Archive for the ‘Robert Shaw’ Category

Black Sunday (1977)

Posted: 10 ožujka, 2014 in Akcija, Ekranizacije, Robert Shaw, Thriler

black_sunday domingonegro7705 91bdJcHGgIL._SL1500_

IMDb

Trailer

 

Zanimljivo je kako stvarnost ponekad kopira umjetnost. Teroristički napadi. Događali su se stalno, diljem cijelog svijeta i velika većina nije uopće marila za njih. Jedini pravi odjek dogodio se kad su palestinski teroristi napali olimpijsko selo i poubijali izraelske sportaše. Onda je dosta ljudi shvatilo kako nešto nije kako treba. Naravno, i dalje je to bilo razmišljanje teroristički napadi se događaju drugima, ali onda smo 90 i neke dobili prvi napad na Svjetski Trgovački Centar – i nitko ga nije shvatio zaozbiljno. Mislim, postoji ta određena slika takvih ljudi; zapušteni, bradati fanatici s turbanima koji će napraviti svašta. Nemaju oni sofisticiranosti da izvedu pravi napad. Sve dok nisu parkirali nekoliko putničkih aviona u isti taj Centar i napravili hrpu ruševina. Odjedanput se Amerika našla u centru rata protiv terora, zaboravivši kako se slične stvari događaju već desetljećima. Doduše, ideologija je bila jasnija jer napad na WTC je samo prizivanje pažnje, kapitalistička zemlja prepuna bogatstva i slične parole kojima se terorističke ćelije bodre dok računaju na odlazak i u raj i onih nekoliko desetaka djevica koje čekaju samo na njih. Palestinci i Izraelci ratuju oduvijek, čak i ja znam za to otkako sam bio kikić u pelenama, a izraz ”tu je kao u Bejrutu” ste valjda svi čuli jednom u životu. Pojas Gaze spominje se jednako toliko dugo koliko i  to da je Mossad najzajebanija organizacija na svijetu. I oni to jesu, uistinu, ali njihove čarke nikad nisu baš dirale svijet, a ako jesu, onda je to bilo u stilu neka se više poubijaju i neka bude mir. Sve do olimpijade u Munchenu. Tada je to počelo prelaziti njihove male granice i počinjalo biti globalna zajebancija u kojoj ljudi ginu. Ipak, Amerika s tim nije imala veze, ma koliko ih mi voljeli kritizirati. Oh, jesu oni podržavali Izrael, ali napada na njihovom teritoriju (zemlji hrabrih i odvažnih) nije bilo. Sve dok pisac Thomas Harris u minhenskoj olimpijadi nije vidio inspiraciju za svoj debitanski roman. Kako će ispasti, čovjek je ispao kao prorok (Tom Clancy još više – kod njega se avion zabije u zgradu Kongresa) a filmaši vole svježe i originalne stvari. Što nas dovodi do današnjeg filma. O čemu je točno riječ?

Ako vam se na trenutak učinilo da prepoznajete ime Thomasa Harrisa to je zato što je čovjek nakon ovog romana prešao na pisanje serije o Hannibalu Lecteru. Red Dragon, prvi iz te serije, drži se za jednim od najboljih ikad napisanih romana o serijskim ubojicama, ali to ne iznenađuje previše jer je Harris uzeo stvarne likove i napravio svoju fikciju. Njegov roman prvijenac nije ništa lošiji po tom pitanju, riječ je o korektnom romanu, dobrog tempa i zgodnih likova, ali u vrijeme nastanka držali su ga za popriličnu znanstvenu fantastiku – napad takve magnitude zasigurno se ne može odigrati na američkom tlu. Doduše, bilo je nezadovoljnih veterana iz Vijetnamskog rata i neki od njih su sigurno razmišljali da nešto naprave, ali glavni lik Mike unikat je po tom pitanju. On vuče prave ratne traume jer je proveo 6 godina kao zarobljenik, ostavila ga je žena, društveno je nefunkcionalan i željan ostavljanja traga iza sebe. Način da to ostvari, da parkira promotivni cepelin na put stadion ljudi i aktivira bombu kućne radinosti koja bi bez muke poubijala 80 tisuća ljudi, onoliko koliko će se okupiti na finalu famoznog Super Bowla. Plan bi bio savršen da se u pozadini ne nalazi Kabakov, izraelski profesionalac, nemilosrdni lovac na teroriste koji ne odustaje samo tako od cilja da uhvati onog koga lovi.

