Archive for the ‘R.Lee Ermey’ Category


085391302728.3f

IMDb

Trailer

 

Inače ne čitam profesionalne kritike, ne razlikuju se od amaterskih po ničemu. Čitam amaterske kritike kad su zgodne, informativne, a ne filozofski nastrojene i sa stavom ja-znam-najbolje i znao sam pronaći poneki naslov koji bi mi zaokupio pažnju. Roger Ebert je ovom filmu dao četiri zvjezdice (od četiri moguće) i dodao kako je ovo jedan opasno dobar film, fini spoj intrigantnog s psihološkim te da je riječ o jednom od ponajboljih horor filmova (možda i SF-a) devedesetih. Tada sam shvatio jednu stvar; stari Ebert je bio snob. I poprilično neinformiran što se tiče žanra. Ovo, recimo, da je režirao Michael Bay, bilo bi satrto s crnom zemljom. No, kako je ovo režirao cijenjeni redateljski lisac Abel Ferrara, onda je riječ o neotkrivenom remek-djelu. Samo što nije, nikako. Ovo je (onda) bila već treća verzija poznate storije o malim… ljigavima koji preuzimaju svijet tako što rade kopije nas vrlih zemljana. Prvu verziju radio je Don Siegel i danas se držim kultnim filmom i jednim od najboljih paranoja-nas-pere uradaka koji su strah od ruske invazije koristili za snimanje dobrih filmova i zarađivanje. Drugu verziju radio je Phil Kauffman i ona je opasno dobar film koji je upotrijebio sličnu premisu, samo ne od Rusa već od sve većeg širenja AIDS virusa (tako reče Kauffman sam) i to je funkcioniralo. Nakon čega dolazimo do ove verzije, pa onda još jedne, koja je isto tako smućkaj i prolij proizvod. Zanimljivo, roman sam po sebi nije pesimističan, ima kraj koji je light i govori kako alieni odluče odjebati s naše planete jer im se ne sviđa otpor koji zemljani pružaju. I, da, Jack Finney je popalio od Roberta Heinlena sve što je popaliti mogao (The Puppet Masters je prvi roman koji govori o sličnoj invaziji) i postao slavniji. No, sad smo skrenuli u književne vode. Natrag na film. Pitate se vi koliko ovo loše može biti? No, iskreno, ovo nije loš film, ne u cijelosti, samo što mu nedostaje puno toga da bude dobar kao prva dva i ono što je jako vidljivo, Ferrara, koji nije horor redatelj, pa ni SF, prvo je sjeo i pogledao Carpenterovog Stvora, pa onda prijašnje dvije verzije iste priče i onda napravio svoje viđenje. Lijepo je on to i zamislio, sagledati jednu mučki podmuklu invaziju iz perspektive psihološkog gledišta, ali da bi to stajalište bilo zanimljivo, moraju biti i zanimljivi likovi, kao i situacije u kojima se nalaze. Što ovdje nije slučaj.

Iako vam je priča poznata, ovdje je ona malo zbijenija; odigrava se u nekoj vojnoj bazi gdje se talože opasne kemikalije. Tko, što, gdje i kako nije bitno, bazu čak ni ne vidimo, samo neke njezine djelove, ali tamo dolazi lik, civil, koji mora pregledati te kemikalije da vidi jesu li dobro posložene. Ima familiju, maćeha, klinac, teen kćerka. Kćerka je glavni fokus cijele priče, ona je poprilični emo-život je sranje-nitko me ne voli đir i tako, vuče se uokolo, zuji i prodaje zjake. Tu su i zli alieni koji polako rade kopije svih u bazi i na kraju cijela se utakmica svede na nju i njezinog tipa koji moraju izvući živu (svoju) glavu iz dotičnog kompleksa. Kaže kritika od starog Rogera da je ovo ovdje psihološki pristup cijeloj priči, no jedina stvar koja je vezana uz psihologiju jeste jedan dio dijaloga koji spominje psihologiju poimence. Kaže tata da nije psihijatar, pa ne bi znao mjenjaju li kemikalije ljude na psihičkoj bazi. Također, mogao bi vas zavesti popis glumaca (R. Lee Ermey, Forrest Whitaker, Terry Kinney, Meg Tilly i Gabrielle Anwar…) i odmah da vas upozorim, ova prva dva jedva da imaju po dvije scene (Whitaker ima točno dvije scene u filmu) pa ako ga uzmete radi iskusnih glumačkih faca, tek toliko da vas upozorim kako stvari stoje.

