Superman Returns (2006)

IMDb

Trailer

 

Nema par dana kako se (konačno) pojavio dugo očekivani trailer (više kao neka navlakuša) za budući superhero spektakl Superman vs Batman i svijet ne prestaje govoriti o tome. Doduše, trailer se pojavio malo prije reda, dan ranije je ”slučajno” procurio u otvoreni svijet pa su čelnici WB-a bili prisiljeni pustiti cijelu verziju, ali nije bitno to već ono što se moglo vidjeti u toj minuti i kusur vremena. A vidjelo se ništa, iskreno, malo priče, malo Supesa, malo Batsa i, kao netko tko je privržen ovom prvom od stvarno malih nogu, nije me nešto posebno impresioniralo pokazano. Mislim, vjerujem da će to biti film teške kategorije, da će zaraditi jezivo ozbiljne novce, da će ispasti poligon za lansiranje novih projekata (Aquaman, Wonder Woman, The Flash…) i vjerujem da će neki novi klinci opasno uživati u svemu tome, ali za mene osobno cijeli taj projekt djeluje kao još jedna partija prepišavanja s konkurentskim Marvelom oko toga koji ima većeg i tko će više, jače i mnogobrojnije. Cijeli taj biznis kao da najmanje veze ima sa samim stripovima. Nije da me to posebno iznenađuje, već je prethodnik bio potpuno izvan tračnica te je Man of Steel bio više ”idemo raditi film o Supermanu po principu Christophera Nolana” nego što je bio film o Supermanu kao takvom. Da, već očekujem da me se prozove nostalgičarem, nikako ne bi bio prvi put, ali kad odrastete na jednoj viziji, teško se prebaciti na drugu, pogotovo onda kad se zna da je ta vizija nastala pod utjecajem druge, nastale za potrebe potpuno drugačijeg lika. Za Batmana su tamni tonovi sasvim prikladni, ta čovjek nosi traume cijeli život, psihički je stabilan kao nitroglicerin, oblači su u crno i djeluje po mraku, tamni tonovi dolaze s teritorijem, ali Superman je oduvijek bio pozitiva. OK, znam da ima i on svoju mračniju stranu, barem što se tiče stripova, no filmski svijet je oduvijek uspijevao pronaći pravi omjer zabave i dobrog filma (čak i onaj krš i lom od Supermana 4 ima poneki trenutak… samo poneki). No, dobro, to je zato što je u svom rezimeu imao dva više nego odlična filma. Superman: The Movie iz 1979 Richarda Donnera postigao je nešto nemoguće; prenio je duh tog junaka na veliki ekran i sve to spojio s dobrim efektima i primamljivim izvedbama glavnih glumaca. Njegov nastavak, Superman 2, imao je nekih problemčića (Donner je otpušten, drugi redatelj je radio pola filma) ali čak je i uz to uspio ispasti više nego solidan uradak koji je u priču uveo i malo pirotehnike, najavljujući budućnost takvih projekata (mislim, stavno budućnost jer Batman Tima Burtona doći će tek kojih 7-8 godina kasnije). Nakon spomenutog fijaska Superman 4, Clark Kent odlazi u mirovinu. Kolega Dragonrage, supatnik po blogerskom peru, nedavno je najavio kako će uskoro izaći zgodan dokumentarac o tome kako se serijal planirao oživjeti u, idemo reći čudnom pa kud puklo da puklo, projektu gdje je čovjeka od čelik trebao glumiti Nicholas Cage. Još uvijek se premišljam koliko bi to bio dobar projekt jer stari Nick, koliko god bio dobar kao nestabilni Castor Troy, nikako nije za ulogu Supesa. To je bilo, pa propalo i od onda je cijela priča u limbu odgađanja. Sve dok se Brian Singer nije prihvatio cijele priče oko ponovnog oživljavanja popularnog lika. On je to i napravio. Film je izašao, zaradio i doživio neslavnu sudbinu svih ostalih projekata koji su bili zamišljeni za puno veće stvari, kao, recimo, teško zgrtanje novaca na blagajnama. No, o tom potom. Razlog zašto sam odlučio uopće nešto zapisati o ovom filmu jeste to što sam već zapisao riječ-dvije o starim verzijama, pa sam čak sjeo i zapisao dva-tri ne baš oduševljene o novom filmu, pa bi bilo stvarno lijepo od mene da nekako zaokružim cijelu priču komentarom i o ovom nastavku i zato što sam medijske pažnje željno piskaralo, pa se šlepam na val zanimanja koje ovih dana (opet) podiže čovjek u plavim tajicama.

Zanimljiv je pristup u dizajniranju priče ovog nastavka, zanimljiv barem za ono vrijeme jer se čini ziheraškim. Naime, odlučeno je da će Povratak u cijelosti negirati postojanje trećeg i četvrtog dijela starog serijala te će direktno nadovezivati na prva dva dijela, napravljena rukom Richarda Donnera. Djelovalo je kao marketinški potez usmjeren na kvalitetnije dijelove starog serijala i ovih dana je isti napravio puno jači odjek jer će i Alien 5 napraviti istu stvar, u potpunosti negirati postojanje 3 i 4 dijela poznate franšize. Tako da ovdje, u Supermenovom Povratku, upoznajemo svijet bez Supermana. Prošlo je pet godina otkako je nestao s radara, doslovno, i otišao vrag zna gdje. Lois Lane se udala, rodila klinca i napisala okrutan članak o tome zašto svijetu nije potreban Supes., Lex Luthor dadilja stare babe i grebe se za njihova nasljedstva. Stvari su postale… svakodnevne i nezanimljive. Otišavši natrag do Kriptona, ili onog što je od njega ostalo, i vrativši se, Clark muku muči kako se vratiti natrag u svoju rutinu, raditi balans između maske i svojeg pravog ja, no ne treba previše da stvari opet postanu zeznute. Prvo, Lois će (opet) upasti u probleme, pa će joj biti potrebno spašavanje, a nakon što svima postane jasno kako se The Man vratio, Lex će pokrenuti još jedan svoj genijalno megalomanski plan kako se riješiti vječnog protivnika, koji će, naravno uključivati puno razaranja i brzinskog spašavanja. A između toga će se nakupiti i ljubavnih problema, pa emocioanlnih problema… svakojakih problema koji će našeg junaka staviti u ionako kompliciranu poziciju.

