Archive for the ‘Sam Neill’ Category

The Commuter (2018)

Posted: Siječanj 26, 2018 in Akcija, Liam Nesson, Sam Neill, Thriler

IMDb

Trailer

 

Mali savjet. Ako vidite Liama Nessona da ulazi u bilo kakav oblik prometala (avion, vlak, autobus ili skateboard)… bježite. Samo tako. Bez osvrtanja, bez uzimanja osobnih stvari, bez razmišljanja. Ako vidite da mu je počeo zvoniti mobitel onda je već kasno jer some shit is going down. Ja volim starog Liama. Volim njegove akcijske filmove, mislim da čovjek u godinama bez šale dijeli šamare mlađim kolegama koje pokušavaju biti cool na velikom ekranu. Čovjek je cool bez da progovori jednu riječ i odradi svaku ulogu bez da se oznoji. Jedini problem je sad što su ga počeli uzimati za gotovo identične uloge, pa čak se i radnja ponavlja, što je glavni uzrok zašto je Putnik (kako je preveden u kinima) pobrao osrednji financijski uspjeh. Mislim, film vam je kao duhovni nastavak od Non-Stop, redatelj je isti, Liam je tu, čak je i priča nemaštovito slična. Što će reći, filmovi su toliko slični da se ovo može nazvati Non-Stop 2 i nećete pogriješiti, ali to ujedno ne znači i da je riječ o lošem filmu, dapače. Volim ja Fast & Furious franšizu, ali brate jednom kad vidiš Vina Diesela kako skače tisuću kilometara s nabrijanim Chargerom i još, onako usputno, uništi nuklearnu podmornicu… OK, sve ima svu granicu. Zato volim Liama čak i ako se ponavlja. On barem prividno pokušava biti normalan čovjek u lošoj situaciji, tj. ako nije Brian Mills, onda gotovo traži sranja kako bi se relaksirao nakon napornog dana u uredu. The Cummuter (to je nešto kao sleng za prigradski vlak, koliko sam ja to shvatio) se ne pravi da otkriva toplu vodu, ne glumi da je bolji nego što jest, ne pokušava prodati muda pod bubrege te čak i ako kažem da ste isti film već gledali (zamijeni vlak s avion) ni to neće zvučati kao neka loša stvar jer akcijskih trilera, dobrih akcijskih trilera, nikada dosta. I, naravno, uvijek dajem plus za trud ako pokušavaš biti nešto više od običnog akcijašenja.

Jer, koliko to čudno zvučalo, Putnik djeluje kao da je više inspiracije pokupio od starog Hitchcocka nego od Tony Scotta. Priča nas upoznaje s Michaelom, čovjekom u 60 godinama, koji već deset godina putuje na posao istim vlakom, odrađuje isti dosadni posao i istim se vlakom vraća natrag obitelji. Sve dok jednog dana ne dobije otkaz i zatekne se u stvarno lošoj situaciji. Ekonomija, budućnost, godine, sve se naslagalo. Zato će ponuda misteriozne žene zvučati čudno, ali i unosno. Sve što treba napraviti jeste identificirati jednog od putnika, tj. pronaći ga. 100 tisuća dolara je nakon toga njegovo, svi problemi riješeni. Da bi mu dali poticaj ONI će mu čak ostaviti i 25 tisuća kao početni dio isplate. Michael, svjestan svoje situacije, kreće u pretraživanje vlaka, ali tu se i situacija počne okretati jer ništa nije jednostavno i ništa nije besplatno. Obožavam prvi dio filma. To je triler gotovo stare škole o običnom čovjeku uhvaćenom u neobičnu situaciju. Iako bi mogli pomisliti da je prigradski vlak pomalo dosadno mjesto za mjesto radnje, on to ustvari nije jer ovdje ionako nije pažnja na akciji (to dolazi na kraju) već misteriji i igre mačke i miša. Svi su putnici sumnjivi. Svatko može biti negativac, svatko može biti pozitivac, a potraga našeg junaka stalno otkriva nove stvari. Da, naš junak ima i prošlost, on je bivši žandar, pa odabir njega za taj zadatak sve manje sliči na slučajnost, a više ciljani plan. Mana je sljedeća; gotovo ista stvar se događa u Non-Stop. Pojedinac se nađe na meti skrivenih ljudi i mora u malom prostoru pronaći nešto. Kao i dotični, tako i The Commuter uspjeva u toj namjeri i jedina stvar koja je ovdje loša jeste ta što postoji Non-Stop, s istim glumcem skoro u istoj ulozi, koji je svojedobno bio popriličan hit i koji je dobio fer kritike. Ono poznata, ako funkcionira, ne popravljaj ovdje ispada dvosjekli mač. Postoji i jedna temeljna razlika u odnosu na Non-Stop. Nema toliko tehnike. I Liamov lik je malo ozbiljniji. I dok je u avionu bio poprilično žestok, čovjek koji nema što izgubiti i koji će otići u krajnost samo da dokaže svoje, ovdje je ipak sve malo realnije, iako je princip priče isti.

