Archive for the ‘Roy Scheider’ Category

Still of the Night (1982)

Posted: 14 kolovoza, 2016 in Roy Scheider, Thriler

72132 Spokoystvie_nochi_Still_of_the_Night_1982_SatRip_ca4dc3a343b5 Still-of-the-Night-film-images-3b2e519c-92ca-4436-a346-ac923779d7d

IMDb

Trailer

OK, prošlo je već stvarno malo previše vremena otkako sam sjeo i napisao pokoju riječ o nekom filmu, skoro puna dva mjeseca. Nažalost, stvarni život je uvijek tako zabavan da nikad nemate vremena za male stvari, a kad se zakopate u jedan poduži posao, kao ja, onda stvarno nemate vremena za ništa drugo. Srećom, bio sam vrijedna mala pčelica, pa sam taj posao priveo kraju (još ne uvijek, ali ide u tom smjeru) pa sam nakon podužeg vremena napokon sjeo i nešto pametno pogledao. Nije da do sada nisam ništa gledao, ta ne živim na planini u drvenoj kolibi, jel’ te, ali svaki put kada bi nešto novo pogledao, nekako nisam imao volje sjesti i ponešto zapisati (iako novi Star Trek čeka svoj red). Tako sam… eksperimentirao. Čistom igrom slučaja vidio sam da se pojavio prijevod za ovaj film i onda sam, onako, znatiželje radi, kliknuo da vidim o čemu je riječ. Jer, pa, budimo iskreni, Meryl Streep će za koju godinu dobiti svoju vlastitu kategoriju za Oscare (možda čak i ući u knjigu nekakvih rekorda) ali to je čisto zasluženo – žena zna glumiti. Druga stvar, Roy Scheider je ovdje, a ja lika stvarno volim gledati. Mislim da je prava holivudska zvijezda koja, ironično, nikad nije došao na pravu A listu, a pratim mu karijeu još tamo od male ulogice u Kluteu, pa do Blue Thundera. Lik je… faca, što drugo reći. I, tako, umjesto da pogledam neku novu produkciju, zavalio sam se na svoj omiljeni kauč i pustio film bez da sam prethodno pogledao o čemu se točno radi. I volim kad stvari ispadnu dobro jer, a ovo je još veća slučajnost, stil filma se poklopio s onim sa onim na čemu radim zadnjih nekoliko mjeseci. Naime, radim na rukopisu koji bi u nekoj neodređenoj budućnosti trebao postati horor roman (samo se nadam da će to postati prije nego uvedemo leteće automobile i replikante) ali imam ponešto drugačiji pristup, više trilerski, jel’te, koji je uglavnom… pa likovi puno pričaju, to je u osnovi horor bez pravog horora i jednu stvar se nadam da ću uspjeti postići, a to je jeza na osnovu samih riječi. I o je upravo ono o čemu se radi u filmu (i zato ja sad sav sretan dijelim s Vama svoje dojmove) zbog čega mi je ispao nekako još draži i stvarno odličan izbor za večernje gledanje.

Roy Scheider glumi psihijatra. OK, znam da je ovo stvarno čudan izbor za takvu ulogu jer lik nije niti bad ass pilot niti bad ass šerif niti mu treba veći brod da bi se natezao s pacijentima. Lik je… smiren, ugodan, obrazovan i inteligentan. Njegov problem počinje kada jedan njegov pacijent bude brutalno ubijen (noževi su zajeban alat kad idete nekoga ubiti) ali mi ne vidimo sam čin ubojstva već nam je on jednostavno – opisan. Policija dolazi do njega i naš junak se prisjeća kakve je razgovore vodio snjime, tražeći što bi moglo biti važno za policijsku istragu. Paralelno s tim, upoznaje i žrtvinu ljubavnicu, zgodnu, ali emocionalno hladnjikavu plavokosu ljepoticu, Meryl Streep, koja je, osim te hladnoće, ponešto… čudna. Napravit ću malu pauzu i reći jednu stvar; nagledao sam se filmova s Meryl Streep, stvarno jesam, ali je još nikad, ponavljam, NIKAD nisam vidio u ulozi hladne ljepotice koja bi lako mogla biti opasni ubojica. A ona je ovdje zgodna kao sam vrag, vjerujte mi na riječ, i savršeno je odigrala ženu koja ima nekih svojih mušica. Oboje su ustvari dobro odigrali svoje uloge, ali o tome nešto kasnije. Znači, naš junak vodi tako neku svoju istragu i čini se da je privukao pažnju ubojice. A ujedno je počeo padati na žrtvinu ljubavnicu, što možda i nije najpametnija stvar koja mu se mogla dogoditi.

Jednu stvar ću odmah reći na početku; ovo je najbolja posveta starom majstoru napetosti Hitchcocku. Dok sam ga gledao imao sam taj osjećaj da mi je sve nekako poznato, pa sam nakon gledanja odlučio malo pročitati stvar-dvije o filmu i pokazalo se da uistinu imam dobro oko; redatelj Robert Benton stvarno je išao za tim da oda počasti naslovima kao što su Rear Window ili Vertigo, pa iako je to uočljivo dok gledate sami film, stvar nije dominantna, hoću reći, film funkcionira samostalno bez problema, a dobre posvete su samo dodatna zabava za publiku. Tako Meryl svakako malo baca na Kim Novak (osim što glumi bolje od nje – činjenica) a Roy baca na Jimmy Stewarta, samo što nije toliko smotan. Dakle, ako vam likovi budu ponešto… poznati, znate odakle su potekli. Stvar koja me oduševila jeste tempo filma, tj. način pripovjedanja. Zaboravite akciju, ovdje toga nema. Likovi jednostavno… pričaju, fina i smirena režija, kamera je uglavnom na licima junaka i bogat, stvarno bogat scenarij, tj. rječnik. Dijalozi su prirodni i služe svrsi. Ima nekoliko manjih cimalica kroz film, jedino odstupanje od ovog opisanog, koje će vas brecnuti za sigurno, ma koliko god da ste horora u životu pogledali, što filmu na trenutke daje gotovo horor štimung i koji uopće ne djeluje loše. Priča je dobro ispričana, nema nekih prevelikih nelogičnosti (iako ima par njih) tako da se nećete osjećati preveranima ili zakinutima za pojašnjenje, Meryl i Roy su svoje uloge odigrali više nego dobro, s tim da je Roy ovdje pokazao da mu leže i uloge smirenijih ljudi, ne toliko akcijski orijentiranih, što je za mene bilo pravo osvježenje te mi još uvijek nije baš jasno kako to da nikad nije postao toliko slavan kao neki njegovi suradnici. No, dobro, priča za neku drugu temu. Ako volite staromodne trilere a’la Hitchcock, a već ste pregledali sve njegove filmove po nekoliko puta, ovo je više nego adekvatna zamjena, plus što možete vidjeti neke od poznatih lica u stvarno za njih netipičnim ulogama. Kako god da pogledate, film funkcionira. Jedino ako niste pobornik starih stvari, ali onda ste pročašli stvarno pogrešnu stranicu za čitanje. Do idućeg čitanja, budite mi cool.