Za početak moram (opet) naglasiti kako sam odrastao na Supermanu, starim filmovima (barem prva dva) i da nisam baš previše objektivan po tom pitanju, ali da nemam problema naglasiti što je dobro u tim filmovima, kao i ovom novom, ali jednako tako reći i što u njima ne valja. Kad bih stavio Povratak u pravu perspektivu, on je nešto između nastavka i posvete starim filmovima, s tim da oba opisa funkcioniraju više-manje dobro. Prvo možda vrijedi krenuti od toga što nije baš uspjelo u tom pokušaju ponovnog oživlljavanja. Naravno, Chistopher Reeve nije bio u opciji da glumi, pa je trebalo pronaći adekvatnu zamjenu. Zaustavljanje, odmah prije nego shvatite nešto krivo. Brandon Routh kao novi Superman je jedan od najvećih aduta ovog filma, uloga mu leži kao salivena i uspješno ostavlja dojam dobrodušnosti kakvu Superman treba ostavljati kad je riječ o njegovu odnosu naspram ljudi (Henry Cavill ostavlja dojam izvanzemaljca, ne baš simpatičnog) a ima i potrebnu dozu šlampavosti kao Clark Kent. Doduše, vidi se da je uzor ponašanja bio Christopher Reeve, osnosno njegova izvedba, ali to ne smeta toliko koliko neutemeljena optužba da je Routh i njegov klon (Cavill izgledom izgleda točno kao njegov sin, što, zanimljivo nije nitko primjetio). No, premlad je. Da, to je ono što ne leži u priči baš najbolje. Lois Lane (Kate Bosworth) djeluje starije od njega, iskusnije i nikako kao zanimljiva djevojka koja bi privukla pažnju našeg junaka. Forsiranje na njihovoj emocionalnoj povezanosti aktivira kočnice u radnji i stvara teret gledatelju jer se iz aviona vidi da nisu kompatibilni. Da bi junak bio zanimljiv, treba mu još zanimljiviji negativac. Kevin Spacey jest zanimljiv, ali njegov Luthor baš i nije, ne previše. On je kombinacija izvedbe Gene Hackmana i dvorske lude, što ne funkcionira jer jednostavno nije opasan. I dok je komičarski takt funkcionirao u prva dva Supermana (iako je i tamo to zapinjalo, iskreno rečeno) ovdje je, u vremenu kad su negativci postali veliki, jaki i zli, to jednostavno zastarijelo. Film muku muči i s tempom, posebice u završnom dijelu gdje dolazi do repeticije scena i nepotrebnog razvlačenja ne baš posebno atraktivnog završnog sukoba Luthor/Superman. Balanas između emoivnih dijelova i akcije ozbiljno je izvan tračnica i u ostatku radnje, što ne znači nužno manu, ta i originalni Supermani su znali imati taj problem, samo što nije bio toliko izražen. S druge strane, Singer radi nekoliko stvarno odličnih stvari u ovom nastavku. Malo je teško nadmašiti scenu predstavljanja junaka u prvom Supermanu, pad helikoptera ulazi u filmsku povijest, ali pad aviona ima podjednaki intenzitet i točno pokazuje zašto ljudi uopće vole Supesa; lik je sav u tome da pomogne drugima. Ista stvar funkcionira dobro i kad Luthor pokrene svoj zli plan (iako poprilično besmisleni – nova zemlja+običan kamen=nula vrijednosti za prodaju) i kad posljedice udare Metropolis. Superman, kojega jedino kripton može baciti na koljena, ili neki negativac sličan njemu (da, General Zod svima pri dolazi na pamet) najbolje funkcionira u unim scenama gdje svojim daom sprečava prirodne katastrofe koje, u pravilu, djeluju bolje nego običan negativac. Netko je to trebao reći Snyderu, pa bi njegov Superman možda sravnio malo manje grada, a malo više ga pazio. Uglavnom, sve to funkcionira, ali završnica je ponavljajuća, pa čak i malo banalno jer Luthor kako ga Spacey glumi nije hladnokrvni ubojica, pa ka probode našeg junaka komadom kriptonita, publika je malo… u nemoj me jebat raspoloženju. Kad se sve to baci na jednu hrpu dobije se itekako gledljiv film, koji doduše malo muku s tempom, ali koji se spretno izvlači s dosta zanimljivih stvari. Da je omjer bio više usklađeniji i sporedni razrađeniji, tko zna, možda bi film bio i puno veći hit, ali ni ovako ne gubi previše u dopadljivosti. Osim, naravno, što ima duh Donnerovih originala, što je u ovom slučaju dvosjekli mač. Zarada je bila tolika da se pokazalo kako ljudi još uvijek vole dobrodušnijeg Supermana, dopadljivijeg, ali je isti koštao jezivih 270 milijuna dolara (pomalo je pitanje gdje je ta lova otišla jer film nije toliko spektakularan) i odmah se pokazalo da retro i nostalgija možda nisu najbolji recept za uspjeh, barem ne onakav kakav je postigao original. Brandon Routh nakon ovoga je malo krivudao uokolo, odigrao je i Dylan Doga, još jednog stripovskog lika (film je željeznička nesreća, ali on je bio dobar) a u zadnje vrijeme (opet) igra junaka iz stripa; Raya Palmera aka Atom. I, zanimljivo, u seriji Arrow, gdje se pojavljuje, bilo je čak dvije reference na Supermana (to je ptica, to je avion…. to je Ray) i ono poznato ”upravljanje” rukama dok leti, i ti gegovi impresivno pokazuju da je Routh u godinama kad bi mu uloga Supermana legla bolje nego u Povratku. No, život ide dalje, tako i filmski biznis. Ako ste nostalgičari, pogledajte verzije s Christopherom Reevom, ako volite malo modernije stvari, pogledajte ovaj ”nastavak”, nećete promašiti ni u jednom slučaju. Samo što možda nećete biti previše zadovoljni, ali to ostavljam vama na odluku.

 

 

 

 

 

 

 

The Goonies (1985)

IMDb

Trailer

 

Već kad sam počeo prekopavati po ladicima neke osobne prošlosti, da nastavim u istom tonu, opušteno i lagano. Doduše, ostao sam bez nekih pametnih izbora što se tiče božičnih filmova, pa da upotrijebim sljedeću dobru stvar jer nimalo ne sumnjam kako će ovih dana razni televizijski programi predozirati gledateljstvo neprestanim ponavljanjem s Home Alone (ili nekim srodnim naslovom) pa da napravim mali odmak i uletim u vode stvarno kultnih naslova kojeg sam, ako me sjećanje još dobro služi, pogledao upravo ovih dana, u predbožićno vrijeme, samo nekih 27 godina ranije. Hej, dobre stvari se pamte, što da vam kažem, a kako imam pamćenje kao slon (praktična stvar ako vam se netko zamjeri) da se malo podsjetim na te glory days mog djetinjstva. Jer za razliku od današnjih klinaca, odrastao sam u pravom klinačkom duhu, bez kompjutera, bez facebooka, bet twitera… (bez brige, nisam TOLIKO star) pa nije ni čudo da sam razvio posebno dobar ukus za avanturističke filmove, a kako živim u kraju koji je prepun šumovith vrhova, zaboravljenih staza i putova, nije ni čudo što se Družbe Goonies sjećam bolje od srodnijih naslova (koji ni ne postoje, osim eventualno The Monster Squad). No, kad se bolje pogleda, što se tu ne može voliti; stara tajna, avantura koja se događa jednom u životu, skriveno blago, opako dobra završnica… To je film koji je od dana kad je nastao postao kultni po svim stavkama dnevnog reda, koji i danas predstavlja gotovo nedostignuti standard dječijeg filma, te kojeg se valjda svi koji su ga pogledali sjećaju s nekim dobrim osjećajem. Što je gotovo idiličan završetak priče koja nije baš tako započela, da budemo iskreni.

