Archive for the ‘Sam Elliott’ Category


286019.1020.A Print

IMDb

Trailer

“You tell’em I’m coming, and hell’s coming with me!”

Lažni brkovi i demistificiranje žanra. Pa, barem je jedno od toga točno dok ovo drugo… pa, ima i toga. Već kad sam prije par dana napisao riječ-dvije o poznatom vesternu Silverado, da se prismjetim i drugog prašnjavog gradić koji je vidio svoj komad povijesti, ali one prave. Ne bih to ni napravio da kolega komentator, The Great Duck, nije spomenuo zanimljiv razvoj vestern filmova u devedesetima. Točnije, novi val koji je zapljusnuo holivudska brda i donio popriličnu količinu svježine na repertoar, stvarajući svakakva čuda. A kud ćete bolje radnje od legendarnog obračuna Wyatta Earpa s klanom Clantonovih. No, treba biti iskren, taj ”mitski” obračun ustvari je glomazno preuveličavanje, trajao je svega 30 sekundi i bio je brz, efikasan, prljav i nimalo materijal za legendarno pripovjedanje. Ustvari, nekih dvadeset godina se nije ni znalo za njega dok nije izašla nekakva priča o legendama Wild Westa, i to dvije godine nakon što je pravi Wyatt umro. Ostatak je, kako se to veli, legenda. Tu je, naravno, i poznati vestern klasik – Obračun kod O.K. Korala – koji je dodao svoje viđenje dotične priče (pogrešno, ako ćemo pravo) i malo osvježavanje materijala ustvari nije naškodilo. Koliko je to dobro napravljeno? Dobro pitanje. Film je nekako zaglavio između mitova i stvarnosti, ali prevaga ipak baca na bolji uradak nego lošiji.

Jedna od stvari koje se zaboravljaju, Wyatt Earp nije bio šerif kad se dotični sukob odigrao već zamjenik. Točnije, Earp uopće nije bio čovjek koji je volio taj posao, ali ga je radio dobro i, usprkos silnim pretjerivanjima, uopće nije upadao u probleme dok je čistio Dodge City – imao je svega jedan obračun iz kojeg se izvukao neozlijeđen. Tombstone priča storiju u razdoblju kad se klan Earpovih preselio u taj grad, ostavivši ulice Dodge Cityja iza sebe, zbog zarade jer su oni prvenstveno bili ljudi od kockanja, vlasnici saluna dok je šerifovanje nekako išlo pod ruku s tim. Legendarni obračun odigrao se uglavnom zbog gluposti, pijane budale i usijane glave znaju stvoriti takvu situaciju, a opet je važno naglasiti kako nije klan Clantonovih stajao na suprotnoj strani, već samo djelić njih, uz nekoliko rođaka. Nakon tog brzog puškaranja, došla je osveta, prvo Clantonovih (ceh je platio Morgan Earp) a onda je Wyatt okupio svoje dečke i krenuo ubijati ostatak družine kao bijesne cucke. Ono što je zanimljivo, sam obračun kod OK. Korala (ustvari se odigrao malo dalje njega) zanemariv je u odnosu na nasilje koje se dogodilo kasnije. I ja sam mislio da je sve to lijepo umjetničko preseravanje, ali ispalo je da je sve to istina – Wyatt je uistinu imao dug put osvete i dosta mrtvih tijela iza sebe. Pa, kad napravite sve to, onda je red da vas pretvore u legendu. Sam film zadržava se u okvirima grada, čarki koje su izbijale po gradu, obračunu i onda osveti koju je Wyatt napravio, loveći kako Clantonove tako i zloglasnu družinu Kauboje. Ništa prije i ništa poslije svega, što svejedno čini dobru cjelinu.

