Archive for the ‘Richard Harris’ Category


IMDb

Trailer

 

Uvijek me zanimalo zašto se Patriotske igre nalaze na listama filmova koje govore o Irskoj, IRA i njihovoj borbi za nezavisnost. Ako želite nešto doznati o ta tri spomenuta pojma: ovdje ih nećete pronaći. Da oprostite na mom francuskom izgovoru, ovo je film koji želi biti jeben i pošten, no ako mu oduzmete taj stvarni podkontekst, dobijete zanimljiv triler o osveti. Samo zanimljiv, ne dobar, ne odličan, već jednostavno zanimljiv jer nije tipično holivudsko silovanje okrutnosti, krvoprolića i besmislene akcije. Ipak, da se vratimo na onaj dio o j&p pošto je on najzanimljiviji. Jack Ryan, poznati CIA teoretičar, posve slučajno, dok mirno šeta Londonom s obitelji, naleti na, ni više ni manje, nego na teroristički napad. Frakcija IRA-e odlučila je smaknuti – kraljevsku obitelj. Kako i sami likovi u filmu kažu, kraljevska obitelj nema nikakvu pravu funkciju u engleskoj hijerarhiji, pa je napad na njih besmislen, odmah stječemo sliku da će negativci biti ono što se popularno naziva: attention seekerima. Znači da im je do ispravljanja nepravdi stalo koliko do lanjskog snijega. U tom malom obračunu, Ryan, kako i dolikuje vrsnom amerikancu, pacifistu po opredjeljenju, uspije skinuti nekoliko zamaskiranih gadova, od kojih je jedan i brat drugog gada, koji će tek onda krenuti na osobnu osvetu naspram vrlog doktora Ryana i njegove obitelji. Početak i kraj svake veze koju film ima s IRA-om kao takvom. Irska jedva da se spomene.

Zašto je to tako? Zato što je Tom Clancy trebao novog negativca za svoj roman, a kako je Ruse već iskoristio dok se igrao s supertajnom, nečujnom i opakom ruskom podmornicom Crveni Oktobar, Irci (oni koji imaju sklonosti terorizmu) došli su kao jako doba zamjena. Ali, to nisu oni Irci, niti je to ona IRA jer odmah po napadu, likovi nam pojašnjavaju kako su to neki tamo odmetnuti igrači kojih se i sama IRA odrekla preko narodnih novina. Znači, ništa od nekog povijesnog konteksta gdje bi mogli nešto naučiti. Ova ekipa je jednim potezom scenarističkog pera postala već viđeni manijakalni zbor negativaca koji su tu da budu smetnja glavnom junaku. Spomenu oni svoje političke ciljeve, ali onako, u prolazu, tek toliko da bude taj osjećaj. Prava IRA se pojavi u filmu (u izvedbi veterana Richarda Harrisa) ali samo da se lešinarski slika pred kamerama i govori patetičnim glasom kako su njihove molitve uz Ryanovu ranjenu kćer. To traje cirka dvije scene. Što još imamo u filmu? Oh, svašta.

Prva stvar koju trebate napraviti jeste izbaciti taj politički kontekst i dobijete puno bolji film. Ryan je sasvim pristojan lik (književni, filmski…birajte) i njegovo okružje je zanimljivo zbog toga što su to zgodni politički trileri (iako je politika ta koja u njima najmanje dobro funkcionira) koji imaju i ponešto dobre akcije. Sean Bean (tada još u ne tako poznatoj fazi – GoldenEye je bio baš iza ugla) dobro je odigrao dežurnog negativca odlučnog da poravna račune s Ryanom. On i Harrison Ford dobro su odigrali suprotne strane (iako ne mogu da se zapitam što bi bilo da je Alec Baldwin ostao u igri) ali nema neke posebne razrade njihova odnosa. Jedan je fanatik, drugi je čovjek u nevolji, početak i kraj karakterizacije. Akcija ima ono poznato špijunsko zaleđe, znači OK razradu kojoj prethodi dosta razgovora i mudrovanja, no što pojačava dojam da ovo ipak nije prvoloptaški film o tome da treba sve poubijati (što bi, recimo, napravio Steven Seagal). Dobro pojačanje pružaju i spomenuti Harris, no tu je i jedan Samuel L. Jackson, James Fox i Patrick Bergin (koji je, ironično, uz Harrisa jedino irsko lice u filmu) i mora se priznati da je redatelj Phillip Noyce napravio dobar omjer među svima njima te nikome ne nedostaje minutaže da pokaže tračak dobrog glumačkog pedigrea. Zanemarite političku pozadinu film i dobijete pristojan triler, dodajte političku pozadinu i shvatit ćete da holivudska mašinerije vraga zna kako pravu i to jako nasilnu povijest jedne zemlje iskoristiti za dobar film.