Što je najveći problem cijele priče. Ferrara ne zna napraviti napetost, prvo i osnovno. Nema ni takta za svoje likove. Ono što će čak i prosječni laik zamjetiti je to kako su ama baš svi likovi identični prije i poslije pretvorbe od strane aliena. Nema razlike u glumi, nema osjećaja (koji su bitni u razlikovanju nas i njih) i uopće se ne stječe dojam neke opasnosti. Možda je kvaka u tome što film nema neku ispod površine zakopanu paranoju (Ruse, AIDS, Talibane – birajte) već ide na to da jednostavno bude običan horor/SF. To je odlična postavka, mala vojna baza, osoblje koje se poznaje – tko je pravi, a tko kopija? Nažalost, ništa od toga. Invazija, tiha i podmukla, čini se dolazi kako se scenaristi prohtje. Ponekad je potrebno spavanje i neko vrijeme za pretvorbu, ponekad je dovoljno trepnuti i lik je promjenjen – nešto slično se radi i u seriji Following; ubacuje se negativac svaki put kad serija zapne – što ubija svaki suspens. Nemamo osjećaj lokacije jer vojna baza kao takva nikad nije vidljiva (i kuće djeluju kao da su snimljene u All American Main Street) tako da ne možemo dobiti osjećaj da je to neka izolirana i zatvorena zajednica. Zašto je Ferarra gledao Stvora? Zato što na kraju, kad se vidjelo da ne mogu u cijelosti prodati svi-smo-sjebani kraj, on naoružava lika jakim helikopterom i sve raznosi u tri lijepe materine (jako zgodna pirotehnika). Dakle, početku treba da se zahukta, kad stvari postanu jasne, one se događaju po potrebi scenarija da malo pruži nekih događanja, pa se, gotovo naglo, ulazi u finiš gdje su svi već pretvoreni i samo lete uokolo urlajući onim iritantnim glasom. Možda je sve to moglo puno ispasti da nas je briga za junake, možda da je njihova karakterizacija nešto jača, možda da se poradilo na pristupu pri uvođenju aliena, a ne samo dopustila da glume robote od početka do kraja… puno je to možda. Doduše, stari Roger je možda nahvalio film preko svake mjere (možda kao neku uslugu Ferrari koji se, eto, okušao u netipičnom žanru) ali postoji i druga strana priče koja će vam reći ono što ću reći i ja – konfekcijski proizvod, malo moderniziran da bude privlačniji novijoj publici. Film je gledljiv, da se razumijemo, nije ni režija tako loša (iako se previše fokusira na krupne kadrove lica glumaca – psihološki pristup – kužite?) i sve je to više-manje gledljivo, kao i dosta dobrog tempa, ali je mana što je bezličan i bezukusan. Ili da se zadržim u filmskim vodama, film je kao i njegovi junaci, bez emocija prolaze kroz scene, tako i ovo na kraju bude doživljaj kojeg zaboravite odmah nakon što krene odjavna špica.

Body Snatchers 1993 8 bodysnatchers.4 body-snatchers-1993-03-g body-snatchers-1993-06-g-e1327015295343-1024x483 body-snatchers-1993-09-g body-snatchers-1993-10-g znJK5U4ANGiBW2M4V95MoiOne5E

 

Switchback (1997)

Posted: 4 siječnja, 2015 in Dennis Quaid, R.Lee Ermey, Thriler

lAvARjIHTyqeVFxDsyCHDsly154

IMDb

Trailer

 

Da nastavimo u istom ležernom zimskom tonu, ali uz malu promjenu žanrovlja jer ne valja uvijek gledati jedan te isti film, ili žanrovski slične. Raznolikost daje aromu i ukus dobroj zabavi, a kako mi ovaki naslovi doslovce leže razbacani posvuda, da očistim snijeg s još jednog. Kako rekoh, ovo je nešto drugačije, pa da upotrijebim i ponešto drugačiji pristup pripovijedanju, tek toliko da naoštrim svoje spisateljsko pero raznim eksperimentima. Ovaj put ću započeti s jednom pričom (bez brige – nema princeza i inih gluposti) o jednoj seriji, tj. epizode nekakve serije koju sam slučajno pogledao kad sam bio stvarno pravi klinac. Ne tako mali da ne skužim što gledam, jel’te, ali dovoljno mali da se napeto zanesem u storiju na malom ekranu. Serija se zvala nešto u stilu Obrnute Priče (nemam pojma kako je išao originalni naziv – takav je bio lokalni prijevod) i dotična epizoda išla je nekako da automobilom putuju dva stereotipa; mirni, povučeni knjigovođa, odijelo, naočale, svi-me-gaze izgled tipa tugomira i nekakav divlji tip; kožna jakna, dugačka kosa, prijeteći pogled. Kako su se oni našli zajedno u autu, nemam pojma, to nisam vidio, ali tako oni putuju i radio stalno javlja o opasnom serijskom ubojici u kraju. Ta dva lika imaju stanke, upoznaju druge likove u restoranu, benzinskoj, ali na kraju balade ispadne da je naš Tugomir taj opasni ubojica, a ne ovaj koji izgleda kao jedan. Mislim, gledajući danas to je banalna radnja (prijevod naslova je nekako ubijao sav suspens) ali kao klincu to mi je bilo više nego dovoljno za jedan vau efekt. Premotavanja unaprijed, dolazimo u devedesete. Videoteke, zlatno doma VHS-a i tako to. Da budem iskren, ovaj film sam pogledao samo zbog starog Dennisa Quaida kojeg gotovim… pa oduvijek. Lik mi je stvarno simpa pojava, a ima i dosta dobrih filmova koji šaraju po svim žanrovima. Ispočetka sam mislio da je ovo još jedan nabrijani akcijski triler kakvi su onda palili i žarili i za to krivim trailer jer je sve akcijske scene natrpao u onaj kratki dva minuta dugački isječak, zbog kojeg bi lagano mogli steći dojam da dva lika progone jedan drugog od prve do zadnje sekunde, uzimaju jedva nekoliko trenutaka za predah. Ako vas to zanima, onda je ovo potpuno pogrešan film. I, vjerojatno se već pitate kakve veze ima ovaj naslov s onom uvodnom pričom, pa da vas riješim muke iščekivanja (to se tješim da vas stvarno zanima) jer me dio radnje podsjetio baš na tu prastaru epizodu prastarog serijala.

