Archive for the ‘Rutger Hauer’ Category

Flesh+Blood (1985)

Posted: 26 svibnja, 2015 in Avantura, Rutger Hauer

1296133137_kinopoisk.ru-flesh_2bblood-1345653 719rhvEYwfL._SL1165_ 130826_344020_cmcrjqE8RPZ8GL3L8ICSjYNOlDl fAuZNDJ la_chair_et_le_sang

 

IMDb

Trailer

 

Oduvijek me zanimalo zašto velike suradnje između poznatih redatelja i glumaca odjedanput prestanu. John Woo i Chow-Yun Fat, na primjer. Dok su oba bili u rodnoj im grudi, stvarali su filmove koji su razvaljivali po svim stavkama dnevnog reda. Kada je Woo otišao u Ameriku, kao da je zaboravio na Fata. Doduše, govorio je nešto davno kako će napraviti neki zajednički film, nabrijanu akciju koja će Amerima pokazati kako se radi takav film, ali ništa se od toga nije dogodilo. Pa je tu John Carpenter i Kurt Russell. Iako, na to pitanje sam dobio odgovor od samog Carpentera. Ukoliko netko ikada bude ponovo voljan platiti da njih dva surađuju, snimit će zajednički film. Pošteno. Pa su tu Paul Vehoven i Rutger Hauer. Njih dva napravili su nekoliko stvarno cjenjenih uradaka dok su još bili stanovnici Nizozemske i onda se razišli. Doduše, moram biti iskren i reći da nisam gledao nijedan njihov zajednički projekt prije američke faze (trebao bih to jednog dana i ispraviti) ali kako čujem (čitam) radi se o dobrim stvarima. I dogodila se ista stvar. Verhoven je otišao u Ameriku i zaboravio na Hauera (koji je već bio ondje i do tada si napravio pošteno ime). No, doznao sam i zašto se to dogodilo, gluhi telefon između njih. Naime, posvađali su se kao psi na snimanju ovog filma. Zašto točno, samo Sveti Martin zna, ali ima veze s time da je ovo bila zbrkana produkcija, uvjetovana američkim novcem (zbog čega je ovo prvi Verhovenov američki film, a ne Robocop) i producentima koji nisu sami znali što žele reći s materijalom. Trivijalnost kaže da su se ova dva toliko svađali da su ih je ostatak ekipe zamolio da se svađaju na engleskom kako bi svi razumjeli o čemu se radi. I šteta je što je tako završilo, njih su dva bili dosta dobar par jer Hauer je iskoristiva ličnost kad se nalazi u rukama sposobnog redatelja, u  tim je mladim danima bio vruća roba, a i pošten je glumac bez obzira na to koliko se smeća nasnimao u karijeri. Zabavna stvar je i to mu je ovo bio drugi film povijesne tematike u istoj godini jer prije ovog naslova izašao je Lady Hawke, u kojem je igrao potpuno drugačijeg lika. Žena Sokol je na kraju postala zgodan uspješan mali old school fantasy filmić, dok je Krv i Meso propao u kinima. Propao, da, ali ima poprilično dobru reputaciju i ozbiljan kultni status, kao i naramak pozitivnih kritika kojima se može opravdavati da je ustvari dobar film. Da li to uistinu i jest? Pa, neću ići tako daleko i reći da ga svakako morate pogledati jer bi negledanjem propustili ozbiljno dobar komad povijesne avanture, ali svakako je riječ o drugačijem filmu, koji itekako pokazuje zašto je Verhoven nekad davno bio ozbiljno zanimljiv (neću reći dobar) redatelj.

Radnja nas smješta na sami početak 16 stoljeća, gdje grupa plaćenika (karakteri samo takvi), koji predvodi karizmatični Martin, biva pošteno zajebana od bogatuna koji ih je unajmio da mu zauzmu nekakav dvorac/grad. Sjebani i bez obećane love, oni pokrenu vlastitu akciju pribavljanja sredstava za bolji život, a prvo što naprave je da otmu buduću ženu bogataševa sina. Nakon toga, zauzmu dvorac gdje počinju provoditi dane u opijanju, klopanju i jebanju, opasno dobar pandan sex, drugs and rock ‘n’ roll danima prije sex, drugs and rock ‘n’ roll dana. Ali, bogatašev sin, Steven, ne miruje. Iako se dečko reklamira kao nekakav pacifist i znanstvenik, miris seksa naspram mlade djeve će ga pokrenuti da postane bad ass lik koji će napraviti sve što može da je vrati natrag. Kaže Verhoven da mu je inspiracija za film bila The Wild Bunch od Sama Peckinpaha, gdje bivši saveznici postanu ljuti neprijatelji. Doduše, taj motiv je tako-tako podvučen, ali kad pogledam u retrospektivi, može se reći da se vidi utjecaj toga, iako naš Steven djeluje pravo balavo naspram karizmatičnog Martina, ali, hej, svaki sukob oko ženske je dobar sukob, iako je malo tup. Ne zbog same naravi sukoba (kao da su muškarci ikad trebali razlog da izvuku mačeve i krenu u boj) već onog što ti likovi predstavljaju. Na to ću se vratiti za trenutak, samo da još spomenem zašto se Verhoven upustio u ovu malu avanturu, snimanja filma smještenog u točno ovo doba. Ono je ustvari bilo i zanimljivo. Crna kuga je vladala Europom, kosila sve živo i neživo, a filmovi koji su imali radnju smještenu u to doba bili su, kako sam Verhoven kaže, previše romantizirani i bezveznjikavi te je htio prikazati ponešto realnije okružje, gdje je rijetko tko dočekao smrt od duboke starosti i s osmjehom na licu. Sad se vraćam na likove jer oni su glavni sastojak filma, nešto kao žlica Vegete koja popravlja dojam.