2609_1_screenshot 2609_2_screenshot 18342584946400515445 59069948669158083406 b77d1b773c3a8e9034521faf760 cfccd404fce58cf2d4094603262 e6b67f3ee73f13dfe00c094fa64 large-screenshot1

52 Pick-Up (1986)

Posted: 21 rujna, 2014 in Ekranizacije, Roy Scheider, Thriler

52-pick-up-poster

IMDb

Trailer

 

Elmore Leonard oduvijek je bio zanimljiv filmašima, ali to sad nije nikakvo jako iznenađenje jer je čovjek bio jako dobar pisac i, recimo to tako, svestran pisac. Doduše, nije pisao SF, horor stvari ili nešto takvo, ali uz vesterne (3:10 To Yuma) i pregršt krimića nije ni trebao pisati nešto drugo. Posljednji izdanci njegove mašte donijele su nam Rylana Givensa i Justefied, što je Elmorea, ironično, učinilo poznatijim nego sve njegove prijašnje ekranizacije. Dobro, to sad baš i nije fer podatak jer na filmovima su radili likovi kao su Sodenbergh (Out of Sight) ili Tarantino (Jackie Brown) i svi koji vole pratiti takve stvari reći će vam da su to majstorski naslovi napravljeni po majstorskim djelima. Ne bih išao baš tako daleko (Jackie Brown mi je smrtno dosadan i nepotrebno rastegnut film) jer neki filmovi su mi čist cool zabavni (Get Shorty) no pisana riječ je uvijek bolja. Naravno, sve su te ekranizacije poznate, gledane, često spominjane, pa ćemo ih uredno preskočiti i otići malo u ilegalu, izvući nešto o čemu se baš ne priča previše. Također, ovaj film je pomalo i anomalija unutar opusa poznate produkcije Cannon zato što nije brzo potezni akcić kakve su oni snimali već fino ugođeni triler s malo jačim ambicijama. Doduše, iste nisu ispunjene, ali to ću pojasniti malo kasnije. Prvo ću vam reći u čemu je to stari Elmore bio jako dobar…

…u smišljanju negativaca koji vam znaju privući pažnju više nego glavni junaci. Priča je ta da Harry Mitchell ima sve; jaku vojnu i časnu prošlost, siguran i dobro uhodan posao, ženu koja ima sigurnu političku karijeru… i jednog dana će svemu tome doći kraj. Možda. Naime, Mitch (nitko ga ne zove Harry) ima ljubavnicu staru cirka 22 godine. Znam, Mitch nije loš čovjek, ali mlada piletina je mlada piletina, no ta mala veza je budno praćena od strane trojice ucjnjeivača. Oni pokažu Mitchu film gdje se vide on i ljubavnica, traže lovu i to je to. No, Mitch nema lovu i ne želi platiti, pa se sranja počnu pogoršavati, a onda se sve nekako izokrene, Mitch krene raditi obrnutu psihologiju i štane huškati ucjenjivače jedne protiv drugih, upuštajući se u konačni obračun (pod svojim pravilima) kad mu otmu ženu.

Cijenim što kod Leonarda nema igre skrivača. Njegovi negativci su jasni i vidljivi i… nisu toliko razrađeni koliko su zanimljivi. Trio ucjenjivača u početku imaju maske, ali to je samo šminke radi, jako brzo se dozna tko su i što su i kakvi su im planovi, a mora se priznati da, iako je tu jedan Roy Scheider, John Glover je ukrao cijeli film, doslovce. Njegov negativac je kombinacija zloče, zabave i nekakvog sadizma koji je naprosto genijala, čovjek ima tu neku nepredvidljivost u sebi da nije ni čudo što je podigao cijeli film za jednu stepenicu. S druge strane, nije ni Scheider baš sjedio skrštenih ruku, ali on je inače bio cool gubica, pa nije baš ni trebao nešto glumiti, iako je dobro napravljena transormacija iz lika za kojeg mislite da će sad imati loš dan ostatak filma do hladnog manipulatora. To ne ide samo na Scheiderov lik već za cijeli film, koja polako okreće radnju iz jedne pretpostavke u drugu, što ga čini netipičnim trilerom, a koji je kasnije i kopiran (Gibsonov Ransom) i pomalo nepredvidljivim za gledanje jer nikad se točno ne zna što će likovi napraviti. To nije sjajan scenarij već je ustvari jako bliska adaptacija romana (radnja je jedino prebačena iz Detroita u Los Angeles) što znači da je Leonard bio jezivo dobar pisac, pa nije ni čudo da ima takav kultni status. Što se još može reći o filmu? Pa, uglavnom i ne baš puno. Kako rekoh, to je triler koji ne skriva puno toga i koji skoro svu svoju privlačnost baca na leđa šarenih karaktera. Malo nepredvidljivosti mu dobro stoji, ali možda mu ne bi naškodilo da je imao bolju karakterizaciju i pokoje pojašnjenje (nije jasno jeli Mitch bio s mladim piletom zato što je takav tip ili je upao u dobro namještenu zamku). Radnja ima svojih dodatnih prednosti jer ne preskače one malo manje atraktivne djelove te vidimo kako Mitch ustvari pronađe ucjenjivače, ali zato zaboravi na neke sporedne stvari kojima je poklonjena velika pažnja (gdje je krvavi kaput i Mitchov pištolj – bit će vam jasnije o čemu pričam ako pogledate film da vam ne otkrijem neke bitnije stvari sad) tako da… ima propusta, ali ne baš prevelikih. I vrijedi spomenuti sigurnu režiju veterana Johna Frankenheimera koji kao da se specijalizirao za te malo manje eksponirane, ali svejedno dobre, nekad i odlične trilere (French Connection II, Ronin). Film možda nikad neće biti uspoređivan s Jackie Brown ili Out of Sight, ali s jedne strane te je dobro pošto je riječ o samostalnom uratku, dok je s druge strane i loše jer je već gotovo i zaboravljen. Pa, da i tu malu nepravdu ispravimo.