IMDb

Trailer

U 90-ima smo dobili par lekcija o tome kako postaviti negdje bombu i pokušati zaraditi koji dolar prijetnjom da ćemo dignuti nešto u zrak. Napravio je to Tommy Lee Jones u Blown Away, a napravio je to i Dennis Hopper u Speed. No ako ste pomislili da su bombe, ucjene i ludi bombaši proizvod devedesetih, pa čak i osamdesetih, posebice je bilo gadno kad se inspiracija tražila u stvarnim sranjima koje je izvodila IRA, onda bi mogli pogriješiti jer takav modus operandi svoje korijene vuče čak iz sedamdesetih, kad se takav način zarađivanja za život nije koristio previše, barem ne u obliku da ga se može shvatiti zaozbiljno, a napraviti film koji će u cijelosti ležati na temeljnoj radnji koja uključuje prijetnju bombom (i ne izgledati smiješno radi opće karikature bombaša koji drži par štapina povezanih s prastarim budilnikom) bio je tako rijedak pokušaj da se samo par njih pamti kao uspjela roba koja se shvatila zaozbiljno. Da je ovaj film snimljena danas prozvali bi ga u roku odmah klonom Die Hard i Under Siege filmova, ali kako je nastao skoro dvadeset godina ranije, možemo ga opisati i kao prethodnika spomenutim. I to jako dobrim prethodnikom, ako ćemo iskreno i ako niste snob po pitanju godine izlaska.

Dakle, priča je sljedeća. Manijak kao takav, koji se potpisuje imenom Juggernaut, dostavi odgovrnima pismo u kojem traži poveću sumu novca, milijun i pol dolara. Kako su to 70-te, ta je cifra bila jako velika (danas bi tražio 10 milja) Ako mu lova ne bude isplaćena, putnički brod s oko 1500 duša ide pravo na dno mora jer se na njemu nalazi nalazi nekoliko buradi s jakim eksplozivom. Britanska vlada odluči poslati tim specijalaca na brod kako bi izvidila situaciju, a među njima je i Fallon, stručnjak za demontiranje bombi. Igra s vremenom može započeti.