Naime, dva lika putuju autom kroz snijegom okovanu Ameriku i ovdje. I to dobrim dijelom filma. Jedan od njih je opasni ubojica koji ima poprilično zlčina na svojoj duši. Kvaka je da ga u stopu prati FBI agent. Ne zato što je FBI tako dobra agencija za provođenje reda i mira već zato što je taj ubojica oteo agentova sina i sad se igra s njime (a agentom, ne sinom) izazivajući ga. Tako imamo dvije priče; istragu agenta koji prati trag mrtvih tijela i pokušava sastaviti sliku tko bi mogao biti ubojica (on lika, naime, nikad nije vidio) a imamo i dva lika koji putuju svojim putem. Oba lika iz auta imaju svojih demona na duši, kao i tragova mračne prošlosti te nas radnja navodi da malo sumnjamo u jednog, malo u drugog lika, sve do samog kraja, kad će sve karte biti položene na stol, ali onda će se već u igri naći i FBI agent. Mjesto zadnjeg obračuna; neke prava snijegom zametena vukojebina i teretni vlak koji prolazi kroz nju (ako pratite trailer može se skužiti da je većina akcijskih scena baš iz te završnice). Tako psihološki/serial killer triler postaje pomalo akcijski triler, no ništa pretjerano da vas izbaci iz tračnica, figurativno rečeno, te da pomislite kako gledate dva različita filma. Nema eksplozija, nema zvučnih sudara, ali ima ponešto fizičkih vratolomija, dovoljno da se dobije aroma napete završnice.

Ima tu sad i ponešto problema. Film je petarda, da tako kažem. Ako ste ga već gledali, onda znate tko je ubojica, pa izostaje sav suspens. Ako ga gledate po prvi put, onda će vam biti zanimljiv. Kao petarda, može funkcionirati samo jednom, barem po pitanju premise tko-je-ubojica. Drugi je roblem što nema previše likova u igri, svega3-4, od čega su njih dva potencionalni ubojice, pa su vam šanse odmah u startu 50-50 da točno pogodite. Ima ponešto zanimljivih scenarističkih rješenja da se baca sumnja malo na jednog, malo na drugog, ali ipak ne toliko dobih da vas drži napetim kroz cijelu radnju. Druga stvar je što motivi ubojice ostaju malo nategnuti. Pretpostavljam da je inspiracija bila u nekom stvarnom liku koji se voli natezati s murjom (Zodiac posebno miriši kao potencionalni sumnjivac) ali ta igra uglavnom nema smisla pošto naš killer nije tip koji želi biti uhvaćen već voli igru. Ispada je ta igra uglavnom igre radi te da našem FBI junaku da nekakav dodatni motiv da ovoga juri preko pola zemlje. Dodatni pozitivni bonus tome jeste što film možda nema previše aktivnih junaka, ali ovi koji jesu, odabrani su s pažnjom, pa je tu u igri ona poznata galerija pojedinaca, no jednako tako i nepoznata. Dennis Quaid. Danny Glover. Jared Leto. R. Lee Ermey. Ted Levine i Willaim Fichtner. Što da vam kažem. Karizma gotovo da kapa s ekrana jer nijedan od njih se neće naći na nekakvoj top listi najboljih i najzogdnijih (Leto se prometnuo u zanimljivu pojavu) ali zato znaju upotpuniti scenu. Film, kako rekoh, ima ponešto aktivniju završnicu i, iskreno, uklopljena je bolje nego bi se to očekivalo. To ustvari ne iznenađuje jer iza kamere je stajao Jeb Stuart, kojeg će oni upućeniji prepoznati kao autora scenarija akcijskih klasika kao što su Die Hard ili 48 Hours. Kako je skoro cijeli film položen na temelje psiho trilera, ovakva mala fizička akcija dobro dođe da malo razbudi stvari jer do tada se već jako dobro zna tko je ubojica, a dodatna ljepota toga jeste što je stvarno sniman u nekakvoj snijegm zatrpanoj pripizdini. Doduše, kod nas je snijeg već gotovo na izdisaju (izdržao je skoro dva cijela dana) pa vam je to više za stvaranje ugođaja nego zbog neke koristi. U konačnici, film koji ne nudi ništa posebno novo ili inovativno, koji ima popriličnu krhku priču, ali dosta dobro je kompenzirano s nastupom galerije poznatih glumaca. Naravno, nije se proslavio nigdje, ni kod publike, ni kod kritike, ali to nas ne treba spriječiti da donesemo vlastiti sud. Malo filmske hladnoće u vrijeme prave hladnoće uvijek dobro dođe, a pomaže i ubiti dva sata u mirnu nedjelju.

