Archive for the ‘Remake’ Category


l_113552_e2f4c745 l_118226_0134983_6971cbdc LXET1W7OwNCn8ip7pu0rsDoLia

IMDb

Trailer

Što bi dobili kad bi stavili Horatia Canea, Ghost Ridera, Shafta i Marsellus Wallace u istu prostoriju? Prije nego kažete: jebeno dobar vic, odmah vam odgovaram sa: O ye, of little faith. Dobijete dobar film. Znam da zvuči naprosto bizarno, nemoguće, neizvedivo, ali kad se sve zbroji, Poljubac Smrti nije sjajan film, ali je jako dobar. Ponajviše zato što se u njemu okupila krema koja ustvari zna glumiti. Neki možda već misle kako David Caruso i nije materijal za dobrog glumca, no treba ga gledati izvan okvira CSI-ja jer se tip zna snaći (film treba imat i redatelja koji zna što hoće) i nekako ga štujem jer je napravio ono što svi rade na njegovom mjestu: uzeo lovu i uživao u 10 godina istraživanja zločina. CSI Miami je i važan dio ove priče jer je Caruso otišao iz NYPD Blue serije (Sipowicu je puklo srce od tuge) jer je želio raditi ozbiljnije filmove i u džepu je imao ovaj scenarij. Misli, nije da se tip samo tako sjetio otići, kako ljudi govore, već je imao dobar razlog. Da mi netko ponudi da zaigram s ovim dečkima u istom filmu, i ja bih otišao, ali to su već nategnute priče jer skoro svi likovi odavde bili su u uzlaznoj fazi karijere, daleko od statusa kakvog imaju sad. Ipak, to ne umanjuje impresivnost naslova, dapače, čak ga i pojačava jer oni nisu… jedini koji su nastupili u njemu. Ipak, prvo mali sadržaj. Ustvari, duži jer to priča zahtjeva.

Jimmy je bivši kriminalac koji živi svakodnevni šljakerski život s ženom i kćeri sve dok mu rođak ne ulaeti na vrata i počne ga preklinjati da mu pomogne u malom problemu. Dužan je uslugu opasnom gangsteru i tek na cimanje starih stvari obiteljskih stvari, Jimmy pristane. I najebe jer murja napravi raciju, jedan žandar dobije metak u lice i Jimmy završi u ćorki. Naravno da nije blesav pričati i cinkati, ali tu priča ne staje jer njegov Rođo, koji je spretno pobjegao, sada napravi sljedeće: počne se upucavati Jimmyevoj ženi. Što upucavat, doslovce je siluje i ona, bježeći od njega, pogine. Jimmy, sada ljut, smjesti Rođi osvetu i mirno odsluži svoje tri godine, vjerujući da je slobodan. Ali, vraga. Policija ga opet želi iskoristiti da im pomogne. Pomogne je uljepšana riječ za ucjene ga, i on opet mora izaći na ulicu. Ipak, kada novi šef napravi pizdariju i klepi saveznog agenta, Jimmy opet misli da je sve gotovo jer sad svi znaju da je bio doušnik i lik ide u zatvor, on slobodan. Opet zajeb. Šefa puste van radi političarskih igara i Jimmy, ovaj put zaozbiljno, ako želi da se stvari riješe jednom za svagda, mora ih riješiti sam.

Za početak, ovo je nekakav kilavi remake istoimenog filma iz ’47 godine, ako se ne varam, ali osim općih dodirnih točaka i nisu nešto povezani. Na prvu ruku ovo je čisti kriminalistički triler, s blagom aromom noira (samo po glavnom junaku) ali ima nešto malo elemenata i drame, pa nije baš čisto žanrovski definiran. Priča je dobro zaokružena i nije je lagano prepričati, što ste, vjerujem shvatili i samai, ali to je ustvari odlična stvar jer sadržajno ima što za ponuditi te je čist ugodno gledati nešto što ne udara na prvu loptu. Ima tu jedan drugi problem, ali on je… malo drugačiji od onog što očekujete. Film je odlično odglumljen, ali je kirurši precizno odglumljen, osjeti se da nije bilo improvizacija i da se vodilo brige o svakom kadru i riječi. Gotovo školski primjer. Ista stvar je i s glumcima, odličan posao, ali kao da nisu dobili mogućnost da se još bolje razmašu. Precizno izveden film, odlično napravljen, ali ostavlja pomalo hladan osjećaj nakon gledanja. A sad, glumci. David Caruso, Nicholas Cage, Samuel L. Jackson i Ving Rhames. Nije vam dovoljno? Nema problema. Helen Hunt, Stanley Tucci i Michael Rappaport. Impresionirani? Jedino tko je tu dobio najmanju priliku da se pokaže jest H.Hunt, nažalost, ali, opet, ne mogu svi iskoristiti šansu jednako. Svi ostali, poprilično impresivan rad, iako je i Sammy Jackson tek počinjao sličiti onom bad motherfuckeru kakvog ga poznajemo. S jedne strane pogolem glumački ansambl, s druge strane dobra kriminalistička priča… win-win situacija kako god pogledate, ali konačni ću sud prepustiti vama. Kad ga pogledate, naravno.

2337418,A6MH2O7Zp0w_zyS50ySpjJLr_M6chq4Ysy7iNpxTqKdh_f+TjbZV41hWsbub+Kmqj92KlnytUMFuYdVnwD7_Wg== 2337422,iEMoloDOhsjC4_RkI1Wpm4KxRhah3V6l_sX_MwGE2kFQKXpUImk5zedcpGARclisRsOgZPo21DBk1HOxAsM8iA== 2463057,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 2463062,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ==

2463065,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2463073,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 2463080,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 2463082,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg==

2463083,CAy56Rwu1NrBC7b01Hj51sy_bKkE2K8SKJaTxFPaHy4ukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 2463089,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 2463095,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+wukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 4761338,sXy+Cp1KtcFE+FM2+lEjuyDEH6DD_oyCWtvBRGXUMlh4yH5dzGfraQSztuop7g8E2nGELzdyrhtIXcIJJUmZxQ==


l_77234_1a040768 51QUIqh3vWL._SX500_ bigsleep

IMDb

Trailer/Clip

Prije par dana umro je poznati redatelj Michael Winner. Ovo ”poznati” shvatite uvjetno rečeno jer većina onih koji su odgojeni na mainstreamu, CGI blockbusterima i svjetlećim vampirima nemaju blagog pojma o kome je riječ, ali to već i nije tako velika stvar za zamjeriti: Winner nikad nije ni ušao u tu kategoriju poznatih i slavnih, ne u takvoj mjeri. Ipak, čovjek je napravio par filmova koji su ga proslavili, a ono po čemu se najviše pamti ipak je suradnja s mrgudom Charlesom Bronsonom na Death Wish serijalu (neki vole spomenuti i njegov horor The Sentinel). Winner se 1998 potpuno povukao iz svijeta filma, okrenuo se kritičarskom poslu (restorani, koliko sam shvatio) i lijepo uživao u ”mirovini” prepuštajući onima koje zanima da mu kopaju po filmografiji i pronalaze stvari na kojima je radio. Da budem iskren, ja nisam išao baš previše daleko od Death Wisha serijala, no ovaj mali naslov držim već duže vrijeme na oku, ali nikako da ga stavim na radni repertoar. Prvo, to je noir, fini žanr u kojemu se poprilično dobro snalazim, kojeg, ‘ajmo to tako reći, i volim i u kojem uvijek mogu pronaći nešto za sebe. Druga stvar, tu je jedan Robert Mitchum, koji je u mojoj knjizi ona vrsta zvijezde koja opravdava taj naziv. Treće, to je Phillip Marlowe, privatni dekster svih privatnih dekstera, kojeg je Mitchum već jednom igrao, i to jako dobro. Sad, to su onako, ugrubo stvari, koje su prednosti. One malo manje prednosti, koje odlaze čak u mane, slijede nešto kasnije. Za nastavak, malo sadržaja dok čekate ručak.

