Archive for the ‘Peter Hyams’ Category

Capricorn One (1977)

Posted: 26 travnja, 2014 in Peter Hyams, Thriler

Capricorn_one Capricorn One 1977 MSS-dvdcover-3 Capricorn_One_Dutch-front capricorn-one-1977 capricorn-one-movie-poster-1020466094.jpeg fe2afea599ef5f0d5373a7604f3a2d5d

IMDb

Trailer

 

Amerikanci su 1969 godine sletjeli na Mjesec. Ako vjerujete propagandi, naravno. Do dana današnjeg postoje urbane glasine i teorije zavjere kako je sve to bilo lažirano i snimljeno negdje u pustinji Nevade. 1977 godine Amerikanci su odlučili osvojiti Mars. Na isti način. Filmovi koji nastanu na račun opće šale i dobrog gega (svi mi ipak znamo da su ’69 godine sletjeli na Mjesec) znaju biti… pa, idemo reći zanimljivi, a Capricorn One jedan je iz takve grupacije. Nastao je na osnovi ideje kako je cijela ideja slijetanja na Mjesec lažna, no umjesto da se poigra sa samom idejom kako je to napravljeno, radnja neočekivano skreće u trilere zavjere koji su u tim godinama palili i žarili po kinima. Tri godine prije ovog naslova u kinima se pojavio The Parallax View, koji ima sličnu radnju (Capricorn je ”popalio” pola dobrih stvari iz njega) no, iako je riječ o rasnom i stvarno dobrom trileru, imao je malenu boljku koja se zvala izostanak suvislih pojašnjenja. Pitanja nisu dobivala odgovor, za konačni zaključak morali ste malo zamišljati (ne da je to loša stvar, dapače) i imao je popriličan crnjak od kraja. Capricorn One malo olakšava stvari, nudi odgovore, nudi ”tko” i nudi ”zašto”, ali, iako to zvuči možda malo banalno, to mu je jedna od prednosti (pojašnjenje za to će uslijediti nakon reklama) i uopće ne čudi da ima jedan zanimljivo pozitivan underground status kojemu godine nisu naškodile. Ono što je još zanimljivije, ako ste malo pratili cijelu tu priču oko mogućeg lažiranja slijetanja na Mjesec, jedan od razloga zašto to nije prevara jest činjenica da u to vrijeme nije bilo, ironično, tehnologije preko koje bi to napravili. Taj detalja je isto ukomponiran u film, a stvarno morate voljeti kako neki redatelji znaju izvući najbolje iz naočigled smiješnih stvari, zabavnih čak, i pokazati što se sve može napraviti s dobrom – teorijom zavjere.

Dakle, misija na Mars. Svi su sistemi ON, čeka se odbrojavanje, pale se motori. No, zajeb. U zadnjem trenutku NASA skuži da od osvajanja Marsa neće biti ništa jer su napravili loše proračune te će, umjesto tri vitalna astronauta, snimati tri jako nesretna leša. Zato izvuku astronaute van, presele na tajnu lokaciju i odluče cijelu stvar – lažirati. I stvar ustvari uspije, malo filmskih kulisa, malo ometanja signala, malo glume i svi su uvjereni da su Ameri osvojili Mars. Dobro, ne vjeruju svi, jedan novinar (takvi su najgori) shvaća da tu nešto ne štima, a kako je on jedno jako znatiželjno biće, tako će početi otkrivati sitnice koje se ne uklapaju (kao, recimo, da signal ne bi mogao putovati od Marsa do Zemlje toliko i toliko vremena – tehnički detalji koji bi srušili i pravo lažno spuštanje na Mjesec). No, pravo sranje se počne događati kad misiju treba završiti. Modul za spuštanje bez upozorenja doživi nesreću i izgori u atmosferi. Tri astronauta koja žive u tajnom komplesku tako postaju problem (ta ne mogu se živi šetati uokolo) a kad i oni shvate da su sjebani te da ih NASA želi upokojiti prije reda, jedino što mogu napraviti je pobjeći i pokušati sve razotkriti javnosti.