kinopoisk.ru 1986393,+wriAlIJ19davfGDvXzlIufQWkKiLVaABmjAIxDq6vwCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== 1986394,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 1986397,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 1986401,yVjSxmQKG8jEIo0sxnPAqmnCoJoOsqjoFTE4YvqUWDWL375QXtFDET2e4XRufbsXc5ZZUJNTfRv1AJcA+UohUA== 1986402,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1986404,+wriAlIJ19davfGDvXzlIufQWkKiLVaABmjAIxDq6vwCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== f0062244_49116edc1d040 f0062244_49116edf02fe3 ilRCkJM37LbTRm2cBvmXnh6Odwd la_piste_du_tueur_switchback_1997_portrait_w858 Switchback-DI

 

The Boys in Company C (1978)

Posted: 28 svibnja, 2013 in Drama, R.Lee Ermey, Ratni

61JX3whukxL l_77270_516d432e l_77270_b00d425e

IMDb

Trailer

I, tako, ponovo vas vraćam u Vijetnam, i ponovo nam društvo pravo R. Lee Ermey. Još koji film i čovjek nam može biti turistički vodić kroz vržaju zemlju… ili možda ne. Bolje da nam bude drill instruktor, da od naših kilavih pojava napravi ubojite mašine koje će gaziti po omraženom Vijetkongu. Sad, to nekima sigurno već priziva u sjećanje neke određene naslove, ali to mi je bila i namjera. Riječima George Lucasa; mali autori posuđuju, a veliki kradu… dolazimo do zanimljive situacije. Za Company C zna jako malo ljudi da uopće postoji. Ako ste fan ratnih filmova, vjerojatno ste već i naletjeti na njega, možda ga čak i gledali, no ako niste… teško da vam se našao na radaru. Poanta cijele priče… pa, i nema je, osim što je ovaj film poslužio kao kamen temeljac za Kubrickov Full Metal Jacket. Ne mislim da je Kubrick pokrao film, naravno, ne u doslovnom i prenesenom znaženju, no kad netko hvali čovjekovu genijalnost i sve ostalo, nekako mi njegov film izgubi jednu stepenicu na kvaliteti jer to više nije to, čista originalna stvar. No, već kad smo tu, Company C je s razlogom u drugom planu. Radi se o jako dobrom filmu, ali bezličnom, nekako suhom i uklopljenom u trend koji je harao sa sličnim filmovima samo što je tematika bila Drugi Svjetski Rat. Šablona je sljedeća; upoznajete ekipu, pratite ekipu kroz ratište. Ništa više, ništa manje. Oduzmite atraktivnost Full Metal Jacketa (volim ja Ermya, ali ono je brate karikiranje od drila) i dobijete poprilično realistični prikaz kako je to bilo. Točnije, kolika je količina gluposti vladala u tim danima i tko je sve bio zadužen da vodi ljude u bitku. Pa čak ne ni to.

Sadržaj sam vam već ispričao, ali da ponovim u kratkim crtama; nova galerija šarenih likova dolazi pravo na obuku kod nekoliko različitih drill časnika, pa onda putuju u Vijetnam da vode bitku za pravu stvar. Između svega toga dobijate uvid u neka njihova privatna razmišljanja, strahove, planove, ali i općenitu naivnost koju su neki mogli prodavati na kile. Film ne uljepšava stvari, ali ih ni ne ocrnjuje, nema službeno političko stajalište (jedini dobar VC je mrtav VC i slične pizdarije) i radnja ima taj neki polu dokumentarni štih (samo što je kakti igrana forma) koja mu daje na realnosti. Neki će reći, ma, sjajno, stari moj, ali Kubrick je pokazao to i to, bla, bla, bla, no ni Company C ne zaostaje u nekim jednostavnim, ali poprilično efektnim scenama koja dobro opisuje što apsurd rata (naši vojaci imaju prioritet voditi, braniti i junački ginuti za vrlo važan konvoj… da bi se ispostavilo da je u njemu luksuz za časnike) kao i naivnost kojom su ti unovačeni genijalci obilovali (kad imaju prvi susret s paketima mrtvačkih vreća i jedan od njih pomisli da su to ustvari vreće za spavanje koje šalju u Vijetnam da vojaci imaju u čemu spavati) i to je više nego dobro napravljeno (naravno, ima ih još kroz cijeli film, ali bi bilo predugačko za nabrajati) što mu nudi sadržaj, ali i podsadržaj koji nije baš toliko uobičajena pojava.

