Retro Televizija – Colditz (2005)

IMDb

Trailer

 

2001 godina bila je dobra za WWII. Serija Band of Brothers pomela je konkurenciju, osvojila gledatelje, obnovila zanimanje za drugi svjetski rat na sličan način kako je Titanic ponovo pod svjetla javnosti stavio slavnu olupinu. Preko noći, gomila nepoznatih glumaca dobila je ponešto svjetske slave (Damien Lewis, Tom Hardy, Michael Fassenbender…) i sve se činilo sjajnim. Band of Brothers nastala je pod paskom američkih teškaša Stevena Spielberga i Toma Hanksa, tj. nastala je kao svojevrsni derivat njihovog hita Saving Private Ryan, što znači da je ozbiljna lova bila u igri, gomila zelembaća uložena u produkciju i jako se pazilo da serija bude vjerodostojna stvarnim faktima. Pa su Britanci odlučili napraviti svojevrsni nastavak cijele priče, profitirati malo na tom zanimanju, ali cijela priča nije završila tamo dobro kao na primjeru Združene Braće. Nekoliko problema je na stolu, ali na njih ćemo se vratiti nešto kasnije. Prvo; mjesto radnje – zloglasni Colditz. To je ustvari dvorac. Lijep, star, zanimljiv, čak i bez te povijesne note o njemu. Za vrijeme rata on je pretvoren u neku vrstu Alcatraza, mjesto gdje su smještani oni (ratni) zarobljenici koji su bili jednostavno imuni na to da budu zatvoreni, tj. imali su kroničnu sklonost stalnom bježanju. Za razliku od slavnog nasljednika, Colditz je za vrijeme svog doba imao preko stotinjak pokušaja bijega, od čega je 30-ak bilo uspješno, ali to ne umanjuje činjenicu da je bio efikasan zatvor. Smjestiti radnju serije u njega na papiru izgleda kao jako dobra ideja, ljudi uvijek vole pogledati dobar zatvorski film, a još više onaj u kojemu netko bježi iz njega. Doduše, nitko ne voli kada osuđeni pedofil-ubojica pobjegne, ali ovo je drugačija priča. Na papiru je to, kako rekoh, izgledali lijepo, ali onda je sve otišlo pomalo kvragu.

Mini-serija u trajanju od tri sada očito je za inspiraciju imala slavnu Združenu Braću, a to je i pokazala angažiranjem dvojice glumaca iz dotične. Damien Lewis i Tom Hardy. Prvi je u ono vrijeme već bio ime, drugi se tek probijao (i dečku lijepo ide, pogledajte mu samo danas karijeru) no umjesto da bude ono što je trebala biti, realna priča o pravom zatvoru, serija je otišla drugačijim smjerom. Kako rat i muškarci ne prodaju priče baš najbolje (i i popularnost Band of Brothers je u to vrijeme već polako blijedila) kreatori su odlučili ubaciti malo romanse da začine stvari. Ali, to je ispalo krivo. Poslušajte sadržaj. Tri prijatelja bježe iz nekog njemačkog zatvora (Lewis i Hardy su dvojica) ali stvari ne krenu dobrim smjerom. Lewisov lik jedini pobjegne, ali ne prije nego mu Hardyjev lik uvali sliku od cure i zamolbu da joj javi kako je dobro. I naš junak to stvaro želi napraviti, ali kad upozna dotičnu, zaljubi su u nju. Wait for it… i kada stvari postanu malo dublje, odluči, u maniri najvećeg šekspirijaskog negativca, napraviti stvari još gorima – lažira da je dragi od njegove izabranice poginuo kako bi je mogao imati samo za sebe. S druge strane, naš drugi junak, prolazi kroz gomilu planova i bjegova iz zloglasnog zatvora. Hoće li uspjeti pobjeći i hoće li se suočiti s bivšim prijateljem? Pa, pogledajte seriju. Shvaćate sad u čemu je problem? Colditz nije stvarna priča, dvorac-zatvor je samo mjesto gdje se nalazi drugi lik i kroz seriju bjegova (doduše, neki su bili stvarni) pokazuje kako su se stvari ondje odvijale.

Problema kao u priči. Prvi i najočitiji, serija se željela svidjeti svima. Mladima, starima, muškima i pogotovo ženskim gledaocima. Zato su to Lewis i Hardy, veterani Band of Brothers (iako je Hardy tamo imao majušnu i sporednu ulogu) pa je dio publike zagarantiran. Ženskom dijelu bi bilo poprilično dosadno gledati gomilu muškaraca kako rade planove za biježanje, pa su kreatori odlučili ubaciti ljubavnu priču da stvari ne budu potpuno ratne. Problem s tim dijelom je taj što je umjesto neke realne romantike napravljena neka kombinacija ŽNJ kategorije gdje imamo zlog junaka koji radi zle stvari (Lewis kao da je htio pobjeći što je dalje mogao od uloge iz Združene Braće) ali je ujedno trebao biti i tragičan romantični lik, nešto kao Heathcliff iz Orkanskih Visova. I dok je Heathcliff bio zanimljiv lik (pogledajte verziju iz 1970 godine gdje je dotičnog glumio nitko drugi do Timothy Dalton) Lewis je jednostavno bezvezan lik, koji ne uspjeva baš pokupiti simpatije i zanimanje publike. Hardy je tek malo bolji u tome, ali samo zato što je ravnomjerniji lik. On je klasični pozitivac koji će napraviti sve samo da pobjegne i vrati se svojoj dragoj. Isto tako; ne baš zanimljiva karakterizacija. Serija je najbolja u onim djelovima gdje se prikazuju planiranje i izvedba bjegova, kojih ima poprilično, gdje ima čak i nekih pravih povijesnih stvari. Problem je što likovi nemaju nikakve karakterizacije, svi su doslovce jednaki. Među njima je i jedno poznatije televizijsko lice, Jason Pristley, kao jedini Amer u cijeloj priči, ali, pogađate, sveden je na još jedan klišej zatvorenika ovisnog o drogama. Lokacije su pak odlične, ta snimano je u samom dvorcu Colditz, pa se s time nije moglo promašiti, ali to je uglavnom sva prednost serije. Kako nije bilo američkih dolara u produkciji tako nema ni nekih velikih scena, sve ima izgled i okus televizijske produkcije, ali većim dijelom to ne smeta jer je radnja ionako smještena u zatvorene prostore. Sada, da vam kažem kako je ovo odlično uloženo vrijeme (ipak je tu tri sata vaših života u igri) lagao bi jer meni osobno nije baš sjela kao neki dobar televizijski proizvod, no nije ni toliki promašaj kako bi se moglo činiti na prvi pogled (možda bi mi bila bolje sjela da nisam prije ovoga gledao Združernu Braću). Ako ništa drugo, zanimljiva je zbog ranih radova danas poprilično jakih glumačkih faca. I ponešto povijesnih stvari. Ali to je uglavnom to.

 

13 Hours: The Secret Soldiers of Benghazi (2016)

 

IMDb

Trailer

 

Rat je u svakom pogledu zajebana rabota. Mislim, ljudi ginu, razna politička sranja se događaju, frakcije bivaju nadrkane jedne na druge i nevini promatrači završavaju mrtvi. Rat je… sranje, kratko i jasno rečeno. I da nema filmova uopće ne bih znao u kojem dijelu svijeta se događaju takve stvari. Jer, vijesti ne pratim, hvala lijepo, potpuno smo izvan tračnica i slušati ulickane političare s plaćom od 20 tisuća kuna kako govore da je došlo vrijeme da svi malo pritegnemo pojas…pa, recimo da u meni izazivaju osjećaje koji bi obično završili razbijenim televizorom. A ja volim svoj televizor. Internet je… pa, uglavnom dobro mjesto da otkrijete što se događa u svijetu, ali tu je sad već drugi problem pošto sve povezano s Amerikom gotovo automatski znači da su negdje u nekakvoj dalekoj pripizdini dobili do pički zato što su to tražili, pa me opet nije briga za to. I imamo filmove. Uglavnom, pratim novitete kao i svaki drugi korisnik ove prekrasne usluge i pratim tko što snima. Činjenica je sljedeća, ja inače gledam filmove Michaela Baya s lakoćom. Hej, to je Hollywood, ako stvari ne lete sve u šesnaest, to nije akcijski film, a čovjek zna režirati akcijski film, ma što god drugi govorili. Problem je u tome što zadnjih godina (desetljeće čak) ne skida nogu s gasa kad se radi o Transformers franšizi. Ja je ne volim. Dosadna je. Gledao sam sve dijelove i svi filmovi su mi kao jedan, doslovno su mi se stopili u sjećanju i kad me netko pita jesam li gledao kojeg, samo velim da jesam i molim boga da me ne pita za detalje, ili, još užasnija pomisao, za modele automobila koji su se u nekom nastavku pojavili. Pa me malo iznenadila vijest da je snimio nešto drugo izvan te mašinerije za mlaćenje novaca. Stvarno iznenadilo. Projekt je bio toliko ispod radara da bi ga zasigurno promašio da mi susjed, koji uopće nema net, nije skrenuo pažnju na činjenicu kako Bay ima novi ratni film. Aha, super… čekaj malo, kakav ratni film? Zaozbiljno? Pomislio sam da se radi i Iraku jer, pa, tamo je stalno nekakvo sranje, pa snimiti još jedan o nekakvom sranju nije nikakva novost. Ispalo je da je Bay otišao malo južnije, do Libije, gdje se uhvatio ekranizacije knjige (naslov dotične je naslov i filma) koja pak govori o zajebanih 13 sati koje su morali preživjeti CIA zaposlenici kad su se našli na udaru nekakve militantne frakcije. Hej, zvučalo je jako dobro, što reći, plus dobar trailer, sve to (i reklama u stilu da je film nešto kao Black Hawk Down) bilo je više nego dovoljno da pogledam film brzinom ispaljenog metka.