Filmovi Petera Hyamsa česti su gosti u ovom mom malom kutku, i tu su s razlogom. Osim onih očitih da su to sve stari filmovi, razlog je i što su kreativni te odgovaraju mom ne tako istančanom ukusu. Hyams je inače zanimljiv autor, posebice kroz SF filmove (Outland & 2010) ali i kompletan autor jer je sam pisao svoje scenarije i radio kao glavni za vizualni izgled samog uratka. Taj njegov vizualni pristup mi se sviđa, iskreno, pomalo štih 80-ih, ali je znao napraviti neke stvarno zanimljive kadrove. Što se tiče scenarističkih sposobnosti, pa, uglavnom su zanimljive, nekad čak i jako dobre, što, kad se u obzir uzme da čovjek zna i pošteno režirati, čini jako dobar spoj za kvalitetan film. Capricorn One je danas, kako rekoh, ponešto kultni uradak, ali naspram svojih ”kolega” poprilično podcijenjen. To je zato što nudi odgovore u sadržaju, ne lovi u mračnom i ne predstavlja sjene kao negativce. NASA je glavni bad guy ovdje (nije im smetalo, dapače, dali su svu moguću podršku snimanju jer im je bilo zabavno da budu predstavljeni kao velika zla organizacija) i njihovi motivi su jasni kao planinski izvor. Ono što film čini napetim jest što stvara osjećaj izoliranosti i bespomoćnosti (dio s astronautima) jer kao da nemaš izlaza kako je priča dobro zaokružena. Triler dio je odrađen isto tako dobro, uz male naklone prethodnicima koji su postavili klasične okvire za radnju (tajni susreti, stastanci u mračnim ulicama) ali i dobroj akciji koja se odvija kroz film, iako najviše na samom kraju. Mane, pitate vi. Jedina uočljiva mana koja bi vas mogla zasmetati jest što film ima pomalo nespretan tempo. Sporohodni, moglo bi se reći, jer dosta pažnje posvećuje detaljima, ali ponekad je to malo i previše. Akcija je isto tako pomalo kruta. Zamisao je lijepa, ali u to doba još nije bilo raznih tehnikalija koje bi to snimile bolje, pa ispadaju malo izvan tračnica (iako su akcijski prizori stvarno korektni). Za kraj vrijedi spomenuti i šareni glumački cast koji je doprinjeo da cijela ova priči sliči nečemu; James Brolin, Elliot Gould, Hal Holbroke, O.J. ”Ubojica” Simpson i Telly Savalas. Intriga, teorija zavjere nastala na temeljima pravih špekulacija, pošteni glumački cast, pomalo misterije, pomalo akcije, pomalo napetosti… pomalo svega što dobar film treba imati, zar ne?

1997955,j8lRRzimVq0aW57pvmyVDqVmzOSWbpC9rjF0BAr1M6cCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== 1997956,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 1997957,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwC5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 1997958,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1997960,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1997963,eNG94L0zQCAebyNka1bOwvr0q4mIk246jN+eyrzkVplITJLc6IrQdICKRHQwwzmm9lEb8kJ70HscVFem8gQIDw== 1997964,2ZszRrdlkp7knRVmpJlEf6Rsa6WvealzJUF0yOC831AtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 1997966,twfuS4tPPG706OcVbNpW1pZ5p_Vno74ZQTb2VWkhGliGqX42JuFh34AhEvoXE_vtQSFs+b87AXiTQEXCn3AC3Q== 1997967,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 1997968,twfuS4tPPG706OcVbNpW1pZ5p_Vno74ZQTb2VWkhGliGqX42JuFh34AhEvoXE_vtQSFs+b87AXiTQEXCn3AC3Q== 1997969,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1997970,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg==


