silu vodenih rezervoara koji stoje na vrhu nebodera. Da bi pak to napravili, trebaju dignuti sve u zrak, što je zadak koji u sebi ne nosi nikakve garancije da će donijeti ikakav uspjeh.

Pisati o filmu kakav je The Towering Inferno znači pristupiti mu sa strahopoštovanjem kakvo trebamo osjećati prema vatrenoj stihiji koju ne možemo kontrolirati. To je Hollywood u svojem najboljem izdanju. Već sam uvod, u kojem se odaje počast vatrogascima poginulima na dužnosti, naznačuje jednu namjeru da se napravi priča koja će oduzimati dah, ali koja će ujedno biti i avantura veća od života jer to je ono što film kao doživljaj treba predstavljati. Žanr katastrofe u 70-im godinama prošlog stoljeća izazvao je senzaciju kao malo što do tada te, iako na prvi pogled može djelovati kao obična eksploatacija nečije nesreće, katastrofa je ovdje tek mehanizam koji pokreće druge stvari: zajednički rad, ujedinjenje i suradnju. Možda zvuči kao proleterska krilatica, no nakon što su bezgrješni junaci otišli u zalazak sunca, a heroji na zasluženi odmor, došlo je vrijeme i za običnog čovjeka da se pronađe u neobičnoj situaciji. Pakleni Toranj ima junake sastavljene iz galerije svakodnevnih likova, a kroz njihove svakodnevne stvari (kao što je veza šefa i njegove tajnice) doznajemo ponešto i o njihovim karakterima koji igraju popriličnu emocionalnu ulogu kad dođe do pogibeljne situacije. Koncept kao takav bio je svjež u to vrijeme kao jutarnja rosa,i mogao se osjetiti nalet originalnosti prilikom stvaranja priča iz pozadina, što film, uz još nekoliko iznimki iz tog razdoblja (Earthquake, The Posejdon Adventure) zanimljivim za gledanje čak i ako specijalni efekti nisu u kadru. Također, ne može se reći da se ne osjeti i dašak staroga glamura jer filmovi ovakvog kalibra bili su nešto kao ponuda koja se nije odbijala za vrhunsku garnituru starih glumaca (tu je i jedna Faye Dunaway, Fred Astaire, Richard Chamberlain, Robert Vaughn, itd, itd) pa, iako za neke možemo prije reći da su poznati više nego kvalitetni, to je cast kakav se nije viđao (barem ne u tolikom broju) izvan ovakvih filmova. No, takav popis glumaca na jednom mjestu trebao je i nekakav izazov, pri čemu se vraćamo na našu iskru s početka teksta.

Vatra kao takva izazov je samo takav za snimanje, a smjestiti poprište požara u pretežito zatvorene prostore, čak i oko glumaca (u par slučajeva i na njih) bio je izazov samo takav. Ne radi samog plamena već radi uvjerljivosti koja se trebala postići te dojmljivost filma leži i u tome što i dan danas nema problema s uvjerljivim stihijskim scenama koje ili razaraju sve ispred sebe ili obuhvaćaju ljude, stvarajući osjećaj neugode jednako kao i fasciniranosti. Stvaranju napetosti pomaže i to što se radnja neprestano mijenja fokus s lika na lika (ili situaciju) te gledatelj nikad ne zna točno što će se sljedeće dogoditi. Izgradnji napetosti pogoduje i način pripovijedanja, bez da se rade nekakvi prečaci u pojašnjavanju ili podilaženju gledateljima jednostavnim trikovima (da netko junački spasi nekoga) što film dovodi do skoro tri sata trajanja, koje ni ne osjetite jer se nikad ne gubi ritam ili dinamika, iako se može osjetiti pomalo zastarjeli, precizni način snimanja kakvi su omogućavali svim tim zvijezdama da imaju svojih pet minuta prostora te da se nitko od njih ne izgubi u nepreglednosti do koje je lagano moglo doći s obzirom na količinu likova i događaja oko njih. Na kraju je rezultat jednostavno fascinantan jer su autori uspjeli složiti čvrsto povezani kolaž međusobno različitih likova, ispreplesti nekoliko različitih priča u jednu (film je ekranizacija dva posve odvojena romana) i upotrijebiti sve moguće postojeće efekte iz udžbenika za stvaranje vizualno naprednog ostvarenja koji na slikovit način prikazuje da se Pakao zna stvoriti i na zemlji te da je visok 160 katova i okružen staklom. A sve to započelo je s jednom malom iskrom…