Odmah na početku da odmah ispravim jedan mali krivi navod; film nije kao Black Hawk Down. Kvalitetom mi je čak i draži od dotičnog, ali ovdje priča nije toliko raširena i ako baš želite pravu usporedbu, zamislite Alamo i dobijete 13 Sati, uz tek blagu aromu spomenutog Pada Crnog Jastreba. I film je činjenična fakta, znatiželjna individua kakva već jesam, bacio sam pogled na pravu stvar i vidio da je stvarno ispalo sranje te da su neki sitni detalji izmjeniti (jedinica nikad nije dobila zapovjed da ne ide pomoći privremenoj ambasadi; krenuli smo odmah čim su počeli pljuštati prvi meci). A film govori priču o dvije lokacije. Jedna je skrivena CIA baza u kojoj Ameri rade… pa ono što već rade kad se šmucaju po stranim zemljama; špijuniranje, nadzor, prikupljanje podataka, takve stvari. I ovdje nisu u pitanju regularni vojnici već plaćenici koji imaju dužnost čuvati civile unutar baze. Doduše, svi oni jesu bivši vojaci, ali sad su u privatnim vodama. Druga lokacija je nešto kao luksuzna kuća u kojoj će se smjestiti američki veleposlanik u posjeti toj zemlji. Dvije odvojene grupe ljudi pronaći će se na udaru teško naoružane frakcije islamista koji će prvo rasturiti veleposlanikovu kuću, a par sati kasnije napasti i CIA bazu. Film u osnovi prati korak-po-korak tih događaja, počevši s upoznavanjem okoliša, likova i cijele atmosfere, preko noći u kojoj se puškaralo naveliko, pa do opsade CIA kompleksa, i na kraju završnice i izvlačenja preživjelih. Ako vam tokom gledanja na pamet padne Alamo (ili, ako ste stvarno nagledana osoba, hrvatski Broj 55) to je stvar slučajnosti jer je već odavno poznato kako se povijest voli ponavljati, a kad se nalazite u stranoj zemlji, okruženi stranim ljudima i kad vas prati nepovoljna politička klima, ako dođe do puškaranja, najbolje je zatvoriti se između četiri zida, napraviti posljednje uporište i pomolit se da pomoć dođe na vrijeme.

Snimanje filmova po istinitim događajima zasebna je vrsta sranja. Morate paziti na fakte, morate paziti na stvarna ljude (ako su još uvijek živi) i morate paziti da ostanete neutralni koliko god je to moguće, iako ovo posljednje i nije uvjet kojeg bi se trebalo držati kao da je zapisan u kamenu. Postoji jednu pametno rješenje kod ovakvih filmova; čak i ako znate tko je negativac, jednostavno mu oduzmete identitet i pretvorite u veliku bezličnu prijetnju. To nije nova stvar, Romero je to napravio u Night of the Living Dead, Carpenter u Assault on Precinct 13, Hill u Southern Comfort, čak je naš Kristijan Milić napravio sličnu stvar u Broju 55. Ta stvar funkcionira dobro zbog sljedeće stvari; film nije politička poruka. Naravno, ima ponešto uzvišenog patrotizma, iako puno manje nego bi to očekivali, ali sama radnja ne optužuje nikoga, ne pokušava ispraviti povijest i ne druka samo za jednu stranu. Bay kao da se nije želio zamarati takvim stvarima i to je na kraju ispala jako dobra stvar jer radnja se fokusira samo na golu akciju i situacije kroz koje su morali proći što civilni zaposlenici baze, što vojno/plaćeničko osoblje. Protivnici su tako nebitni, oni su tek poluga za pokretanje radnje, a da to nije namjerno tako ostaje i činjenica iz stvarnosti da nikad nije točnoi utvrđeno zašto je uopće napadnut veleposlanik Stevens, koji je u tom kraju zemlje imao iznenađujuće puno pristaša koji su kasnije javno i glasno osudili napada na američko osoblje. Film je tako prepolovljen u dva dijela, uvjetno rečeno. Jedan prije napada, koji ponšto zaostaje za onim kada krene akcija. Zašto? Zašto što dobijemo na uvid likove, upoznajemo ih, ali njihova karakterizacija, iskreno rečeno, ne odlazi dalje od obične skice. Svi su oni oženejni, svi imaju djecu i svima nedostaje obitelj. Pomalo klasika, da ne velim klišeji. Bez namjernog upiranja prstom, film pokazuje i banalno osiguranje koje je veleposlanik imao, kao i spominjanje mogućeg scenarija da se dogodi napad. Kada napad jednom počne, tempo doslovno odlazi u petu brzinu. Iako je sve to bilo kaotično do neprepoznatljivosti, Bay stvar ima pod kontrolom. Začudo, nije odustao od svojeg već prepoznatljivog vizualnog stila, ali malo ga je prizemljio tako da film izgleda pregledno i napeto, iako rad kamere zna biti pomalo iritantan. Napad na CIA bazu nije jedina stvar koju pratimo već i dolazak pojačanja (koje je imalo sto muka s prolaskom kroz aerodrom) kao i igru gluhog telefona s većim američkim dužnosnicima koji su kao malo gurali glavu u pijesam i ignorirali pozive iz CIA baze. Dakle, radnja prati više stvari i sve su jasne. Akcija je iznenađujuće prizemna i spektakularna (za neke stvari sam mislio da su filmska izmišljotina, ali nisu – kao ulazak devastiranog SUV-a u bazu)i djeluje ozbiljno, kao da se posebno pazilo da sama pucnjava bude najbolji dio cijele rekonstrukcije (jedan od likova čak spomene da mu je dosta tog “Alamo sranja” i da želi ići doma). Kada se sve zbroji, 13 Sati ispada gotovo jedan od najboljih filmova 2016, iako je prošao poprilično ispod rada i kritike i publike, a to je zato što u njemu političkih pizdarija za koje nas jednostavno boli neka stvar, akcija je realna i dobro izvedena, imamo osjećaj za likove (James Badge Dale, Toby Stephens, David Giuntoli…) i kaotičnu situaciju koja ima na zanimljivosti što zbog spomenutih stvari, ali i činjenice da je nastao po stvarnim faktima. Kako rekoh, rat je zajebana rabota, sranja se događaju, a Michael Bay bi se trebao malo više upuštati u ovakve projekte jer mu, očito, dobro leže. Ili, da budem malo ciničan; čim nema Optimus Prime-a u kadru, stvari odmah izgledaju bolje.

 

 

 

 

 

Nam Angels (1989)

IMDb

Trailer

Pa, izgleda da će onaj double feature o Vijetnamu ipak dobiti svoju priliku da se ostvari, iako ne baš onako kako je prvobitno bilo zamišljeno. I, tako, natrag u zemlju Vijetkonga, ali ovaj put drugačijim transposrtnim sredstvom – motorima. Ovo sam gledao kao klinac, jedan od onih filmova koje je frend imao na VHS-u, pa smo ga pogledali jedno poslijepodne i, s obzirom da sam bio klinac od nekih 8-9 godina, film mi je ostao u sjećanju kao nenadmašeni pojam. Danas – ne baš. Mislim, imate filmove o Vijetnamu koji su odlični, koji su dobri i koji su jednostavno loši. Ovaj ide ua zadnju kategoriju. Užasni dijalozi, akcija koja ima prolaznu ocjenu, ali ništa više od toga. likovi koji kao da su pokupljeni sa seta Zabranjene Ljubavi i jeftina produkcija koja koliko-toliko pokriva očiti nedostatak inspiracije. OK, sad kad sam vas ubio u pojam, pitate se zašto onda uopće išta pišem. Zato što je ovo punokrvni B film i, s obzirom da sam na takvima odrastao (neki bi me mogli nazvati i nostalgičarem, oh, snap) uvijek mogu napisati nešto neutralno o takvim naslovima. S druge strane, jako malo ljudi je uopće i čulo za ovaj film, što i nije neko ekstra iznenađenje jer, pa, nećete ga pronaći ni na jednoj važnijoj listi filmova o Vijetnamu, čak ni na nevažnim. Jedino na blogovima zanesenjaka i polu dobrih poznavalaca B produkcije (što ja nisam). I ima još jedna stvar. Slab sam na motore. Ne ove zum-zum jurilice gdje ne vidiš tko je uopće vozi već na pile, cestovne krstarice, mašine koje treba znati voziti (i to vam piše tip koji ima skutera – hell yes) i kad su takvi u nekom filmu, kad se radnja nekako vrti oko njih, ja to gledam. Doduše, stvari me više ne oduševljavaju kao prije dvadeset i kusur godina, ali važna su sjećanja koja imate, pa makar se isti film nakon dvadeset i kusur godina pokazao kao jedan stvarno srednja žalost uradak.

Dakle, radnja. Pa, vojna jedinica zaglavi u Vijetnamu, well duh. Jedini član koji se izvuče je zapovjednik, i on ne misli samo tako pustiti da njegovi ljudi, koji su ostali prikladno zarobljeni, samo tako tamo trunu i muku muče sa sadističkim zlostavljačima. Postoji jedan problem. Zarobljenički logor je toliko duboko u nepristupačnom području da se obična vojska do njih nikako ne može probiti; niti motorizacijom, niti helićima, pa je opcija spašavanja neizvediva. Sve dok naš junak ne domisli drugo rješenje – motori. Oni mogu proći sve i savašta, ali, opet problem, nema dovoljno ludih ljudi da to naprave. problem će se razriješiti sam od sebe jer tko je bolji da vozi motore od onih koji tako žive. Tako nekolicina bajkera postaje njegova nova jedinica jer, iskreno, nemaju izbora. Ili će ići u zatvor, ili će ići u vojnu akciju. No, stvari ne idu samo tako dobro, tu su razne prepreke, od nadrkanih vojnika, preko đungle do glavnog psihopata koji vodi zarobljenički kamp. Naši junaci… pa, imat će veselu vožnju žele li otići živi odande.