Ideja je došla od Stevena Spielberga, što je, oh, javna tajna, no jedan jako mali podatak koji nećete pronaći nigdje jeste da je ideja o piratskom brodu punog zlata jedno kratko vrijeme (stvarno kratko) bila čak i opcija za Indianu Jones film. Kada je to odbačeno, ideja je realizirana u dječiji film, sa scenarijem kojeg je napisao Chris Columbus. To ime će u godinama koje dolaze postati gotovo sinonim za klinačke filmove zato što je upravo on glavni krivac za Home Alone 1 & 2 te prva dva Harry Potter filma. No, to što film ima okus pravog avanturističkog filma ipak je zasluga Spielberga, koji je tada bio do grla u Jones filmovima, pa ne čudi što stvar na papiru izgleda odlično (i na velikom ekranu, da ne budem strog). A sadržaj, koji kad ga prepričate djeluje pošteno tanko – grupa klinaca u modernom dobu prati trag mape s blagom i pronalazi brod legendarnog pirata Jednookog Willyja (po šeširu, mogao je biti i Jack Sparow) – i u rukama manje sposobnog scenariste i producenta cijela je stvar mogla završiti puno gore. No, zamjetili ste da sam preskočio spomenuti redatelja. Da, i on je odgovoran za to što film djeluje dobro, ali Richard Donner u to vrijeme još uvijek nije napravio potpuni prelazak u drugi dio svoje karijere. Točnije, nije Lethal Weapon označio taj transfer već upravo The Goonies, predstavljajući ga u puno opuštenijem svjetlu nego što je to bio The Omen ili Superman. Ili Ladyhawke. S filmašem koji je iza sebe imao alfu i omegu avanturističkog žanra, sa scenaristom koji je očito znao kako napisati film u kojem se pojavljuje gomila dječurlije i redateljem koji je itekako znao napraviti dobar film, The Goonies su bili osuđeni na potpuni uspjeh. Ili možda ne, ne u potpunosti.

U svom inicijalnom puštanju u kinima film je zaradio dovoljno da ga se može opisati kao prosječan hit, oko 50 milijuna zarade, što je sasvim korektan rezultat, ali i dobra podloga za malu analizu zašto se neke stvari ne rade tako kako se rade. Dobro, onda, ne danas. Možete li vjerovati da je bilo nekoliko kritičara koji su rekli da je film zgodan, ali ne posve podoban za djecu? Zbog kostura koji se pojavljuju na kraju filma i još par sličnih stvari. Zanima me što bi danas rekli na jednog Harry Pottera, ili možda Igre Gladi, gdje se svi ili masovno ubijaju ili ih love takve nemani da je kadar One-Eyed Willyja gotovo smiješan (da ne ulazim kako je savršen za priču o piratima). Također, vrijedi spomenuti kako je film dosta neujednačen. Ima dobru priču, ali ima i lošu sporednu priču. Smješna obitelj Fratelli ovdje je ekvivalent Willy Kojotu; glupi, smiješni i bezveznjikavi. Služe tek kao netko tko zadaje glavobolje našim junacima dok se probijaju kroz zamke, slijedeći ih bez problema (scena s kamenjem koje zatvori prolaz ima duh Indiane Jonesa, ali taj prolaz više nitko ne bi prošao) i dok je to sve zabavno, taj gotovo nemarni dio suprotnost je onom bolje pogođenom avanturističkom dijelu. Radnja malo krivuda i s poratnim pričama – Chunk i Slooth – te nije baš takvo iznenađenje što film nije postao ogromni blockbuster jer odaje popriličan nemar u stvaranju radnje izvan glavne priče. No, razlog zašto ga klinci obožajavu (pa i oni odrasli) upravo su klinci. Nisu savršeni, naravno, ali su obični, potječu iz, neočekivano, nekakve radne i srednje stalež s kojom se mogu svi poistovjetiti, simpatični su, nimalo u duhu iritantnih pametnjakovića klinaca koje američki filmovi vole prodavati, držeći ih jako zabavnima dok je učinak potpuno suprotan. Pomoglo je i što neki od klinaca imaju i talent za opušteni nastup (Corey Feldman, Sean Astin i Josh Brolin) što je zabavan indikator jer su svi kasnije postali poprilično poznate face u filmskom svijetu (iako je Feldman potonuo u B i C produkciju). Realno, to je film pomalo zbrkane strukture, neujednačenih scena (onih koje imaju prave napeti avanturistički duh s onima koje bi bolje legle nekom crtiću) i dobre režije te glumačkog casta koji je uspio svima se svidjeti. Izvan nekog realnog gledanja; to je jednostavno opuštajuće i zabavan film kojemu prolazak vremena ne radi nikakvu posebnu štetu te koji se čak i danas može pohvaliti jednim od najbolje izvedenim krajevima. Mislim, tko nije osjetio blagu fasciniranost i oduševljenje kad Willyjev jedrenjak ponovo isplovi na otvreno more? Stoga, ako vam je već dopizido mali Kevin i njegovo vrištanje ispred ogledala, uvijek imate izbor za nešto bolje od toga. Čak i ako ste ga već gledali, u što nimalo ne sumnjam.

 

 

 

Ladyhawke (1985)

IMDb

Trailer

 

Poprilično sam siguran da nikad neću postati preveliki obožavatelj fantasy filmova. Kao ni knjiga. Kad čujem ljude oko sebe kako s takvim žarom i oduševljenjm nabrajaju na kojoj se stranici (ili minuti filma) neki lik okrenuo i vidio… nešto, gledam ih doslovce kao da su došli s Marsa. Uložio sam devet sati života u gledanje Gospodara Prstena i to, hvala lijepo na ponudi, više uopće nemam namjeru ponoviti. Knjige izbjegavam kao demon egzorciste. Ista stvar je i s ovom trakavicom zvanom George R. R Martin. Pročitao sam prvu knjigu i sve odgađam početi drugu, ali, s malo vedrije strane, Robert E. Howard mi ide samo tako, ali to je možda zato što njegove priče o Conanu ne kompliciraju kako to obično zna ići s djelima koje izlaze u tomovima. Narnijskim Kronikama nisam prišao bliže od dvjesto metara i to je taman to. Zašto ovakav uvod? Zato da vam demonstriram koliko smo fantasy i ja suprotna svijeta, niti znam pravila, niti znam detalje žanra, a još manje sam u stanju pratiti tko je koga kopirao ili pokrao nečije ideje. Sad kad sam vam to rekao, da odmah nadovežem kako Ženu Sokol uopće ne doživljavam kao fantasy film (iako, strogo gledano, to i jest) već kao jednu naprosto awsome ljubavnu priču, s malim elementima mistike. Da ikad u životu odlučim napisati nešto što bi se moglo smjestiti pod taj žanr, ovaj film bi bio izvor cjelokupne inspiracije (uz malu asistenciju već spomenutog Howarda, naravno). Iako pretpostavljam da o filmu znate već sve što se može znati, mali sažetak da osvježite pamćenje.