Kad bih htio malo pretjerivati, rekao bih da je Harris kao pisac jako dobar istraživač novih područje. Prvi je upotrijebio serijske ubojice kao inspiraciju, a kako stvari stoje, prvi je upotrijebio i teroriste, tj. planiranje terorističkog napada kao inspiraciju. Nije da nije bilo terorista na filmu, prije ili poslije, ali ovdje nije ležište toliko na samom teroristi koliko na detaljno, gotovo mikroskopskom planiranju samog čina. To je ono što ustvari izaziva i povećava faktor jeze jer plan je stvarno…pa, jeziv. merički Super Bowl velika je predstava i velik događaj u njihovom sportu i detonirati ondje bombu užasna je pomisao i bez da to netko napravi. Harris stvari začinjava i stvarnim stvarima. Organizacija Crni Oktobar kriva je za napad i pokolj u Munchenu, a ovdje rade istu stvar, iako, da baš ne bude direktno upiranje prstom, glavni krivac je ustvari Amerikanac. Tu Harris ipak malo uvlači svoje oštrice jer anti-junaku ne daje izravne političke motive već one obične; čovjek je nadrkan na USA vladu zbog Vijetnama i svega ostalog. Crni Oktobar samo je prikrpeljen koji sve to koriste za svoje ciljeve. Ono što vrijedi u cijeloj priči jesu nastupi glavnih aktera, na suprotstavljenim stranama. Robert Shaw i Bruce Dern. Jedan je slika i prilika čvrstog Mossad agenta, veterana i profesionalca kojemu je sve to jurcanje po svijetu dozlogrdilo, a drugi je savršena preslika nestabilnog luđaka koji samo želi ostaviti svoj trag. Njih dva znaju glumiti, stvaraju dva uvjerljiva suprotstavljena lika i svaki dodaje karakteru samim pojavama. To je dobra stvar jer film je predugačak, skoro 2,5 sati i dobar dio toga otpada na istragu, planiranje i razgovore, dok posljednjih pola sata ima napetost koja se može rezati nožem. Recimo da ne uzima prečace u pripovjedanju, ali da jedan ili dva ne bi naškodila, malo zbog dinamike priče, malo zbog same radnje. Tehnička strana je dobra, ali malo zapne na dijelu kad cepelin pogodi stadion (sama utakmica je prava, snimljena za vrijeme trajanje prave) gdje se vidi upotreba minijature, no to je sitnica naspram zračnih snimaka kad junaci helikopterom napadaju cepelin. Film baš i nije postigao zavidni uspjeh u kinima, jednako kao i roman, ali to nije zato što je loš već zato što je sama ideja takvog napada na američkom tlu bila apsurdna dok je danas to više-manje stvarnost, čime mu je i kredibilitet podignut. Malo predugačak, ali zato vjeran realnom prikazu stvari, potpomognut s dva jaka glumačka imena i još bolje postignutom napetošću, Crna Nedjelja može bez muke ići pod najbolje trilere sedamdesetih te ga vrijedi pogledati čak ni ako ne šmekate terorističke radnje previše.

