Archive for the ‘Robert Mitchum’ Category


286019.1020.A Print

IMDb

Trailer

“You tell’em I’m coming, and hell’s coming with me!”

Lažni brkovi i demistificiranje žanra. Pa, barem je jedno od toga točno dok ovo drugo… pa, ima i toga. Već kad sam prije par dana napisao riječ-dvije o poznatom vesternu Silverado, da se prismjetim i drugog prašnjavog gradić koji je vidio svoj komad povijesti, ali one prave. Ne bih to ni napravio da kolega komentator, The Great Duck, nije spomenuo zanimljiv razvoj vestern filmova u devedesetima. Točnije, novi val koji je zapljusnuo holivudska brda i donio popriličnu količinu svježine na repertoar, stvarajući svakakva čuda. A kud ćete bolje radnje od legendarnog obračuna Wyatta Earpa s klanom Clantonovih. No, treba biti iskren, taj ”mitski” obračun ustvari je glomazno preuveličavanje, trajao je svega 30 sekundi i bio je brz, efikasan, prljav i nimalo materijal za legendarno pripovjedanje. Ustvari, nekih dvadeset godina se nije ni znalo za njega dok nije izašla nekakva priča o legendama Wild Westa, i to dvije godine nakon što je pravi Wyatt umro. Ostatak je, kako se to veli, legenda. Tu je, naravno, i poznati vestern klasik – Obračun kod O.K. Korala – koji je dodao svoje viđenje dotične priče (pogrešno, ako ćemo pravo) i malo osvježavanje materijala ustvari nije naškodilo. Koliko je to dobro napravljeno? Dobro pitanje. Film je nekako zaglavio između mitova i stvarnosti, ali prevaga ipak baca na bolji uradak nego lošiji.

Jedna od stvari koje se zaboravljaju, Wyatt Earp nije bio šerif kad se dotični sukob odigrao već zamjenik. Točnije, Earp uopće nije bio čovjek koji je volio taj posao, ali ga je radio dobro i, usprkos silnim pretjerivanjima, uopće nije upadao u probleme dok je čistio Dodge City – imao je svega jedan obračun iz kojeg se izvukao neozlijeđen. Tombstone priča storiju u razdoblju kad se klan Earpovih preselio u taj grad, ostavivši ulice Dodge Cityja iza sebe, zbog zarade jer su oni prvenstveno bili ljudi od kockanja, vlasnici saluna dok je šerifovanje nekako išlo pod ruku s tim. Legendarni obračun odigrao se uglavnom zbog gluposti, pijane budale i usijane glave znaju stvoriti takvu situaciju, a opet je važno naglasiti kako nije klan Clantonovih stajao na suprotnoj strani, već samo djelić njih, uz nekoliko rođaka. Nakon tog brzog puškaranja, došla je osveta, prvo Clantonovih (ceh je platio Morgan Earp) a onda je Wyatt okupio svoje dečke i krenuo ubijati ostatak družine kao bijesne cucke. Ono što je zanimljivo, sam obračun kod OK. Korala (ustvari se odigrao malo dalje njega) zanemariv je u odnosu na nasilje koje se dogodilo kasnije. I ja sam mislio da je sve to lijepo umjetničko preseravanje, ali ispalo je da je sve to istina – Wyatt je uistinu imao dug put osvete i dosta mrtvih tijela iza sebe. Pa, kad napravite sve to, onda je red da vas pretvore u legendu. Sam film zadržava se u okvirima grada, čarki koje su izbijale po gradu, obračunu i onda osveti koju je Wyatt napravio, loveći kako Clantonove tako i zloglasnu družinu Kauboje. Ništa prije i ništa poslije svega, što svejedno čini dobru cjelinu.

Hollywoodska tradicija stvaranja dva filma iste tematike i ovdje je imala svoj udio. Lawrence Kasdan (koji je napravio Silverado) iznio je par mjeseci (godinu dana) kasnije i svoju verziju tih događaja, ali je, umjesto lakšeg pristupa, odlučio pokazati sliku iza zvučnog imena. I podbacio. Njegov epski vestern Wyatt Earp donosi sliku Earpa, ali ne doznajemo ništa što ga je motiviralo. Tombstone ne uljepšava sliku; Wyatt je volio kocku, žene i piće. Nije bio nasilni kreten, ali je znao kako se živi. Također, nije mu ni na kraj pameti bilo zamarati se šerifovanjem sve dok nije došao dan obračuna (onda ga je brat Virgil proglasio zamjenikom) jer nije ni čovjek koji bježi od sranja. To je onaj dio o demistificiranju vestern mitova. Doduše, film ustvari samo ispravlja neke povijesne pogreške (čineći i neke svoje u tom postupku) što mu daje određeni realniji štih koji je vesternima do tada nedostajao (volim ja Clinta i njegove vesterne, ali ono nema veze sa stvarnošću). I lažni brkovi, naravno (za koje se svi kunu da su pravi). Mitovi uopće nisu ni trebali doradu jer su se sve te stvari i dogodile (film malo ublažava činjenice da je u to vrijeme već postojao i pravi zakon te je dosta tih čarki oko Earpovih i Clantonovih završilo i u sudnici) što ga čini boljim od Wyatta Earpa jer ne komplicira. Barem ne previše. Iako, može mu se zamjeriti određena jedndimenzionalnost pri prikazu likova; Earpovi su čvrsti i pošteni… Svi ostali su nasilni psihopati.

Vrijedi spomenuti i da film ima jako dobru dinamiku, sasvim preglednu režiju (Kurt Russell  ga je ekčuli režirao  – George P. Cosmatos je ovdje samo preuzeo kredite da produkcija ne crkne odmah po početku snimanja zbog odustajanja drugog redatelja) i zgodan prašnjavi izgled što je dodalo malo na autentičnosti. No, tehnička strana ma koliko god da bila dobra jednostavno blijedi kad se napravi popis glumaca; Kurt Russell, Val Kilmer, Sam Elliott, Stephan Lang, Michael Biehn, Powers Booth, Bill Paxton, Dana Delany, Billy Zane, Charlton Heston i Thomas Haden Curcha u nekoliko scena mogu se vidjeti poznate face Jason Pristleyja i Billy Bob Thortona. Naraciju s početka filma i na njegovoj završnici napravio je legenda Robert Mitchum koji je zbog ozljede morao ispasti iz samog filma, fizički. Pokušajte danas spojiti sva ta imena u jedan film, aonda pokušajte izračunati koliki je tu talent doveden. Proračuni izlaze izvan skale. Val Kilmer je za svoje interpretaciju Doca Hollidaya dobio jednoglasne ovacije kritike, što je čisto neobično kad se u obzir uzme da ga nitko baš ne šljivi previše (srećom, mi ga na ovim amaterskim stranicama volimo), pretvorivši svoju izvedbu Doca u gotovo najprepoznatljiviju (iako su Kirk Douglas i Denis Quaid iz drugih verzija zasigurno jači glumci) Kad se sve zbroji, legendarni obračun dobio je dostojnu zamjenu u legendarnom, usuđujem se reći, ikad okupljenom castu te je dotičnu priču učinilo i kvalitetnijom i puno gledljivijom, pa čak i ako niste vestern osoba te uopće ne šmekate kauboje i Divlji Zapad.