Prva stvar koja će vam biti očita jeste koliko je film (pre)očito pokrao sve što se moglo pokrasti iz drugih filmova. Glavni zaplet tako postaje onaj iz The Dirty Dozen, gdje se odabrana grupa mora suočiti s izborom – ili zatvor, ili akcija. Iako naslov suferira jedno, pa čak i reklama, pravi Hells Angelsi nisu sudjelovali u stvaranju ovog filma, kojemu je, ako se ne varam producent bio jedan jedini Roger Corman. Još preciznije, Angelsi su tužili autore zbog korištenja amblema sličnom njihovom, ali je postignut neki dogovor izvan zatvorenih vrata – iako je sve to zapravo besmisleno, svi vjeuju da su Hell Angelsi sudjelovali u filmu. Nadalje, glavni negativac (Vernon Wells – Commando, Mad Max: Road Warrior) je jeftina kopija pukovnika Kutza, ala Marlon Brando, pošto im je isti način rada; đingla, lokalna plemena, vladam svojim malim carstvom razmišljanje. Stoga, ništa originalno na zapadu. Ali, to je sve materijal od kojih nastaju zanimljivi B filmovi. Zanimljivi u stilu da se mogu pogledati barem jednom. Dijalozi su loši i glumci su loši jer se vidi da su uzeti zbog znanja rada s motorima, a ne glume, akcija je fer i korektna, ali stvarno ništa posebno i pamtljivo, ima se ponešto i pirotehnike, a i puno kadrova sređenih motora. Znači, sve se to može ubrojati pod gledljivo, ali samo ako ste kalibrirani na ovakvu vrstu filmova. Mislim, ja sam se nagledao gluposti, ali istih ima i koje su puno gore od ovog uratka. No, film je imao zanimljivog potencijala kad se sve zbroji. Nisam siguran (jednostavno ne znam) koliko su pravi motori bili korišteni u pravom Vijetnamu, ali sve to bacalo je na zabavan avanturistički materijal i možda bi svojevrsna obrada bila gotovo poželjna, da se napravi Indiana Jones style filma, uz malo živahniju akciju i spretniju režiju. Ovako, samo za odabrane gledatelje koji ne žale za potrošenim vremenom.

The Iron Triangle (1989)

IMDb

Trailer

 

Amerikanci i Vijetnam. Jesu li vam postali dosadni? Ili vam je tema jako draga srcu, pa gledate sve čega se možete dokopati? Na stranu svi vaši osjećaji naspram teme, kad izgubite prvu bitku, onda to gadno boli. Kad izgubite cijeli rat i dobijete po pički k’o klinac od likova odjevenih u pidžame, to onda boli paklenski. Kako ste razvijena mašinerija koja bš ne uživa u porazima, radite sljedeću najbolju stvar; snimate filmove i pobjeđujete. Doduše, snimate generičke filmove gdje su Vijetkongovci na korak od sila tame i gdje amerikanci boje boj časni, ili, ako ste malo spretniji maher s kamerom, snimate poprilično realne stvari kojima kupite simpatije Akademije, ali ne baš i običnog puka. Tu sad mislim na Olivera Stonea, naravno, koji je snimio par tih izvikanih naslova i koji su ekčuli dobri, iako se u njima Vijetnam koristi tek kao okružje, a ne neko pravo mjesto. Egzotika na djelu. Onda imate čistu akciju koja kroz puškaranje na svjetlo izlači i neka stara, zaboravljena pitanja tipa gdje su ratni zarobljenici. Pa pošalju Chucka Norrisa da ih izvuče, ili, ako ste malo sretniji, Gene Hackmana. Onda, tu imamo i neke mutnije naslove, one koji nisu na listama dobrih stvari, ali bi ondje trebali biti jer su, pa, dobre, no njihov sadržaj je pomalo… politički nekorektan jer ne prodaju mantru kako je Vijetkong bio sedma sila pakla. Stvarno su rijetki, ali ih ima. Jedan od njih je Firebase Gloria, o kojemu sam već napisao par riječi. Naravno, nema ga na nijednoj važnijoj listi, a drugi je ovaj naslov. Htio sam ih još davnih dana spojiti zajedno, napraviti kao poveznicu, no nekako nisam imao vremena, pisao sam o drugim stvarima i sad, kad sam se malo predozirao novim stvarima, sjetih se da bih baš i mogao vratiti se na zamišljeno. Ne zato što su to dva jedina filma u kojima se može pronaći neka objektivnost jer nisu, valjda, već zato što samo za njih znam. Hej, svi bi trebali biti svjesni svojih ograničenja, ukljućujući i mene. Zašto sad pišem o ovom filmu? Iskreno, zasitio sam se malo novije produkcije, pa sam prebirao po kartoteci što bi moglo biti zanimljivo. To sad ”zanimljivo” je subjektivan dojam, ali barem mogu zapisati par redaka i opravdati reputaciju bloga (i da ne budem medijska kučka koja piše samo o novijim filmovima9. Dakle, Vijetnam… o čemu je riječ.

Film je nastao po pisanoj riječi nepoznatog vojnika, ali ne američkog već suprotne strane. Znate, čekamo te mrski neprijatelju šema, i u njemu je riječ o povezanosti američkog vojnika i vojnika Vietkonga, jedan dođe u priliku da ubije prvog, pa se strane izmjene, i neprijatelji se počnu gledati drugačijim očima. Također, kroz sve to se vidi neki realni prikaz vojne američke mašinerije, njihove odluke, ali i suprotna strana te dolazi do popriličnog demistificiranja kako su jedni bili časni do neba (jer nisu) a drugi zli do kosti (jer nisu), s tim da je centralna priča o dva suprotstavljena vojnika koji su, igrom slučaja, postali povezani. Odmah ću upozoriti kako ovo nije naslov namjenjen širokoj publici jer u njemu nema nešto jako atraktivnih stvari; nema velikih glumačkih zvijezda, nema previše pirotehnike (iako ima nešto akcije, da zadovolji potrebe ratnog filma – ista je odrađena poprilično dobro) a nema ni propovjedanja svima koji vole slušati propovjedi o silama zla protiv kojih su se Amerikanci borili. Iako je priča temeljena na stvarnim zapisima (ustvari, tako ide reklama, nije sigurno koliko u tome ima prave istine) vidi se sve, više od onog jednostranog pogleda na cijelu priču. Ako vam se svidio Tje Letters from Iwo Jime od Eastwooda, onda bi vam ovo tematski moglo biti zanimljivo jer dijele neke sličnosti (i da ne govorim kako filmova koji pričaju suprotnu stranu ima malo na kapaljku) što Triangle čini rtnim filmom, ali zanimljivim ratnim filmom koji ima određenu širinu, čak i dubinu i gdje je spretno zaobiđena površna senazacionalnost (u nedostatku boljeg opisa) ili, što bi bilo još gore, jeftina propaganda koja je u tim godinama bila itekako prisutna, tj. antiratna propaganda koju je promovirao upravo Oliver Stone.

Priču nose dva poznata lica. Beau Bridges (lika znate svakako) koji nikad nije postigao slavu brata Jeffa, ali koji je fer igrač na holivudskom nebu zbog svoje sposobnosti da odigra zanimljiv lik. Mislim, ja tipa volim gledati, ima puno opušteniji nastup nego brat mu, a ovdje mu je sve sjelo dobro kao budali šamar jer njegov je vojnik pomalo jednostavan tip, prostodušan i neopterećen tipičnim traumama kakve se obično pripisuju ama baš svakom vojniku koji je kročio u Vijetnam. Drugo poznato lice je ono od Haing S. Ngora, glumca koji je za svoju debitansku ulogu u The Killing Fields pokupio Oscara, a kroz kojega vidimo vijetnamsku stranu priče, onu zapovjednu. Njih dva, iako poznati, nisu toliko poznati da bi zasjenili cijeli film, ali pružaju malo glumačkog kredibiliteta potrebnog da se cijela stvar ne bi baš odmah otpisala kao amaterska. Tehnički… pa, tehnički je na razini, Vijetnam djeluje kao da je riječ o Vijetnamu (iako to nije Vijetnam u filmu) i pokriva dovoljno toga da ga se ne može nazvati ograničenim ili skučenim (čitaj – vidljivo snimljenim u studiju) pa mu je i to jedan od pluseva, ali muči muku pomalo s tempom jer malo veća brzina ne bi naškodila, malo više dinamike među likovima, tj. Usprkos tome, ovo je film poštenih namjera i poštene isporuke, no nije baš nešto posebno pamtljiv s druge strane, pa ne iznenađuje da se ne nalazi na nekim važnijim listama naslova koji govore o tom ratu, ali malo je i namjerno marginaliziran jer je ne slijedi liniju vodilju kako se o istom tom ratu moraju snimati drugačije stvari, čitaj šablonizirane. Ako ga negdje uspijete dobaviti, što je pak priča za sebe (ja ga imam na VHS-u) potrošeno vrijeme neće biti bačeno, što je pak dobra stvar kod ovakvih naslova. Sve ostalo ovisi o vašim ukusima.

