Retro Televizija – Colditz (2005)

IMDb

Trailer

 

2001 godina bila je dobra za WWII. Serija Band of Brothers pomela je konkurenciju, osvojila gledatelje, obnovila zanimanje za drugi svjetski rat na sličan način kako je Titanic ponovo pod svjetla javnosti stavio slavnu olupinu. Preko noći, gomila nepoznatih glumaca dobila je ponešto svjetske slave (Damien Lewis, Tom Hardy, Michael Fassenbender…) i sve se činilo sjajnim. Band of Brothers nastala je pod paskom američkih teškaša Stevena Spielberga i Toma Hanksa, tj. nastala je kao svojevrsni derivat njihovog hita Saving Private Ryan, što znači da je ozbiljna lova bila u igri, gomila zelembaća uložena u produkciju i jako se pazilo da serija bude vjerodostojna stvarnim faktima. Pa su Britanci odlučili napraviti svojevrsni nastavak cijele priče, profitirati malo na tom zanimanju, ali cijela priča nije završila tamo dobro kao na primjeru Združene Braće. Nekoliko problema je na stolu, ali na njih ćemo se vratiti nešto kasnije. Prvo; mjesto radnje – zloglasni Colditz. To je ustvari dvorac. Lijep, star, zanimljiv, čak i bez te povijesne note o njemu. Za vrijeme rata on je pretvoren u neku vrstu Alcatraza, mjesto gdje su smještani oni (ratni) zarobljenici koji su bili jednostavno imuni na to da budu zatvoreni, tj. imali su kroničnu sklonost stalnom bježanju. Za razliku od slavnog nasljednika, Colditz je za vrijeme svog doba imao preko stotinjak pokušaja bijega, od čega je 30-ak bilo uspješno, ali to ne umanjuje činjenicu da je bio efikasan zatvor. Smjestiti radnju serije u njega na papiru izgleda kao jako dobra ideja, ljudi uvijek vole pogledati dobar zatvorski film, a još više onaj u kojemu netko bježi iz njega. Doduše, nitko ne voli kada osuđeni pedofil-ubojica pobjegne, ali ovo je drugačija priča. Na papiru je to, kako rekoh, izgledali lijepo, ali onda je sve otišlo pomalo kvragu.

Mini-serija u trajanju od tri sada očito je za inspiraciju imala slavnu Združenu Braću, a to je i pokazala angažiranjem dvojice glumaca iz dotične. Damien Lewis i Tom Hardy. Prvi je u ono vrijeme već bio ime, drugi se tek probijao (i dečku lijepo ide, pogledajte mu samo danas karijeru) no umjesto da bude ono što je trebala biti, realna priča o pravom zatvoru, serija je otišla drugačijim smjerom. Kako rat i muškarci ne prodaju priče baš najbolje (i i popularnost Band of Brothers je u to vrijeme već polako blijedila) kreatori su odlučili ubaciti malo romanse da začine stvari. Ali, to je ispalo krivo. Poslušajte sadržaj. Tri prijatelja bježe iz nekog njemačkog zatvora (Lewis i Hardy su dvojica) ali stvari ne krenu dobrim smjerom. Lewisov lik jedini pobjegne, ali ne prije nego mu Hardyjev lik uvali sliku od cure i zamolbu da joj javi kako je dobro. I naš junak to stvaro želi napraviti, ali kad upozna dotičnu, zaljubi su u nju. Wait for it… i kada stvari postanu malo dublje, odluči, u maniri najvećeg šekspirijaskog negativca, napraviti stvari još gorima – lažira da je dragi od njegove izabranice poginuo kako bi je mogao imati samo za sebe. S druge strane, naš drugi junak, prolazi kroz gomilu planova i bjegova iz zloglasnog zatvora. Hoće li uspjeti pobjeći i hoće li se suočiti s bivšim prijateljem? Pa, pogledajte seriju. Shvaćate sad u čemu je problem? Colditz nije stvarna priča, dvorac-zatvor je samo mjesto gdje se nalazi drugi lik i kroz seriju bjegova (doduše, neki su bili stvarni) pokazuje kako su se stvari ondje odvijale.

Problema kao u priči. Prvi i najočitiji, serija se željela svidjeti svima. Mladima, starima, muškima i pogotovo ženskim gledaocima. Zato su to Lewis i Hardy, veterani Band of Brothers (iako je Hardy tamo imao majušnu i sporednu ulogu) pa je dio publike zagarantiran. Ženskom dijelu bi bilo poprilično dosadno gledati gomilu muškaraca kako rade planove za biježanje, pa su kreatori odlučili ubaciti ljubavnu priču da stvari ne budu potpuno ratne. Problem s tim dijelom je taj što je umjesto neke realne romantike napravljena neka kombinacija ŽNJ kategorije gdje imamo zlog junaka koji radi zle stvari (Lewis kao da je htio pobjeći što je dalje mogao od uloge iz Združene Braće) ali je ujedno trebao biti i tragičan romantični lik, nešto kao Heathcliff iz Orkanskih Visova. I dok je Heathcliff bio zanimljiv lik (pogledajte verziju iz 1970 godine gdje je dotičnog glumio nitko drugi do Timothy Dalton) Lewis je jednostavno bezvezan lik, koji ne uspjeva baš pokupiti simpatije i zanimanje publike. Hardy je tek malo bolji u tome, ali samo zato što je ravnomjerniji lik. On je klasični pozitivac koji će napraviti sve samo da pobjegne i vrati se svojoj dragoj. Isto tako; ne baš zanimljiva karakterizacija. Serija je najbolja u onim djelovima gdje se prikazuju planiranje i izvedba bjegova, kojih ima poprilično, gdje ima čak i nekih pravih povijesnih stvari. Problem je što likovi nemaju nikakve karakterizacije, svi su doslovce jednaki. Među njima je i jedno poznatije televizijsko lice, Jason Pristley, kao jedini Amer u cijeloj priči, ali, pogađate, sveden je na još jedan klišej zatvorenika ovisnog o drogama. Lokacije su pak odlične, ta snimano je u samom dvorcu Colditz, pa se s time nije moglo promašiti, ali to je uglavnom sva prednost serije. Kako nije bilo američkih dolara u produkciji tako nema ni nekih velikih scena, sve ima izgled i okus televizijske produkcije, ali većim dijelom to ne smeta jer je radnja ionako smještena u zatvorene prostore. Sada, da vam kažem kako je ovo odlično uloženo vrijeme (ipak je tu tri sata vaših života u igri) lagao bi jer meni osobno nije baš sjela kao neki dobar televizijski proizvod, no nije ni toliki promašaj kako bi se moglo činiti na prvi pogled (možda bi mi bila bolje sjela da nisam prije ovoga gledao Združernu Braću). Ako ništa drugo, zanimljiva je zbog ranih radova danas poprilično jakih glumačkih faca. I ponešto povijesnih stvari. Ali to je uglavnom to.