1844132,yVjSxmQKG8jEIo0sxnPAqmnCoJoOsqjoFTE4YvqUWDWL375QXtFDET2e4XRufbsXc5ZZUJNTfRv1AJcA+UohUA== 1844135,+wriAlIJ19davfGDvXzlIufQWkKiLVaABmjAIxDq6vwCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== 1844137,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 1844138,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 1844139,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 1844147,YLP7zQLz6ZSLuWzmze0PW+cnYRhdXbprbGh7njsvg0iMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 1844153,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 1844143,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA==

1844134,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1844142,9Y_D+MKnSm2lhGCiTusEco_SAdU_8LculaCPOv9nm9LRfXEvlZLprOD9Mx5Ha3GHNTcYybJh04GQPbBKSvfyoQ== 1844157,lK6v+sYivEW5JaX_K8Cm_lhWLq+qW9MdXzNARo8WvATuwHdtONkGV7fCXrh_NOS7eKR+MnLdciUDV5eX5Nv_LQ== 1844159,RHiWxIYOZM4_DKBBV4Zps9RB9BzKFkCGLc9MaJ6FCNZQKXpUImk5zedcpGARclisRsOgZPo21DBk1HOxAsM8iA== 1844163,v0tdG0RXXIZuedeBNiBg_g47BdaSphE48allFZ9IUC7uwHdtONkGV7fCXrh_NOS7eKR+MnLdciUDV5eX5Nv_LQ== 1844151,z+Bg4oJPl3Uow68TZvwwLwUroV4SU8PL9AvPW44uu0r37f0lxjx99739iAnbLhL0RGx37Cc1sqYCy1AsbIYeeA==

 


48881d5c7d90e_64590b 6303072739.01.LZZZZZZZ good_guys_and_the_bad_guys Tandem-4650 Millard Good Guys and Bad Guys thegoodguy movie561611

IMDb

Trailer (nedostupan)

Pretpostavljam da ste svi čuli za buddy-buddy filmove? To vam je ona vrsta filmova, pod uslovom da slučajno niste čuli za njih, gdje dva oprečna karaktera surađuju zajedno i rješavaju probleme koje inače ne bi mogli riješiti samostalno. Obično cijela priča uključuje puno verbalnog prepucavanja, još više ispucanih metaka i eksploziju-dvije. Naravno, već i vrapci na grani znaju one najpoznatije pretstavnike; 48 Hrs ili Lethal Weapon, no ti filmovi, iako su najpoznatiji, nisu prvi. Nedavno sam spomenuo film imena Hickey & Boggs, krimić koji koristi sličnu premisu o partnerima (doduše, istog su karaktera, ali tu je početak) a sad ću vam predstaviti i jedan još stariji naslov, koji gotovo proročanski najavljuje stvaranje dotičnog žanra. Da, čak su i u vesternima postojali buddy-buddy tandemi, koji su imali sastavne dijelove kasnije poznatijih akcijskih serijala (komediju i akciju) no kako su bili stvarno rijetki (ili su bili previše ozbiljni da bi ih mogli smjestiti u okvire podžanra) ovaj naslov čini iznimku koja kao da je snimljena da bi 40 i nešto godina kasnije završila na ovom blogu. Kako danas jako malo ljudi uopće i zna njega (postoji puno boljih i slavnijih – izvikanijih – vestern naslova) time je zanimljivost materijala još veća. Naravno, ako nema žicu toleranije prijeko potrebne za ovako stare vestern naslove (i žanr općenito) onda uzalud sve ovo riječi. No, ako imate…

Priča nam predstavlja šerifa Flagga, lawmana starog kova, usamljenika, čvrstog tipa s američkog zapada, koji djeluje pomalo arhaično u svijetu koji je ušao u modernizaciju – struja, automobili. Njegov ”posljednji” posao trebao je biti privođenje jednog takvog sličnog odmetnika, McKaya, desperadosa koji je već godinama na raznim tjeralicama i koji se, kako stvari stje, priključio puno mlađoj bandi. Plan rada – napasti banku u gradu gdje je Flagg šerif. Iako naš šerif uhvati ”negativca” dogodi se sljedeće – nitko mu ne vjeruje i nitko ga ne shvaća ozbiljno. McKay je ostarijeli lopovski mačak kojeg više nitko ne doživljava kao prijetnju, a Flagg po kratkom postupku dobiva umirovljenje da ne diže nepotrebnu paniku. Ipak, kad bivša McKayeva družina pokaže da su smrtno ozbiljni, doslovce, ubijajući Flaggova prijatelja, dva stara suparnika moraju udružiti snage da spase dan. Kako? Oh, samo zauzeti vlak s novcima i ne dozvoliti da se zaustavi u gradu gdje ga čekaju negativci.

