Archive for the ‘Ratni’ Category


l_62038_0f2ca440 l_62038_d9653d01 night-of-the-generals

IMDb

Trailer

Rat. Ubojstvo. Zavjera. Atentat. Serijski ubojica. Da krenemo redom. Do prije nekog određenog vremena nisam ni znao da ovaj film postoji, a tako bi vjerojatno i ostalo da mi ga netko nije preporučio (zahvale preporučitelju) no malo je potrajalo dok mi nije došao na red za gledanje. Nakon horora i SF-a, stvarno mi je bio pun gubec poznatih stvari (kad ne znaš što bi gledao, uzimaj ono provjereno) tako da sam uzeo nešto… drugačije. Sve ono što sam na početku spomenuo, ovaj film to ima. Znam, djeluje kao gomila toga, i vjerujte mi, gomila jest. Film traje skoro dva i pol sata, pokriva skoro tri desetljeća radnje i da je sve to sjajno ukomponirano, nije (to je onako, fer upozorenje) ali nekako se kockice na kraju poslože i ne mogu reći da je bilo loše iskustvo za gledanje, dapače, uvukao me u radnju, ali da budem iskren, za ovo treba imati takta, ne radi se o običnom ratnom filmu i ako niste spremni uložiti vrijeme, ako nemate strpljenja, onda ga bolje preskočite. Ali ću, prije nego krenem na ostalo, spomenuti i to da mi je film sjeo zato što inače gotovim te filmove istraga u vojnom okružju, no takvi su naslovi grozno rijetki, ponajviše zato što automatski isključuju prisustvo jačih ženskih uloga. Ukoliko volite usporedbe, recimo to ovako; Noć Generala je spoj Fatherlanda i Valkyrie (da, znam, onaj omraženi film Toma Cruisea koji je, čisto da budemo načistu, posve korektan uradak). Sličan im je što sadržajno, što po tome što govori priču iz gledišta njemačkih SS časnika. Sad kad sam vam dao počtne smjernice, da vam dam i sve ostalo.

Radnja se otvara ubojstvom neke prostitutke u Varšavi 1942 godine. Brutalno ubojstvo, tipa Jack Rasparač brutalno. Istraga, koju vodi Major Grau, odmah poveže tri generala s mjestom zločina, ali ne i točno kojeg. I dok Nijemci vode svoj vojni život u okupiranoj Poljskoj, balansirajući stvari od sukoba s pobunjenicima i osobnim stvarima, Grau, pomalo u maniri najvećih istražiteljskih umova, slaže slagalicu i želi da se pravde provede jer, iako su oni okupatori, pravda se ipak mora poštovati. No, događa se zastoj. Grau, nagazivši na prste visokog vojnog vrha, dobiva premještaj u okupirani Pariz i sve pada u zaborav – na dvije godine. Tada, igrom slučaja, osumnjičeni i on ponovo dođu na isti prostor i on nastavlja voju istragu. Samo što neki generali imaju dodatne planove; organizaciju atentata na Hitlera (poznata operacija Valkyrie) te im je do tamo nekog ubojstva stalo kao do lanjskog snijega. Nadalje, radnje se zaokružuje u sadašnjosti (1965 godina) gdje francuski inspektor Morand pokušava zaključiti priču staru dvadeset i nešto godina.

Kako rekoh, film imapriču koja bogme traje. Sličosti s Fatherlandom ste možda i sami uvidjeli (minus ono da se događa u alteranativnoj stvarnosti) policijska istraga gledana iz njemačke perspektive, a Valkyrie… pa, film ima iste scene miniranja kolibe koje ime i novi film, čak i neke dijelove radnje koji su se odigrali nakon toga. Ono što ću odmah naglasiti (kako kasnije ne bi bilo zabune) ovo nije tišični ratni film. Nema ratovanja, pirotehnike i sličnog. U filmu postoje svega tri scene koje se mogu okarakterizirati kao ”ratni materijal”. Razaranje kvarta u Poljskoj (uistinu impresivno napravljeno), napad na Rommela avionom (cameo ulogica Christophera Plummera) i dizanje kolibe s Hitlerom. To je to. Ostatak su međusobni razgovori, intrige i tako to. Što znači da je ovo više drama/triler nego akcija/rat. Tek toliko da budete informirani. Što se tiče same radnje, tu sad dolazimo do nekih mana. Film je, doslovce, posvuda. Prečesto gubi pravi fokus s glavnih oznaka radnje. Istraga ubojstva, planiranje atentata i zaokruživanje istrage. Tri elementa se smjenjuju s dosta praznog hoda, prikazom drugih junaka koji imaju neku ulogu u radnji, pa treba i prihvatiti spori tempo, kao i neka ponavljanja radnje (posjeta muzeju generala Tanca). Pohvalno je što su se držali originalnog romana u slovo, ali malo kraćenja dobro bi došlo. Tako da ni istraga ni atentat nisu prevladavajući motivi, a događaju se i prijelazi u ”sadašnjost” koji nisu jasno naznačeni. No, kad upadne u prave traćnice, film je itekako zanimljiv (mislim da se ovdje po prvi put i govorilo o operaciji Valkyrie) a ni istraga ubojstava nije za odbaciti jer tri osumnjičenika su posve OK zaokružena i grebe vas pitanje tko je to napravio. Sve bi to bilo puno lošije da se film nije okitio vrhom tadašnjih glumačkih zvijezda: Omar Sharif, Peter O’Toole, Philippe Noriet i Donald Pleasance. Možda današnja publika i nije sklona retro licima, ali jedno je sigurno, ta ekipa je znala glumiti, što film čini boljim od prosjeka (iako njihovi jaki engleski naglasci malo pobijaju autentiku njemačkih časnika). Kako rekoh na početku, tako ću reći na kraju. Rat. Ubojstvo. Urota. Istraga. Atentat. Serijski Ubojica. Za svakoga po nešto.

1911203,PoSkyXFWWReS+MxlyABAigNhaPA9Y0VnLbahRBORwmkHJ2WSkYN8QvVHWXhseUmHNbM4IA5dX+8Gp7hFqW3Zow== 1911204,2ZszRrdlkp7knRVmpJlEf6Rsa6WvealzJUF0yOC831AtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 1911205,WFVu0czUBHBNZvX1DBchUecFSX56M2p6vch2iqr5di5aBUxILOSY3kduIOHhLVzlj5H6rI2gIQODp4BxrptAyA== 1911206,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 1911207,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 1911208,+wriAlIJ19davfGDvXzlIufQWkKiLVaABmjAIxDq6vwCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== 1911209,twfuS4tPPG706OcVbNpW1pZ5p_Vno74ZQTb2VWkhGliGqX42JuFh34AhEvoXE_vtQSFs+b87AXiTQEXCn3AC3Q== 1911210,L0cyFZ37piUCmK497_DWuHzgnztfNI2Q_55t4bUDFoieRZfmSG1Gdil1vCnbWzdYXfZx8x5xKOdDOBKJT3ilMQ== 1911202,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ==