 

Retro Televizija – Murder in the Heartland (1993)

IMDb

Trailer

 

Kako sam doznao, postoji razlika između serijskog ubojice i masovnog ubojice. Prvi, kako sam pročitao, operira duže vrijeme, dok ovi drugi jednostavno puknu k’o kokica i krenu na putovanje te ubijaju koga se sjete. Charles Starkweather je pripadnik ove druge grupe, on je, zajedno sa svojom 14 godina starom djevojkom, krenuo na mali road trip u u roku od dva mjeseca ubio 11 ljudi. Kada su ga uhvatili, nisu se baš puno zamarali s njegovim pravima već su ga po kratkom postupku osudili na smrt, a njegovu djevojku, Caril Ann Fugit, na 17 godina zatvora. I dok je Starkwaether bio mlađahni pjetlić, kurčeviti mali pizdek koji je vjerovao da je James Dean, ona ustvari nikad nije priznala da je sudjelovala u ubojstvima te da su sva bila počinjena od strane njegova dečka. On je, očekivano, pričao drugačiju priču te da je Caril jednako tako sudjelovala u ubojstvima kao i on. Njih dvoje bili su svojedobno nešto kao Bonnie i Clyde 50-ih, što dovoljno govori koliko američka javnost pogeško koncipira ubojice s inteligencijom koja jedva da doseđe sobnu temperaturu, i postali su pravo ozloglašeni da ih se još i danas sjete spomenuti kad se govori o takvim stvarima. Starkweather je svoje putovanje skončao i napustio ovaj svijet s nogama naprijed, a Caril je svoje odlužila u zatvoru i od onda žvi normalnim životom. Koliko se zna, nije nikoga ubila, pa je valjda govorila i istinu na suđenju. Te provincijske cure i zločesti dečki… nikad mi neće biti jasna fascinacija njima. No, na stranu romantiku i ljubav i sve ostale vesele stvari, Starkweather&Fugit priča prvo je bila medijska senzacija, a onda je, gotovo prirodno, postala filmska priča. Ima sve, iskreno, ljubav, ubojstvo, bijeg… Najpoznatija verzija je svakako Badlands od filmskog mistika Terrencea Malicka, ali to je samo priča inspirirana ovim parom, ne doslovna ekranizacija njihova crnog puta. Prava priča ispričana je, naravno, na televiziji, u formi mini-serije, gdje ograničenje doslovne ne postoje. Naravno, kao i uvijek, ovo sam pogledao čisto slučajno jer sam nekako zapeo na glavnim glumcima (Tim Roth, Brian Dennehy…) i mogu reći par stvari o samoj seriji. Informativno do te mjere da nećete morati otvarati Wikipediju i tražiti detalje (jedino ako vas nešto bude dodatno zanimalo) ali jednako tako i potpuno promašeno što se tiče glumačkih imena, na što ću se još vratiti jer zahtjeva dodatno pojašnjenje.

Put Starkweathera i Fugit započeo je ni više ni manje nego u njezinoj kući – tako što joj je poubijao cijelu porodicu. Nakon toga se mladi par povlačio uokolo, ubijao ljude, krao aute i živio odmetničkim životom. Kada ih je policija napokon uhvatila došlo je do suđenja, koje je, ruku na srce bilo čisto kao suza, nijedno od njih dvoje nije moglo unijeti opravdanu sumnju čak ni da im život ovisi o tome. Starkweather je dobio smrtnu kaznu, a Fugit 17 godina zatvora, iako je inicijalno trebala tamo čamiti do kraja života. Kako je imala tek 14 godina i optužba nije mogla dokučiti koliko je ona ustvari žrtva, a koliko pomagač, zaključili su da je zatvor dovoljan. Serija je podijeljena na dva dijela. Prvi dio pokazuje ubilački put dvoje killera gotovo dokumentarno, dok je drugi dio samo suđenje. Starkweather se nije puno grizao što će skončati na Old Sparky stolici jer je uživao u zloglasnosti koja ga je okruživala. Fugit je pak pokazivala kajanje zbog zločina, iako ne baš i zbog poubijane obitelji jer je bila javna tajna da odnosi nisu bili baš najsretniji. Pošto je riječ o televizijskom proizvodu nisu se radili prečaci (čari mini-serija) te je prikazan cijeli njihov ubilački put, a dodatna je zanimljivost što su prikazane obje strane priče, da je Fugit ubijala zajedno s Starkweatherom (njegova verzija) dok je u drugoj priči on sam sve poubijao (njezina verzija) i lijepo je što su kreatori ostavili samim gledateljima da zaključe kolika je njezina krivica. Prvi dio radnje ima malo jači tempo, već kad nabrajam sitnice, jer radnja ide prema naprijed, dok samo suđenje nije tako atraktivno jer se već zna što im se dogodilo te osim prikazivanja tih različitih verzija istih događaja baš i ne nudi nekakve dodatne zanimljivosti.

Problem s glumcima. Tim Roth može proći kao Starkweather fizički (recimo) ali ponašanjem nikako. Njegova gluma je ista ona iz Reservoar Dogs, a ima malo i Rob Roya u mješavini. Lik je doslovce premoderan, prekulerski i nikako ne odgovora slici ne baš inteligentnog tipa koji si zamišlja da je James Dean. Ista stvar je i sa Fairuza Balk. Ona je moderna djevojka, očevidno starija od 14 godina i… khm, jebozovnija od prave Caril Ann. Ne shvatite me krivo, oboje oni glume dobro, imaju i tu neku blagu vibru između sebe, ali to je viđenje njehova odnosa iz perspektive sadašnjice, a ne kako je bilo u 50-ima. Usprkos toj… ne mani koliko arhaizmu u ponašanju likova serija dosta dobro pokriva cijelu priču, na trenutke gotovo da ulazi u nekakvu poluhoror vibru jer postoji ta mala činjenica da je sve napravljeno po istinitim događajima. Vizualnu je na razini, zabačene sredine, prazne ceste te neki štimung 50-ih se može osjetiti po stvarima, kućama i autima (neće zaletjeti neki BMW u kadar) pa se može reći da je uložen iznadprosječni trud da sve to ima nekog stila. Ukoliko volite projekte nastale na temeljima stvarnih događaja i galeriju poznatih lica (Brian Dennehy je tu, kao i Randy Quaid) ovo bi vam moglo biti baš po mjeri. Jer u današnjim danima takve storije se više ne prave, a filmovi o pravim tim killerima (serijskim ili masovnima) uglavnom idu u kategoriju – teško smeće.

Retro Televizija – Pearl (1978)

IMDb

Trailer/Preview

Nedostaje mi vrijeme VHS-a. Ne zato što su onda filmovi bili lakše dostupni za nabavku, jer nisu, nije ni zato što su imali one reklame prije filma, pa ste mogli dokučiti koji vrag novoga dolazi za gledanje (ah, da, kameno doba prije interneta) već zato što je onda bila jedna zanimljiva praksa. Novi film bi povukao stari film. Tako je s izlaskom The Italian Job remakea došlo i reizdanje originala (tu smo već polako ulazili u doba DVD izdanja), remake Assault on Precinct 13 je na površinu izvukao original, itd, itd, itd. Zloglasni Pearl Harbor od Michaela Baya sam svojedobno gledao u kinu u Zagrebu. Možete govoriti što god želite o tom filmu (to da je loš mogu i ja potvrditit) ali to je ipak doživljaj gledati na velikom ekranu. Onaj napad je bio takvo iskustvo da sam se zamalo upisao pod listu preživjelih. Osim što je to poprilično zbrkan film (ljubav+rat+patetika) o njemu se baš i nema što pametno napisati (može se reći i da je zloguko najavio 9/11 napad) no kad je došao u najbliže videoteke napravio je još jednu stvar. Na površinu je izvukao mini-seriju imena Pearl. Pametni distributeri odlučili su nešto malo ukeširati (na omotu je pisalo, naravno, Pearl Harbor, ne samo Pearl) i povući se na valu popularnosti zloglasnog spektakla (i poprilično velikog hita, već kad spominjem) te ubaciti za naivne i neinformirane gledace nešto što je s razlogom zakopanu u daleku i debelu prošlost. Pa, jednog gledaoca su dobili, to je sigurno, a sad je moj red da im vratim uslugu i kažem – želim natrag tri sata svog života – koga da tužim? Također, već kad su išli raditi to, za kojeg vraga nisu izdali jedan drugi klasik; Tora, Tora, Tora! koji je ekčuli jako cijenjena ”ekranzacija” dotičnog napada. Taj film ću još spomenuti, ima jake veze s ovom serijom.