Sadržaj, ovako prepričan, ne otkriva jednu manu. Mislim, OK, uvjetnu manu. Ima poprilično komedije u njemu. Uz naša dva lika tu je i gradonačelnik grada koji, stvarno slučajnost, djeluje kao pljunuta prilika Željka Keruma: nesposoban do bola, željan moći i slatkorječiv kao rijeka mlijeka. Također, gotovo svi sporedni likovi više bacaju na komedijaše nego neki ozbiljni cast (svi osim naših junaka i bande) što film, koji ima uistinu dobru priču, čini debelo neuravnoteženim jer kad je situacija najnapetija, događaju se ne baš spretne komične situacije. Dva stara veterana Robert Mitchum i George Kennedy odlično su se snašli u ulogama ljudi koji su već izvan vremena, zastarijeli dinosauri (mislim da je i Carpenter odavde popalio foru za Snake Plisskena – svi misle/govore da je McKay već odavno mrtav) a zanimljiv nastup odradio je tada jako mladi David Carradine kao vođe bande pljačkaša (iako ga nema previše na ekranu). Glumci su, znači, OK. Poruka isto tako, pomalo nostalgija za prošlim, dobrim starim vremenima i napretku koji nezaustavljivo dolazi isto tako, ali opet, sitnice kvare još bolji dojam. Naravno, već sam spomenuo komediju (ima i stvarno urnebesnih dijelova – kao auto koji crkne na pružnom prelazu) ali i klasičnu boljku starih američkih filmova – žene su tek ukras koja je ili šupljača ili je tu da pati za našim junakom, a bome uletio je i jedan nevjerojatno iritantan klinac. Čak je i glazba polovična. Kao glazba je odlična, ali čim lik počne pjevati… užas jer su riječi pjesama ustvari prepričavanje radnje (ignorirajte riječi i dobijate sasvim pristojnu glazbenu podlogu). No, akcija je odlična (ukoliko ignorirate, opet, komične djelove oko nje) i zadnji dio filma, napad i jurnjava vlakom je jedna od bolje snimljenih vestern stvari. Uglavnom, konačna presuda, mješavina svega i svačega. Vidim da se ljudima uglavnom sviđa, ali to je možda zato što je u svoje vrijeme bio prvi takve vrste, danas je ipak malo pogubljen. Akcija, komedija, vestern… možda nije Rio Bravo, ali vrijedi uložit vrijeme samo da se vidi kako su nastali temelji za popularni buddy-buddy žanr. I, naravno, zbog nastupa glumačkih legendi. Malo dublja vrijednost – baš i ne postoji.

2345973,8n9yKHpUMSQKT4r2B7LCh3cH2ELvkoXZMliofvOrnImc3wmyNLfyky96mlvjyEAAHdZyFRurIgqf1RiDHc2JUg== 2345974,MyCJg_XwY3YDD50g_aeVF_vYTM2pf1JIYeWO5tgCHsPkVUq9W+JKT9BlwZlbKpjXhtif20dDTVwt0hAGXmX58Q== 2345975,8n9yKHpUMSQKT4r2B7LCh3cH2ELvkoXZMliofvOrnImnWz2SYoGYrx6ozgf+dy2eArlN8qVpHmg1uRtWZtqOTg== 2345976,zfYSvU47rFIDJNIe_Ty8RSVLPMhsGO6hP5ny7L8w1VHF2+vAiKmm1+RPUSOylW3ydI7b1YEndyg5VqBRvk4Q8g==

2345968,U__u2SIvex+AJFdcJxdEu+l9uyExzCgsEWJaeovMekvleZbNMo2Twcx4w705Be_M5SVRZfbygdPtjjX03_rQcg== 2345970,8n9yKHpUMSQKT4r2B7LCh3cH2ELvkoXZMliofvOrnImc3wmyNLfyky96mlvjyEAAHdZyFRurIgqf1RiDHc2JUg== 2345971,NhY6wvDBP1OTf9cH_GFKQ2d3e_2o9gEbFA504OVB1K3leZbNMo2Twcx4w705Be_M5SVRZfbygdPtjjX03_rQcg== 2345972,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA==


l_77234_1a040768 51QUIqh3vWL._SX500_ bigsleep

IMDb

Trailer/Clip

Prije par dana umro je poznati redatelj Michael Winner. Ovo ”poznati” shvatite uvjetno rečeno jer većina onih koji su odgojeni na mainstreamu, CGI blockbusterima i svjetlećim vampirima nemaju blagog pojma o kome je riječ, ali to već i nije tako velika stvar za zamjeriti: Winner nikad nije ni ušao u tu kategoriju poznatih i slavnih, ne u takvoj mjeri. Ipak, čovjek je napravio par filmova koji su ga proslavili, a ono po čemu se najviše pamti ipak je suradnja s mrgudom Charlesom Bronsonom na Death Wish serijalu (neki vole spomenuti i njegov horor The Sentinel). Winner se 1998 potpuno povukao iz svijeta filma, okrenuo se kritičarskom poslu (restorani, koliko sam shvatio) i lijepo uživao u ”mirovini” prepuštajući onima koje zanima da mu kopaju po filmografiji i pronalaze stvari na kojima je radio. Da budem iskren, ja nisam išao baš previše daleko od Death Wisha serijala, no ovaj mali naslov držim već duže vrijeme na oku, ali nikako da ga stavim na radni repertoar. Prvo, to je noir, fini žanr u kojemu se poprilično dobro snalazim, kojeg, ‘ajmo to tako reći, i volim i u kojem uvijek mogu pronaći nešto za sebe. Druga stvar, tu je jedan Robert Mitchum, koji je u mojoj knjizi ona vrsta zvijezde koja opravdava taj naziv. Treće, to je Phillip Marlowe, privatni dekster svih privatnih dekstera, kojeg je Mitchum već jednom igrao, i to jako dobro. Sad, to su onako, ugrubo stvari, koje su prednosti. One malo manje prednosti, koje odlaze čak u mane, slijede nešto kasnije. Za nastavak, malo sadržaja dok čekate ručak.

Marlowe ovaj put ima zadatak pronaći tip koji ucjenjuje bogatog, ali debelo ostarijelog generala, i riješiti taj problem… kako god zna. To je jednostavniji dio, onaj kompliciraniji ide da su u priču uključeni neki likovi iz engleskog podzemlja, još malo ucjene, pa dvije apsolutne lude generalove kćeri (jedna bi danas bila ekvivalent Paris Hilton), ja jedan tip koji je nestao, a sve to zaokruženo s nekoliko ubojstava. Tipičan radni dan za tvrdo privatno njuškalo i ja ću se prvi složiti da je tako. Svi znaju nešto, svaka cesta ima nekoliko skretanja, od mutnih likova postoje još mutniji… znate već, sve one fine stvari koje čine žanr. U cijelom tom okružju, dodajte činjenicu kako je ovo remake filma iz 1946 godine, gdje je Marlowea glumio Bogart, što je već u startu jedan minus (ne nužno veliki) i da su se dogodile neke izmjene u onosu što na originalni film, što na pisani roman.