Ono malo više s tehničke i umjetničke strane… Sidney J. Furie nije Kubrick, što je jasno, i nema njegovu pedantnost u režiji. Pregledna je, ali to je uglavnom sve. Nema nekih posebnih kutova, nema dugačkih kadrova koji traju, i traju i traju, i film ima uglavnom suhoparne, iako dosta dobre akcijske scene (i one koje to nisu) no ništa što bi ga izdiglo iz prosjeka, barem vizualno. Nažalost, ni glumački nije tako dobro naoružan, što je još jedan minus. Koliko sam skužio, Ermey je ovdje odigrao svoju prvu ulogu. Identičnu će ponoviti i u Full Metal Jacketu (samo malo prenaglešenu), a čak mu je i minutaža podjednaka, što ne umanjuje karizmatičnost čovjekove pojave. To znači, naravno, da je lik pravi bad ass, koji je u stvarnosti bio instruktor marinaca. A, usput, dobar je i glumac. Od relativno poznatijih faca tu su još i Stan Shaw (ni ja nikad čuo za njega imenom, ali izgledom ga znam iz tone filmova) te Noble Willingham. Ostatak… smućkaj, pa prolij. To je isto jedna od lošijih strana priče, srednja žalost, no name i loši glumci nisu dobra kombinacija s redateljem koji nema čvrstu ruku i viziju. Ipak, ako ste pobornik onih ratnih filmova koji vole pokazati širu sliku stvari, ovo bi moglo biti otprilike to jer prati radnju od početka, pa do kraja, umjesto da se fokusira na samo jedan događaj. Ako niste pobornik… ne gubite ništa ako ga ne pogledate.

1870002,rWZx7p8vVzQUGr8rLFjDdWAv+jhDWfARkJc7p9xGumaFdyzA1EK6dR9zFWv7DVIccgQKA3rEcgDHeQi0oLEryA== 1870003,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwAMnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 1870004,e037NFsh+Krq06U7tnE3LMvUmnWzIKMK6lhhB+S0g9uMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 1870005,qQ46hxytNVNFeVR1n3LOabXSLKvjwi9GpeYxAPph5KSvcY8UpVROCDXIPhbJqg7bxT_mMFr8KvojoNeQ8a0b9A== 1870006,qQ46hxytNVNFeVR1n3LOabXSLKvjwi9GpeYxAPph5KSvcY8UpVROCDXIPhbJqg7bxT_mMFr8KvojoNeQ8a0b9A== 1870007,qQ46hxytNVNFeVR1n3LOabXSLKvjwi9GpeYxAPph5KSvcY8UpVROCDXIPhbJqg7bxT_mMFr8KvojoNeQ8a0b9A== 1870008,qQ46hxytNVNFeVR1n3LOabXSLKvjwi9GpeYxAPph5KSvcY8UpVROCDXIPhbJqg7bxT_mMFr8KvojoNeQ8a0b9A== 1870009,qQ46hxytNVNFeVR1n3LOabXSLKvjwi9GpeYxAPph5KSvcY8UpVROCDXIPhbJqg7bxT_mMFr8KvojoNeQ8a0b9A==


firebase-gloria-poster 883904261995

IMDb

Trailer

Da ja malo opravdam i ono zaboravljeni u sloganu bloga i izvučem nešto stvarno cool iz arhive jer, koliko čitam po netu, za ovaj film zna jako malo ljudi. Što je nekako čudno jer bi trebao biti negdje na listama relevantnih naslova, ali jasno je i zašto ga tamo nema. Film naime ne gubi vrijeme na pizdarije kao što su ”borim se za domovinu” ili ”umro sam hrabro na ratištu vrlom”… Ne, ovo je Alamo u Vijetnamu. Imate oko 500 VC-a i jedno 30-ak vojnika u nekakvoj pripizdini koja se ni ne može nazvati bazom. I film je jedna dugačka orgazmička pucnjava kojoj, na trenutke se tako čini, nema kraja. Drugi razlog zašto bi trebao imati malo bolji položaj u tom vijetnamskom žanru… Ipak, prvo neke male trivije iz prošlosti. Znate kako je R. Lee Ermey dobio ulogu dril instruktora Hartmana u Full Metal Jacket? Slučajno. Naime, produkcija ga je unajmila da nauči pravog glumca onom predivnom urlanju na koje su svi svršavali i Kubrick kad ga je čuo odlučio je skratiti zajebavanje i uzeo njega da to odigra. A što je i fer, Ermey je pola života bio bad ass vojničina, marinac do srži, dril narednik koje smo svi voljeli mrziti (tj. ako ste vidjeli vojarnu iznutra kao ročnik) pa mu je uloga jednog takvog… što uloga, nije ni glumio, sjela kao budali šamar (iako, nije mu prva). Jednostavno je bio sam svoj. E, to je drugi razlog što je film dobar. Ermey, koji nikad nije bio vodeće lice, ovdje ima glavnu ulogu, što je potez kakav volim vidjeti. Karizmatične njuške, kakva je njegova, inače nisu u prednjem planu, ali kad jesu… pa, stvari obično ispadnu dobro. Na stranu to… sadržaj.