Napad na Bisernu Luku događaj je koji se pamti, to je jedan od onih događaja koji su u ravnini s atentatom na Kennedyja, potonućem Titanica, uraganom Katrinom. Što napravite kad želite naglasiti taj događaj? Napravite priču oko njega tako da vam on postane centralni događaj. Hej, upalilo je Pearl Harboru, upalilo je i Tora, Tota, Tora!, ali ovdje baš i nije. No, zašto? Zato što ovdje pratimo nekoliko međusobno razdvojenih priča koje će se susresti tog sudbonosnog dana kad su Japanci odlučili svratiti na jedan sake. Problem 1. Priče su nezanimljive. Kratko i jednostavno. Imamo ženu kojoj muž ne poklanja puno pažnje. Imamo vojnika koji se zaljubljuje u, oh, slatke li ironije, u Japanku američkog porijekla (samo da kažem – to onda uopće nije bio problem – problem je postao nakon napada) i imamo još ponešto o likovima koji se boje nove ljubavi, imamo malo o vojnom osoblju, malo i o Japancima— Skužili ste, ne? Paket koji je odličan za televizijsku seriju. Sve su te uloge popunjene s jakim glumačkim facama, što je, kad se računici pridodaju jake scene samog napada (odlična pirotehnika) trebali bi imati doživljaj života. Problem 2. Teško da će se to dogoditi.

Priče su dosadne, bez emocija, nabijene ispraznim pogledima i šupljim dijalozima. Netko je rekao da djeluju kao obična sapunica i bio je posve u pravu. Nijedan od likova vas ne intrigira baš puno, niti se uspijete povezati s njima, pa kad dođe do napada živo vas boli hoće li preživjeti, umrijeti ili nestati u plamenu. Kad napokon dođe do akcije, shvatit ćete jednu stvar. Ona je uzeta iz drugog filma. Pogađate i kojeg. Tora. Tora. Tora! Kako je ovo ipak televizijski proizvod koji je imao ograničen budget, tako je isti utrošen na glumce dok je pirotehnika uzeta iz dotičnog filma. Ako niste gledali dotični naslov, super, izgledat će vam odlično (nema veze što je snimljeno u sedamdesetima). Ako ste pak gledali originalni film, onda će vam ovo biti kao gledanje filma kojemu je netko izrezao dosta bitnih djelova. Problem 3. Razvlačenje radnje. Povezan je s problemom 2. Kud je radnje dosadnjikava u najvećem dijelu trajanja serije tu je začinjena tromošću, drvenom (strašno drvenom) režijom i lošom televizijskom montažom. I traje jezivih 6 sati. Doslovce ne osjetite Havaje, što je tragično, kao ni ništa ostalo. Iako danas ima poprilično fer ocjenu, to najviše duguje tematici i impresivnom glumačkom zboru (Brian Dennehy, Dennis Weaver, Adam Arkin i Angie Dickinson). S tehničke, narativne i vizualne strane, serija je promašaj i s razlog je nestala (posve, vjerujte mi na riječ) s radara. No, kako je ovo blog gdje je ovakvim stvarima i mjesto, da se malo podsjetimo na stare slavne dane. A koliko je dobra govori vam dovoljno to što vam radije preporučavam Beyov film umjesto ovoga. Ja ću pak bacit pogled na Tora, Tora,Tora! tek toliko da vidim koliko je taj naslov dobar kad mu netko treći ne izreže sve akcijske scene.

 

Retro Televizija – Stephen King’s It (1990)

IMDb

Trailer

Tko se još klauna boji? Očito Amerikanci. A bome i dobar dio ostalog svijeta i to zahvaljujući mašti meštra horora Stephena Kinga. Naravno, sad bi mogli do sutra (i onda još malo) o tome kako je čovjek kreativan, kakvo dobru maštu ima i tako te stvari, ali to bi nam oduzelo puno previše vremena, pa ćemo se zadržati u oba svijeta pomalo; pisanom i ekraniziranom. Ima netko da nije čuo za ovu mini-seriju? Tako sam i mislio. No, serija je kultna s razlogom, ima sve što treba imati kultni materijal, ali gledano s gledišta ekranizacije, serija je simpatično smeće. Kad kažem smeće to ne mislim u lošem kontekstu, ali kad se usporedi s knjigom, vidi se da je ovdje završilo tek 15% pisanog materijala, a i od tih 15% najmanje 5% je izmišljeno za potrebe igranog materijala. Doduše, razumljivo je to jer sama knjiga je monstruozno velika, tu bi više odgovarao ovaj format u kojem ide Under The Dome; više epizoda, ali i tadašnja tehnička ograničenja imala su svoj udio zašto je to sve ispalo tako. Spominje se nova ekranizacija, u obliku igranog filma, što će reći da možete očekivati još manje snimljenog materijala, iako dopuštam mogućnost da se jasno vidi kako je gradić Derry doživio svoju apokalipsu iz knjige koje u seriji nema. S druge strane, izbacivanje glomaznih efekata i stvarno bullshit stvari (u knjizi klinci rade jednu malu redaljku na jedinoj curici među njima) svelo je cijelu priču na likove, što je dobro, jako dobro, i, bez straha, ostalo je sasvim dovoljno materijala zbog koje se serija s razlogom uvrštava u kultne horore koji još i danas imaju ono nešto.

Sadašnjost/prošlost i malo nešto između; tako ovaj put započinjem dio sa sadržajem jer to odgovara istini, a ima i malo uobičajenih motiva koje King toliko voli (i koji su ponekad pravo malo naporni) kao što je klinčadija koja odrasta zajedno i koja, izgleda, nikako da se otrgne od prošlosti. No za razliku od klinaca iz Dreamcatchera, knjizi koja je nastala kao preporuka doktora Kingu da se s nečim zahebava dok čeka u krevetu da ozdravi i koja je trebala biti spaljena, a ne objavljena, ovdje su klinci puno simpatičniji i imaju malo mesa na kostima. Doduše, moram spomenuti kako su svi napravljeni po pomalo klišej obrazcu jer svatko od njih ima neko preveliko sranje u životu (mrtvi brat i folks koji krive klinca za to, tata alkos i nasilnik, novi klinac u gradu+debljina, mucanje i školski klaun kojeg svi ismijavaju) ali malo drame prodaje dobar horor i dobro pojašnjava njihovu izdvojenost, tj. uvjerljivost. Ono što serija ima, a knjiga baš i ne, dobro je pogođena mjera odrasli/klinci jer u knjizi (što je i sam King jednom rekao) ima puno previše klinaca i opisa povezanih s njima. Tu to funkcionira, čak i u krnjem obliku, iliti, s onim što su odabrali za snimiti (nešto i izmislili) iz knjige. Ono što je isto tako uspjela stvar (osim Klauna, je’l) je atmosfera malog i ukletog gradića, koji nije baš posve oživio isti grad iz knjige, ali je ispao sasvim fer za filmske/televizijske potrebe.

Što se tiče izmjena knjiga/serija neke funkcioniraju gotovo odlično, bez obzira što su napravljene da budu u okviru budžeta. Ukazivanje Klauna klincima drugačije je nego u knjigama, ali jezovitije (ukoliko niste čitali dotično djelo, je’l te) i interijer podzemnih prolaza odličan je, iako se osjeti studijsko uređenje. Glumci su dali svoj maksimum, gotovo očekivano, ali također vrijedi naglasiti kako ovdje nije riječ o materijalu za Oscara već dramatici, pa ako vam dijalozi zvuče možda čak i malo previše dramatično, ipak su izvučeni oni najbolji iz knjige (plus je dobar dio dopisan) i ne smetaju toliko koliko bi se moglo pomisliti na prvi pogled.Zanimljiv je i zbir glumaca; Annette O’Toole, John Ritter (kojeg je fakat neobično vidjeti izvan komičnih uloga) i Richard Thomas su provjerena poznata lica malih ekrana, a vrijedi spomenuti i mlađahnog Seth Greena u jednoj od prvih uloga. Također (nisam zaboravio, nisam zaboravio) tu je i Tim Curry kao Pennywise. Neka mi lik oprosti, ali i u stvarnosti izgleda malo… pomaknuto, pa mu je ovo leglo k’o budali šamar, a vrijedi spomenuti i redateljski dio posla. Tommy Lee Wallace je stari frend i suradnik od Johna Carpentera, pa stoga nimalo ne čudi da serija djeluje… filmski. Nema onaj kruti izgled kako serije već znaju imati, što je još jedan plus. Horor dio u cijeloj priči nema neke posebne eksplicitnosti (ipak je to TV proizvod) ali uz dobro napravljenu atmosferu, creepy Klauna i nekoliko fora iz stare škole (big ass prljavi zubi Klauna, grubi glas) itekako dostavlja jezu. Već kad sam kod stare škole, mora se priznati da mi konačno razriješenje ”tajne” Klauna i nije baš po ukusu (vuče debelo na Lovecraftovu ostavštinu) ali gledano s tehničke strane, efekti su poprilično zastarjeli. Služe svrsi, ali to je otprilike sve. Srećom pa je sve drugo još uvijek u dobrom stanju pa ta malo… drvena tehnička završnica i ne kvari toliko dojam. Znači, jedan jezivi Klaun (više ih nikad nećete gledati istim očima) hrpa klinaca/odraslih, nešto krvi, dobra atmosfera i naramak poznatijih TV lica… ako niste gledali, dobivate samim gledanjem. Ako ste gledali… opet dobivate ponovnim gledanjem.