Izmjena je, ako ste pažljivo pročitali tekst, ta što se radnja iz Amerike preselila u Englesku. I to je loša stvar, da budemo odmah iskreni. Englezi su majstori u snimanju odličnih crnih krimića tipa Get Carter i The Long Good Friday, ali teleportiranje sasvim drugačijeg žanra u svoje podneblje izgleda kao da dođete u debeloj zimskoj odjeći na ljetovanju na Havaje. Nikako, ili u malo manje kritičnijem pogledu, nezgrapno. Noir funkcionira u okruženju barova, obavijeh dimom cigareta, zgodnih žena i čvrstih muškaraca koji nose šešire. Istina i bog, to su sve gotovo klasični klišeji, ali kad ubacite tvrdog američkog privatnog detektiva (to se naglasi par puta u filmu) u pubove, ”yes, sir” i ”no,sir” klijantelu dobijete… pa ne krimić koji odgovara okružju. Robert Mitchum odradio je posao čisto pouzdano, već je jednom i igrao Marlowea, ali kad ga vidite u interakciji s jako pristojnim čelnicima Scotland Yarda, nije to to. Privlačnost tog lika leži u činjenici da njegov cinizam i sarkazam dolazi od toga da su svi oko njega gotovo pa nesposobni, a kad su žandari fino pristojni, kulturni i tipično engleski profinjeni, sarkazam i cinizam gube svoj smisao. Priča je OK, originalna iz romana, što znači da ne igra na jednostavna rješenja, ali da budem potpuno iskren, nekako me nije uvukla u svoj tijek. Na kraju je došlo i pojašnjenje što se doogodilo, tko je koga zeznuo, zašto je onaj napravio ono, no nema osjećaja da je jedna komplicirana priča razriješena. Na stranu to, može se uživati u nastupima engleskog prime time glumišta; Edward Fox i Oliver Reed, a za one koji su je voljeli mrziti dok je igrala zlicu u Dinastiji, tu je i mlađahna Joan Collins. Američke boje branili su Mitchum, ali i James Stewart u jako maloj ulozi. Ukoliko cijenite klasičnu detektivsku priču, ovo će biti lijepa šetnja po povijesnoj ostavštini jednog Raymonda Chandlera (bez obzira što je smještena u potpuno promašeno okružje) ali ako niste obožavatelj dotičnog žanra, teško da će vas dojmiti drugačije od sporog i ne posebno atraktivnog filma. Eksperiment, nakraće rečeno, koji nije u potpunosti uspio.

1978BigSleep03 131315-player i105450 0017cc12_medium.jpeg the-big-sleep--2 toteschlafenbesser1978 toteschlafenbesser1978t


IMDb

Trailer

Trailer 2

Kada bi sad otišli i upitali svoje mame, bake, ujne. tetke, strine i susjede što se dobrog gledalo tokom 80-ih, radi čega su se prekidali svi poslovi, muževi dobivali izgon iz kuće/stana, a djeca ostavljala gladna: dobili bi nekoliko odgovora. Bila je tu Dinastija, naravno. Sjećate se dogodovština bogatog Blakea Carringtona koji je postao sinonim za obične razgovore (misliš da sam bogat k’o Carrington), pa su tu bile Ptice umiru pjevajući, australska konkurencija američkim serijama, gdje je Richar Chamberlain slamao ženska srca (iako je gay) kao svećenik koji ima život ispunjen peripetijama sa svojom Maggie, a onda imate i Sjever i Jug. Sjećeate se toga? Orry Maine i George Hazard, dva velika prijatelja koji zajedno (i razdvojeno) prolaze kroz godine koje su prethodile američkom građanskom radu, a onda i samom ratu. Serija je doslovce žarila i palila na malim ekranima te, iako je danas znaju gledati s malim podsmjehom, činjenica je da je serija školski primjer kako se radi vrhunski televizijski proizvod kojemu je namjena da traje i traje. Iako je danas opće prihvaćeno mišljenje kako je za njezin uspjeh zaslužna pojava popularnog Patricka Swayzea, ironično, to je toliko daleko od istine da bi vam trebao dalekozor da je vidite. Swayze je u to vrijeme bio običan no name glumac, koji je iza sebe imao tek zrno zapažene nastupe u Red Dawn i Outsiders. Glumački serija danas izgleda kao pravi eye candy, ali to je došlo tek kasnije. IPAK, ima nešto u njezinom castu na koji ću se još vratiti. Sljedeća stavka dnevnog reda: serija dobro izgleda jer je uložena dobra lova u nju. 25 milijuna dolara je za tadašnje pojmove bila jedna astronomska cifra koja je izazivala strahopoštovanje, ali vidi se da je lova itekako dobro uložena. Od kostima koji su se nosili, do interijera i eksterijera, pa do epskih scena bitaka koje su označile američki građanski rat. Sve izgleda odlično, čak i danas, skoro trideset godina kasnije. Vjerujte mi na riječ, baš sam je nedavno ponovo pogledao (da, pročitali ste dobro, ponovo) i stojim iza svojih riječi bez žaljenja.

Za one koji su nekako uspjeli prespavati/ignorirati/ne čuti za sadržaj: kratki podsjetnik. Orry i George se upoznaju na školovanju u West Pointu i odmah postaju najbolji prijatelji. Jedan je Južnjak, što podrazumjeva plantaže i robove, a drugi je Sjevernjak, što podrazumjeva tvornice i…, pa, bogatsvo. Iako suprotnih nazora, njih dvojica održavat će kontakt kroz godine koje dolaze, a svaki na svojoj strani imat će pune ruke peripetija s vlastitim ljubavnim problemima, obiteljima, spletkama i namještaljkama. Jedna od najpoznatijih televizijsikih ljubavnih priča ide upravo na račun Orrya i njegove odabranice Madeline pošto njihova ljubav biva prekinuta njezinin vjenčanjem za matorog supranika Maienovih, a svoj komad radnje dobit će i likovi oko njih. Usporedno s zapletima koji odgovaraju klasičnim sapunicama, počinje se polako izgrađivati stanje tenzija koje će u konačnici dovesti do građanskog rata, kao i razlaza između dva prijatelja (samo po pitanju zaraćenih strana) i njihovih muka na ratištima diljem Amerike.