Ali, spomenuo sam i Tonyja Scotta. Volio sam gledati njegove filmove, tj. volim ih i danas i stvarno mi je žao što se čovjek odlučio ubiti jer mislim da je mogao podariti svijetu još pokoji zabavan film (i kvalitetniji od brata mu u svakom slučaju) no  Jaume Collet-Serra, čovjek iza kamere, naučio je trik-dva od starog majstora. Koji? Već ako prodaješ over-the-top akciju, onda prvo uvuci publiku u priču da ne mare za nelogičnosti. Jer, sličnu stvar je napravio i Scott u Unstoppable. Prodao nam je foru da teška željeznička kompozicija može ući u oštri zavoj na dva kotača. Može, naravno, i prevrnuti se. Serra pak prodaje veliku željezničku nesreću na kraju koja djeluje spektakularno (malo preočiti CGI, ali nećemo strogo suditi) i kao poprilično dobra točka na i što se tiče filma. Jer, ovo je miješanje žanrova, kao i Non-Stop. Triler, akcija… To se baš i ne slaže najbolje jer ne možete imati i ovce i novce, ali možete pokušati da to barem sliči na nešto. Iako vlak ne nudi toliko atrakcija kao Non-Stop (kod aviona je u igri i klaustrofobija, prirodna) nudi raspoloženog Liama, koji svako malo veli da više neće igrati ovakve uloge, nekoliko dobrih redateljskih poteza zbog kojih se dobije osjećaj gledanja starog paranoidnog trilera (pregledavanje karti) i pomalo nespretna akcijska završnica. Djelomično je i predvidljiv, to ću isto staviti pod određene mane, iako taj dio o predvidljivosti više ide na sami kraj kada trebamo pogoditi tko je negativac nego na cijelu priču (koja ima svojih trenutaka, iskreno, ali i nekih mutnih pojašnjenja koja nemaju smisla) pa bi u konačnici svi oni koje vole obične trilere trebali biti zadovoljni, ali i oni koji preferiraju dobru akciju (koje, odmah upozorenje, nema previše). Da je sve to dobro uravnoteženo, nije, ni blizu, ali barem ne prodaje muda pod bubrege i ne ubacuje shiny stvari samo da se dopadne svim generacijama. Također, ahhh… Sam Neill je ovdje. Doduše, sporedna i mala uloga, ali me oduševio kao dklinca na božićno jutro. Volim Sama još tamo od Jurskog Parka i suradnje s Carpenterom i mislim da je strašan glumac (Dead Calm mi je u Top 10 filmova svih vremena). Jednako male uloge imaju i Patrick Wilson i Vera Farmiga, no za razliku od The Conjuring filmova gdje igraju bračni par, ovdje nemaju ni jednu zajedničku scenu (što je šteta). Ako vas Vera Farmiga podsjeti na kakvu hladnu plavušu iz filmova starog Hitcha… pa, to je pravo namjerno. Putnik tako ispunjava svoju funkciju, to je triler pomalo staromodnog štiha, koji je dodao malo tempa i malo jače akcije da bude ukorak s vremenom. Glumci su iznijeli svoje dobro, priča nije glupasto jednostavna (nema Chargera i nuklearnih podmornica) i sve je dosta dobro zaokruženo. Mana mu je… pa, već je sve to pomalo viđeno. Kako rekoh, da prije 4 godine nije izašao Non-Stop, ovo bi bilo puno bolje prihvaćeno, jednostavno kao i Liam, koji se već naigrao likovi koji spašavaju dan u zadnji trenutak. Ali je zabavan. I gledljiv. Meni dovoljno. Vama… odlučite sami.

 

 

Oglasi

tkvsloOROyyyDybMPaTaSyYMItD g3uv atXCIYOr4xDPXfGy7qeXrZ9Z3Hk

IMDb

Trailer

Zanimljvo zapažanje; ljudi žele kreatvnost u filmovima. Dosta im je reciklaže, ponavljanja, ponovnog pokretanja starih serijala, remakova i inih stvari koje su danas popularne u Svetoj Šumi. Tako smo prošle godine dobili Interstellar, SF film temeljen na pravim znanstvenim pretpostavkama i, iako to nije bio komad filmčine kakvim su se ljudi nadali, bio je dovoljno originalan da bi samo zbog toga trebao dobiti nekakve kredite. Ljudi nisu bili zadovoljni. S jedne strane je bila patetika i epska veličina koja to nije bila u cijelosti, a s druge strane su nedostajali mali zeleni i pucnjava. Možda koje vitlanje svjetlosnim mačem. No, Interstellar je barem zaradio lijepu gomilu kešovine, pa ga se može držati za uspješan proizvod. Barem financijski. Ove godine smo dobili primjer kako podjednako originalan uradak propada u kinima kao Titanic u Atlantik. Jupiter Ascending nije nastavak nekog popularnog filma, nije reboot neke stare franšize i nije remake nekog starog filma. Neću reći da je dobar, to je ipak subjektivna stvar (i jer ga nisam ni gledao) ali sudeći po financijskim rezultatima nije se baš lijepo proveo ni kod publike, a ni kod kritičara, posebno onih koji ovakve šarene projekte vole isto koliko i čavao u glavi, što znači da tako skoro nećemo gledati neki novi projekt koji bi trebao biti čista originalna popcorn zabava. Filmski su studiji počeli učiti lekcije. Ali to nešto govori i o publici. Na glas zahtjevaju svježinu i originalnost, no kad je dobiju onda odu gledati remake Robocopa ili radije čekaju šesnaesti nastavak Star Warsa (može i Star Treka). Ja, pitate se vi? Ja mogu svašta gledati. Imam tako loš filmski ukus da je to jezivo, a kad je u pitanju science fiction žanr, onda mi je stvarno svejedno. Doduše, izbjegavam ove neke nove stvari jer danas svaki nemaštoviti kreten s digitalnom kućnom kamerom i tisućom-dvije dolara na raspolaganju misli da može snimiti film. Zato se vraćam (ponekad) na provjerene stvari. O, nema straha, Na Rubu Horizonta uopće nije dobar film, vjerujte mi, ali je došao u vrijeme kad su ovakvi čistokrvni B filmovi, koji danas idu pravo na video, bili uobičajena pojava. Neki su bili dočekani bolje, neki lošije, ali dolazili su vrijeme kad nije bilo ovog bullshit oglašavanja (epsko putovanje u daljinu zbog poradi spašavanja cijele ljudske civilizacije) već ste dobili jednostano; horor u svemiru. Netko će reći da je i Alien horor u svemiru i svakako neće pogriješiti, ali Alien je došao u vrijeme kad definicija horora u svemiru nije ni postojala dok je krajem 90-ih to već bilo jako dobro poznato područje. Event… teško da možemo optužiti i da je originalan jer nije, ali je (svojedobno bio) iskren oko toga što prodaje ljudima. Iako, kad čujete da se radi o ”svemirskom” Isijavanju te da im je uzor pri snimanju bio sam Kubrick, možda vam se upali i zvono za uzbunu, ali to dolazi s ovakvim područjem, zvona za uzbunu pale se na svakom koraku.