Marlowe ovaj put ima zadatak pronaći tip koji ucjenjuje bogatog, ali debelo ostarijelog generala, i riješiti taj problem… kako god zna. To je jednostavniji dio, onaj kompliciraniji ide da su u priču uključeni neki likovi iz engleskog podzemlja, još malo ucjene, pa dvije apsolutne lude generalove kćeri (jedna bi danas bila ekvivalent Paris Hilton), ja jedan tip koji je nestao, a sve to zaokruženo s nekoliko ubojstava. Tipičan radni dan za tvrdo privatno njuškalo i ja ću se prvi složiti da je tako. Svi znaju nešto, svaka cesta ima nekoliko skretanja, od mutnih likova postoje još mutniji… znate već, sve one fine stvari koje čine žanr. U cijelom tom okružju, dodajte činjenicu kako je ovo remake filma iz 1946 godine, gdje je Marlowea glumio Bogart, što je već u startu jedan minus (ne nužno veliki) i da su se dogodile neke izmjene u onosu što na originalni film, što na pisani roman.

Izmjena je, ako ste pažljivo pročitali tekst, ta što se radnja iz Amerike preselila u Englesku. I to je loša stvar, da budemo odmah iskreni. Englezi su majstori u snimanju odličnih crnih krimića tipa Get Carter i The Long Good Friday, ali teleportiranje sasvim drugačijeg žanra u svoje podneblje izgleda kao da dođete u debeloj zimskoj odjeći na ljetovanju na Havaje. Nikako, ili u malo manje kritičnijem pogledu, nezgrapno. Noir funkcionira u okruženju barova, obavijeh dimom cigareta, zgodnih žena i čvrstih muškaraca koji nose šešire. Istina i bog, to su sve gotovo klasični klišeji, ali kad ubacite tvrdog američkog privatnog detektiva (to se naglasi par puta u filmu) u pubove, ”yes, sir” i ”no,sir” klijantelu dobijete… pa ne krimić koji odgovara okružju. Robert Mitchum odradio je posao čisto pouzdano, već je jednom i igrao Marlowea, ali kad ga vidite u interakciji s jako pristojnim čelnicima Scotland Yarda, nije to to. Privlačnost tog lika leži u činjenici da njegov cinizam i sarkazam dolazi od toga da su svi oko njega gotovo pa nesposobni, a kad su žandari fino pristojni, kulturni i tipično engleski profinjeni, sarkazam i cinizam gube svoj smisao. Priča je OK, originalna iz romana, što znači da ne igra na jednostavna rješenja, ali da budem potpuno iskren, nekako me nije uvukla u svoj tijek. Na kraju je došlo i pojašnjenje što se doogodilo, tko je koga zeznuo, zašto je onaj napravio ono, no nema osjećaja da je jedna komplicirana priča razriješena. Na stranu to, može se uživati u nastupima engleskog prime time glumišta; Edward Fox i Oliver Reed, a za one koji su je voljeli mrziti dok je igrala zlicu u Dinastiji, tu je i mlađahna Joan Collins. Američke boje branili su Mitchum, ali i James Stewart u jako maloj ulozi. Ukoliko cijenite klasičnu detektivsku priču, ovo će biti lijepa šetnja po povijesnoj ostavštini jednog Raymonda Chandlera (bez obzira što je smještena u potpuno promašeno okružje) ali ako niste obožavatelj dotičnog žanra, teško da će vas dojmiti drugačije od sporog i ne posebno atraktivnog filma. Eksperiment, nakraće rečeno, koji nije u potpunosti uspio.

1978BigSleep03 131315-player i105450 0017cc12_medium.jpeg the-big-sleep--2 toteschlafenbesser1978 toteschlafenbesser1978t

Breathless (1983)

Posted: 5 siječnja, 2013 in Kriminalistički, Remake

l_85276_ea8fc064 l_85276_19489d90

IMDb

Trailer

 

Moram biti iskren i priznati da mi originalni À bout de souffle (1960) ne znači baš ništa u životu, dapače, držim ga poprilično dosadnjikavim. Znam da je riječ o novo valnom francuskom filmu koji je taj imao taj neki egzistencialno minimalistički pristup, ali nikad mi nije sjeo kako treba (barem ne u tom filmu) tako da sam ga pogledao (pogledam svašta, to je najmanji problem, ako me zaintrigira) i stavio na policu ”nikad više”. I onda sam pogledao remake. I opet mi nije jasno o čemu je tako velika stvar da svi obožavaju mrziti ovaj film. OK, kužim onaj dio ”to je remake tako sjajnog filma” i kužim kad ljudi kažu da im Richard Gere ide na jetru, ali to je još samo jedan u nizu običnih, debelo promašenih krimića kakve Ameri štancaju na desetine. I kad kažem promašen, ne mislim direktno na film, njegova je radnja posve OK, samo što je izbor glumaca za noseće stupove ispao kriminalno loš i to najviše zahvaljujući scenariju koji nije isporučio ono bitno – ljubavnu kemiju glavnog para. On je djetinjasti kreten, ona je kurva koja bi bila jebena i poštena… da oprostite na mom francuskom. Ameri, da se razumijemo, znaju itekako napraviti dobar crni krimić (ne kao Englezi, ali znaju) i znaju napravit pošten ljubavni film i, ono što je nekako najrazočaravajuće, film je radio Jim McBride, koji zna složit suvisli naslov kad mu se prohtje.

