Looker (1981)

 

IMDb

Trailer

 

Ljepota je ubojita stvar. Ili, da budemo realni, stvar koja će vam otvoriti gotovo sva vrata. Ako ste mlada i zgodna djevojka, samo je nebo granica. Okej, možda ga malo sad izmišljam banalnosti, danas je toliko seksualnog uznemiravanja da je to postalo malo smiješno, posebice ovaj dio s medrnim Hollywoodom. Da se razumijemo, ne držim da je takvo zlostavljanje ispravno, nikako nije, ali postalo je pomalo pomodno optuživati sve i svakoga i to, bubnjeve molim, nakon dvadeset godina. Dokazi nisu potrebni, ništa nije potrebno, kriv si odmah po izgovorenoj optužbi. I to danas dolazi na naplatu, ali nitko ne govori kako je većina tih glumica samostalno ulazila u sobe tih perverznjaka, uz tri iza ponoći, potpuno svjesne njihovih reputacija. Kada karijera nije krenula, znate, on me zlostavljao. No, skrenuh s teme, ali tek djelomično. Ljepota je stvar osobnog dojma, svatko voli nešto svoje i ukusi se razlikuju. Postoje neke određene smjernice koje su kao neki standard; visoka plava, mlada – kalifornijski tip ljepotice. Par takvih su tema ovog filma. Aha, govorite vi, zato je takav naslov filma (looker – zgodna osoba, netko za kime se okreću glave) ali odmah da vas zaustavim – to nije to. Ovo je triler s blagom aromom SF-a, a ovo LOOKER je ustvari neka high-tech skraćenica za novo high-tech oružje. Kakve veze imaju ljepota i oružje i ljepota, pitate se vi? Imaju u glavi Michaela Crichtona, kojeg sam nedavno spomenuo na ovim stranicama (10 godina otkako je čovjek umro) i ovaj film je njegov iskorak iz svijeta književnosti u (opet) redateljske vode. A Crichton voli tehnologiju, kao i ubacivanje tehnologije u svakodnevne stvari. On je Stephen King tehnologije. A Looker je… pa, zanimljiv film. Do sada ga još nisam gledao. Znao sam za njega, znam za sve što je Crichton snimio kao redatelj, ali ga nisam gledao. Nije me baš oduševio, ali da budem iskren, to je zanimljiv film koji nekako ostane u dužem sjećanju iako nije baš sjajan.

Za početak, netko ubije jednu takvu klasičnu ljepoticu. Zanimljiva stvar je… pa, nešto se dogodilo prilikom ubojstva, što djeluje više jezivo nego nasilno. Ispada da žrtve gube vrijeme ili je ubojica nevidljiv. Kada kažem žrtve, onda mislim na više njih; tri djevojke. Tu u priču ulazi naš glavni junak; doktor, plastični kirurg koji je operirao te tri djevojke. To samo po sebi ne bi bilo ništa čudno da sve operacije nije morao napraviti po stručnim napucima nove high-tech tvrtke. Žrtve su tako postale savršene, doslovce, njihove mjere, simetrija lica, izgled. Naš doktor, koji nije daleko od toga da bude glavni osumnjičeni za njihovu smrt odluči malo istražiti stvari. Ne zato što je tako dobar tip već zato što bi uskoro mogla biti i četvrt žrtva, djevojka za koju je… idemo reći ponešto zainteresiran. Ono što će otkriti… pa, recimo samo da ubojica nije nevidljiv, ali da se koristi novim oblikom tehnologije koja je stvarno pravo jeziva, a tvrtka koja ju je izmislila ima još naprednije planove od toga. Postoji još nekoliko dodatnih sitnica nevezanih za sami sadržaj filma. Prva je da je film bio napredan za svoje vrijeme, što znači da je u njemu po prvi put upotrebljena nova tehnologija koja će u budućnosti postati poznata kao CGI, ali i 3D modeliranje. Danas je uvriježeno mišljenje da je Tron to napravio prvi, ali nije, ta je tehnika po prvi put upotrijebljena ovdje za radnju, a Crichton, koji se bome kužio u tehniku, volio je nove stvari. Također,druga stvar, predvidio je da će CGI doslovce zamjenjivati glumce u filmovima (što je danas, khm, normalna stvar) a što je za vrijeme premijere bio doslovni SF.

Mane filma… pa, ne bi to baš nazvao manama jer je sve u filmu prilagođeno godini kada je snimljen, ali za današnje pojmove ponešto je trom, sporijeg tempa, što nije uvijek sjajna stvar. Crichton kao redatelj nije bio najspretniji, osjeti se da su neke scene stvarno drvene i stvarno je veliku pažnju pridodavao detaljima, što scenu zna napraviti otegnutom. Kao, na primjer, kada naši likovi istražuju unutrašnjost tvrtke… to malo traje i traje. Pa kad rade 3D model glavne junakinje, bome vidite svaku sekundu postupka. To je za vrijeme snimanja bilo napredno, stvarno jest, cijeli prikaz je gotovo proročanski prikaz onoga što slijedi, ali danas djeluje statično. Određene zamjerke mogu se uputiti i prema nejasnoj radnji. Nisu baš jasni motivi iza ubojstava i svega što se događa iako dobijete što, kako i zašto, ali svejedno se na kraju malo češkate po glavi i pitate niste li nešto propustili. Akcija je drvena, čak je i scena potjere s autima malo… slaba. No, prednosti su da Albert Finney nosi film na leđima bez problema, stvar koju negativci koriste je nešto slično pištolju Martija Misterije, ali efekt koji se radi je… dobar, pomalo jeziv. I moram nabaciti pohvalu za završnicu. Naime, isto se radi o određenom predviđanju budućnosti. Likovi imaju zadnji fajt na praznom studiju ispunjenom rekvizitima (auto, kuhinja, stolica) i to djeluje suhoparno, ali kad pogledate na televizijski ekran, vidite puni događaj, druge glumce, gotovo reklamu. Odličan mi je taj prijenos radnje, stvarno jest. Danas je slična stvar – snimite nešto ispred zelenog platna i gledate srednjovjekovni dvorac, slična stvar. Uglavnom, riječ je o zanimljivom filmu. Nije toliko atraktivan i svakako nije dobio kredite za promicanje tehnologije (ljudi ni danas ne znaju da je Blade prvi upotrijedio famozni “bullet time” a ne The Matrix) i definitivno ima svojih mana, što tehničkih, što zbog režije, ali ne mogu reći da sam požalio tih 100-njak minuta. Zabavio me, što je dovoljno da ga preporučim. Ako vam se ne svidi, uvijek me možete za 20 godina tužiti kako sam vas filmski zlostavljao nečim što vam se nije svidjelo.