Uvod nas upoznaje s Gastonom, mladim lopovom koji uspije pobjeći iz zatvore /utvrde/dvorca/nečega i već kad se pomisli da bi mu to moglo biti uzalut vam trud svirači posao (jer ga nekakvi vojaci sustižu samo tako) odnikud mu u pomoć stiće pomoć u obliku viteza odjevenog u crno i s sokolom na ramenu. On je Navarre i Gaston će jako brzo shvatiti kako je njegova priča puno zanimljivija nego se to čini na pravi pogled. On i lijepa Lady Isabeau postali su žrtve jezive kletve  tamo nekog napaljenog Biskupa te, iako su zajedno, nikad ne mogu zajedno. Ona se preko dana pretvara u velikog sokola, a on po noći u još većeg vuka i sve što dijele je nekoliko sekundi prije obostrane transformacije, bez da se mogu dodirnuti. Gaston, koji će se naći između čekića i nakovnja, slikovito rečeno, postat će njihov suputnik, a nakon malih problema s biskupovim ljudima i zimskim uvjetima, svi zajedno će slučajno doznati da ipak postoji način da se poništi kletva. Kako? Oh, samo se vratiti natrag u biskupovu utvrdu, u točno odrijeđeno vrijeme, i izvesti kompliciran ritual.

Filmovi o ukletim ljubavnicima stari su valjda koliko i filmska traga, no rijetko koji od njih mi imaju ono nešto što ih čini vrijednima višekratnog gledanja. A što je najbolje, Ladyhawke uopće nema ništa posebno u svojoj radnji što naglašava ljubav Navarra i Isabeau, nema patetičnih scena, ljigavog dijaloga i napornog uvjeravanja publike da su oni par iz snova. Točnije, njihov odnos ima nešto gotovo poetski, iako nemaju zamalo ni jednu zajedničku scenu skoro do samog kraja filma. Njihova suzdržanost po tom pitanju, čak i distanciranost u ponašanju, imaju takav efekt na gledatelje da svi jednostavno odmah osjećaju jednu vrstu staromodne uzvišenosti u njihovu odnosu i to je ono što bi se reklo narodnim riječnikom vražje dobro napravljen posao. Naravno, treba imati i cojones, pa priznati da je to ustvari ljubavni film, ali, hej, ljubav kao pokretač radnje nije tako atraktivna kao… vilenjaci? i kad kažem ljudima da iste sekunde mijenjam tri Gospodara Prstena za Ženu Sokol gledaju me kao da sam ja došao s Marsa. Hej, ja sam romantičar, vjerujem u uzvišene ljubavi i sretne krajeve, a ne bacanje prstenja s neke tamo jebene planine.

Da ne bude kako film vrijedi samo radi toga (to je samo najveći plus u njemu, ništa drugo) glumački je odabran…savršeno? OK, Matthew Broderick je slaba karika, on je u svim filmovima slaba karika, ali je ovdje bio tek pican koji se još nije počeo ni brijati, pa je podnošljiv. Rutger Hauer uopće nije bio prvi izbor za glavnu ulogu već Kurt Russell. Hmmmm. Nije da ja ne volim starog Kurta, ali on bi bio potpuni miscast pošto je Hauer u tim godinama bio vrhunska roba. Kršan, visok, markantan, slika i prilika kako izgleda vitez tog vremena (iako je, tehnički gledano, kapetan straže, ne vitez) odjeven u crno i zagrnut plaštom mistike.Michelle Pfeiffer (meni jedna od najljepših glumica… uopće) izgleda baš kako treba izgledati jedna prelijepa, tajanstvena djeva koja zagrije srce kršnom kapetanu (njih dvoje samo tako mogu zamisliti kao Sinišu i Kontesu Neru) i ona već spomenuta suzdržanost u njihovu odnosu njihov odnos stavlja na jedan možda malo idealizirani pedestijal, no nitko ne može osporiti da imaju pravu kemiju. Neke novije klince vjerojatno će smetati što film uopće nema specijalnih efekata(tek par njih u završnici) te da izvorne lokacije (čitaj – hebena šuma stvarno izgleda kao šuma) dodaju blagi začin realnosti. Režija je precizna i pregledna, ali zar je netko sumnjao da će takva biti kad ju je radio mešter Richard Donner? Ipak, treba naglasiti da nije baš posve cjepljena protiv statičnosti u određenim trenucima jer ovo je raniji Donnerov rad, prije nego se pronašao u opuštenijem akcijskom žanru. Intrigantna priča, vrhunski nastupi odličnog glumačkog para (iako, ruku na srce, nisu baš previše glumili) prava doza mistike i staromodne romantike… da su svi fantasy filmovi ovako dobri vjerojatno bih ih više gledao.

 

 

Scrooged (1988)

IMDb

Trailer

 

Sretan Božić svima koji ga slave, nadam se da vam prolazi u dobrom i veselom raspoloženju te se jako dobro zabavljate. U duhu vremena, jedan mali naslov radi kojeg sam se teškom mukom ustao s omiljenog kauča, prenatrpan hranom, da napišem koju riječ jer nešto se ipak malo treba raditi, tek toliko da popunim vrijeme prije nego se vratim natrag. A kako je vrijeme kad smo ovisili o televizijskom programu odavno prošlo (blagoslovljeni torenti) izbor materijala za gledanje više nije ograničen na Home Alone i Wonderfull Life (korektni filmovi, iskreno, ali nakon 1789 repriza dosadili bi i Sizifu) pa je bio red da se istraži nešto novo, ali opet staro, ako me razumijete. Ipak, pošto nisam baš mogao pustiti Die Hard (nadam se da kolega Dragonrage uživa) jer ovo je vrijeme kad moramo biti dobri naspram onih koji su nam bliski, tako sam izbor prepustio boljoj polovici. I nakon početnih stvari kao što su A Christmas Carol te The Family Man nije baš zvonilo na dobar filmski provod (prvi je čudan spoj dosade, prenaglašene animacije i nimalo humora, a drugi nešto malo bolji, no samo malo) treći je filmić bio nekako kompromis jer bio je prije par dana na RTL-u i ja sam ga propustio, namjerno. Ugodno poslijepodne napokon je počelo sličiti na nešto.