IMDb

Trailer

1974 godine, žanr katastrofe dobio je svojeg najboljeg predstavnika, The Towering Inferno, alfu i omegu koncepta koji je u to vrijeme žario i palio kroz Hollywood. Vrhunske zvijezde, vrhunski efekti, vrhunska napetost (vrhunsko sve ostalo, čemu biti skorman) i naravno da je studio odlučio zakoljenčiti svoje glavne zvijezde s još jednim filmom slične tematike. Glavni trojac, Paul Newman, Steve McQueen i William Holden prvim su filmom dodali uspješnu financijsku recku svojim životopisima, ali njegovim ”nastavkom” to su uspjeli zeznuti. Tko je prošao sretno u cijeloj priči? McQueen. Tako što je umro, što je jako loš crni humor, priznajem, ali jedino ga je smrt izvukla iz toga da ne mora napraviti još jedan ugovoreni film. Što se tiče Holdena i Newmana, oni su svoj dio ispunili i godinama kasnije grdo žalili za tim (Newman je film stalno nazivao ”onaj prokleti film o vulkanu”) ali kako je sve to započelo. Mali uvod, tek toliko da se zagrijete. Kroz 6 godina, studio je tražio materijal koji bi ujedinio njihove najveće zvijezde da bi izbor na kraju pao na ekranizaciju romana ”The Day the World Ended”, ali ne gledajte to kao na ekranizaciju već kao na premisu filma. 1980 godine, žanr katastrofe došao je do svojeg zlatnog kraja (uz toliko hitova koji su se godinama nizali, to je bilo i očiti kraj) i sve što se tada snimalo išlo je isti kalup. Grupa ljudi, gadna situacija, odnosi među njima ko u Larinom Izboru. Kada su pročitali scenarija, većina njih stisla je zube, odradila posao i ‘đenja đaci. Rezultat? Još veća katastrofa nego ona na filmu.

Na idiličnom rajskom otoku (koji je ustvari bez imena, ali to su Hawai) grupa likova vodi svoje živote. Imate tako bezskrupuloznog biznismena, vlasnika cijelog otoka, pa nekog drugog bogataša, pa jednog naftnog radnika, pa njegovu bivšu ženu i nekoliko gostiju u hotelu. Svi oni imaju neke svoje male probleme, odnose i tako to (ubija se vrijeme oko sat vremena) sve dok ekipa ne skuži da bi obližnji vulkan mogao reći ka-boom. Vlasnike svega i svačega to ne podržava (film pravi pogreške jer nije jasno između prva dva bogataša tko je vlasnik i gazda čega) i uljepšava stanje, naftni tip je tip koji popusti pred navalom svojih ljudi da ostanu na bušotini i, naravno, sranje se dogodi. Kako je lava pravo na putu prema hotelu, grupa odlučnih odluči otići na drugi dio, sigurniji dio, otoka i tu počinje ona poznata priča o preživljavanju.

Problem filma jeste taj što nema što ponuditi. Odnosi između likova nisu zanimljivi i napisani su tek toliko da postoji nešto prije katastrofe (i još uopće nije jasno tko koga i čija je koja funkcija) te u obzir treba uzeti i sljedeće. Glumci su bili prisiljeni ugovorom nastupiti u njemu. Newman je svoj dio odradio rutinski (srećom, pa je lik karizmatičan i profesionalac) bez nekog žara, Holden je cijelo vrijeme bio ljut na sve i svakoga zato što je naveden drugi po redu kod glumaca (usput je bio i bolestan) dok su ostali samo gurali svoj dio kroz gomilu scena kojima baš i nisu vidjeli smisao. Da ne govorim kako su odnosi među likovima nezanimljivi (pri čemu uopće nisam shvatio tko koga hebe ili želi pohebati ili je pohebao). Drugi problem: sirovi efekti. Ne shvatite to krivo, sirovi efekti znaju biti dobri, ali ovdje je opis sirovo upotrijebljeno u lošem smislu. Meni je dan danas Dante’s Peak pojam vulkanskog filma (iako ga većina baš i ne voli) i kad vidite loše primjere zemljopisa na ekranu (u jednom trenutku vulkan je na domet pljuvačke od hotela, a u drugom kojih desetak kilometara dalje) i lošu upotrebu pirotehnike (ipak nisu mogli sravniti pravi hotel sa zemljom, pa čak ni maketu) vidi se da je komad materijala bio prevelik za progutati. Nedostaje i neke akcije, tj. cliffhanger scena. Postoje samo dvije, prelazak rupe na cesti i prelazak srušenog mosta. Izvan toga skoro pa ništa. Nema napetosti, nema adrenalina. Dodajte k tome da su glumci svoj posao radili ili ljuti ili pod prisilom pa nije teško zaključiti ni zašto je film bio jezivi flop u kinima (na 20 uloženih vratio je jedva 3 milijunčeka) ni zašto ga se dan danas drži za jednim od najgorih filmova katastrofe uopće. Pošto ja volim istaći i dobre stvari… hah, plakati su mu zakon, savršeno holivudsko prodavanje magle jer vidite zgrade koje se ruše i vatru, ali toga tamo nema. Lijepo je vidjeti i sve te glumce na okupu, pa makar svi bili loše volje i uvijek mi je OK vidjeti kad netko pokušava napraviti film koji nema teroriste, bombu i tako to. Osim toga, teško da će zadovoljiti i one najzagriženije pobornike žanra.