 

Under Fire (1983)

IMDb

Trailer

 

Rat je prljava rabota. Ljudi ginu, imovina se uništava, teško da se može proglasiti pobjednikom bilo koga. No, rat je ponekad zdrava stvar, pomaže oko toga da se dobije nezavisnost, da se maknu ludi diktatori i uživa u čarima kapitalizma. Rat je dobar posao. Oduvijek sam imao nekakvo skriveno poštovanje naspram novinara koji ulaze u sukobe kako bi izvještavali o onome što se događa u nekoj tamo zemlji trećeg svijeta i stavljaju glavu doslovce u torbu. Naravno, ima tu i osobne ludosti, glupih odluke i ovisnost o adrenalinu, ali da nema njih teško da bi znali što se u svijetu događa. Ili događalo. Danas su sateliti posvuda, biti novinarom znači otvoriti Internet i pola posla je gotovo, ali prije, u dobrim starim vremenima kad su revolucije bile kao dobar dan, stvari su stajale drugačije. Ovaj mali naslov držim u skicama za neku recenziju već duže vrijeme i vrlo vjerojatno bih to radio još neko vrijeme da nije izašao u blu-ray izdanju, kojeg sam, naravno, popalio na all mighty torentima i obnovio gradivo (prošlo je već dobrih desetak godina kako sam naletio na njega na nekom TV programu). Zanimljivo je kako se neka mišljenja tokom godina promjene, ali ne toliko da u potpunosti promjenim mišljenje već više da uočim stvari koje prije nisam. Također, tematski je ni na nebu, ni na zemlji. Revolucija u Nikaragvi je nedavno bila spomenuta u bigrafskom filmu Kill the Messenager, ali ove kasnije stvari; Irak-Contra afera, dilanje droge i tako te veseli događaji, ali o sukobima koji su se odigrali 1979 godine znam još manje (kao i dosta današnjeg svijeta) i, već kad smo iskreni, zanima me još manje jer revolucije su stalna stvar, stalno netko diže bunu i ustanak, bori se za slobodu od tiranskih okova i zaziva pravednike da se pokažu na najboljem izdanju. Srećom, sukob u Nikaragvi je sporedna stvar, tek još jedan rat u nizu koji služi kao pozadina u kojoj upoznajemo naše junake. Koliko je to dobra stvar (ili loša) prepustit ću vama na odluku.

Russell Price je ratni fotograf; ako negdje ima rata, ima i Russella. Kroz njegov objektiv se doznaje istina s prvih crta. Sljedeća destinacija; Nikaragva. Tamo se pomalo kuhaju stvari, a kako je Russell čovjek koji voli akciju, zna da će uskoro imati materijala za snimanje. Ipak, revolucije ne idu bez sporednih stvari. Tu su i njegovi prijatelji, neki malo manje prijatelji, a kroz objektiv Russell će upoznati obje strane priče; onu sadašnje vlasti i onu pobunjenika, a uskoro će dobiti ponudu koja će ozbiljno ugroziti njegov objektivni kredibilitet. Under Fire je nastao u malom valu filmova koji su za glavne protagoniste imali novinare; The Year of Living Dangerously, recimo, i tu profesiju predstavlja pomalo kao križarsko zanimanje; istina pod svaku cijenu ili nikako. To je lijepo gledanje, ali je i daleko od istine. Ratni izvjestitelji zasebna su priča i zanimljiva priča, svaki od njih bi mogao složiti scenarij za napet film, no ovdje to nije slučaj. Under Fire je fikcija, ali smještena u vrijeme pravih događaja (rušenje tamo nekog lošeg režima – da vas ne davim imenima) i radnje je okružena prvim imenima. Također, inspiraciju za storiju došla je i iz umorstva pravog novinara Billa Stewarta, ubijenog upravo na ulicama Nikaragve, tokom dotične revolucije, zbog čega se podigla velika galama svojedobno. Znači, fikcija, plus ponešto stvarnih fakti ako volite kvazi-povijesne filmove.

Konačni dojam je relatvno mlak. Zašto? Uh, pomalo zbog svega. Idemo od likova. Tu je galerija vrsnih glumaca; Nick Nolte, Ed Harris, Joanna Cassidy i Gene Hackman (njih dvoje odigrali su identičan bračni par i u jako dobrom trileru The Package). Znam, zvuči impresivno, i jest, ali uzmite u obzir da su Hackman i Harris sporedni likovi koji nemaju preveliku minutažu. Njihovi likovi su zanimanje; fotograf, novinar, voditelj. Ništa više od toga. Nema karakterizacije, nema ništa o tome zašto su, recimo, tamo umjesto doma s djecom i zašto guraju glavu u torbu zbog stvari o kojima nitko ne mari (u filmu lik to doslovce kaže – gdje je uopće Nikaragva i kod briga za nju). Scenarij se pouzdava u to da će glumci, njihova karizma, iznijeti stvar na svojim leđima i to je OK, oni to stvarno i rade, ali nema nikakve dubine. Priča. Film otvoreno simpatizira pobunjenike protiv lošeg režima. Problem je što taj loši režim uopće ne vidimo, nemam osjećaj da su stvari loše i pobunjenici djeluju kao gomila djece koja se zajebava uokolo kao maloljetni delikventi. Kad se i ubace prave povijesne stvari, kao datum kada je taj određeni diktator pobjegao iz zemlje, ne dobijemo cijelu obavijest; da je ubijen godinu dana kasnije u Americi od strane tih istih pobunjenika. Gledamo sukobe koji se jednako tako mogu događati u Nigdjezemskoj. No, izostanak informacije ne znači da je to loše režirano ili zamišljeno, uopće ne. Imamo sve što trebamo znati, ali je poprilično suhoparno i ne ostaje u nekom dubokom sjećanju. Režija je pak poprilično dobra jer dočarava godine u pitanju (što i nije bilo teško jer su se događaji odigrali svega 4 godine ranije) i uspjeva uhvatiti drugačije, strano okružje u kojemu se događa sve od pobuna, pa do ljubavi glavnih likova. Ovo je, u konačnici, korektan film, ali ništa više od toga. Zbog glumaca i atmosfere ima ocjenu više, a bio bi možda još i bolji da je ubacio više povijesnih stvari umjesto da je izmišljao i prilagođavao ranju za potrebe što cjelovitijeg uratka. Svakako ga vrijedi pogledati.

 

 

Casualties of War (1989)

IMDb

Trailer

 

Nema dugo da sam pogledao ozloglašeni American Sniper. Nisam ostao oduševljen. Jebiga, previše dobro znam razlikovati iskrene namjere od propagande, pa čak i onda kad iza kamere stoji veliki Clint Eastwood. Nemam ništa protiv propagande, ta i to je oblik informiranja javnosti (pogrešan oblik, ali, hej, sve za veći cilj i opće dobro, kako bi rekao drug Staljin) ali imam onda kad je istina iza mita toliko različita da vam bude neugodno dok gledate dotični film. Doduše, iskreno rečeno, American Sniper će za prosječnog gledatelja, koji nikad nije pokušao otkriti tko je ustvari bio Chris Kyle, biti gledljiv uradak, solidne režije, korektne akcije pun uobičajenih ekonomsko propagandnih poruka o tome kako je rat pušiona, ali ništa dalje od toga. Pravi Kyle je bio obična teksaška mrcina koja je imala uobičajenu mantru o Bogu, Domovini i Časti, što ga čini bolnim stereotipom, dok je onaj filmski savršen u najvećoj mjeri. Ali, hej, vidim da su ljudi dirnuti njegovom sudbinom, pa svakako nemam namjeru govoriti kako je nešto pogrešno. To ionako nije tema. American Sniper je pak primjer kako se rade današnji filmovi; posebice oni o iračkom sukobu. Iračani su zla gamad koja je općenito nadrkana na Amerikance, među njima nema pozitivaca jer je to općenito glup narod koji ne kuži da su ih ovi oslobodili terora Sadama Husseina. Peachy. Naravno, Amerikanci se čude kao pura dreku zašto ih ovi ne doživljavaju kao oslobodioce, ali netko bi im trebao napomenuti da kad napadneš tuđu zemlju bez povoda, nisi pozitivac već obrnuto. Drugi svjetski rat, posljednji ”dobri” rat, kako se to veli primjer je zašto su saveznici bili dočekivani s oduševljenjem. Teško da bilo što može nadmašiti naciste kao negativce. Vijetnam? To je bila blamaža. Veliki zeleni stroj dobio je tako jako po pički od tamo nekih seljaka u crnim pidžamama da je to bilo neugodno za gledati i, očekivano, nitko nije bio oduševljen time da se snimaju filmovi o tome kako je USA tamo doživjela poraz. Zato svi vijetnamski filmovi imaju tu formulu da je važna pobjeda, ma koliko mala bila. A onda imate i nešto kao Žrtve Rata, brutalan film koji ne govori o nikakvoj pobjedi več činjenici da su i Ameri krvavi ispod kože te da su radili sranja za koja tako spremno optužuju druge. Netko bi mogao zamjetiti kako je ovdje riječ o mogućem naslovu koji osuđuje taj rat, pa da je zato dobar, ali to bi bila zajeb pretpostavka. Brian De Palma ne radi to. Film ustvari boli neka stvar za ispravnost sukoba u Vijetnamu, ili tko je kriv za što. Njegova je radnja fokusirana na jedan izolirani incident koji je, samo zahvaljujući upornosti jednog sudionika nemilog događaja, dobio veliku medijsku pozornost i skrenuo (još jednom) pažnju na činjenicu kako je Vijetnam sjebano mjesto po svim mogućim pravilima. I dok je Chris Kyle javno i glasno govorio kako je obožavao ubijati iračane (djeca, žene, starci – poubijaj ih sve – neka ih Bog razvrstava) te da je to bilo zabavno raditi, Clint je sve to lijepo morao izbaciti jer inače ne bi ni radio film o njemu, a sumnjam da bi javnost bila iole naklona takvom liku, De Palma svog junaka ne šteti, pokazujući da ne moraš nužno biti Rambo da bi napravio dobru stvar. No, hej, to su bile skoro pa devedesete, tada je uletio trend da su ovakvi filmovi, gdje se priznaju javne sramote, bili jako popularni, pa je možda i riječ o tome. Ostavit ću to vama na odluku.