 

Blade Runner 2049 (2017)

IMDb

Trailer

 

Nije me bilo neko vrijeme. Poslovna stvar. Ako bude sreće, za koji tjedan ću podijeliti rezultate s vama vjernim čitateljima, ali moram biti iskren i otvoreno priznati da mi je drago što je to gotovo i što mogu uhvatiti predah. Predah koji se opet sastoji od pisanja, ali kvragu, nećemo sad cjepidlačiti jer predah je predah i novu godinu treba započeti eksplozivno, junački, s nečim očitim i o čemu su svi već pisali. Da, nastavak popularnog (ili kultnog) Blade Runnera napokon je ugledao svjetlo dana i svi su požurili napisati ponešto o njemu. Istini za volju, i ja sam razmišljao o tome. Nije da već nisam pisao o starom filmu, obradio sam ga kao Cookie Monster kutiju napolitanki, pa bi u neku ruku bio i red da bacim koju riječ o ovom nastavku. Jer, načelno mi se sviđa. Načelno. Okvirno. Možda bi mi se i više sviđao da ne pati od nekih tipičnih holivudskih boleština današnjice koje će svakako biti spomenute u daljnjem tekstu. Ovo nije dobar film, da se razumijemo, već samim time što je nastavak filma koji uopće nije trebao nastavak. Priča Istrebljivača je završena i to čak nekoliko puta (da, Ridley, na tebe mislim, kao i na tvojih 150 različitih verzija) i jednostavno nije trebala daljnju razradu. Što se Deckard i Rachel radili? Živjeli sretno do kraja života? Igrali se mame i tate dok su u bijegu od ostalih blade runnera? Ispada da je bilo baš tako, samo što je Rick u međuvremenu od usamljenika postao Jack Ryan, pa ima veze po cijelom svijetu, uključujući tajna društva i robote koji planiraju ustanak (ako pozove Will Smitha da mu pomogne oko toga, dižem ruke od filmova). Sada, malo sam sarkastičan, ali nisam ni daleko od istine jer Blade Runner 2.0 je mješavina svega i svačega, što nas vraća na one bolesti modernog holivuda – nastavci. Respektiram ideju da se cijeli taj svijet mogao proširiti, razviti u nekoliko drugih smjerova i napraviti pošten film. Problem je što cijela dopadljivost originala leži na leđima Harrisona Forda. I to što je Blade Runner ustvari noir krimić koji može funkcionirati i na takav jednostavni način. Nastavak ne funkcionira bez Forda, pa su ga morali vratiti, što mi je uvijek drago. Harrison je faca. Harrison je cool tip koji ima gomilu dobrih filmova. Harrisona nema baš previše u nastavku, pa da vam odmah razbijem sve snove, a ono što ga i ima… pa, moglo je to proći i bez njega, možda bi čak bio i malo kompaktniji film. Ali, cijeli je ovaj film nastao pod izgovorom; idemo mi vidjeti što se dogodilo s tim likovima, a usput ćemo nabacati svega pomalo, pa što bude. Kako stvari stoje, original i nastavak dijele istu sudbinu; oba su pala na blagajnama kao kamen na dno jezera. Hej, Blade Runner je kultni film koji to nije bio ispočetka, valjda je to netko zaboravio reći redatelju i producentima, a još ni danas nije ništa zaradio, što je isto netko trebao reći ekipi iza kamere.

Vraćamo se u kišoviti i smogoviti Los Angeles, ovaj put je godina 2049 i u pisanoj kartici nas informiraju da su replikanti opet in, kao i blade runner odjel, koji pak lovi stare modele replikanata jerbo… ne znam, radnja treba neku priču. Nakon što prođete taj dio, upoznajemo K. Dečko je zgodan kao Ryan Gosling, i on je valjda jedini blade runner na zadatku (film ne prikazuje nijednog drugog) koji je, mali obrat, replikant koji je svjestan toga da je replikant. Nakon što umirovi jednog zajebanog replikanta (neiskorišteni Dave Bautista) K posve slučajno otkrije tajnu koja prijeti srušiti cijeli društveni poredak. Time smo došli do prve mane nastavka. Original je bio poprilično jednostavna priča, čak i banalna, o policajcu koji juri par negativaca. Nikakve svjetske zavjere, nikakve illuminati i masoni pizdarije. Tajna koju K pronađe ispadne, gomila kostiju, načelno rečeno, su ostaci svima poznate Rachel, koja je u originalu odjahala s Rickom u izlazak sunca. Ako je netko očekivao vidjeti barem cameo Sean Young, da, znam kako vam je (i pri tome ne mislim na onih par scena iz originala, kao ni snimku njezina glasa). Rachel je rodila dijete. Prvi replikant koji je to napravio i, kako stvari stoje, posljednji. Druga mana filma. Stari Tyrell je napravio Rachel da može rađati, a onda su svi podaci netragom nestali (u filmu vam sve bude detaljno pojašnjeno – velika eksplozija – puf – praznina) i sada novi lik Wallace (Jared Leto) pokreće masovnu potragu za djetetom jer želi svojim replikantima dati mogućnost rađanja. Zašto? Ostaje malo nejasno. I tu još imamo priču o K, koji počne vjerovati da je on to dijete, pa je tu i Harrison, imamo i pobunjenu frakciju robota koji planiraju revoluciju… Jeste počeli pomalo gubiti konce? Film nije toliko nejasan, možda ga malo pretjerujem, ali je pomalo banalan na području objašnjavanja. Neke stvari su jednostavno… teške za prihvatiti. Deckard je od samotnjaka koji je novi smisao života pronašao u tome da pobjegne sa ženom u koju se zaljubio postao Jack Ryan… doduše malo ofucanija verzija, ali ipak. Odjedanput je povezan s nekakvim pokretom otpora, replikantima koji su došli NAKON što je Rachel odavno umrla (ali koji znaju sve o njoj i djetetu) i s kojima je on surađivao da mu sakriju nasljednika umjesto da ga je ostavio kod sebe i živio onako kako je živio dok ga K nije pronašao. Pokret pobunjenih replikanata… nema ništa više o tome. To je to. Tu dolazimo do onih bolesti modernog holivuda- netko je računao na nastavak, pa je pripremio teren za to. Pobunjeni replikanti, Wallace i njegova potraga za čarobnim djetetom (da, konačna poanta jako baca na poantu Da Vincijevog Koda)… sve to ostaje u zraku. Zamišljajte, narode, otvoreni krajevi…