l_86837_e3c5d0c5 l_93605_a467cded 600full-2010-the-year-we-make-contact-poster

IMDb

Trailer

Najgora stvar koja se može dogoditi jednom filmu je da bude nastavak nečega što je iz temelja promijenilo žanr u kojem je snimljen. Science fiction je oduvijek imao ”tehničkih” problema s time da bude prepoznat kao žanr koji može ponuditi više od jeftinih pulp zapleta, ludih znanstvenika i invazija alienskih snaga koje svoje sličnosti dijele sa svijetom kukaca. Nije da nije bilo pokušaja, pa čak i onih dobrih, no zli izvanzemaljci i razni biološko-nuklearni pokusi koji krenu krivim smjerom oduvijek su vrebali u pozadini, pružajući redateljima dovoljno materijala da fino zarađuju na prodavanju jeftinih priča koje bi zaboravili čim bi napravili dva koraka izvan kina. Pojavom 2001 A Space Odyssey stvari su se promjenile, na toliko načina da ih trenutačno neću ni početi nabrajati jer su već drugi, posve uspješno napravili pregršt analiza naspram kojih moje skromno mišljenje (a ja baš i nisam neki obožavatelj tog filma) ne znači ama baš ništa. Ali zato tu imamo nastavak, nazvan jednostavno 2010 (ponegdje dolazi uz neslužbeni podnaslov Year We Make Contact) čiji je najveći grijeh što je, kako napomenuh, nastavak jednog od najutjecajnijih filmova… uopće. Iako polomljen pod teretom usporedbi, isprebijan od strane onih koji su ga ocrnili bez gledanja, namjerno ignoriran od kritičara (jer tko je tamo neki Petar Hyams da se mjeri s imenom Stanleya Kubricka) film je, na kraju te nesretne ”odiseje” ipak prepoznat kao uradak koji ima svoju vrijednost, pa čak i prednosti bez obzira na slavnog prethodnika. Rekao bih da je to poštena, fer play i posve dobra procjena jer osim činjenice da dijele isti svemir, dva filma su posve suprotna i gledati na njega samo u svojstvu nastavka znači propustiti fini komad realne fantastike koja, ako ćemo baš iskreno, nije nikad pravo ni zaživjela u samom žanru. Prednosti ili mane, ovisi o vama, ali mi ćemo započeti našu priču…

…deset godina nakon događaja iz 2oo1. Misterija svemirskog broda Otkriće, koji stoji ”parkiran” u orbiti Jupitera, još uvijek nije razjašnjena, kao ni ona koja uključuje crni monolit. Rusi i Amerikanci još uvijek igraju svoje hladnoratovske igre, tko će koga zeznuti i na koji način. Jedna od tih ”igara” povezana je i s Otkrićem pošto Rusi imaju veliku prednost i postoji stvarno iskrena mogućnost da dođu do broda prije Američke posade. Ipak, u duhu međunarodne suradnje (i činjenice da o operativnim sustavima nemaju blagog pojma) predlažu Rusko-Američko suradnju kako bi dobili odgovore. Svi zajedno. Rusi tako postaju međuplanetarni taksisti za tri člana američkog space programa, koji ustvari nemaju nikakve veze s istim. Jedan od njih ide tamo da vidi može li doznati zašto je famozni kompjuter HAL doživio živčani slom, jedan ide vidjeti može li Otkriće otparkirati i vratiti natrag na Zemlju, a treći član odlazi na putovanje radi osobne grižnje savjesti pošto je on poslao prvu ekspediciju prema Jupiteru. Pronaći izgubljeni brod nije teško, kao ni preuzeti ponovo kontrolu nad njim, gdje čak i HAL pokazuje sklonost suradnji, ali baš kad se pomisli kako posvuda cvjetaju ruže, počinju se javljati novi problemi. I povezani su sa misijinim starim poznanikom: crnim monolitom.

Da bi nastavak bilo kojeg filma uspješno funkcionirao treba napraviti sljedeće: ponuditi nešto drugačije. Ako uspijete, naravno, suzbiti instinktivnu odbijajuću pomisao da je ovo nastavak 2001 Odiseje, bez problema se uočavaju dvije stvari koje 2010 razlikuju od toga da bude još samo jedan bezlični nastavak u nizu. Jedna su odgovori. Sva pitanja imaju svoje odgovore i poigravanje s pružanjem istih može dovesti do zanimljivih rezultata. Redatelj Peter Hyams nije išao nekakvom sporednom prečicom i odlučio ponuditi gledateljima svoje viđenje stvari već se, kao i njegov prethodnik, odlučio držati pisane riječi slavnog Arthura C. Clarka. No, samo pružanje odgovora na to zašto je superkompjuter HAL odlučio… malo prorijediti svoju posadu povezano je s drugom stvari dodanom u filmu: dobrim starim misterijem. Brod Otkriće postao je nešto kao olupina Titanica, sveti Gral svih istraživača, i ponovno reaktiviranje njegovih pogona, upotpunjeno s kadrovima praznog, hladnog i mrtvog broda bez muke ostvaruju pravi omjer jeze, napetosti i dobre svemirske avanture. Cijeloj priči pomažu i više nego dobri specijalni efekti, od kojih ”svemirske šetnje” djeluju itekako uvjerljiv čak i danas. Ali tu postoji i još jedna različitost jer 2010: Druga Odiseja svoj vizualni identitet temelji na konceptu realnosti te unutrašnjosti svemirskih prostora (Leonov, Otkriće) djeluju mračnije, prljavije, više kao nešto što se upotrebljava na redovitoj bazi, a ne samo pokaznoj. Film time dobiva dosta, ali ujedno se uklapa i tadašnji trend science fiction interijera koje je prve predstavio Alien, a koji danas više gotovo da ni ne postoje.