U “malo” redizajniranoj priči o Scroogeu, glavni mešter ceremonije je Frank Cross, najmlađi tv urednik koji ustvari radi na adaptaciji Dickensova klasika. Frank je tip koji nema milosti, egocentrik, samodopana osoba, ne mari za nikoga (Bill Murray u svakoj ulozi koju glumi) i, kako priča već ide, dobit će malu posjetu od tri duha koji će mu promijeniti percepciju pogleda na život. Tako je naš prvi Duh Prošlosti taksist iz Pakla, Duh Sadašnjosti nekakva kvazi vila koji voli mlatiti ljude, a Duh Budućnosti Smrt osobno (taj se valjda ne mijenja u nijednoj verziji) te doznajemo zašto je Frank postao kakav jest. I, ljudi moji, nakon one crtane verzije, ovo mi je sjelo kao budali šamar. I oda odmah napomenem, Murrey mi je poprilično antipatična osoba, gledam njegove filmove, ali lik je dobar tek kad ima pravu podršku i ovo je valjda jedini naslov gdje ga mogu gledati bez opterećenja jer imam osjećaj da glumi samog sebe. Na stranu poznata klasika o mijenjanju osobe iz loše u dobru, film je crna komedija kakve se ne bi posramio i Tim Burton (redatelje je inače Richard Donner kojemu je ovo… neobičan izlet u još neobičniji projekt) a već kad sam spomenuo Burtona, zanimljiva stvar, glazbu je radio Danny Elfman i ako vam zvuči poznato to je zato što je identičan score upotrijebljen u Batman Returns (gle, još jedan božićni film). Natrag na film, crnjak komedija je ono što je i najzabavniji dio cijele priče, kad na početku vidite “trailer” za The Raindeer must die, akcijski flick u kojem teroristi napadaju radionicu Djeda Mraza… što da vam pričam, christmas joy u pravom obliku.

Film ne bježi od patetike, naravno, kao ni feel good osjećaja (ipak je to božićni film) no radi s njom oprezno, stavljajući naglasak na komediju (jednu od uloga glumi i  Bobcat “Zed” Goldthwait) i malo bizarne stvari (Duh Sadašnjosti je netko tko ozbiljno treba razmisliti o dvostrukoj dozi tabletica za živce) no najveća vrlina jest što je sve uklopljeno ua zabavnu cjelinu, gdje se prepoznaje sigurna Donnerova režija, ali i opušteni nastupi svih uključenih (nikakvo čudo jer je Donner ubacio sav sporedni cast iz Lethal Weapon serijala ovdje) te na kraju imate malo smijeha, malo emocija, malo… božićnog duha, da tako kažem. Iako je film oduvijek malo na marginama svih tih lista božićnih filmova, svojedobno je postigao zavidan financijski uspjeh te ne mogu dovoljno naglasiti kako je RTL napravio pravi potez (što zvuči kontradiktorno samo po sebi) što ga je pustio, pa da se malo skine prašina zaborava s njega. Za sve koji možda ovo pročitaju jedna prigodna pjesma iz filma te, naravno – SRETAN BOŽIĆ!

Superman: The Movie (1978)

IMDb

Trailer

Making off…1

Making off…2

Najveći trik kojeg je Vrag izveo jeste što je uvjerio ljude da ne postoji. Autori visokobudžetne adaptacije popularnog stripa imali su još teži trik za izvesti; uvjeriti publiku da čovjek može letjeti. Jedna od najboljih (ako ne i najbolja) ekranizacija nekog stripa i dan danas, skoro 35 godina kasnije, još uvijek oduševljava gledatelje širom svijeta, izaziva dobre vibracije i ugodna sjećanja na neka drugačije vremena kad su specijalni efekti bili u službi priče, ne obratno, a malo je reći kako se radi o naslovu na kojemu je odrasla jedna cijela generacija. Kao sve velike priče, tako i ova ima svoj početak, gomile problema koje je trebalo uspješno riješiti, ideje za ostvariti i ograničenja za zaobići. Superman je ona vrsta filma koja je pionir u svojem području, ekranizacija stripa koja je pokucala na vrata ozbiljnim kritičarima ostavljajući ih bez teksta, probijajući box office rezultate i snažno utječući na neke druge, buduće projekte svojim postojanjem te pisati o samom filmu znači pod obavezo spomenuti sve faze njegovog nastajanja jer one su ono što ga danas čini takvim kakvim jeste. Problem je samo jedan – odakle početi? Kvragu, početak je dobro mjesto kao i svako drugo.

Za razliku od današnjeg vremena kada su ekranizacije uhodani posao, 1973, kad se pokreće inicijalna ideja o realizaciji Supermana, to je neucrtano područje u kojem vladaju drugačija pravila. DC Comics, vlasnici imena i Supermanova lika, imaju svoju viziju projekta koja uključuje hrpu glumaca (pa i nekih koji to nisu) i listu zahtjeva koja se mora ispuniti prije nego uopće počnu razmišljati o prodaji prava. Tako su se na spisku „poželjnih“ pronašli Clint Eastwood, Al Pacino, James Caan, pa čak i Muhamed Ali, a ni od redatelja nije ništa manje zanimljiva lista; William Friedkin, Francis Ford Coppola i Sam Peckinpah (za kojeg već vidim da bi Clarka Kenta naoružao do zuba). Najbliže potpisivanju došao je, iznenađenja li, Steven Spielberg, no gubi posao radi toga što Jaws još uvijek nisu krenule u kina,a producenti nisu htjeli povjeriti gomilu novca nekome tko nema nekakav kredibilitet. Zato Richard Donner nema tih problema, njegov horor film The Omen je taj koji ulijeva svima povjerenje da će napraviti dobar posao. Tu u priču ulazi i Cristopher Reeve, ali samo da bude odbijen kao moguća glavna uloga jer je bio – premršav. Nakon cijelog novog niza poznatih glumaca s A-liste, Reeve dobiva novu priliku, a kako se do tada malo popunio, bacio par vježbi, stvar se ovaj put zaključuje. Što je ujedno i začetak trenda (iako neplanski) da glavnog junaka glumi nepoznat glumac dok mu podršku prave iskusni glumački vukovi. Tako je u priči i Marlon Brando, koji je ustvari potpisao i prvi, a cast je zaokružen oskarovcem Genom Hackmanom. Nova stavka svježih problema – scenarij.

Superman je odmah u startu zamišljen kao dvodijelni dio, masivna ekranizacija koja bi obuhvatila sve važnije stvari Superman svemira. No čak i tako raspodijeljen, scenarij je još uvijek prevelik, preobuhvatan i tehnički neizvediv (a još se nije ni došlo do dijela s letenjem) te najmanje pet scenarista radi na njegovom prekrajanju. S tek dijelovima koji imaju smisla, Donner započinje s paralelnim snimanjem dva filma, no pred kraj zaustavlja radove na drugom dijelu kako bi se posvetio post produkciji prvog dijela. Iz snimljenog materijala izvlače se cjeline koje će na kraju napraviti kontinuitet priče kakvu danas poznajemo, no to će ujedno napraviti i kontroverze pošto će Donnerov materijal biti odbačen prilikom rada na nastavku (kao što ga ni on neće režirati) ali ne i zaboravljen pošto će 2006 godine složiti novu, nikad viđenu verziju „dvojke“. Što se tiče prvog dijela, sad dolazimo do dijela s letenjem. Jer, Superman leti, oko toga se ne može pregovarati, samo treba smisliti kako to snimiti.