1655245,KGA8kuoMlRTexsKB8MiJpZYSkXPJlDG_aSjZB2NyY5et5nv32EGTV6zGRHbiSj4J6iXr2vhUzGnCwmhp5HRNsQ== 1655246,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 1655247,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 1655249,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 1655250,6iGnVQeFyzFlzpCT75_5xujK6tP8G8ttg77ULNENDHqNLCuMe9dOulg7+qzq9tJ7WroLIafwPOXqaJEsd2LS4Q== 1655251,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1655252,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1655253,_HybAW8WDKT_SBO5Nu3B2t69NyDPIPpYKAFvaNkfZj0MnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 1655255,_HybAW8WDKT_SBO5Nu3B2t69NyDPIPpYKAFvaNkfZj0MnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 1655258,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ==


IMDb

Trailer

 

I, tako, prelistao sam malo ovaj svoj mali blog i shvatio jednu osnovnu stvar: pisao sam o svemu i svačemu, ali ne i o dokumentarnim filmovima. Iz nekog razloga sam ih izbjegavao spomenuti, ali kad bolje razmislim, i to je dio filmskog svijeta, pa nema smisla da ih zaobilazim kad već mogu ponuditi isto tako zanimljivog materijala kao i filmovima, ako ne i više. To ”više” možda ne znači svakome isto, ako ste jedan od onih koji ne preferiraju filmske dodatke, filmske trivije, filmske anegdote onda vam dokumentarni filmovi neće značiti (koji su povezani s određenom temom, ne) neće značiti ama baš ništa, kao ni ono što vam mogu ponuditi. Što se tiče informativne strane, oni bolje napravljeni uradci znaju i te kako iznenaditi, čak i ako mislite da znate sve. Kako sam ja jedan od ponosnih vlasnika originalnog izdanja romana Petera Benchleya, pa i samog filma koji je nastao po tom romanu, bio je red da nekako zaokružim cjelinu jednim malim tekstom i o samim Raljama. Doduše, neću pisati o samom filmu, hvala lijepo, tu su puno veći profesionalci rekli sve što se može reći, ali pokušat ću izvući koju sitnicu za vas koji slučajno pročitate ove redove. Tek toliko da imate što čitati.

Dokumentarac je prvenstveno namjenjen onima koji film Jaws poznaju bolje nego vlastiti džep (vjerujem da takvih ima dosta) i u njemu ima riječi i… svemu. Doslovno svemu. Od romana po kojem je nastao i iskrenog priznanja samog Benchleya kako uopće nije vjerovao da će postići ikakav uspjeh jer A) bio mu je to prvi roman i B) govori o velikoj ribi, što samo po sebi nije trebalo nikoga zanimati. Roman se razlikuje od filma, ponajviše u tome što je izbačena mala pod radnja o tome kako žena šerifa Brodya (Roy Scheider) ima malu avanturu s Matton Hooperom. (Richard Drayfuss) To je Spielbergova ideja jer nije želio da film ima nekakve seksualne kontroverze (u romanu postoji vruća krevetska scena) te je također želio da Hooperov lik preživi, što se u samom romanu nije dogodilo. O, da, u romanu ga ne dignu u zrak već se Bruce zaplete u mrežu i otpad od tonuće Orce i stane s kretanjem (što u konačnici znači i smrt). Hopper i Brody su nešto kao gadni neprijatelji u romanu, za razliku od filma. Iskreno, roman je puno mračnije atmosfere nego film, ponajviše radi likova koji su, da oprostite na mom francuskom, posve u kurcu. Moving on.

Naslov dokumentarca ustvari je geg koji se odvijao u stvarnosti. Bruce u stvarnosti jedva da je radio. I kad je radio, nije radio. Ono što vidite u filmu gotovo su svi kadrovi kad je ustvari radio. Dreyffus duhovito opisuje situacije gdje se na setu iz voki-tokija stalno čulo da pas – ne radi. Riječ-dvije ima i John Williams, slavni autor ta-ta-ta-tam glazbene teme, koji je htio da glazba bude gola osnova, te su je mogli koristiti čak i kad su snimali prazno more (film je uistinu snimljen na otvorenom moru, što je bila, khm, riskantna igra čak i u ono doba) jer su morali pažljivo birati kadrove s Bruceom kako bi što uspješnije iskoristili njegovu…ne funkcionalnost. Naravno, sve to nije moglo proći bez osvrta na financijeski uspjeh, kako se uopće počelo stvarati doba blockbustera, uz ugodne komentare svih uključenih (dokomentarac je snimljen u doba dok su svi sudionici još uvijek bili živi) te kako je uspjeh utjcao na sve njih. Također, doznat ćete i neke sitnice vezane uz stvari koje su se pojavila na filmu (recimo da Orca brod nije potonuo jer je to bila kopija stastavljena od par šperploča dok je pravi brod postojao još dugi niz godina u Univerzalovom studiju) a čut ćete i neka jako poznata redateljska imena kako govore o utjecaju filma na njih. Uglavnom, cijelo čudo svega (u jednom dijelu se vide razni plakati iz inozemstva i tu je srpski kao ”Ajkula”) o svim mogućim aspektima filma. Mane su… pa, nema ih baš. Naravno, svi hvale svakoga, ali ne pretjerano, dijelovi su OK, kratki, ali informativni i jedino o čemu zadovoljstvo ovisi jel vas uopće zanimaju sve te sporedne stvari.