Retro Televizija – The Siege at Ruby Ridge (1996)

IMDb

Trailer/Cijela Serija

 

Standoff situacije u Americi završavaju na dva načina: ili se utvrđena grupa ljudi preda bez ijednog metka, ili stvar završi masovnom pucnjavaom, za koju se obično ispostavi da su je započeli vladini ljudi. Od četiri najgore standoff situacije, samo je jedna završena mirnom predajom, dok su tri završile pucnjavom. Doduše, zboj svih činjenica kasnije govori sasvim drugu stvar: u Wacu su FBI/ATF/SDP krenuli na imanje Davida Koresha tenkovima i plamenobacačima, no bez pravih dokaza. O, proglasili su oni njega manijakom, pedofilom, vođom kulta, ali kad je trebalo pokazati prave dokaze… pa, recimo samo da je nastupila tišina i činjenica da su poubijali bog zna koliko ljudi na osnovi sumnje i izjavama tipa kojeg je grupa izbacila iz svojih redova jer je bio sklon nasilju. Waco je samo nastavak pustošenja počinjenog od strane državnih agencija (nisu moje riječi, pronašao ih na netu, i jako dobro opisuju situacije) jer prije nego su napali Waco sa svim osim malom taktičkom nuklearkom, FBI je napao Ruby Ridge. Zemljopis – to je planina negdje u Idahu, jako lijep kraj, koji do 1996 nije bio poznat po ničemu posebnom. Izoliran kraj, ako ćemo iskreno, kao stvoren da se povučete s obitelji i zabarikadirate i dočekate napad vladinih ljudi. Dobro, Randy Weaver je to možda govorio ljudima, ali teško da je vjerovao kako će to u stvarnosti i doživjeti. U tom full frontal napadu, koji je uključivao sve, od FBI-ja do Nacionalne Garde, ubijena mu je žena i sin, kao i jedan agent, a opsada je trajala 12 dana, sve dok lokalne policijske snage nisu odjebale ”pomoć” i otišli sami do Weavera i nagovorili ga da se preda. Kasnije… stvari su izašle na vidjelo. Loš nastup pri prilaženju imanju, još gore rješavanje situacije, pucanje u nenaoružanu Vicky Weaver dok drži bebu u rukama, pucanje u nenaoružanog sina…Sve vesele stvari.

Ali, istine radi, Randy Weaver nije bio ugledna zvečka, imao je taj ”sam protiv svih” đir radi kojeg je i preselio obitelj u vukojebinu, držio se bijelcima sklonima nošenju kukastih križeva i volio je NE plaćati porez Ujaku Samu. Ipak, kad je njegovo imanje napadnuto, federalesi nisu po njega došli radi neke konkretne optužbe već samo radi razgovora, ali su, umjesto da se nekako najave, oni odlučili doći na stražnja vrata (Randy ih je već jednom otjerao sa imanja pod prijetnjom puščane cijevi – posve legitimno) i riješiti to u silu nindži. Zajeb se dogodio kad je na malu grupu agenata (koji su se prikradali u stilu Elmera Fudda) naletio Weaverov maloljetni sin i njegov prijatelj. Agenti su rekli da je klinac, u Rambo stilu, na njih otvorio vatru, no dokazi su pokazali kako su, u strahu/panici/kojem već kurcu, agenti klinca stresli s leđa dok je bježao od njih, kao i njegovog psa. Nakon toga stvari su otišle haywire i došlo je do opsade, pri kojoj je Vicky dobila metak, a i Randy (pogodio ih je isti snajperist – Lon Horiuchi – dok su bili nenaoružani) no koji je preživio. Raspištoljeni Lon će istu stvar raditi i u Wacu, puškarati po ljudima bez dokaza da su naružani, što će mu donijeti i optužnicu za ubojstvo, ali koja će biti odbačena jer Ujak Sam ne voli da ljudi misli kako za njega rade killeri lagani na obaraču. Enivej, aftrmath priče jest da  su Randy i njegova preživjela kćer dobili pristojnu naknadu od Ujaka Sama te postali nešto kao nacionalni junaci jer su preživjeli ubojiti vladin stroj.

Serija je tipični američki televizijski proizvod, uz par zanimljivh stvari. Mini serija u trajanju od tri sata rekonstruira skoro veći dio života obitelji Weaver, od vjenčanje, preko preseljenja u Idaho, do povezanosti s naci tipovima, preko opsade do završnice. Centralni dio ipak je sama opsada, ali se doznaje i zašto je došlo do nje. Weaver, kako rekoh, nije bio dobrica, ali nije bio ni teški kriminalac te serija, podosta realno, prikazuje sve njegove mane. Njegove priče o armagedonu, malo drilanje obitelji, ali i prednosti života s obitelji na zabačenom mjestu. FBI/ATF ustvari nije optuživao Weavera za ništa, ali ga je koristio za informacije, što je u seriji i prikazano, čak i njihovu ”ljutnju” što im je poručio da odjebu jer on ipak ima neka prava, bez obzira što mu je zdrav razum pomalo u pitanju. Započinje (ovo nije spoiler) kadrom mrtve Vicky Weaver, bebinim plačom, krvavim podom, ranjenim Randyem i policijskim vikanjem da će sve biti u redu (suptilna ironija) što je, priznajem, opak način da vas uhvati na prepad. Stvari se potom smiruju i vraćaju u rikverc, da pokažu što se dogodilo. Iako postoji određena naklonost obitelji Weaver u svemu tome, serija nam govori kakvi su bili, što ponekad zna izazvati WTF trenutke (ne može se povjerovati da netko ima takva razmišljanja) ali temeljena je na dokazima iz istrage, pa je u njoj sve više manje onako kako se i odigralo, što joj malo pridodaje na jačini. A najveća prednost (čuvah to za kraj) ipak su nastupi nekih provjerenih glumačkih starova koji su kvalitetu još malo podigli. Randy Quaid, Laura Dern i jako mlada Kirsten Dunst čine jezgru obitelji Weaver i njihovi nastupi su prvoklasni, nema se riječi prigovora za to. Pratnju im rade još nekoliko poznatih lica kao što su G.W Bailey (kojeg je fakat čudno vidjeti izvan Policijske Akademije) te Jon Don Baker. Exterijeri (kažu stručnjaci) podsjećaju na pravo imanje Weaverovih, pa dodaje na vizualnom dojmu (što pomaže kod televizijskih produkcija) ali od režije ne očekujte Michael Bay vratolomije već uobičajenu proceduru. Produkcija se isprsila te je dobro pokazala pretjeranost kod opsade (par tisuća ljudi se nalazilo u blizini) a pri nekim segmentima su se koristile i prave snimke s televizije. Tri sata materijala koji ima dobre glumce, dosta dobru produkciju i zanimljivu priču temeljenu na istinitim faktima. Ako niste pobornik dokumentaraca, a volite doznat koje su granice ljudske gluposti, onda s ovim ne bi smjeli pogriješiti.