The Devil’s Brigade (1968)

Posted: 7 veljače, 2013 in Ratni

l_62886_88ab9c64l_62886_311c37bcl_46039_0062886_5d7d3cd1

IMDb

Trailer

 

Jednom kad se nešto pokaže uspješnim, onda to vrijedi ponoviti. Zlatno pravilo sakupljanja novca u holivudskim brdima. Nije to današnja izmišljotina, radilo se to prije, radit će se to i poslije, ali postoji jedna temeljna razlika u pristupu. Već ako se radio viđeni materijal, gledalo se da barem sliči na nešto i da može proći kao samostalni uradak. O čemu je točno riječ? O ratnim filmovima napravljenima u zltnom dobu tog žanra. Zlatno doba imaju svi filmovi, tj. žanrovi, a ovo od ratnih naslova kretalo se tamo negdje u šezdesetima i dijelu sedamdesetih kad su nastali neki od stvarno dobrih i legendarnih klasika (Where Eagles Dare, The Guns of Navarone) koji su svoju popularnost uspjeli zadržati do današnjih dana. Možda ste zamjetili kako sam preskočio jedan od njih, ali doći će i to na red. Čim spomenem neke druge stvari. Jedna od njih je što spomenuti filmovi nisu bili čisto ratni materijal već više avanturistički, koji su s ratnim razdobljem imali veze samo time što se odigravaju u vrijeme drugog svjetskog rata. To im svakako nije zamjerka jerbo su uspješno izbjegli zamku nekakve ho-ruk samoreklame kakvu je zadesila The Green Beretes iz iste godine. Oni malo izravniji naslovi, koji su išli na to da budu i jebeni i pošteni (čitaj: zabavni, ali ne baš previše patriotski orijentirani) imali su slabu prođu jer je tu bio Vijetnamski rat, pa uzdizanje američke vojske nije bilo previše popularno. Zato je Drugi Svjetski rat bio kao stvoren za velike priče jerbo, kako se kaže, bio je to posljednji veliki rat u kojima se još mogla podmetnuti ideja nekakve junačke ideje. Što me okolo naokolo dovodi i do The Dirty Dozen. Zašto do njih? Poslušajte prvo sadržaj ovog naslova, pa da onda nastavimo s pojašnjenjima.

U jeku II WW Rata nekolicina savezničkih časničkih glava dobila ideju o oforiravanju posebne vojne jedinice koja bi bila ubačena iza neprijateljskih linija (Norveška) te bi odande krenuli u pravljenje reda. Ideja je uključivala spajanje američkih vojaka s kanadskim i nije bila potpuno samoubilačka kao neke druge (iako ustvari jest). Da bi se riješili odgovornosti, generali našem pukovniku šalju one najgore od najgorih na obuku, što će se pokazati kao zanimljiv odabir, u svakom slučaju. USA-Kanada združena brigada tako prvo ima malo međusobnih problema oko prilagođavanja, vojaci se, očekivano baš i ne podnose (jerbo su Kanađani skoro pa gospoda naspram Amerikanaca) ali kroz muku trninga, vojnog drila i obuke, naši dečki postaju prava združena braća. Samo što njihov zadatak biva otkazan (ustvari, zadatak je dobila 30 Commando Unit – osnovana od strane Iana Fleminga – par riječi o tome ima u filmu The Age of Heroes) i oni na putu da budu rasformirani. U zadnji trenutak dobivaju nove zapovijedi; Italija. Ratište gdje će dobiti priliku za dokazivanje svoje uvježbanosti.

Ratni filmovi nastali po istinitim događajima oduvijek su imali svoju publiku, a kad radite film po istinitom događaju, onda možete prodati foru-dvije o svemu. Kao film, The Dirty Dozen bio je prvi, ali kao inspiracija, odavde je izvučena građa za materijal. Jedinica opisana u filmu doista je postojala i doista je bila složena od Amera i Kanađana i doista su imali velike uspjehe na bojištu, ali i gubitke te je u dvije godine svog postojanja (rasformirana je 1944) uspješno zauzela nekoliko strateških točaka. Film se fokusira na njihovu obuku i prvu misiju, zauzimanje tamo nekog strateški važnog brda. The Dirty Dozen je možda poznatiji, (jerbo ja uopće nisam čuo za ovaj naslov) no nije jedini koji je uspješno formulu ”ne volimo se, ali surađujemo” formulu. I to na dobar način, ako ćemo iskreno, jer osim osnovnih sličnosti, dva filma su različita i dobra, svaki na svoj način. Likovi su dobro zamišljeni i zaokruženi, koliko je to moguće kod karakterizacije velike grupe ljudi (uglavnom to počinje i završava sa skicom) situacije su normalnije, nema nekih opasnih prijetnji kao u 12 Žigosanih (zezni i ideš natrag na vješala) i akcija, koja se odigrava više-manje u zadnjem dijelu filma, djeluje OK. Tu su i dvije glumačke legende: William Holden i Cliff Robertson, koje drže vodu svojim zapovjednim pojavama, pa je prigovor minimalan. Vojaci su dovoljno šarena grupa da ih uspijemo popamtiti dok traje film. Mane su, kako to već ide, drvena režija i neatraktivni prizori borbe prsa u prsa (moglo je to bolje) ali to ionako ide na skoro svaki film iz tog razdoblja, a može mu se predbaciti i malo predvidljivosti (već unaprijed znamo da će se vojaci u početku mrziti, a kasnije poštovati). Na stranu to, ako volite klasične ratne spektakle, ovo je i dalje pun pogodak za gledanje tako da ne bi trebali biti razočarani.

1944895,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 1944896,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+wukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 1944897,YLP7zQLz6ZSLuWzmze0PW+cnYRhdXbprbGh7njsvg0iMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 1944898,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 1944899,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 1944900,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1944902,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 1944904,KfnjKqgkbh2T0X2VL_oYxQeETSJk7jPV7rXq8nD_PwQ9XFBzVwqcUXsds9NSYsDNY3ruOmmqefLhVA86hafmjQ== 1944906,pnzboi_seSmwemN1nnt7zKFz0TsXX++8kLTqmcYfo53RfXEvlZLprOD9Mx5Ha3GHNTcYybJh04GQPbBKSvfyoQ== 1944907,ooHfHR4UvtIUpM38LdEiFK+ERX7ihSCeBeGfLrm6WcB4yH5dzGfraQSztuop7g8E2nGELzdyrhtIXcIJJUmZxQ== 1944911,uHB0NL5bGDJL9dyHnktoeq0Nw7XivwSubPvyZT_5Smt+CslGxWUiU0buAB4vkKKZ_Y_G7SGC1csBlRG_nSOviw== 1944912,xT0+dImRJHe5Xy_NSnzkDGs3ie5fRGDFmR9juzRrz7R+CslGxWUiU0buAB4vkKKZ_Y_G7SGC1csBlRG_nSOviw==

 

 

Goldeneye (1989)