Sljedeća stvar koja šteka u filmu su sami likovi. K jednostavno nije zanimljiv. On je monotona jedinka koja nema ništa zanimljivo u svom karakteru. Također, film troši gomilu vremena na prikaz njegove veze s hologramom (cura jest zgodna, tu nemam prigovora) koja niti je poticajna niti ima neku važnu ulogu u radnji. Iako bi kroz radnju trebao doživjeti nekakvu emocionalnu promjenu, to se ne dogodi. Ili je Gosling loš glumac ili mu scenarij to nije dopustio, pitanje je sad, ali kako bijaše na početku, tako je i na kraju, što je malo razočaravajuće. Wallace pak od nekog skrivenog genija postaje negativac iz Bond filmova (u sceni gdje napokon razgovara s Deckardom samo sam čekao da mu netko doba prokletu mačku koju bi milovao) a u kompletu s tim dolazi i njegov glavni ubojica, Luv, koji je… pa, glavni killer ravno iz Bond filmova. Ona nema neku drugu svrhu osim da ubija ljude bez posljedica. Dakle, tu stvari poprilično štekaju jer njihovi su motivi magloviti i nejasni, jednostavno su tu da film ima malo napetosti. Harrison je ovdje radi debelog čeka, to se vidi, ali i zato da se napravi poveznica s originalom (čitaj – netko je mislio da će sve to biti isplativo) i jednostavno tako se moglo bez njega. Film traje blizu tri sata. Harrison ima oko 15 minuta vremena na ekranu. Ako ste ovo išli gledati zbog njega kao ja… pa, znam kako vam je bilo. Dakle, konačni zaključak je da doslovno sve bitno šteka; likovi, radnja, glavna poanta filma dugačkog tri sata. Nije to trebalo tako biti jer Blade Runner 2049 u osnovi nije loš film, da se uzela neka jednostavnost, da se pažnja usmjerila samo na Goslingov lik i da se napravila obična krimi-priča (početak filma je opasno dobar, što jest jest) sve ovo je moglo ispasti puno bolje. I, da, da nije obolio od bolesti zvane nastavak i previše rukavaca nezavršenih priča. Ipak, vizualno je strašan i to mislim u smislu da je predivan za vidjeti. Čak ni glazba nije loša. Stari Hans nije Vangelis, ali napravio je dobar posao. Proširivanje depresivnog svijeta također nije loše, gomila futurističkih detalja koji su uklopljeni s nekim… nije baš noir štih već nešto blizu. Za jedno gledanje je pomalo i doživljaj, priznat ću to otvoreno, ali na drugo, kad ste u toplini doma svog, baš i ne. Sumnjam da će nekoga povući na treće gledanje, možda nakon što prođe koja godina. Tko zna, možda netko za 30 godina snimi novi nastavak i vidimo kako je K dobio dijete s Deckardovim dijetetom. Ako se to stvarno i dogodi, onda sam strašan u predviđanju budućnosti.

 

Starcrash (1978)

IMDb

Trailer

 

Stvarni je život prava davež, vjerujte mi na riječ. Posao, hobi, žena, djeca, ljubavnica i druga ljubavnica… sve se nakupi, pa nikako uhvatiti vremena za nešto pametno pogledati. No, dobro, malo glumim cinika sa šanka, ali ponekad se jednostavno nema vremena za ovakve stvari i kako godine prolaze, kreativnost polaka istječe van. Zato treba malo dignuti ruke od svega, izaći van iz kuće, udahnuti svježeg zraka i onda neke stvari sjednu na svoje mjesto. Ubrzano se približava obljetnica bloga, hej, godine idu, puno sam toga i napisao, svaka mi čast, sam sebe tapšam po ramenu i prvo sam mislio uzeti neki kultni film kako bi je obilježio na pravi način. To ću još napraviti, imam još koji dan na raspolaganju, pa prvo da napravim malo zagrijavanje s nečim… hm…lakšim. Star Wars je opet IN, da, dragi moji čitatelji, ta franšiza nikako više da umre iako originalni glumci počinju padati kao muhe (znam da je to užasno od mene, ali tako stvari stoje u pravom životu) i već kad se priča o tome, srećom, ovaj put bi mogli izbjeći rat klonova kao onaj koji se dogodio u sada već dalekim 70-im godinama prošlog stoljeća. Jer, kada je izašao prvi Star Wars, svatko je mislio da bi trebao imati nešto slično na repertoaru i pokušati zgrnuti koji dolar na sveopćoj pomami. Propustio sam to, rođen sam koju godinu kasnije (taman da budem spreman za gledanje Aliensa u kinima) ali kako je internet pun svega i svačega, nije baš posebno teško nadoknaditi propušteno. Iako, mogao sam pogledati i nešto pametnije, možda kojeg kandidata za Oscara, pa glumit uvaženog kritičara i stručnjaka, ali, činjenicesu, dame i gospodo, da ja nisam jedan od tih. Ja volim krš i lom, što u filmovima, što filmove koji to jesu. Što nas dovodi do ovog naslova i vjerujem da je barem nekolicina vas zanesenjaka i čula za njega. Jer, naslov je pravo zlato, iako nema baš pravi sjaj.