Tako naš junak Jesse ukrade auto u Las Vegasu i kreće put Los Angelesa jer je imao jednu vruću noć s francuskom studenticom i zato što je ludo zaljubljen. Usput napravi mali zajeb i slučajno ustrijeli cestovng murjaka. U L.A on se lovi sa svojom ženskom, malo se natežu, a murja steže obruč oko njega. I to je otprilike to. Nema tu neke prevelike mudrosti. Naš lik se muva po ulicama L.A, nateže se s curetkom i čeka da mu netko isplati lovu da može zbrisati iz grada u pravcu Meksika. Ono što je problem… idemo mi nekim redom, ima toga dosta za reći. Za početak, glavni likovi. Jesse je lik koji vjeruje da je bogomdan tip za sve, izvlači se na šarm, dobar izgled i lajavost. Inače su takvi likovi zanimljivi, a Richard Gere zna biti OK i iskoristiv glumac… samo što su ga ovdje pretvorili u nedoraslog kretena kojeg bi najradije sami ubili. Motivacija zašto se toliko zakačio za žensku ostaje neobjašnjiva, dapače, nakon svega što vidite imate dojam da su se ludo voljeli deset godina, a ne jednu noć. Monica, Francuskinja u USA, djeluje kao da bi se povalila sa svima ako će joj to donijeti nešto dobro (jedan od njih je i njezin profesor) i većinu filma vuče nekakav kvazi moral (jer na kraju napravi nešto što je baš u tom duhu) pa bi malo bila divlja cura, pa onda je malo ludo zatreskana u Jesseja… apsolutna zbrka. I Valerie Kaprisky je loša glumica, ukočena (što objašnjava zašto nije napravila nekakvu značajniju karijeru) te uglavnom antipatična (što ona sama, što sam lik).

Dalje. Za film koji skoro cijelu svoju radnju polaže na veliku strast između dvoje likova ona se uglavnom svodi na pomalo delikventno ponašanje. Jesse je tip kojeg boli đon za budućnost, živi za trenutak, Monica samo o budućnosti razmišlja. On se ponaša kao djetinjasti klinac koji vjeruje da je Jerry Lee Lewis bog među glazbenicima (tu se čak donekle i slažemo) a Monica kao proračunata kurva koja gleda kako bi se dokopala prilike da radi s nekim poznatim arhitektom. Dva apsolutno nespojiva svijeta. Koji je pun međusobnog natezanja i dječije ljubomornih ispada te golišavih scena (za ženski dio publike, Gere se prije nije sramio pokazati willya iako ne baš u krupnom planu) koje nemaju ni strastveni naboj, ni ljubavni, a ni nešto praktični (Valerie nije nešto posebno zgodna da bi se opravdalo to što je pola filma u toplesu). Kada se u obzir uzme da je ono glavno ispalo u konačnom proizvodu poprilično izvan tračnica, gotovo je besmisleno reći što uopće vrijedi u filmu. No, kako to uvijek radim, da ne radim iznimke. Film ima OK konstrukciju, ništa lošiju ni ništa bolju od drugih krimića. Proteže se taj mladi i buntovni motiv kojeg Ameri njeguju još od vremena Bonny & Clayda, a ni zadnjih dvadesetak minuta, kad se policijski obruč počne stezati oko glavnog lika, nije loše napravljen. Ima malo napetosti i, moram priznati, jedan od stvarno boljih krajeva kakvi se danas više ne rade. I, da, soundtrack je ubojit, ali mislim stvarno ubojit. To bi otprilike bilo to. Zato sam sklon misliti kako je film pokopan zato što je remake slavnog prethodnika (da nije remake bio bi, vjerujem, puno bolje ocjenjen) a ne zato što je stvarno zbrčkan. Jedno gledanje vrijedi, ali pošteno je s moje strane naglasiti kako nište ni ne gubite ako ga preskočite.

1786914,Ew1Au+EgkhcCnRN91HfHi3IAdiDtfQoSZ289M3ycDlNeLvkr2ZIXwAC6hh_T8A2HbNJMbTn0Yqcuqqw+krDp1w== 1786918,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 1786922,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 1786923,j8lRRzimVq0aW57pvmyVDqVmzOSWbpC9rjF0BAr1M6cCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA==

1786936,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 1786937,94U6YpHIF+CNCWp4GKnMnkYolD4TQoevtACYGxv3rr6t5nv32EGTV6zGRHbiSj4J6iXr2vhUzGnCwmhp5HRNsQ== 1786927,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 1786932,UGbQiHO+ZxpDcVwbqm9__soBP2Tcq1mWNHJTX3YQgFfW9fC5uMR0R6MVhU9ZiXqM12AxECZljuiSY18QHn5l7g==

5090293,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 5074499,Pf8+N7SxWKI7paHAbYqIP27GFaHodnUoDXehHEiJCkdhHm2Ii+I9LMEiWUXbTDU0l348UG7Q6XzVwDdY48zI9Q== 5090281,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 5090290,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg==

Total Recall (2012)

Posted: 11 studenoga, 2012 in Kate Beckinsale, Remake, Science Fiction

IMDb

Trailer

Remakovi su nužno zlo. To je istina. Današnji filmski svijet pati od poprilične inspiracijske blokade, pa je posve logično da svoje nečasne ručice upotrijebe da ugrabe nešto što je jednom već pronašlo svoj put do publike i prošlo jako dobro; financijski i umjetnički… ako se ime Arnold Schwarzennegera i umjetnosti može povezati u jednu zajedničku cjelinu na taj način. Da ne bude kako sam sad počeo podcjenjivati starog Arnija, originalni Total Recall jedan je od stvarno dobrih SF filmova koji su obilježili 90-te. Nećemo reći i da je vrhunski umjetnički film, ali kad imate poletnu i sigurno režiju jednog majstora kakav je Paul Verhoeven, scenarij koji je zabavan, nabijen crnim humorom, dobrom akcijom i SF detaljima koji mu garantiraju etiketu ”originalan”, onda umjetnički dojam baš i nije od neke presudne važnosti. Doduše, film kao takav ima jako malo veze s pisanom riječi kultnog autora Philipa K. Dicka (da malo, nema ništa osim jedne scene) ali već smo ionako navikli da holivudska mašinerija pretjeruje gdje god da stigne. Raditi remake takvog filma napeta je stvar jer imate fanove, pa imate neke nove klince, pa imate… svega i svačega. Ništa dobro za nekog tko će uzeti taj zalogaj na sebe. Remake nije ni blizu originala. Sad sam vam otkrio nekakvu toplu vodu, ne? Rijetko koji i jest (uz par stvarno časnih iznimki) ali s druge strane, Potpuno Sjećanje (ili Totalni Opoziv) nije uopće loš film. U ovo vrijeme poprilične suše science fiction filmova, čak i onaj… osrednji dobro dođe da se prosječni gledatelj malo zabavi. Jer, uzmimo prednosti za početak (mana ionako ima previše) – to je visoka produkcija, puna oku ugodnih glumaca, nabijena specijalnim efektima (jerbo oni ipak nešto znače kad je SF film u pitanju) dobrog tempa i režirana od strane nekog tko zna spojiti kadar s kadrom. To je popcorn film. Dvojbeno je to koliko vam se isplati platiti punu cijenu kino ulaznice (ako je vjerovati po njegovom utršku u kinima, i Ameri su ga radije čekali na torentima nego gledali u kinu) ali za kućno okružje, neprocjenjivo.