2279172,yVjSxmQKG8jEIo0sxnPAqmnCoJoOsqjoFTE4YvqUWDWL375QXtFDET2e4XRufbsXc5ZZUJNTfRv1AJcA+UohUA== 2279173,+wriAlIJ19davfGDvXzlIufQWkKiLVaABmjAIxDq6vwCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== 2279174,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 2279175,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 2279176,yVjSxmQKG8jEIo0sxnPAqmnCoJoOsqjoFTE4YvqUWDWL375QXtFDET2e4XRufbsXc5ZZUJNTfRv1AJcA+UohUA== 2279178,j8lRRzimVq0aW57pvmyVDqVmzOSWbpC9rjF0BAr1M6cCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== 2279180,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2279181,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwAMnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 2279182,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwC5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 2279183,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwC5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ==

 

 

Jaws 2 (1978)

Posted: 6 lipnja, 2014 in Avantura, Horor, Roy Scheider

jaws2may10 l_77766_fef86bbd l_118796_0077766_ac36675c l_128368_0077766_59bbf8ac

IMDb

Trailer

 

Kad radite tematski tekst, jedna stvar je sigurna – doznat ćete puno toga, čak i ono što vas ne zanima. Kako sam prije par dana dobio mali inspirativni polet da zapišem koju (ne)pametnu o popularnim Raljama, samo po sebi se nametnulo i da ih odgledam, ali već kad gledam njih, odmah u paketu dolazi i nastavak (ostatak serijala laganini preskačem jer… pa, zato što je ostatak serijala). Jaws 2 došle su u kina tri godine nakon originala i one su čisti školski primjer kako nastavak nije nikad kao original. Složit ću se s time, Ralje 2 su nastavak i, biti ću još iskreniji, pomalo loš nastavak. Ne zbog činjenice da je u središtu priče opet morski pas već zato što se nije odmaknuo od nekih smjerova radnje prvog dijela. Sve zajedno, to je pošten film, poprilično nepravedno podcijenjen i to samo zato što je nastavak poznatog fenomena. Rekavši to, da odmah kažem kako više preferiram nastavak nego original – to nije tako čudna stvar jer oni koji me poznaju znaju da sam čudna ptica po tom pitanju (Rambo 2, Predator 2… svi mi draži od originala) no, opet, preferiram ga zbog stvari koje su ispale bolje nego u samom originalu. Nema straha, sve ću pojasniti, zato sam ovdje i zato vi ovo (nadam se) čitate. Također mogu spomenuti i određenu sentimentalnu vrijednost – film sam gledao prvi, tj. pročitao sam knjigu (riječ je o novelizaciji) i tek onda pogledao film. Kako sam što zbog obaveze (to stavite pod navodnike) što zbog činjenice da film nisam gledao stvarno, što zbog sve bližeg ljeta (nadajmo se, fingers crossed i tako to) tako sam pošteno ubio dva sata i, kako već dugo nisam nešto i napisao na ovim mojim malim stranicama, da odmah podijelim dojmove dok su još svježi.

Ponovo smo na otoku Amity, ugodnom mjestu pogodnom za odmor i ribolov. Prošlo je par godina otkako je grad imao problem s velikom bijelom psinom, ali to ne spriječava šefa Brodyja da i dalje bude na oprezu. Toliko na oprezu da u jednoj prilici ispuca cijeli okvir u sjenu na moru, preplašivši ljude. Možda jest malo paranoičan, ali to ne znači da nije u pravu. Amity opet ima problem s morskim psom, a ovaj put neće biti svegradskog lova već će se Brody sam otisnuti na pučinu kad dozna da mu je sin u opasnosti. Kako rekoh par redaka prije, film doslovce preslikava radnju iz originala do detalja. Iako je nastao u vrijeme kad se gledalo na jednostavno pravila nastavka – ako radi, ne popravljaj – taj dio mu ruši kredibilitet i neki jači dojam. Jer, Brody opet neće nikoga uvjeriti da je blizu obale dolutao novi pas, opet će doživjeti otpor od graskih čelnika i opet će se prekasno pokazati da je bio u pravu. To je uglavnom sva mana. Ono što valja sve je ostalo u filmu. Vrijedi napomenuti jednu zanimljivu stvar. Film je nastao dosta teško, što zbog produkcije, što zbog troškova, a što zbog kreativnih nesuglasica prvog redatelja, pa i drugog. Roy Scheider nije želio odraditi nastavak svojevoljno, ali morao je zbog ugovorne obaveze. No, iako je ulogu morao odraditi, odmah je rekao da će je odraditi kako treba, uz puni angažman, što je rasni primjer pravog profesionalca i zbog čega ga poštujem još više nego prije. Vrijedi napomenuti da je uloga ipak razrađenija od glavne priče, Brody je preživio horor i to se na njemu vidi. Njegova fobija od mora još uvijek je prisutna i zadnje što želi ponovo se zajebavati s morskim nemanima. Kako je cijeli film uglavnom položen na njegova leđa, može se reći da je napravio vraški dobar posao.

Oko prvih Ralja lomila su se i još uvijek se lome koplja o kojem je žanru točno riječ; horor ili film katastrofe (malo jest nategnuto ovo drugo, ali ipak) dok u nastavku toga nema. Ovo je čisti horor, a u skladu s tim imamo i neke uobičajene obrazce koje dolaze uz to. Morski pas je postao killer koji namjerno vreba ljude, a kad se u završnici nađu sami klinci… pa, slasher je ono što mi pada na pamet iako tada još službeno nije ni postojao. Bruce 2.0 i dalje izgleda mehanički, ali sada su valjda imali bolje kablove, otpornije na vodu jer je često u kadru (čak ponekad i malo previše) i neću reći da film ima neki faktor straha, ali neugode da, iako to nije uspjeh filmaša koliko činjenice da morski psi, živi i neživi, jesu neugodna pojava. Jedna od stvari koja je bolje uspjela u nastavku nego originalu je osjećaj ljeta. Da, znam da to zvuči čudno, ali Spielberg nije snimio original na vrhunce ljtne sezone već u rano proljeće i kad vidite grad koji umjesto da se grca u turistima, ljetnoj odjeći i suncu zjapi skoro prazan, a svi nose odjeću dugih rukava i zakopčani su do vrata onda znate da je to… pa, ne ljeto, ne pravo. Dvojka pruža taj osjećaj, malo jest, ali znači nešto kad kažete preporuka za ”ljetni film”. Što se tiče radnje isto tako ide poprilično glatko, počevši od napada psa, koji su kreativni (minus mehanizacija Bruce 2.0) i prijelaz iz urbanog na otovreno more nije tako drastično odrezano kao u originalu. Sve u svemu, pošten film koji je podcijenjen zbog prepričavanja iste priče, ali koji nije toliko jezivo loš jer ima i svojih aduta zbog kojih je i postigao uspjeh. Da, film je zaradio preko 200 milijuna dolara, i da, originalne kritike ga uopće nisu potopile i vjerojatno je to zato što se film barem potrudio ponuditi nešto novo, a ipak uključiti i nešto staro. Bilo kako bilo, vrhunska preporuka za fine ljetne dane, pogotovo kad svako malo neki nespretni morski pes zaluta i do našeg plavog Jadrana.