IMDb

Trailer

Nakon fine pauze i malo odmora (doduše radnog) da zapišem i pokoju riječ već kad sam jedan film iz branše sličnih stavio kod kolege Dragonragea. Inače, ako vam se čini da se u posljednje vrijeme ovdje spominju nekakvi privatni deksteri, to je posve namjerno, uhvatio sam se čitanja i ponešto pisanja o takvima, pa sam odmah nekako nadovezao i filmove. Već kad sam u elementu, jel’ te. I mogu javno reći da se ovakvi filmovi više ne snimaju. To je tragično u smislu da je puna gomila potecionalno zanimljivh priča ostala tamo negdje u arhivi zaborava, a radi veće zarade, klasika se prilagođava ukusima mlađe publike. Ne shvatite to krivo, novi Sherlock mi je zabavan film, ali postoji temeljna razlika između onog što taj lik ustvari jest od onog u što je pretvoren. Zato uzmem nešto malo starijeg. Većina ne vidi neke prednosti u tome, filmovi s prvatnim detektivima nisu posebno inovativni i jedino što se u njima mjenja jeste godina radnje. Lik kao takav ostaje gotovo isti. I dok je to u knjigama posve OK, u filmu ipak privlačnost ovisi o glumcu koji ga igra. Paul Newman je već odigrao lik Lewa Archera u Harperu, i napravio je to u skladu s vremenom. Deset godina kasnije, napravio je to opet i svoju izvedbu prilagodio novom dobu. Rezultat? Odličan. Ali to je moje mišljenje.

Archer ovaj put dobiva poslovnu ponudu od “one koja je otišla”, bivše za koju još ima nešto osjećaja. Treba njegovu pomoć jer je netko uvjenjuje, no ta ucjena samo je vrh ledenog brijega na kojem se nalaze obiteljski odnosi, pa onda odnosi posluge s obitelji, pa su u igri i naftna bogatstva, pa prijevare, pa loši naftni magnati…itd, itd. Archer započinje posao time što mora pronaći nestalog vozača obitelji, ali to ga odvodi do novih slojeva priče te da vam je cijelu ispričam trebao bih uzeti sadržaj romana te vam to prepisati. Ima elementa klasičnog noir filma, ali oni ovdje ne prevladavaju, a i lik je postao ciničniji od svoje pojave u Harperu, iako s jednakom upornošću. Priča leži na likovima te stvarima koje se događaju između njih ispričani kroz međusobne interakcije uz ponešto korektne akcije, koja tučnjava i pokoji ispaljeni metak. Čista akcija nikad nije ni živjela u ovakvoj vrsti filmova.

Paul Newman svoj dio odradio je vrhunski, gotovo bolje nego u Harperu, čak i zrelije jer je već bio bolji glumac. Znam kako to zvuči, naravno, ali u Harperu je tek uzimao zamah, pa je i izvedba bila poletnija. Ovdje je više cinik, ali i sarkastičan istražitelj s kojim se može poistovjetiti jer on je neka vrsta i promatrača kroz čije oči pratimo sve. Manju ulogu odigrala je i njegova stvarna žena Joanne Woodward (jedan od rijetkih iskrenih hollywoodskih brakova koji je trajao 50 godina) kao bivša djevojka, sada klijentica, a ubacila se i jako mlada Melanie Griffith (22 godine tada) kao razmažena kćer obitelji. Materijal nija baš skrojen za prevelika glumačka dostignuća, no legendama to ionako nikad nije predstavljalo problem da pokažu što znaju i bez toga. Slojevit krimić, pune priče, dobrih likova… možda nisu najpoznatiji dio Newmanove karijere, ali su svakako najkvalitetniji ili barem pri vrhu bilo njegove karijere, bilo samog žanra.