Priča bi vam trebala biti poznata, nadam se, ali ako nije: Douglas Quaid je obični, prosječni šljaker, koji živi prosječnim šljakerskim životom, ima šljakerske prijatelje i nedostaje mu malo neke akcije. Za to postoji lijek je agencija Recall je ovdje da to omogući. Lažna sjećanja, odmor kakav želite i tako te priče. Samo što odmah na početku ispadne kako naš Doug ima neke druge stvari u glavi (jako huš-huš) radi kojih ga u roku odmah napadne sva sila ljudi. Ne samo ljudi već i njegova nimalo tipična šljakerska žena, koja mu prvo pojasni kako je on neki jako važni lik, uber špijun na tajnom zadatku, a onda krene u zabavnu misiju da ga jednostavno…pa, ubije. Doug će se otisnuti u misiju… izbjegavanja metaka, a usput će otkriti da onaj komad kojeg viđa u snovima postoji u stvarnosti, da je dio neke velike, globalne zavjere te da je on, i samo on, najvažnija karika cijele priče. Ili ima jedan gadan trip sjećanja u kojima ništa nije onakvim kakvo bi trebalo biti.

Za sve one koji još nisu doznali vrlo važnu činjenicu: ovdje nema Marsa. Spomenu ga, ali nitko ne putuje na njega (iako bi glavni lik to želio). Nema ni Richtera (kojeg je tako dobro odigrao Michael Ironside u originalu) ali imamo Kate Beckinsale. Mislim, nazovite me običnim šovinistom, ali ta žena zna odigrati akcijske scene kako treba, a izgleda ko grom iako joj 40 godina života polako diše za vratom. Colin Farell, taj slasni Irac (po riječima ženskog dijela publike do mene) odigrao je uobičajeno, ništa posebno, ali je zamamna Jessica Biel (cijeli film je gozba za muško-ženske oči) uspjela ostati nekako po strani. Ipak, to su ono, slavne face, kojima društvo pravi i neiskorišteni Bryan Cranston, pa ako vam je cilj da ih vidite u što većem broju na jednom mjestu, ovdje ih ima na izvoz. Redatelj Len Wiseman, koji je tako zabavno probudio (i nastavio) Die Hard serijal snašao se ko riba u akvariju što se tiče režije jer film je dinamičan, ima dobar tempo, i pregledan. Pošto je ovdje ulupana bogovski visoka suma zelembaća, očekujte vrhunske efekte i, na trenutke, poprilično impresivne kadrove svijeta budućnosti. Zašto kažem na trenutke? Zato što, (već kad smo kod tog vizualnog dijela) film ima jednu temeljnu manu koju bi mu mogli zamjeriti. Zvoni na već viđene stvari. Dodajte malo Minority Raport (opet Farell), malo I,Robot (oni androidi su poprilično jasna kopija) a nije to moglo proći i bez malo Blade Runnera (kad imate mix kultura koji je osvijetljen neonom onda znate odakle to potječe). Što nekako poništava i one poprilično originalne stvari (dizalo koje prolazi kroz centar Zemlje) ali lošem dojmu se može dodati i izostanak objašnjenja, kao, oh, recimo samo primjera radi, zašto je dovraga ostatak Zemlje spaljen kemikalijama te kako se život sveo samo na dvije kolonije. Na stranu te… mane, jedno gledanje, u okruženju fine kuće atmosfere, dok klopate kokice iz Konzuma, bit će vam zgodan provod.

Sahara (1995)

Posted: 8 svibnja, 2012 in Akcija, Ratni, Remake, TV

IMDb

Trailer (Clip)

 

Kako stojite s ratnim klasicima koji su ustvari napravljeni kao oblik propagiranja i podržavanja ratnih napora? Još bolje pitanje, kako stojite s njihovim remakovima? Sahara (1943) jedan je od takvih filmova, snimljeni da prikažu junačku borbu savezničkih snaga u dalekim zemljama. Još ga nisam pogledao (tek sam danas postao svjestan da uopće postoji) ali malo je smiješno kako su nekad stvari bile izravne. Glavninu ekipe koja tenkom prelazi poznatu pustinju i vodi ljudi boj ima prizvuk oni viceva koji započinju s ”Ušli Musliman, Katolik i Židov…” jer svaki član predstavlja određenu nacionalnost koja se borila u sklopu savezničkih snaga (Francuz, Amer, Britanac, Škot…) a nije ni remake lišen tog obrasca. I dok je original bio ponešto ozbiljniji filmić, remake je jedan vrsta ekvivalenta Napada na policijsku postaju jer imamo određenu ruševinu i skupinu vojnika koji su više nalik tužnom zboru nego pravoj vojsci i koja se odupire brojnijem neprijatelju. Alamo mi također dolazi u misli, ali ovo prva je više izraženije. Mana je sljedeća. Film je dostupan na netu (upravo provjereno) ali nema službenog dvd, blu-ray, gold-ray ili shit-ray izdanja tako da je… pomalo još uvijek ispod radara. Kopija na netu je VHS Rip, ne baš sjajne kvalitete, ali prosjaci ne mogu birati, ne, a i film je tako nepravedno zapostavljen da je to smiješno. Stoga, ovdje smo da malo ispravimo nepravdu. Jer izvan kina postoje video-naslovi, a izvan toga i oni televizijski, čeku Shara i pripada, ali neka vas to ne brine, tu ima dovoljno svega da nećete ni pomisliti na njegovu pozadinu. U čemu je stvar?

Grupa odsječenih vojnika (šarene nacionalnosti, ofkors) nađe se na putu kroz Saharu, gdje posve slučajnu pronađu napuštenu ruševinu i presušeni bunar iz kojeg jedva da mogu izvući litru-dvije vode. Problem je u tome što prema njima ide par divizija njemačke vojske i koja će, ako prođe, dospjeti na jako važan položaj da zada savezničkim snagama velike glavobolje. Naši junaci odluče napraviti samoubilački stav i braniti utvrdu te stvoriti privid da u bunaru ima vode kako bi zadržali Nijemce i tako pomogli svojim trupama. Ljuti boj može započeti, a kako je to unaprijed misija koja je osuđena na propast, očekujte velike žrtve. S obje strane.

Iskreno, volim ratne filmovi koji ne kompliciraju. Imaš pozitivce, imaš negativce i raspali. Akcija je posve pristojna za tako… ograničene uvjete i puškara se sasvim fino, na sve strane. Radnja i osnovni plot je dovoljno uvjerljiv da ne izaziva podsmijeh (iako su dani velikih žrtvovanja pojedinaca za dobrobit grupe stvar davne prošlosti) a likovi su dovoljno životopisni (iako više karakterno skicirani nego duboko predstavljeni) da nam prirastu srcu te čak počnemo gledati sa strepnjom tko će ostati živ, a tko otići u vječna lovišta. Eksterijeri i interijeri su dovoljno pristojni za mali budžet koji je film imao i pametno iskorišteni (ne dobije se baš osjećaj da ste u poznatoj pustinji, no može i bez toga) radi čega su sličnosti s Napadom... pravo očite. Glumački je odrađen pristojno, nema tu nekih amatera koji nemaju pojma o glumi, a James Belushi drži vodu kao vođa tima, iako unosi i dosta svojeg komičarskog duha u sve to, pa djeluje poprilično opušteno (iako potgne iz pete kad je situacija napeta da bude na razini zadatka). Sve u svemu, mali film, mali budžet, neizvikani glumci, jednostavna radnja… za ubit sat i pol ko grom i nećete reći da vam je bio dosadan, časna pionirska riječ.