Likovi su svi do jednog nesimpatični. Znam da to na prvu zvuči kao nekakav zločesti argument da je film loš, ali taj detalj je ustvari jedna od zanimljivijih stvari. Martinova družina je gomila probiscjeta, bitangi, silovatelja i običnog šljama. Oni žive od danas do sutra, poode se samo za novcem i prilikom da sebi naprave bolje i ne mare baš tko će najebati na tom putu. S druge strane, Stevenova družina je vojska i nešto kao viša klasa, koja je ustvari izdajnička gomila koja se ne razlikuje puno od Martinove družine, osim što imaju (možda) ljepše manire. Znači, dvije suprotstavljene strane. Inspiracija Divljom Hordom došla je u obliku toga da jedna strana zarati s drugom, tj. da ih ovi proganjaju preko pola Europe, tj. da ih lovi Harkwood, lik koji je našoj rljavoj bandi prije bio zapovijdenik. No, studio je pomislio kako to neće biti dovoljno atrktivno te je inzistirao da centralna stvar u filmu bude ljubavni trokut između Martina i Stevena, tj. da se oba napale na princezu koju Martin otme. Jedan je ševi, drugi je želi osloboditi, a ona je ustvari mala manipolatorica koja ih bojicu vrti oko prsta, tj. pleše kako muzika svira. Iako je takav razvoj događaja bio uvjetovan od strane studija, Verhoven je stvar uspio donekle spasiti svojim reateljskim umijećem, već poznatim otvorenim i ponekad šokantnim pristupom scenama seksa i odnosa među likovima tako da, iako je taj ljubavni dio poprilično nategnut (stječete dojam da nitko nikoga ne voli – čisti seks i iskorištavanje situacije) vidi se da je Verhoven taj dio, iako uvjetovan, odradio po svom nahođenju. Problem je što su likovi i nerazrađeni, istini za volju, skup klišeja čak (Steven djeluje kao malo grublja verzija Princa Šarmantnog) te da se tu moglo napraviti puno bolji posao da se fokusiralo na duge stvari. No, likovi su ostali donekle zanimljivi jer su jednostavno bizarni, nešto kao srednjovjekovna banda sastavljena po principu lud, luđi i poremećen, ali s finom dozom ironije, satire i opuštenog pretjerivanja. Vrijedi napomenuti da je akcija sasvim pristojna, ali volite taj srednjovjekovni setting, ali ima i malo smiješnih pretjerivanja (Steven i njegovi amigosi izgrade drvenu verziju oklopnog vozila kakvog se ne bi posramio ni Q -Odjel za svega nekoliko sati) koje na trenutak znaju djelovati suvišno. Lokacijski je na mjestu, usitinu, jer je sniman u Španjolskoj, na pravim lokacijama, što znači da imate osjećaj vremena u kojem se odigrava. Glumački… ma, neću gubiti vrijeme na to. Ako volite starog Rutgera, očevidno je zašto je lik nekad davno bio više nego cool pojava, svi ostali su ionako u njegovoj sjeni. I to je otprilike to, funkcionirajući povijesno/avanturistički filmić korektne režije (talent koji će tek doći) i relativno zanimljive radnje koja je smještena u relativno zanimljivo povijesno razdoblje. Nije sjajan kakav je mogao biti, ali pruža stotinjak minuta korektne zabave.

02 chair-et-le-sang-1985-01-g chair-et-le-sang-1985-02-g chair-et-le-sang-1985-03-g chair-et-le-sang-1985-05-g chair-et-le-sang-1985-06-g chair-et-le-sang-1985-07-g chair-et-le-sang-1985-08-g chair-et-le-sang-1985-09-g film-la-chair-et-le-sang7.jpeg film-la-chair-et-le-sang12.jpeg Flesh-Blood

 

A Breed Apart (1984)

Posted: 6 siječnja, 2014 in Akcija, Avantura, Drama, Rutger Hauer

936full-a-breed-apart-poster

IMDb

Trailer

Iako to danas zvuči čudno, First Blood uopće, u vrijeme snimanja, nije bio zamišljen kao akcijski projekt. To je postao s godinama, nažalost, ali inicijalna namjera bila je snimiti akcijsku dramu koja bi indirektno govorila o neprilagođenosti vijetnamskih veterana u normalnom svijetu. Pa, svi znamo kako je TA priča završila. John Rambo postao je slika i prilika ne neprilagođenog veterana već nepobjediva ratnika, a kroz nastavke doživio je svašta, od pohvala kritika i publike, pa do malo manje pohvala kritike i publike. Ipak, njegov financijski uspjeh otvorio je vrata zanimljivim junacima; vijetnamskim veteranima koji baš ne funkcioniraju kako treba u stvarnom svijetu. Doduše, drame su tu najviše profitirale, ali bilo je nekoliko časnih iznimki koji su pokušali fokus okrenuti i na druge stvari. Pošto je američku javnost (i sve druge) ustvari bolio džon za veterane, ekologija je druga priča. Svi vole biti ekološki osvješčeni čak i kad to nisu. A kad su životinje u pitanju, još bolje. Pa sad, vi izmješajte vijetnamske veterane (ovaj put bez neke kritike ili pokušaja usmjeravanja pažnje na njih) ekologiju (čuvajmo prirodni okoliš) i upozorenje o ugroženim vrstama (ćelavi orao je u vrijeme snimanja ovog naslova bio jako, jako, jako blizu da u cijelosti izumre) i dobijete film koji je, oh originalnosti, preveden kao ”Rijetka Zvijer”, ako to možete vjerovati. Ustvari, cijeli taj koncept čini njega stvarno iznimkom jer ga je gotovo nemoguće strpati u točno određeni žanr jer osim svega toga ima malo naznaka i akcije, ali i dobro ugođene drame. Za početak…