No, efekti i popratne pogodnosti koje pružaju, bili bi zanemarivi da ovaj put glumačka ekipa nije popunila one elemente koji su mogli ostati prazni. Helen Mirren, Roy Scheider, John Lithgow (malu povratničku ulogu ima i akter prvog dijela – Keir Dullea)… samo su neki od onih koji su se isprsili i odradili junački posao, vjerujem, potpuno svjesni da će ih dočekati nož kritike što god da naprave. Svjestan da radi nastavak nečega što sasvim sigurno neće nadmašiti, Hyams se ne libi upotrijebiti svoje junake kao još jednu prednost, ocrtavajući im karaktere u kratkim, ali efektnim crtama te mu je uspjelo ubaciti i malo zdravog humora tipa da svemirski inženjer (Lithgow) ima fobiju od – svemira. Treba biti iskren i reći da film ima i jednu…pa, ne toliko strukturalnu manu, koliko tehničku nezgrapnost. Uvođenje stare rusko-američke hladnoratovske igre imamo lijepi , skoro pa sentimentalni, podsjetnik na prošlost, ali u smislu radnje baš i ne funkcionira osim da podigne napetost. Nepotrebno jer 2010 ima ono što 2001 nema: utrku s vremenom, koja je direktno povezana s odgovaranjem na pitanje o crnom monolitu. Iako, zamjerka toj nadogradnji Clarkova predloška i nije velika jer je i on ubacio dobro staro rivalstvo u knjigu, no, da se spomene u kontekstu završnog proizvoda. Možda nije tako psihodeličan, mističan i impresivan kao slavni prethodnik, 2010 svejedno nepotrebno nosi teret neželjenog nastavka jer, gledano by the book pravilima, njegova prednost leži u drugim, možda prizemnijim stvarima, i to je jedini način na koji bi ga se trebalo gledati. Jer, ako ste filmski snob i skloni omalovažavanju svega što ne nosi potpis nekog filmskog velikana, može se dogoditi da propustite komad intrigantnog science fiction materijala koji, skoro trideset godina kasnije, još uvijek nije počeo pokazivati tragove starenja i zamor materijala. Intrigantan, vizualno dostojan, pa čak i napredan, fino ispričan i pregledno režiran samo su neke od prednosti koje vrijedi spomenuti u završnom slovu, jer ako vas to ne privuče da se otisnete u drugačiju odiseju onda ništa drugo i neće.

2018381,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2018382,dmlIx1J9hN_J51+yM2fLw5kjflLICuab_dnmLcCpzMBYQkfucX_Bf9LIirBGLfOGWhKMw_OUhUtlDdGRWW3BLA== 2049680,kbAjQ2AVf2rYpUKme42Sv4p5RZ5tEmm90NM5dkbf0Rr7Y6ndrWVt3TSkakTsbdK0YDjzV1xJTYwtQa_3w1eR_w== 2049681,dO_Z8ccVL3aZEhxqReihxcKuV_rcaLT+RmES9Vem3ol4yH5dzGfraQSztuop7g8E2nGELzdyrhtIXcIJJUmZxQ==

2018371,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2018372,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 2049682,z+Bg4oJPl3Uow68TZvwwLwUroV4SU8PL9AvPW44uu0r37f0lxjx99739iAnbLhL0RGx37Cc1sqYCy1AsbIYeeA== 2049685,nNAXiVIEjJ6cQinF_vUhr_8pbcYuPIvy6OggEqGUCnRGjloOH+T4rMz5VSWRYOGwLjvcjUu1YrRzqTUZsIYyBg==

2018374,I+itjQNbbsIPdeHfH5QPZ6PEBNbPPFIY0VFErXlJDyZP0rbUt26RFhhmuXnOw6Bi4NnXgDt0R2J_KaN4_5HgvQ== 2018376,vDnNqNCUY59bwdmGLijc7bjpb7nYNMOvtBuZhi+z7IpZbyoRyQr0k4DClfJnxi27+GhwMUl_m1kFrUceacqBGQ== 2018378,9ar8aNZCpk__u078l49wc9OvjOi+QMyx5QIFISJwG6MbGRndQYnWHYFWdrgL9MAyUbryxNjuZjPcu+ryhhIDQw== 2018379,MbhjPnhzH0nevgGafNKV8wl7DpnFTcGSSHR6CmBvwP8lSnW2HGXRz8mC0AbWIOgbWQ9iEmqNIVlgd8W8TRSliA==