Retro Televizija – North & South (1985-1986)

IMDb

Trailer

Trailer 2

Kada bi sad otišli i upitali svoje mame, bake, ujne. tetke, strine i susjede što se dobrog gledalo tokom 80-ih, radi čega su se prekidali svi poslovi, muževi dobivali izgon iz kuće/stana, a djeca ostavljala gladna: dobili bi nekoliko odgovora. Bila je tu Dinastija, naravno. Sjećate se dogodovština bogatog Blakea Carringtona koji je postao sinonim za obične razgovore (misliš da sam bogat k’o Carrington), pa su tu bile Ptice umiru pjevajući, australska konkurencija američkim serijama, gdje je Richar Chamberlain slamao ženska srca (iako je gay) kao svećenik koji ima život ispunjen peripetijama sa svojom Maggie, a onda imate i Sjever i Jug. Sjećeate se toga? Orry Maine i George Hazard, dva velika prijatelja koji zajedno (i razdvojeno) prolaze kroz godine koje su prethodile američkom građanskom radu, a onda i samom ratu. Serija je doslovce žarila i palila na malim ekranima te, iako je danas znaju gledati s malim podsmjehom, činjenica je da je serija školski primjer kako se radi vrhunski televizijski proizvod kojemu je namjena da traje i traje. Iako je danas opće prihvaćeno mišljenje kako je za njezin uspjeh zaslužna pojava popularnog Patricka Swayzea, ironično, to je toliko daleko od istine da bi vam trebao dalekozor da je vidite. Swayze je u to vrijeme bio običan no name glumac, koji je iza sebe imao tek zrno zapažene nastupe u Red Dawn i Outsiders. Glumački serija danas izgleda kao pravi eye candy, ali to je došlo tek kasnije. IPAK, ima nešto u njezinom castu na koji ću se još vratiti. Sljedeća stavka dnevnog reda: serija dobro izgleda jer je uložena dobra lova u nju. 25 milijuna dolara je za tadašnje pojmove bila jedna astronomska cifra koja je izazivala strahopoštovanje, ali vidi se da je lova itekako dobro uložena. Od kostima koji su se nosili, do interijera i eksterijera, pa do epskih scena bitaka koje su označile američki građanski rat. Sve izgleda odlično, čak i danas, skoro trideset godina kasnije. Vjerujte mi na riječ, baš sam je nedavno ponovo pogledao (da, pročitali ste dobro, ponovo) i stojim iza svojih riječi bez žaljenja.

Za one koji su nekako uspjeli prespavati/ignorirati/ne čuti za sadržaj: kratki podsjetnik. Orry i George se upoznaju na školovanju u West Pointu i odmah postaju najbolji prijatelji. Jedan je Južnjak, što podrazumjeva plantaže i robove, a drugi je Sjevernjak, što podrazumjeva tvornice i…, pa, bogatsvo. Iako suprotnih nazora, njih dvojica održavat će kontakt kroz godine koje dolaze, a svaki na svojoj strani imat će pune ruke peripetija s vlastitim ljubavnim problemima, obiteljima, spletkama i namještaljkama. Jedna od najpoznatijih televizijsikih ljubavnih priča ide upravo na račun Orrya i njegove odabranice Madeline pošto njihova ljubav biva prekinuta njezinin vjenčanjem za matorog supranika Maienovih, a svoj komad radnje dobit će i likovi oko njih. Usporedno s zapletima koji odgovaraju klasičnim sapunicama, počinje se polako izgrađivati stanje tenzija koje će u konačnici dovesti do građanskog rata, kao i razlaza između dva prijatelja (samo po pitanju zaraćenih strana) i njihovih muka na ratištima diljem Amerike.

Serija originalno ima 12 epizoda, ali kako su to naši televizijski genijalci odlučili malo produžiti, tako su svako prepolovili i dobili dvostruko veći broj (inače, epizoda traje sat i pol vremena) te se razdvajaju na Knjigu 1 i na Knjigu 2 (postoji i Knjiga 3, ali o tome nešto kasnije) te su snimljene u klasičnoj maniri jedan godina-jedna knjiga. Prvi dio serije zadržava se više-manje na prijateljstvu Goerga i Orrya, njihovim odnosima, ljubavnim šemama – znate već, klasična sapunica, ali se i prikazuje zašto je došlo do građanskog rata. Da ironija bude veća, robovlasništvo je bilo potpuno sporedno pitanje u tome te Abraham Lincoln u prvi mah uopće nije ni razmišljao da to napravi. Knjiga 2 su ratne godine, pregledi poznatih sukoba (iako ne onih glavnih, kao što je Gettysburg) i daljnje muke naših junaka koji su sad skoro pa na istim funkcijama, ali na suprotnim stranama. Vć sam spomenuo nešto od glumačkog casta, ali da to razradim malo detaljnije. Ova serija je zvijer što se toga tiče, monstrum, ali u vrijeme kad je nastala bilo je tek par zvijezda koje su mogle reći da su to. David Carradine bi bio jedan od njih.Jean Simmons druga. Početak i kraj. ALI… serija je imala pun kufer stare garde glumaca koji su odlučili nastupiti bez honorara, počevši od Elizabeth Taylor, Roberta Mitchuma, Johnny Casha, Gene Kelly, te James Stewarta u svojoj posljednjem glumačkom nastupu. No, to nije sve (kao u reklami za super usisavač) – dobar je komad glumačkog casta nakon ove serije postao dio pravog sjajnog Hollywooda, počevši od samog Swayzea, preko Kirstey Alley, Jonathana Number One Frakesa do Forresta Whitakera, a ako imate stvarno brzo oko, u nekoliko scena možete vidjeti i nastup Michaela Dudikoffa prije nego je počeo mahati katanom i ubijati ljude (iako, ovdje to radi s puškom repetirkom), ali, ironično i serija i American Ninja snimljeni su u isto vrijeme, samo što je serija prije izašla. Njezina kvaliteta varira, ako ćemo iskreno. Ako ste skloni trivijalnim zapletima, ljubavima koje imaju gadan predznak propasti, obiteljskim zahebancijama… onda je serija prvoklasna, barem Knjiga 1. Knjiga 2, ratni dio, pomalo gubi na fokusu jer ulaze novi likovi (povijesni, kao što su Abe Lincoln, Jefferson Davies i generali Robert I Lee te Ulyessius S Grant – na kojeg su Južnjaci još uvijek nadrkani jer je spalio pola Juga dok je trajao rat) koji općenito govore o ratu: nadahnuto ili malo manje nadahnuto, s tim da neki glavni likovi čak postaju sporedni (Orry Maine jedno vrijeme gotovo da nestane s ekrana) tako da, ako niste skloni rekonstrukcijama povijesnih bitaka (koje su odlično napravljene, bogato i raskošno) Knjiga 2 bi vam mogla biti nešto dosadnija od prvog dijela. Svejedno, mora se spomenuti da je uspješno dočaran i prolazak godina jer glumci su, uz minimalno šminke i tek drugačijom frizurom uspjeli dočarati dojam starenja, što je pripomoglo u boljem dočaravanju prolaska vremena, te stvaranju osjećaja da prijateljstvo dva prijatelja traje već oho-ho vremena. a za kraj vrijedi spomenuti i odličan soundtrack poznatog skladatelja Billa Contija, čija glazba (da ne bude da je čovjek poznat samo po Rockyu) stvara dojam potrebne epike, glamura i emocija.

Nakon što je serija završena, zaokružena i snimljen kraj koji je, barem onim koji su pogledali seriju, odgovarajući, deset godina kasnije holivudska mašinerija odlučila je napraviti i treći dio. I zamalo sve upropastiti. Jer, sadržaj je sljedeći: glavni nemesis obitelji Main i Hazard je ostao živ, odmah na početku ubije Orryja i Georgovu ženu te na kraju George i Madeline postanu par. Malo je reći da je serija ispala čista katastrofa (Orry je u knjizi poginuo u ratu, ali je preživio u seriji) iako se skoro 70 % originalnih glumaca vratilo da odigra svoje uloge (ne i Swayze, koji je pametno rekao Hell No!) te treći dio fanovi uglavnom – ignoriraju. Bez obzira na taj nesretni dodatak, originalna serija, koja je snimana u koninuitetu danas je jedna od napoznatijih mini-serija uopće i još uvijek je jako dobra, sadržajna i na visokoj produkcijskoj razini, no teško da će vam se svidjeti ako niste kalibrirani na ovakvu vrstu proizvoda. Ali, možda vam se svidi dašak nekog prošlog vremena kad su stvari bile puno jednostavnije.