The Deep (1977)

Posted: 20 prosinca, 2011 in Avantura, Ekranizacije, Robert Shaw, Thriler

IMDb

Trailer

Uvijek mi je zanimljivo kako započinje eksploatacija nečijeg rada kad se slučajno proslavi. Danas je to postalo drastično, filmovi se režu na dva dijela (posebice ako se radi o posljednjim nastavcima nekakve sage) kako bi se izvukao svaki cent dostupan na tržištu, marketing je takav da likovi i autor dotičnog djela iskaču iza svakog ugla, više ne možete ni ulicom prošetati da vam na glavu ne padne nekakva reklama u vezi proizvoda koji se prodaje (kupite mobitel kakav koristi Eddy Cullen, ta-da). To nije stvar današnjice, da se razumijemo, to postoji od pamtivijeka, još od dana kad se Clark Gable pojavio u jednom filmu bez potkošulje, pa je dotičnom predmetu drastično pala prodaja (pa se opet popela kad ju je navukao Bruce Willis) no oni pošteni pokušaji kapitaliziranja nečije popularnosti znali su završiti čak i dobrim stvarima. Poznato vam je ime Peter Benchley? Ne? On vam je u sedamdesetima jedno vrijeme bio ono što je danas Stephenie Meyer (samo što je Benchley, za razliku od dotične, bio i dobar pisac) jer nakon što je Spielberg 1975 izbacio svoje Jaws te napravio masakr na box officeu, Benchley je postao tražena roba za ekraniziranje. To je bila dobra stvar pošto je onda bio na početku karijere i imao je ideja radi kojih je i prodavao romane u milijunskim nakladama. Kasnije više nije bio tako dobar jer su mu radovi bili svi na isti kalup (ogromna genetski uzgojena ribetina/neman/čudovište koje ždere ljude) ali nakon Ralja, sljedeće na spisku za ekraniziranje našla se i Dubina. Naravno da se očekivalo ponavljanje uspjeha Ralja (do kojeg, naravno, nije došlo) te je njegovo ime bilo važnije u reklami nego glumaca koji su igrali u njemu, no lagao bih kad bih rekao da se radi o lošem filmu.

The Deep u svojoj cijelini spaja rasni avanturistički film, triler, misteriju, nešto malo akcije, a čak se našlo mjesta za malo vudua. Nije to ni blizu tako uspješno spojeno kako se čini, zapinje na par mjesta više nego bi trebalo, no jednako tako se osjeti ambicija da ne bude pretvoren u običan klon Ralja (s kojim su ga stalno trpali u isti koš). Mladi par ronilaca, Gale i David, nalaze se na medenom mjesecu/godišnjem negdje na Bermudama te kao što dolikuje rasnim turistima, bacaju se na ronjenje i istraživanje. Obilazeći olupinu iz drugog svjetskog rata, Gale doživi bliski susret s nečim velikim (ribetinom koju vidimo tek kasnije u filmu) ali usputno pronađe dvije stvari; stari španjolski medaljon i moderniju ampulu morfija. Zaintrigirani, odlaze do lokalnog sakupljača umjetnina, koji ih informira kako su naišli na nešto vrijedno – tamo gdje vrijednog ne bi trebalo biti. Ali, da ne bude sve sjajno, tu su i lokalni dileri koje zanima morfij iz olupine. Kako će se lov na drogu i lov na blago spojiti? Jednostavno. Vojni brod potonuo je točno na ostatke španjolske galije te da bi došli do drugog, trebaju proći kroz prvi. Da ne bude dosadno, tamo leži cijeli oružani inventar bombi, a živi i jedna big ass murina koja voli jesti ljude, tek toliko da ne bude dosadno.