Serija originalno ima 12 epizoda, ali kako su to naši televizijski genijalci odlučili malo produžiti, tako su svako prepolovili i dobili dvostruko veći broj (inače, epizoda traje sat i pol vremena) te se razdvajaju na Knjigu 1 i na Knjigu 2 (postoji i Knjiga 3, ali o tome nešto kasnije) te su snimljene u klasičnoj maniri jedan godina-jedna knjiga. Prvi dio serije zadržava se više-manje na prijateljstvu Goerga i Orrya, njihovim odnosima, ljubavnim šemama – znate već, klasična sapunica, ali se i prikazuje zašto je došlo do građanskog rata. Da ironija bude veća, robovlasništvo je bilo potpuno sporedno pitanje u tome te Abraham Lincoln u prvi mah uopće nije ni razmišljao da to napravi. Knjiga 2 su ratne godine, pregledi poznatih sukoba (iako ne onih glavnih, kao što je Gettysburg) i daljnje muke naših junaka koji su sad skoro pa na istim funkcijama, ali na suprotnim stranama. Vć sam spomenuo nešto od glumačkog casta, ali da to razradim malo detaljnije. Ova serija je zvijer što se toga tiče, monstrum, ali u vrijeme kad je nastala bilo je tek par zvijezda koje su mogle reći da su to. David Carradine bi bio jedan od njih.Jean Simmons druga. Početak i kraj. ALI… serija je imala pun kufer stare garde glumaca koji su odlučili nastupiti bez honorara, počevši od Elizabeth Taylor, Roberta Mitchuma, Johnny Casha, Gene Kelly, te James Stewarta u svojoj posljednjem glumačkom nastupu. No, to nije sve (kao u reklami za super usisavač) – dobar je komad glumačkog casta nakon ove serije postao dio pravog sjajnog Hollywooda, počevši od samog Swayzea, preko Kirstey Alley, Jonathana Number One Frakesa do Forresta Whitakera, a ako imate stvarno brzo oko, u nekoliko scena možete vidjeti i nastup Michaela Dudikoffa prije nego je počeo mahati katanom i ubijati ljude (iako, ovdje to radi s puškom repetirkom), ali, ironično i serija i American Ninja snimljeni su u isto vrijeme, samo što je serija prije izašla. Njezina kvaliteta varira, ako ćemo iskreno. Ako ste skloni trivijalnim zapletima, ljubavima koje imaju gadan predznak propasti, obiteljskim zahebancijama… onda je serija prvoklasna, barem Knjiga 1. Knjiga 2, ratni dio, pomalo gubi na fokusu jer ulaze novi likovi (povijesni, kao što su Abe Lincoln, Jefferson Davies i generali Robert I Lee te Ulyessius S Grant – na kojeg su Južnjaci još uvijek nadrkani jer je spalio pola Juga dok je trajao rat) koji općenito govore o ratu: nadahnuto ili malo manje nadahnuto, s tim da neki glavni likovi čak postaju sporedni (Orry Maine jedno vrijeme gotovo da nestane s ekrana) tako da, ako niste skloni rekonstrukcijama povijesnih bitaka (koje su odlično napravljene, bogato i raskošno) Knjiga 2 bi vam mogla biti nešto dosadnija od prvog dijela. Svejedno, mora se spomenuti da je uspješno dočaran i prolazak godina jer glumci su, uz minimalno šminke i tek drugačijom frizurom uspjeli dočarati dojam starenja, što je pripomoglo u boljem dočaravanju prolaska vremena, te stvaranju osjećaja da prijateljstvo dva prijatelja traje već oho-ho vremena. a za kraj vrijedi spomenuti i odličan soundtrack poznatog skladatelja Billa Contija, čija glazba (da ne bude da je čovjek poznat samo po Rockyu) stvara dojam potrebne epike, glamura i emocija.

Nakon što je serija završena, zaokružena i snimljen kraj koji je, barem onim koji su pogledali seriju, odgovarajući, deset godina kasnije holivudska mašinerija odlučila je napraviti i treći dio. I zamalo sve upropastiti. Jer, sadržaj je sljedeći: glavni nemesis obitelji Main i Hazard je ostao živ, odmah na početku ubije Orryja i Georgovu ženu te na kraju George i Madeline postanu par. Malo je reći da je serija ispala čista katastrofa (Orry je u knjizi poginuo u ratu, ali je preživio u seriji) iako se skoro 70 % originalnih glumaca vratilo da odigra svoje uloge (ne i Swayze, koji je pametno rekao Hell No!) te treći dio fanovi uglavnom – ignoriraju. Bez obzira na taj nesretni dodatak, originalna serija, koja je snimana u koninuitetu danas je jedna od napoznatijih mini-serija uopće i još uvijek je jako dobra, sadržajna i na visokoj produkcijskoj razini, no teško da će vam se svidjeti ako niste kalibrirani na ovakvu vrstu proizvoda. Ali, možda vam se svidi dašak nekog prošlog vremena kad su stvari bile puno jednostavnije.

El Dorado (1966)

Posted: 18 travnja, 2012 in John Wayne, Remake, Robert Mitchum, Western

IMDb

Trailer

Sedam godina nakon što je svojim vesternom Rio Bravo postavio neke nove standarde u samom žanru (inovacije koje traju do dana današnjeg) Howard Hawks odlučio je napraviti malo reciklažu samog sebe. Nastavak/remake, kako si uzmete, nikad nije dostigao slavu prethodnika, ali da budem iskren, radi se o puno boljem filmu. Znam, znam, original je original, pitag, gledljiv i tako to, ali El Dorado je puno…pitkiji film, opušteniji i s boljim glumačkim izvedbama. Tako to ide kad radite materijal koji ste već obradili i znate koje su bile mane u prvom pokušaju (hej, volim ja Rio Bravo, ali da ga krase drvena režija i drvene glumačke izvedbe, krase ga) te ih tako malo popravite. Ali, ujedno, nastavak ima i jednu malu manu. Koju, pitate? Pročitajte ovo do kraja, bit će spomenuta jer tko je vidio odmah sve otkriti na početku. Sad se pitate zašto bi ovo uopće čitali do kraja, zar ne? Tri razloga. John Wayne. Robert Mitchum (o kojem sam se bogami raspisao u zadnje vrijeme). I James Caan. Tri razloga su pred vama. Sada dosta o tome, idemo malo na radnju filma.

U nekom malom vestern gradu, jedan tip, revolveraš Cole, pomaže prijatelju šerifu Harrahu u riješavanju malih problema. Nakon toga odlazi svojim putem, ali negdje na tom putu, par mjeseci kasnije, doznaje da mu je frend postao cuger (radi ženske, radi čega drugog) te da nema šanse da uspije spriječiti veliki revolveraški showdown obližnjih stočara. Pa se Cole odluči vratiti i pomoći frendu, a na putu pokupi i novog frenda znanog i kao Mississippi. Prvo što moraju napraviti jeste srediti frenda šerifa da može stajati na nogama, a onda mogu krenuti u ljuti boj za pravdu. Ima tu svega pomalo, od humora, do obračuna, pa čak i malo ljubavnih iskri tako da nitko ne bi trebao biti uskraćen za nešto. Ono što je važno…