Running Scared (1986)

Posted: 9 siječnja, 2012 in Akcija, Komedija, Peter Hyams

IMDb

Trailer

Kada vam netko nabaci pojmove: 80-te, film, akcija, komedija, buddy-buddy što vam prvo dolazi na pamet? Lethal Weapon? 48 Hours? Beverly Hills Cop? Možda nešto malo manje eksponirano kao što je Stakeout ili Red Heat? Možda Tango & Cash? Kako god bilo, ni s jednim od tih naslova nećete pogriješiti, sve su to 80-te, sve su to poznati filmovi (neki više, neki manje) svi imaju taj osnovni plot o nekakvom off beat buddy-buddy paru, korektna količina ispucanih metaka (neki više, neki manje) i komediju kao začin koji se dodaje glavnom jelu. Pošto sam o nekoj poznatijoj braći već pisao, da vas malo iznenadim nečim za što možda i znate da postoji, možda ste ga čak i gledali, no ako vam je i prošao ispod radara ne trebate se uzrujavati oko toga, niste jedini kojima se to dogodilo. Ako možda imate sjajno pamćenje onda ste možda i čuli za ovaj naslov po njegovom nadasve nadahnutom lokalnom prijevodu – Dva vraga iz Chicaga. Bilo kako bilo, red je za malo prisjećanje.

Danny i Ray dva su policajac iz Chicaga, mudrijaši, brzi na jeziku, čak i oružju kad zatreba, sanjaju o povlačenju na sunčanu Floridu i sve što trebaju napraviti jest uhvatiti dilera po imenu Gonzales. E, sad, da ne bude jednostavno, Gonzales je skliska riba, ne da se samo tako, pa naši junaci imaju malih problema da ga uhvate, i u tom postupku će razbiti pokoji auto, ispaliti hrpu urnebesnih replika, a neće izostati ni završi obračun. Ima čak i jedna unikatna potjera. S autima. Koji idu po željezničkim tračnicama. Što da vam dalje pričam, film je urnebes, uz sve moguće klišeje koji idu uz to. Naši su junaci pomalo nedozreli, vole se verbalno nadmudrivati, imaju kapetana koji ih baš i ne voli, zna čak i galamiti na njih (ah, taj klišej nikad ne zastarijeva) jedan ima malih issues s bivšom ženom, tu je i nezaobilazna galerija kriminalaca koji kao da su trening imali u grupi TNT, a kad sranje dođe do plafona, glavni krimić će oteti ženu našeg junaka. Razlog? Ogromna količina kokaina, što bi drugo bilo.

Moram jedno naglasiti – Billy Crystal je jako duhovit tip. Pokraj njega komedija izgleda tako jednostavno, ima facu, ima riječnik i ima nastup, kad ga gledam ne mogu ostati ozbiljan. Gregory Hines je zrno slabiji (iako njegovu karijeru baš i nisam pratio) no s Crystalom ima zakon kemiju na ekranu, njih dva imaju usklađeni takt, dobro se nadopunjavaju i djeluje posve prirodno kad treba izgledati izvan takta na ekranu. Priča sama po sebi i nije nešto pretjerano komplicirana, čak ni originalna (glavni lik je diler, što očekujete) no malo je… neobično vidjeti da glavnog negativca igra Jimmy Smits. Film je pomalo naglašen na komediju dinamičnog dua, ostavljajući sporedne stvari poprilično površnima, ali da to predstavlja nekakvu manu, i ne predstavlja. Akcija je korektna, ali ništa spektakularno te je u većoj mjeri zabavna više nego ozbiljna tako da bi obje strane gledatelja mogle biti zadovoljne. U svoje je vrijeme bio sasvim pristojan kino hit, u tolikoj mjeri da su se radili i planovi za nastavak pod nazivom “Still Running”, no glavni dvojac ih je sve odbio iz razloga što su bili, više-manje, klonovi originala. Pametna odluka, reklo bi se. Stoga, iako se nikad nije probio među top 10 ekipu koja je gledanija, poznatija i izvikanija, bila bi prava nepravda posve ga zaboraviti.