Brodski dnevnik kaže sljedeće; Event Horizon je najnoviji high-tech svemirski brod sposoban za daleka putovanja. Daleka u smislu da može doći do zvijezda, kako reće njegov konstruktor. Odmah po lansiranju Event… nestaje, oko čega se napravi velika stvar. Sedam godina kasnije, brod se misteriozno vraća natrag. Parkiran je negdje u orbiti Neptuna (valjda, tko će ga više znati) i čeka da primi nove posjetioce. Oni dolaze u obliku ekipe za spašavanje; solidna i uhodana ekipa predvođena kapetanom Millerom (još jedno bad ass izdanje Laurencea Fishburnea) i tipom koji je napravio brod, doktor Weir (pomalo nezainteresiran Sam Neill). Odmah po dolasku i ukrcaju na brod počinju problemi; doznaju se stvari što je pošlo po krivu, čudni i neobjašnivi događaji prate ekipu gdje god krenu, a uskoro se i sama posada počinje čudno ponašati, pa čak raditi i bizarne stvari. Kad sam rekao da je ekipa iza kamere išla raditi Isijavanje u svemiru onda to mislim doslovno; Paul Anderson je to jasno i glasno rekao u onim dodacima, ali jedno je bilo to reći, a drugo napraviti. Usput, ja uopće ne ljubim previše The Shining, držim ga precjenjenim i poprilično dosadnjikavim filmom (iako kužim taj njegov kultni status) tako da mi kad se netko poziva na njega ne znači ama baš ništa. Znam što je trebala biti generalna ideja; jezivo mjesto u svemiru puno jezivih stvari. No, što se dogodilo. Horizon nije dočekan s oduševljenjem, a i pobacio je u kinima. Razlog je bolno jednostavan; stvaranje jezive atmosfere (ili neke napetosti) ne treba mješati s nizanjem krvavo-eksplicitnih scena. To su dva različita pojma. I dok se film reklamirao kao jezivo napet djelce u svemiru, trebao je imati nekakav prigodniji opis; hektolitri krvi i pokidani dijelovi tijela u svemiru, primjera radi.

Tu leži glavni problem. Ideja filma, pa čak ni njegov sažetak, ne zvuče loše. Dobra je to podloga za jedan mali, ali efikasni horor smješten u svemirski brod. Krene čak i dobro jer dok upoznajemo Millerovu ekipu, osjeti se kako se ekipa dobro skompala, da su bili opušteni te da su njihove zajedničke scene slične nekom zajedničkom ručku nego snimanju scene (ista stvar je vidljiva i u Alienu). Nema tu karakterizacije, nema tu bullshit pizdarija o dramaturgiji, već jednostavno obična priča. I to funkcionira. Funkcionira i sam dolazak na brod. Event Horizon je zamišljen kao nekakvo gotsko mjesto (križ na glavnom mostu je nimalo suptilan hint) a gotika i science fiction okruženje ne idu zajedno. Unutrašnjost broda djeluje zbrkano jer se išlo na efikasnost putničkog prostora (dizajn baca na crnilo SF-filmova 80-ih) high-tech okružje (bolnica) ali da sve bude hladno kao crkva; toliko stvari ne ide zajedno, da ne govorim kako neki djelovi broda jednostavno nemaju smisla (dugački hodnik zbog kojeg bi, da se gleda u okvirima realnosti, brod pukao kao grančica na jačem gravitacijskom privlačenju – da, znam ja pun kufer stvari, iznenađujem se ponekad) te njegov ”crna rupa” pogon jer to je kao da zabijete propeler na čamac, a zaboravite staviti i motor da ga pokreće. Gledano izvana, brod izgleda zadovoljavajuće, neki derivat klingonske ratne ptice, ali sva privlačnost tu prestaje. No, dobro, početak, kako rekoh obećava, ali gdje stvari točnu krenu u lošem smjeru? Točno tamo kad se treba napraviti napetost. Anderson je smotan redatelj, on zna režirati akciju, ali ne atmosferu, pa umjesto da smiri stvari, on počne ubrzavati tempo. Akcija, jurcanje uokolo, eksplozije i slične stvari nisu dio horora, a kao da to nije bilo dovoljno, počnu se nizati eksplicitni kadrovi gdje likovi vade sami sebi oči, gdje utroba i krv lete zrakom kao kofeti pa se dobije dojam da je svatko s nekakvom idejom dobio priliku ubaciti je u film. Naravno, brod je otišao u sam Pakao (uz točno taj opis dobivate i malo latinskog, da sve bude u duhu) i dobio je nekakvu lošu osobnost. Kako sam brod ne može biti tako dobar negativac, to će postati jedan od likova. Nigdje nekakve opaske tko, što i zašto, ništa konkretnog već se dobivaju klišeji (svaki član posade vuče neke traume) loš humor (lik leti svemirom i komentira – dežurni crni comic relif) i neuzbudljiva smaknuća. Kada dođete do završnice potpuno vam je svejedno tko će ostati živ, tko će poginuti, a još vas je manje boli džon zašto se sve to događa. Ja, inače, film mogu gledati bez muke. Kupim neko ogromno pakovanje kokica, i bezočno zajebavam bolju polovicu kad se trgne na neku scenu jer film već znam napamet. Razlog zašto ga mogu gledati nije taj što film držim dobrim jer ga ne držim, ali ga držim gledljivim. Mislim, to je materijal za ubijanje vremena. Glumci su bolji od prosjeka, ali privlačnost debelo leži na njihovoj karizmi, efekti su pošteno uspjeli (ipak je tu slupano 60 milja dolara) i ima ponekih dobrih djelova (jedan je Interstellar odavde popalio pojašnjenje što crvotočina u svemiru radi – doslovno popalio – ista scena). Ali ja nisam izbirljiv, ja sam svežder kad je SF u pitanju. Vi? O, vjerujem da će se nekim i svidjeti, nekima više, nekima manje, ali jednako tako znam da će ga većina mrziti do zadnjeg atome. Što je prihvatljivo. Treba raznolikosti. Event Horizon je ujedno i jedan od zadnjih primjera B filmova koji su prolazili pod A filmove. Danas je takve stvari jednostavno više nemoguće napraviti.