Odmah ću vas upozoriti da ako krenete ovo gledati kao jedan tipični akcijski flick s puno pucnjave, zaboravite na to, pucnjave skoro da i nema, ovo je više triler koji dosta toga u stvaranju napetosti izvlači iz kultnog filma Nadnica za Strah. Fallon i njegov frend moraju razmontirati bombu koja nimalo ne podsjeća na onu karikaturu što sam je maloprije opisao, bombe su sofisticirane, osjetljiva na dodir, pomicanje i ostale pokrene, njih dvojica moraju pronaći način kako da zaobiđu sve zamke i dođu do mehanizma za okidanje, a to ne ide samo tako, ima tu i žrtava, pa čak i par eksplozija. Ekipa će ujedno tražiti i tipa koji je bombe postavio tako da radnju gledamo iz dva kuta, odnosno tri jer vidimo i što se događa s putnicima na samom brodu. Neke stvari mogu djelovati drveno iz današnje perspektive pošto je montaža bila najbolja za te godine, no to primjetite samo onda kad bi brža montaža dobro došla (ukrcavanje specijalaca a brod). S druge strane, mirna režija dodatno naglašava dijelove kad se radi o finom ispitivanju bombi jer nikad ne znaš kad će nešto pogrešno biti napravljeno. Veliki komad privlačnosti nabačen je i na leđa zvijezda koje se ondje pojavljuju, a jedan Richard Harris, Anthony Hopkins, Ian Holm i Omar Sharif trebali bi biti sasvim dovoljni da privuku i onu publiku koja uz malo napetosti voli i ponešto kvalitetne glume. Ako volite i trivijalnosti, film je nastao po stvarnom događaju kad je dojavljena prijetnja bombom za Queen Elisabeth 2, nakon čega su se britanski specijalci padobranom spustili na njega i preuzeli kontrolu. Bombe nije bilo, a “bombaš” je uhvaćen par dana kasnije, no zgodna je inspiracija izašla iz toga. Ako volite komplicirane situacije, junake koji su svojeglavi i skloni vlastitim načinima rada, u što dodate i malo globalne prijetnje… film kao stvorena da vam ispuni očekivanja.


IMDb

Trailer

70-te godine prošlog stoljeća bila su pravi rasdanik filmova katastrofe i to je kao činjenica nepobitno, bilo je doslovce svega i, što je najbolje, velika većina toga ili je odlična, ili je više nego dobra ili je jednostavno solidna. Doduše, velika braća su uvijek dobivala najviše medijske pažnje, kao što su, recimo, The Towering Inferno (1974), ili The Poseidon Adventure (1972), i onim malo “manjim” (pod navodnike jer nisu imali toliko vizualnih atrakcija) prjektima preostalo je da se izbore za svoje mjesto pod filmskim suncem. Kako je ovo blog koji voli te zanemarene igrače s klupe, iskopah jedan naslov iz branše da vam malo uljepšam dan (i uljepšam buduća putovanja vlakom) jer radi se o hibridu koji je, realno gledajući, po nekim elementima daleko ispred vremena u kojem je nastao, no teško da ćete to negdje drugdje pročitati. I ima par drugih stvari po kojima je zanimljiv, doduše, sporedne su, ali, hej, sve je to jedan veliki paket, zar ne? Cassandrin Prolaz također se razlikuje od velike braće po katastrofi koja zadesi njegove putnike, točnije, ne zadesi ih, ako ste optimistična osoba i gleda čašu kao polu punu, jer koristi opasnu zarazu kao glavni problem radnje, što možda danas i nije tako originalno, ali prije cirka 40 godina je bilo. Gledajte na ovo kao na jednu malu najavu Outbreak-a (1995), koji će istim pristupom pokupiti brdo love, biti simpatičan čak i kritičarima te postati jedan od vodećih filmova katastrofe koji imaju zločesti mali vitus za nemesisa likovima.

The Crossing… započinje upadom neke fanatične grupe u zdravstveni centar u Ženevi, dečki zgradu žele dignut u zrak, ali im ne uspjeva, jedan od njih bježi, no ne bez prtljage. U pucačini, razbilo se dosta toga, te je jedan mali virus jako zarazne plućne kuge pušten s lanca. Bjegunac bježi do putničkog vlaka koji putuje preko pola Europe te se tamo pritaji… usput šireći zarazu. Brzo ga i pronalaze, ali sad kad je vijest u virusu došla do nadređenih glava, vlak se neće zaustavljati. Točnije, usmjerit će ga prema starom mostu koji nije korišten 40 godina. Putnici, predvođeni Junakom, kreću u žestoki fajt s čuvarima ne bi li preuzeli kontrolu nad vlakom prije nego završe na dnu rijeke.