O čemu se je ovdje riječ? Tokom vijetnamskog rata, jedinica sastavljena od petero klinaca (20 godina i pokoja sitno) odluči oteti curu iz obližnjeg sela, povesti je sa sobom u ophodnju i napraviti dobru staru reakreaciju; grupno silovanje jer je to, citati, dobro za moral. Sama ideja je provedena u djelo više-manje uspješno, ali kasnije su stvari otišle u tri lijepe materine jer se događa raskol u grupi. Neki od njih uživaju u tome, neki od njih se povode za autoritetom, ali jedan od njih ostaje zgrožen svime time. Stvar će se dodatno zakomplicirati kad jedinica bude prisiljena stupiti u oružani sukob, a djevojka postane teret kojeg se moraju riješiti. To, nakon stvarno krvavog načina, i naprave te bi cijela priča trebala biti završena, ali savjest onog koji se protivio cijeloj stvari postane glavni pokretač da se sve razotkrije. Naravno, to nije tako lagano kako se čini. Vojni vrh jednostavno ne mari što su neki dečki tamo imali zabavu s nekom nevažnom djevojkom, to što su je i ubili može sigurno biti plus jer je zasigurno imala veze s Vietkongom, a kad stvari postanu pravo napete, i našem junaku će se početi raditi o glavi. Istina nikad nije primamljiva, činjenice nisu zanimljive, a općenito je mišljenje da neke stvari treba jednostavno – prešutjeti. Za dobro svih.

Iako na prvu ruku baca kao da je radnja posebno složena da bi se dobio film koji će spajati društvenu kritiku, malo ratne akcije i dramu, to nije baš istina. Film je nastao po istinitom događaju iz ere Vijetnamskog rata, poznatiji pod nazivom ”Incident na brdu 192”, gdje je grupa američkih vojnika otela, silovala i ubila lokalnu djevojku te to pokušala zataškati, a cijela stvar je procurila u javnost jer jedan od njih nije želio šutjeti. Stvarni događaj, članak po kojem je nastao i film nemaju nekih prevelikih odstupanja od stvarne priče, jedino su imena izmjenjena te je dodano malo dramatizacije poradi napetosti (na lika kojeg glumi Michael J. Fox nikad nije pokušan izravan atentat – koliko sam uspio pronaći – iako mu se naveliko prijetilo da će loše završiti ako ne batali priču). Također, na prvu bi se moglo pomisliti da je film postavljen tako da svojom svrhom kritizira vojsku kao takvu te da mu je to jedina svrha, ali ni to nije točno. U njemu se može pronaći svega i svačega, ali Vojska kao takva nije glavni krivac zato što je grupa njih odlučila zabaviti se malo već se to pripisuje okolnostima u kojima su se našli. Daleko od kuće, sloboda da se radi što želiš, nedostatak pravog autoriteta (čitaj – viših časnika koji bi pazili na mlade), da bi Vojska kao takva postala predmetom zanimanja u završnici, dijelu kad treba sačuvati svoje dupe. Ta mješavina svega; od povodljivosti neprilagođenih klinaca, iskorištavanja autoriteta i istupanja da se kaže istina sklopljeni su u cjelinu koja ne naglašava nijedno od tih motiva, ali ujedno ih naglašava sve, što na kraju donosi ravnotežu u kojoj, na kraju, sitnu prevagu ipak odnosi dramski dio naspram ratnog. Jedna od stvari koje su uspjele tako jezivo dobro jest i stvaranje osjećaja neugode. De Palma ne ide na eksplicitnost nasilja, seksualnog nasilja, kojeg su vojnici napravili nad djevojkom, ali ono uopće nije potrebno da se dočara neugoda koju je morao osjećati Foxov lik (film je postavljen na njegovu perspektivu) kao i osjećaj bezizlaznosti iz noćne more u kojoj se nalazi, na raskrsnici da bude odan svojim ljudima, ali i samoj čovječnosti koja je u njemu izražena isto toliko koliko i osjećaj morala. Najpotresnije scene (pojačane zanemarenim soundtrackom legende Ennia Morriconea) su one kad Fox ima interakciju s Thuy Thu Le, anonimnom djevojkom, što se tiče filmskog svijeta, koja je za svoju ulogu slomljene djevojke trebala biti nominirana za Oscara. Emocionalno skršivši gledatelja, De Palma onda odlazi na zaključak – Foxovo traženje pravde. Ne samo radi djevojke već i radi samog sebe te dobijemo, ono što bi se narodno reklo, osjećaj paybacka, da će gamad dobiti što je zaslužila. To je uistinu i bilo tako, nije da je film nešto izmišljao iz potrebe da zadovolji gledatelja, iako sama visina kazne možda poziva na debatiranje koliko su točno bili pravedno kažnjeni. I to je to, nema se što više reći. Kad se sve zbroji, ovo je naslov za kojeg po gledanju znate da ga je radio majstor (što je De Palma onda bio), ali i da ga je radio u puno fleksibilnije vrijeme, gdje se mogli, kao publika, imati vlastito mišljenje o filmu. Nije bilo propagandnih stvari kao danas, Vijetkong se u filmu pojavljuje kratko, ali znate jasnu razliku između običnih seljaka i vojnika, nije cijela zemlja bila okrenuta protiv Amerikanaca već ih neki nisu ni doživljavali. Zbog same teme film, što baš i nije neko iznenađenje, i nije nešto posebno popularan kod onih koji vole vijetnasku tematiku, a naišao sam i na kritiku-dvije gdje mu se spotiče (tj. radnji) zašto se to uopće otkrivalo. Pretpostavljam da je njima American Sniper po ukusu. Ako vam sve to ne znači baš ništa, onda samo da spomenem glumački cast; Fox, Sean Penn, John Leguziamo i John C. Rilley – pametnom dosta, zar ne?

 

 

 

Fury (2014)

IMDb

Trailer

 

Nema dugo kako sam naletio na jednu posve zabavnu recenziju ovog filma i pročitao je s nekim perverznim zanimanjem jer autor(i) su onako maštovito napisali kako je David Ayer, potaknut valjda ogromnom količinom partizanskih filmova koje je pogledao kroz godine i koji mu stoje na polici u luksuznom domu (Bitka na Neretvi u 3D delux izdanje) svoj Fury pretvorio u neku kvazi posvetu tom nikad dostignutom žanru. Doduše, autori su me kasnije informirali da je sve to bila jedna velika šala te, u svom uobičajenom pompoznom obaviještenju, da nikad ne mogu dovoljno čitatelja podcijeniti (jerbo su svi manjeg intelekta, valjda, moja interpretacija rečenog može biti i pogrešna) što je bilo dovoljno da sjednem, naoštrim svoje pero i odlučim zapisati pokoju riječ o ovom naslovu. Na stranu zabavne dečke kritičare, pravi razlog zašto sam odlučio napisati koju (ne)pametnu riječ jeste što je ovih dana u hrvatskim kinima (napokon) krenuo naš domaći ratni uradak Broj 55. Sad se vi vjerojatno pitate kakve veze ta dva filma imaju i odmah ću vam reći, nikakve, ali postoje određene sličnosti koje su, naravno, slučajne, ali ujedno tako univerzalne, kao i gotovo tradicionalne. Jer, Alamo je američka priča, ona je sastavni dio njihove herojske usmene predaje i kad je neki autor integrira u film, to je legitiman postupak stvaranja priče koja je veća od života. To je čist OK, i to je ta određena sličnost s našim Brojm 55, iako je on nastao na temeljima stvarnog događaja, no univerzalno ponavljanje prošlosti zajednička je stvar, pa se ne može govoriti o nekakvom namjernom kopiranju, sasvim sigurno ne u smislu da se Ayer nagutao partizanskih filmova. Fury je jedan od onih ratnih filmova koji u svojoj osnovi spajaju tipični američki harware, priču o hrabrosti, posljednjem uporištu, junačkom otporu nadmoćnijem neprijatelju, te jedan realistični software koji se uvukao u ratni film još tamo od kad se Tom Hanks povlačio po Normandiji i spašavao život mladolikom Mattu Damonu. To nije nova stvar. Nije čak ni originalna stvar. Ali daje zanimljive rezultate. A kad iz kina izađem s osjećajem da sam gledao nešto zanimljivo, to je više nego dovoljan povod da nešto zapišem, malo podijelim svoja zapažanja s ostatkom i nadam se da me nitko neće napasti da sam gadno podcijenio svoje čitatelje jer to, u općem pravilu, nikad ne radim.