Stella Star (hej, ako ste pomislili da je to jednostavno genijalno ime za porno zvijezdu, niste jedini) je svemirski Han Solo… ovaj, švercer, odmetnik, kao, neka vrsta i nešto u tom stilu. Akton je njezin Chewbacca… ovaj, pomoćnik i partner, nešto u tom stilu. I njih dvoje bježe od Imperatora Galaksije (tu nema zamjena, stvarno ih lovi Imperija iliti Carstvo) no kad ih uhvate, umjesto zatvora, dobiju čudnu ponudu. Sam Imperator (nisam siguran zašto je Christopher Plummer ovdje, ili je izgubio okladu ili mu je netko prijetio životom) želi od našeg dvojca da mu pronađu sina i unište nekakvo čudno, ali moćno oružje koje se skriva na nekom planetu (ne, nije Death Star, nije baš sve povezano sa Star Warsima… više je na Force Awakens, što vam dođe da je moderni film popalio foru iz filma starog 40 godina). Jer, poznato je da krijumčari to sve bolje rade nego službena policija. Uglavnom, da, oni to rade, skaču s planeta na planet, biju boj s negativcima, i to sve uz pratnju jeftinih specijalnih efekata, oskudne odjeće (to nikako nemojte shvatiti kao manu) i replikama od koji će vam se kosa dignuti na glavi. Da, dobro ste pročitali sve, ovo je ona vrsta filma, kategorija, ako vam je draže, gdje je sve toliko loše da postaje zabavno. Nije ni čudo što film danas ima neki uvrnuti kultni status i gomilu obožavatelja. Kako vam dočarati sve to. Glumci, idemo odmah to riješiti.

Caroline Munro vodi glavnu riječ. Njezina jedina uloga koja je vrijedna pažnje je ona gdje je bila negativac u Bond filmu; Špijun koji me volio. Cura s helikopterom. Odličan film. Odlična uloga. Ovdje su producenti skužili jednu stvar. Da nemaju priču. Mislim, postoji priča, ali shvatili ste sve; ona je samo izgovor da se snimi klon Star Warsa i da ekipa ide u kino to gledati. Pa su Caroline obukli u najužu odjeću koja postoji, vruće hlačice, bikinije, i dopustili joj da se šeta uokolo. Hej, ne krivite mene što mi se film svidio, žena i danas dobro izgleda, a onda je bila bomba. Tu je Plummer, a najbolji dio je što njegovog sina glumi nitko drugi do David Hasselhoff u svojim početničkim danima. Dakle, znate sve. Efekti. Ja inače volim te stare stvari (vrijeđaju me da sam nostalgičar, ako to možete vjerovati) i ti efekti imaju neke simpatičnosti jer se ekipa trudila nešto napraviti i da to izgleda dobro. Mračna pozadina i božićna rasvjeta – to je svemir. Makete su makete, ne možete ih promašiti ni da hoćete, eksplozije su petarde u maketama, cijeli paket koji ide uz to. Ali, koliko je to sve zajedno smiješno, ipak im dajem respekt za trud, trebalo je sve to izvesti i napraviti da djeluje koliko toliko fora (naravno, film je koštao koliko i paket kondoma, pa si onda mislite). Dijalozi i gluma… o, bože, toga nema, ne, ne. Jednostavno, ekipa se uživljava pred kamerom i to je to, stvarno kao najgori primjer kako ne treba raditi neke stvari. Imaju čak i robota. Koji priča kao Slim Joe, krezubi lik iz svakog drugog vesterna. Ne zezam vas, stvarno je tako. Glavni negativac hoda i baca ogrtač oko sebe kao Darth Vader, a humor dolazi u svim oblicima i situacijama, iako mislim da to nije bila namjera. I, da, svemirska bitka djeluje kao da je kopirana iz nekog Bond filma, pravo zlato, uključujući i to da kad se raznese veliki prozor, ekipa i dalje može disati te se ne dogodi nikakva dekompresija svemirskog broda. Sitnice čine humor dragocjenim. Jesam spomenuo svjetlosne mačeve? O, da, ima i njih. Svega pomalo. To vam daje jednu određenu sliku – film je popalio sve što se moglo popaliti od drugih filmova, uključujući i klasike kao što su Jason i Argonauti i čak 2001 Odiseja. Sve je to zbrka, doslovna. Ako volite SF bajke… pa, ovo može proći kao to, ali je film jednostavno loš, toliko loš da prelazi u kategoriju toliko loših da su dobri. Efekti su zastarijeli, ali, kako rekoh, vidi se trud da barem na nešto sliče, i glumci su… pa, neki su oku ugodni više od ostalih. Ovo je zabava, ona vrsta filma koju pogledate s ekipom, zgražate se koliko je sve naivno, dobro se zabavite i, začudo, baš i ne žalite što ste utrošili vrijeme za gledanje. Mislim da su namjere bile malo ambicioznije od toga, ali, hej, svaki uspjeh se broji. Neki od sličnih krševa nisu došli ni blizu toga da budu barem djelomično zanimljivi.