Hollywoodska tradicija stvaranja dva filma iste tematike i ovdje je imala svoj udio. Lawrence Kasdan (koji je napravio Silverado) iznio je par mjeseci (godinu dana) kasnije i svoju verziju tih događaja, ali je, umjesto lakšeg pristupa, odlučio pokazati sliku iza zvučnog imena. I podbacio. Njegov epski vestern Wyatt Earp donosi sliku Earpa, ali ne doznajemo ništa što ga je motiviralo. Tombstone ne uljepšava sliku; Wyatt je volio kocku, žene i piće. Nije bio nasilni kreten, ali je znao kako se živi. Također, nije mu ni na kraj pameti bilo zamarati se šerifovanjem sve dok nije došao dan obračuna (onda ga je brat Virgil proglasio zamjenikom) jer nije ni čovjek koji bježi od sranja. To je onaj dio o demistificiranju vestern mitova. Doduše, film ustvari samo ispravlja neke povijesne pogreške (čineći i neke svoje u tom postupku) što mu daje određeni realniji štih koji je vesternima do tada nedostajao (volim ja Clinta i njegove vesterne, ali ono nema veze sa stvarnošću). I lažni brkovi, naravno (za koje se svi kunu da su pravi). Mitovi uopće nisu ni trebali doradu jer su se sve te stvari i dogodile (film malo ublažava činjenice da je u to vrijeme već postojao i pravi zakon te je dosta tih čarki oko Earpovih i Clantonovih završilo i u sudnici) što ga čini boljim od Wyatta Earpa jer ne komplicira. Barem ne previše. Iako, može mu se zamjeriti određena jedndimenzionalnost pri prikazu likova; Earpovi su čvrsti i pošteni… Svi ostali su nasilni psihopati.

Vrijedi spomenuti i da film ima jako dobru dinamiku, sasvim preglednu režiju (Kurt Russell  ga je ekčuli režirao  – George P. Cosmatos je ovdje samo preuzeo kredite da produkcija ne crkne odmah po početku snimanja zbog odustajanja drugog redatelja) i zgodan prašnjavi izgled što je dodalo malo na autentičnosti. No, tehnička strana ma koliko god da bila dobra jednostavno blijedi kad se napravi popis glumaca; Kurt Russell, Val Kilmer, Sam Elliott, Stephan Lang, Michael Biehn, Powers Booth, Bill Paxton, Dana Delany, Billy Zane, Charlton Heston i Thomas Haden Curcha u nekoliko scena mogu se vidjeti poznate face Jason Pristleyja i Billy Bob Thortona. Naraciju s početka filma i na njegovoj završnici napravio je legenda Robert Mitchum koji je zbog ozljede morao ispasti iz samog filma, fizički. Pokušajte danas spojiti sva ta imena u jedan film, aonda pokušajte izračunati koliki je tu talent doveden. Proračuni izlaze izvan skale. Val Kilmer je za svoje interpretaciju Doca Hollidaya dobio jednoglasne ovacije kritike, što je čisto neobično kad se u obzir uzme da ga nitko baš ne šljivi previše (srećom, mi ga na ovim amaterskim stranicama volimo), pretvorivši svoju izvedbu Doca u gotovo najprepoznatljiviju (iako su Kirk Douglas i Denis Quaid iz drugih verzija zasigurno jači glumci) Kad se sve zbroji, legendarni obračun dobio je dostojnu zamjenu u legendarnom, usuđujem se reći, ikad okupljenom castu te je dotičnu priču učinilo i kvalitetnijom i puno gledljivijom, pa čak i ako niste vestern osoba te uopće ne šmekate kauboje i Divlji Zapad.

1844132,yVjSxmQKG8jEIo0sxnPAqmnCoJoOsqjoFTE4YvqUWDWL375QXtFDET2e4XRufbsXc5ZZUJNTfRv1AJcA+UohUA== 1844135,+wriAlIJ19davfGDvXzlIufQWkKiLVaABmjAIxDq6vwCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== 1844137,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 1844138,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 1844139,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 1844147,YLP7zQLz6ZSLuWzmze0PW+cnYRhdXbprbGh7njsvg0iMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 1844153,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 1844143,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA==