El Dorado (1966)

Posted: 18 travnja, 2012 in John Wayne, Remake, Robert Mitchum, Western

IMDb

Trailer

Sedam godina nakon što je svojim vesternom Rio Bravo postavio neke nove standarde u samom žanru (inovacije koje traju do dana današnjeg) Howard Hawks odlučio je napraviti malo reciklažu samog sebe. Nastavak/remake, kako si uzmete, nikad nije dostigao slavu prethodnika, ali da budem iskren, radi se o puno boljem filmu. Znam, znam, original je original, pitag, gledljiv i tako to, ali El Dorado je puno…pitkiji film, opušteniji i s boljim glumačkim izvedbama. Tako to ide kad radite materijal koji ste već obradili i znate koje su bile mane u prvom pokušaju (hej, volim ja Rio Bravo, ali da ga krase drvena režija i drvene glumačke izvedbe, krase ga) te ih tako malo popravite. Ali, ujedno, nastavak ima i jednu malu manu. Koju, pitate? Pročitajte ovo do kraja, bit će spomenuta jer tko je vidio odmah sve otkriti na početku. Sad se pitate zašto bi ovo uopće čitali do kraja, zar ne? Tri razloga. John Wayne. Robert Mitchum (o kojem sam se bogami raspisao u zadnje vrijeme). I James Caan. Tri razloga su pred vama. Sada dosta o tome, idemo malo na radnju filma.

U nekom malom vestern gradu, jedan tip, revolveraš Cole, pomaže prijatelju šerifu Harrahu u riješavanju malih problema. Nakon toga odlazi svojim putem, ali negdje na tom putu, par mjeseci kasnije, doznaje da mu je frend postao cuger (radi ženske, radi čega drugog) te da nema šanse da uspije spriječiti veliki revolveraški showdown obližnjih stočara. Pa se Cole odluči vratiti i pomoći frendu, a na putu pokupi i novog frenda znanog i kao Mississippi. Prvo što moraju napraviti jeste srediti frenda šerifa da može stajati na nogama, a onda mogu krenuti u ljuti boj za pravdu. Ima tu svega pomalo, od humora, do obračuna, pa čak i malo ljubavnih iskri tako da nitko ne bi trebao biti uskraćen za nešto. Ono što je važno…

El Dorado u nekim dijelovima priče djeluje kao identična kopija Brava, počevši od pijanog lika (iako su Wayne i Mitchum zamijenili uloge, pošto je Wayne u Rio Bravo bi čovjek od limene zvijezde) do mladolikog lika (a odmah izrazito glasno naglašavam kako je James Caan puno bolji izbor od Ricky Nelsona) do tijeka radnje. Tako je pretraživanje ulice i sukob u salunu (gdje nacugani Mitchum povrati kredibilitet) identičan onom u Rio Bravu, a ima poveznica i sa gradskim zatvorom kao posljednjim utočištem. Izmjene su sljedeće. Waynov lik počeo je malo zbijati šale na vlastiti račun, ili na račun vlastitih godina, te ima problema s pokretljivošću. Caanov lik dobio je puno više prostora za djelovanje, a dodana mu je i ljubavna priča (jerbo su Wayne i Angie Dickinson u Bravu bili malo smiješni) koja djeluje prirodno. Režija je puno preglednija i opuštenija, humor jednostavniji i stvarno je smiješan (iako pripada onim god old days vesternima) a sporedni lik imenom Bull nije ni pola tako iritantan kao što je bio Stumpy u Rio Bravu. Mitchum je glumčina kakva Dean Martin nikad nije postao, ali njegova transformacija iz cugera u opakog revolveraša je slabija nego tamo, ali to je možda zato što ovaj lik nije dugogodišnji cuger već rekreativni, tek par mjeseci. Sjećate se spomenute mane? Ona je na samom kraju. Završni je obračun pomalo mlak. To je problem jer su negativci stvarno dobro prezentirani, a i izgrađivanje napetosti nije pobacilo te se ne može osjetiti da nedostaje koji metak više da to bude baš u skladu s cijelim filmom. Svejedno, radi se o punokrvnom vesternu kakvi su prije žarili i palili, pa čak i ako se pojavio u sami sumrak klasičnog puškaranja, još uvijek je dovoljno atraktivan da može bez muke zauzeti mjesto uz izvornik. Recimo drugo, po samoj kvaliteti, ali realno, može i prvo radi opuštenije izvedbe.


IMDb

Trailer

 

Samo godinu dana ranije pojavio se Dawn of the Dead. Zašto je to važno? I nije, ali samo da ilustriram kako izgleda odličan remake odličnog film, kojeg možete uspoređivati, kojeg možete kritizirati, koeg možete analizirati i koji će svejedno ostati samostalan uradak, dobar uradak, koji će unijeti promjene u već višenu priču, staviti nešto na stol za novu publiku, ali neće zaboraviti na staru. Tako se nekako radi obrada starog filma. E, sad, dolazimo do punch line ovog uvoda: remake kultnog akcića/vesterna Johna Carpentera ima izgled, ima čak nešto i mirisa od originala (zato nije u cijelosti negledljiv) ali nema okusa. To vam je konfekcijska roba: daj, sklepaj i pošalji, a usput ćemo prekrižiti prste i nadati se da će slavno ime donijeti pokoji dolar u blagajnu. U nadi je spas, tako kažu ljudi, pa iako sam film nije bio flop (na 30 milja uloženih zaradio je 35 = 5 milja plus) nitko se baš nije potrgao od oduševljenja. Tako je to kad radiš nešto bez entuzijazma. No, da je film u cijelosti propast, nije, ima par dobrih stvari u njemu (Drea De Matteo uvijek donosi koji bod gore) ali ovo i nije baš recenzija u stilu recenzije valja/ne valja (takvo pisanje ne živi na ovom blogu) već je više… usporedba i amatersko zapažanje što ne treba raditi kad već imate nesavladivu želju raditi nešto što je tako dobro (originalni Assault je prime time Johna Carpentera, nema boljeg). Prvo čega bi trebali biti svjesni jeste da vesterni više nisu tako u modi kao plot radnje.