2059847,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2059848,6iGnVQeFyzFlzpCT75_5xujK6tP8G8ttg77ULNENDHqNLCuMe9dOulg7+qzq9tJ7WroLIafwPOXqaJEsd2LS4Q== 2059852,6yuwvvUzzTyarDYfSSiAJ74WK5h8SmJ14QgdQcgjxUg9XFBzVwqcUXsds9NSYsDNY3ruOmmqefLhVA86hafmjQ== 2059853,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 2059862,6yuwvvUzzTyarDYfSSiAJ74WK5h8SmJ14QgdQcgjxUiypHmrrOPp2LzhyyrYWsaIu2krbsIj_u3XRts5VXelQQ== 2059863,KfnjKqgkbh2T0X2VL_oYxQeETSJk7jPV7rXq8nD_PwQ9XFBzVwqcUXsds9NSYsDNY3ruOmmqefLhVA86hafmjQ== 5179582,CAy56Rwu1NrBC7b01Hj51sy_bKkE2K8SKJaTxFPaHy4ukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 5179584,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw==

2059851,lK6v+sYivEW5JaX_K8Cm_lhWLq+qW9MdXzNARo8WvATuwHdtONkGV7fCXrh_NOS7eKR+MnLdciUDV5eX5Nv_LQ== 2059854,2Bx_wdjMso4zS_5pktnGl34C3oWlB4PVCXqQwHd01XjRfXEvlZLprOD9Mx5Ha3GHNTcYybJh04GQPbBKSvfyoQ== 2059861,CxGEKQrMgjmJJs+_NE35_YXNlY5qQNpLTg2zNA9LDAp4yH5dzGfraQSztuop7g8E2nGELzdyrhtIXcIJJUmZxQ== 5179581,Ch5IaQqnxxXrfoqhNaMHsk_Tn6biqPwv1WKFW8fmhtv37f0lxjx99739iAnbLhL0RGx37Cc1sqYCy1AsbIYeeA==

 

 


l_86837_e3c5d0c5 l_93605_a467cded 600full-2010-the-year-we-make-contact-poster

IMDb

Trailer

Najgora stvar koja se može dogoditi jednom filmu je da bude nastavak nečega što je iz temelja promijenilo žanr u kojem je snimljen. Science fiction je oduvijek imao ”tehničkih” problema s time da bude prepoznat kao žanr koji može ponuditi više od jeftinih pulp zapleta, ludih znanstvenika i invazija alienskih snaga koje svoje sličnosti dijele sa svijetom kukaca. Nije da nije bilo pokušaja, pa čak i onih dobrih, no zli izvanzemaljci i razni biološko-nuklearni pokusi koji krenu krivim smjerom oduvijek su vrebali u pozadini, pružajući redateljima dovoljno materijala da fino zarađuju na prodavanju jeftinih priča koje bi zaboravili čim bi napravili dva koraka izvan kina. Pojavom 2001 A Space Odyssey stvari su se promjenile, na toliko načina da ih trenutačno neću ni početi nabrajati jer su već drugi, posve uspješno napravili pregršt analiza naspram kojih moje skromno mišljenje (a ja baš i nisam neki obožavatelj tog filma) ne znači ama baš ništa. Ali zato tu imamo nastavak, nazvan jednostavno 2010 (ponegdje dolazi uz neslužbeni podnaslov Year We Make Contact) čiji je najveći grijeh što je, kako napomenuh, nastavak jednog od najutjecajnijih filmova… uopće. Iako polomljen pod teretom usporedbi, isprebijan od strane onih koji su ga ocrnili bez gledanja, namjerno ignoriran od kritičara (jer tko je tamo neki Petar Hyams da se mjeri s imenom Stanleya Kubricka) film je, na kraju te nesretne ”odiseje” ipak prepoznat kao uradak koji ima svoju vrijednost, pa čak i prednosti bez obzira na slavnog prethodnika. Rekao bih da je to poštena, fer play i posve dobra procjena jer osim činjenice da dijele isti svemir, dva filma su posve suprotna i gledati na njega samo u svojstvu nastavka znači propustiti fini komad realne fantastike koja, ako ćemo baš iskreno, nije nikad pravo ni zaživjela u samom žanru. Prednosti ili mane, ovisi o vama, ali mi ćemo započeti našu priču…

…deset godina nakon događaja iz 2oo1. Misterija svemirskog broda Otkriće, koji stoji ”parkiran” u orbiti Jupitera, još uvijek nije razjašnjena, kao ni ona koja uključuje crni monolit. Rusi i Amerikanci još uvijek igraju svoje hladnoratovske igre, tko će koga zeznuti i na koji način. Jedna od tih ”igara” povezana je i s Otkrićem pošto Rusi imaju veliku prednost i postoji stvarno iskrena mogućnost da dođu do broda prije Američke posade. Ipak, u duhu međunarodne suradnje (i činjenice da o operativnim sustavima nemaju blagog pojma) predlažu Rusko-Američko suradnju kako bi dobili odgovore. Svi zajedno. Rusi tako postaju međuplanetarni taksisti za tri člana američkog space programa, koji ustvari nemaju nikakve veze s istim. Jedan od njih ide tamo da vidi može li doznati zašto je famozni kompjuter HAL doživio živčani slom, jedan ide vidjeti može li Otkriće otparkirati i vratiti natrag na Zemlju, a treći član odlazi na putovanje radi osobne grižnje savjesti pošto je on poslao prvu ekspediciju prema Jupiteru. Pronaći izgubljeni brod nije teško, kao ni preuzeti ponovo kontrolu nad njim, gdje čak i HAL pokazuje sklonost suradnji, ali baš kad se pomisli kako posvuda cvjetaju ruže, počinju se javljati novi problemi. I povezani su sa misijinim starim poznanikom: crnim monolitom.