Retro Televizija – Small Sacrifices (1989)

IMDb

Trailer

Mislim da je subotnji noćni program jedan od glanih krivaca zašto sam se upustio u pisanje kriminalističkih romana te zašto imam sklonosti ubacivanju stvarnih događaja u izmišljene zaplete. Doduše, još uvijek čekam da se proslavim i da kupim Playboy vilu, ali važno je ne odustajati, ne? Stvarni zločini imaju težinu kakvu oni fiktivni nemaju, a raditi s jednim takvim u izmišljenom okružju (romanu) zahtjeva poprilično istraživanja (to je mali tip budućim piscima) no odnekud vam inspiracija treba i krenuti, ne, a za moju osobnu kriv je upravo spomenuti noćni program. Zašto? Jedna danas posve zaboravljena televizijska norma bile su i ekranizacije stvarnih slučajeva, mini-serije koje su se ticale tih zločina koji su se odigrali diljem Amerike, a čija je eksponiranost uglavnom bila poveća (televizija, knjiga) te nije uopće bilo nebično da poznate glumačke zvijezda nastupaju u njima jer to je bio materijal za prikupljanje nagrada. Također, fikcija teško da može biti zanimljivija od stvarnosti, zar ne? Tamo negdje sredinom 90-ih, dok sam se tek počinjao upoznavati s noćnim programom HTV televizije, naletio sam na ovu mini-seriju i pogledao je, što bi se reklo, napeto kao puška. U tim danima nije bilo Interneta da odmah provjerite tko, što, gdje i kako, no to nije značilo apsolutno ništa ako je proizvod bio dobar, toliko dobar da prosjedite cijelu noć pred malim ekranom i ne skužite da je susjedov pjetao počeo najavljivati zoru. Vraga bi to tako bilo da se cijela stvar nije otvorila s intrigantnim uvodom: u gluho doba noći, majka troje djece dolazi pred bolnicu i izbezumljeno govori kako su joj pokušali oteti auto te u tom pokušaju pucali na nju i djecu.

Tako je započela serija, tako je započla i prava priča. Diane Downs uistinu je došla u bolnice 1983 godine,  s autom punim djece i krvi, tvrdeći da ih je napao nepoznati počinitelj te ih ustrijelio kad je odbila predati ključeve. Iako je to bio instant šok za cijelu zajednicu, policajci su jako brzo počeli otkrivati rupe u njezinoj priči te se pokrenula intenzivna istraga koja je na kraju dovela do još jezivijeg otkrića. Diane je hladnokrvo pokušala poubijati svoje djecu jer je bila u tekućoj vezi s kolegom koji nije želio imati djece, a još manje je želio biti očuh njezinoj. Istraga je otkrila i to da je Diane osoba koja jednostavno ne mari za nikog drugog osim za sebe te je do zadnjeg trenutka tvrdila kako je ona žrtva u cijeloj priči, čak i nakon što ju je vlastita kćer, koja je pukom srećom preživjela pokušaj ubojstva, okrivila na suđenju. Devet mjeseci nakon što se autom dovezla do bolnice, Diane je osuđena na doživotni zatvor, bez mogućnosti pomilovanja.

Serija, kako rekoh, započinje pokušajem ubojstva, ali odmah ulazi u nekoliko različitih tračnica radnje. Pratimo fikciju Dianine priče, u kojoj opisuje razne scenarije događaja te noći (svaki od njih uključuje nepoznatog tipa), zatim se prebacujemo na njezin osobni život i vezu s radnim kolegom (ime mu je izmjenjeno u seriji), a pratimo i policijsku istragu. Sve strane pokrivene su detaljno, bilo da se radi o privatnim ternutcima glavnih junaka, bilo da se radi o detaljima istrage koja je trajala skoro pola godine (plus samo suđenje). Televizijski format oduvijek je odgovarao ovakvoj tematici jer je otvoreniji, većeg manevarskog prostora i može se više toga prikazati, što je bitno za razumjevanje nečijeg psihičkog sklopa. U ovom slučaju, sam čin ubojstva i pokušaja ubojstva (jedno dijete je ubila, dvoje teško ranila) samo su završni čin odiseje koju je Diane imala kroz život, ali radi izgradnje detaljima, čin djeluje još monstruoznije.

Intenzitetu je pomagla i odlična izvedba poznate glumice Farrah Fawcett, potrebni naboj dodao je i nastup Ryana O’Neala kao njezinog ljubavnika. Kvaka je bila u tome da su njih dvoje i u stvarnosti imali vezu te je ovo bio valjda jedini put kada su radi nje bili pohvaljena na konstruktivan način. Glavnog istražitelja je odigrao poznati televizijski glumac John Shea, preko kojega je odlično prikazana frustracija policijske mašinerije da dokaže kako je Diane ubojica i lažljivac. Serija ima klasičnu televizijsku režiju, ali jednako tako ne djeluje baš kao čisti, statični i monotoni proizvod na kakve smo navikli već uspjeva stvariti prijeko potrebnu napetost. Tome dodajte i izvedbe glavnog para te na kraju dobijete mračnu priču radi koje, iako je već sve skoro jasno od samog početka, imate mučan osjećaj dok je gledate. Ako volite istinite priče… onda je ovo jedan od vrhunskih primjera kako se takva priča treba napraviti.

Retro Televizija – The Sacketts (1979)

IMDb

Trailer (Opening)

 

Već kad sam se prije određenog vremena raspisao o kultnoj seriji Lonesome Dove, nekako sam se upustio u malo, čisto informativno, istraživanje tih televizijskih vestern projekata i, posve slučajno, naletio na nešto slično, iako cijelo jedno desetljeće starije izdanje slične priče. Doduše, znao sam da ova mini-serija postoji, naletio sam na nju dok sam pisao o filmu The Shadow Riders jer se ekipa koja je tamo glumila tako dobro složila na prijašnjem projektu da sam morao vidjeti o čemu je riječ. Vidio, pronašao je i malo je odležala na hardu dok je nisam pogledao, ali nakon što sam je pogledao došao sam do zaključka kako nije nikakvo čudo što je vestern pronašao svoje mjesto pod suncem u obliku televizije jer nakon što pogledate seriju odmah vam bude jasno zašto je došlo do prezasićenja. Nije da je serija nešto posebno loša, ali je jednako tako sve u njoj već toliko puta viđeno da se jedan period snimanja ovakvih projekata može opisati i kao štancanje meksičkih sapunica. Na Zapadu ništa novo, već viđena priča, likovi koji idu po šabloni da su čiste dobrice itd, itd, itd. Nakon što je pogledate to će vam biti slično iskustvu čitanja legendarnih ”Laso” romana (ako ste ikad čitali takve) jer dok traje, bit će vam zabavno, ali par dana kasnije mi mogli imati poteškoća s prisjećanjem što ste točno gledali. To nije baš ni nekakvo iznenađenje jer Louis L’amour je slavan pisac vestern romana, kao i Zane Gray, ali da je bio dobar pisac… baš i nije. Više srećković što su ga producenti pronašli i napravili poprilično ekranizacija njegova rada, što ga je učinilo još popularnijim.

Radnja prati tri brata iz obitelji Sackett i njihovu odiseju preko Divljeg Zapada, a koja ubraja potragu za blagom, gonjenje stoke, mali revolveraški obračun koji opako podsjeća na legendarni obračun kod O.K Korala (to je dobra stvar), političke intrige i slične stvari koje su sačinjavale uobičajeni repertoar tadašnjeg Zapada. Prate se dvije paralelne priče jer najstariji brat je odvojen od prva dva, a prva dva se na putovanje otiskuju nakon što susjed s kojim se ne vole baš ubije ženu jednog od njih na dan vjenčanja, pa drugi brat ubije njega. Kako je onda pravda bila podložna raznim interpretacijama, počevši od revolvera, pa do vinčesterke, oni odluče otići, pronaći novo mjesto za život i tu počinje njihova priča. Najstariji brat pak isto tako ubije tipa radi varanja na kartama (protivnik je bio loš u varanju i još gori u potezanju Colta) te i on krene na put, ali njegova priča ide u smjeru pronalaženje prastarog blaga koje su sakrili nekakvi tamo… netko, uglavnom. Prva dva brata se zapošljavaju kao goniči stoke, pa dolaze u grad, pa upoznaju žene svojih života, a u sve to je uguran i jedan bogati moćnik, pa malo političkih intriga oko Meksika (Alamo je bio tamo iza ugla) i uz puno peripetija sva tri brata će se pronaći, udružiti i krenuti, kako i dolikuje vestern klišejima, u zadnji obračun sa svima onima koji su se okupili da ih liše života.