1844134,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1844142,9Y_D+MKnSm2lhGCiTusEco_SAdU_8LculaCPOv9nm9LRfXEvlZLprOD9Mx5Ha3GHNTcYybJh04GQPbBKSvfyoQ== 1844157,lK6v+sYivEW5JaX_K8Cm_lhWLq+qW9MdXzNARo8WvATuwHdtONkGV7fCXrh_NOS7eKR+MnLdciUDV5eX5Nv_LQ== 1844159,RHiWxIYOZM4_DKBBV4Zps9RB9BzKFkCGLc9MaJ6FCNZQKXpUImk5zedcpGARclisRsOgZPo21DBk1HOxAsM8iA== 1844163,v0tdG0RXXIZuedeBNiBg_g47BdaSphE48allFZ9IUC7uwHdtONkGV7fCXrh_NOS7eKR+MnLdciUDV5eX5Nv_LQ== 1844151,z+Bg4oJPl3Uow68TZvwwLwUroV4SU8PL9AvPW44uu0r37f0lxjx99739iAnbLhL0RGx37Cc1sqYCy1AsbIYeeA==

 

Sibling Rivalry (1990)

Posted: 31 srpnja, 2012 in Komedija, Sam Elliott

IMDb

Trailer

 

Volite li inteligentu komediju? Po ovo inteligentnu mislim stvarno takvu, a ne ove derivate Američke Pite, Superbad i ine gluposti koje jednostavno nisu smiješne. Mislim na one komedije koje u sebi imaju originalni, autentični humor, sastavljen od dobrih, pametnih dosjetki, raspoloženih glumačkih pojava, odlično zamišljene priče i koje kroz cijelo svoje trajanje ne vrijeđaju inteligenciju stvarima kao što su: povraćanje, uriniranje, sranje i slične stvari. Ako volite, onda za vas imam jedan pravi mali slatkiš (a i da ubacim koju komediju na ove stranice jer sam ponešto u zaostatku s njima) za koji garantiram da će vas pošteno nasmijati i dokazati kako su komedije nekad bile materijal koji je u rukama majstora postajao apsolutno genijalni materijal. A usput će vas podsjetiti na jednu drugačiju generaciju glumaca koja je u dotičnom žanru bila kao kod kuće (iako neki baš i nisu, ali su svjedno odradili full funny posao) te da nije nikakvo čudo što današnja starija generacije od ovih modernih bullshit neduhovitih pizdarija bježi kao vrag od egzorciste. Također, odmah će se vidjeti kako se radi komedija situacije, nešto što je prisutno i danas, ali s jasno vidljivim temeljnim razlikama u pristupu. Jer ako ste mislili da seks vrijedi samo danas kao neko pravilo smiješnog filma, onda se tako grdo varate da vam to ne mogu ni opisati. Seks je… oduvijek bio prisutan kao neka vrsta humorističnog oduška.

Ovdje je on glavni problem glavne junakinje Majorie jer ga nema u životu. Ona je tipična američka kućanica koja ima naoko sređen i miran život, ali joj nedostaje ponešto vodoravne akcije u spavaćoj sobi jer je njezin muž zaboravio kako je to kad si bio mlađi frajer, a ne poslom okupiran pojedinac. I ona sad ima pune ruke posla. Bratov muž, kojeg nitko nije vidio već par godina, crna ofca u neku ruku, dolazi kući, na njoj je da pripremi doček, a posve slučajno će u shopingu upoznati visokog stranca oštrog brka s kojim će provesti jako vruće poslijepodne u hotelskoj sobi. Ona će…khm, svršiti, a stranac će svršiti. Doslovce. S praskom. Ona će onda jednostavno otići, ali tu u priču ulazi Nicholas, malkoc zbunjeni, ali dobronamjerni prodavač – roleta. On će pokušati ugraditi novu liniju u hotelske sobe kako bih ih bolje prodao, ali, avaj, pronalazi mrtvaca i novčanik naše junakinje. Njih dvoje, potpuni antitalenti za skrivanje ”zločina” će udružiti snage da cijelu stvar prikriju, no to nije sve. Večera je u tijeku, a svršeni brkati neznanac je, avaj, upravo brat njezina muža čiji dolazak svi očekuju.