A domišljatost je tih dana bila jednako neistraženo područje kao i ekranizacija stripa, pa je iskorišten svaki mogući trik koji je postojao, pa čak i neki koji nije. Koristila se plava pozadina za snimke leta (i Supermanov kostim je tamo zelen radi kontrasta) kao i specijalno izgrađene dizalice koje su na ekstremno tankim nitima držale kaskadere, pa čak i Reevea dok se snimalo, korištene su minijature, kao i setovi pravih veličina, prednje projekcije i stražnje projekcije – Superman može predstavljati priručnik kako neizvedivo napraviti izvedivim, a velika većina efekata i dan danas drži vodu, što je za svaku pohvalu filmu koji je nastao u vrijeme dok digitalno doba nije bilo ni sjaj u očima Billa Gatesa i Stevea Jobsa.

Iako poznat po svojim scenama u kojima se koriste upravo ti efekti, oni su ovdje da dobro osmišljenoj priči (koja je također izvučena iz cijelog niza ideja) pruže podršku. Preneseni su svi oni mitovi koji su dio Supermanove ikonografije: odlazak s planete Kripton, dolazak na Zemlju, utrka s putničkim vlakom, kretanje brzinom metka. Film je dobio uvod u priču, upoznavanje likova s obje strane, predstavljanje lika i njegovih moći, pokretanje plana negativaca i konačnu demonstraciju Supermanovih sposobnosti, gledano sa scenarističke strane, film je pregledan, jasan, razrađen na dobrim detaljima, dinamičan i bez praznog hoda. A Cristopher Reeve pokazuje se kao jedan jedini mogući izbor za naslovnu ulogu, skroman i jednostavan i s takvim nastupom koji je uhvatio bit stripovskog karaktera naslovnog lika, pokazao je zavidnu razinu kako glumačkog talenta, tako i komičarskog (jer treba odraditi i Clark Kent stranu priče) te nije nikakvo čudo što je danas uzor prema kojemu se mjere svi ostali glumci koji dobiju ulogu u sličnim projektima.

Teško da je moguće izdvojiti koja scena danas nije kultna, ali jedna se uvijek ističe iznad svih – ona kad napokon upoznajemo glavnog lika izgledom i kostimom. Ne vjerujem da postoji ijedan gledatelj koji ne pamti scene dok Superman jednom rukom u letu hvata Lois Lane (odlična Margot Kider) a drugom padajući helikopter, podižući oboje kao da imaju težinu jednog pera; scena koja djeluje tako jednostavno, ali opet nevjerojatno moćno, pokazujući kako prave stvari tek trebaju doći. Takav pristup razradi priče (onaj u kojem naslovnog junaka ni ne vidimo u kostimu prvu četvrtinu filma) danas je uobičajen, ali kad je Superman nastajao to je bila nužna razrada vremena kako bi se pokrio uvodni dio koji nas upoznaje s njegovim djetinjstvom. Koliko je stvar dobro ispala vidljivo je i danas.

Također, bio bi propust ne spomenuti moćnu naslovnu temu Johna Williamsa koja je u pozadini cijelog filma, vrhunska glazbena podloga koja spaja emocije, osjećaj ponosa i akciju da je postala sastavni dio Superman franšize, pa čak i onih dijelova koji nisu vezani uz filmove (pojavljuje se i u seriji Smallville, gdje je Reeve, iako već u invalidskim kolicima, imao malu ulogu, kao i velika većina casta originalnog filma) da ju je nemoguće izbrisati iz povezanosti s filmom, pa i likom. Ona hrpa problema s početka teksta tako je postala film koji jednostavno nema mane, a uspješno je izveden i jedan trik. Cristopher Reeve (1952-2004) sve nas je uvjerio kako čovjek može letjeti, pokazavši u privatnom životu da je velik kao i lik kojeg je tako uspješno utjelovio. I film i on živjet će u dugom sjećanju svakog ljubitelja filma.

Lethal Weapon 2 (1989)

IMDb

Trailer

Napraviti nastavak dostojan originala uvijek je težak posao. Napraviti nastavak koji će nadmašiti original još je teži. Kako onda napraviti nastavak filma koji po svim standardima nije uobičajen materijal zamišljen za tvorničko štancanje nastavaka? Odgovor je jednostavniji nego bi se moglo pomisliti na prvi pogled; napravi se drugačiji film. Kada je Lethal Weapon (1987) pogodilo kina nitko od uključenih u projekt nije mogao ni zamisliti da će postići takav uspjeh, a kamoli da će se razmišljati o nastavku. A da nas čeka drugačije filmsko iskustvo, no opet tako blisko onom koje smo preživjeli s prvim filmom, jasno je od samog uvoda, jer čim krene naslov filma, praćen nekakvom looney tunes melodijom, odmah se radi rez i doslovce s neba upadamo u akciju. Murtaugh i Riggs su u automobilskoj potjeri koristeći se obiteljskim karavanom Murtaughove žene Trish. Nema pojašnjenja tko, što, gdje kako i zašto, ali koga briga, radi se o tako suludom otvaranju filma, nabijenom akcijom, hrpom ispucanih metaka i žestokim humorom da je to urnebesno.

Nakon takvog otvaranja stvari se ipak smiruju (samo malo) i slijede nekakva pojašnjenja. Rog i Riggs su preživjeli koju godinu partnerstva, još uvijek se nisu međusobno poubijali, još uvijek rade kao policajci (na sveopći užas osoblja oko njih) i ovaj put istražuju nekakve južnoafričke mutne tipove. I to rade već neko vrijeme jer, kako to već ide, ovi su jako nadrkani na njih jer ih živciraju te im odlučuju očitati lekciju napadom na Roga i njegovu obitelj. Kako bi održali svježinu materijala, autori nisu zaboravili ni na razvijanje likova, te tako između akcijskih/humorističnih sekvenci doznajemo da Riggs više nije sklon grickanju cijevi vlastita pištolja, ali i da je postao praktički član Murtaughove obitelji koja ga je više-manje usvojila. U tim dijelovima filma gdje se prikazuju njihovi svakodnevni rituali i glavni junaci dobivaju prostora za pričanje vlastite priče te se tako otkriva pozadina pogibije Riggsove žene, ali i strahovi Roga da će mu djeca odrasti i napraviti gomilu gluposti koja će se njemu obiti o glavu (kurton-fikus radi reklame za kondome njegove kćeri Rianne). Ti osobni trenuci iskreni su koliko i duhoviti, radi čega njihovo off beat partnerstvo ima uvjerljivost i težinu koja do izražaja dolazi kad krene akcija.