U današnje vrijeme kad postoji GPS, sva sila satelita, urbanizacija je došla i do običnih vrtova, priča o odsječenoj policijskoj postaji djeluje… far fetched. Ajde da su je smjestili u nekakvu pripizdinu u Utahu, među planine, ili u Montani, u šumu (iako nje ustvari i ima u ovom filmu) a ne u veliki grad (nedefinirani, da budemo precizni) gdje svaka šuša vidi što radite. Još ako i progutate da su negativci opremljeni sa svim i svačim što može blokirati podzemnu telefonsku liniju, mobitele, kompjutere, internet, ne možeš postaviti svoje junake u bezizlaznu poziciju tako što ćeš ih naoružati do zuba. Draž originala ležala je u tome što se svaki metak brojao dok ovdje tih problema nema: hoćeš automatsko oružje, hoćeš bombe, hoćeš cijeli mali arsenal – you got it. Kad krene automatska paljba stvara se okružje dosade (iako vjerujem da to nije bila namjera) pošto se ubija svaki suspens. Likovi su bolno nerazrađeni, što je mana i nije mana (u filmu je jednostavno previše likova) no mana je kad spojiš nekog karizmtičnog (kao što je Fishburne) s nekim tko baš i nije, ali ipak zna dvije-tri o glumi (Hawke) s nekim bezličnim kao što je Ja Rule (vjerujem da je on tu da privuče neke svoje fanove, ali karizma mu je kao kuhana riba) i još jednim ili dva lika te u cijelosti ignoriraš nekog tko bi ti ustvari mogao pomoći da dobiješ glumačku kvalitetu (Leguziamo, spomenuta Drea, Gabriel Byrne, koji čami apsolutno neiskorišten, i legenda Brian Dennehy). Jedini lik koji je kako-tako ispao zanimljiv jest Drea (ne gledam na to što je cijeli film u minjaku, ja nisam takva osoba) zato što je lik bolje razrađen od drugih. Što se tiče same ranje, tu nema neke mudrosti: policija uhvati lika koji zna sve o njihovim mutnim poslovima- policija ide smaknuti lika koji zna sve o njihovim mutnim poslovima. I sve koji su mu blizu. Naravno, ništa od toga nema veze s originalnom, pa se ne trebate opterećivati s poveznicama. Ako zamjetite neke nelogičnosti (tipa da je postaja u nekom zabačenom, praznom dijelu grada, ali čim naši likovi izađu van tu je gusta šuma šervudska) niste jedini, to vam tako ide u filmovima koji imaju problema s vlastitim identitetom, pa se nemojte ni opterećivati s pokušajima da ih pojasnite.

Sad, kad sam sve važno rekao, da se vratim na ono da film nije u cijelosti negledljiv. Stvar je jednostavna: isključite mozak na dva sata i sve na ekranu bit će vam dovoljno da zaboravite na sve probleme svijeta. Doduše, neće vam baš ni ostati u nekom sjećanju, ali barem je uspio ispuniti svoju zadaću i popuniti vrijeme. Druga stvar je malo bolje precizirana i, recimo, više je naklonjena poklonicima akcijskog filma kao takvog. Ovaj Assault… jedan je od rijetkih koji se ne srami izravnog puškaranja. Akcija je u prošlom desetljeću pala pod izravni utjecaj CGI-ja, zelenih pozadina, fora iz Matrixa, raznih koreografija i inih stvari kako bi postala što…hmmm, zapaženija. Ovaj film ne mari za to. Kad se puca, puca se pravo. Dodano je malo podzapleta, tek toliko da se nešto događa unutar postaje, ali akcija je fino izvedena, što je lijepo za vidjeti (tj. da nisu svi pali pod utjecaj kompjutera i vratolomnih koreaografija). Malo poznatih faca, malo dobrog puškaranja, dvije zgodne dame (koje u pol zime nose minjake, da naglasim) i malo podsjećanja na original… teško da će vas oduševiti, ali za opuštanje nakon teškog radnog dana može proći.

 

 

 

D. O. A (1988)

Posted: 22 studenoga, 2011 in Dennis Quaid, Misterija, Remake, Thriler

IMDb

Trailer (nema ga)

Igrom slučaja, originalni D.O.A sam pogledao odavno, praktički u kikićkim godinama i iako nikad nisam postao previše lud za crno-bijelim filmovima (kamenujte me, klinac sam osamdesetih) te sam još manje kužio što uopće znači pojam noir, film mi je ispao sasvim cool. Dobra priča, neuobičajen zaplet, ubijanje suspensa odmah na početku (znaš da će lik vrisnut na kraju)… proveo sam ta dva sata uz ekran bez da sam trepnuo, što je ne tako mala stvar jer danas se rijetko kad natjeram pogledati nešto izvan okvira zadanog (čitaj: nepoznatog) iako sam stekao respekt naspram starijih filmova. Kako imam stvarno sporo paljenje u nekim prilikama, nisam ni shvatio da postoji remake dotičnog (ne baš striktni, tek osnovna premisa o otrovanom tipu) sve dok se nisam doslovce sapleo o njega na nekoj stranici (a držim se nekim kao poznavateljem filmografije starog Dennisa Quaida) i uvijek mi je stajao postrani kao nešto što bi se moglo nabaviti.Moglo, da, nabaviti baš i ne – film je bio izvan radara poprilično vremena i već sam zaboravio na njega dok se opet nisam sapleo o njega na jednoj torent stranici. Viđeno, riješeno i pogledano. Not bad, not bad at all.

Priča je sljedeća, jednog bezličnog i po ničemu posebnog fakultetskog profesora netko jednog dana otruje te mu preostaje oko 48 sati života. Da bi razriješio tu malu zagonetku mora se vratiti natrag svojim koracima i doznati što je radio, gdje je to radio i s kim je radio, no to i neće biti baš tako jednostavno jer netko rješava sve druge slabije karike cijele priče, naime njegovu ženu. Priča koju će otkriti… o, mama, ponekad je bolje umrijeti u neznanju. Kako rekoh, jedina poveznica s originalom jest taj osnovni plot o trovanju tipa i njegovim posljednjim satima, ali ovdje je dodana dinimka kako ne bi bilo baš presporo za neke novije klince, lik je dobio malo samopouzdanja i odvažnosti, ali najbolja je ipak priča. Uvodnom dijelu treba malo da se pokrene, upoznajemo njegov život u nekoliko kratkih crta i odmah je jasno da tip uopće ne živi već stagnira na jednom mjestu, živi na staroj slavi (jerbo je kakti neki pisac) i da nikako ne prolazi odluku žene da ga ostavi. Bez brige, dijalozi su odlični,, dapače, vrhunski, a Dennis Quaid nije baš bez razloga bio big shot u 80-ima. Zahvaljujući i svojem šarmu uspio je napraviti dopadljivog lika koji nam nije mrzak, iako se ne može poreći da ima taj nastup u gotovo svim svojim filmovima, barem onima iz 80-ih.