El Dorado u nekim dijelovima priče djeluje kao identična kopija Brava, počevši od pijanog lika (iako su Wayne i Mitchum zamijenili uloge, pošto je Wayne u Rio Bravo bi čovjek od limene zvijezde) do mladolikog lika (a odmah izrazito glasno naglašavam kako je James Caan puno bolji izbor od Ricky Nelsona) do tijeka radnje. Tako je pretraživanje ulice i sukob u salunu (gdje nacugani Mitchum povrati kredibilitet) identičan onom u Rio Bravu, a ima poveznica i sa gradskim zatvorom kao posljednjim utočištem. Izmjene su sljedeće. Waynov lik počeo je malo zbijati šale na vlastiti račun, ili na račun vlastitih godina, te ima problema s pokretljivošću. Caanov lik dobio je puno više prostora za djelovanje, a dodana mu je i ljubavna priča (jerbo su Wayne i Angie Dickinson u Bravu bili malo smiješni) koja djeluje prirodno. Režija je puno preglednija i opuštenija, humor jednostavniji i stvarno je smiješan (iako pripada onim god old days vesternima) a sporedni lik imenom Bull nije ni pola tako iritantan kao što je bio Stumpy u Rio Bravu. Mitchum je glumčina kakva Dean Martin nikad nije postao, ali njegova transformacija iz cugera u opakog revolveraša je slabija nego tamo, ali to je možda zato što ovaj lik nije dugogodišnji cuger već rekreativni, tek par mjeseci. Sjećate se spomenute mane? Ona je na samom kraju. Završni je obračun pomalo mlak. To je problem jer su negativci stvarno dobro prezentirani, a i izgrađivanje napetosti nije pobacilo te se ne može osjetiti da nedostaje koji metak više da to bude baš u skladu s cijelim filmom. Svejedno, radi se o punokrvnom vesternu kakvi su prije žarili i palili, pa čak i ako se pojavio u sami sumrak klasičnog puškaranja, još uvijek je dovoljno atraktivan da može bez muke zauzeti mjesto uz izvornik. Recimo drugo, po samoj kvaliteti, ali realno, može i prvo radi opuštenije izvedbe.


IMDb

Trailer

Koliko vam je poznato ime David Morell? Ništa? Nema problema, većini ljudi je nepoznat (osim ako niste zagriženi čitatelj knjiga) no radi se o tipu kojeg poznajete htijeli vi to ili ne, barem njegovo nedjelo koje ga je proslavilo. Čovjek je, naime, napisao First Blood, koji je par godina kasnije postao prvi dio franšize o vijetnamskom veteranu Johnu J. Rambu. Prije nego kažete, čovječe, pusti nas da vrisnemo, riječ o jako kvalitetnom piscu koji slovi za jednog od inteligentnijih u branši te povezati njegovo umijeće i domet s Rambom bila bi pogreška. Opus mu je pun romana koji kombiniraju akciju, napetost, špijunažu i sve ostale zabavne stvari koje se danas vole popularno nazivati techno-triler. Ako ga usporedite s Robertom Ludlumom, nećete puno pogriješiti jer dijele neke sličnosti u nekim romanima. Zanimljiva stvar, filmski svijet ga baš i nije nešto posebno mazio, točnije, kao da ni ne postoji. Osim Ramba (koji je poprilično iskrivljen u odnosu na roman) u osamdesetima je izašla i miniserija koja je u našim krajevima bila prevedena kao Bratstvo Ruže, što je, iznenađenje, iznenađenje, i točan prijevod, a obično je možete pronaći na listama onog najboljeg što su 80-te u pogledu mini serija mogle ponuditi. Istina ili ne, prepustit ću to vama na odluku. Ja sam ovdje da vam kažem koju o seriji.

Nastala je u odijeku promjena koje su zahvatile špijunski žanr (ustvari, roman je nastao, ako ćemo iskreno) i vidljiv je utjecaj srodnika The Bourne Identity (još jedna serija koja jednostavno umire da dođe na ove stranice) jer špijuni više nisu depresivni tipovi skriveni u mračnim prolazima već odmetnute jedinke koje imaju sposobnost i umijeće da postanu izrazito neugodne i opasne jedinke, pogotovo jer se počeo ponavljati motiv izdaje među vlastitim redovima. Bond i ostali likovi doživljavali su jednu određenu krizu vlastite postojanja (i radi toga jer je Roger Moore postao deda) ali povremeni bljeskovi kreativnosti znali su biti itekako zapaženi. Također, svjetska dominacija otišla je u nepovrat arhive prošlosti (ni trenutka prerano) i njihova mjesta su počela popunjavati tajna društva, mračne organizacije, špije koje su sve samo ne klasični špijuni… shvatili ste, ne? Globalna promjena. U toj novoj atmosferi postoje i dva brata, Romul i Rem, dva siročića koje je odgojio top tajni agent u dva jako sposobna i jednako tajna agenta. Problem se pojavljuje kad jedan brat na neki bizaran način uspije zeznuti rutinski posao, a drugi navodno počini ubojstvo u utočištu za agente (gdje je nasilje zabranjeno). Njih dva pronaći će se u bijegu ispred nekoliko tajnih organizacija (KGB, CIA, NSA, SDP, HDZ… birajte) bez pravog motiva tko bi mogao stajati iza namještaljke ili zašto im je uopće smješteno. Ali, dečki neće sjediti skrštenih ruku, dapače, bit će to potjera u pravom smislu riječi, puna akcije, misterije, izdaje i intrige. Znate već, sve dobre stvari koje takve serije čine zanimljivim.

Serija je, kako rekoh, nastala u vrijeme kad su tajne organizacije dožvljavale opasnu rekonstrukciju, ali i sami televizijski program. Više usmjereniji akcijski serijali doživljavali su opasan procvat na malim ekranima (Miami Vice, Crime Story) a ono što je bilo dobro policajcima (jerbo su oni prvi započeli pucnjavu) moglo je vrijediti za sve ostale. Zato Bratstvo… ima finu količinu fizičke, kao i pirotehničke akcije, te baš i ne ostavlja dojam nečega što je bilo popularno u 70-ima, ali ni onoga što je proslavilo Bonda, pa čak i Mission Imposible (mislim na seriju, ljudi, seriju) jer odiše svježinom, kao i realnošću. Naravno, to vam je uzalud trud ako nemate žicu za špijune, tajne organizacije i slično jer ovo je usmjereni materijal, nije za svakoga. Štovaoci klasike tipa John Le Carre bit će razočarani, ali neki malo mlađi klinci mogli bi doći na svoje jer akcija 80-ih, tako često ismijavana radi svoje nerealnosti i sklonosti pretjerivanju, znala je biti itekako umjerena i intrigantna, ali samo ako je dolazila u kompletu s pametnijom pričom. Tu sad dolazimo do sivog područja. Iako serija ima radnju, ne čudite se ako se tokom gledanja zapitate tko tu koga jer to bila i bit, stvaranje malo zdrave paranoje, a možda se pokoji put zapitate i zašto da bude jednostavno kad može biti komplicirano. Prebrodite to, i ne postavljajte pitanja na koja vam odgovor ionako ne bi ništa značio, tako je kako je. Tko je vidio da se sve pojasni o tajnim organizacijama, čak i kad su špijunskog porijekla.