Da bi nastavak bilo kojeg filma uspješno funkcionirao treba napraviti sljedeće: ponuditi nešto drugačije. Ako uspijete, naravno, suzbiti instinktivnu odbijajuću pomisao da je ovo nastavak 2001 Odiseje, bez problema se uočavaju dvije stvari koje 2010 razlikuju od toga da bude još samo jedan bezlični nastavak u nizu. Jedna su odgovori. Sva pitanja imaju svoje odgovore i poigravanje s pružanjem istih može dovesti do zanimljivih rezultata. Redatelj Peter Hyams nije išao nekakvom sporednom prečicom i odlučio ponuditi gledateljima svoje viđenje stvari već se, kao i njegov prethodnik, odlučio držati pisane riječi slavnog Arthura C. Clarka. No, samo pružanje odgovora na to zašto je superkompjuter HAL odlučio… malo prorijediti svoju posadu povezano je s drugom stvari dodanom u filmu: dobrim starim misterijem. Brod Otkriće postao je nešto kao olupina Titanica, sveti Gral svih istraživača, i ponovno reaktiviranje njegovih pogona, upotpunjeno s kadrovima praznog, hladnog i mrtvog broda bez muke ostvaruju pravi omjer jeze, napetosti i dobre svemirske avanture. Cijeloj priči pomažu i više nego dobri specijalni efekti, od kojih ”svemirske šetnje” djeluju itekako uvjerljiv čak i danas. Ali tu postoji i još jedna različitost jer 2010: Druga Odiseja svoj vizualni identitet temelji na konceptu realnosti te unutrašnjosti svemirskih prostora (Leonov, Otkriće) djeluju mračnije, prljavije, više kao nešto što se upotrebljava na redovitoj bazi, a ne samo pokaznoj. Film time dobiva dosta, ali ujedno se uklapa i tadašnji trend science fiction interijera koje je prve predstavio Alien, a koji danas više gotovo da ni ne postoje.

No, efekti i popratne pogodnosti koje pružaju, bili bi zanemarivi da ovaj put glumačka ekipa nije popunila one elemente koji su mogli ostati prazni. Helen Mirren, Roy Scheider, John Lithgow (malu povratničku ulogu ima i akter prvog dijela – Keir Dullea)… samo su neki od onih koji su se isprsili i odradili junački posao, vjerujem, potpuno svjesni da će ih dočekati nož kritike što god da naprave. Svjestan da radi nastavak nečega što sasvim sigurno neće nadmašiti, Hyams se ne libi upotrijebiti svoje junake kao još jednu prednost, ocrtavajući im karaktere u kratkim, ali efektnim crtama te mu je uspjelo ubaciti i malo zdravog humora tipa da svemirski inženjer (Lithgow) ima fobiju od – svemira. Treba biti iskren i reći da film ima i jednu…pa, ne toliko strukturalnu manu, koliko tehničku nezgrapnost. Uvođenje stare rusko-američke hladnoratovske igre imamo lijepi , skoro pa sentimentalni, podsjetnik na prošlost, ali u smislu radnje baš i ne funkcionira osim da podigne napetost. Nepotrebno jer 2010 ima ono što 2001 nema: utrku s vremenom, koja je direktno povezana s odgovaranjem na pitanje o crnom monolitu. Iako, zamjerka toj nadogradnji Clarkova predloška i nije velika jer je i on ubacio dobro staro rivalstvo u knjigu, no, da se spomene u kontekstu završnog proizvoda. Možda nije tako psihodeličan, mističan i impresivan kao slavni prethodnik, 2010 svejedno nepotrebno nosi teret neželjenog nastavka jer, gledano by the book pravilima, njegova prednost leži u drugim, možda prizemnijim stvarima, i to je jedini način na koji bi ga se trebalo gledati. Jer, ako ste filmski snob i skloni omalovažavanju svega što ne nosi potpis nekog filmskog velikana, može se dogoditi da propustite komad intrigantnog science fiction materijala koji, skoro trideset godina kasnije, još uvijek nije počeo pokazivati tragove starenja i zamor materijala. Intrigantan, vizualno dostojan, pa čak i napredan, fino ispričan i pregledno režiran samo su neke od prednosti koje vrijedi spomenuti u završnom slovu, jer ako vas to ne privuče da se otisnete u drugačiju odiseju onda ništa drugo i neće.

2018381,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2018382,dmlIx1J9hN_J51+yM2fLw5kjflLICuab_dnmLcCpzMBYQkfucX_Bf9LIirBGLfOGWhKMw_OUhUtlDdGRWW3BLA== 2049680,kbAjQ2AVf2rYpUKme42Sv4p5RZ5tEmm90NM5dkbf0Rr7Y6ndrWVt3TSkakTsbdK0YDjzV1xJTYwtQa_3w1eR_w== 2049681,dO_Z8ccVL3aZEhxqReihxcKuV_rcaLT+RmES9Vem3ol4yH5dzGfraQSztuop7g8E2nGELzdyrhtIXcIJJUmZxQ==

2018371,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2018372,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 2049682,z+Bg4oJPl3Uow68TZvwwLwUroV4SU8PL9AvPW44uu0r37f0lxjx99739iAnbLhL0RGx37Cc1sqYCy1AsbIYeeA== 2049685,nNAXiVIEjJ6cQinF_vUhr_8pbcYuPIvy6OggEqGUCnRGjloOH+T4rMz5VSWRYOGwLjvcjUu1YrRzqTUZsIYyBg==

2018374,I+itjQNbbsIPdeHfH5QPZ6PEBNbPPFIY0VFErXlJDyZP0rbUt26RFhhmuXnOw6Bi4NnXgDt0R2J_KaN4_5HgvQ== 2018376,vDnNqNCUY59bwdmGLijc7bjpb7nYNMOvtBuZhi+z7IpZbyoRyQr0k4DClfJnxi27+GhwMUl_m1kFrUceacqBGQ== 2018378,9ar8aNZCpk__u078l49wc9OvjOi+QMyx5QIFISJwG6MbGRndQYnWHYFWdrgL9MAyUbryxNjuZjPcu+ryhhIDQw== 2018379,MbhjPnhzH0nevgGafNKV8wl7DpnFTcGSSHR6CmBvwP8lSnW2HGXRz8mC0AbWIOgbWQ9iEmqNIVlgd8W8TRSliA==


IMDb

Trailer

 