Kad sam rekao da je ovo komedija u kojoj seks kao motiv ima jako veliku ulogu, nešto sam zaboravio napomenuti: nema eksplicitnih stvari. Znači, nema nečijeg pimpeka u glavnom kadru, nema znojnih klinčeva, ničega… nepristojnog. I to je izvedeno tako da ništa zapravo ni nedostaje, cijela situacija postaje upravo urnebesna kad se događaju stvari koje zapravo ni ne vidimo (skidanje kondoma ispod plahti) što je izmrli pristup, ali koji je prije svega tražio humor, a ne prvoloptaške fore. Glumački je… živa premija jer imate gomilu glumaca čiji je tempo za komediju vrhunski. Kirstey Alley, Carrie Fisher, Bill Pullman, Ed O’Neill, Scott Bacula, a u ulozi brkatog neznanca našao je poznati macho Sam Elliott (nije ni čudo što su našoj junakinji klecnule noge) i svaki od njih ima svojih malih trenutaka u kojima njihov komičarski talent dolazi do izražaja. To je, narafski, povezano s time da je film, iako možda malo ograničen određenim situacijama (radnja se odigrava u dan-dva) odlično povezan u cjelinu gdje se jedna situacija nadovezuje na drugu, a svaka od njima svoje potencijale za drugačiju vrstu humora, ili barem zabavnih trenutaka. Naravno, nema tu nekih posebnih iznenađenja, zna se kako će priča završiti, ali feel good osjećaj uvijek dobro dođe kao mala promjena. Naravno, JA vam film neću preporučiti zato što mislim da će vam biti smiješan kao i meni, ali ako ste za malu promjenu…


IMDb

Trailer (Opening)

 

Već kad sam se prije određenog vremena raspisao o kultnoj seriji Lonesome Dove, nekako sam se upustio u malo, čisto informativno, istraživanje tih televizijskih vestern projekata i, posve slučajno, naletio na nešto slično, iako cijelo jedno desetljeće starije izdanje slične priče. Doduše, znao sam da ova mini-serija postoji, naletio sam na nju dok sam pisao o filmu The Shadow Riders jer se ekipa koja je tamo glumila tako dobro složila na prijašnjem projektu da sam morao vidjeti o čemu je riječ. Vidio, pronašao je i malo je odležala na hardu dok je nisam pogledao, ali nakon što sam je pogledao došao sam do zaključka kako nije nikakvo čudo što je vestern pronašao svoje mjesto pod suncem u obliku televizije jer nakon što pogledate seriju odmah vam bude jasno zašto je došlo do prezasićenja. Nije da je serija nešto posebno loša, ali je jednako tako sve u njoj već toliko puta viđeno da se jedan period snimanja ovakvih projekata može opisati i kao štancanje meksičkih sapunica. Na Zapadu ništa novo, već viđena priča, likovi koji idu po šabloni da su čiste dobrice itd, itd, itd. Nakon što je pogledate to će vam biti slično iskustvu čitanja legendarnih ”Laso” romana (ako ste ikad čitali takve) jer dok traje, bit će vam zabavno, ali par dana kasnije mi mogli imati poteškoća s prisjećanjem što ste točno gledali. To nije baš ni nekakvo iznenađenje jer Louis L’amour je slavan pisac vestern romana, kao i Zane Gray, ali da je bio dobar pisac… baš i nije. Više srećković što su ga producenti pronašli i napravili poprilično ekranizacija njegova rada, što ga je učinilo još popularnijim.

Radnja prati tri brata iz obitelji Sackett i njihovu odiseju preko Divljeg Zapada, a koja ubraja potragu za blagom, gonjenje stoke, mali revolveraški obračun koji opako podsjeća na legendarni obračun kod O.K Korala (to je dobra stvar), političke intrige i slične stvari koje su sačinjavale uobičajeni repertoar tadašnjeg Zapada. Prate se dvije paralelne priče jer najstariji brat je odvojen od prva dva, a prva dva se na putovanje otiskuju nakon što susjed s kojim se ne vole baš ubije ženu jednog od njih na dan vjenčanja, pa drugi brat ubije njega. Kako je onda pravda bila podložna raznim interpretacijama, počevši od revolvera, pa do vinčesterke, oni odluče otići, pronaći novo mjesto za život i tu počinje njihova priča. Najstariji brat pak isto tako ubije tipa radi varanja na kartama (protivnik je bio loš u varanju i još gori u potezanju Colta) te i on krene na put, ali njegova priča ide u smjeru pronalaženje prastarog blaga koje su sakrili nekakvi tamo… netko, uglavnom. Prva dva brata se zapošljavaju kao goniči stoke, pa dolaze u grad, pa upoznaju žene svojih života, a u sve to je uguran i jedan bogati moćnik, pa malo političkih intriga oko Meksika (Alamo je bio tamo iza ugla) i uz puno peripetija sva tri brata će se pronaći, udružiti i krenuti, kako i dolikuje vestern klišejima, u zadnji obračun sa svima onima koji su se okupili da ih liše života.