Znači, sad kad sam vam rekao zašto je ovo dobra serija, red je da vam kažem i radi koga je postala tako gledana. Robert Mitchum stoji kao glavni na naslovnoj špici, ali to baš i nije tako (jedan je od glavnih likova) i nije na odmet primijetiti kako je čovjek plodnu filmsku karijeru zamijenio za plodnu televizijsku karijeru (Rat i Sjećanja, itko?) te je ovo bio jedan nastup u kojem se i nije nešto posebno potrgao od glume, ali je bio takva glumačka pojava da je i bez glume znao privući gledatelje. Peter Strauss je u USA nešto kao jako poznato televizijsko ime (ekvivalent našem Goranu Grgiću) koji nije tako dobar u onome što radi, ali je opet dovoljno dobar da bude korak ispred netalentiranog krda koje kaska za njim. I za kraj, ali nimalo najmanje važan, David Morse. Danas je čovjek jedan veliki glumački laf, ali već iz početaka je vidljivo da se tu ne radi o glupoj sreći. Smiren i pouzdan, već je onda naznačio kako će od njega biti nešto. Ironično, ima i najmanju ulogu od glavnog trojca, no kad ste maher, ni ne treba vam previše prostora da se dokažete. Priča je možda mjestimično prerazvučena, režija isto tako zna biti drvenkasta, ali to su old days, kad je bilo važnije ispričati priču, a ne napraviti turističku razglednicu bez sadržaja.  Imate višak slobodnog vremena i niste u raspoloženju za nove filmove? Evo vam odgovora. Tri sata, 4 epizode (ili dvije po sat i pol) i svi problemi su riješeni.


IMDb

Trailer

Prije već oho-ho vremena kolega Dragonrage je u svojoj Blast… rubrici predstavio jedan zanimljivi retro naslov za kojeg sam znao već od prije, ali kojeg nisam nikako sjeo i pogledao u komadu, s punom pažnjom, što bi se reklo. Ali sam nekako u isto to vrijeme sjeo i zapisao dojmove o jednom sličnom uratku pod nazivom Black Rain, a kad govorite o ovom drugom, ne možete ne spomenuti ovaj prvi i vice versa. Zašto? Osim što dijele glavnog glumca, Takakura Kena, pojmove istok susreće zapad, dva filma dijele i neke jako očigledne sličnosti (pod čime mislim da je Ridley Scott malo pokrao slavni prethodnik po pitanju identičnih scena) ali u konačnici dva su konačna proizvoda dijametralno suprotna po pitanju kvalitete. Ne shvatite me krivo, Crna Kiša dobar, zabavan i posve OK film, ali je ujedno i čisti Holivudski bullshit jer s realnim prikazom japanske kulture ima isto toliko koliko i ja s istraživanjem tamne strane Mjeseca. Tamo jedan gajin (stranac) mora cijeloj japanskoj policiji pokazati kako se riješava slučaj tako što će se ponašati kao loose cannon? Aha, svakako. The Yakuza je pak suprotni primjer toga. Radi se o filmu koji je jako inteligentno predstavio japansku kulturu, poštujući je i prilagođavajući glavnog lika (Amerikanca) situaciji u kojoj se nalazi. Zadržao je izravnost njihovih pravila, ne osuđujući ih (iako nam mogu djelovati glupo) bez da pokušava pojasniti, jednostavno nam pokazujući kako funkcionira jedan posve drugačiji svijet.

Priču otvara razgovor između nekoliko japanskih kriminalaca o tekućim poslovima, nakon čega upoznajemo Harrya, amaerikanca koji je dobar komad svojeg života proveo u Japanu, gdje je doživio ono što se obično naziva najbogatijim iskustvom svojeg života. Kako je Harry nešto kao ekspert za tamošnju kulturu, frend ga angažira da se vrati tamo i pokuša vidjeti što može napraviti po pitanju otete frendove kćeri. Harry to i napravi, ali povratak u Japan znači i susrete s nekim ljudima koji su u dobu dok je tamo živio ostavili duboki trag u njegovu životu, djevojku Eiko (sada već odrasla žena) i njezinog brata Kena, tadašnjeg, a sada bivšeg člana yakuze koji ima potrebno znanje da pomogne Harryu. Njih dvojica, posve neobičan par uspiju izvući kćer Harryeva prijatelja iz ruku otmičara, ali to je tek početak problema koji će taj događaj pokrenuti, a razriješenje će ovisiti o tome koliko su njih dvojica različiti, tj. slični u pitanjima časti, odanosti i međusobnog poštovanja.