Fury (ili po genijalnom prijevodu hr. distributera – Srce od Čelika) u osnovi prati put posade jednog Sherman tenka. Njihova je trenutačna lokacija Njemačka, pravac Berlin, ili barem prema tom smjeru. Rat je okrutna pizdarija i naši junaci već su oguglali na sva moguća sranja, i rade posao kao pravi profići; ubijaju, piju, uživaju u svemu. Točan tijek same radnje ide od svega i svačega, preko susreta s drugim vojnicima, do napetog sukoba američki tenk vs njemački tenk, pa do mjesta koje trebaju obraniti po svaku cijenu. Crta je povučena u tlu, ovdje se razdvajaju dječaci od muškaraca, zadnji obračun može početi. Ima tu doslovce svega. Dobrog i lošeg. Prva stavka koju vrijedi istaknuti jeste da je ovo film koji za aktere uzima malo manje eksponirane sudionike WWII, tenkovske posade i to mu je jedan plus. Nevezano za film, malo sam proučavao temu, zanimalo me (ionako me svašta zanima) i shvatio da je pravo čudo što su uopće sudjelovali u ratu. Bili su slabiji od njemačkih oklopnih jedinica, na nepoznatom području, s opskrbom koja je bila redovita koliko i prijestupne godine. Dan danas ispred Normandije, na dnu mora, leže tenkovi koji su tamo potonuli. To je materijal za zabavno istraživanje, nevezano za sami film, jel, ali već kad je snimljen, Ayer je napravio par dobrih stvari baš zato što je uzeo tenkovsku posadu za glavne aktere. Odakle uopće krenuti s pisanjem svega što vrijedi spomenuti? Idemo od sporednih stvari.

Za projekt koji je snimljen za nekih 60 milijuna dolara, film produkcijski izgleda kao grom. Manje važna stvar, jel, ali da je spomenem jer ako vas u startu odbija misao vodilja da je ovo projekt koji se odigrava samo u unutrašnjosti jednog tenka, pomisao vam je pogrešna. Rat kao takav dočaran je sasvim fino, akcije ima za sve uzraste, cijeli obiteljski paket, i ugodno mi je pri srcu što postoje redatelji koji to znaju izvesti čak i ako to rade pod, idemo to tako reći, ograničenijim produkcijskim uvjetima. Kad idem gledati ratni film, želim gledati ratni film, želim vidjeti kako saveznička vojska ubija Nijemce i ne želim da mi film prodaje floskule o tome kako je rat sranje jer već znam da je rat sranje. Što se tiče same radnje, tu ima pomalo svega. S jedne strane nemoguće je pokriti sve živo i neživo, pa nas radnja doslovno baca u samo središte, uz tek sporadična pojašnjenja tko, što, gdje i kako. Meni je to bilo dovoljno (dečki su s tenkom prošli dosta toga) ali ako ste pobornik pomalo epskih zalogaja, tipa Spielberg i cijeli jebeni put od Normandije pa do neke njemačke vukojebine, piši kući propalo jer toga tu nema. Još iskrenije, jedina povijesna fakta koje se film drži jeste ta da su Shermani bili poprilično loša mašinerija te da je to što uopće uspijeli pobijediti njemačke Tigrove stvar slučajnosti, glupe sreće i ponešto dobrih taktičnih manevara. Ali umjesto da se drži pisanog povijesnog slova, film na poprilično dobar način pokazuje kako se to sranje odvijalo tokom rata, a bome se u svemu tome našao i jedan napeti tenkovski dvoboj koji, poprilično realno i sa zdravom dozom napetosti, pokazuje prednosti i mane takvog ratovanja. Što nas dovodi i do same završnice koja se pretvara u svojevrsni Alamo negdje u njemačkoj pripizdini. Film do njega ima nekakav poluozbiljan realistični ton i to funkcionira, ali pretpostavljam da su nastavili u istom tonu (da se svi pokupe i pobjegnu) to bi bila veliko sranje od završnice. Zato Ayer grabi u svoju torbu mitskih klišeja i svoje junake postavlja u zadnji obračun kao gomilu velikih junaka. Što da vam kažem. Ja inače pušim takve priče. Dosta njih ne. Kakav će vama dojam biti… Već kad smo kod torbe s klišejima ima ih u filmu nabacanih. Čvrsti vođa, zeleni mladunac koji još idealistički gleda na sranje oko sebe. Nisu jako izraženi, iskreno, tu su i funkcioniraju. Likovi ostaju poprilično nerazrađeni, ali Brad Pitt kao Wardaddy napravio je dobar posao, a i Ayer ga nije loše složio jer u sebi ima neku crtu nepredvidljivosti, pa gledatelj nije siguran što će sljedeće napraviti. Kad se sve zbroji, film funkcionira bolje od očekivanog jer njegova ratna strana dovoljno je realna (iako bez nekih povijesnih fakti) da bude zanimljiva prosječnom gledatelju, likovi ostaju nedorečeni, ali nekako nam se zavuku pod kožu, a omjer akcije i malo manje akcije takav je da se ne može nitko požaliti da je film prespor ili previše nabrijan. Plus, kao trešnja na vrhu, nije patetičan (iako ima malo i toga), što ga čini uratkom poštenih namjera, jako dobre tehničke izvedbe, scenaristički stabilnim i zanimljivim za gledanje. Neloše izveden posao, u konačnici.

 

The Dirty Dozen: The Fatal Mission (1988)

 

IMDb

Trailer/Clip

 

Nakon malo pauze (osobne stvari, nakupi se toga) da napišem koju riječ tek toliko da se ne pomisli kako sam spakovao stvari u kofer i otišao na daleki put. Ništa posebno, tek toliko da ubijem ovo kišno jutro (očekuje me danas još ponešto pisanja) jer se netko pametan nije sjetio poslati obavijest da kad pada kiše… ne ustaj iz kreveta jer će ti to biti uzalud vam trud svirači (zatvorena vrata od firme) pa tako da odradim ono što već stoji poduže vrijeme na listi za napraviti. Već sam pisao ovdje o cijeloj Žigosani franšizi (jedino mi ostaje serija – koliko zagrada će biti ovdje) pa da sve to fino zaokružim i kratkim osvrtom na posljednji dio. Četvrti dio, ako se negdje usput izgubili broj jer nakon originala na red su došla tri televizijska nastavka, a kad kažem kratak osvrt to uistinu i mislim jer, iskreno rečeno, ovdje se i nema baš nešto posebno za pisati. Znam, uvijek imam nešto pametno za reći (ili ne tako pametno – stvar percepcije) ali u ovom slučaju svaka kreativnost bi bila suvišna jer, pa… u filmu je nema, pa čemu trud. No, da ne bude kako sam postao rutiner u svemu ovom, vrijedi napomenuti kako je Fatalna Misija školski primjer kako neka ideja i materijal znaju doći do svog prirodnog kraja. Jer, svojedobno je to bilo stvarno friška ideja koja je dovela do jednog od najboljih ratnih filmova (koji nije samo to, ali da ne gubimo vrijeme na dodatna pojašnjavanja) ali na kraju 20 godina kasnije (djeluje kao 100) vidi se da je reciklaža napravila svoje. Ipak, Žigosani su svoje postojanje završili bolje nego Ralje (primjera radi) jer zadnji dio morskog serijala ne samo da je loš film već je jezivo negledljiv film. Žigosani su svoj kraj napravili kako dolikuje, vatreno, ali o tome nešto kasnije jer to je, opet potpuno iskreno, to je jedina stvar koja i vrijedi ovdje.

Dakle, nova misija. Ovo ovdje će sad biti zašto da bude jednostavno kad može biti komplicirano sadržaj jer to su uistinu i napravili u filmu; zakomplicirali su stvar toliko da nije jasno što bi radnja trebala biti. Jer, Ado Hitler gubi rat, to je jasno i vrpacima na granama, pa je smislio alternativni plan. Poslat će svoje the best of the best ljude na sigurno, pa kad rat bude gotov, oni će izgraditi 4 Reich. To je bila dobra ideja (i istinita, usput) i naši Naciji putuju vlakom. Žigosani imaju posao presresti vlak i… tu sad postaje malo mutno. Trebaju ih, kao, zarobiti, ali svi oni izginu, nikome ništa. Što njihovu misiju čini nepotrebnom jer tamo u glavnom stožeru generali imaju plan da vlak jednostavno zbombaju avionima. I to je fin plan, jednostavan, ali onda naši junaci ne bi imali što raditi. Jer oni putuju preko pola Europe, od Engleske, preko Francuske, Jugoslavije, pa do Grčke. Zašto, nisam shvatio. Možda da se spomene kako su posvuda bili članovi pokreta otpora. Možda da se naglasi kako su oni interkontinentalna grupa. Bilo kako bilo, oni će posao obaviti, ali ne bez muke i ne beš, posve očekivano, nekih gubitaka.

Prvi problemićić s filmom jeste što se osjeti da je sniman gotovo paralelno s trećim dijelom, korištene su iste lokacije (kamp za obuku) a osjeti se i da je razina kreativnosti bila ponešto ispod zadovoljavajuće razine. Radnja rutinski ponavlja ono što je već viđeno u prošlim nastavcima; vojaci vježbaju, vojaci se baš ne vole, vojaci pokušavaju napraviti nešto zajedničkim snagama. Za razliku od prethodnog naslova, koji se dosta referirao na slavni original, i radio je to dobro, ovdje toga baš i nema, ali nema ni nekih poznatijih glumaca (drugi glumci igraju uloge preživjelih iz prošlog dijela) no tu je jedan Telly Savalas i Ernie Hudson, pa bi vam to trebalo biti dovoljno da vas malo drži budnima. Ostali glumci… ništa posebno, gomila anonimusa koja i nema neke karizme te nam je u skladu s tim i do njih stalo koliko i do lanjskog snijega. Misija je priča za sebe. Ovaj put nije jedno mjesto nego pola Europe. Osim što nije. Imenima jest, ali ne i lokacijski. Ukoliko dobro poznajete Zagreb par scena će vas dobro nasmijati jer kad na ekranu piše Velika Britanija, u kadru se koči poznata Katedrala, a kad kažu Berlin, sjedište Gestapa, ni više ni manje, bez muke ćete prepoznati zgradu željezničkog kolodvora. Akcije, iznenađujuće, nema puno. Prošli dio je bio puno jači po tom pitanju, ali ovaj dio ima nešto što ga malo iskupljuje, jako eksplozivnu završnicu, bez zezanja. Jer na kraju filma, sve živo leti u zrak. Vlak, stanica, deset kilometara pruge. Mislim, ne zezam vas, scena je stvarno spektakularna, ali kako je filmski odjel bivše Jugoslavije (Jadran Film) bio na TI s tim ratnim spektaklima, to nije nikakvo iznenađenje. Ali, osim toga, film ne nudi ništa novo, originalno ili svježe. Stoga je bilo pametno završiti serijal jer stvarno je došao do svog kreativnog kraja (mislim da je nakon ovog filma išla još kratkotrajna serija) čime je tema bila više-manje potpuno iscrpljena. No, sve ovo ne znači da bi trebali u cijelosti preskočiti naslov, nikako. Samo što je ovo opušteni naslov za nedjeljno poslijepodne, pogotovo maglovita kao što je danas, da se malo odmorite prije početka novog radnog tjedna. Ništa više od toga, ali ni ništa manje.