 

 

The Time Machine (1978)

IMDb

Trailer/Film

 

Odmah poslije srednje škole napisao sam jednu novelu. Uključivala je putovanje kroz vrijeme. Lik dođe, sjedne u stroj i kreće se kroz vrijeme, prošlost, budućnost… shvatili ste koncept. Mislim, ne zavavajmo se, bezočno sam pokrao sve moguće motive iz klasičnog romana H.G. Wellesa, ali sam ih nadogradio stvarima iz istoimenog filma, onog iz 1960 godine. Iako danas puno ljudi naglašava kako ih je ovaj film ili onaj oduševio, originalni Time Machine je mene, doslovno, oborio s nogu. Kada imate 6-7 godina i naletite na takav film… stvari postanu zanimljive. Ta moja novela danas više ne postoji (postoji jedan mali dio, možda jedno poglavlje) ali još uvijek nisam digao ruke od toga da jednog dana napišem pravi roman na tu temu jer… stvar je fascinantna. Jedna stvar koju sam napravio u toj nestaloj noveli bila je modernizacija samog vremenskog stroja; glavni lik je umjesto one palice stvar pokretao preko laptopa. To je onda bila pomalo high-tech stvar, nije ga imao svatko. I rad stroja zahtijevao je pomicanje dva prstena, koja bi se u brzini spojila u nešto slično prozirnoj kugli. Ne pitajte me zašto, autorska kreativnost. Ipak, nakon godina i godina koje su došle, pokazalo se da nisam jedini koji je tako razmišljao. Obrada Vremenskog Stroja, ona gdje glumi Guy Pierce, upotrijebila je skoro identičan vizualni prikaz za rad mašine, putovanje se odigravalo kao u zatvorenom okruglom balonu – vidite kako sam napredan bio? Neki dan se pokazalo da po pitanju modernizacije vremesnkog stroja nisam bio baš originalan, naime, to je već bilo napravljeno. Činjenica je sljedeća – originalni Time Machine mi je jedan od filmova koji mi stoje na top 10 listi svih filmova. Znam da je star, znam da mu ni efekti više baš ne drže vodu (barem ne svi) ali još uvijek ima neku čaroliju zbog koje se osjećam kao klinac. Obrada tog filma mi je bljutava. Gledljiva, istini za volju, ali to je jednostavno bljutav film, bez pravog okusa. I na kraju dolazimo do ovog filma. Jer uopće nisam znao da postoji, što je čudno jer sam mislio da sam bio upoznat sa svime što je povezano s Time Machine stvarima (da, postoji i nastavak romana, ukoliko ste u tim vodama) i već kad sam pronašao film, to se jednostavno moralo pogledati.

Dakle, priča je poznata, samo što je ovaj put modernizirana, po američkim standardima. Uvod u radnju je pad ruskog satelita, gdje briljatni znanstvenik spasi stvar. No, nakon toga mu ukidaju projekt; putovanje kroz vrijeme. Vojne glavešine ne zanima putovanje kroz vrijeme već nešto uzbudljivije; neka vrsta bombe. I tako naš junak, prije nego mu ukinu projekt odluči stvar isprobati, tek toliko da vidi radi li. I, pazite čuda, radi. Tako uspije otputovati u prošlost i upoznati prve koloniste, koji su radi zabave spaljivali žene pod optužnicama da su vještice. Pa onda zaglavi na divljem zapadu, gdje ima malo natjerivanja sa zakonom, pa se vrati u sadašnjost, gdje pak shvati kako će taj novi vojni projekt imati loše posljedice, pa odluči otići u budućnost da nabavi dokaze. Ipak, ode malo predaleko u budućnost, gdje pak naleti na već poznatu družinu; superzgodne Eloe i krvoločne Morloke, pa se odluči pridružiti onima prvima kako bi svijet budućnosti prestao biti pod teškim tiranijiskim čizmamam ružnih kanibala. Sve poznato, zar ne? Pa, pohvalit ću dobre namjere, ali to će jednostavno biti to. Ovo je televizijski film, što inače nije neka mana, ali u ovom slučaju jeste jer kad radite film o putovanju kroz vrijeme, tu treba ipak malo jači budžet za bolje efekte. Samo što efekti nisu toliki problem koliko sama izvedba.

Ovo je jednostavno amaterski miš-maš uradak. Nije, barem nije tako planiran, ali je takav ispao. Nikakav trud nije uložen u to da bude malo… napetiji ili uzbudljiviji. Prvi susret s kolonistima je u ravnini toga kao da ja okupim škvadru prijatelja, okupim ih šumi i dam da se malo zajebavaju ispred kamere. Čak i ako ignoriram činjenicu da se radnja događa u Los Angelesu, gdje ovi iz Salema nisu ni prismrdili (bijaše to teritorij pod vlašću Meksika, ako me povijesne lekcije ne varaju) jednostavno ne mogu ignorirati da svi govore savršeni, moderni engleski jezik. Cijela scena… na razini neuvježbane amaterske predstave. Drugi susret; kauboji. Nešto malo bolje, valjda zato što vremenski period ima kakvog-takvog smisla (zlatna groznica u Kaliforniji) ali opet, amaterska družina. Iako ima malo nešto akcije u obliku pucnjave i jurnjave konjima, sve to djeluje kao da je snimljeno iz prvog pokušaja, kao da je snimljena proba i netko je rekao – jebiga, to je dobro, idemo dalje. Dio s budućnosti je u istom rangu, glumačka škvadra izgovara tekst ravno kao dasku, bez emocija i sve to prolazi. Da sad ne ulazim u to kako je prvo prikazano da je cijeli svijet postao nuklearna pustinja (posljedica tog oružja koje vojska želi isprobati) i onda, kao čarolijom, se pretvorio u svijet bujnog zelenila i zanimljivih rimskih građevina. Ništa nema smisla. Kako sam spomenuo efekte, da odmah ilustriram koliko su loši. Stroj djeluje kao da je napravljen od plastike (bez obzira na očito loš dizajn jer glavni glumac jedva sjedne u njega) i on ne putuje kroz vrijeme kao u originalu, gdje vidite da se stvari mijenjaju, on se stvori u vremenu. Teleportacija, doslovno, efekti i zvuk su popaljeni iz Star Treka. Na stranu to, ni glumci nisu ništa posebno. Glavna faca je John Beck, kojeg će neki prepoznati iz originalnog Rollerballa, ali to je to. Dijalozi su drveni, banalni i bez emocija. Film ima i malu posvetu originalnom filmu, gdje lik prije samog putovanja na isti put pošalje malu maketu. Inače znam pronaći neku kvalitetu u svakom filmu, ali ovdje je to doslovno nemoguće. Mogu ga jedino preporučiti kao neku pusti-mozak-na-pašu opciju, gdje malo gledate dok zujite po internetu i ništa ne gubite ako nešto propustite vidjeti. Brzinski TV-proizvod bez duha, šarma i emocija, banalne izvedbe… Mislim da će ga teško progutati čak i oni najzagriženiji SF čudaci (da, i ja sam među njima) jer ponekad su stvari jednostavno katastrofalno loše, bez mogućnosti popravljanja.