Danas se općenito prigovara filmovima da previše polažu na vizualno, a premalo na sadržajno te da je CGI postao iritantni dio svakodnevice s kojim se mora živjeti jer se drugačije ne može ispričati priča. Ni to nije dio svakodnevice, počelo je to puno prije samo što nije bilo ekstremno kao danas (čitaj svaki drugi film) te je The Deep dio tog malog društva koji je više polagao na lijepe kadrove nego na rječnik kojim će predstaviti likove. Ali, to nije loša stvar. Radnja se ionako odigrava pod vodom, skoro 70 posto radnje je potopljeno, te su kadrovi olupine i stvari u njoj dočarani realistično, znaju oduzeti i dah, a pripomažu pri uživljavanju u uzbuđenje love na blago, te stvaraju osjećaj mističnosti i neistraženog područja. Na kopnu priča zapinje jer likovi su nerazrađeni, a ubacivanje trilerskog dijela ne ispada uvijek najsretnije rješenje (iako, vjerujem, da to u romanu izgleda bolje) te dovodi do krivudanja radnje. Glumački je popunjen poznatim imenima (iako je Nick Nolte onda bio na početku karijere) ni nitko od njih nije izveo nešto posebno upečatljivo, ni za dugo sjećanje. Jacqueline Bisset dobila je ulogu da izgleda dobro i taj je dio odradila savršeno (gotovo je zabavna činjenica da je film imao problema sa cenzurom jer joj je majica u par navrata djelomično prozirna) a Robert Shaw je, nakon Jaws, u radnu knjižicu upisao još jednu Benchleyvu ekranizaciju, s tim da je odigrao zamalo identičnu ulogu kao i tamo – iskusnog morskog vuka (s puno boljim izgledom) koji zna sve trikove, tajne i fore u vezi podvodnog posla. Zaključak – nitko se nije maknuo dalje od skice.

Ali film uspijeva napraviti atmosferu iščekivanja, ima sasvim pristojnu dinamiku, pregršt vizualno atraktivnih scena, a sporedna je stvar da je nastao na osnovi stvarnih događaja (minus morfij i negativci) te radi toga ima ono nešto što ga čini jednim od boljih avanturističkih filmova koji za radnju imaju lov na nestalo blago. U vrijeme premijere nije napravio neki ekstra učinak na blagajni (iako je bio daleko od flopa) i uz malo kontroverze (što napravi jedna providna majica) nestao je s radara, no nikad posve. Danas ima jedan mali kultni status, ocjena mu je porasla, a inspirirao je i jedan remake (Into the Blue) – što je, kad se zajedno uzme, uspjeh.  Velika bogatstva leže na dnu mora i da bi ga pronašli treba znati samo jednu stvar – gdje početi kopati. Ako već niste u stvarnosti skloni podvodnim avanturama, onda barem možete ublažiti zimu naslovom u kojem iste nema.