IMDb

Trailer

Već sam u nekoliko navrata pisao o privatnim detektivima na ovim stranicama i , kako stvari stoje, bit će toga još. Čovjek uvijek otkrije ponešto dobro ako zagrebe malo po prašnjavaoj arhivi, no da budem odmah iskren, ovaj put je inspiracija došla iz smjera književnosti pošto sam odlučio malo prorešetati opus Rossa McDonalda, američkog pisca hard-boiled proze kojeg smještaju rame uz rame s velikanima kao što su Raymond Chandler. McDonald je, osim što je bio vrsni pisac, uspio popuniti sliku privatnog dekstera i postaviti ga na vrlo visoku poziciju u književnosti, a vjerujte mi na riječ kad vam kažem da se radi o romanima koji se ne ispuštaju samo tako iz ruke. Jako dobri zapleti nadopunjavaju se s jako dobro osmišljenim likovima te bi se svatko tko voli dobru misteriju mogao pronaći u njima. I, posve slučajno koristeći se Wikipediom (da netko ne kaže kako i od nje nema koristi) naletim na podatak da je McDonaldova serija o Lew Archeru i ekranizirana u dva navrata. Doduše, lik se u filmu zove Harper, Lew Harper, jer je Paul Newman vjerovao kako prezimena na H donose sreću, i filmovi su kao i knjige, štivo koje se mora pogledati jer imate osjećaj kako si je netko dao truda da to bude rasni krimić kakvi se nikad nisu snimali u prevelikim količinama.

Lew Archer je privatni detektiv koji ima mali ofucani ured, izbijani Porsche, stav i nastup tvrdog momka, te je na putu prema bogataškom imanju gdje ga dočeka poslovna ponuda kakve su obično pravi mali raj za poduzetnike njegova kalibra. Nestao je lokalni biznisman, njegova žena je hladna kučka kojoj je do njegova zdravlja stalo koliko do lanjskog snijega, ali što će svijet reći, pa je Archer zato tu. I što nitko ne voli policiju. Archeru pak ne treba dugo da shvati kako je kompletna obitelj generalno sjebana jer tamo nitko nikoga ne voli, počevši od žene, pa do kćeri, koja voli tresti guzom ispred svakog tko je ne poznaje, preko osoblja koje voli u sva gurnuti svoj nos. U igri su i neki mutni krimi tipovi, lokalni čudaci, zadimljeni barovi u kojima udara jazz glazba, otmica, ucjena… gomila toga koja se na kraju uredno posloži u cjelinu.

Sadržaj kao takav nemoguće je prepričati jer je kao i knjiga, prati sve pravce radnje, što je način na koji su se nekad radile ekranizacije. Vrijeme kad se roman uzeo da bi se po njemu snimio film, a ne samo iskoristila ideja. I Archerov lik je moderniji dečko od svojih suradnika Sama Spadea i Philipa Marlowea, ne nosi šešir, ne nosi kišni kaput, zna s ženama, sluša jazz, zgodan je ko vrag (ipak je to Newman u mladim danima) i zna s riječima. Naravno, klasika je uvijek prisutna, pa je tako u ratnim odnosima s policijom ili bilo kakvim pojmom autoriteta, ženske su malo stereotipne, počevši od kučki, pa do lagane robe, ali ono što ovdje vrijedi jeste sama priča. Kad je gledate imate dojam da se odvija u više slojeva, što dodaje osjećaju da ste nešto i gledali. Ono što će biti mala smetnja jeste što se osjeti drvenija režija, kao i upotreba nekih već odavno zastarijelih trikova pri snimanju: likovi sjede u autu iza kojeg je nadodana pozadina, ali tako se to nekad radilo. Ali, tu je i ono što ja zovem impresivan cast jer Newmanu društvo prave Lauren Bacall i Janet Leigh. Archer će Newmana pratiti kroz cijelu karijeru, točnije, vratit će mu se 10 godina kasnije u The Drowning Pool-u, a zaokružit će trilogiju Twilightom, koji, točno rečeno, nije dio Archer serije, ali je trebao biti, pa je umjesto toga zamišljen kao posveta ovim dva filma. Imate ukus za privatne dekstere koji samostalno rješavaju komplicirane slučajeve? Lew Harper je čovjek trebate nazvati.