Čitam tako neke kritike filma i uviđam da ga većina drži zabavnim, pomalo plitkim i korektnim uradkom, što je velikom većinom i istina. Ali, u doba izlaska film je imao tu nesreću da se pojavi kad je film katastrofe bio na svojem zalasku, pa iako je većim dijelom korektan, publici je već bilo dosta šarene galerije uobičajeno različitih likova koji se pronađu u problemima, tako da je izostao jači financijski odjek (što je, ustvari, i glavni razlog zašto su veća braća iz žanra poznatija). No, film nije loš kako bi se moglo pomisliti na prvi pogled, samo je drugačije koncepiran nego ostali iz branše. Tako je uvod klasika sličnih uradaka; upoznavanje likova kroz kratke brze crtice, pa onda slijedi problem, pa suočavanje s problemom, pa moguće rješenje, a onda i završnica. Ovdje je završnica čisto die hardovski materijal, grupa putnika, predvođena mitskim Richardom Harrisom (kojem uzimanje guna u ruke svojedobno nije bilo strano) uzima oružje u ruke i kreće u oslobađanje vlaka, a ne nedostaje ni eksplozija, kaskaderskih vratolomija i sličnih fun stvari. Velikoj većini onda nije bilo baš po volji što je film izraziot negativno nastrojen prema soluciji da su nadležni raspoloženiji osuditi 1000 putnika na smrt nego pronaći nekakvo rješenje jer tako svijet nije funkcionirao (hell no, kad to), barem ne u tako izraziom fašističkom tonu. Tako da, umjesto prepreka u obliku vatre imamo naoružane soldate koji bez milosti rokaju po putnicima, ali ni ovi ne ostaju dužni. Prije svog vremena, rekoh vam. Završnici bi se mogli prigovoriti slabiji efekti, vidljive makete, ali to je draž tih starih naslova, bila su to inteligentna rješenja iz Švedske (sjećate se te reklame?) i nitko ih se nije posebice sramio.

Kao i svaki drugi film katastrofe, ni ovaj nije iznimka što se tiče glumačkog ansambla, iliti, čitaj da je nabildan zvijezdama svojeg doba. Osim Harrisa, tu je i Sophia Loren, pa mlađahni Martin Sheen, legende Burt Lancaster i Ava Grdner, poznati učitelj glume Lee Strasberg te mlađahni O. J Simpson. Teško da je ijedna karakterizacija otišla dalje od obične skice, no i to je u duhu takvih filmova. Iza kamere je stajao pokojni talijanski redatelj George P. Cosmatos, koji je svjetsku slavu stekao financijski isplativom, no kreativno upitnom suradnjom s Sly Stalloneom na filmovima Cobra (1986) i Rambo 2 (1985), i režija nije tako loša, iako je možda malo drvena, što se može primjeniti i na ostatak filma, čitaj, glumu i neka scenaristička riješenja. Zaključak nakon svega? Teško je reći, dva sata poštene zabave, ali ovisne jeste li tip za takvu vrstu filmova. Imate katastrofu, imate akcije, imate par glumačkih legendi, ponešto dobrih stvari, ponešto loših… iako su filmovi katastrofe pred kraj 70-ih otišli u bizarnost i loše vode, ovaj filmić se uspio održati na strani uradaka koji su više dobri nego loši. Tako da… navalite, ne možete ništa izgubiti.


IMDb

Trailer

 

Zahvaljujući kolegi blogeru s bloga Filmovi s Ruba, napokon se pronašao upotrebljivi termin za filmove o kojima smo obojica rekli par riječi. Bezočno kradem terminologiju, ali njemu prepuštam autorska prava jer man on mission movies su prava poslastica u današnje vrijeme iz više razloga. Oni stariji su danas kultni klasici, a ovi novi, The Expandebles, su hitovi – znači, postoji zanimanje za njih. Sada, neka podigne ruku onaj koji nije gledao Were Eagles Dare ili Guns Of Navarone? Ima li uopće takvih? Kako se ovdje prakticira pretumbavanje prošlosti, samo za vaše oči izvlačim još jedan naslov koji je u rangu s poznatijom braćom, no nikada nije u potpunosti zasjao kao oni.  Junaci Telemarka imaju jednu zanimljivu prednost naspram spomenutih – napravljen je po istinitim događajima. I to ne govorim o onoj vrsti povijesti gdje britanski SAS zarobi prvu Enigma-mašinu, a Ameri snime film gdje su glavni junaci – oni. Ovo je ona vrsta gdje su se držali povijesnih fakti, norveški komadosi su ostali norveški komandosi, a događaji koji su se odigrali mogu se i danas provjeriti za potvrđivanje. Sad je možda jasnije zašto sami film nikad nije stavljan u rang gore spomenutih. Stvarnost nikad nije tako zanimljiva kao fikcija, rekli bi neki. Pogrešno. Radi se samo o tome kako snimite film. A povijesni dosje glasi…