Jim Malden vijetnamski je veteran koji živi na izoliranom otoku zajedno s jako rijetkom i ugroženom vrstom orlova, čuvajući ih po cijenu vlastita života. I on to misli doslovce jer su mu od rata karte u glavi malo izmješane te sukobi s raznim lovokradicama predstavljaju neku vrstu rekreacije koju povezuje s ratnim danima. Ipak, kontakt sa stvarnošću ima preko Stelle, samohrane majke koja ima malu trgovinu na kopnu, čiji sin se zbližava s Jimom, gledajući ga kao neku vrstu…oca kojeg nikad nije imao. A nije ni Stella baš imuna na zgodnog šumskog vraga, ali njihovu će rutinu prekinuti dolazak tipa imenom Mike. Mike je alpinist i promatrač ptica, te on i Jim uspiju razviti neku vrstu prijateljstva, koje će samo tako puknuti kad se ispostavi da je Mike došao ukrasti rijetka jaja koja vrijede shit load of money. Dva će muškarca morati sklopiti primirje kad otok napadnu neki ljudi koje je Jim uspio naživcirati, a obrana otoka dovest će i do preispitivanja nekih prioriteta kod obojice.

Ovako na prvu, film dosta baca na neki osrednji uradak u kojem bi najviše do izražaja mogle doći lijepe slike prirode, možda čak i neki nebulozni akcić koji bi imao svega i svačega same ne nečeg zanimljivog. Skoro. Film je, iskreneo rečeno, više drama nego nekakva akcija, ali nije da bježi od akcije, ona je prisutna kroz cijelu radnju (tek sitne naznake) sve do završnice kad stvari eskaliraju pravo do neba. Kad se spoje ta dva elementa, dramski i akcijski, dobije se zgodan mix svega pomalo. Dramski dijelovi imaju onaj ekološki štimung o izumiranju životinjske vrste, ali ne, iznenađujuće, i vijetnamskog rata. Lik je takav kakav jest, radnja ga ne brani, ne opravdava i ne uzdiže. Jednostavno, scenaij više zanima kako će se lik vratiti natrag među ljude, a ne kakve traume ima. Sama akcija pomalo je osrednje kvalitete, vidi se da je First Blood imao tu svog dijela, ali u globalu, film nije ni bolji, ni gori od desetine drugih iz tog razdoblja, barem što se tog dijela tiče. S druge strane, odnosi među likovima puno bolje funkciniraju jer je glumački cast odabran s dobrim osjećajem. Rutger Hauer, koji je tada bio jedan od jako dobrih uveženih noviteta, ispao je odličan izbor za neuravnoteženog Jima, čovjeka kojeg baš i ne možete voliti, ali ni mrziti. Dežurni bad boy (ili good boy, ovisno o filmu) jest Powers Booth, koji je isto tako odličan u ulozi tipa koji tek treba srediti prioritete, a kad se u cijelu sliku doda sex bomba 80-ih, Kathleen Turner (čija je uloga tako-tako napravljena) onda su stvari puno zanimljivije. I bio bi grijeh ne spomenuti uvijek pouzdanog Donalda Pleasancea kao kupca i kolekcionara rijetkih jaja (u svojoj Ernst Stavro Blofeld mainiri) te je pravo čudo što film nije dobio veću medijsku pažnju. Mislim da je to zbog tog preizraženog ekološkog sadržaja (iako, istini za volju, film ima jednako izražene i dramske dijelove, kao i avanturističke) koji nije bio po volji svima. Oni koji su očekivali moralnu prodiku, dobili su sve samo ne to, a oni koji su očekivali akciju na tragu First Blood i sličnih ostvarenja, opet su dobili sve samo ne to. Konačni rezultat – negdje na sredini. Iako film kao mix svega i svačega dosta dobro funkcinira, vrijedi napomenuti da isti taj mix neće svima biti po volji. Možda je moglo bolje, ali moglo je ispasti i puno gore. Za malo podsjećanje kad su ne tako česte stvari bile filmska inspiracija (kao što je očuvanje ugroženih vrsta) ovaj naslov svakako ima svojih draži i prednosti.

2479220rwzx7p8vvzqugr8rlfjddwavjhdwfarkjc7p9xgumafdyza1ek6dr9zfwv7dviccgqka3recgdheqi0olerya 2502713evgfpy0th_aykvjpw1yzv_5dctkyy1t5dpy5yz1mgeaz1ybpc4lal0b08klas5ooz3mg1v7zmm6ft4oeyixhq 2502716evgfpy0th_aykvjpw1yzv_5dctkyy1t5dpy5yz1mgeaz1ybpc4lal0b08klas5ooz3mg1v7zmm6ft4oeyixhq 2508973q9dpb8jitxudkdrimyaxldpnwfqrtvxkao28io7_jhbbmtscvai_enhoxevgizb1axnfpxbgammtjwscqzvhg 2508974kbazuq2sjd3wawza6drmkawmtzt_dcuauxnp8cy1jf2vaikmm1rpusoylw3ydi7b1yendyg5vqbrvk4q8g 2508975sflcqircf08psmuxoykgkogqcyco4dh_kepujfgadlg3yutbf09pmqvc4mlr42ksrrwe7ue9otrmr433vrfjq 2508976xczyhk6ld6rnyg56io8zbpvzciazq4wnekd3je0ie_67_e7rcn3wh3zlfxcjk0m_i6z5oehpopfeqz5kpoleg 2508977e037nfshkrq06u7tne3lmvumnwzikmk6lhhbs0g9umhy6n9ufdx_f1sfhwcunp_6c6uuiot37um3e6fwhfg