Kako rekoh: Alamo u Vijetnamu. Požarna baza (uopće nisam skužio koji je tu kurac) jest nešto malo više od rupe u tlu. Par rovova, par koliba i to je to. Neki poluvažan strateški položaj… jebeno brdo, ako ćemo govoriti iskreno. Film nas upoznaje s patrolom koja nailazi na izmasakrirano selo (VC nije volio ni svoje, a kamoli druge) i ta jedinica nakon poduže šetnje završi u bazi Gloria. Na bazu se priprema napad, a naši junaci, i oni koji su u bazi, uskoro će dobiti posjetu prekobrojne vojske koja mora osvojiti to vražje brdo. To je više stvar morala (pojašnjenje će doći kasnije) nego što samo brdo ima neku važnost. A napad nije jedan napad već nekoliko njih i ne zna se koji je gori od kojeg.

Započinjemo s onim očitim. To je ratni film i ako očekujte pirotehniku, dobit ćete je. Znam da to baš i nije neka jaka preporuka, ali kad radite film koji uključuje tonu ispucanih metaka, eksplozije, napad helikopterima (ja fakat volim kad su ti Huey u kadru) onda je bolje da to na nešto sliči, i ovdje to sliči pravo. Još jedan razlog zašto bi mu rejting trebao biti bolji. I izravan je u eksplicitnim scenama, da spomenemo, jer uvod kad naša jedinica ulazi u masakrirano selo… pa, ima se što vidjeti, čisto iznenađujuće jer baš to i ne očekujete. Iskreno, nisam išao provjeravati stvarne fakte (navodno je film inspiriran nekim stvarnim događajima, što može biti istina, a i ne mora) no kako sam spomenuo Alamo, znate kako ide konstrukcija. Dolazak u bazu, priprema, prvi napad, zatišje, drugi napad, zatišje, treći napad… Zanimljivo je da film pruža uvid i u drugu stranu medalje, VC časnike, njihove dvojbe, način razmišljanja tako da nije baš jednodimezionalan. Zanimljivo je kako je VC bio pod pritiskom i slabim moralom te je bilo kakva pobjeda bila dovoljna da se to popravi. Napad na golo brdo jasni je pokaz kako je to bilo sjebano razmišljanje, ali i da su iza crnih piđama stajali ljudi koji su jako dobro znali kako je to sjebano razmišljanje. Razlog zašto nije baš popularan može biti i zato što, osim onih sranja o veličanstveniom umiranju za domovinu, ima i prikaza kako su Ameri itekako radili sranja. Mučenje zatvorenika, ubijanje ranjenika na otvorenom polju i ostale vesele stvari. Samo mrtav VC je dobar VC i tako te priče. Mane… pa, ovo je ratni Alamo. Osim pucnjave i sporadičnih prekida nema ničeg drugog. Likovi nisu baš nešto razrađeni, osim Ermeya i nema baš nešto poznatih faca te ako ga mislite gledati u ženskom društvu… ne znam koliko vam je to pametan izbor. No, ako volite ratne filmove koji ne prodaju jeftinu filozofiju, koji imaju dobru priču (iako možda već viđenu) i odlično izvedenu produkciju (iako je napravljen za samo par milijunčega) te želite vidjeti nešto novo (u smislu drugačijeg filma)… ovo bi vam moglo riješiti dosta od tih stavki.

05 1828782,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 1828783,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 1828784,6MA0m+djBELcNrvKEFEqrvCnsq14dJNbNFQTFfyIz2WypHmrrOPp2LzhyyrYWsaIu2krbsIj_u3XRts5VXelQQ==

1828785,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwAMnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 1828786,sbo5748Au+X2u6AhoHsdIG0MRTRmmCmFYe045xx0iahUuPPeng3MKs1YePXY6_TiIijWSraLhe1RiUMg+ucE8w== 1828787,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== daf86f5d1f44

SFBG_14 siege-of-firebase-gloria

Toy Soldiers (1991)

Posted: 14 veljače, 2012 in Akcija, R.Lee Ermey

IMDb

Trailer

Pošto sam već danas izgubio vrijeme opisivajući dogodovštine grupe klinaca za vrijeme ruske invazije na Ameriku, da odmah izgubim još malo vremena na opisivanje dogodovština grupe klinaca za vrijeme invazije grupe terorista na jednu privatnu školu. I nastupi trenutak tišine, zar ne? Vjerujem da velika većina zna o čemu govorim, no za one koji možda ne znaju, Die Hard je napravio puno zla na ovom svijetu, toliko kopija da se više ne zna koja je koja, no između tih lošijih stvari, dogodilo se i par dobrih, što me dovodi do ovih redaka. Da, u filmu postoje teroristi, i, da, oni zauzmu jednu privatnu školu. Zašto? Zato što su u njoj klinci utjecajnih roditelja koji im mogu pripomoći oko nekih stvari. Jedina kvaka je što otpor dolazi s neočekivane strane, samih klinaca, što je zabavna stvar. Ili je možda cijela priča ustvari poprilično previdljiva jer su isti ti klinci ovdje samo zato što ih nijedna druga škola više nije htjela. Vi procijenite.