2455250,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2455251,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2455252,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2455253,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2455254,CAy56Rwu1NrBC7b01Hj51sy_bKkE2K8SKJaTxFPaHy4ukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 2455255,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2455256,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 2455257,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2455258,6iGnVQeFyzFlzpCT75_5xujK6tP8G8ttg77ULNENDHr67_E7rcN3WH3zLFXCjk0m_I6Z5OehPopFeQz5KPoleg== 2455259,Nr1ze7vsXPICTg0DEbJMqPFeFqV+G8LJCv3lkXy+Up2bQepquqi9pZhA8gInJI1BdqSVxJsLYAg9z+cpkuJvaw== 2455260,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2455261,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw==

 

 

 

 


1307479460 hunt_for_red_october_ver1 the-hunt-for-red-october-dvd-cover-44

IMDb

Trailer

 

Volim filmove iz serije o Jacku Ryanu. Mislim da su poprilično kvalitetni uratci koji su profitirali iz raznih razloga: glumci, redatelji i ustupci za ekipu koja ne voli čitati knjige. Što se tiče knjiga, nisam ni ja baš nešto oduševljen njima. Ustvari, jedino Red October mogu čitati kad me uhvati neka želja zato što je to gotovo i najbolja iz serijala (oh, znam da ima onih koji cijelu seriju drže superiornom, ali hvala, ne bih hvala) i zato što je Ryan ustvari i glavni lik. Sad, reći ćete Vi, on je glavni lik u svim knjigama, no nije baš tako. Uzmite na primjer Clear and Present Danger (strašno dobar film), to je knjiga, knjižurina, i Ryan se u njoj nalazi u svega 20% radnje (što je još i darežljiva procjena). Nakon nje sam odustao o daljnjeg čitanja, ali zadržao sam se na filmovima. Kako se ovih dana na alternativnim izvorima konačno pojavila poštena verzija posljednje Jackove avanture (koja pak nema nikakve veze s pisanim stvarima), došlo je vrijeme da se ponešto i napiše o tome (da, to znači da ću i o Shadow Recruit nešto zapisati jednog dana) jer već kad sam napisao riječ-dvije o Neposrednoj Opasnosti, pa i o Patriotskim Igrama, da to zaokružimo i s Crvenim Oktobrom, prije nego se bacim na onaj poprilično izblamirani filmić s Benom Affleckom, The Sum of All Fears – koji mi također nije loš. A kako nam se Rusi ovih dana pošteno mlate – međusobno – da se odmah prisjetimo i kako je to bilo dok su zahebavali stare suparnike Amere, ali i na vrijeme kad su ovakvi filmovi bili novitet na tržištu te, oh, ironije li, kako su moćni pali. John McTiernan, jedna strana svetog trojstva strašno talentiranih akcijskih redatelja devedesetih, danas planira novi projekt, sretno mu bilo, ali epitet zatvorske ptičice nekako odnosi prevaku nam svom kvalitetom koju bi mogao ponuditi. No, to su već priče za neka druga vremena.