Posted: 18 siječnja, 2013 in Drama, James Bond, Ratni, TV

GOLDENEYE

IMDb

Trailer/Clip

Kad imate život zanimljiv kao i lik kojeg ste stvorili u seriji romana, onda je samo pitanje vremena kad će netko sjesti i o vama snimiti film, zar ne? No, iako je James Bond postao jako poznata roba, filmovi i Ianu Flemingu nisu bili te sreće. To je i razumljivo, on, ruku na srce, nikad nije ni vodio život kao njegov junak (gledajući filmove, ne romane) te, usprkos intrigama, nije nešto posebno zanimljiv materijal za snimanje filmova. A kad kažem ”filmova”, da, mislim na množinu. Znam ih za najmanje tri. The Secret Life of Ian Fleming, koji je došao nakon ovoga, Goldeneye, a Fleming se nadavno, točnije 2011, pojavio i u filmu Age of Heroes. Idemo redom. Goldeneye i Secret Life… pojavili su se kad je Bond franšiza pala u krizu nakon Licence To Kill, i svrha im je bila…pa, malo šlepanje na slavu, a malo i da podare uvid u život čovjeka odgovornog za poznatog lika. Treba odmah reći da je Secret Life potpuna fikcija, Ian Fleming je tu ustvari surogat Bond, u istim situacijama i referencama na serijal (glavni nemesis je kopija Larga ih Thunderballa). I loš je film, ako ćemo još iskrenije. Age of Heroes ne govori o Flemingu kao takvom već se fokusira samo na jedan mali dio njegove povijesti, stvaranje poznate 30 Commando Unit, preteče današnjeg SAS-a, elitne jedinice britanske vojske. Iako to u filmu nije spomenuto, Fleming je Bonda izvukao upravo iz tog okružja (zgodan dokumentarac Where Bond Began govori o tome) a film je dobar komad akcijskog filma koji se može gledati i bez te male povijesne činjenice. Goldeneye je, na kraju balade, i najbolji, ako ćemo se držati fakta i najbliži je onome što se može nazvati biografijom.

A govori o životu Iana Fleminga. Od njegovih mladih dana, do ulaska u Tajnu Službu, gubitku voljene žene, preseljenju na Jamajku i stvaranju James Bonda. Tko imalo zna ponešto o njegovom životu, to je to, nema nekih prevelikih izmišljanja ili odstupanja od činjenica, a jako lijepo zaokružuje sve ono što se već odavno znalo. Ipak, najbolji dijelovi filma upravo su oni gdje se radi o stvaranju romana, cijeli postupak kako je došao do njegovog imena (vidio je ime autora na knjizi o pticama) i pojašnjenja zašto ga je upotrijebio (želio je kratko i hard ime) kao i komentari njegovih prijatelja da zvuči kao vozač kamiona, a ne tajni agent (zanima me što bi Flemingovi frendovi danas rekli na to). Tu je i poznata frustracija o samim počecima pisanja u Goldeneyeu, kao i malo riječi o njegovim fascinacijama oružjem, dobrim autima i nevoljkosti da se prepusti idiličnom bračnom životu. To je više manje drugi dio filma, prvi dio je o Tajnoj Službi, ništa fancy, ali baca malo svjetla na to što je on ustvari radio (čak je organizirao i upad na njemačku podmornicu kako bi se Briti domogli famozne Enigma mašine – plan je odbijen kao preriskantan – dok SAS u stvarnosti nije izveo nešto jako slično: U571) kao i na tragičnu smrt tadašnje djevojke.

Gledano s tehničke strane, filmu se nema što posebno prigovoriti. Osim što je televizijski, pa ne očekujte spektakl kao da riječ o Bond filmovima, ali ima ponešto pirotehnike, tek toliko da uratku doda malo boje i ukusa. Najjača prednost filma je pouzdani nastup Charlesa Dancea, koji karizmatičnošću i sliči Flemingu, a ima i taj autoritet koji je ovaj imao. Od sporednih glumaca tu je Phyllis Logan koji će oni stariji prepoznati iz kultnog Lovejoya, a nešto mlađi iz aktualne Downtown Abby. Zanimljiva stvar… ovdje možete pronaći i danas ekstra popularnog Christoph Waltza u jednoj od svojih ranijih uloga. Lokacijski je pristojan, iako je pravo Goldeneye imanje u svarnosti malo prozračnije, a i može se nazvati dovoljno informativnim da zadovolji vašu znatiželju. Ako vas ne zanima što je ustvari radio tata James Bonda, onda vas neće previše zaintrigirati, no to ne bi trebala biti neka velika prepreka da ubijete sat i pol vremena špijunskim/biografskim materijalom za kojeg danas jako malo ljudi uopće zna i da postoji.

goldeneye48yf5.8034 goldeneye11fl9.3391 goldeneye18op8.994 goldeneye47ti2.1590

Mission27 Mission21 goldeneye54qg7.7591 goldeneye65bm2.3499

Mission41 Mission30

The Dirty Dozen: Next Mission (1985)

Posted: 9 siječnja, 2013 in Akcija, Ratni

l_89026_9f3714a4

IMDb

Trailer

 

Već kad sam se uhvatio nastavaka, da nastavim u istom tonu. Pretpostavljam da su svi čuli/gledali/ The Dirty Dozen, jedan od najboljih i najpoznatijih ratnih filmova koji do danas nije izgubio ama baš ništa od svojeg šarma. Vjerojatno se zna da postoje i nastavci koji, ruku na srece, nisu ni blizu kvalitete originala, ali koje možemo svrstati u onu kategoriju ”pogledaj, zabavi se dok traje i zaboravi na njega već drugi dan” jer, pa tako su i napravljeni. O njima nekom drugom prilikom jer za sada ću pažnju zadržati na drugom nastavku, onom koji je, da tako kažem, nastavio originalnu priču. Dobar/loš… vaša odluka, ali vrijedi naglasiti da je loš po jednoj stvari. Nastao je čak 18 godina nakon originala i Lee Marvin je reprizirao svoju ulogu Reissmana što je fora (uvijek je lijepo vidjeti kad se neki od originalnih glumaca vrati u nastavku) ali i nije baš jer… čovjek je stariji 18 godina, a nastavak bi se trebao odigravati koji mjesec kasnije nakon originalne misije. Pa sad vi sami pokušajte dokučiti koje su mane tolike rupe između nastavaka. Zanimljivo je da sam mislio kako je film dijelom snimljen u bivšoj Jugoslaviji, ali promašio sam nastavak. Drugi i Treći dio snimani su kod nas (u Hrvatskoj) kao i neke epizode istoimene serije. Na stranu to, koja riječ o sadržaju.

Iako vam nemam što posebno reći. Nova misija, samoubilačka, naravno, ovaj put opet iza neprijateljskih linija i cilj zadatka je ubiti nekog tamo SS/Gestapo/kojivećkurac časnika. Zašto? Oh, zato što je on mastermind iza neke akcije koja bi mogla promjeniti tijek rata (u korist Nijemaca) a ne Adolf Hitler, pa je red to spriječiti. Misija uključuje infiltraciju u neprijateljske redove, putovanje iza neprijateljskih linija, izvršenje zadatka i, ako je moguće, bijeg. Kako? Smislite sami. Ako preživite.