The Presidio (1988)

Posted: 19 prosinca, 2011 in Akcija, Peter Hyams, Sean Connery, Thriler

88875_front

IMDb

Trailer

 

Gledajući objektivno, The Presidio je slab film, jedan od onih koji djeluju kao da smišljeni na osnovi jedne ideje, skromne pritom, i gdje je ta ideja rastegnuta kako bi bila dovoljna za jedan film, popunjena s nekoliko sekvenci koje bi dodatno podržale ono što je scenarist zamislio. Ako malo spustimo kriterije i progledamo kroz prste, The Presidio ispada posve zadovoljavajući uradak za jedno, možda eventualno dva, neopterećena gledanja i koji cijelom svojom dužinom i širinom ima potpis – nastao u osamdesetima. Kada se govori o dotičnom razdoblju onda se može pomisliti na svašta, od lošeg, pa do odličnog, ali ono što je zanimljivije jeste kako su neki filmovi čak i sa tako tankim idejama uspijevali biti gledljivi, pa čak i steći određeni krug gledatelja, ako su na njima radili ljudi koji imaju određeni kredibilitet u filmskom svijetu. To nije nužno dobra stvar, da se razumijemo, popriličan broj filmova provukao se na osnovi glupe priče i dobrog glumačkog nastupa, čak i samo na osnovi toga što su bili drugačiji od ostalih, ali u svemu tome treba gledati dalje od zacrtanih granica, onih okvirnih, jer obično se može prepoznati kad netko uloži dodatni napor da napravi nešto što neće biti tako loše kako izgleda na pravi pogled.

Presidio je vojna baza u San Franciscu, barem je bila još tamo u osamdesetima, i bila je jedna od najvećih da je imala status samostalnog grada, što je značilo i samostalnu upravu gdje ona gradska nije imala pristupa. To je u osnovi temeljna ideja, spojiti dvije uprave u jednu cjelinu, a da se bježalo od klišeja, nije, ali u obzir uzimam da se o samoj upravi Presidia (ustvari svih sličnih vojnih baza) zna jako malo, ako niste stacionirani vojnik ondje. Mjesto radnje kao takvo svakako je intrigantno, a spajanje dvije uprave događa se kroz ubojstvo mlade časnice te bijegom njezinog ubojice u gradsku zonu, radi čega se mladi, nabrijani i hot shot policajac mora udružiti s krutim, strogo po pravilima pukovnikom. Iako ovo zvoni na poznate buddy-buddy tip filmove koji su upravo u osamdesetima imali svoj procvat, to je tek djelomična istina. Osnove su tu, suprotni karakteri, jedan ne podnosi drugoga, ali na sve je nadodana građa njihova odnosa. Naime, dva se glavna lika poznaju od prije, i ne ljube se baš previše, a kad se u sve to ubaci svojeglava pukovnikova kćer, stvari će postati još napetije. Priča o ubojstvo ubrzo, kroz istragu, postaje nešto puno veće, a uključuje švercanje dijamanata, neke zaostale vijetnamske stvari (taj fetiš osamdesetih) i ljude koji nisu ono što bi trebali biti.

Kad se počne stvarati veća slika od one iz uvoda film iskoči iz tračnica, ne previše i ne drastično, ali radnja počne krivudati posvuda. Iako se nikad posve ne izgubi nit vodilje, stječe se dojam da se htjelo napraviti više i ambicioznije nego što je scenariju to pošlo za rukom. Nastupi Seana Connerya i Marka Harmona uspijevaju zadržati pažnju gledatelja svojim izvedbama, s time da prvom uloge čvrstih i sve-po-pravilu tipova poprilično dobro stoje dok je drugi donekle i nesretan izbor za svojeglavog policajca sklonom kršenju pravila. Ipak, scenarij obojici dopušta ponešto improviziranja i obojica su tu šansu iskoristili dobro, popunjavajući minute praznog hoda dobrim starim verbalnim nadmudrivanjem, stvarajući kemiju koja funkcionira bolje nego neki drugi dijelovi radnje. Teško da bi se mogao nazvati nekakvim odličnim remek djelom, pa čak ni uratkom koji će vam dugo ostati u sjećanju, no kad se zbroje svi njegovi sastojci (istraga, različiti karakteri, mjesta radnje) dobije se opuštajući materijal koji ne opterećuje previše i koji pruža posve dovoljno zabave za jedno pošteno gledanje i ako se ne razmišlja baš previše o samoj logici, može se dogoditi da vas i uvuče u radnju.  Samo nemojte očekivati previše, uvjet koji je preporučljiv prije gledanja.