Kako sam naslov govori – riječ je o lovu na Crveni Oktobar – well, duuuh – i Oktobar je najzajebanija stvar koju je svijet tehnologije mogao izmisliti. Podmornica koja je ekčuli nečujna. Pa si vi sad mislite. Usput je naoružana arsenalom nuklearnog oružja i jednostavno rečeno – to je najgora noćna mora svakog poštenog amerikanca koji misli da su USA glavni u svijetu. I to nije sve, njezin zapovjednik, Marko Ramius, iznenada je nestao s radara (ustvari sonara, ali bit je ista) i nitko ne može točno reći da li je taj tip prošvikao, kako kažu braća Rusi, i ide napraviti dar-mar kod američke obale, ili je čovjeku jednostavno dopizdilo sve to hladnoratovsko zajebavanje i planira prebjeći. Rusi ga žele, očekivano, mrtvog, potopljenog, raznesenog, implodiranog. Amerikanci ga žele isto tako mrtvog, potopljenog, raznesenog i implodiranog. Svi ga love, naravno, ali samo ga jedan čovjek može pronaći – Jack Ryan. Sad, Jack nije baš čovjek od akcije, Jack je analitičar i Jack, zahvaljujući analizi podataka, shvaća što Ramius želi napraviti. Tu sad započinje igra mačke i miša, a stari suparnici silom prilika moraju postati suradnici.

John McTiernan sa svojim je Die Hard filmom uveo akcijski žanr u posve novo, neistraženo područje: područje zatvorenog prostora. To već i vrapci na grani znaju, ali malo se spominje da je Crveni Oktobar ustvari solidan nastavak iste priče. Njegova radnja, više od pola nje, zgurana je u male, jako klaustrofobične prostore nekoliko podmornica. McTiernan nije izumio podmornički žanr, niti je prvi snimio film koji se događa u podmornici, ali mora se priznati da je čovjek uspio napraviti napeti techno-triler (pazite kako nisam stavio “akcijski” u taj opis) koji vas drži u neizvjesnosti cijelo vrijeme dok traje. To treba znati napraviti, bez obzira što je za predložak imao isto tako napeti roman. Već kad sam na ovom dijelu, vrijedi napomenuti da je akcija ispod vode isto tako impresivna; nema statičnosti, nema pomalo dugih dosadnih kadrova plovila te kad krene razračunavanje, napetost je takva da se može usporediti s Top Gunom – osim što je akcija pod vodom. Neću reći da su to najbolji kadrovi ikad snimljeni (ja kako već čudan jesan poprilično gotovim i U-571) ali vraški su blizu vrha. Poslije je Tony Scott popalio pola toga za svoju Crimson Tide te napravio isto tako strašno dobar podmornički film, ali Oktobar je prvi najavio novo doba podmorničkog filma (nije da je isti imao baš nešto izdanaka, ali bilo je par solidnih naslova). Uz radnju koja ima svojih neočekivanih preokreta, cijelom dojmu pomogla je dobra režija, ali i stvarno, ali stvarno impresivna glumačka posada od kojih vrijedi spomenuti Sama Neilla, Scotta Glenna, James Earl Jonesa, Tim Curryja i Stellana Skarsgarda. Sean Connery ovom je ulogom uspio napraviti odmak od svoje James Bond pojave (jedna od onih nekoliko koje ekčuli nešto i vrijede) ali ako njega progutate kao ruskog kapetana, pogotovo s onim jakim škotskim naglaskom… svaka vam čast. Također, od svih ovih imena koja su tokom godina odigrali Ryana, moj osobni favorit bio je i ostao Alec Baldwin. Njegova izvedba je baš ono što se traži; čovjek nije sklon ni akciji, ali ni jakom pametovanju, što je zlatna sredina. Šteta što je odustao od daljnjih nastupa, ne bi mu naškodili u karijeri. No, zato film djeluje bolje nego svi ostali nastavci (koji ne zaostaju puno, nimalo) i djeluje kao da su mu se sve karte odlično posložile; od režije, preko glumaca, pa do same priče, što nas gledatelje čini jako zadovoljnim klijentima.

1843377,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 1843378,e037NFsh+Krq06U7tnE3LMvUmnWzIKMK6lhhB+S0g9uMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 1843380,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 1843382,KGA8kuoMlRTexsKB8MiJpZYSkXPJlDG_aSjZB2NyY5et5nv32EGTV6zGRHbiSj4J6iXr2vhUzGnCwmhp5HRNsQ== 1843383,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 1843385,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 1843390,5r_xmXX4krQKoVZqnDsjroGIrnm5p1+bJ7HeG6Sv2u62x1pEi68ZP6ykQPq_5ra3crfTSJG1TkgOhTnYFZavhw== 1843393,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg==

1843379,Ch5IaQqnxxXrfoqhNaMHsk_Tn6biqPwv1WKFW8fmhtv37f0lxjx99739iAnbLhL0RGx37Cc1sqYCy1AsbIYeeA== 1843402,NBkkRTQySiErF+ZjcFnEt1HZOttNH6C8r+KG_z0CA9zLUiAqkAXxkJMsmuoJYNQHtGeAMcKK97fbpLbH+rGI6g== 1843403,3B_x5cr78_CI8jBVh6lFE02GHvYFcSbvQfSbLwWd2r54yH5dzGfraQSztuop7g8E2nGELzdyrhtIXcIJJUmZxQ== 1843404,9Y_D+MKnSm2lhGCiTusEco_SAdU_8LculaCPOv9nm9LRfXEvlZLprOD9Mx5Ha3GHNTcYybJh04GQPbBKSvfyoQ== 1843405,oCdddX6QNYA+aT9gGiNcCgfmE6gOHmAnWMP5vMBUiPR1Em+3vDb9zfon3uv_jNxJfz3ogxTr3jHE26akqhRXcA== Jagd auf Roter Oktober

Attack Force Z (1982)

Posted: Studeni 29, 2013 in Mel Gibson, Ratni, Sam Neill

212-1 77409 aliens_poster_by_halo_zero-d3cu8gv ATTACK aliens_poster_by_rustycharles-d4hzssf.png