Stvar koja bi vas mogla zanimati jeste da film nimalo ne gubi činjenicom da se unaprijed zna kraj, nema baš onu nekakvu napetost koju bi mogli rezati nožem, ali kad se dozna da je našem liku došla posljednja vura, stvara se osjećaj nelagode koja se uspješno zadržava do samog kraja. Hičkokovski pristup običan-čovjek-u-neobičnoj-situaciji izražen je i kao dio radnje i kao jedna posveta, a ovo drugo izraženo je i na način da je početak filma crno-bijeli, pa prelazi u boju, da bi na kraju opet prešao u crno bijelu, zgodan detalj. Radnja kao takva i nema nekakvih rupa, iako bi vam konačni motiv mogao biti malo ispod razine očekivanog. Quaid je, kako rekoh, dopadljiv, njegova bolja polovica, Meg Ryan, plava, slatka i ne baš inteligentna (sad kužim ljude koji kažu da im ide na živce) a par sporednih uloga zgodna je podrška. Mali, nenametljivi triler, koji ispunjava zadanu normu i ne kvari dojam ako vam se svidio originalni noir klasik.


IMDb

Trailer

Inače, kolega Dragonrage je zadužen za informiranje svih nas koji smo lijeni upotrijebiti internet za pronalaženje novih naslova, no ovaj put ću napraviti malu iznimku te vas obavijestiti kako se pojavio još jedan remake kultnog filma, nastavljajući već podužu tradiciju eksploatacije filmskog naslijeđa. Došao je, iznenađujuće, poprilično tiho, snimanje je najavljeno još prije oho-ho vremena, nije bilo nikakvih obavijesti, slika ni sličnih stvari, no kako sad stvari stoje, teško da će ući u legendu kao original. Barem ako je suditi po prvim kritikama koje govore o tek osrednjem djelcetu, a izostao je i značajniji box office rezultat (svega pet milja u prvom vikendu) koji bi ga malo izdigao iz prosjeka. Ali, mora se pohvaliti jedna stvar (nešto slično kao i nadolazećem The Thing) nije se puno odstupalo od originala. Tako opet imamo bračni par Sumner koji odlazi negdje bogu iza nogu na kreativni odmor (u ovoj verziji, David je scenarist, a ne matematičar) te ne treba dugo da se susretnu s lokalnom redneck scenom. Uz uobičajeno muško natezanje oko ženke glavnog lika, dolazi do velikog obračuna na imanju Sumnerovih, gdje se David, inače papučar po zanimanju, pretvara u gadnog osvetnika koji ne bira sredstva da uzvrati na nasilje istom mjerom. Na papiru ništa novo, već viđeno u originalu, s time da je ovdje, ako je vjerovati informacijama i traileru, David puno manji njonjo nego je to bio Dustin Hoffman u originalu.

Englesku su retardiranu družinu tako ovdje zamijenili retardirani južnjački idioti (hilly billy itd,itd) a predvodi ih Aleksander Skarsgard, minus vampirski zubi. Ni ostatak glumačkog ansambla nije posve nepoznat, tu je i James Marsden, a ako vam ime ne govori apsolutno ništa, onda ga zamislite s velikim plastičnim očalama na glavi i dobijete Cyclopsa iz X-Men franšize, dok njegovu zgodnu družicu (ovo shvatite uvjetno, ženska mi je smućkaj i prolij zgodna) igra Kate Bosworth. Zanaimljiva stvar, Bosworthova i Marsden su već igrali bračni par i to u Superman Returns, a kako je netko mislio da imaju kemiju, onda ih je opet spojio. Ovaj put minus Supes jer će David biti junak dana. Mladim licima, što je tako proziran pokušaj da se film svidi mlađoj generaciji, ona koja znači i kešovinu na blagajkni, pridružio se i jedan stari morski vuk, James Woods, što je tako dobra stvar da bih najradije poljubio onog koji je radio cast jer Woods se već duže vrijeme nije pojavio u nekoj boljoj ulozi. Redatelj Rod Lurie većem broju gledatelja možda i nije tako poznat, ali to je ionako s razlogom, lik i nema nekakvu bajnu filmografiju, no jedan mu naslov strši u karijeri. The Last Castle, gdje su snage odmjeravali Robert Redford i James Gandolfini (Sundence Kid i Tony Soprano biju ljutu bitku oko prevlasti u vojnom zatvoru) i ne radi se o lošem filmu, dapače, a kako su novi Psi od slame akcijski više orijentirani nego original, moglo bi tu i biti nešto. Doduše, ja sam optimist, pa bi moglo biti i suprotno, no što je tu je… još jedan remake je pokucao na filmska vrata, prvo ga treba pogledati, a onda suditi knjigu po koricama.

Straw Dogs (1971)

IMDb

Trailer

Raditi remake kultnih filmova radi se love, naravno, svi to znaju, ali u nekim slučajevima originalni materijal može se nadograditi. Original mi je bio na repertoaru za gledanje prije nekog vremena, ali jednostavno nikad nisam dobio poriv da nešto i zapišem o njemu. Sjećam se nekih rasprava po forumima i uvijek bi se našlo par likovi koji bi ga branili preko svake mjere, što bi uvijek ubilo u pojam svaku izmjenu mišljenja, ali kad bih morao biti iskren, rekao bih da je film popustio pred težinom nakupljenih godina, ne previše, ali osnovna konstrukcija u konačnici ispada malo bezveze. Peckinpah u svim svojim filmovima voli naglašavati kako voli likove jer su preslika njegove osobnosti, no ovdje se taj osjećaj pojavi tek u samoj završnici, kad David uzme stvari u svoje ruke i ide se osvećivati likovima koji ga maltretiraju. Do tada, radnja je kao u praznom hodu. Slažu se scene koje bi trebale bildati atmosferu, no njihov je efekt tek djelomičan, statičan. Dijalozi su drveni, rastegnuti i znaju biti besmisleni, potezi koje likove rade također, a njegova najveća kontroverza jeste ona famozna scena silovanja za koju se ni danas točno ne zna predstavlja li silovanje ili ne. Kritičari obično vole naglašavati kako je sve to jedna velika harmonija koja dovodi do vrhunca napetost, no u mom slučaju osjetio sam neugodu više nego napetost, što je dobar stvar, ali kad imate jednog samog štrebera ispred gomile robusnih gorštaka naravno da će vam biti neugodno.