 

 

Broj 55 (2014)

IMDb

Trailer

 

23. Veljače, godine 1836, prema pisanoj legendi, pukovnik William B. Travis okupio je malob-rojne stanovnike teksaške misije Alamo u njezinu središnjem dijelu i povukao jednostavnu crtu u tlu, pozivajući one koji žele ostati da je prijeđu. Stotinjak ljudi prešlo ju je bez razmišljanja, donoseći tako odlučujući i posljednju samostalnu odluku da se suprotstave višebrojnijoj vojsci meksičkog generala Antonia Lopeza de Santa Anne. Njihov nevjerojatni otpor je trajao 13 pu-nih dana, kada su zidovi misije napokon popustili i više stotina pripadnika meksičke vojske konačno uspjelo prodrijeti u unutrašnjost. Iako povijesni zapisi navode da se pet do sedam branitelja misije predalo, Santa Anna je zapovjedio njihovo trenutačno smaknuće, kažnjavajući ih zbog pruženog otpora i gubitaka svojih vojnika koji su dosezali brojku od čak šesto ubijenih meksikanaca. Iako je ta bitka završila porazom za teksašku stranu, utjecaj koji je iza sebe ostavio otpor stanovnika Alama bio je presudan u ujedinjavanju snaga ostalih stanovnika Teksasa, što je i sam general Santa Anna osjetio na svojoj koži jer pobjeda je, kao i postupanje s preživjelim borcima, proglašeno sramotnim. 08. Rujna 1991 godine, dvadesetorica hrvatskih branitelja nisu dobili priliku za takav odvažni izbor, odlučiti žele li svojevoljno sudjelovati u unaprijed izgubljenoj bitci ili otići dok još mogu, već su zbog kombinacije nekoliko elemenata (loša in-formiranost, loša procjena brojčanog stanja neprijatelja…) bili stavljeni pred gotov čin, zatekavši se gotovo nepripremljeni u neprijateljskom okruženju. Njihovo posljednje uporište postala je obična kuća pod rednim brojem 55 odakle su, kao i njihova braća po oružju dva stoljeća ranije, odlučili pružiti žestok otpor nadmoćnijem neprijatelju umjesto da se predaju ili pokušaju nap-raviti nekakav kompromis da se spase. Iako njihov otpor nije trajao trinaest dana već svega dvadeset četiri sata, to je bilo dovoljno da u naslijeđe ostave jedan od najžešćih okršaja Domovinskog rata, odlazeći u povijest kao primjer nevjerojatne hrabrosti koja se pokazuje samo u ekstremnim uvjetima. Kao i u slučaju Alama, njihovi egzekutori nikad nisu pravilno procesuirani, ali nisu ostali zaboravljeni jer život inspirira umjetnost bolje od ičeg drugog te je njihov sukob, dvadeset i tri godine kasnije, postao inspiracijom prvog ratnog filma u Hrvatskoj, zbog kojeg njihova priča više neće biti poznata samo onima koji su upoznati s događajima iz Domovinskog rata kroz povijesne dokumente ili usmenom predajom.

Najnoviji film priznatog hrvatskog redatelja Kristijana Milića, koji je već svojim prethodnim cjelovečernjim filmom Živi i Mrtvi pokazao kako mu ratno okružje nije nepoznato područje, inspiriran je stvarnim događajima koji su se odigrali u selu Kusonje, nedaleko grada Pakraca, što je u jednakoj mjeri zanimljiv podatak kao i onaj da se radi o prvom pravom ratnom filmu na području Hrvatske. Pakrac, koji ima dugačku ratnu povijest, do sada nije bio spominjan kroz prizmu sedme umjetnosti, ne kao Vukovar, recimo, što je već samo po sebi zanimljivo (nadam se da će jednog dana biti spomenut i u nekom puno vedrijem kontekstu) što zbog činjenica da se u njemu odigralo nekoliko važnih povijesnih stvari, kao što je službeni početak rata, što je danas gotovo zaboravljen podatak. Možda upotreba dostupnijeg i komercijalnog medija, kao što je igrani film, promjeni i takvo stanje stvari. Što se pak tiče toga da je ovo prvi ratni film, nije da nije bilo prijašnjih pokušava, ali uglavnom su završavali loše (Dubrovački Suton) ili bi rat ispao poanta poduže drame o odnosima između susjeda (Bogorodica) zaustavljajući se na konačnom dojmu; osrednje. Uzeti jednu stranicu iz hrvatske ratne povijesti kao inspiraciju za ovakav film moglo je završiti svakako, od patetikom prekrivenog uratka, pa do negledljivog političkog pamfleta, koji bi kritizirao trenutačni državni vrh. Srećom po nas, scenarističke pero Ivana Pavičića (inače stalnog Milićevog suradnika još tamo od kratkog tarantinovskog uratka Sigurna Kuća) odvelo nas je u samo središte akcije, izbjegavši prije spomenute zamke, stvorivši napet, izravan i na trenutke neugodno potresan film koji se bez muke može uspoređivati s drugim, stranim i bolje produciranim naslovima.

Samo otvaranje filma ujedno je i završno; postavlja nas u položaj promatrača završene bitke i njezinih posljedica. Tijela živih i mrtvih izmiješana su, oblak prašine od nedavne eksplozije još uvijek lebdi u zraku, a u kuću, demoliranu s nekoliko strana, ulazi neprijatelj i ne treba dugo da počnu odjekivati pojedinačni hici za koje znamo (iako ne vidimo) da bez milosti dovršavaju preživjele. To dojmljivo otvaranje, gotovo antiklimaks, zamjenjuje se početkom normalne rad-nje. Grupa od dvadeset branitelja dolazi u Pakrac kao ispomoć i uskoro započinje njihovo upo-znavanje s dražima života na prvoj crti; stalnim napadima, stalnoj opasnosti, neopremljenosti hrvatske vojske i, što im najteže pada, gotovo defanzivnom djelovanju koje oni žele promjeniti tako da sami preuzmu inicijativu. Ona podrazumijeva ulazak u selo Kusonje, tadašnje jako uporište pobunjenih Srba koje, kako stvari stoje, djeluje napušteno. Neinformiranost, manjak ko-rektnih podataka i poveća samouvjerenost (pomalo naivna) dovest će ih do odluke da uđu u unutrašnjost sela u sklepanom oklopnom vozilu. Odluka će se pokazati lošom kad postane jasno da unutrašnjost sela nije prazna već da im je smještena zamka iz koje se, nakon što oklopno vozilo bude onesposobljeno, neće samo tako izvući. Bez izbora i mogućnosti, jedinu stvar koju mogu napraviti jeste da se zabarikadiraju u prvu dostupnu kuću i pružaju otpor sve dok im ne stigne pomoć ili pojačanje. Tom osnovnom sadržaju treba pridodati i to je pokušaj njihova spašavanja uistinu i bio u tijeku, čime pratimo i one koji se probijaju iza neprijateljskih linija ne bi li izvukli suborce, ali to je put koji je i za neke od njih bio put bez povratka.

Snimanje filmova po istinitim događajima nije tako sjajan posao jer treba pažljivo rasporediti i paziti na stvarne fakte i dramatizaciju, kao i umjetnički pogled na cijelu priču te pritom imati u vidu da nijedna od tih stvari ne bude pretjerano u prvom planu. Nakon gledanja mogu samo reći da su redatelj i njegova ekipa uspješno odradili i tu stranu priče jer Broj 55 stvarno ima prijeko potrebnu ravnotežu zbog čega ona ”inspirirano istinitim događajima” najava uistinu to i isporučuje, ali ujedno na svoj umjetničko-kreativni način odaje i počast poginulim braniteljima kako bi jedan film i trebao raditi. Ono što sam sadržaj naznačuje konačni proizvod to i isporu-čuje; ovo je punokrvni ratni film u kojemu se nije štedjelo na streljivu, efektima i kaskaderskom radu. Rat je okrutna stvar, a ono što se događalo unutar Hrvatske, kao i samom Pakracu, devedesetih godina puno je i gore nego se vidi na filmu. Milić ne demonizira neprijatelja već se u njegovu načinu prikazivanja istog osjeti utjecaj Johna Carpentera (Napad na policijsku postaju) i Waltera Hilla (Južnjačka utjeha) jer su oni gotovo uvijek izvan pravog fokusa, predstavlja-jući bezličnu gomilu koja nailazi u valovima i čija je okrutnost (u završnim scenama) tek odraz onog za što se odavno zna da se radilo kroz ratne godine na svim ratištima. Ovo nije politička izjava ili ispravljanje krivih navoda i svodeći završno nasilje nam slomljenim braniteljima na efikasni minimum film ne gubi ništa na svojoj upečatljivosti. Ono što je iznenađujuće jeste či-njenica da tokom radnje gotovo zaboravite na uvodno otvaranje filma. Spretno balansirajući između branitelja zatvorenih u kuću i onih koji su se probijali do njih, Milić je napravio uradak koji vas uvuče u radnju i natjera da zaboravite da sve to nije sretno završilo, a spajajući dvije strane radnje u jednu, točnije, na domet međusobnog dovikivanja, dolazi se do zanimljivog rezultat, tj. da gledatelj u punom rasponu osjeti nemoć obje strane da si međusobno pomognu. Tu ujedno dolazi i do pomirenja sa sudbinom, kako na likovima tako i na gledateljima, jer nakon tog trenutka jasno je da priča ipak nema sretan kraj. Kako neprijatelj u filmu nije pretjerano demoniziran, tako ni branitelji nisu ništa više glorificirani. Iako je teško napraviti vrsnu karakterizaciju kad je toliko likova u igri njihova je raznolikost naznačena tek u brzim dijalozima, međusobnim podbadanjima i, ništa manje važno, vizualnim predstavljanjem kako oružjem koje koristi tako i odjećom. Zbog izostanka pretjeranog veličanja njihove hrabrosti i pretvaranja jednoglasne odluke kako nema predaje u veliki junački čin, Milić stvara gomilu realnih likova koje se s nastalom situacijom nose najbolje što mogu, naglašavajući da je ta konačna odluka posljednja stvar na koju mogu svojevoljnu utjecati, čime ona postaje izraženije i bez dodatnog naglašavanja.