2479221v6rfgesxorh7po2mrhgat9bolcya3xmvl88_7aey2tgjlooht4rmz5vswryogwljvcjuu1yrrzqtuzsiyybg2 2502714rwtyl8haaonqoxwz1g9tuy6d5k3z0obhynqpccgmugduuqzpm6lplarm0ua5enb2ksqkraptycjjzpcjvngytw 2502715rwtyl8haaonqoxwz1g9tuy6d5k3z0obhynqpccgmugduuqzpm6lplarm0ua5enb2ksqkraptycjjzpcjvngytw 2508978t8pwwhpxphzith0ufs5g2nh_twbm3igpmmkjlxzrurvuwhdtonkgv7fcxrh_nos7ekrmnldciudv5ex5nv_lq1 2508981zipp_zrhmbsqr1mnuksr_qhmkuwna0vmvad19glii37y6ndrwvt3tskaktsbdk0ydjzv1xjtywtqa_3w1er_w1 2510473nx3kpgkrfmiqlwzuqa_5pnal0swv2qkcxbcqtowbpkfqkxpuimk5zedcpgarclisrsogzpo21dbk1hoxasm8ia1

Escape from Sobibor (1987)

Posted: 23 srpnja, 2012 in Drama, Ratni, Rutger Hauer

IMDb

Trailer

 

Već kad smo se na nedavnom postu o filmu Ladyhawke raspisali o Rutgeru Haueru, ovo mi dođe kao očekivani nastavak, recenzija još jednog filma koji je jako malo ljudi gledalo (što sam slučajno doznao kad sam ga preporučio na par mjesta) i recenzija još jednog filma gdje je Hauer svojom pojavom dodao par kilograma na težini filma, a bogme je pokupio i Zlatni Globus za glumu. I sad vi recite da čovjek ništa ne vrijedi. Ipak, dodajem i to da je ovo film temeljen na stvarnim faktima, događajima, ljudima te da je možda televizijskog porijekla, ali bogme to mu ne umanjuje vrijednost ni za jedan posto. Kad se spominju Židovi i logori smrti, većina će odmah, gotovo nagonski, reći Schindler’s List (1993), ali to nije jedini film koji govori o tome, a kad se spomenu bijegovi iz ratnih logora, većina će bez pardona reći The Great Escape (1963). Ovaj film mješavina je oba jer se radi o jedinom uspješnom bijegu iz logora smrti, no napravljen od strane običnih civila (i pokojeg ruskog vojnika). To ”uspješan” možda i nije najbolji opis učinjenog jer pobjeglo je tek pola zatvorenika, njih 300, od kojih je većina ponovo uhvaćen ili poubijana na licu mjesta, ali sami je bijeg Nijemce natjerao da logor zatvore i rasformiraju tako da je bijeg uspješan po tome. Radnja je… gotovo dokumentarna i ustvari je rekostrukcija života u logoru.

Uvod nas upoznaje s dolaskom grupe svježih zatvorenika u logor Sobibor, gdje se jasno vidi kako su se Židovi selektirali, što je bilo pametno napraviti ako želite preživjeti i na koji način su Nijemci održavali red. Nakon toga se selimo u sami logor, gdje pratimo nekoliko određenih logoraša i njihov zajednički život, rad, te dolazimo do početka planiranja, samog planiranja i izvedbe plana koji je u koncu doveo do bijega. Za razliku od sličnih uradaka, ovdje nije bilo tunela ili sličnog već su se odlučili na puno jednostavniju opciju, ubijanje stražara kad ih je u logoru najmanje, a da bi plan uopće uspio, svi su morali biti savršeno točni. Film se ne zadržava samo na tome već nam daje uvid i u Njemačku stranu priče, gdje je većina bila svjesna uzaludnog posla koji rade, kao i još gori ponos koji su neki osjećali što to uopće rade.Od svega po malo.

Film je, zanimljivosti radi, snimljen u bivšoj Jugoslaviji te se može vidjeti i nekoliko lokalnih lica. Ništa poznato, uglavnom sporedne uloge. Oni u glavnim ulogama mogli su garantirati i kvalitetu (Alan Arkin) i gledanost (Rutger Hauer) i, usprkos televizijskoj pozadini, svi uključeni su uložili trud kojeg se mogu posramiti i jače produkcije. Logor (iliti mjesto snimanja) djeluje autentično, a ne kartonski neuvjerljivo, što je dobra stvar ako želite raditi film o bijegu iz zatvora jer dobijate osjećaj da se odatle stvarno mora pobjeći. Radnja nema nekakvih posebno šokantnih scena (ipak je to išlo na TV) no uspjeva mu razviti popriličnu napetost od početka do kraja, kao i osjećaj neugode koji je još izraženiji. Likovi su korektno razrađeni, pomalo u svim nijansama, a užitak je gledati kako neki od njih doslovce znaju glumiti (da, Hauer ide među njih) i zanimljivo je da dotični nije dobio ulogu Nizozemca (koji su prije bijega bili dovođeni u logor) već Rusa Sashe (btw, stvarna ličnost) čiji dolazak u logor i pokreće planove za bijeg. Ruski vojnici nisu bili žrtve za plinske peći već su bili radna snaga u tim logorima (što mi je bila zanimljiva povijesna fakta) i nije nelogično da vojno lice prvo pokrene priče o bijegu iz zarobljeništva. Svemu tome pomaže i činjenica da nisu ništa mjenjali i da su držali povijesnih fakti, bez dodavanja ili preuveličavanja. Ako ste za jednu poštenu ratnu dramu, temeljenu na istinitim povijesnim faktima… vaša potraga uglavnom bi trebala završiti ovdje.