 

 

Independence Day: Resurgence (2016)

IMDb

Trailer

Prije nekoliko godina imali smo val penzionera koji u život vraćaju svoje najpoznatije likove. Tako je Bruce Willis ponovo umirao muški, Sylveser Stallone boksao zadnji meč i vodio zadnji rat, Harrison Ford lovio zadnju avanturu (i još jednom glumio intergalaktičkog krijumčara). Iako možda na prvu zvuči smiješno, većina spomenutih filmova funkcionirala je bolje od očekivanog (OK, zadnji Indiana bio je pomalo… izvan tračnica dok je zadnji Die Hard bio malo puno izvan tračnica) te su i kritičari i publika bili više manje zadovoljni. Pa sa u međuvremeno naslagalo toliko superherojskih filmova da su ih ljudi prestali brojati, a SF kao takav živio je kroz Star Trek ili Star Wars reboot odnosno nastavke. To govorim uglavnom za onu supertešku kategoriju, gdje se novci bacaju kao riža na vjenčanju, a uspjeh je došao što zbog nekih novih klinaca, što zbog nekih puno starijih klinaca i debelog osjećaja nostalgije koji je postao novi izgovo producentima da snimaju nove filmove o starim ekipama. Pa kad je netko upitao; što bi mogli napraviti novoga netko je rekao – nastavak ET-a! Spielberg se oglasio i rekao da će polomiti noge svakome tko dirne njegov film (Liam Nesson je prenio poruku s onim imam poseban set vještina glasom) tako da se potraga nastavila. Pa smo dobili Jurassic World. Iako je kritika taj film uglavnom mrzila, publici se poprilično svidio (to govorim zato što je zaradio jaaaaako puno zelembaća), da bi onda netko rekao, jebiga, idemo napraviti nastavak Dana Nezavisnosti. Ljudi vole taj film, pa imamo osiguran taj nostalgija štimung, imamo nove i bolje efekte, a i stari glumci su još uvijek živi, pa mogu snimati. Stvari su mogle pokrenute. Ako mislite da je Jurski Svijet spomenut tek tako, ova dva filma imaju puno jaču povezanost nego se to čini na prvi pogled. Originalni Jurassic Park bio je par godina najgledaniji film na kugli zemaljskoj. Jedini koji mu je došao blizu i zauzeo (onda) drugo mjesto bio je upravo originalni Independence Day. I, da, u oba je glumio Jeff Goldblum, ali to je već sporedna stvar. Roland Emmerich tako je nakratko bio prozvan novim Spielbergom, ali ta je usporedba kratko trajala (sad se u istoj rečenici više spominju on i Michael Bay). I dok je Spielberg svoje dinosaure prepustio drugim kreativnim snagama (ostavši samo na mjestu producenta) Emmerich je odlučio napraviti sve osobno; napisati stvar, režirati i producirati, što je simpa, čovjek je želio imati sve pod kontrolom. A i očekivanja su bila poprilično velika. Kako rekoh, originalni Dan Nezavisnosti danas je stekao kultni staus, to je stvarno fin komad science fiction filma koji funkcionira i danas, usprkos, što bi rekli neki današnji klinci, praktičnim specijalnim efektima. Nastavak… pa teško da će doseći slavu prethodnika, ali ipak je uspio ostati na dobrom putu… donekle.