IMDb

Trailer

 

Pronaći dobar science fiction film predstavlja mi problem. Probirljiva sam duša, neću reći istančanog ukusa, ali imam neke odrednice kojih se volim pridržavati. Blade Runner je bio nedavno na repertoaru, a njega spominjem samo zato jer vas želim upitati; znate li kolika je muka pronaći film koji spaja osjećaj svakodnevice i futurističko okružje? I da se u postupku ne požali trošak uloženog vremena? Poprilična, ako ćemo iskreno, nema ih previše. Krivim Spielberga i Lucasa, zeznuli su osamdesete svojim blještavim efektima i oni iole ozbiljniji igrači nisu imali šanse preživjeti u novom zaletu posustalog žanra. Ipak, uvijek se zna pronaći pokoji biser zakopan duboko u naslagama prošlog vremena, samo treba malo prokopati. Outland (ili kronično nemaštovito prevedeni Planet Prokletih) nije posve nepoznat film, dapače, ima jedan mali povoljni status koji ga drži u dobrom sjećanju onih koji idu drugačijom prugom od one kojom putuju gospoda Spielberg i Lucas, ali to je otprilike sve. Zanimljivost vezana uz njega? Ovo je pred bladerunerovsko doba, snimljen je godinu dana ranije i gotovo da odiše onim nečim…drugačijim što će sa Scottovim poznatijim naslovom doći do izražaja.

No, na njega ne treba gledati kao na još jedan pokušaj revitalizacije osnovnih pitanja koji razgrađuju ljudskost kao takvu i ono što nas čini ljudima, film je nešto drugačije, ali opet svjetski prepoznatljivo. Drugačije nije ni moglo jer je ovo je klasični vestern smješten u science fiction okružje, redatelj Peter Hyams adaptirao je poznati vestern High Noon u svoju verziju viđenja cijele priče te postoji cijeli niz nanovo rekreiranih scena, počevši od one u baru gdje O’Neil traži asistenciju i dobije tihu odbijenicu od građana, do dolaska revolveraša space shatlom, koji mijenja vlak. Uloga usamljenog pojedinca protiv sustava (ali i trojice individualnih gunmena) Conneryu stoji kao salivena. Opuštena izvedba, dobra kondicija za akcijske scene, prirodna karizmatičnost – on je tip za kojeg bi voljeli da vam čuva grad, pardon, radno područje. Ni ostatak casta ne zaostaje. Peter Boyle kao dežurni bradati negativac nema previše manevarskog prostora, ali dovoljno ga je vidjeti i već ga ne volimo. Frances Sternhagen baš i nije nešto kao previše opuštena doktorka koja našem junaku daje podršku. Prisilna vrckavost i wanna be duhovitost ne leži svakome, ali možemo mirne duše zaključiti da ne predstavlja tipičan ženski lik kakve smo navikli viđati u ovakvim filmovima.

Izgled filma je za svoje godine jednostavno fascinantan. Od “vanjskih” kadrova rudnika i scena gdje shutle slijeće, pa da skučenih hodnika tipično hladne unutrašnjosti korporacijske tvrtke sve djeluje tako… realno. Ovdje nema X Wings-fightera koji love Zvijezdu Smrti i gotovo da se može osjetiti zadah umjetne klime, prenatrpanost prostora i hladna korporacijska mašinerija. Kad O’Neila ostavi žena radi svega toga, vjerujemo joj da joj je puna kapa svega jer cijelo okružje je jednostavno deprimirajuće. Vizualno film izgleda fantastično, a pomaže i to što je Hyams discipliniran redatelj (danas bi ga se moglo nazvati i prekrutim) i pažnju zadržava na detaljima, bez forsiranja dramatike da bi dobio na zanimljivosti. Također – pohvalno – ne objašnjava nam nešto kao glupom trogodišnjaku. Futurističko okružje, da, ali ono je tu radi likova te služi u onoj svrsi kako bi služio i ured na Wall Streetu. Istu stvar radi i Scott u Blade Runneru, te je zanimljivo kako se isti često spominje kao prekretnica u SF vodama, dok je Outland zanemaren, iako im je vizualna strana, kao i korištenje istog u svrhu vođenja radnje, ista.