Prednosti filma jednostavne su – ne komplicira previše. Mane filma su – ne komplicira previše. Pojavio se u vrijeme kad je bilo popularno snimati filmove o Vijetnamskom ratu (Platoon, Hamburger Hill) i ujedno bacati kritiku na američki vojni vrh, pa izgleda kao stara škola, ona malo naivnija. Stara škola je i to što je nastavak jednog od najboljih ratnih filmova, koji je, na nesreću, rađen za televiziju (nikada mi nije bilo jasno zašto netko nije složio scenarij za pravi nastavak, kino film, koju godinu ranije) te djeluje kao šmrkavi mlađi brat starijem bad ass bratu. Priča je htjela ponoviti prethodnika, ali to je doslovce nemoguće kad vam je trajanje stucano na svega 90 minuta (original traje 180 minuta) jer morate rezati, rezati i rezati. Trening naših vojaka je srezan na par scena, pa se ne stignemo ni priviknuti na njih i već su u akciji. Kretenski potez je ubaciti i crnog vojnika (da film bude politički korektan) jer tamo gdje oni idu, u Fatherland zemlju gdje crnaca nema, to bi ih odmah stajalo glave. Akcija je korektna, ali televizijska. Nema pirotehnike, nema ni puno krvi, puškaranje je odrađeno korektno, bez nekih trikova kamere ili neke posebne dinamike, što stvara dojam osrednjosti. Ipak, ako nemate visoke kriterije, volite mrku facu Lee Marvina, nemate što raditi jedno nedjeljno poslijepodne… bit će vam kao naručen za ubit vrijeme, ali odmah da znate kako je to sve i što će vam značit u životu.

2301836,6yuwvvUzzTyarDYfSSiAJ74WK5h8SmJ14QgdQcgjxUg9XFBzVwqcUXsds9NSYsDNY3ruOmmqefLhVA86hafmjQ== 2301837,Zwgbda_jZqk8CiIEQHNHaUIKpWMzTyie5ThI7ma58AO6epR_p5BKNKraMwdzchjkxp3GOge0ydyOjPmjX3lZSA== 2301834,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2301835,6yuwvvUzzTyarDYfSSiAJ74WK5h8SmJ14QgdQcgjxUg9XFBzVwqcUXsds9NSYsDNY3ruOmmqefLhVA86hafmjQ==

Mission16 Mission6 Dirtydozennextmission_guns5 Dirtydozennextmission_guns1

Mission21 Mission27 Mission30 Mission41


IMDb

Trailer

 

Nikad mi nije bilo jasno zašto poneki filmovi nakon nekoliko godina promjene originalni naslov. Tako je i ovaj film iz prepoznatljivog Saigon postao pomalo bezlični Off Limits. S druge strane, mogu razumjeti promjenu jer Saigon (kao i cijeli vražiji Vijetnam) je bolna točka mnogih Amera. Pad Saigona i ono poznato bježanje helikopterima iz ambasade i danas u njima izaziva loša sjećanja, a kad imate film koji se tako zove, pa… recimo samo da nećete dobiti previše simpatizera. Ipak, ovo nije ratni film, barem ne klasični. Ovo je kriminalistički triler koji koristi šareno okružje dotičnog grada za pričanje drugačije priče. Ima to svojih mana, ali i prednosti jer kad radite u gradu koji ste takoreć okupirali, pokušavate razriješiti umorstvo kurve za koju nitko ne mari, među građanima koji bi vas radije vidjeli mrtve, onda je to zanimljivo mjesto radnje. I dok je originalni naslov filma savršeno opisivao  (ne pad dotičnog grada) ovaj drugi naslov izvučen je iz nekog službenog riječnika (nešto kao što Broken Arrow označava nestanak nuklearnog oružja) i znači kretanje službene osobe tamo gdje joj nije mjesto. Ili nešto u tom smislu.

Buck i Albaby su par vojnih policajaca (ustvari CID, nešto kao naš SIS) koji rade u vrućoj zoni zvanoj Saigon. Njihov posao je svaštara, od natezanja s pijanim vojnicima, do traženja pijanih vojnika, ali uskoro dobiju zanimljiv posao. Netko je roknuo jednu kurvu, prislonio joj Colt 45 na glavu i BANG. To inače ne bi bilo tako zanimljivo da na mjesto zločina nije pronađena oznaka visokog časnika. I to nije sve, naši junaci će otkriti kako ta kurva nije jedina već da ih postoji nekoliko, sve ubijene na isti način, a njihova istraga vodi pravo u vojni vrh, što se ne sviđa svakome. A osim istrage, naši junaci morat će početi čuvati i svoja leđa, što od žitelja Saigona, koji su baš pravo oduševljeni Amerima, što od ljudi koji baš i ne vole kad se baca loše svjetlo na green mean machine vojsku.

Inače sam slab na te vojne-istražiteljske filmove, ali oni su rijetki ko djevica u javnoj kući. Jedini koji mi dolazi u sjećanje je Generalova Kći (strašno dobra knjiga, btw) gdje John Travolta igra isto tako istražitelja (opet CID istražitelj) ali u mirnodobskom razdoblju. Prvo ću reći koja je najveća prednost filma (ustvari ih ima nekoliko) – lokacija. Film je snimljen u Bankoku, u pravoj red light četvrti, uz prosječnu temperaturu od 40 stupnjeva. Ne može bolje djelovati više autentično (Vijetnam je tropska zemlja, što se obično zaboravi u filmovima). Druga stvar – glumci. Willem Dafoe, Fred Ward, Scott Glen (mala, ali jebeno efektna uloga)… što da vam pričam dalje, ta ekipa zna glumiti i čitanje telefonskog imena bi napravila zanimljivim. Znači, lokacija i glumci – check. Priča je više manje bez mane pošto ima pravog istražiteljskog posla i dovoljno intrigantnih rukavaca da vam drže pažnju. Pogriješit ćete jedino ako ovo uzmete kao ratni film jer rata ni nema (dvije scene sveukupno). Mana je možda poneki klišej: buddy-buddy par, crnac i bijelac, vojska će naravno, pokušati zakočiti istragu, ali naspram svega ostalog, to su sitnice. I u samoj radnji imate dovoljno toga neuobičajenog (kao što je časna sestra koja pomaže našim junacima) da nadopuni osnovno. Također, meni omiljeni dio, izostalo je poznato filozofiranje o tome kako je rat sranje i što mi radimo ovdje. Dodajte tome i fin tempo, dobru kameru i dobijete paket koji vas sigurno neće razočarati u ugodno prohladno subotnje veče.