IMDb

Trailer

 

Moram Vas pitati tri stvari. One – jeste znali iz kojeg je filma Tarantino popalio imena za svoj Rezervoar Dogs? Niste? Odavde. Čovjek ipak zna pogledati nešto drugo osim trasha iz sedamdesetih i to mu stvarno jako dobro dođe. Two – Jeste znali da Pelham zamalo nije snimljen jer autori nisu mogli dobiti odobrenje iz straha uprave da bi film mogao inspirirati pravu otmicu? Nikad se nije dogodilo, ali nisu bez veze imali taj strah jer drugi film slične tematike, Money Train, jest (nepotvrđeno, doduše). Three – Znate radi čega remakovi uvijek ispadnu slabiji od originala? Zato što autori vide original, ali uvijek nekako uspiju propustiti vidjeti u čemu je draž njegove privlačnosti. Originalni je Pelham jedan od onih žestokih, beskompromisnih krimića koji su u roku odmah dobili kultni status, odlična priča, jake glumačke izvedbe, tijek radnje. Remake ima ponešto od toga i možda će neki reći da je i to dobar film (složit ću se tek u nekom manjem postotku) ali tamo je propušteno vidjeti jednu stvar – original nije igrao na to da zadovolji širi spektar gledateljstva. Jednostavnijim riječnikom rečeno – to je muški film.

I kad kažem “muški” ne mislim da je remake dobio nekakvu značajniju žensku ulogu jer nije, dapače, John Travolta je odigrao jednu zgodnu bad ass ulogu koja mu je malo vratila financijsku isplativost već govorim o tome da su svi likovi profesionalci, zaključani u svoj svijet te nema ustupaka u prikazu njihovih karaktera (kao što je, recimo, Denzel postao kućni tip, radni čovjek, netko tko nema nikakvog iskustva u razračunavanju s takvim tipovima i kojeg ženica zove da joj donese mlijeko dok ide razriješiti potencionalno lošu situaciju s jednim zagubljenim vlakom). Oba film imaju podjednak tijek radnje, ali vidljive su razlike u kvaliteti i tu ne mislim na dinamiku novije verzije već na glumačke izvedbe, kojima original duguje debeli komad svoje privlačnosti. Negdje u svemu ovome bi trebao i reći nešto o radnji filma, ali to je već, vjerujem, svima poznato – grupa otmičara otme podzemni vlak i zahtjeva određenu sumicu love ili će početi rokati putnike. Osoblje i policija treba smisliti kako im stati na rep. Idemo dalje.

Walter Matthau izgleda sve samo ne kao još jedan žestoki murjak koji će spasiti dan (ja čovjeka ne mogu doživjeti u ozbiljno o ozbiljnoj ulozi) ali izgleda kao mudri lisac koji će stati na rep drugom liscu. Drugi lisac je pak Robert Shaw, profi kakav je Travolta trebao biti, hladan, proračunat i neumoljiv, tip kojeg boli briga hoće li neka žena ili dijete poginuti dok on podiže svoj teško zarađeni milijunčić. Zanimljiva stvar, glavnu okosnicu glumačke postave čine glumci koji su svoj kredabilitet dokazali u komedijama (izuzev Shawa) što ovo čini jedan zanimljivi iskorak u njihovim karijerama. Tu i jedan Hector Elizondo te Jerry Stiller, tatek od Bena Stillera. Ako vas ponegdje uhvati osmjeh dok ih gledate, znam kako vam je, pomalo refleksna radnja. Ipak, svi su oni odigrali podjeljene karte kako bog zapovijeda, ali sam film ima žestok ritam koji također drži pažnju, a dobra mu je i narativna strana jer često to ne zna biti slučaj u sličnim uradcima, posebice kad se odvijaju na jednom mjestu. Karakterno, glumački, vizualno, narativno i tehnički film je na svom mjestu, sve su kockice posložene na prave pozicije i ako imate slabo mjesto na kriminalističke filmove koji ne šmekaju želje publike već imaju svoje JA, ovo bi vam trebala biti obavezna lektira za pogledati. Nakon toga remake, (između slavnog originala i posljednjeg isplativijeg nasljednika, u sredini čami još jedan remake, televizijski) tek toliko da vidite kako je nekad bilo posve drugačije vrijeme u filmskom stvaralaštvu.