IMDb

Trailer

 

Poprilično sam siguran da nikad neću postati preveliki obožavatelj fantasy filmova. Kao ni knjiga. Kad čujem ljude oko sebe kako s takvim žarom i oduševljenjm nabrajaju na kojoj se stranici (ili minuti filma) neki lik okrenuo i vidio… nešto, gledam ih doslovce kao da su došli s Marsa. Uložio sam devet sati života u gledanje Gospodara Prstena i to, hvala lijepo na ponudi, više uopće nemam namjeru ponoviti. Knjige izbjegavam kao demon egzorciste. Ista stvar je i s ovom trakavicom zvanom George R. R Martin. Pročitao sam prvu knjigu i sve odgađam početi drugu, ali, s malo vedrije strane, Robert E. Howard mi ide samo tako, ali to je možda zato što njegove priče o Conanu ne kompliciraju kako to obično zna ići s djelima koje izlaze u tomovima. Narnijskim Kronikama nisam prišao bliže od dvjesto metara i to je taman to. Zašto ovakav uvod? Zato da vam demonstriram koliko smo fantasy i ja suprotna svijeta, niti znam pravila, niti znam detalje žanra, a još manje sam u stanju pratiti tko je koga kopirao ili pokrao nečije ideje. Sad kad sam vam to rekao, da odmah nadovežem kako Ženu Sokol uopće ne doživljavam kao fantasy film (iako, strogo gledano, to i jest) već kao jednu naprosto awsome ljubavnu priču, s malim elementima mistike. Da ikad u životu odlučim napisati nešto što bi se moglo smjestiti pod taj žanr, ovaj film bi bio izvor cjelokupne inspiracije (uz malu asistenciju već spomenutog Howarda, naravno). Iako pretpostavljam da o filmu znate već sve što se može znati, mali sažetak da osvježite pamćenje.

Uvod nas upoznaje s Gastonom, mladim lopovom koji uspije pobjeći iz zatvore /utvrde/dvorca/nečega i već kad se pomisli da bi mu to moglo biti uzalut vam trud svirači posao (jer ga nekakvi vojaci sustižu samo tako) odnikud mu u pomoć stiće pomoć u obliku viteza odjevenog u crno i s sokolom na ramenu. On je Navarre i Gaston će jako brzo shvatiti kako je njegova priča puno zanimljivija nego se to čini na pravi pogled. On i lijepa Lady Isabeau postali su žrtve jezive kletve  tamo nekog napaljenog Biskupa te, iako su zajedno, nikad ne mogu zajedno. Ona se preko dana pretvara u velikog sokola, a on po noći u još većeg vuka i sve što dijele je nekoliko sekundi prije obostrane transformacije, bez da se mogu dodirnuti. Gaston, koji će se naći između čekića i nakovnja, slikovito rečeno, postat će njihov suputnik, a nakon malih problema s biskupovim ljudima i zimskim uvjetima, svi zajedno će slučajno doznati da ipak postoji način da se poništi kletva. Kako? Oh, samo se vratiti natrag u biskupovu utvrdu, u točno odrijeđeno vrijeme, i izvesti kompliciran ritual.

Filmovi o ukletim ljubavnicima stari su valjda koliko i filmska traga, no rijetko koji od njih mi imaju ono nešto što ih čini vrijednima višekratnog gledanja. A što je najbolje, Ladyhawke uopće nema ništa posebno u svojoj radnji što naglašava ljubav Navarra i Isabeau, nema patetičnih scena, ljigavog dijaloga i napornog uvjeravanja publike da su oni par iz snova. Točnije, njihov odnos ima nešto gotovo poetski, iako nemaju zamalo ni jednu zajedničku scenu skoro do samog kraja filma. Njihova suzdržanost po tom pitanju, čak i distanciranost u ponašanju, imaju takav efekt na gledatelje da svi jednostavno odmah osjećaju jednu vrstu staromodne uzvišenosti u njihovu odnosu i to je ono što bi se reklo narodnim riječnikom vražje dobro napravljen posao. Naravno, treba imati i cojones, pa priznati da je to ustvari ljubavni film, ali, hej, ljubav kao pokretač radnje nije tako atraktivna kao… vilenjaci? i kad kažem ljudima da iste sekunde mijenjam tri Gospodara Prstena za Ženu Sokol gledaju me kao da sam ja došao s Marsa. Hej, ja sam romantičar, vjerujem u uzvišene ljubavi i sretne krajeve, a ne bacanje prstenja s neke tamo jebene planine.

Da ne bude kako film vrijedi samo radi toga (to je samo najveći plus u njemu, ništa drugo) glumački je odabran…savršeno? OK, Matthew Broderick je slaba karika, on je u svim filmovima slaba karika, ali je ovdje bio tek pican koji se još nije počeo ni brijati, pa je podnošljiv. Rutger Hauer uopće nije bio prvi izbor za glavnu ulogu već Kurt Russell. Hmmmm. Nije da ja ne volim starog Kurta, ali on bi bio potpuni miscast pošto je Hauer u tim godinama bio vrhunska roba. Kršan, visok, markantan, slika i prilika kako izgleda vitez tog vremena (iako je, tehnički gledano, kapetan straže, ne vitez) odjeven u crno i zagrnut plaštom mistike.Michelle Pfeiffer (meni jedna od najljepših glumica… uopće) izgleda baš kako treba izgledati jedna prelijepa, tajanstvena djeva koja zagrije srce kršnom kapetanu (njih dvoje samo tako mogu zamisliti kao Sinišu i Kontesu Neru) i ona već spomenuta suzdržanost u njihovu odnosu njihov odnos stavlja na jedan možda malo idealizirani pedestijal, no nitko ne može osporiti da imaju pravu kemiju. Neke novije klince vjerojatno će smetati što film uopće nema specijalnih efekata(tek par njih u završnici) te da izvorne lokacije (čitaj – hebena šuma stvarno izgleda kao šuma) dodaju blagi začin realnosti. Režija je precizna i pregledna, ali zar je netko sumnjao da će takva biti kad ju je radio mešter Richard Donner? Ipak, treba naglasiti da nije baš posve cjepljena protiv statičnosti u određenim trenucima jer ovo je raniji Donnerov rad, prije nego se pronašao u opuštenijem akcijskom žanru. Intrigantna priča, vrhunski nastupi odličnog glumačkog para (iako, ruku na srce, nisu baš previše glumili) prava doza mistike i staromodne romantike… da su svi fantasy filmovi ovako dobri vjerojatno bih ih više gledao.