Znači, serija pokriva apsolutno sve što predstavlja neki klišej Divljeg Zapada. Revolveraški obračuni, bogate moćnike, potjere… što je ujedno i upozorenje, ali i jedna vrsta nostalgije. Takve stvari su izmrle na televiziji (barem u obliku serija) jer vesterni, čak i oni televizijski, teže nekoj vrsti realnosti, a ako i ne, onda se fokusiraju na jednu od svih tih spomenutih stvari. Epske avanture više ne postoje na malim ekranima. Nije to djelo scenarista, koji su htjeli da to bude whole shabang vestern paket već je riječ o ekranizaciji čak tri romana o braći Sackett (stari Louie u prologu/naraciji kaže da ih je poznavao, što mu baš i ne vjerujem) koji su spojeni u jednu cjelinu. Pisani su odvojeno, ne kao Lonesome Dove, radi čega radnja djeluje iscjepkano i ne previše povezano. Najviše se ističe potraga za zlatom najstarijeg brata, dok su druga dva brata uklopljena u cjelinu koja funkcionira solidno. Likovi su šablona dobar/loš/zao, nema nekakvih sivih zona, a nije se ništa posebno radilo ni na njihovim karakterima. Ni na ostalima, već kad sam kod toga, te na njih gledajte kao na gotov proizvod koji se mora prihvatiti. E, sad, bilo bi to puno gore da tu nije jedna zanimljva garnitura ”nepoznatih” glumaca. Ovo nepoznatih znači samo u kontektstu toga da su takvi bili dok se snimala, ali kasnije su postali itekako poznati. Tom Selleck i Sam Elliot su face o kojime više ne treba govoriti previše, tu su zalutali i legende vesterna Glen Ford i Ben Johnson, ali još nekoliko glumaca koji su zanat ispekli u filmovima Sama Peckinpaha (imena su posve nevažna) tako da, ako vam se netko učini poznat, to je zato što jest. Oni svojom pojavom (i sasvim pristojnim nastupima) još malo poboljšavaju stvar, ali u glubalu, ovo je jednokratki proizvod namjenjen svima koji vole pošteni komad vesterna, za jedno nedjeljno poslijepodne (iako je malo i predugačak za tu normu) jer nakon što ga odgledate, neće vas baš povući da ga pogledate još koji put. Ali serija nije toliko loša, svojedobno je bila pravi mali hit na televiziji, samo što se koncept vesterna tokom godina promijenio i ovo sad djeluje… pa malo zastarijelo. Ako ste nostalgično raspoloženi…