Dakle, stvari izgledaju dobro. 20 godina nakon što je alienska armada zamalo izbrisala ljudski rod, svijet je postao poveća utopija, gdje su ljudi zaboravili na sitne razmjerice, gdje nema ratova (iako još postoje war lordovi…) i gdje se svi drže za ruke i pjevaju kumba-ja pokraj logorske vatrice. Naravno, takvo stanje neće potrajati. Na obzoru se pojavljuje nova prijetnja, a kad kažem na obzoru, mislim na to da nova prijetnja jest obzor. Novi brod prekriva naš mali planet skoro u cijelosti, a ovaj put došla je evil space bitch osobno da sredi stvari (nikad ne šalji podanike da naprave posao jer ga oni neće napraviti) i zbriše naš planet iz sunčevog sustava. Zemlja je ovaj put spremnija, tehnologija je napredovala, imamo mlade snage u pripremi… i opet dobijemo po piksli. Kako veli bivši predsjednik Whitmore – Nikad nismo imali šanse. No, dobro, odmah doda i to da ni zadnji put nismo imali šanse, pa je nekako ispalo dobro. Ovaj put mlade snage moraju raditi sa starim veteranima jer, pa stvar je globalna, ako zajebu, nema nas. I minute otkucavaju, zla svemirska kučka ima još nekih planova osim brisanja našeg planeta, a i vrijeme je da se pojave neki novi junaci, neki koji nisu spremni za mirovinu. Dakle, stvari izgledaju dobro. Prvo su na popisu skoro svi sudionici originalnog filma, ukljućujući i mali cameo veterana Roberta Loggie kao Generala Graya, osim Will Smitha, koji je rekao ne snimanju jer nije dobio mucho dinero za svoj nastup. Pa su njega otpisali. Mrtav, idemo dalje. Tako je tu Jeff Goldblum, Bill Pullman, Vivica A. Fox i Brent Spinner. Data je ovaj put u…hm, ludom izdanju, ali nisu ni ostali likovi bolji. To je banda koju poznajemo iz prvog filma i koju je publika zavoljela (iako sam jebeno nadrkan što su Vivici dali tako malo minuta na ekranu) i koje je lijepo vidjeti jer guraju taj nostalgičarski đir. Nova ekipa…pa, Liam Hemsworth je jedino ime koje bi vam nešto moglo značiti, možda i ono od Jessie T. Ushera. Ostali… mladi, lijepi, znate već, da popune kadar. I, opet, stvari su izgledale dobro sve dok film nije završio, pa se neočekivano shvati da stvari ipak ne izgledaju tako dobro.

Problemi počinju odmah po pojavi novog neprijatelja, zle svemirske kraljice (netko je gledao Aliense) jer se išlo po principu; veće, višlje, duže i teže. Novi brod (kao jednina) prekrije pola kugle zemaljske i pri tom izazove neviđeno razaranje. Što je OK. Jebeš aliensku invaziju ako ne rasturi par gradova i ne ubije par slatkih mačića, ali u svemu tome izostaje onaj VAU efekt koji je imao originalni film. Tu se stvari jednostavno… dogode. Drugi problem je što setome pridodalo jako puno pažnje, da se naglasi razlika između onih prvih i ovih drugih (aliena, jel’ te) te da su ovi puno zajebaniji. I to je OK, jebeš neprijatelja ako nije nadmoćniji u svemu, gdje je tu zabava. Drugi problem koji se počinju vidjeti jesu likovi sami. I dok su u originalu oni imali svaki svoj put koji ih je na kraju spojio u jednu veselu družinu, ovdje toga nema. Točnije, djeluje kao da Emmerich nije znao što bi s njima. Jer, s jedne strane su stare snage, a s druge su mlade. Stare snage, oni uglavnom ne rade ništa već teoriziraju dok mlade snage, pa, ne rade ništa osim što su tamo. Oni su grupa pilota koji nemaju nikakve karakterizacije (jedan je sin junaka Hillera, jedan je siroče koje je postalo Top Gun pilot, bla, bla, bla) i kad jednom krene akcije, uglavnom ostajemo ravnodušni na njihove sudbine. Kako na mladima svijet ostaje, tako je i Emmerich koncipirao film, što znači da je stara garda postala potpuno sporedna i predstavljena kroz neke bezvezne epizode (Judd Hirsch je pisac, Vivica je od striptizete postala doktorica – ou, hell, yes, u to sam odmah povjerovao) i jednako tako brzo odlaze u zaborav. Bill Pullman je od WASP Predsjednika, koji je održao jebeno dobar motivacijski govor, postao polu ludi djed, koji čak nanovo održi jedan mali govor, a onda obuče pilotsko odijelo i pokaže mladima kako se neke stvari rade. Recimo. Jedini koji su ovdje profitirali jesu Jeff Goldblum i William Fichtner (kojeg gotovim čak i da čita telefonski imenik – lik je jednostavno faca) kao zamjena za generala Graya pošto imaju najbolje scene i, recimo, najviše minuta što se tiče stare garde. Znači, glumci su poluiskorišteni. Najveći problem je što drugi dio filma ne ispunjava očekivanja koja postavlja prvi dio; kada naši junaci pobjede prva pomisao vam je; Stvarno? To je to? Od onolikog pumpanja adrenalina i rasturanja i dojma nepobjedivosti… nekoliko hitaca i stvar je riješena? (bez straha, nije baš tako jednostavno, ali stječe se dojam). Sada, vidim da sam otišao u popriličnu negativnost, da odmah velim kako je ovo ipak zabavan nastavak. Drži glavnu nit originalnog filma, humor je okej-iš, akcijske scene okej-iš, a lijepo je vidjeti i staru gardu. Također, ne komplicira puno. Akcija, akcija i akcija, uz kratke intervale popunjavanja rupa. Patetika je naizbježna (pomalo je iritantno što stari likovi nestau sa scene uz dozu patetike i plemenitog samožrtvovanja) dijalozi su na trenutke užasni (a znaju biti i urnebesni) i ima par deus ex machina rješenje (sveznajuća svemirska – kugla!) koji su trapavu ubačeni u radnju. Na kraju balade, film isporučje obećano, ima doslovce svega, ali konačni dojam je da sve to malo zbrzano, da je priča tu bila puno veća (za dva filma) pa kao da se netko uplašio da to neće proći, pa su brže-bolje sve upakirali da ima kakav-takav kraj. Gledljivo, na trenutke šarmantno, ali ipak daleko je to od šarma originala.