Već kad sam spomenuo Die Hard i kopije, u njima (kopijama, je’l) se događa ista stvar. Grupa negativaca, opasni pozitivac. To je već postala klasika, ali kad se uzme da je iz tih korijena nastao jedan Passenager 57 i Under Siege, bit ćemo dobri i reći da poneki scenarist (kao i redatelj) znaju što rade. Da bi cijela stvar ostala zanimljiva, a opet u okvirima podžanra (zatvoren i ograničen prostor, je’l) moraju se izmišljati nove stvari. Škola kao takva uopće nije loš izbor za postavljanje predstave, dodaš malo klasike (čitaj- opasni terorist koji nema milosti) i malo noviteta u obliku grupe klinaca koja odluči pružiti otpor te dobiješ sasvim prihvatljivu osnovu za film. I držiš se realnosti, naravno. Klinci nisu obučeni specijalci ili mamurni policajci te nemaju oružje na svakom koraku i ne znaju baš dobro borilačke vještine. Zato se Toy Soldiers izdvajaju iz krda sličnih jer, općenito gledajući, nemaju previše akcije kao takve. No, ima dobru napetost koju stvara igom mačke i miša, klinci su ti koji pronalaze načine da pruže otpor tako što će nadzirati, pratiti i zapažati slabosti svojih protivnika, što će na kraju dobro doći kad krene akcija oslobađanja. I, da, onda neki od njih uzmu oružje u ruke. To je to. Što se tiče glavnih stvari.

Film ima i podkontekst, poprilično realan, ako ćemo iskreno. Svi klinci su neodgovorni vragovi, bez volje ili želje da se poprave, a otmica ih prisiljava da stvari sagledaju iz šire perspektive te da se jednom za svagda da svaka akcija ima i reakciju te da u tom procesu znaju nastradati i oni bližnji, ne samo oni. Inače nisam pobornik edukacije u filmovima, hvala lijepo, postoji dokumentarni program za to, ali ovo je prošlo relativno bezbolno, nije nametnuto već je fino integrirano u priču. Moglo je sve to puno tragičije završiti, uvjeravam vas. Ako mi ne vjerujete, pogledajte Masterminds iz 1997 godine koji isto ima školu, teroriste i jednog antipatičnog klinca. Naša ekipa je pak puno ugodnija. Tu je i Sean Astin u malo odraslijoj fazi od one iz Gooniesa, i jedan Will Wheaton (omraženi Wesley Crusher) koji je posve OK lik izvan Star Treka, a pomoć je starija garda u obliku R. Lee Ermey i Louisa Gossetta Jr. Mlađarija i stara garda zajednu, poprilično napetosti u igri mačke i miša, dosta akcije da i ta strana bude osigurana, priča koja je malo over the top, ali funkcionira te nešto malo humora… filmska zabava u pravom smislu riječi, što drugo reći.


IMDb

Trailer

Doba rasizma još uvijek nije posve iza nas, ali segregacije jest, no samo doba nikad nije posve zaboravljeno te se danas na njega gleda kao na možda najmračnije doba američke povijesti. Radi se o dobu gdje su se događale tajne, ubojstva, ucjene, prijetnje i linčovanja, a sve to pratilo je budno oko zakona, vlasti i politike, u najvećem broju slučajeva ne radeći ništa. Radilo se o dobu kad američki Jug gubio svoj tradicionalni način života… po drugi put. Iako su šezdesete godine prošlog stoljeća već daleko iza nas, pojedini događaji koji su se onda odigrali još uvijek čekaju da budu potpuno razjašnjeni i razotkriveni. Ubojstvo trojice aktivista za ljudska (crnačka) prava 1964 samo je jedan od tih događaja, a intrige i skrivene stvari, iako posve javne, nisu mogle zaobići zanimanje filmske industrije, kao ni stvaranje kontroverznih uradaka čija aktualnost traje do dana današnjeg. No, kad govorimo o filmovima temeljenima na istinitim događajima, onda treba uzeti u obzir jednu stvar – povijest pišu pobjednici, a ono što bi trebala biti čista i nepatvorena istina obično ispadne povoljno uljepšavanje osrednjih rezultata. Da bi se duboke tajne posve razotkrile potrebna je odvažnost svih uključenih, kako ispred kamere, tako i iza nje, a čak i ako dođe do nezaobilaznog uljepšavanja, konačni rezultat trebao bi imati jačinu da gledatelja natjera da zanemari sve negativno kao dio filmskog stvaranja te da mu pažnju zadrži na važnim stvarima.