Iako, postoji pojašnjenje za to. Možda djeluje realno, ali glavni je lik izgrađen od mitova. Connery je tip koji će se sam samcat suprotstaviti korupciji. Da je možda sjeo i zaplakao onda bi imali o čemu pričati, ali ovako je to drugačija storija. Umjesto suza, O’Neil će uzeti sačmaricu i krenuti na put obračuna, a takvi potezi uvijek imaju simpatije gledatelja, no ne i kritike. U tome leži činjenica da film nije bio propast kao Blade Runner, činjenica je da publika voli junake. No, nije se baš nešto posebno ni proslavio. Na 16 uloženih milja zaradio je 18 do 20 milja. Skromno, u najboljem slučaju. Kritike su bile povoljne i općenito suzdržane, kako to već ide, a trebalo je proći i koje desetljeće da ocjene porastu, kako i to već ide. I do čega sve to vodi? Do remakea, naravno. Najavljen je još 2009, ali za sada još ništa dalje od toga. Što bi se reklo, i bolje.

Stay Tuned (1992)

Posted: 29 svibnja, 2011 in Komedija, Peter Hyams

IMDb

Trailer

Što mislite kako izgleda Pakao? Sumpor, vatrene jame, lava i slične stvari? Dajte, nismo više u srednjem vijeku, ovo je 21 stoljeće, sve se modernizira. Pakao nije nikakva iznimka, treba napraviti nova radna mjesta, pobijediti inflaciju, korupciju i još zabavljati trajne stanovnike. A porok svih masa jeste, idemo svi u jedan glas, – televizija. Program danas izgleda sličnije ovom iz dotičnog filma nego u doba kad je film nastao; razni debilni realiti showovi, još gori natjecatelji, kretenski koncepti u kojima sudjeluju oni željni barem 5 sekundi pažnje (o 5 minuta mogu samo sanjati) te još gori voditelji za koje ostaje čista misterij kako su uopće dobili posao. Anyway, bilo bi fer reći i pokoju o samom filmu, ne?

Roy i Helen Knable pripadaju oni američkim porodicama koje broje A) tatu ovisnog o televiziji, B) ženu frustriranu time što joj je muž ovisan o televiziji,C) umišljenu kćer koja misli samo na frendice i dečke, D) jednog genijalnog, neprilagođenog sina koji sve prvi skuži i E) obiteljski pas, zlatni retriver, kako dolikuje. A Roy jednog dana (odnosno večeri) dobije ponudu života, big ass televizor i pun vagon programa. Probni dar iz Pakla osobno. Žena popizdi, očekivano, ali još više popizdi kad ih televizor oboje uvuče među svoje programe bizarne Hell’s TV produkcije. Mama i tata trebaju preživjeti obrnute epizode poznatih serija, a na klincima je da ih izvuku van.

Ovako prepričan sadržaj… ne djeluje kao bog zna što. I to je, ustvari, istina. Film ni nema nekakvu posebno razrađenu priču, ona je ovdje tek toliko da postoji nekakva nit vodilja kroz gomilu skečeva koji parodiraju poznati TV i filmski materijal. Ono što je bitno, ti skečevi su ili dobri, ili genijalni ili uber genijalni jerbo se radi o stvarima koje su svima poznate, a dobre parodije (s naglaskom na dobre) nikad dosta. Tako ćemo vidjeti Vozeći PREKO Gospođice Daisy, Tri muškarca i ROSEMARY-ina beba, Waynov PODZEMNI svijet, a lista je poduža te se u svemu tome pronašlo mjesta čak i za jedan old school crtić legende animacije Chucka Jonesa. U sve to se može ubrojati i jedan odvaljeni Beatlejuice vrsta humora (čitaj crni) koji se, da budem pošten, ne mora svidjeti svima. Sve bi to bilo sporedna stvar da u nije pripomogao raspoloženi cast, od pokojnog Johna Rittera, do Eugenea Levya, koji jako dobro znaju iznijeti situacije oš samim pogledom, oš dijalogom. Film je školski primjer kako se radi materijal oko kojega ne trebaš previše razmišljati, kojemu uspjeva biti duhovit bez forsiranja nekog zahodskog humora (OK, nekim neke fore mogu ispasti promašene, rizik posla) i sve što se ovdje treba raditi, u ovakvo divno nedjeljno poslijepodne, jeste pokušati shvatiti koliko se parodija ili referenci uspjelo napraviti u sat i pol trajanja. Preporuka…ma, ni nema je, svakome na izbor. Treba samo stisnuti dugme na daljinskom i promijeniti program ako vam se ne svidi.