 

 


IMDb

Trailer – Theatrical Trailer

Trailer – Final Cut

Neću reći “bio je već red da se prihvatim Istrebljivača” ali ću reći “bio je već red da se prihvatim Istrebljivača”. Nije baš posebno teško dokučiti odakle potječe inspiracija za ime bloga, a još puno prije toga inspiracija za moje zločesto virtualno drugo ja, ali uvijek sam izbjegavao sjesti i napisati pošteni komad teksta o kultnom filmu iz jednog prostog razloga – o njemu je već sve napisano. Koju kod stvar želite reći o njemu, već je rečena, napisana, analizirana, esejizirana, opjevana, stihovana i rimovana – vaša originalnost (time i moja) jednostavno ne postoji kad poželite nešto napisati o Ricku Deckardu i njegovim problemima unutar svijeta budućnosti, doslovce, sve je rečno. Pitate se zašto onda ovo pišem? To je stvarno dobro pitanje. Možda me uhvatilo da ga ipak obradim, napišem nešto (već kad je posložio kao temelj za stvaranje virtualne osobnosti) korektno, pokušam se zadržati na sporednim stvarima, reći koju riječ o nastajanju, možda ponešto o glumcima i pokušati izbjeći detaljno analiziranje, nekakvo službeno recenziranje i jednostavno nabacati svoje dojmove. Pomoglo je i to što sam ga već u jednom postu ovlaš spomenuo (na što su se nadovezali jako konstruktivni komentari) ali postoji i još jedan manji, idemo reći, sporedan detalj – uskoro je godišnjica (ili je već bila) kako sam osvojio onaj five disc set sa svim mogućim verzijama u prošlogodišnjoj nagradnoj igri koju je pokrenuo kolega Dragonrage. Pošto je upravo u procesu stvaranja i uskoro pokretanja nove igre, pomislih da bi bilo zgodno baciti podatak (za sve one skeptične, je’l) kako je nagrada bila prava i kako je u mojem ponosnom vlasništvu. Set kao takav ima jednu važnu stvar u svom sadržaju – originalnu kino verziju, onu s Deckardovim off komentarima koja je bila toliko mrska svima živima (čak i Ridley Scott-u) da je sve to u nekoliko novih verzija izbačeno. Originalna verzija je nedostupna, jako rijetka za dobavu narodnim putovima (čitaj torenti) te čak i ako je pronađete, ispadne da to nija ta verzija već obično bude Director’s Cut. Verzija kao verzija, reklo bi se, no ovdje to i nije takav slučaj je, za razliku od ostalih redateljskih verzija, Blade Runner nije produžen već skraćen, nema par scena u njemu, uključujući onaj omraženi sunčani happy end. I, da, nju sam prvu gledao. I, da, nju sam upamtio kao verziju radi koje sam film doživio kao malo jači promašaj, što je eufemizam za – bullshit od filma, idiotarija koje nema smisla, veze s vezom i kojoj nedostaje pošteni vozni red između scena. Jedino što je imalo nekakvog smisla bila je Vangelisova glazba. Danas je posve druga priča, no onda nije bila, pa da to prvo priznam za početak. Blade Runner mi je već na polovici prvog gledanja došao na shit listu onih naslova koji se više nikad u životu neće pogledati i kad slušate danas kako svi govore o tome da su film shvatili od prve (i naravno, odmah ga postavili na broj 1 svih vremena) shvatite da slušate obični bullshit od preseravanja.

Ukoliko uzmemo vrijeme kad je film izašao, onda nije nikakvo čudo što je doživio krah po svim linijama (ali nije bio usamljen u toj katastrofi, Carpenterov The Thing mu je pravio društvo) jer nakon što su Spielberg i Lucas razmazili cijelu jednu generaciju svojim light svemirskim avanturama ili srceprajućim, no feelgood susretima s izvanzemaljicam, jedan naslov koji se bavi direktno ljudskim rodom i njegovim beznađem bio je what-a-fuck trenutak. Iako su komentari na onom setu diskova zabavni, jednako tako su i uljepšavajući, pogotovo kad se govori o redovima ljudi ispred svih kina koji su ga išli gledati. Svakako, i onda je Svizac zamotao čokoladu. Blade Runner je radi tako “dobre” posjećenosti nakon tjedan dana skinut iz nekih kina, a u nekima, tamo gdje se pojavilo troje ljudi, izdržao još jedan. Od dvadeset i nešto uloženih milja nije vratio ni petinu, pa iako danas broji oko 32 milje sveokupne zarade, malo je poznato da je to prikupio ponovnim puštanjem u kina (točnije, Director’s Cut verzije) koja je pripomogla da se malo ubalansira taj financijski gubitak. Još manje je poznata stvar da je film za Final Cut (2007) bio potpuno izgubljen, točnije, skoro svi njegovi work printovi. Pronađeni su u nekakvom skladištu u jedno dvadesetak i više kutija te je od tog krša restauiran, s time da je tonski zapis morao doći iz Europe pošto je originalni američni nestao za vijeke vjekova. Sva ta muka došla je radi činjenice da Scott nikad nije bio posve zadovoljan nekim stvarima u filmu – off komentari i nalijepljeni happy end (tko ne zna, kadrovi leta potječu od neiskorištenih snimaka Kubrikovog The Shining). Prvo su oni nestali kad je izašla Director’s Cut verzija, a vraćena je scena s jednorogom. Također, izbačena je scena koja dan danas stvara kontroverze – crveni odsjaj u Deckardovim očima u jednoj sceni radi koje se vjeruje da je on android. Scott danas kaže da jest android, ali Hampton Fancher, originalni scenarist, kaže da je to još jedan bullshit jer Deckard je čovjek inače činjenica da su strojevi humaniji od ljudi (replikanti, je’l) gubi svaki smisao. I, naravno, proziva Scotta da samo prikuplja pažnju, što, ako uzmemo u obzir da je nedavno najavljen nastavak/praquel/neki quratz i nije tako daleko od istine. Priča je (nadajmo se) završena s Final Cutom, gdje su se dorađivali efekti (tko se sjeća scene na krovu zna da je tamo bio dan) glancalo i uljepšavalo, te je ponešto snimljeno nanovo kako bi se audio poklapao s vizualnim.