U okupiranoj Norveškoj, Nijemci pokušavaju napraviti ni više ni manje nego atomsku bombu. Norveški pokret otpora prvo polaže nade da će britanski udarni tim uništiti postrojenje i tako spriječiti daljnje istraživanje, ali planovi padnu u vodu kad tim pogine. Na brzinu sklepani norveški tim komandosa kreće u samostalnu akciju, koja poluči tek djelomični uspjeh. Postrojenje bude uništeno, ali i brzo opravljeno. Kako je prva zaliha teške vode, komponente potrebne za proizvodnju atomske bombe, već krenula na put, potreban je novi plan. I on je dramatičan. Potopiti trajekt na kojem se nalaze vagoni s teškom vodom. Mana plana, trajekt je pun civila tako da treba smisliti i dodatni plan – kako ih izvući s broda.

Naši su junaci legende Kirk Douglas i Richard Harris, obojica glume norvežane (a ne engleze koji spašavaju dan) i gomila toga leži na njihovim leđima. Jer, film ne koristi prečace, iako ima nekih odstupanja od stvarnih fakti (ponajviše u odnosu između likova) sve planirane akcije su prikazane onako kako su izvedene – dugotrajno planiranje i brza izvedba. Ne možeš baš prekrajati povijest time što ćeš ubacivati akciju jer planiranje nije tako dinamično kao pucanje. A pucanja pravo ni nema, ovo su gerilski upadi i način ratovanja, jedina prava spektakularnost dolazi na kraju kad se krene s akcijom trajekt (i ona djeluje, s obzirom kad je film snimljen, odlično + uvjerljivo). Sve to je možda i jedan od većih razloga zašto se ovaj naslov nikad nije mogao nazvati ”ratnim spektaklom”, no ako se za malo detaljnije rekonstruirane prošlosti – ovo je naslov za gledanje.Također, važno je spomenuti i onu drugu stranu medalje.

Film je nastao u vremenu kad se nije koristilo divljanje kamere i brza montaža pa djeluje statično (bez obzira što su lokacije snimanja predivne) i na trenutke drveno. To zna biti čak i malo iritantno kad je i radnja usporenija, malo brža montaža i kraćanje nekih scena ne bi odmogli. Tu se igralo na kartu privlačnosti Douglasa i Harrisa, no, koliko god da su dobri glumci, statičnost ostaje statičnost. Također, priča, kako sam već rekao, ne uzima prečace, ide se kronološkim redom, ali zna se i zaboraviti pojasniti o čemu je riječ te što likovi ustvari rade – nismo baš svi učili povijest. Nije da se zahtjeva neka posebna pažnja da bi se skopčala nit zbivanja, ali riječ-dvije (onako, za publiku) bi još bolje privuklo pažnju na materijal. Film s pravom nosi obilježje ”stare škole” koja ima svojih prednosti, ali i očitih mana. No, dobro, sve je to ne ruši ugođaj pregledno (i to mislim detaljno, gotovo svaki korak) posložene radnje. Drugi svjetski rat bio je i ostao ona vrsta inspiracije koja je ponudila neke od najboljih ratno-avanturističkih ostvarenja i bila bi šteta da se jedan od najkvalitetnijih naslova koji pokazuju to razdoblje – zaboravi.