IMDb

Trailer

Postoji gomila ratnih filmova. Cijelu čudo njih, počevši od dobrih, manje dobrih, loših, jezivo katastorfalnih, poznatih, nepoznatih, zaboravljenih, kultnih, malih i velikih – ako ste pogledali u životu svega 20% njih, svaka vam čast, ja još uvijek nisam. No, postoje oni koji su negdje između, polupoznati, polukultni, poludobri…uglavnom, to pokriva sve što Force Z jesu. Iako, taj svoj polukultni status duguju trima stvarima. Prvo, to je australski ratni film (kojih baš i nema previše) koji ima malo miris i ukus američke produkcije. Drugi razlog; u njemu se nalaze dva jaka imena australske produkcije – Mel Gibson i Sam Neill. Treći razlog; film ima Alamo štimung (znate kako je ta priča završila – biti ću tako dobar i neću ulaziti u detalje da vam još otkrijem tko preživi, a tko ne) koji je uvijek dobar kad su ovakve priče u pitanju. No, osim toga, da budem iskren, film i nije nešto posebno pamtljiv. Također, određene… loše odluke redatelja i producenata doveli su do njegovog inicijalnog potonuća u kinima (kultni status je zaradio kad se pojavio na VHS izdanju) što je gotovo školski primjer kako se neki film, kad uzmete elemente koje imate u njemu, ne treba raditi. A tko su ustvari bili ljudi iz grupe Z? Ekipa koja je odlazila iza neprijateljskih linija i radila čuda Japancima. Danas bi ekvivalent njih bila ekipa iz Nemilosrdnih Gadova, samo što su ovi dečki ipak imali svoje porijeklo u stvarnosti. Film prati jednu takvu njihovu akciju, koja—

—započinje njihovim iskrcavanjem na obali nekog malog otoka. Tamo se negdje srušio avion koji je prevozio važan tovar. Grupa Z treba pronaći tovar, izbjeći japanske patrole i sretno napustiti otok. Samo što to ne ide tako podmazano. U konačni sukob uključit će se i stanovnici otoka, a alo tko će na kraju ostati stajati na svojim nogama.

Prva kardinalna pogreška bilo je otpuštanje prvobitnog redatelja, Phillipa Noycea, poznatog više po svojim američkim filmovima nego australskim, no tu je uvijek jedan Dead Calm da vas upozna s njim. Noyce je dobio pedalu, a zamjenio ga je Tim Burstall, popriličan no name redatelja čiji opus nije ni važan spominjanja. Druga velika pogreška jest u tome što je isključio dobitne karte iz jednadžbe. Iako se film globalno reklamira kao Gibson/Neill projekt, njih dvojica ustvari uopće nisu dominantne face, više manje da su sporedni, dok je u glavnom centru nepoznati John Phillip Law. I dok je Gibson još uspio dobiti svojih pet minuta na ekranu, Sam Neill faktički je nevidljiv, što je, kad se uzme u obzir njihov glumački kapacitet, poprilična greška. Daljnje mane filma jednostavne su – filmska radnja je ravna i produkcijski skromnih dometa. Za jedan ratni film, rat kao takav nije dominantna stvar, što nije loša stvar, ali opsada Japanaca malog otoka i Kineskih žitelja ispričana je bezukusno, bez emocija i jednostano nije zanimljiva. Sama misija nedorečena je i bez naglašenog prioriteta (dok bi trebalo biti suprotno) te nas, opet, nije baš ni brga za nju. I lokacijski je slab jer se sve svodi na nekoliko koliba i par staza u šumi. Kad se zajedno zbroji, nije čudo da je film imao slab odjek u kinima. Jedina dobra stvar u njemu je završni obračun jer se njime stvara neka dinamika, ali i ona je uglavnom svedena na obično puškaranje, bez nekih jakih efekata. Tako u konačnici dobijemo gledljiv film, ali samo ako se nema ništa drugo za izbor, a može proći i kao mali pogled na australsku kinematografiju koja je u tim godinama privlačila bolju pažnju s Mad Max filmovima nego ovakvim projektima. Ništa više od toga, nažalost.

1801937,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1801938,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1801939,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1801941,Et+mXQxmf133BJLjSyMaNupE14LLyDQ2rWo3fLSS4+k3yT0CcOGfb6Gf8IFod5N+WaaOen8ziJMaAFgjMT0NlA== 1801942,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 1801943,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwC5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 1801944,eNG94L0zQCAebyNka1bOwvr0q4mIk246jN+eyrzkVplITJLc6IrQdICKRHQwwzmm9lEb8kJ70HscVFem8gQIDw==


escape_plan_ver3_xlg escape_plan_ver5 escape_plan_ver2_xlg Escape-Plan-2013-Movie-Poster1