Da će se dogoditi nekakva buduća ljubav prema filmu postalo mi je jasno jedne subote kad sam ga ponovo gledao. Kada ga gledate sa 6 godina po prvi put onda je razumljivo da ga neće shvatiti, posebice zato što ga je originalni trailer pokazivao kao akcijom nabijeni SF, ali kad ga pogledate malo stariji, iskusniji, svjesniji tema o kojima govori, njegov izričaj dolazi u prvi plan. I Blade Runner najbolje funkcionira, ironično, kao kriminalistički noir, ne SF i ne ekranizacija. Ovo zadnje je posebice izraženo (ako ste, naravno, čitali roman Sanjaju li androidi električne ovce?) pošto i nema neke veze s pisanim predloškom osim po imenima likova. Da je to baš velika šteta i nije, roman se fokusira na druge stvari, pomalo bizarne (životinje su skoro izumrle i ljudi imaju veliku ljubav naspram njihova držanja kao ljubimaca) cijeli noir dio svodeći na par stranica. Upečatljivost kraja ondje ne postoji, filmski kraj je bolji (da tako banalno kažem) i koliko god da bili neskloni Rutgeru Haueru, čovjek je improvizirao cijeli onaj završni govor kojeg danas vole citirati u svim važnijim enciklopedijama. Ja sam s druge strane bio fasciniran tamnim tonovima, nesavršenim prikazom budućnosti i likovima koji postoje svaki za sebe, no teže pronaći nekoga bliskog. Vizualno je bio još napredniji, no ne na način na koji bi mogli pomisliti već koliko je malo toga korišteno i koliko je dobrog efekta postignuto s time. Nisam postao opsjednut njime, nisam ga gledao 150 puta od tada, ali svakih par godina si ga pustim, onako, za dušu, i uživam u dobro ispričanoj priči. Ono što mu služi kao prednost jeste već spomnuti noir felling,ali samo zato što sve futurističke stvari ostaju sporedne, gotovo kao dio svakodnevice (umjesto spinnera zamislite tramvaj) a jedan veliki plus je što Scott nije pokušavao neobjašnjivo pojasniti publici, uključujući je na taj način u samu radnju i stvaranje vlastitih zaključaka. Harrison Ford, s druge strane, nije skrivao neoduševljenje filmom, govoreći kako mu uopće nije jasno što bi trebao predstavljati, ali htio on to ili, Rick Deckard mu je postao alter ego u podjedankoj mjeri kao i Indiana Jones i teško da će netko drugi tako dobro popuniti njegove cipele kad se snimi što god se već planira snimiti. Čak i ako uspiju sjebati novi film, originalu teško da će išta naškoditi jer je toliko visoko na ljestvici kvalitete da mu svega šačica filmova može praviti društvo.

Fatherland (1994)

Posted: 18 svibnja, 2011 in Ekranizacije, Ratni, Rutger Hauer, Thriler

IMDb

Trailer

Moram priznati da sam ostao malo bez inspiracije, previše posla, premalo odmora, uobičajena priča radnog čovjeka, i potrajalo je to skoro dva dana, točnije sve dok kolega Dragonrage nije izbacio novi naslov kao najavu. Iron Sky (2012) što me podsjetilo na jedan zgodni mali, televizijski, uradak kojeg sam pogledao ne tako davno. Alternativna povijest, Hitler je pobijedio, Njemačka je svjetska velesila, a u svemu tome se smjestilo jedno malo ubojstvo kojeg istražuje nitko drugi do legenda Rutger Hauer. I to u jednoj od svojih najboljih uloga, ako smijem skromno reći. Nastao je po istoimenom romanu Roberta Harrisa, što će reći da takve stvari imaju lijepu prođu na tržištu jer je bio ogromni književni hit te je film inicijalno trebao biti kino materijal. No, o tome malo kasnije. Alternativni sadržaj ide…

Netko je ubio par visokorangiranih njemačkih SS/Geštapo/what ever časnika. Policajac Xavier March započinje istragu, polako povezujući detalje u veliku sliku, a koja nije lijepa. Pomoć će mu pružiti američka novinarka, a imaju i vremenski rok pri istrazi jer uskoro se treba dogoditi mitski sastanak između predsjednika Kennedya i Adolfla Hitlera, kojeg ne smije ništa poremetiti.

Tko se barem jednom nije zapitao što-bi-bilo-da-je-bilo-ili-nije-bilo? Itko? Svi? Fatherland ima genijalnu premisu za podlogu priče, što da je Njemačka pobijedila te da su sve one jezive stvari uspješno skrivene, npr. konc-logori. Da se nikad nije doznalo za njih, da je to toliko haš-haš tajna da vrijedi ubijati za nju. Predmet istrage (oh, da, spoileri, tu su nužni, pa oprez) predstavljaju ljudi koji su taj plan smislili i uspješno sproveli u djelo. Pretvoriti jednu od najvećih javnih stvari u jednu od najvećih preokreta predstavlja genijalnost, priznali vi to ili ne, ali to govorim malo i o romanu (jer sam njega prvog pročitao) jer film je neke sitnice izmjenio. Ništa drastično, da odmah naglasim, likovi su malo stariji, i par sitnica je drugačijeg kroja. Film kao takav je krimić stare škole, skoro pa Agatha Christie štih (samo bez iritantnih baba koje znaju sve) i odvija se u Berlinu “budućnosti” (negdje oko šezdesetih godina prošlog stoljeća) koji je prepun Naci ikonografije, arhitekture i dizajna.