The Yakuza je film koji drugačijoj kulturi prilazi s povećim poštovanjem, bilo da se radi o nasilju, bilo da se radi o pravilima života. Pristup je promatrački, Harry je taj promatrač i mi kroz njegove oči gledamo, slušamo i shvaćamo ono što drugi likovi pojašnjavaju. Redatelj Sidney Pollack ni u jednom trenutku ne svija pravila kako bi odgovarala američkoj publici, a još manje pretvara cijelu japansku kulturu u skupinu idiota koji samo čekaju da se pojavi stranac da im pojasni neke stvari (što radi Scott u Crnoj Kiši). Japanska kultura jedna je od najstarijih i najintrigantnijih koje postoje, što se osjeti u filmu, čak i onda kad se na ekranu ne događaju pojašnjenja već akcija. Akcija, već kad sam kod nje, je pristojna (iako možda malo drvenkasto režirana) i za sve one koji očekuju da će će veliki Mitch razriješiti stvari svojim postupcima, gledate pogrešan film. Robert Mitchum, veliki glumac, veliki zločesti dečko Holivuda (koji jednog Michaela Douglasa pojede za doručak) ovdje je nevjerojatno uvjerljiv lik i to smireni lik. On je netko tko je živio ondje, zna pravila i sudjeluje u svemu, iako ispada da je tek podrška odličnom Takakura Kenu (koji je Crnoj Kiši igrao skoro pa identičnu ulogu i gdje je opet pojeo američki cast bez da se oznojio) za kojeg vam je kolega Dragonrage već napisao da je svojedobno bio nešto kao istočni Clint Eastwood. Njih dvojica nisu klasičan buddy-buddy par (što je dobro) a scenarij im obojici pruža priliku (kao i gledateljima) da vide dva različita pristupa rješavanju problema. Mitch tako svoje dugove razriješava s zapadnjačkim dijelom problema, koji je gotovo pa kaubojski, dok Ken istočni dio problema, koji je prava posveta klasičnim samurajskim filmovima. I to fukcionira bolje nego bi mogli pomisliti na prvi pogled jer dodaje na raznolikosti i dinamici. Teško da se moglo i promašiti s scenarijem kojeg su složili vrsni profesionalci Paul Shrader (Taxi Driver) i Robert Towne (Chinatown) a koji su potegli dodatnu milju u istraživanju da dobiju potrebnu autentiku, što je danas gotovo pa izmrla vještina (vidjeti Crnu Kišu kako prikazuje neke stvari) koja je nekad bila osnova dobrog scenariste. Režija je pregledna, smirena i upečatljiva (ali to je već zaštitni znak Pollacka) i konačni je proizvod zanimljiv film, za kojeg se može reći da ostavlja pun dojam, te čak ne djeluje ni zastarijelo iako već broji 40 godina na svojim leđima. Utjecaj? Pogledajte završnice Crne Kiše i ovog naslova, oproštaji na aerodromu su gotovo identični, kao i neke od scena (razgovor u školi za Kendo, npr) što samo potvrđuje pravilo da mali autori posuđuju, a veliki jednostavno kradu. Ako vas zanima film o drugoj kulturi, a da nije dokumentarni, skromno bih preporučio ovaj naslov. Zato što je dobar, pod broj jedan, i zato što je već postao zaboravljen, pod broj dva, a dobre stvari ne bi smjele biti samo tako zaboravljene. To bi bio broj tri. Domo arigato svima koji su ovo posve slučajno pročitali.


IMDb

Trailer

Nakon što sam imao izlet u visoku produkciju, vrijeme je da se malo vratim u područje gdje se bolje osjećam. Privatni detektivi, muškarci koji nose šešire, zgodne i tajanstvene dame, slučajevi koji su sve samo ne jednostavni, nesposobni policajci i poprilična gomila macho spike kao i off naracije, sastavnog dijela svakog poštenog filma koji uključuje privatne dekstere. Ekranizacija još jednog romana Raymonda Chandlera s detektivom Phillipom Marlowom već mi je dugo stajala na listi za gledanje, možda čak i predugo, no kako sam upao u malu neinspiraciju što uopće pogledati, nekako se istaknuo na vrhu gomile. Inače sam slab na dekstere koji nose šešire i rade za kikiriki jer pripadaju davno zaboravljenim filmskim vremenima, podjedanko tako i zanimljivijim. Jer, koliko to zvučalo banalno, izvedba je bila u drugom planu, priča je ta što se cijenilo, pa iako je Marlowe pomalo zastario kao lik i sami filmovi danas znaju izazvati osmjeh na licu, još uvijek imaju ono nešto što mi ih čini zanimljivim. Također, ovdje je jedan od najkvalitetnijih glumaca svoje generacije odigrao svoje prvo pojavljivanje kao Marlowe, što je plus samo takav. E, sad, ovisi jeste li kalibrirani na staromodne detektivske priče i šmeka te li uopće dekstere koje svi mlate. Jer ako niste, slobodno možete preskočiti ostatak teksta. Ali, ako jeste, dobro došli u Los Angeles pedesetih godina prošlog stoljeća, zabavno je mjesto za posjetiti… barem preko televizijskog ekrana.

Marlowe, vječni cinik i čvrsti momak s dozvolom za privatnog detektiva, dobije neočekivani posao od tipa koji je građen kao trokrilni ormar – da pronađe žensku imenom Velma. Taj div je nije vidio šest godina (malo je gulio kaznu u zatvoru) i nije baš čovjek od velike inteligencije, sve što mu je na pameti jeste njegova Velma. Marlowe nakon niza susreta s nekoliko čudnih individua napokon i pronađe dotičnu, ali smještenu u sanatorij i izvan stvarnosti. Okreće se drugom poslu, koji jednako tako krene loše, no otkrije dvije stvari. Njegova Velma nije Velma, a drugi slučaj povezan je s prvim. Pojavljuje se tu i nekoliko loših momaka koji žele ubiti Marlowa, onog diva s početka priče, pa je tu i nekoliko zgodnih ženskih lica koje vole izbaciti noge u prvi plan, nekoliko mutnih bogataša… cijeli paket noir detalja. Razriješenje slučaja? Napeto, ali za to pogledajte film.

Robert Mitchum je kao stvoren za ulogu Marlowe, grub i sirov oko rubova, cinik po prirodi, grub po ponašanju, s pripadajućim zanimljivim licem. Pomalo kao Bogart, ali s uvjerljivijim ponašanjem. Karakterizacija ovdje ne igra nikakvu ulogu, Marlowe je skup hard boiled detalja (jednako kao i klišeja) te zanimljivost njega kao lika poprilično leži na glumcu koji ga igra. Sporedni cast je isto tako zanimljiv, počevši od Charlotte Rampling, koja igra klasičnu ulogu zavodnice i opasne žene, no koja jednako tako osim dobrog stasa i jake sličnosti s Lauren Bacall baš i nije ponudila nešto posebno. U sve to zalutao je i jedan Sly Stallone kao filmski početnik (zanimljiva trivijalnost da je i Arni zalutao kao filmski početnik u drugi film koji ima Philipa Marlowa za centralnog lika) i ima točno dvije scene, ne izgovori ni jednu riječ, ali uspije ubiti nekoga – početak karijere samo takav. Što se tiče samo filma, to je stara škola i to ima svoje dobre strane. I loše strane. Priča se raspetljava tako da vas uvuče u radnju, ali način snimanja je malo prestatičan, zna biti čak i zamoran te ako niste skloni interakciji među likovima kao glavnom adutu privlačnosti, bit će vam dosadan. Off naracija ima štimung klasičnog noira filma, ali zna biti i nepotrebna jer kad Marlowe počne slagati maštovito složene riječi brzo shvatite da ne govori ništa važno. Preporučit ću vam ga i neću. Par glumačkih legendi, dobra ekranizacija, dobra priča i mane koje sam spomenuo – sami odaberite želite li uložiti ili izgubiti vrijeme.