IMDb

Trailer

There is no break like prison break. Iliti po prijevodu, nema bijega do zatvorskog bijega. Preko Clinta Eastwooda i kopanja zidova Alcatraza žlicom, do Michaela Scofielda i nacrta Fox River zatvora istetoviranih po cijelom tijelu – zatvorski bijegovi oduvijek imaju svoju publiku. I tu se nema što ne voljeti; zli čuvari, stroga pravila, razmišljanja o slobodi, detaljni planovi i igranje protiv svih pravila – sve jako dobri začini koji u rukama spretnog redatelja postaju odlično jelo. Možda ne uvijek gurmansko, ali ne treba podcijenjivati ni fast food hranu, ona je ionako namjenjena za široke mase. A tu je debela dama koja nikako da zapjeva nad krajem karijera nekih starih poznatih lica koji su, kako stvari stoje, krenuli u proživljavanje nove glumačke (čak i žanrovske) mladosti. Otpisali su ih, poslali na Floridu da uživaju u posljednjim danima sunčajući se, ali oni se još uvijek vraćaju kako bi pokazali da su dorasli igri koju vode (ili bi barem trebali) neka nova, mlađa lica. Spojiti Sylvestera Stallonea i Arnolda Schwarzeneggera u zajednički film ideal je, vjerujem iskreno, svih onih koje su odgojili akcijski filmovi osamdesetih godina. Ideja gdje bi njih dvojica dijelili kadar, jedan drugom kontrirali one linerima i razbijali glave udruženim snagama zvuči jednako dobro kao i okupljanje Avangersa, no kako su njih dvojica već imali sličan reunion s ostalim otpisanim kolegama kroz dva (u dolasku i treći) The Expendables filma, ovo je trebalo biti više kao two man show, malo, recimo, smireniji projekt. No, ne bez nekih podsjećanja na slavnu prošlost, nikako, jer čemu mijenjati ono što se pokazalo profitabilnim, samo što to ovaj put nije toliko izraženo kao u spomenutim filmovima, no koliko je film time profitirao ostavit ću da sami odredite. Kad ga pogledate, naravno.

Ray Braslin živi od zatvora, doslovce. Posao mu je da bude zatvoren u nekom od njih te da pobjegne van, pokazujući time njihove slabosti. No kad on i njegovi suradnici dobiju ponudu koja sa sobom nosi jako puno novca i još više neodgovorenih pitanja, stvar će se ponešto zakomplicirati. Jer kad Ray zaglavi u zatvoru, zaglavit će pravo. Novi dizajn, nova pravila i neki novi igrači. Zatvor kao takav predstavlja posljednji krik arhitekture, pravila koja vladaju u njemu stroga su, sadistička i nimalo ugodna, a neki novi igrači pkazat će se iznenađujuće korisnima jer kad jednom krene planiranje bijega, uz svu pamet, Ray će trebati i svu silu mišića koju može dobaviti.

Nije baš posve slučajno što je Stallone dobio ovu ulogu, on je skoro pa majstor bjegova iza zatvora jer iza sebe ima bijeg iz dva obična zatvora (podcijenjenu dramu Lock Up te zabavni, ali karikirani Tango i Cash) a pravio je društvo i ekipi koja je bježala iz njemačkog zatvora u ratno/sportskom Victory. To ga, tehnički, čini escape artistom i logičnim izborom za ulogu. Naravno, film ne polaže cijelu svoju privlačnost na njegova i Arnoldova leđa (iako dobar komad leži baš na njima) već u dobroj staroj klasici koju sačinjava sveto trojstvo ovakvih filmova; izviđanje, planiranje i bježanje. Film tu ima standardnih bolesti vezanih uz žanr pošto su svi čuvari teški sadisti, a upravitelj zla figura koja sve nadzire. Nije se baš isprsio u stvaranju nekog naprednijeg okružja po pitanju osoblja, a nisam zatvor ne djeluje toliko napredno kako je najavljeno. Jedina inovacija su čisti stakleni zidovi, no osim toga, uzmite bilo koji zatvorski blok iz starih zatvora kao što su Attica ili Sing-Sing i dobijete istu sliku. Da ne napominjem kako je stroga, sadistička uprava stvar davne prošlosti, dokazano promašen sustav koji naprosto zove zatvorenike da se pobune i da naprave urnebes kao što je bio slučaj s Atticom. I ustrojstvo ne ostavlja puno mjesta mašti, samo planiranje osrednje je, uglavnom sporedno, dok je bijeg sirov i orijentiran na akciju. Čini li to Escape Plan lošim filmom? I da i ne. Da ako vas zavede reklama da ćete gledati još jedan zatvorski film na temu bijega – to se neće dogoditi, barem ne u mjeri koju očekujete. Ne jer ovo je projekt koji ne umara, dapače, zna imati stvano zabavnih trenutaka (Arnold prošvika u samici i počne nabrajati psovke/molitve/sve i svašta na njemačkom – to niste još čuli) i vrijeme proleti samo tako. Dva štemera još uvijek imaju ono nešto što ih čini podnošljivima, zabavnima i uvijek ih je dobro vidjeti u akciji, kao i to da imaju stvarno dobru kemiju na ekranu, ali da su nešto posebno glumili, i nisu. Kao ni Jim Caviezel, koji kao da nije ni izašao iz svoje uloge iz Person of Interest (samo sam čekao da odnekud dolutaju Finch i Fusco te ga oslove s Mr. Reese) pružajući dečkima podršku u istoj mjeri kao i Sam Neill, ne zavaravajući se da je ovo njihova zabava. Režija Mikaela Hafstroma može se nazvati učinkovitom, ne i pretjerano upečatljivom, ali barem vas neće zaboljeti glava od naglih rezova ili nesuvisle montaže. Film nije ni blizu najboljih uradaka slavnog dvojca, ali je stepenicu-dvije iznad zadnjih uradaka kojima su pokušali zadržati staru slavu (Bullet to the head i The Last Stand) što ga čini vrijednim gledanja. I, jedna jak velika zamjerka; ne dopustiti Arnoldu da u filmu koji koristi helikopeter za dio radnje zareži svoje poznato Get to the copper…neponovljivo propuštena prilika.