I, tako, prelistao sam malo ovaj svoj mali blog i shvatio jednu osnovnu stvar: pisao sam o svemu i svačemu, ali ne i o dokumentarnim filmovima. Iz nekog razloga sam ih izbjegavao spomenuti, ali kad bolje razmislim, i to je dio filmskog svijeta, pa nema smisla da ih zaobilazim kad već mogu ponuditi isto tako zanimljivog materijala kao i filmovima, ako ne i više. To ”više” možda ne znači svakome isto, ako ste jedan od onih koji ne preferiraju filmske dodatke, filmske trivije, filmske anegdote onda vam dokumentarni filmovi neće značiti (koji su povezani s određenom temom, ne) neće značiti ama baš ništa, kao ni ono što vam mogu ponuditi. Što se tiče informativne strane, oni bolje napravljeni uradci znaju i te kako iznenaditi, čak i ako mislite da znate sve. Kako sam ja jedan od ponosnih vlasnika originalnog izdanja romana Petera Benchleya, pa i samog filma koji je nastao po tom romanu, bio je red da nekako zaokružim cjelinu jednim malim tekstom i o samim Raljama. Doduše, neću pisati o samom filmu, hvala lijepo, tu su puno veći profesionalci rekli sve što se može reći, ali pokušat ću izvući koju sitnicu za vas koji slučajno pročitate ove redove. Tek toliko da imate što čitati.

Dokumentarac je prvenstveno namjenjen onima koji film Jaws poznaju bolje nego vlastiti džep (vjerujem da takvih ima dosta) i u njemu ima riječi i… svemu. Doslovno svemu. Od romana po kojem je nastao i iskrenog priznanja samog Benchleya kako uopće nije vjerovao da će postići ikakav uspjeh jer A) bio mu je to prvi roman i B) govori o velikoj ribi, što samo po sebi nije trebalo nikoga zanimati. Roman se razlikuje od filma, ponajviše u tome što je izbačena mala pod radnja o tome kako žena šerifa Brodya (Roy Scheider) ima malu avanturu s Matton Hooperom. (Richard Drayfuss) To je Spielbergova ideja jer nije želio da film ima nekakve seksualne kontroverze (u romanu postoji vruća krevetska scena) te je također želio da Hooperov lik preživi, što se u samom romanu nije dogodilo. O, da, u romanu ga ne dignu u zrak već se Bruce zaplete u mrežu i otpad od tonuće Orce i stane s kretanjem (što u konačnici znači i smrt). Hopper i Brody su nešto kao gadni neprijatelji u romanu, za razliku od filma. Iskreno, roman je puno mračnije atmosfere nego film, ponajviše radi likova koji su, da oprostite na mom francuskom, posve u kurcu. Moving on.

Naslov dokumentarca ustvari je geg koji se odvijao u stvarnosti. Bruce u stvarnosti jedva da je radio. I kad je radio, nije radio. Ono što vidite u filmu gotovo su svi kadrovi kad je ustvari radio. Dreyffus duhovito opisuje situacije gdje se na setu iz voki-tokija stalno čulo da pas – ne radi. Riječ-dvije ima i John Williams, slavni autor ta-ta-ta-tam glazbene teme, koji je htio da glazba bude gola osnova, te su je mogli koristiti čak i kad su snimali prazno more (film je uistinu snimljen na otvorenom moru, što je bila, khm, riskantna igra čak i u ono doba) jer su morali pažljivo birati kadrove s Bruceom kako bi što uspješnije iskoristili njegovu…ne funkcionalnost. Naravno, sve to nije moglo proći bez osvrta na financijeski uspjeh, kako se uopće počelo stvarati doba blockbustera, uz ugodne komentare svih uključenih (dokomentarac je snimljen u doba dok su svi sudionici još uvijek bili živi) te kako je uspjeh utjcao na sve njih. Također, doznat ćete i neke sitnice vezane uz stvari koje su se pojavila na filmu (recimo da Orca brod nije potonuo jer je to bila kopija stastavljena od par šperploča dok je pravi brod postojao još dugi niz godina u Univerzalovom studiju) a čut ćete i neka jako poznata redateljska imena kako govore o utjecaju filma na njih. Uglavnom, cijelo čudo svega (u jednom dijelu se vide razni plakati iz inozemstva i tu je srpski kao ”Ajkula”) o svim mogućim aspektima filma. Mane su… pa, nema ih baš. Naravno, svi hvale svakoga, ali ne pretjerano, dijelovi su OK, kratki, ali informativni i jedino o čemu zadovoljstvo ovisi jel vas uopće zanimaju sve te sporedne stvari.

Klute (1971)

Posted: 7 kolovoza, 2012 in Donald Sutherland, Roy Scheider, Thriler

IMDb

Trailer

 

Da ovaj put započnem s nečim drugačijim: hrvatskim filmom. Mislim, već sam nekoliko puta ovdje iznio svoje mišljenje o njemu i ono nikako nije dobro, no zanimljivo mi je kako većina njih uspije biti jednostavno negledljivo sranje. Ne tražim specijalne efekte i invazije aliena (to Ameri ionako rade dobro, pa nek to bude njihov posao) ali zar je tako nemoguće napraviti triler koji bi ujedno bio gledljiv, napet i zanimljiv svim uzrastima. Većina se slaže da imamo jad, bijedu, socijalnu angažiranost (yea, right) i komorne drame: da bih riječ tome prigovorio. Ali u hr. filmu komorna drama obično znači tupi, krvavi pogled u čašu s rakijom. Glavno opravdanje: kako napraviti zanimljiv film s takvom atmosferom. Odgovor je banalno jednostavan: svi lijepo sjesti u školske klupe i gledat Klute dok vam oči ne iscura iz glave. I onda sve ponovit. Ne govorim to zato što mi je Klute number one krimić, majka svih psiholoških trilera, već zato što je to film… pod A) ima svega nekoliko likova, B) dijalog je ispoliran do blistavog sjaja, C) u njemu su pretežno dugi, statični i atmosferični kadrovi i D) ima kriminalističko/trilerski zaplet koji su sebi ne nosi ni kap krvi. Za kraj E) napet je ko puška, bez daljnjeg. I kad gledam neke domaće majstore ”komornih” ostvarenja… mila majko, zar je toliko teško napisati i režirati fini triler kojega bi, pazi ono glavno, ljudi možda i išli gledati u kina. Napravite remake ako nemate vlastitih ideja. Da se vratimo natrag na original, iako, pretpostavljam, o ovom kultnom i ne baš zaboravljenom filmu znate sve.