IMDb

Trailer

Film za nedjeljno poslijepodne. Što to znači? Da apsolutno ništa ne gubite ako ga ne pogledate, ali apsolutno ništa ni ne dobivate ako ga pogledate, tako je jednostavno. Još od doba kad su filmovi na televiziji bili rijeđi od vode u Sahari, nedjelja je bila rezervirana za lagani materijal, nešto što neće vrijeđati gledatelje golotinjom, prejakim nasiljem i sličnim veselim stvarima koje su danas tako sveprisutne, a opet se biralo da to ima donekle i nekakvu zabavnu vrijednost. E, sad, vesterni su kako god okrente bili dobar odabir, s njima niste mogli pogriješiti čak i da hoćete, no 80-te su unijele ipak malo raznovrsniji meni od onog koji je bio prisutan dok je John Wayne šetao prerijama i zajebavao mlade učiteljice. Ovo je više Zane Gray pristup vesterna, a svi su valjda pročitali jednu njegovu knjigu. Ovo nije ekranizacija Zane Graya, ali je ekranizacija Louisa L’Amoura. On je isto što i Gray, samo što se filmski svijet nagledao njegovih ektanizacija, a bogme i poznatih glumaca u glavnim ulogama, Počevši od Wayna, pa do Eda Harrisa. Ima tu i zanimljivosti, da ih ne zaboravim. Sam Elliott i Tom Selleck zaigrali su u dvije zajedničke ekranizacije, ali i u dvije zasebne (koliko sam mogao pronaći) čineći ih jednima od rijetkih koji su se držali izreke “ako radi, ne popravljaj”.

Što se tiče ovog filma, nastao je kao dogovor sklopljen na rundi pića. Selleck, Elliott i Jeff Osterhage tako su se našli jedan dan, nakon što su zajednički snimili vestern mini-seriju The Sacketts, popili koju rundu i zaključili kako ne bi naškodilo da snime još nešto, već kad je serija bila dočekana s odobravanjem i već kad su se tako dobro zabavili. Nazvali su starog Luisa, rekli mu da nešto složi i on je napisao roman koji je postao kamen temeljac ovog filma. Radnja je slična kao i serija, isti glumci opet glume braću, ali su okrenuli priču. Tri brata, svaki na svojoj strani svijeta, ponovo se spoje nakon što završi građanski rat. Jedan je bio doma, Jedan u vojsci Sjevera, a jedan u vojsci Juga. Dođu doma i imaju što vidjeti. Grupa jako zločestih bjegunaca od pravde poharala je njihov grad, otela žito i stoku (kvragu, da) a nda se poslužila i njihovim ženama. To neće samo tako proći. Njih tri stvaraju malu potjeru koja će potegnuti čak i do Meksika da izvuče svoje najbliže, uz malo narodnog humora, malo pucanja i pokoji štapin dinamita.

Film ima avanturistički štih u onoj mjeri koliko ih imaju svi TV vesterni. Pucnjava je poštena, ali nema tu krvi ili nekih akrobacija, dosjetke su fora (pogotovo nastup veterana Bena Johnsona) i ima jedan od onih iritantnijih soundtracka sastavljenih od usne harmonike i violina. Priča je zabavna, ako ćemo iskreno, pretjerivanje, ali simpatično (posebice kad vidite hrpu žena kako mirno sjedi na plaži) i nastupi glavnih likova (Selleck i Elliott imaju dobru kemiju na ekranu, a vidi se zašto su kasnije postali zvijezde) više su simpatični nego atraktivni. Tu nema mrkog Eastwwodovskog pogleda, kao ni zabacivanje nogu Johna Wayna i sat i pol bezbrižne zabave prođe samo tako. Doduše, drugi dan više nemate pojma što ste točno gledali, ali dok ga gledate, uvuče vas u radnju, htjeli vi to ili ne. Ovo je neka vrsta tranzitnog filma. Imate klasiku, onu koju čine naslovi kao što su Rio Bravo, pa imate ove novije vesterne (ili one s Eastwoodom iz 80-ih) a imate i ovo, filmove koji ne vrijeđaju sami žanr, samo pokazujući da je Wild Wild West nepresušna inspiracija. Preporučio bih jako niska očekivanja, pa vas možda iznenadi. Sat i pol utrošenog vremena nećete zažaliti.