IMDb

Trailer

Trailer 2

Kada bi sad otišli i upitali svoje mame, bake, ujne. tetke, strine i susjede što se dobrog gledalo tokom 80-ih, radi čega su se prekidali svi poslovi, muževi dobivali izgon iz kuće/stana, a djeca ostavljala gladna: dobili bi nekoliko odgovora. Bila je tu Dinastija, naravno. Sjećate se dogodovština bogatog Blakea Carringtona koji je postao sinonim za obične razgovore (misliš da sam bogat k’o Carrington), pa su tu bile Ptice umiru pjevajući, australska konkurencija američkim serijama, gdje je Richar Chamberlain slamao ženska srca (iako je gay) kao svećenik koji ima život ispunjen peripetijama sa svojom Maggie, a onda imate i Sjever i Jug. Sjećeate se toga? Orry Maine i George Hazard, dva velika prijatelja koji zajedno (i razdvojeno) prolaze kroz godine koje su prethodile američkom građanskom radu, a onda i samom ratu. Serija je doslovce žarila i palila na malim ekranima te, iako je danas znaju gledati s malim podsmjehom, činjenica je da je serija školski primjer kako se radi vrhunski televizijski proizvod kojemu je namjena da traje i traje. Iako je danas opće prihvaćeno mišljenje kako je za njezin uspjeh zaslužna pojava popularnog Patricka Swayzea, ironično, to je toliko daleko od istine da bi vam trebao dalekozor da je vidite. Swayze je u to vrijeme bio običan no name glumac, koji je iza sebe imao tek zrno zapažene nastupe u Red Dawn i Outsiders. Glumački serija danas izgleda kao pravi eye candy, ali to je došlo tek kasnije. IPAK, ima nešto u njezinom castu na koji ću se još vratiti. Sljedeća stavka dnevnog reda: serija dobro izgleda jer je uložena dobra lova u nju. 25 milijuna dolara je za tadašnje pojmove bila jedna astronomska cifra koja je izazivala strahopoštovanje, ali vidi se da je lova itekako dobro uložena. Od kostima koji su se nosili, do interijera i eksterijera, pa do epskih scena bitaka koje su označile američki građanski rat. Sve izgleda odlično, čak i danas, skoro trideset godina kasnije. Vjerujte mi na riječ, baš sam je nedavno ponovo pogledao (da, pročitali ste dobro, ponovo) i stojim iza svojih riječi bez žaljenja.

Za one koji su nekako uspjeli prespavati/ignorirati/ne čuti za sadržaj: kratki podsjetnik. Orry i George se upoznaju na školovanju u West Pointu i odmah postaju najbolji prijatelji. Jedan je Južnjak, što podrazumjeva plantaže i robove, a drugi je Sjevernjak, što podrazumjeva tvornice i…, pa, bogatsvo. Iako suprotnih nazora, njih dvojica održavat će kontakt kroz godine koje dolaze, a svaki na svojoj strani imat će pune ruke peripetija s vlastitim ljubavnim problemima, obiteljima, spletkama i namještaljkama. Jedna od najpoznatijih televizijsikih ljubavnih priča ide upravo na račun Orrya i njegove odabranice Madeline pošto njihova ljubav biva prekinuta njezinin vjenčanjem za matorog supranika Maienovih, a svoj komad radnje dobit će i likovi oko njih. Usporedno s zapletima koji odgovaraju klasičnim sapunicama, počinje se polako izgrađivati stanje tenzija koje će u konačnici dovesti do građanskog rata, kao i razlaza između dva prijatelja (samo po pitanju zaraćenih strana) i njihovih muka na ratištima diljem Amerike.

Serija originalno ima 12 epizoda, ali kako su to naši televizijski genijalci odlučili malo produžiti, tako su svako prepolovili i dobili dvostruko veći broj (inače, epizoda traje sat i pol vremena) te se razdvajaju na Knjigu 1 i na Knjigu 2 (postoji i Knjiga 3, ali o tome nešto kasnije) te su snimljene u klasičnoj maniri jedan godina-jedna knjiga. Prvi dio serije zadržava se više-manje na prijateljstvu Goerga i Orrya, njihovim odnosima, ljubavnim šemama – znate već, klasična sapunica, ali se i prikazuje zašto je došlo do građanskog rata. Da ironija bude veća, robovlasništvo je bilo potpuno sporedno pitanje u tome te Abraham Lincoln u prvi mah uopće nije ni razmišljao da to napravi. Knjiga 2 su ratne godine, pregledi poznatih sukoba (iako ne onih glavnih, kao što je Gettysburg) i daljnje muke naših junaka koji su sad skoro pa na istim funkcijama, ali na suprotnim stranama. Vć sam spomenuo nešto od glumačkog casta, ali da to razradim malo detaljnije. Ova serija je zvijer što se toga tiče, monstrum, ali u vrijeme kad je nastala bilo je tek par zvijezda koje su mogle reći da su to. David Carradine bi bio jedan od njih.Jean Simmons druga. Početak i kraj. ALI… serija je imala pun kufer stare garde glumaca koji su odlučili nastupiti bez honorara, počevši od Elizabeth Taylor, Roberta Mitchuma, Johnny Casha, Gene Kelly, te James Stewarta u svojoj posljednjem glumačkom nastupu. No, to nije sve (kao u reklami za super usisavač) – dobar je komad glumačkog casta nakon ove serije postao dio pravog sjajnog Hollywooda, počevši od samog Swayzea, preko Kirstey Alley, Jonathana Number One Frakesa do Forresta Whitakera, a ako imate stvarno brzo oko, u nekoliko scena možete vidjeti i nastup Michaela Dudikoffa prije nego je počeo mahati katanom i ubijati ljude (iako, ovdje to radi s puškom repetirkom), ali, ironično i serija i American Ninja snimljeni su u isto vrijeme, samo što je serija prije izašla. Njezina kvaliteta varira, ako ćemo iskreno. Ako ste skloni trivijalnim zapletima, ljubavima koje imaju gadan predznak propasti, obiteljskim zahebancijama… onda je serija prvoklasna, barem Knjiga 1. Knjiga 2, ratni dio, pomalo gubi na fokusu jer ulaze novi likovi (povijesni, kao što su Abe Lincoln, Jefferson Davies i generali Robert I Lee te Ulyessius S Grant – na kojeg su Južnjaci još uvijek nadrkani jer je spalio pola Juga dok je trajao rat) koji općenito govore o ratu: nadahnuto ili malo manje nadahnuto, s tim da neki glavni likovi čak postaju sporedni (Orry Maine jedno vrijeme gotovo da nestane s ekrana) tako da, ako niste skloni rekonstrukcijama povijesnih bitaka (koje su odlično napravljene, bogato i raskošno) Knjiga 2 bi vam mogla biti nešto dosadnija od prvog dijela. Svejedno, mora se spomenuti da je uspješno dočaran i prolazak godina jer glumci su, uz minimalno šminke i tek drugačijom frizurom uspjeli dočarati dojam starenja, što je pripomoglo u boljem dočaravanju prolaska vremena, te stvaranju osjećaja da prijateljstvo dva prijatelja traje već oho-ho vremena. a za kraj vrijedi spomenuti i odličan soundtrack poznatog skladatelja Billa Contija, čija glazba (da ne bude da je čovjek poznat samo po Rockyu) stvara dojam potrebne epike, glamura i emocija.