5703337,RpaoNGFs9lHvGki+MSbO5abNxW78tojG8F9rjcgfFix0RBN5mzBRRxQi6UMyhfhYngDK1tyCq69kIE0Vls0ppQ== 5748035,QizhZWJwSbqBoh8LDzHCxTgVMB0_IyZutXUEB5x_tu_AHbGderVLbH6mdyIsGaO6orATJLkdo_r8CIFy6YeS_w== 5754252,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 5782369,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 5782370,CdppShZaZeFaXS2RFVZo+iJc6V+50zF5Rfy1Z9y4HetGAGm_VPTb7Yx+dwL7aJ8IkVJ73JFXVJBITH6Gr5I6Gw== 5782371,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 5782372,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 5782374,DE9H3lxSxRArrm+3CoTvfCYro6sZm5dIcPkxD0EGPfVeLvkr2ZIXwAC6hh_T8A2HbNJMbTn0Yqcuqqw+krDp1w== 5782375,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 5782378,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 5782381,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 5806011,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg==

Dead Calm (1989)

Posted: Travanj 26, 2011 in Ekranizacije, Sam Neill, Thriler

IMDb

Trailer

 

Hollywood voli uvoziti sve što vrijedi, onako, da kvalitetu imaju pod svojim okriljem. Nije to ni loš posao, samo što se negdje u tom tranzicijskom postupku dogodi nešto drugo. Zauzdaju ono što su uvezli, nalijepe svoja pravila, odrede svoje uvjete i onda tek kroz sporadičnu reklamu najavljuju novi materijal nekog stranog, referirajući se na ono radi čeka su ga kupili. Ovo je zvučalo pravo Frojdovski, zar ne, duboko. Ponekad sam sebe iznenadim. Jednostavnije rečeno, robu radi koje neki redatelj/glumac/glumica privuče pažnju treba gledati u posebnim uvjetima, ne obazirući se što je napravio dalje nakon toga. Iako, redatelj Phillip Noyce je uspio, ako ćemo gledati s kritičarske i profitabilne strane posla, ostvariti zanimljive stvari, počevši od par jako dobrih akcijskih filmova (The Saint, Clear and Present Danger, Salt) do korektnih trilera (Bone Collector) – zadržavajući dašak one australske različitosti. Ali, radar velikih igrača uključio je ovaj naslov…ne samo za njega, već za cijelu ekipu koja je sudjelovala, što je ne tako mala stvar.

Nakon što u jezivoj prometnoj nesreći izgube jedino dijete, John i Rea Ingram povlače se u izolaciju otvorenog mora kako bi se sabrali. I taj bi njihov odmor/liječenje bio jednostavan da jednog dana ne ugledaju razbucani jedranjak i jedinog preživjelog kako im prilazi. Kako je John morski časnik, odmah pruža pomoć i odlazi vidjeti što se dogodilo na drugom plovilu. Tu stvari postaju mutne, posjetilac se budi, bez muke otima Reu i njihov brod te ostavlja Johna na tonućoj olupini. Rea i stranac započinju igru mačke i miša za prevlast na plovilu, no ni John ne sjedi skrštenih ruku, popravlja polomljeni brod i kreće u potjeru kako bi pomogao ženi. A tek onda stvari postaju napete.

Treba znati napraviti efektan triler sa samo tri lika i jedva dva malo bolja seta (plovila), te pronaći glumce koji će to iznijeti na svojim leđima. Tu leži i jedina slaba karika cijele priče. Billy Zane kao naš negativac sve je samo ne posebno uvjerljiv kao tip koji je posmicao cijelu posadu drugog broda. Ima izgled, ali kad treba malo pregrmljavanja te slabašne razrade njegova karaktera, to i nije neka posebno dobra stvar. Srećom, to i jedino što nije uspjelo. Sam Neill mi je simpa glumac, istina, snimio sam ga tek u Jurskom Parku, ali lijepo je vidjeti da je lik imao sasvim dobru karijeru i u matičnoj mu Australiji. I bogme ga ima posvuda, televizija, kino filmovi, serije. A i zna ponešto o glumi. Njegov je John sasvim zdrava doza lika koji djeluje možda malo suzdržano, no kad se sranje dogodi, neće baš puno kukati nego će se primiti posla. Nicole Kidman je s ovim filmom prešla u veliku ligu (sljedeća stvar u karijeri – Days Of Thunder i brak s Tomom Cruiseom) ali ovdje je još uvijek cura kojoj Australija praktički curi kroz nos, ima čak i onaj poznati naglasak, crvenu kovrčavu kosu – slatkiš. I potrudila se oko svojeg dijela glume (nije da je Oscara dobila baš samo za lijepe oči koje desetljeće kasnije) te ona i Neill kao par koji se ponovo zbližava u nevolji funkcioniraju bolje od švicarske urice. Da ne ispadne kako je samo Noyce profitirao ovim filmom.

Da ne bude samo igra mačke i miša među likovima, filmom dominira i dobra stara dinamika, oba broda su u punoj brzini, a ima i lijep komad pirotehnike kad John digne u zrak drugi brod kako bi napravio signal za Reu. Svega po malo. Čak i klasični kraj, gdje negativac popije raketu u glavu, što je svojedobno bilo veliko ne-ne te je film imao malih trzavica i s cenzurom (originalni cut je nije imao) – što je poslije ispravljeno (a da je scena baš tako grafički nasilna, i nije). Znači, Australija, more, tri lika, dosta dobre stare napetosti – znaju ti australci kako se neke stvare rade. Nije ni čudo što ih svako malo Hollywood lovi i mami da pređu kod njih. Još da im ostavi kreativnost…