Radnje je takva da pratimo Johna Klutea u njegovoj potrazi za nestalim biznismenom Tomom Grunemanom. Jedina stvar ili jedini trag koji ima jest callgirl i prostitutka Bree Daniels. Prije nego je nestao, Gruneman joj je posalo nekoliko stvarno opscenih pisama, ali Bree, kojoj je lice nestalog nepoznanica, je imala i susret s jednim nasilnim čovjekom nešto prije toga. Na Kluteu je da otkrije radi li se o nestalom biznismenu ili je riječ o nekom drugom.

Odakle da počnem uopće? Ovo je film bez mane, da to odmah raščistimo jer ako ćete mu za zamjerku uzeti statičnost, baš šteta, produžite dalje, ovo nije ono što bi trebali gledati. Redatelj Alan Pakula ima mirnu ruku pri kadriranju, zadržava kameru na licima svojih junaka, na njihovim pogledima i malim, ali opet toliko važnim pokretima koji označavaju stanje njihova duha. Da je to nijemi film, značilo bi ništa, ali kako sliku prati i audio, to je savršena simbioza slike i zvuka. Dijalog je… nešto nevjerojatno. Spor, bogat ukusom, mirisom i aromom, dugačak, ali opet ne djeluje tako, pojašnjavajući, no opet ne otkriva sve, genijalno uklopljen u igru sjena koje okružuju naše junake. Cijeli taj trilerski dio odigrava se u običnim prostorijama, u interakciji s likovima (postoji jedva par kadrova vanjskog svijeta) savršeno integrirajući karakterizaciju u radnju običnim riječima. Nema napada na vaša čula, nema divlje montaže, rezova… slika koju gledamo doslovce klizi od prve do zadnje minute. Nameće se osjećaj straha, paranoje, osjećaj da nas netko promatra i da je taj netko jako blizu nas. I još u cijelu tu računicu ubacite glazbu. Jednostavna, sastavljena od jedva jednog instrumenta (neka vrsta udaraljki praćena tihim ženskim glasom) ali toliko jeziva da vas trnci prolaze samo dok je slušate. I na kraju balade: glumci. Donald Sutherland u skoro pa netipičnom izdanju kao smireni, cool istražitelj koji jednostavno postavlja pitanja. Jane Fonda je pobrala i Oscara za svoju interpretaciju žene koja je razvučena između posla, želje da napusti taj posao, da bude voljena i da ne živi u strahu (vjerujemo joj u svim segmentima). Malu ulogicu ljigavog svodnika odigrao je i poznati pozitivac Roy Scheider (bilo je to prije nego se krenuo zajebavat s velikim morskim psima i letenjem opasnim helikopterima) uputpunjavajući skromnu galeriju odlično izabranih glumaca koji su bez muke stvorili ozračje i iznijeli napetu priču. Savršen od glave do pete. I vi sad recite da mali, komorni trileri, ne mogu biti atraktivni. Samo ih treba znati napraviti.

 

 

 


IMDb

Trailer

 

Pravim policajcima treba dati dobar auto, par stvarno negativnih likova, pištolj i jedno skladište – problem kriminala riješen. Nije ni čudo što su stari kriminalistički filmovi bolji od novijih, zakon se onda provodio kako se treba provoditi – nasiljem, brzom pravdom i žestokim jurnjavama. Odavno imam ovaj film na oku za gledanje, ali se nikako sastati s vremenom da to i napravim. A kad sam ga i odgledao… nekako sam ostao podvojenih osjećaja. Inače su mi ovakvi filmovi prva klasa, pogotovo kad na kreditima stoji da je ista ekipa radila The French Connection i Bullitta, što nije mala stvar ako se želite pohvaliti. U igri je i dobri stari Roy Scheider, a imamo i još jednu velebnu auto-potjeru (koja jede one iz ova dva filma za doručak). Nekako mi se sve to činilo kao siguran pogodak. Samo činilo…

Posebna policijska jedinica The Seven-Ups radi tajno, gadne poslove, bez nadzora, i efikasno, ne poštivajući baš pravila. Paralelno s njihovim poslovima, netko otima najveće mafijaše po gradu i kupi otkupninu za njih. Putovi dvije grupe se kad tad moraju ukrstiti, a to znači jurnjava, pucnjava i nekoliko mrtvih tipova.

Kad se uzme sve zajedno u obzir, ideja je originalna, otimati mafijaše te ih ucjenjivati. Ne mogu ići na policiju, ne mogu napraviti ništa jer naši negativci imaju dobro razvijen sistem preuzimanja love, a identitet im ostaje nepoznat. Ideja, da, ali razrade i nije tako vrhunska. Dijalozi su poprilično ukočeni, nimalo inspirativni, radnja je usporena, predetaljna (posebice kad dva puta gledate istu primopredaju love) i film jedino živne kad je dobra akcija u pitanju. Zato je auto-potjera najbolji dio radnje, kao i završnica jer tamo stvari imaju neki normalni tijek događanja.

Također, Scheider je okružen ekipom koja nije tako upečatljiva, između njega i njegove ekipe nema nikakve kemije, a negativci su preslabi da bi im mogli parirati po karizmi, pa čak i time da predstavljaju nekakvu prijetnju. Nije baš bez razloga ovaj naslov nekoliko stepenica niže od srodnika mu. Nedostaje jedan Fernando Ray da to bude ono nešto. Likovi u takvom okružju ne mogu ni ponuditi ono najbolje što materijal zahtjeva. To je i šteta, Scheiderova ekipa je dobro zamišljena, policajci koji ne jebu pravila su uvijek bili zanimljiv materijal za ovakvu vrstu filmova (Popay Doyle, enybody?) i to ako ih se postavi u pravo okružje, u ovom slučaju su to neki jadni kvartovi, skladišta i slični interijeri koji odišu starinom. Konačni bi zaključak bio da se vrijeme uloženo u gledanje neće baš toliko isplatiti, ali, ako spustite kriterije i zanemarite na čemu je ova ekipa radila prije, postoje neki pravi ulomci koji će ispuniti očekivanja. Materijal koji je pri montaži trebao malo dorade, dinamike i malo jače dijaloge koji bi izvukli i bolje glumačke izvedbe. Prolazno, ali ništa više od toga.