IMDb

Trailer

Iz nekog nepoznatog razloga, film je tokom godina promijenio naziv, ali nije ga preveliki problem za pronaći ako vas zaintrigira, iako bi moja preporuka bila da ga potražite pod originalnim imenom; Blue Jean Cop. Naziv ustvari označava pajkana koji je prljav, što će reći lokalni ljudi, voli primati plavu kovertu dok nitko ne gleda. To je za uvod, moving on. Pokvareni policajaci, opasno puškaranje, kriminalci koji nemaju problema s financijskim krizama, jedan mamurni žandar i jedan slik odvjetnik, jedno ubojstvo, stotinjak ispucanih metaka i dva glumca koji nisu nikada službeno prešli na holivdsku A-listu, što ih nije spriječilo da postanu, onako, kultni frajeri s kojima nema šale. Iako, radi drugih filmova. Peter Weller, koji je svoj plafon karijere dosegao ulogom kultnog Robocopa te Sam Elliott koji… pa, još uvijek je tu, iako je možda najpoznatiji kao kultni štemer Wade Garret iz još kultnijeg Road Housea. Sad, upoznali ste igrače, sada da pojasnimo igru.

Crni brat u nekom mračnom parku rokne tipa, tip ispadne murjak, bratu prijeti električna stolica. Tu upada slik odvjetnik koji odrađuje zadnji tjedan na poslu, a slučaj mu treba kao čavao u glavi jer na suprotnoj strani sudnice sjedi njegova bivša ljubav. Bez brige, to je samo atmosfere radi, film ide drugačijim smjerom. Odvjetnik ima frenda koji je mamurni žandar i koji će mu ubrzo postati jedini frend u frkovitoj situaciji. Jer, naletjeli su na grupu policajaca koji si životni status popravljaju reketarenjem lokalnih krimosa. Sve je to za pet, ali naši dečki su od druge materije. Jedan ne može dopustiti da nevin čovjek ode u zatvor, a drugoga će naživcirati jer jednostavno ima loš dan (i što još uvijek vjeruje u pravdu) i tu kreće akcija. Jedna od onih koje kombiniraju urbani kriminal, malo sudničkih hodnika, a ponešto i vatrene akcije. Tako to obično ide kad su u pitanju zavjere unutar policijskih redova.

Oduvijek mi je bilo fascinantno kako neki jako kvalitetni ne uspiju više pokazati prirodni talent, ali zato doslovce rasture kad im se za to pruži prilika. Weller i Elliot su rasni glumci koji itekako znaju glumiti kad se to traži od njih (Elliot nije bez razloga jedan od onih sporednih glumaca koji pola filma znaju držati na svojim leđima) i u obojici ima nešto što običan puk naziva; karizmatičnošću. Wellera je baš fino gledati u normalnom izdanju, bez metalnih dodataka, a sami scenarij, koji dobar dio svoje privlačnosti polaže na opušteni, pomalo cool buddy-buddy odnos koji smo već upoznali u Lethal Weaponu dvojice posve suprotnih likova (barem gledano na njihove poslove), i njihove međusobne igre riječima. A glavni plot posve je originalan,no nakon godina koje su prošle možda i neće djelovati tako pošto je identična stvar s grupom policajaca koji pljačkaju krimiće upotrijebljena u i Training Day-u, s Denzelom.

Da ne bude kako su samo Weller i Elliot dobili najbolje stvari, cijeli film osvježavajuće je rječit, pismen, da tako kažem, ne bih baš rekao i nešto filozofski dubok, no užitak je slušati verbalna prepucavanja koja nikad ne ulaze u ponavljanj, kao i različite situacije u kojima se događaju. Kriminalci su malo karikirani; puno oštrih pogleda, puni koferi love, ali, hej, to su osamdesete, Wall Street je tu iza ugla, Gordon Gekko veliča pohlepu, krimosi su samo promjenili ponašanje. Žandari su ti oko kojih se treba brinuti i malo je sve to pojednostavljeno na nekim mjestima (ja im ne bih dao da čuvaju smetlarski kontejner, a kamoli punu vreću love – to jednostavno znaš da će nestati dok kažeš 911) ali je cijeli taj urbani štih filma napravljen bolje nego u srodnim naslovima (Street Kings mi prvi pada na pamet). Film je scenaristički poletan, radnjom zanimljiv, raznolik i u duhu vremena te je glumački pošteno odrađen. Gotovo šteta što što ni Weller i Elliott nisu dobili prilike za ponavljanje ovakvih projekata, dečki bi se na A listi snašli bez muke. Krimić stare škole kakvi se više uopće ne snimaju, barem ne da ispadnu kvalitetni.