Nakon što je serija završena, zaokružena i snimljen kraj koji je, barem onim koji su pogledali seriju, odgovarajući, deset godina kasnije holivudska mašinerija odlučila je napraviti i treći dio. I zamalo sve upropastiti. Jer, sadržaj je sljedeći: glavni nemesis obitelji Main i Hazard je ostao živ, odmah na početku ubije Orryja i Georgovu ženu te na kraju George i Madeline postanu par. Malo je reći da je serija ispala čista katastrofa (Orry je u knjizi poginuo u ratu, ali je preživio u seriji) iako se skoro 70 % originalnih glumaca vratilo da odigra svoje uloge (ne i Swayze, koji je pametno rekao Hell No!) te treći dio fanovi uglavnom – ignoriraju. Bez obzira na taj nesretni dodatak, originalna serija, koja je snimana u koninuitetu danas je jedna od napoznatijih mini-serija uopće i još uvijek je jako dobra, sadržajna i na visokoj produkcijskoj razini, no teško da će vam se svidjeti ako niste kalibrirani na ovakvu vrstu proizvoda. Ali, možda vam se svidi dašak nekog prošlog vremena kad su stvari bile puno jednostavnije.

Escape from Sobibor (1987)

Posted: 23 srpnja, 2012 in Drama, Ratni, Rutger Hauer

IMDb

Trailer

 

Već kad smo se na nedavnom postu o filmu Ladyhawke raspisali o Rutgeru Haueru, ovo mi dođe kao očekivani nastavak, recenzija još jednog filma koji je jako malo ljudi gledalo (što sam slučajno doznao kad sam ga preporučio na par mjesta) i recenzija još jednog filma gdje je Hauer svojom pojavom dodao par kilograma na težini filma, a bogme je pokupio i Zlatni Globus za glumu. I sad vi recite da čovjek ništa ne vrijedi. Ipak, dodajem i to da je ovo film temeljen na stvarnim faktima, događajima, ljudima te da je možda televizijskog porijekla, ali bogme to mu ne umanjuje vrijednost ni za jedan posto. Kad se spominju Židovi i logori smrti, većina će odmah, gotovo nagonski, reći Schindler’s List (1993), ali to nije jedini film koji govori o tome, a kad se spomenu bijegovi iz ratnih logora, većina će bez pardona reći The Great Escape (1963). Ovaj film mješavina je oba jer se radi o jedinom uspješnom bijegu iz logora smrti, no napravljen od strane običnih civila (i pokojeg ruskog vojnika). To ”uspješan” možda i nije najbolji opis učinjenog jer pobjeglo je tek pola zatvorenika, njih 300, od kojih je većina ponovo uhvaćen ili poubijana na licu mjesta, ali sami je bijeg Nijemce natjerao da logor zatvore i rasformiraju tako da je bijeg uspješan po tome. Radnja je… gotovo dokumentarna i ustvari je rekostrukcija života u logoru.

Uvod nas upoznaje s dolaskom grupe svježih zatvorenika u logor Sobibor, gdje se jasno vidi kako su se Židovi selektirali, što je bilo pametno napraviti ako želite preživjeti i na koji način su Nijemci održavali red. Nakon toga se selimo u sami logor, gdje pratimo nekoliko određenih logoraša i njihov zajednički život, rad, te dolazimo do početka planiranja, samog planiranja i izvedbe plana koji je u koncu doveo do bijega. Za razliku od sličnih uradaka, ovdje nije bilo tunela ili sličnog već su se odlučili na puno jednostavniju opciju, ubijanje stražara kad ih je u logoru najmanje, a da bi plan uopće uspio, svi su morali biti savršeno točni. Film se ne zadržava samo na tome već nam daje uvid i u Njemačku stranu priče, gdje je većina bila svjesna uzaludnog posla koji rade, kao i još gori ponos koji su neki osjećali što to uopće rade.Od svega po malo.

Film je, zanimljivosti radi, snimljen u bivšoj Jugoslaviji te se može vidjeti i nekoliko lokalnih lica. Ništa poznato, uglavnom sporedne uloge. Oni u glavnim ulogama mogli su garantirati i kvalitetu (Alan Arkin) i gledanost (Rutger Hauer) i, usprkos televizijskoj pozadini, svi uključeni su uložili trud kojeg se mogu posramiti i jače produkcije. Logor (iliti mjesto snimanja) djeluje autentično, a ne kartonski neuvjerljivo, što je dobra stvar ako želite raditi film o bijegu iz zatvora jer dobijate osjećaj da se odatle stvarno mora pobjeći. Radnja nema nekakvih posebno šokantnih scena (ipak je to išlo na TV) no uspjeva mu razviti popriličnu napetost od početka do kraja, kao i osjećaj neugode koji je još izraženiji. Likovi su korektno razrađeni, pomalo u svim nijansama, a užitak je gledati kako neki od njih doslovce znaju glumiti (da, Hauer ide među njih) i zanimljivo je da dotični nije dobio ulogu Nizozemca (koji su prije bijega bili dovođeni u logor) već Rusa Sashe (btw, stvarna ličnost) čiji dolazak u logor i pokreće planove za bijeg. Ruski vojnici nisu bili žrtve za plinske peći već su bili radna snaga u tim logorima (što mi je bila zanimljiva povijesna fakta) i nije nelogično da vojno lice prvo pokrene priče o bijegu iz zarobljeništva. Svemu tome pomaže i činjenica da nisu ništa mjenjali i da su držali povijesnih fakti, bez dodavanja ili preuveličavanja. Ako ste za jednu poštenu ratnu dramu, temeljenu na istinitim povijesnim faktima… vaša potraga uglavnom bi trebala završiti ovdje.

Sahara (1995)

Posted: 8 svibnja, 2012 in Akcija, Ratni, Remake, TV

IMDb

Trailer (Clip)

 

Kako stojite s ratnim klasicima koji su ustvari napravljeni kao oblik propagiranja i podržavanja ratnih napora? Još bolje pitanje, kako stojite s njihovim remakovima? Sahara (1943) jedan je od takvih filmova, snimljeni da prikažu junačku borbu savezničkih snaga u dalekim zemljama. Još ga nisam pogledao (tek sam danas postao svjestan da uopće postoji) ali malo je smiješno kako su nekad stvari bile izravne. Glavninu ekipe koja tenkom prelazi poznatu pustinju i vodi ljudi boj ima prizvuk oni viceva koji započinju s ”Ušli Musliman, Katolik i Židov…” jer svaki član predstavlja određenu nacionalnost koja se borila u sklopu savezničkih snaga (Francuz, Amer, Britanac, Škot…) a nije ni remake lišen tog obrasca. I dok je original bio ponešto ozbiljniji filmić, remake je jedan vrsta ekvivalenta Napada na policijsku postaju jer imamo određenu ruševinu i skupinu vojnika koji su više nalik tužnom zboru nego pravoj vojsci i koja se odupire brojnijem neprijatelju. Alamo mi također dolazi u misli, ali ovo prva je više izraženije. Mana je sljedeća. Film je dostupan na netu (upravo provjereno) ali nema službenog dvd, blu-ray, gold-ray ili shit-ray izdanja tako da je… pomalo još uvijek ispod radara. Kopija na netu je VHS Rip, ne baš sjajne kvalitete, ali prosjaci ne mogu birati, ne, a i film je tako nepravedno zapostavljen da je to smiješno. Stoga, ovdje smo da malo ispravimo nepravdu. Jer izvan kina postoje video-naslovi, a izvan toga i oni televizijski, čeku Shara i pripada, ali neka vas to ne brine, tu ima dovoljno svega da nećete ni pomisliti na njegovu pozadinu. U čemu je stvar?