Blue Thunder (1983)

Posted: 25 ožujka, 2011 in Akcija, Roy Scheider

IMDb

Trailer

 

Svijet je postao razmažen, zar ne? Za sve komplicirano se koristi CGI, makete ili prave stvari (doduše preuređene) pripadaju prošlosti. Zamislite ideju o moćnom policijskom helikopteru, high-tech izdanje, sa svim mogućim dodacima i jednom nabrijanom akcijskom filmu. Pa zamislite da to kažete nekom producentu. On razmišlja, pogladi bradu i ispali vas van iz ureda. Ili kaže, naravno, CGI je rješenje. Ovo je mjesto na kojem stara škola ima prednost, to ste već shvatili, ne, a kako naš sljedeći naslov potiče iz 1983 godine, što se onda napravilo da se snimi film o moćnom policijskom helikopteru? Upotrijebila se prava stvar, naravno. Ne vjerujete? O, da, Plavi Grom je postojao (postoji i danas kao otpad u nečijem studiju i turistička je atrakcija) i to čudo je moglo letjeti, doduše, oprezno, ali ako leti kao helikopter, zvuči kao helikopter i izgleda kao helikopter…onda je to helikopter. Istini za volju, ušminkan kako bi se dobio high-tech izgled i napravljen na okviru običnog Gazella modela, ali tko pita. Djelovao je opako uvjerljivo. Da ovo ne bude samo priča o letećem stroju…

Frank Murphy je policajac zračne policije Los Angelesa. On je eye in the sky, prati, pronalazi i lovi kriminalce. Naš Frank ima i neke traume iz vijetnamskog rata (pretrpite, to su 80-te, svi su likovi imali probleme s vijetnamskim ratom) ali se s njima nosi onako kako treba, muški. Također, problemi s autoritetom (zvuči poznato, ne?) natezanje s nadređenima, ma cijeli paket onoga što čini lika zanimljivim likom. Također, Frank je jebački dobar pilot te ne čudi da upravo on bude izabran da testira novi model futurističkog helikoptera u urbanim uvjetima. Frank i njegov mladi, zeleni pomoćnik, to i rade, no pogreškom snime nešto što nisu trebali snimiti i Frank postaje lovina zločestih dečkiju. Predvodi ih tip imenom Cochrane, a da bude začinjeno, Frank ga poznaje od prije. I ne vole se baš. I što se događa? Frank uz pomoć Blue Thundera kreće u dokazivanje svoje nevinosti. Kakvu mu pomoć može pružiti helikopter? Vatrenu, kako i dolikuje akcijskom filmu.

Nezaobilazno štivo osamdesetih (i kultnih filmova općenito) ima sve ono što ga čini vrijednim statusa kojeg ponosno drži na svojim leđima. Jedno je vrijeme bio redovit gost na RTL televiziji, ali ga nešto nema u posljednje vrijeme, gotovo neobično jerbo je to bio jedan od boljih poteza tog šlampavog uredništva. Enivej, da nastavimo… Redatelj Badham je spomenut na ovim stranicama kao solidan redatelj B filmova i Grom ne izlazi iz tog okvira. Radnja, priča, likovi, ima sve, ali sama ideja je za svoje vrijeme bila pravo originalna te je trebalo dobro potegnuti da se napravi mašina koja neće izgledati smiješno. Uspjeh? Prokleta stvar i danas izgleda uvjerljivo. Da samo izgleda, ono što je u tom filmu prikazano kao zabavni dodaci danas su standardna oprema svakog boljeg helikoptera (da ga nazovem i proročanskim?) posebice tihi rad, audio-video oprema, a nije da nema i sličnog naoružanja. Ali, trebalo je napraviti i priču oko cijele te mašine, ne. Dan O’Bannon je naš čovjek, glavni i odgovorni za Aliena.

Grom je napravljen za vojsku (krivo se tumači kao “policijski helikopter”) i naši ga zlikovci žele iskoristiti za gušenje raznih pubuna na ulicama vrlog L.A-a. Znači, svi oni koji bi u ono doba išli protestirati protiv Jadranke Kosor imali bi bliski susret s tom zvijeri. Nije loše, mora se priznati. Iako nategnuto, no to je tek okvir za krivu informaciju koju naš junak slučajno dozna. Kao i svi glupi vladini projekti, tako je i ovaj tajan, što znači da sve koji to doznaju treba – posmicati. Opet, nategnuto, ali i u najboljoj maniri klasičnih “vlada zna odgovore” teorija zavjere. Koliko nategnuto, toliko i lijepo razrađeno. Sad možemo prijeći na akciju.

Ono što je predstavljalo očiti problem kod ovog filma jeste, kako, dovraga napraviti uvjerljiv film s uvjerljivim obračunima helikoptera? Jednsotavno, uzmeš prave helikoptere. Dan danas Grom je nedosegnuti standard tih kadrova, posebice dijela gdje Frank i Cochrane mjere koji ima dužeg (figurativno, ljudi, figurativno rečeno) i sad vi skužite da je Grom ustvari “vukao noge” pri letu koliko je nekompatibilan bio. Svi oni dodaci su stvarli muku isusovu pri letu, ali akcija je besprijekorna, da ne kažem i impresivna kad se akcija preseli u urbane dijelove gradskog područja. Ali, mora biti i pokoji ali, kadrovi gdje Grom sređuje F nešto avione jednostavno su…loši. Prevelike ambicije i preteško za izvesti doveli su do par stvarno groznih djelova koji doslovce grebu po našim očima (a znaju izazvati i smijeh) te, srećom, traju kratko. Šišaš kultni film ako nema i ponešto lošeg u njemu, ne? No, svu tu akciju je trebalo i odglumiti.

Roy Scheider, meni jako simpatična pojava u filmovima, ovdje ima svoj novi glavni trenutak nakon Jaws. Dooobro, nije se nešto i pretrgao od glume, ali treba biti pojava kojoj vjerujemo da će stvar razriješiti svojim postupcima. M. McDowell je naš glavni zlikovac. Uobičajeno dobar, čovjek ima talenta za takve uloge i ovdje je kao riba u vodi. I, što je zanimljivo, McDowell ima strah od letenja. Vjerujem da mu je bilo baš lijepo u helikopteru. Waren Otes je snimio ovaj film i umro. Šteta, legendaran glumac koji je uljepšao cast svojom glumom. Svi su oni pridonijeli da Grom postane vodeći hit tih dana, pa, iako nikada nije snimljen nastavak (hvalimtebože) ili remake (hvalimteisuse) njihovi su likovi zaživjeli u seriji jako kratkog vijeka. I bolje je tako. Kultne filmove u pravilu ne treba dirati, ne kad su ovako dobro napravljeni.