Twilight (1998)

Posted: 30 studenoga, 2011 in Gene Hackman, Neo-Noir, Paul Newman, Thriler

IMDb

Trailer

Za sve oni koji velikom pogreškom kliknu na ovaj tekst misleći kako će ovdje pronaći poznato društvo sastavljeno od Belle, Jacoba i Eddy-boya imam jednu važnu vijest – you’re shit out of luck! Osim tog nesretnog imena, dva filma nemaju baš ništa zajedničko, a da je to nesretno ime stvarno nesretno govori i podatak da ovaj naslov nećete samo tako pronaći, o prijevodu da ne govorim, no upornost se isplati jer, nakon što prođete kroz sve šljokica/sjaj nastavke, nekako će iz gomile izroniti ovaj mali naslov, a da ga vrijedi tražiti mogu potvrditi i tri glavna glumačka imena. Paul Newman, Susan Sarandon i Gene Hackman. Ako vam se učinilo da sam i u prošlom postu pisao o starom Gene-u, to je jako dobro zapažanje jer imam neku listu filmova za gledanje koji uključuju njegovu malenkost, no o tome kad dođe vrijeme. Ovdje je važna jedna stvar – ako ste tražili ovaj novi Twilight, onda jednostavno možete i produžiti jer ovaj Sumrak vam se neće svidjeti, već to znam, imam šesto čulo za takve stvari. Ovo je jedan fini, mali, klasični, stara škola noir triler kakvi su faktički izumrli, skoro ko i dinosauri, ali uvijek je lijepo sijetiti ih se.

Kako ja još uvijek nisam posve odustao od nekih nazovimo ih spisateljskim ambicijama, tako u srcu imam posebno mjesto za privatne dekstere koji rješavaju slučajeve kompliciranije od raspodijele državnog proračuna, a ovdje imamo baš to – ostarijelog detektiva koji na prijateljevu zamolbu ide obaviti mali poslić i, kako to već, stvari krenu južno od dobrog. Netko je mrtav, netko zna o nekome nešto, a naš dekster kreće u pravu malu avanturu koja uključuje njegove prijatelje, zločin star dvadeset godina i nekoliko potencionalnih sumnjivaca. Za sve one koji su ikad čitali neki krimić stare škole već bi trebali znati kako to ide, junak, zgodna djeva, malo udaranja po glavi i pokoji revolveraški obračun. Također, ono što me znalo iritirati kod nekih starijih naslova, jesu drveni dijalozi, što je ovdje…stvar koja ne postoji. Dijalozi su odlični, životni, vrckavi, duhoviti i u svrhu radnje. Sam film ima smireni tempo i već vidim kako će nekim naviklima na bum-tras Hollywood proizvode biti prespor, čak i statičan (na nekim scenema djeluje kao da se radnja odvija na kazališnim daskama) ali to ima svoju svrhu – da se glumcima omogući što bolja interakcija kako bi dali svoje the best izvedbe.

Već kad sam kod toga, Newmanu ovo nije prvi izlet u detektivske vode, već je igrao sličan lik u Harperu i The Drownnig Pool-u, koji su ekranizacije tvrdih krimića Rossa McDonalda, a Twilight nekako zaokružuje cjelinu, iako službeno nije nastavak tih filmova. Kako je on ovdje the man of the show, tako je dobio i najbolje stvari: biti ciničan, biti cool i čovjek je stvarno lafčina, iako nikad nisam bio neki posebno jaki fan njegovih filmova. Hackman je podrška, ali ne baš izražena jer je sporedna uloga, i to poprilična, a Sarandonka jednako tako, samo s boljom minutažom. Ona i Hackman su par koji ima svoje tajne i misterije te su i dobili takvu minutažu, u nedostatku boljeg opisa, dok se priča više koncentrira na Newmana i njegovu istragu. Ovdje je zalutala i jedna mlada Reese Whiterspoon, koja se nije libila izbaciti sise u prvi plan kako bi privukla pažnju na sebe (već kad je glumački tako ograničena je’l) a uletio je i mlađahni Liev Schreiber kao jedan od likova – generacije, ujedinite se. Priča kao takva i nije nešto posebno komplicirana (premalo likova je tu da bi se mogao raširiti krug osumnjičenih) ali zanimljivo je doznati što se to ustvari dogodilo prije 20 godina. Nešto dobiješ, nešto izgubiš, tako to ide. Sporog tempa, s ležištem na likovima (ima i nešto malo akcije, da ne bude baš toliko spor) atmosferičan i s probranim dijalozima – nije za svakoga, ali tko pogleda mogao bi biti zadovoljan. Ja sam bio, ali ja sam inače slab na ovakvu vrstu filmova, pa i nisam neko objektivno mjerilo.