Grupa odsječenih vojnika (šarene nacionalnosti, ofkors) nađe se na putu kroz Saharu, gdje posve slučajnu pronađu napuštenu ruševinu i presušeni bunar iz kojeg jedva da mogu izvući litru-dvije vode. Problem je u tome što prema njima ide par divizija njemačke vojske i koja će, ako prođe, dospjeti na jako važan položaj da zada savezničkim snagama velike glavobolje. Naši junaci odluče napraviti samoubilački stav i braniti utvrdu te stvoriti privid da u bunaru ima vode kako bi zadržali Nijemce i tako pomogli svojim trupama. Ljuti boj može započeti, a kako je to unaprijed misija koja je osuđena na propast, očekujte velike žrtve. S obje strane.

Iskreno, volim ratne filmovi koji ne kompliciraju. Imaš pozitivce, imaš negativce i raspali. Akcija je posve pristojna za tako… ograničene uvjete i puškara se sasvim fino, na sve strane. Radnja i osnovni plot je dovoljno uvjerljiv da ne izaziva podsmijeh (iako su dani velikih žrtvovanja pojedinaca za dobrobit grupe stvar davne prošlosti) a likovi su dovoljno životopisni (iako više karakterno skicirani nego duboko predstavljeni) da nam prirastu srcu te čak počnemo gledati sa strepnjom tko će ostati živ, a tko otići u vječna lovišta. Eksterijeri i interijeri su dovoljno pristojni za mali budžet koji je film imao i pametno iskorišteni (ne dobije se baš osjećaj da ste u poznatoj pustinji, no može i bez toga) radi čega su sličnosti s Napadom... pravo očite. Glumački je odrađen pristojno, nema tu nekih amatera koji nemaju pojma o glumi, a James Belushi drži vodu kao vođa tima, iako unosi i dosta svojeg komičarskog duha u sve to, pa djeluje poprilično opušteno (iako potgne iz pete kad je situacija napeta da bude na razini zadatka). Sve u svemu, mali film, mali budžet, neizvikani glumci, jednostavna radnja… za ubit sat i pol ko grom i nećete reći da vam je bio dosadan, časna pionirska riječ.


IMDb

Trailer

Sve mi neugodno priznati da ovaj film još nisam bio gledao. Do vikenda. Mislio sam da sam ga gledao, cijeli niz tih ratnih mission filmova sam već pogledao, o nekima sam već i pisao ovdje, ali ovaj mi je (čak i nakon jedne ovdje preporuke) prošao ispod radara. Kada bih sad rekao da sam izrazito oduševljen, bilo bi to pretjerivanje, nažalost nisu svi ti filmovi baš uspjeli u svojoj namjeri da budu ujedno i zabavni i avanturistički nastrojeni. Ovaj je nastao po romanu, kao i većina svojih predhotnika/nasljednika i to mu daje određene pluseve, navodno ima neke veze i sa stvarnim faktima, ali su oni još uvijek strogog huš-huš kako se ne bi osramotila britanska vlada što je tako traljavo čuvala svojeg premijera. Ima i glumačku podjelu snova, jedan Michael Cain i Donald Sutherland, pa Robert Duvall, pa Donald Pleasance, itd, itd. Ono što mu ruši dojam jeste, ne izvedba, već tempo radnje. Ali, to me nekako nije previše iznenadilo (kao ni drvenkasta režija) jer John Sturges nije čovjek vičan akciji i ratnim stvarima već vesternima te mu je ovo bio jedan tek poluuspješni izlet u netipični žanr i posljednji film u karijeri. A priča je dušu dala za jedan pravi, rasni akcijski film, nabijen avanturističkim duhom kakav je, recimo samo primjer onog najboljeg, Where Eagles Dare.

Grupa Nijemaca u WWII dobije zadatak da odtu Winstona Churchila te ga prebace u Njemačku. Rat je pri svojem kraju, glavni i odgovorni kuže da je kraj pred vratima i ova misija je tek nešto što je započela kao loša šala (iako ima veze s nekakvim sigurnim prbacivanjem Musolinija u isto vrijeme) ali koja je prerasla u pravu top secret misiju. Odabrani su akteri, Steiner, čovjek koji je živio u engleskoj i zna spikat ko Englez, te irski plaćenik, Devlin, tip koji će za lovu napravit svašta, pa čak pomoći elitnoj german jedinici da se ubaci u Englesku i izvuče starog Winstona iz sigurnosti ladanjskog imanja. Plan će, naravno, krenuti krivo i ratna akcija može započeti.

Plan je bio jednostavan, s tako jakom pričom bolje od toga nije moglo ni biti, ali već na samom početku film gubi vrijeme na nepotrebne stvari. Steiner je častan čovjek, koji radi svojih budalastih poteza dobije crveni karton i onda vrijeme provodi čekajući streljački vod. To je OK. Pa imam malo planiranja od strane čelnika Hitlerovog osoblja (Duvallov lik je preslika lika Colonela Clausa von Stauffenberga) i onda naš junak Devlin odlazi u Englesku kako bi pripremio teren za dolazak. Dio s Devlinom je predugačak, posebice njegovo uživanje po Engleskoj, vozakanje uokolo s motorom i zabavljanje s domaćom selskom curom. Kada upad napokon krene, stvari se malo ubrzaju, no samo da bi iz bespotrebnog došli jako blizu komičnog. Američki zapovjednik je idiot, no Larry Hagman (legendarni J.R iz serije Dallas) ga ne glumi kao idiota već kao komičnog idiota, što film odvodi jako blizu parodije. Tek nakon što se u priču ubaci i mlađahni Treat Williams kao malo sposobniji zapovjednik, film napokon dobije pravi tempo kojeg uspije zadržati do samog kraja. Prve dvije trećine su tako… ne baš uspjele svaka iz svojih razloga, no zavrni čin je čista OK avantura/akcija kakava je trebao biti od početka. Pridodajte mu i lošu režiju, drvenu režiju, (posebice su glupasti dijelovi kad vojnici pucaju tresući strojnice lijevo-desno ko da bacaju krumpire iz vreća – ne bi vrata od štaglja pogodio tako) i to više govori o Sturgesu kao redatelju nego samom materijalu. Plusevi idu zato što je uopće snimljen, tj, pripada elitnom društvu onih filmova koji su imali suprotnu stranu za likove (uz Peckinpahov Iron Cross te Valkyrie) što ga čini rijetkom zvjerkom između ostalih. Glumačke izvedbe su nadahnute i prepoznatljive te nisu svi oni bez razloga glumački lavovi čije karijere traju i danas. Ako ništa drugo, vrijedi ga pogledati radi toga, dobre akcije u završnici, originalnoj ideji, ali da će vam doći vrh liste najboljih filmova, to znam da neće.