Filmu nedostaje ozbiljne interakcije među likovima da bi ih mogli bolje razumjeti, a time i prihvatiti stvari koje rade. Završnica, u većem dijelu svijeta osuđivana kao nešto što glorificira nasilje, djeluje neodređeno jer likovi primitivnih gorštaka djeluju kao gomila retardiranih idiota koja jedva da zna s koje strane puške izlazi metak, a kamoli kako da uspješno naprave upad u kuću. David, doveden do krajnje granice, uzvraća nasiljem na nasilje, ali ni to baš ne drži vodu u konstrukciji priče. David uzvraća udarac radi inata, ne osjećaja pravde, pošto im se u kući skriva punokrvi ubojica a njegovi moralni principi jednostavno nemaju svoje uporište. I, Englezi su još uvijek nadrkani na Peckinpaha što ih je prikazao tako kako ih prikazao, što je zabavan i toliko nevjerojatan podatak da je ustvari jezivo kako je film još uvijek zabranjen u UK. Ali, ne može mu se poreći određena preciznost u oslikavanju lokalnog koloriteta, kao ni predstavljanju lokalne gorštak scene koji su ovdje da bi pili, jebali i maltretirali (stipovski negativci je pojam koji mi prvi dolazi u misli) a ima i dobrih poteza u oslikvanju bračnog para Sumner, koji su ustvari otuđeni jedan od drugoga, no zaglavljeni na mjestu koje je protiv njih i na kojem oni pokušavaju pronaći nekakvu povezanost. Teško je ne uočiti da Peckinpah i ženski likovi nikako ne idu zajedno jer Amy je prikazana kao obična droljica koja voli grube i znojave likove, malo grublji odnos, radi čega je njezin odnos s Davidom na jako klimavim nogama (čitaj: nemaju ništa zajedničko) te time i neuvjerljiv. Dustin Hoffman je kao štreber s očalama najuvjerljiviji u cjelini, što je stvar koju inače svi vole naglašavati (hej, i ja sam među njima) dok je sve ostalo ostalo u pozadini. Možda najkotroverzniji film kultnog redatelja, no nikako i najbolji, a onom tko ga nije gledao, prvi put će biti odličan, drugo gledanje će već biti upitno, a na trećem će već shvatiti koliko je u njemu propusta. Ostaje nada da je remake uočio te slabe stvari iz originala (loše ocrtani likovi i nategnuti dijalozi među njima, kao i opravdanost postupaka) te ih malo ispolirao. Pošto se već zna kako remake neće nigdje biti zabranjen, time mu odmah otpada i kultni status. Ali, dobro, original ga ima. Zasluženo ili ne, na vama je da odlučite.


IMDb

Trailer

Nikad nisam sklon ideji da se radi remake nekog dobrog filma jer u 99% slučajeva to loše završi. Možda zato što original bude poznat film, dobar film i općenito kvalitetan film. Dinamični duo Tony Scott i Denzel Washington uzeli su dobar i kvaliteta film za obraditi, ali nepoznat (po nekim standardima) jer tek malobrojni znaju da postoji Man On Fire (1987) gdje je Scott Glenn odigrao ulogu Creasya puno prije Denzela – i napravio to bolje. Već sam tamo spomenuo kako mi je ovaj remake tek korektan film, ali nakon drugog gledanja sklon sam mu spustiti ocjenu manje. Moderniziranje starog materijala ne mora biti nužno loša stvar, ali kad zaboravite na sve ostalo, onda to i nije tako sjajna stvar, a ni izmjene u odnosu na original nisu donijele ništa dobro (istu stvar će Scott/Washington napraviti i u svojoj obradi kultnog The Taking of Pelham) te ću zadržati osnovno mišljenje koje imam oduvijek – ušminkani film o osveti.

Dva filma imaju istu osnovnu radnju; bivši nešto John Creasy, sadašnji alkos, prihvaća posao tjelohranitelja i dadilje male curice. Iako se u početku baš i ne vole, Creasy će djevočicu zavoljeti, pa kad ona bude oteta, prevrnut će nebo i zemlju da je pronađe, kažnjavajući krivce na sve strane.

Radnja filma se iz Italije seli u Mexico City, koji, zahvaljujući ponekim redateljskim trikovima starog lisca Scotta djeluje baš kao prava rupa na Zemlji gdje je svatko u opasnosti. Problem koji je već od početka jasan; film igra debelo na svoju vizualnu stranu, zaboravljajući na likove. Nerazrađenost likova. Denzel, meni fora i simpa glumac, ali, realno gledajući, njegov opušteni i šarmantni nastup sastavni je dio svakog njegovog filma, kao da uvijek glumi jedan te isti lik. Mala Dakota Fanning (wonder kid u svijetu glume) mu parira odlično…vesela, zaigrana, propošna. Ne bi išlo. Temelj ovog naslova je odnos Creasy i curica, s time da su oboje otuđeni svaki u svom svijetu i tek prisilnu provođenje vremena od njih pravi prijatelje i aktivira Creasya da krene raditi pakao kad nestane. Zato je Jade Malle iz originala puno bolje odigrala istu stvar (i začudo, nije uspjela napraviti karijeru). A Creasy u izvedbi Denzela ne doživljava nikakvu transormaciju (osim ako kadrove gdje pretjerano cuga ne držite za realni prikaz lika), pretvarajući se u drugom dijelu filma u visokobudgetnu verziju Stevena Seagala, koji raketnim lanserom rješava probleme.

Problem broj dva. Film ima puno više akcije nego original, što nije dobra stvar. U oba slučaja, lik Creasya popije metak prilikom otmice, ali Glennov lik ostatak filma jednostavno vuče samog sebe, pokazujući sirovost i želju da napravi stvar pa makar umro. Denzelova verzija, s druge strane, je slik, odijela, kravate… da ne govorimo kako dva metka ne ostavljaju tragove. Akcija, o njoj sam počeo. Akcija je besmislena, kratko i jasno. Ne toliko koliko radi samog tijeka radnje, ali radi Scottove faze u kojoj je radio takve divlje kadrove i montažu da se treba baš pravo napregnuti kako bi se vidjelo što se događa. Svaka akcijska sekvenca je ispresjecana s toliko nepotrebnih stvari da to zna izazivati glavobolju, a nepreglednost dolazi jako blizu iritacije (iako je plan, vjerujem, bio da se napravi nekakav realno okruženje). Surovi triler o krvavoj osveti tako postaje blaga kamilica, stripovskog ugođaja i bez neke prave brutale.A, ako je suditi po ocjeni na IMDb-u (što je smiješno mjerilo kvalitete) to je upravo ono što je publika htjela vidjeti jer original je premračan u svojem pričanju iste priče, nasilan te tako ne baš adekvatan film koji bi prodao priču o svemogućem junaku.

Da ne ispadne kako sam samo popljuvao film na osnovi karakterizacije (što je, khm, glavna stvar) moram priznati da mi je Scottov vizualni pristup odgovarao u nekim dijelovima radnje. Uspio je stvoriti okružje dokumentarnog kao i, što sam već rekao, slikovito oslikati mjesto radnje. Dobra je stvar ispala i s negativcima jer ih pravo ni ne vidimo, a sve to se zgodno uklopilo u cjelinu gdje se htjelo prikazati kako je svijet u rasulu (ili barem neke svjetske metropole) te da je svaki biznis dobar biznis. Sporedni su glumci dobro odigrali svoje uloge, uvijek pouzdani Chris Walken i odlična glumica Radha Mitchell (kad plavokosi komad ukrade ekran jednom Vinu Dieselu onda znate da nešto vrijedi) te je šteta što se nisu više iskoristili jer su njihove scene smirene, puno bolje nego kad započne divlja montaža. Konačni zaključak? Još jedan remake koji svoju veliku popularnost duguje tome što je original praktički nepoznat film, koji ima izgled i boju, ali bez nekog posebno oštrog okusa. Nije gubitak vremena ako to pitate (ali Scott i Washington kod mene imaju kredit radi Grimson Tide i najnovijeg Unstoppable te nisam objektivan) no radi se o šablonskom filmu bez nekakvog pravog autorstva.