Znači, serija pokriva apsolutno sve što predstavlja neki klišej Divljeg Zapada. Revolveraški obračuni, bogate moćnike, potjere… što je ujedno i upozorenje, ali i jedna vrsta nostalgije. Takve stvari su izmrle na televiziji (barem u obliku serija) jer vesterni, čak i oni televizijski, teže nekoj vrsti realnosti, a ako i ne, onda se fokusiraju na jednu od svih tih spomenutih stvari. Epske avanture više ne postoje na malim ekranima. Nije to djelo scenarista, koji su htjeli da to bude whole shabang vestern paket već je riječ o ekranizaciji čak tri romana o braći Sackett (stari Louie u prologu/naraciji kaže da ih je poznavao, što mu baš i ne vjerujem) koji su spojeni u jednu cjelinu. Pisani su odvojeno, ne kao Lonesome Dove, radi čega radnja djeluje iscjepkano i ne previše povezano. Najviše se ističe potraga za zlatom najstarijeg brata, dok su druga dva brata uklopljena u cjelinu koja funkcionira solidno. Likovi su šablona dobar/loš/zao, nema nekakvih sivih zona, a nije se ništa posebno radilo ni na njihovim karakterima. Ni na ostalima, već kad sam kod toga, te na njih gledajte kao na gotov proizvod koji se mora prihvatiti. E, sad, bilo bi to puno gore da tu nije jedna zanimljva garnitura ”nepoznatih” glumaca. Ovo nepoznatih znači samo u kontektstu toga da su takvi bili dok se snimala, ali kasnije su postali itekako poznati. Tom Selleck i Sam Elliot su face o kojime više ne treba govoriti previše, tu su zalutali i legende vesterna Glen Ford i Ben Johnson, ali još nekoliko glumaca koji su zanat ispekli u filmovima Sama Peckinpaha (imena su posve nevažna) tako da, ako vam se netko učini poznat, to je zato što jest. Oni svojom pojavom (i sasvim pristojnim nastupima) još malo poboljšavaju stvar, ali u glubalu, ovo je jednokratki proizvod namjenjen svima koji vole pošteni komad vesterna, za jedno nedjeljno poslijepodne (iako je malo i predugačak za tu normu) jer nakon što ga odgledate, neće vas baš povući da ga pogledate još koji put. Ali serija nije toliko loša, svojedobno je bila pravi mali hit na televiziji, samo što se koncept vesterna tokom godina promijenio i ovo sad djeluje… pa malo zastarijelo. Ako ste nostalgično raspoloženi…

Retro Televizija – Intensity (1997)

IMDb

Trailer (Clip)

 

Uvijek govorim kako neki ljudi jednostavno nemaju sreće. Dok je Stephen King postao uspješan i kao pisac i kao čovjek s najviše ekranizacija, Dean Koontz je postao uspješan kao pisac, ali i kao čovjek s praktički najgorim ekranizacijama koje postoje. Doduše, imaju one svojih draži, ako ignorirate ono da su napravljene pravo-na-video i da djeluju poprilično jeftino, da ne započinjem s time koliko su izmjenjene u odnosu na knjige. Iskreno, King ima i bolje romane, ali Koontz mi je oduvijek bio zanimljiv kao pisac, mislim, čitam ga bez muke, što bi se reklo, i sve mi nekako drago što će jedan Stephan Sommers napraviti ekranizaciju prve knjige iz njegove Odd Thomas serije (mladić koji uz pomoć duhova riješava krvave slučajeve, kalifornijski Dylan Dog samo što nema Groucha već Elvisov duh kao ispomoć) jer bi to mogao biti jedan zgodan film (ima ubojiti twist na kraju) kao i najava buduće franšize. Enivej, čak i ćorava koka pogodi zrno, pa je i Koontz dobio svojih pet minuta da dobije uradak s kojim može biti zadovoljan. Činjenično, čak je bio i producent, pa nisu smjeli previše toga mjenjati (uvjeravam vas da je ovo doslovna ekranizacija jer je knjiga dostupna i kod nas pod nazivom Žestina), a kako volim izvući nešto iz dubine zaborava, bilo je samo pitanje vremena kad će doći i neki horor na metu za odstrijel. A da je ovo zaboravljeno govori i dovoljno da se ne može pronaći ni pošteni cover od serije, kao ni trailer, pa sam morao malo improvizirati.

Dakle, o čemu je riječ? U tri sata mini-serije pratimo djevojku imenom Chyna kako prati opasnog serijskog ubojicu na njegovu povratku svojoj kući jer vjeruje da bi se mogao izvući nekažnjeno za ubojstvo koje je počinio. Sad, stvari nisu tako jednostavne. Chyna je došla s prijateljicom kod njezinih roditelja na mali odmor i vikend te kad je ubojica napao frendicinu obitelj, Chyna je preživjela samo zato što ovaj nije ni znao da je ona u kući. I dok se on šeta po kućerini i ubija sve živo, Chyna se uvlači u njegovo vozilo i odlučuje ga pratiti sve do prve prilike kad bi mogla dojaviti policiji što se događa. Igra mačke i miša traje tako cijelim putem do ubojičine kuće, s nekim zastojima gdje naš vrli killer ima predahe (ubojstvo na benzinskoj postaji) i gdje posve slučajno dozna da ima slijepog putnika. To vam ne govorim zato da vam pokvarim užitak gledanja već zato što je to uvertira u završnicu (oko posljednjih sat vremena serije) koja itekako opravdava svoje Žestina ime.

Zvuči vam sadržaj malo poznato?Nekako kao deja vu? Sigurni ste da ste to možda gledali, ali da je bilo nešto izmjenjeno. Možda zato što i jeste. Horor fanovi znaju naglasiti kako im je francuski Haute Tension jedan od najboljih horora ikada (OK,OK, većina kaže da je opako dobar) i vjerojatno bih se složio s time da film neka ogromnu rupetinu u svojoj logici (tko je gledao zna o čemu pričam) i zato što nikad nisam postao obožavatelj filmova koji imaju twistove u radnji koji služe samo sebi, bez neke logike po cijelu priču. Enivej, taj je film popriličan rip off ove serije (ili knjige, kako se to nakon što su neki zapazili jezive sličnosti, počelo govoriti) i to ne mislim samo u smislu slične radnje već i po hrpatini scena. Pošto je ovo prizvod namijenjen za TV, ne očekujte hektolitre krvi jer je tu riječ o psihološkom pristupu. Igra mačke i miša. Da je stari Hitch živ, bio bi oduševljen. E, sad, možda zato što je riječ o mini seriji, možda zato što nema krvi, klanja i mesarenja, možda zato što je nebo plavo, a trava zelena, ovaj uradak nikad nije postigao veću zapaženost (na što su neki mislili da je lijepo raditi rip off i reći da su napisali originalni scenarij) ali zato ima mali vjerni kult sljedbenika, kao i jako dobre ocjene (ako vam je stalo do toga i nedostaje mu nekakvo službeno, pravo reizdanje, iako je, za vas (i mene skup s vama) torent ovisnike, serija dostupna. Doduše, u malim i ograničenim količinama, ali ima je.