Mississippi u plamenu jedan je od tri filma koji su obradili temu ubojstva trojice aktivista i najpoznatiji od njih, iako u njemu postoje određene kreativne slobode koje se moraju pojasniti da bi se dobila cijela slika. 1964, na proputovanju kroz američki Jug, tri su aktivista prisilno zaustavljena, ubijena i nestala, što je izazvalo neočekivani interes javnosti, kao i jaku kritiku onih koji su tvrdili da je dotadašnji način života ondje stvar koja mora doći svom kraju. FBI je poslao dvojicu agenata da istraže priču, što je dovelo do jedne od najvećih istraga koju je ta organizacija provela u svojoj povijesti. Iako se može zaključiti da je sve to i dovelo do konkretnih rezultata, mogao bi vas iznenaditi podatak da je slučaj zaključen tek tridesetak godina kasnije, kao i da su optuženi tek onda dobili zaslužene kazne. Ali, film se više fokusira na samo okružje u kojem se cijela priča odigravala nego na povijesni tijek slučaja pošto se od samog početka znalo tko je kriv, stavljajući pažnju taj ozloglašeni tradicionalni način života, u kojem je bijeli čovjek bio nedodirljiv, naglašavajući stanje straha, zida tišine i nevoljkosti da se uvedu promjene kao svoju najveću vrlinu. Tu se odmah nalazi i općenita mana, svi su bijelci ili zatvoreni u sebe, u strahu od pripadnika Ku Klux Klana, koji svoje djelovanje nije ograničavao samo na pripadnike crnog stanovništva, ili ih nije briga za ubojstva ili su jednostavno podržavali takvu akciju. I dok u odnosu bijelog stanovništva prema crnom ima nekih temeljnih istina, zaboravljena je strana koja je bila za promjene i koja je javno osuđivala segregaciju kao i loše postupanje prema Crncima.

A priču gledamo očima dvojice agenata, starijeg i mlađeg. Zašto sam prvo naglasio njihovu dobnu razliku? Zato što se radi o klasično stari pristup protiv novog. Agent Anderson (uvijek odlični Gene Hackman) odrastao je na Jugu i zna kako se neke stvari trebaju raditi (klin se klinom izbija) ako se žele postići konkretni rezultati. Agent Ward (mlađahni, no jednako odlični Willem Daffoe) pripadnih je nove generacije, one koja vjeruje da pravila mogu donijeti rezultate. Obojica će u napetom okružju dobiti priliku potvrditi svoje teorije, čime je možda i prenaglašeno kako se s pripadnicima Ku Klux Klana treba(lo) boriti njihovim oružjem. Nasiljem. Jer film ne ograničava svoju kritiku samo na taj jedan slučaj, nasilne akcije i još nasilnije reakcije ocrtavaju cijelo to burno doba, kao i činjenicu da ako se želi unijeti promjena, treba malo zaprljati ruke. Oba glumca su iznijela radnju bez problema, a njihovi karakteri nisu posebno uljepšavani, iako su možda malo idealizirani. FBI u stvarnosti nije imao takvu metodu rada kad je u pitanju ovaj slučaj, ali njihova je istraga donijela podatke koji su, u konačnici, pripomogli osuđivanju krivaca.

Najjači adut nakon glume jeste precizna režija Alana Parkera, precizna koliko i smirena, nenametljiva do te mjere kako se u nekim trenutcima čini da gledamo dokumentarac, što je pripomoglo u izgradnji napetosti, ali i atmosferi. Prikaz anemičnog društva u kojem se radnja odigrava stvorilo je atmosferu straha koja se provlači kroz cijelu radnju, što bi se poništilo da su se upotrijebile neki brzi, montažni trikovi. No film nije statičan, dapače, protočan je i bez praznog hoda, a ne nedostaje mu ni izravnog prikaza nasilja nad slabijima, kao ni upotrebi ikonografije toga doba. S tehničke strane, film je savršen, što je dovelo i do dobijanja nekih važnijih nagrada. Glavni su akteri zaradili i nominacije za Oscare, no do njih nije došlo, što se može opisati i kao tek djelomični propust nadležnih. Djelomični jer koliko god da su glumci dobro odradili posao, Mississippi… je film koji pleše na tankoj granici između ocrtavanja pravog stanja stvari do iskrivljavanja povijesnih fakti, nikad, doduše, ne prelazeći tu granicu, ali sama kontroverza koja se podigla nakon njegovog puštanja bila je dovoljna da čak i u „normalno“ doba čelnici na visokim položajima ustuknu. Zaključak? Intrigantna drama, s jednako tako intrigantnim glumačkim izvedbama, koja je smještena u jedno prošlo, ali nikad zaboravljeno intrigantno doba. Ili, da izbjegnem velike riječi, radi se o filmu koji dugo ostaje u sjećanju nakon gledanja.