Red Dawn (1984)

Posted: 14 veljače, 2012 in Akcija, Patrick Swayze, Ratni

IMDb

Trailer

 

Već kad sam kod kolege Dragonragea najavio skorašnji dolazak remakea (to je ono: nadajmo se koliko je puta odgođen) nekako me uhvatilo da pogledam i original. Nisam imao nekakav pametniji izbor, došlo mi, volim te ho-ruk filmove s tako… neobičnom idejom, vi izaberite i nakon što sam ga (ponovo) pogledao, jednostavno mi je došlo da nešto i zapišem. Ništa pametno, kako stvari stoje, jer ni film nije nešto posebno pametan, no kako obično volim biti malo temeljitiji, tako ću istu stvar morati napraviti i ovdje. Jer Crvena Zora je film koji je A) nastao pod izravnim utjecajem sveameričke paranoje kako je svim u interesu da ih srede B) nafilan je dječijim maštarijama o svijetu gdje bi klinci i klinceze vodili pravi ozbiljni rat i C) nabijen s tolikim sveameričkim ponosom koji korijene vuče još tamo od doba Američke Revolucije da postoje samo dva zaključka. Ili je film jedinstveno remek djelo ili je najgore promidžbeno smeće koje je flmski svijet vidio. Između toga nema ničega, ili ga volite ili ne. Tj. krivo sam se izrazio. Ili ćete priču progutati kao takvu ili će vam se sve zamjeriti u roku od pet minuta. Ali, da je zabavan do neke mjere, jest.

Ima čak i jednu kultnu scenu, kad ruski padobranci započnu svoju invaziju u nekakvoj američkoj pripizdini. Nebo prekriveno crvenim padobranima fora je snimak, ima neke poetike u njemu (u nedostatku boljeg opisa) koja nestane odmah nakon toga. Jer, Ruskiji su opasni živalj, oni ubijaju, razaraju i rade čuda. Posljednja nada slobodnom američkom životu? Grupa klinaca koja se još nije počela ni brijati. Oni bježe u obližnja brda i šume, te u najboljoj maniri Mirka i Slavka započinju svoju gerilsku borbu protiv mrskog neprijatelja. Ako ste kojim slučajem pomislili kako je to trashčina živa, moram vas razočarati i reći da je sve što vidite na ekranu napravljeno smrtno ozbiljno, nema šale, nema gegova, opasna situacija (invazija) u kojoj nastaju junaci. Iza svega toga leži mokri san svakog klinca: da ode u šumu, da bude okružen prijateljima i najzgodnijim curama iz škole te da dobije priliku postati junak. Prisjetite se kad ste bili klinci i igrali se sličnih igara, to vam je bit filma, samo što svi koriste nabijeno oružje. Druga stvar: američka mitologija o nastajanju junaka koji se odupiru premoćnijem neprijatelju, Iwo Jima, podizanje zastave (na kraju naši junaci dobiju sličan spomenik) vodimo pravedan rat protiv nepravednog neprijatelja – ekonomsko propagandnih poruka ima ko u priči, toliko da u ponekoim trenucima zna postati jako, jako iritantan, posebice kad klinci počnu govoriti nadahnute govore o slobodi jerbo takvo što zvuči fake koliko i bezvezno.

Druga stvar koja će biti zamjećena pod obavezno, film je nastao pod izravnim utjecajem hladoratovske paranoje (oš Ruše, oš Kubance, oš reference na Japance i strah od njihove invazije za vrijeme WWII) straha od crvene globalizacije te inih ideja koja su prevladavale u to doba (a koje su na neki način ugrožavale američki način života) te je pružanje otpora istima bio gotovo pa sigurni preduvjet da napravite film koji će zasigurno vratiti uloženo (trebam li reći da je ovaj film bio hit u kinima). John Millius, jednako poznat i kao redatelj, scenarist i zadrti republikanac, pobornik za prava nošenja oružja i još dosta militantnih stvari, s ovim je filmom stavio sva svoja razmišljanja na “papir” i bio slavljen kao pravi čovjek za pravi posao (u slučaju da Rusi stvarno naprave invaziju) te je film izvučen iz arhive kad su počela sranja u Iraku (akcija u kojoj je uhvaćen Saddam Husein nazvana je Red Dawn) te nije nikakvo čudo što se netko sjetio radit remake pošto je današnje doba slično kao i ono u 80-ima (samo što su Rusi zamijenjeni talibanima, kinezima i korejcima) a film koji slavi mitsku borbu malih pojedinaca protiv velike osvajačke sile ima sve potrebno da bude hit, barem na matičnom tržištu. E, sad, kad sam vam iznio kontenst, podkontekst i njegove nimalo skrivene poruke, da kažem koju i o onome što valja u njemu.

Film je zabavan. Na način da trebate isključiti mozak, ne razmišljati o svemu onom što sam vam napisao i to je to, vrijeme uz njega prolazi bezbolno. Doduše, režija je drvena u nekim dijelovima, scenaristička rješenja  znaju biti OK i nešto malo manje OK, a glumački odabir je nekako znakovit – Patrick Swayze, Charlie Sheen, Powers Booth…- svi su bili no name u to doba (prva uloga Sheena na velikom ekranu) i njihova uloga, tj. napravljeni posao je zadovoljavajući pošto scenarij ionako ne radi ništa drugo osim da ih baca iz akcije u akciju. Koju godinu kasnije Swayze i Jennifer Gray postat će ljubimci svijeta radi Dirty Dancinga, a ovdje možete vidjeti njihov prvi zajednički posao. Invazija je prikazana korektno, ali osim uvoda ništa posebno, akcija je pristojna, no vidi se da nije bila velika lova u igri i zabavno je gledati povijesne pizdarije u kontekstu da se događaju Amerima (kao što je pritvorenički logor za lokalne stanovnike, hint = tako su prošli amaerički Japanci u WWII). Patetiku svakako očekujte, kao i uzvišene govore, a kontekst je (pre)nabijen proameričkim stvarimate stvari, ako ste maštoviti, znaju biti gotovo urnebesno smiješne. To je i vrlina i mana. Mana jer je to dosadno. Vrlina jer je zgodno vidjeti da neki film sam sebe ne shvaća ozbiljno (iako to nije bila namjera autora). Film je s razlogom kultni, ali koliko je ustvari dobar procijenite sami.