Sada kad sam vam rekao ponešto o sudaru dvaju svjetova (serija vs film) da vam kažem i što vrijedi u njoj. John C. McGinley, za sve oni koji prepoznaju kvalitetu, nemam dalje što govoriti. Kućni glumac Olivera Stonea, opak karakterni igrač, jezivo dobar glumac i još puno toga. Njegova izvedba dežurnog psihopate je briljantna, jezivo smiren, ali tako uvjerljiv da se morate zapitati nije li uživao, barem malo, dok je radi probleme našoj glavnoj junakinji, Molly Parker. Ona je, recimo na razini, ali kako je ona televizijska glumica (to ne treba shvatiti kao lošu stvar jer je ima po svim ovim hvaljenim serijama) nema onu potrebnu jačinu da parira McGinleyjevu liku. Druga stvar, jednostavno me fascinirala detaljnost radnje. Pošto nema previše likova ( u jednom dijelu su samo njih dvoje) sve što se vidi ide u detalje. Malo slikovitije: lik zaveže žensku za stolicu i bogme vidite kako se iskobeljava iz njih, a ne da se napravi rez i da je ona slobodna. Napetost je fina, nema jeftinih rješenja i buuu scena te se osjeti kako se iz, na prvi pogled, praznog materijala napravila inteligentna cijelina (a pomoglo je i to što su se držali romana) koja bez problema drži pažnju za vrijeme trajanja. Imate apetit za dobru horor priču, ali niste baš skloni bespotrebno prolijevanju krvi i općenitoj nemaštovitosti… riješenje je pred vama.

Retro Televizija – Brotherhood of the Rose (1989)

IMDb

Trailer

Koliko vam je poznato ime David Morell? Ništa? Nema problema, većini ljudi je nepoznat (osim ako niste zagriženi čitatelj knjiga) no radi se o tipu kojeg poznajete htijeli vi to ili ne, barem njegovo nedjelo koje ga je proslavilo. Čovjek je, naime, napisao First Blood, koji je par godina kasnije postao prvi dio franšize o vijetnamskom veteranu Johnu J. Rambu. Prije nego kažete, čovječe, pusti nas da vrisnemo, riječ o jako kvalitetnom piscu koji slovi za jednog od inteligentnijih u branši te povezati njegovo umijeće i domet s Rambom bila bi pogreška. Opus mu je pun romana koji kombiniraju akciju, napetost, špijunažu i sve ostale zabavne stvari koje se danas vole popularno nazivati techno-triler. Ako ga usporedite s Robertom Ludlumom, nećete puno pogriješiti jer dijele neke sličnosti u nekim romanima. Zanimljiva stvar, filmski svijet ga baš i nije nešto posebno mazio, točnije, kao da ni ne postoji. Osim Ramba (koji je poprilično iskrivljen u odnosu na roman) u osamdesetima je izašla i miniserija koja je u našim krajevima bila prevedena kao Bratstvo Ruže, što je, iznenađenje, iznenađenje, i točan prijevod, a obično je možete pronaći na listama onog najboljeg što su 80-te u pogledu mini serija mogle ponuditi. Istina ili ne, prepustit ću to vama na odluku. Ja sam ovdje da vam kažem koju o seriji.

Nastala je u odijeku promjena koje su zahvatile špijunski žanr (ustvari, roman je nastao, ako ćemo iskreno) i vidljiv je utjecaj srodnika The Bourne Identity (još jedna serija koja jednostavno umire da dođe na ove stranice) jer špijuni više nisu depresivni tipovi skriveni u mračnim prolazima već odmetnute jedinke koje imaju sposobnost i umijeće da postanu izrazito neugodne i opasne jedinke, pogotovo jer se počeo ponavljati motiv izdaje među vlastitim redovima. Bond i ostali likovi doživljavali su jednu određenu krizu vlastite postojanja (i radi toga jer je Roger Moore postao deda) ali povremeni bljeskovi kreativnosti znali su biti itekako zapaženi. Također, svjetska dominacija otišla je u nepovrat arhive prošlosti (ni trenutka prerano) i njihova mjesta su počela popunjavati tajna društva, mračne organizacije, špije koje su sve samo ne klasični špijuni… shvatili ste, ne? Globalna promjena. U toj novoj atmosferi postoje i dva brata, Romul i Rem, dva siročića koje je odgojio top tajni agent u dva jako sposobna i jednako tajna agenta. Problem se pojavljuje kad jedan brat na neki bizaran način uspije zeznuti rutinski posao, a drugi navodno počini ubojstvo u utočištu za agente (gdje je nasilje zabranjeno). Njih dva pronaći će se u bijegu ispred nekoliko tajnih organizacija (KGB, CIA, NSA, SDP, HDZ… birajte) bez pravog motiva tko bi mogao stajati iza namještaljke ili zašto im je uopće smješteno. Ali, dečki neće sjediti skrštenih ruku, dapače, bit će to potjera u pravom smislu riječi, puna akcije, misterije, izdaje i intrige. Znate već, sve dobre stvari koje takve serije čine zanimljivim.

Serija je, kako rekoh, nastala u vrijeme kad su tajne organizacije dožvljavale opasnu rekonstrukciju, ali i sami televizijski program. Više usmjereniji akcijski serijali doživljavali su opasan procvat na malim ekranima (Miami Vice, Crime Story) a ono što je bilo dobro policajcima (jerbo su oni prvi započeli pucnjavu) moglo je vrijediti za sve ostale. Zato Bratstvo… ima finu količinu fizičke, kao i pirotehničke akcije, te baš i ne ostavlja dojam nečega što je bilo popularno u 70-ima, ali ni onoga što je proslavilo Bonda, pa čak i Mission Imposible (mislim na seriju, ljudi, seriju) jer odiše svježinom, kao i realnošću. Naravno, to vam je uzalud trud ako nemate žicu za špijune, tajne organizacije i slično jer ovo je usmjereni materijal, nije za svakoga. Štovaoci klasike tipa John Le Carre bit će razočarani, ali neki malo mlađi klinci mogli bi doći na svoje jer akcija 80-ih, tako često ismijavana radi svoje nerealnosti i sklonosti pretjerivanju, znala je biti itekako umjerena i intrigantna, ali samo ako je dolazila u kompletu s pametnijom pričom. Tu sad dolazimo do sivog područja. Iako serija ima radnju, ne čudite se ako se tokom gledanja zapitate tko tu koga jer to bila i bit, stvaranje malo zdrave paranoje, a možda se pokoji put zapitate i zašto da bude jednostavno kad može biti komplicirano. Prebrodite to, i ne postavljajte pitanja na koja vam odgovor ionako ne bi ništa značio, tako je kako je. Tko je vidio da se sve pojasni o tajnim organizacijama, čak i kad su špijunskog porijekla.

Znači, sad kad sam vam rekao zašto je ovo dobra serija, red je da vam kažem i radi koga je postala tako gledana. Robert Mitchum stoji kao glavni na naslovnoj špici, ali to baš i nije tako (jedan je od glavnih likova) i nije na odmet primijetiti kako je čovjek plodnu filmsku karijeru zamijenio za plodnu televizijsku karijeru (Rat i Sjećanja, itko?) te je ovo bio jedan nastup u kojem se i nije nešto posebno potrgao od glume, ali je bio takva glumačka pojava da je i bez glume znao privući gledatelje. Peter Strauss je u USA nešto kao jako poznato televizijsko ime (ekvivalent našem Goranu Grgiću) koji nije tako dobar u onome što radi, ali je opet dovoljno dobar da bude korak ispred netalentiranog krda koje kaska za njim. I za kraj, ali nimalo najmanje važan, David Morse. Danas je čovjek jedan veliki glumački laf, ali već iz početaka je vidljivo da se tu ne radi o glupoj sreći. Smiren i pouzdan, već je onda naznačio kako će od njega biti nešto. Ironično, ima i najmanju ulogu od glavnog trojca, no kad ste maher, ni ne treba vam previše prostora da se dokažete. Priča je možda mjestimično prerazvučena, režija isto tako zna biti drvenkasta, ali to su old days, kad je bilo važnije ispričati priču, a ne napraviti turističku razglednicu bez sadržaja.  Imate višak slobodnog vremena i niste u raspoloženju za nove filmove? Evo vam odgovora. Tri sata, 4 epizode (ili dvije po sat i pol) i svi problemi su riješeni.