Ne želeći kopirati tek original po sastavu priče, uz novu garnituru negativaca do izražaja dolazi i pojačanje našem dinamičnom dvojcu. Leo Getz, lajavi muljator (što god trebate, Leo Getz!) u interpretaciji Joea Pescija koji je toliki davež da ga jednostavno morate voljeti. Kad se putovi povežu, Leo će postati dio njihova tima u obračunu s južnoafričkom diplomatskom mafijom, izazivajući lavinu smijeha (a što drugo) dok ustvari više odmaže nego pomaže svojim uplitanjem. A da se ne zaboravi originalna premisa filma, Riggs će dobiti šansu za vezu s jako zgodnom Patsy Kensit, čija će nasilna smrt na površinu izvući svo njegovo tkz. ludilo koje je bilo pokretačka snaga prvog filma.

Koliko god stvari na ekranu bile drugačije, iza kamere se zadržala ista ekipa koja je tako dobro radila na prvom filmu (ne mijenjaj konja koji pobjeđuje i te priče) počevši od redatelja Richarda Donnera, pa do glavnog glumačkog dvojca Gibson-Glover. Da se ne bi došlo do zasićenja istim licima, uveden je i novi lik, spomenuti Pesci, što će postati jedan mali, ali prepoznatljivi dio serijala kako budu izlazili novi nastavci. Scenarij je ovaj put tek djelomično odradio Shane Black, radeći tek okvirnu priču i dijaloge, što se itekako osjeti, dok je Jeffrey Boam ovaj put odradio veći dio posla. Koliko je Lethal Weapon 2 drugačiji film od originala, toliko je i razrađeniji (ne nužno i bolji, ali jako blizu) jer ležište je dobrano prebačeno na likove pošto će negativci (u svim nastavcima) postati tek stripovski dekor koji će biti ovdje tek toliko da pogine i slične vesele stvari. Akcijske scene su razrađenije, počevši od uvodne potjere, preko helikopterskog napada na Riggsovu prikolicu do završnice i rušenja kuće postavljene na potpornje, te čak i spektakularnije. Režija je vidljivo opuštenija pošto je prvi film za Donnera bio tek uvertira u takav light materijal, kao i izvedbe glumaca (koliko je to uopće moguće jer su i u prvom filmu imali pravu komičarsko-glumačku kemiju) i jednostavno je vidljivo da je ekipa iza i ispred kamere opet imala provod života dok je snimala scene, a takvo što samo pridonosi šarmu filma.

Nakon što je prvi film privukao publiku nastavak je uspio zadržati istu na svojoj strani, ali i privući novu. Razrađeniji, s više akcije i humora, urnebesniji, „dvojka“ je uspjela postići da ravnopravno stoji rame uz rame s originalom, a ako se kojim slučajem ne može uspoređivati s kultnom „jedinicom“, bez muke predstavlja kategoriju za sebe jer rijetkima polazi za rukom tako dobro prenijeti poletni duh koji je privukao publiku u kina. Ili da citiram rečenicu iz filma koja savršeno opisuje ono što se događalo prilikom premijere – Riggs: “We‘re back! We‘re bad!“

Lethal Weapon (1987)

IMDb

Trailer

Jedan je crn, drugi je lud i oba su policajci. Jednostavnijeg koncepta za predstavljanje vjerojatno najpoznatijeg filmskog para nema, a nema ni neke potrebe za tim pošto ova rečenica savršeno opisuje ono što oni predstavljaju. Projekt koji je prije dvadeset i pet godina zamišljen kao jednokratni uradak nabijen akcijom i humorom, prerastao je u opće poznati serijal koji se odlično slagao i s kritikom i s box office uspjehom. Poznata priča o jednom crnom murjaku, koji broji dane do umirovljenja, i jednom ludom bijelom murjaku, koji voli izazivati vraga, svoj je kultni status dosegla na tolike načine da se to ne može samo tako opisati, potrebno je proći kroz sve faze nastajanja te ih predstaviti kao zasebne dijelove koji, kad ih se spoji, stvaraju uspješnu cjelinu. Odakle krenuti? Od scenarija, kako i doliči.

Ime autora; Shane Black. Lethal Weapon mu je bio prvi napisani scenarij u tim danima, a plaća od četvrt miliona dolara zvuči jako dobro za bilo kojeg 26 godišnjaka. Naravno, nije ih dobio zato što je bio lijep i zgodan već zato što je scenarij imao potencijal, što je odisao svježinom kakvu filmovi o partnerima na velikom ekranu (takozvani budy-budy filmovi) do tada baš i nisu imali i zato što je priča bila nesvakidašnji spoj akcije i britkog humora, što je uvijek dobitna kombinacija ako želite nešto i zaraditi.

Za razliku od glavnog konkurenta za prijestolje najboljeg, 48 Hours, Lethal Weapon svoju privlačnost polaže na odnosu dvije potpuno suprotne osobe. Roger Murtaugh predstavlja pouzdani dio dvojca, detektiv koji ima uredan posao, sređen život s ženom i troje klinaca, koji živi u privlačnom predgrađu i kojemu nije ni na kraj pameti potezati nekakvog mačka za rep jer je to old for this shit. S druge strane imamo Martina Riggsa, policajca koji službeno nema sve tri čiste u glavi, koji je nedavno izgubio ženu, koji živi u prikolici na plaži, koji voli grickati cijev pištolja za zabavu subotnje večeri, a glavni posao mu je izazivanje vraga jer je, pogađate, sklon samoubojstvu i autodestrukciji. Nakon što uspješno zariba još jednu akciju, Riggs dobiva transfer u drugu postaju, gdje ga sparuju s Rogerom. U iskrenom razgovoru obojica zaključuju kako su obojica ustvari sjebani tim partnerstvom. Istražujući trgovinu kokainom, dvojac će ipak razviti povjerenje jedan naspram drugoga, a kroz akciju koja slijedi, nekako će doći i do toga da, kad udruže snage, niti je Roger prestar za takva sranja, niti Riggs ima baš toliku želju da umre. Kao i do toga da ako želiš nešto riješiti, poubijaj koliko god negativaca možeš, a neće naškoditi i ako nešto digneš u zrak, tek toliko da se bude na čistu da nitko nije preživio.

Cijela bi ta priča bila posve beskorisna da nije bilo nekoliko dodatnih stvari. Čovjek iza kamere; Richard Donner, slavni redatelj koji se već upisao u filmsku povijest hororom The Omen, kao i adaptacijom stripa Superman. Ovo je ono što je za Donnera „lakši“ dio karijere, za razliku od prva dva spomenuta, Lethal Weapon trebao je predstavljati projekt za jedno ljeto, brzopotezni materijal koji bi svima osigurao nešto malo više zarade, korektno napravljen posao i uradak koji će imati preglednu režiju, bez nekih većih ekshibicija. Upravo je taj lagani pristup, izmiješan s gomilom britkog humora i verbalnog nadmudrivanja, postao daljnji zaštitni Donnerov znak (posebice što se tiče Lethal Weapon serijala) gdje je vidljivo da se ekipa jednako dobro zabavljala ispred i iza kamere.