IMDb

Trailer

 

U nekom drugom vremenu, romani Alistara MacLeana predstavljali su čisto zlato za poducente. Poznata je priča o tome kako je uopće nastao kultni Where Eagles Dare, da je Richardu Burtonu bila puna kapa glume u teškim dramama te je poželio popraviti malo svoj isplativi rejting kod publike. MacLean je odmah iz glave izbacio scenarij i, hopla, ostatak je legenda. No, prije toga, publika je išla masovno u kina pogledati još jedan kultni ratni spektakl nastao po MacLeanovom predlošku, The Guns of Navarone. Što nas dovodi zamalo dvadesetak godina kasnije te još jednog pokušaja da se malo kapitalizira ostavština slavnog pisca.

Force 10 se nadovezuje na The Guns.., isti likovi su igri (ali novi glumci) izvučena je nova priča (koja se malo slabije temelji na MacLeanovom romanu) i što je moglo poći krivo? Hmmm, nekoliko stvari. Sadržajno i na papiru djeluje, pa, zanimljivo. Grupa komadosa dolazi na područje tadašnje Jugoslavije kako bi pomogla partizanima u namjeri da sruše nekakav most koji povezuje dvije zaraćene strane. Misija je od samog početka u problemima, rušenje aviona, pa ulijetanje u krive ruke, četničke, pa nemogućnost da priđu mostu, stotinjak peripetija s kojima se MacLeanovi romani znaju nositi bez muke, ali nadobudni scenaristi nešto manje.

Film izvan papira muči muku s radnjom, tj. tempom. Predugačak, s dijelovima koji se ponavljaju, pa čak ulaze i u nelogičnosti. Iako su izmjenili osnovnu priču, ekipa iza kamere htjela je ostati vjerna MacLeanovim uobičajenim motivima te su zadržali one poznate sitnice; izdajnike, prikrivene agente, stereotipne negativce, malo banalne situacije, te dijaloge koji su, hmmmm, u najmanju ruku nategnuti. Također, film nema vizaulnih atrakcija kao što je riječ s Topovima s Navaronea ili Orlovo Gnijezdo, akcija se pažljivo dozira tako da u prvoj polovici nema ni poštenog obračuna. S druge strane, u drugoj polovici filma, akcija je tako loše smišljena te je spašava samo ono poznato, nema CGI-ja. Doduše, makete su pomalo smiješne, ali su barem zanimljive za gledati. Neujednačen ritam radnje, situacije koje su rastegnute na nepotrebnu minutažu na kraju znaju dovesti i do zamora ionako umornog materijala, ali ne bih za sve okrivio šlampavi scenarij. Ima tu i drugih faktora koji su utjecali na konačni ishod. Glumački cast je jak, od legendi Shawa, Neroa i Foxa do mladog početnika Forda, ali je neiskorišten. Ford se jedini osjeća opušteno, pa čak i trudi izvući nešto iz plitkog materijala, a ostali bi možda i pokušali nešto napraviti da nisu dobili papirnate rečenice i glupe prizore. Nije ni režija zlato koje sja. Predrvena je za jedan spektakl koji bi trebao prštati poletom i entuzijazmom. Sastavljen od ekipe koja je radila Bond filmove (Richard Kiel, Barbara Bach i redatelj Guy Hamilton) film kao da sve svoje karte za privlačnost polaže upravo na te fakte. Samo… Kiel je smiješan kao četnički vođa Dražak (na pozitivan način, iako ne vjerujem da je to bila namjera) Barabara Bach ne zna glumiti, a uloga joj je besmislena, a Hamilton ne zna režirati akciju– kratko i jasno. Glumačka nezienteresiranost i izostanak vizualnih atrakcija (teško je nadmašiti prizor Hohenwefen Castle iz Orlovog Gnijezda) sasvim jasno stavljaju film u zamornija ostvarenja ovog žanra. Šteta, materijal je tipično MacLeanovski, vizaulne su atrakcije mogle biti vrhunac akcije, glumci su mogli biti bolje iskorišteni…pomalo dojam da je film išao na blef pokupiti simpatije onih koje vole Topove, ali bez da je nešto uloženo da bude samostalni uradak. Onako, poluizgubljeno vrijeme kao konačni dojam.