S tehničke strane gledano, film je uistinu besprijekoran. Iako se velika većina radnje odigrava između zidova dotične kuća (ista je kupljena i demolirana samo za potrebe snimanja) ta skuče-nost uopće nema nekih mana jer naglašava napetost, da nema izlaza te da je taj zaklon loš koliko i dobar. Uistinu ogromna upotreba vatrenog oružja također ima višestruku uporabnu vrijednost jer naglašava rat (pomalo očita stvar) i taj konstantni zvuk pucnjave nakon nekog vremena počne zvučati kao glazbena podloga bezizlazne noćne more u kojoj su se našli junaci filma. Treba odmah spomenuti i da film ima stvarnu glazbenu podlogu koja je više nego dobra i da se dobro uklapa u ton filma, ovisno o situaciji i samom tijeku radnje. a dodatne vrijednosti su rad kamere koja film ne čini tipično hrvatski ukočenim (ovdje sam i malo zloban po tom pitanju) te se jako dobro dočarala dinamika (pomogla je i jako dobra montaža) unutar zatvorenog prostora. Već kad se spominju pozitivne strane, mora se spomenuti i rad kaskadera, kao i rad ekipe za specijalne efekte koja je uspješno dočarala puno toga, počevši od tjelesne šminke, pa do uspješnog rušenja kuće u kojoj se skrivaju junaci, ali i odabira vanjskih lokacija koje uistinu podsjećaju na Pakrac i Kusonje početkom devedesetih godina. Glumački je više nego solidno popunjen (iako će šire gledateljstvo, pretpostavljam, najprije prepoznati Marinka Prgu i Slavena Knezovića) te njihova svjetska neprepoznatljivost (koju ovdje spominjem u pozitivnom smislu) itekako pomaže s gledanjem na junake kao obične ljude. Kad se na sve to pridoda protočna režija Kristijana Milića, koja jako dobro spaja akciju s dramaturškim nabojima, scenarij koji je očišćen od svih nepotrebnih stvari kao što su patetika ili crtanje očitih stvari, vizualni dojam na razini stranih produkcija, nije nikakvo iznenađenja da je Broj 55 postao nešto kao minijaturni fenomen u našoj kinematografiji te da izaziva pažnju čak i prije redovitog prikazivanja. Bilo bi lijepo da ovakvi projekti dolaze redovitije i da postanu stalna konstanta u kinima, a ne iznimka od pravila koja se događa svake prijestupne godine.

The Dirty Dozen: The Deadly Mission (1987)

IMDb

Trailer

 

Imam veliku naklonost prema cijeloj Žigosanoj franšizi, ali ista nije započela, kako to svi vole reći, nakon što pogledanog kultnog originala. Ne, gospodine, kod mene je to išlo malo drugačije jer od četiri snimljena filma ja sam prvo pogledao – seriju. Vrtjela se ona na malim ekranima pred kraj osamdesetih i znam da je bio neki mali buzz oko nje jer se snimala negdje oko Zagreba, ako me sjećanje dobro služi. Od serije se više ne sjećam ničega osim da je vođa bio neki kulerski tip koji je radio kulerske stvari (kad imate 9 godina svaki takav lik je kulerski) i znam da sam se nemalo iznenadio kad sam par godina kasnije dukučio kako je sve to nastalo iz posve drugog materijala. Sad, već sam pisao o The Dirty Dozen, ali sam pisao i o njegovom nastavku, Next Mission, koji bi bio uistinu fer play B film da u njemu ne glumi (opet) Lee Marvin. Jer, Marvin je bio glavna njuška originala (uz dosta njih koji su kasnije postali njuške) i kad je radio nastavak više nije bio tako jaka njuška jer, ovo je stvarno malo čudan potez producenata, film se snimao skoro trideset godina kasnije. Radnja se događa par mjesci nakon originala, a Marvin izgleda onako kako izgleda čovjek koji u međuvremenu nabije dodatnih trideset banki, što je… ne tako poželjan filmski propust. No, priča ide dalje. Iako je prvi nastavak nastao tek toliko da se izvuče još koji dolar iz ostavštine kultnog originala, daljnji su nastavci odlučili kapitalizirati popularnost video-naslova, a donešena je i pokoja kreativna odluka. Tako je i Marvin rekao svoje doviđenja serijalu, ali s njim se opet pozdravio Telly Savalas. Kojack, koji je u vrijeme snimanja originala bio tek ime na papiru, a koje je u međuvremenu izrastao u poprilično respektabilnu glumačku njušku, tako je postao novi vođa nove odabrane grupe i napravio… pa, idemo reći solidan posao, ali to ne znači puno jer cijeli taj serijal filmova jest solidan posao, tj. ništa posebno što bi vas trebalo previše oduševiti. No, ovaj treći film po redu, je bolji nego prije spomnuti nastavak jer se više ne referira toliko na original i puno je bolje složen od prethodnika. Ali, to su već priče za drugi dio teksta. Onaj srednji dio je, kao i uvijek, malo o sadržaju.

Jer, Savalas je bojnik Wright, čovjek koji mora odabrati novu grupu od dvanaest zatvorenika i izvesti malo manje samoubilačku, ali svejedno zajebanu misiju. Naime, Hitler i njegovi jataci su naišli na ideju da bi otrovni plin bio fino oružje za ratovanje. I proizvode ga u nekom dvorcu u Francuskoj. Nakon obuke, naši Prljavci odlaze na ratište, ali taj zadaka koji su dobili ima kvaku. Naravno, moraju raznijeti dvorac u kravljevstvo nebesko (bivši samostan) plin zajedno s njim, ali ne smiju znanstvenike koji su unutra. Njih pak trebaju izvući van. I, dodatak, Nijemci su dovukli i njihove obitelji kao polugu pri ucjenjivanju. Pa tako naši junaci imaju pune ruke s pucnjavom, eksplozijama, ali i hrpom civila koja im se mota pod nogama.

Treba odmah na početku napomenuti kako film, iako drugačiji, ima par stvari koje će široko gledateljstvo podsjetiti na kultni original. Priča… malo očito, ali nema veze, pojavljivanje golemog lika koji je ubio nekog golim rukama, jedan će lik pokušati pobjeći, ali će ga drugi vratiti natrag, jedan od likova će u samoj misiji podleći svojim porivima i ići napraviti sranje (baš je Savalasov lik to napravio u originalu) i, naravno, opet je tu dvorac, iako je riječ o samostanu. To je, onako, da se ubace kao mali prepoznatljivi elementi. Za razliku od nastavka, trening ovdje nije baš puno naglašen i kad se događa, događa se paralelno s drugim stvarima, pa film djeluje fluidnije nego nastavak. Misija nije toliko opasna kao ona prethodna (i ona iz originala) ali je malo zahebana, što je više arome radi nego neke napetosti. Sam vizualni dojam je pomalo blijed, iskreno rečeno, ali je zanimljiv iz jednog drugog razloga. Naime sva mjesta radnje (Italija, Engleska i Francuska) su ustvari Hrvatska (i ponešto Slovenije) i ako imate dobro oko možete zapaziti par domaćih lica (Slavica Knežević i Vili Matula). Rekoh zanimljiv, ali iskreno rečeno, blijed. No, ono što me iznenadilo jeste sama akcija. Očekivao sam da bude u duhu filma, ništa baš posebno, ali vidi se da je tom malom detaljau poklonjena poveća pažnja, a kad naši junaci spale cijeli taj samostan (sumnjam da su to napravili u stvarnosti) stvar izgleda odlično. Spojite sad poprilično fer akciju s relativno fer lokacijama (iako tu pridodajte zrno zanimljivost zbog toga što je snimljen kod nas), Savalasom koji je dostojna zamjena Marvinu (iako nije tako brutalan – ovo je ipak TV film) i ekipom novih glumaca koji su korektni, iako se nitko baš ne ističe previše i dobijate gledljiv film za jedno poslijepodne. Ako ste ljubitelj tih ratnih mission filmova, onda bi vam stepenicu-dvije mogao biti i bolji, ali u konačnici (i treba reći iskreno) riječ je o pomalo rutinskom, lakogledljivom i još lakše zaborvljivom uratku.