A pripomogli su i nastupi glavnog dvojca. Mel Gibson i Danny Glover imaju popriličan radni staž, i teško da ih može optužiti da su nekakvi fuš maheri što se tiče glume. Ipak, Glover je do tada bio poznatiji po svojoj ulozi u Spielbergovoj Boji Purpura, a Gibsonu je karijera ušla silaznu putanju nakon problema s ovisnostima koje su došle s popularnošću tako da nijedan nisu predstavljali ono što bi se moglo nazvati materijalom za pošteni akcijski film (bez obzira na Gibsonovog Mad Maxa). Redatelj koji do tada nije radio jednostavni akcijski film, jedan glumac koji do tada nije ni nastupao u akcijskom filmu te jedan glumac za kojeg se nije vjerovalo da će uopće uspjeti ostati trijezan na snimanju te kad se doda da negativca glumi netko tko do tada nije glumio negativce (Gary Busey)… nije nikakvo čudo što projekt nije trebao trajati dulje od jednog ljeta.

Ali, ipak je potrajalo. Zahvaljujući Donnerovoj režiji film ima potpis majstora koji zna režirati, bilo akciju, bilo komediju, dodavajući potrebnu dinamiku tamo gdje je moglo doći do statičnosti. Glavni junaci toliko su čudan par da su toliko i odlični u svojim ulogama, s dobro ocrtanim karakterima (iako se u tome ne može poreći i jedna vrsta stereotipnosti) i odnosom začinjenim s najoriginalnijim verbalnim nadmudrivanjima viđenim u nekom akcijskom filmu. A kroz sve to se provukla i lijepa doza akcije, bilo one fizičke (svatko se, vjerujem, sjeća opakog fajta Gibsona i Buseya na kraju filma) bilo klasične pirotehnike (koja je ipak ostala u drugom planu, za razliku od ostalih nastavaka). Neki su kompromisi ipak napravljeni. Iako danas djeluje kao lagani materijal, Lethal Weapon bio je snimljen u mračnijem tonu, s krajem gdje Riggs pogine, a kako je probna publika loše reagirala na to, napravljen je alternativni kraj, ovaj koji svi znamo. Također, Riggsova samoubilačka narav pojačana je drugačijim uvodom u film, koji se danas može vidjeti u redateljskoj verziji (preporučljivo za pogledati) što je također bilo malo previše. Kompromisi za današnje vrijeme djeluju možda i prestrogo, posebice s uvodnim dijelom, ali pretjerivanja nikad nisu bila dobra stvar, što je i ovdje slučaj. Danas, sa odmakom od 25 godina, ti dodaci djeluju zabavno, a film kao takav je kao dobro vino, svakim gledanjem sve bolji jer kreativnost i trud svih uključenih itekako je vidljiv, što nikad ne zastarijeva. Zašto volimo cijeli serijal? Da citiram dinamični duo – We are not to old for this shit!

Superman II: The Richard Donner Cut (2006)

IMDb

Trailer

Dokumentary…1

Documentary…2

Svi znamo film, svi znamo priču, ali koliko vas zna da je ista priča trebala biti ispričana kroz drugačije oči? Tamo daleke 1978 godine, dok je trajalo snimanje danas kultnog Supermana, inicijalni je plan bio da se snimi dvodijelni film, jedna možemo reći generalno epska ekranizacija uspješnog stripa, što je bio potez koji se danas koristi u redovitim intervalima (posebice kod uspješnijih naslova koji prerastu u serijale) ali tada je bio nešto novo. Redatelj Richard Donner (serijal Lethal Weapon) bio je vezan uz projekt sve dok nije pukla ljubav između njega i producenata. Donner je za vrijeme svojeg rada snimio kompletan prvi film te zamalo 85 posto drugog dijela, no kako njegov nasljednik, Richard Lester, nije svoje ime mogao potpisati ako film ne sadrži 51 posto snimljenog materijala take da je gomila Donnerovog materijala otpala. I vjerojatno bi tako bilo i dalje da se prilikom restauracije originala, od kojeg je Donner napravio klasični Directors Cut verziju (sadrži nekoliko nikad viđenih scena) nisu naišli na sve snimljene materijala u savršenom stanju, očuvane i spremne da budu iznešene na svjetlost dana. Tu počinje priča o kojoj se isplati reći riječ-dvije.

Originalno, Superman je završavao takozvanim clifangerom, u kojoj General Zod treba doći na Zemlju. Ideja je ostala takva kakva jest, oba filma prate sličnu liniju radnje, ali u Donnerovoj verziji stvari su drugačije postavljene. Prva polovica filma se drastično razlikuje od originalne “dvojke” jer se koriste nikad viđene scene, ali najvažnija stvar jeste što se ulozi vratio i Marlon Brando kao Jor-El. Malo je poznato da Brando nije snimio samo scene koje su iskorištene u prvom filmu već ih je napravio puno više (čime je već opravdaniji njegov enormlno velik honorar), što je Lester morao odbaciti jer su se trebale platiti dodatne kamate na nanovo redizajniranje nastavka. Tako ovdje Clark Kent svoje vodstvo radi upravo s Brandom, a Christopher Reeve i Brando imaju zajedničku scenu (nikad viđenu do sada) koja pojašnjava kako je Superman ustvari povratio svoje izgubljene moći. Pošto se neke stvari ipak nisu mogle nanovo snimati, iskorištene su i neke snimke s probnih snimanja, kako bi se popunile rupe koje su ostale nedorečene u staroj verziji. Ipak, Donner nikad nije stigao snimiti bitku na ulicama Metropolisa te su ovdje korištene snimke koje je Lester napravio, ali su nanovo monirane, kao što su iskorištene i neke posve nove snimke, nikad viđene do restauracije.

Ovaj nanovo posloženi materijal izdvaja se iz klasičnih directors cutova jer se radi o posve drugačijem filmu, no ne i u cijelosti onakvom kakav je Donner bio zamislio. Može ga se smatrati nekakvom smjernicom kako bi zgotovljeni proizvod izgledao da je imao priliku snimiti sve sam i svojim načinom. Film je ozbiljniji nego originalni nastavak, mračnijih tonova, protočnije radnje i s manje kompliciranja. Ovdje je vidljivo koliko je Reeve bio dobar glumac jer je Superman postao puno emotivnija osoba u intimnijim scenama, kao i u interakciji s Brandom, šteta je što taj potencijal nije mogao više iskoristiti u nekim drugačijim projektima. Također, nije ni ova verzija posve bez mana. Koristi se ponovo trik s vraćanjem vremena, no neke scene imaju kontinuitet kao da se to nije ni dogodilo, neki su efekti dorađeni kompjuterom (ali ništa drastično) a u par scena se vidi kako je noviji materijal dosnimljavan nakon dosta godina razmaka. Za sve one koji su odrasli na avanturama Čovjeka od Čelika, ovo se, usprkos svemu nabrojanom, jednostavno mora pogledati, barem da se vidi kako bi izgledala ista priča da ju je u rukama zadržao redatelja kojemu je bilo stalo do materijala i koji je u njega uložio napor svakako veći od prosjeka.