Kako rekoh, bio je namjenjen za velika platna, no nitko ga nije želio otkupiti i ekranizirati, te je malo prerađen i smješten u televizijske vode (HBO produkcija, molim lijepo, ne tamo neki fuš maheri) – ne očekujte nešto ekstra od efekata, ali očekujte dobru atmosferu. Kako je to krimić, krimić ćete i gledati, ono malo eksterijera koji označavaju drugačiju Njemačku odrađeni su fino, bez neke napadnosti, uvjerljivo. Rutger je posve dobar u netipičnoj ulozi smirenog i prgmatičnog istražitelja koji uz posao muki muči s uobičajenim stvarima (klinac, bivša žena, sumnja u vlas za koju radi) a cijeli plot ili će vam biti zanimljiv radi obrnute slike svijeta ili neće, tu nema nekih sivih zona. Mislim, ja pušim dobar krimić, ugodnog, sporijeg i nenametljivog tempa, ali ako se ne prepoznajete u toj grupi, znači da će vam biti prespor i bez atrakcija. Druge stvari se i ne mogu reći o njemu, uradak koji je tehnički bez mane, što je prava rijetkost za pronaći. Šteta što se nikad nije pronašao netko odvažan tko bi ga prebacio u kino verziju, materijal bi to opravdao.


IMDb

Trailer

 

Već kad je kolega Dragonrage spomenuo Rutgera Hauera na svojem blogu, nekako nisam odolio da iskoristim priliku da se ne nadovežem s sličnim nastavkom. Malo raniji dio Hauerove karijere, onaj, recimo, bolji dio, kad je bio vruća uvozna roba, svjež nakon Blade Runnera (ali mu taj film u tim godinama i nije donio nekog posebnog dobra, to je došlo kasnije) i u nekoliko uloga gdje je glumio – pozitivce te surađivao s provjerenim redateljskim figurama. Opet, koliko mu je to dobra donijelo… Pazi vamo, ovo je nešto što se ne viđa svaki dan u nečijoj karijeri. Predložak – književni bestseller, redatelj – otporna mrcina koja ima naramak kultnih filmova u karijeri i koga krive da je donio nasilje u Hollywood, podrška – par provjerenih karakternih glumaca i poneka glumačka legenda. Netko bi rekao da su mladom Haueru tada udjeljene karte kakve svi kockari žele imati u rukama. Ili možda ne?

John Tanner je nešto kao Aleksandar Stanković, ima talk-show u kojem jede velike političare kao mačka miševe. Ima divnu obitelj i provjereni krug prijatelja s kojima radi godišnja okupljanja, poznatija kao “Ostermanov vikend” gdje se kupa, roštilja, gledaju filmovi i općenito zabavljaju. Ali, jednog dana ga ustranu povuče CIA-in agent Fassett, koji ga po kratkom postupku informira da su njegovi frendovi ustvari špijuni koji rade protiv američkog načina života te ih Tanner, kao dobri patriota, treba uhvatiti na dijelu. Približava se novi vikend, frendovi su tu i počinje napetica čiji je kraj…zanimljiv.

Nisam sklon otkrivanju važnih dijelova radnje dok pišem ovakve stvari, ali u ovom slučaju to se mora dogoditi, pa, preporuča se oprez. Cijela ta ideja oko nadzora, paranoje i svega što ide uz to jednostavno nije loša. Ako se izvede kako treba. Film drži vodu do same završnice, no kad se karte polože na stol, tu nastaju problemi. Radnja je – scenaristička zbrka (ali se drži romana, pa, neznam ni koliko bi pomogla neka promjena) te sve što smo vidjeli na ekranu pada u vodu kad se otkriju motivi glavnog negativca. Jer, smušenije od toga ne ide. Fassett je tip kojem su ubili ženu, neke druge špije, i on da zezne svog šefa, predlaže haš-haš operaciju nadgledanja ljudi koji su krivi za nešto, ali i za ono za što ih on optužuje. Nebitno, ideja je da se napravi lažna operacija koja ne bi donijela nikakve rezultate kako bi se on osvetio za svoju ženu jer način osvete je da osramoti CIA-u. (?) N-da, tako to ide u političkim/špijunskim trilerima iz tog razdoblja, nerazumljivi motivi i radnja koja nema previše smisla (pogledajte samo Three Days Of Condor). Ali, do točke razotkrivanja, film drži vodu, no opterećuje ga nezainteresirana režija Sama Peckinpaha (to mu je zadnji film u karijeri) koja samo u nekim fragmentima podsjeća na one slavne dane kad je žario i palio (što će reći, kad krene akcija, Bloody Sam je u svojem elementu). Iako zbrka, glumački je film žestok, pravo. Tako ekipa sačinjava John Hurt (Alien), Craig T. Nelson (Poltergaist), Burt Lancaster (Airport) i Dennis Hopper (Speed). A ako vam žena s zanimljivim očima bude poznata, ime joj je Meg Foster i jedan od najvažnijih uloga joj je u Carpenterovom They Live. Cast je nadasve impresivan, što ga izvlači iz potpunog rasula. Dobar intrigantni uvod, priča koja jeste zanimljiva, ali čije razotkrivanje poziva da kažete WTF, glumački odabir, zrno paranoje i malo akcije… Meni bilo dovoljno (da ne govorim kako je film, neočekivano, izašao u nekom jadnom paketu na kioscima za šaku kuna – bagatela, ali vrijedna) no onima koji traže malo više…možda i ne bude.