The Running Man (1987)

IMDb

Trailer

 

Neki filmovi jednostavno ne ostare dobro, ali usprkos tome uspiju se provući i ostati kultni, što je zanimljiv paradoks. Trkač je jedan od takvih (već čujem kako se polako podiže uzvik negodovanja) ali ono što je zanimljivo kod njega, danas je aktualniji nego je to bio prilikom premijere. Zamislite moje iznenađenje kada sam doznao da je napravljen po romanu od Stepehena Kinga (kojeg je napisao pod pseudonimom Richard Bachman – zamislite to iznenađenje od prije nekoliko godina jer nije baš da sam to doznao jučer) te sam odmah pomislio kako tu nešto nije kako treba. Mislim, King i čisti Švarcijevski akcić – a-a, ne bi baš išlo. I sad zamislite malo manje iznenađenje kada sam otkrio Ameriku – film kao takav nema veze s knjigom. Oh, ima, osnovna premisa, u vezi reallity showa gdje love ljude. Jer, u knjizi, Švarcijev lik ne postoji. Kako to King sam veli, Švarci je sve ono suprotno od lika kojeg je on opisao u knjizi. I sasvim sigurno nije ex-policajčina koja je u show ubačena prisilno već sam odluči tamo ući da pomogne obitelji. Stoga, ako vas uhvati da nakon gledanja bacite pogled na pisanu riječ, fer upozorenje, to su dva različita medija. Što je posve OK. Kao netko tko se pokušao zajebavati i adaptirati vlastiti roman u scenarij znam koliko je to zajeban posao, ali čim sam spomenuo to, odmah da velim kako sve to nije trebalo tako ispasti jer je režiju trebao odraditi Andrew Davis, čovjek koji je od Seagala stvorio akcijskog junaka, ali je izbačen po kratkom postupku kad se usudio producentima reći da rade tipični Švarcijev film; red šore, jedan on-liner, red šore, jedan on-liner. I, što je najzanimljivije, iako mu je ovo jedan od poznatijih filmova, Švarci sam nikad nije bio zadovoljan njime (iznenađenje, iznenađenje) te je iskreno žalio što je Davis dobio pedalu jer su mu ideje bile puno bolje od onog što je ekčuli napravljeno u filmu. A što je to točno napravljeno?

Pa, kao i svaka vizija budućnosti koja drži do sebe, tu je nekakav totalitarni sustav koji vreba slabe i nevine. Ben Richards je pilot helikoptera, policajčina do srži, koja odluči NE pucati na hrpu gladnih civila i za zaslugu dobije radni logor. Odakle pobjegne. Pa ga uhvate i onda prisile da bude u najpopularnije showu svih vremena jer on je takav tip; ako može najebati on, neće najebati njegovi frendovi. Samo što ništa nije kako izgleda. Tajne se doznaju, ”lovci” su karikature, borbe su krvave, percepcija javnosti se počinje mjenjati i stvari idu prema dobroj staroj viva la revolution! premisi. Uglavnom, film je čista video-igrica i čisto je iznenađujuće kako nisu napravili jednu jer radnja daje dušu za to. Razni nivoi, negativci, oružja, lavovi i tigrovi. Dakle, ako su neki klinci pomislili da su The Hunger Games nešto svježe i originalno, oh, to nije tako. Ideja o showu gdje smijete ubijati ljude je stara koliko i svijeta (gladijatori, rimska arena, palac dolje – anyone?) i ona je uglavnom zabavna. Naravno, smijete ubijati ljude. I još to vidjeti na TV-u. Problem je samo što takav koncept nije baš nešto sjajno jer se uglavnom svodi na bezvezne negativce i još gluplju premisu. Iako, moram biti iskren, ovdje je to superiška stvar. Imate teške kriminalce – želite van iz zatvora, uđi u show. U The Hunger Games još uvijek nisam skužio zbog čega je to bitno da se mladi klinci (i božanstveno lijepi, naravno) moraju ubijati na krvave načine. Iako je The Running Man pametniji po pitanju tog motiva, film je ustvari loš.

Ako izuzmemo vibru 80-ih (gdje nisu imali pojma da će 2019 – kada se radnja odigrava – imati mobitele i kamere veličine mikroskopske čestice) koja je danas zabavan nostalgičarski štih, film je jednostavno monoton. Sjećam se da me oduševio kad sam ga prvi put gledao. Bijaše to ljeta gospodnjeg 1990 i bio mi je pojam. Mislim, Švarci ubija ljude i bude pravi bad ass? Mislim, WOW! Danas, nakon što sam odradio poprilično SF kilometražu kroz filmove i knjige, stvar je jednostavno siromašna. Negativci su šarene karikature i ondje su tek toliko da popunjavaju prostor (u knjizi se ne pojavljuju – tamo obični ljudi love obične ljude) ali nakon jedne karikature, pa druge sve ostale su već malo bezveznjikave jer već znate da će ih Švarci sjebati, pa se zapitate koliko su uopće uspjeli preživjeti toliko dugo jer su toliko drveni u svemu da bi im i malo dijete pobjeglo (jedan od njih čak vozi niski autić po teškom kamenju – nitko nije čuo za terensko vozilo?). Drugi problem je što je Švarci…pa, Švarci. Cigara u ustima, napeti mišići i uvijek spreman on-liner kad nekog ubije. Svi to volimo i volimo njega i možda bi to funkcioniralo da je film nešto bolje napravljen. Jer u njemu je skoro sve drveno. Eksterijeri su užasno siromašni, kao da su snimljeni u nekakvoj staroj tvornici (što i jesu) te je monotonija prvo što mi pada na pamet (iako bi se film trebao odigravati preko cijelog grada). Interijeri su ista stvar, tek nabacane kutije u nekakvim prostorijama. Akcija je šlampava, drvena i gledate je, onako, s pola pažnje i uvaženim osmjehom na nekim stvarima. Cijela radnja je svedena na letanje šareno obučenih tipova bez da je stavljen ikakav kontekst, a to je bilo ono za čim je Švarci žalio jer je film na kraju ispao drugorazredni crtić. Također, izgleda jeftino. To mu nije smjela biti mana jer je koštao popriličnu gomilu novaca (oko 30 milijuna) a sve to je dovelo do toga da ne ispadne neki zanimljiv hit (zaradio je oko 40 milja – vratio je uloženo i glabec za ekipu) te je danas kultni… zašto točno? Tu sad dolazimo do zanimljive stvari. Film je aktualniji danas nego u doba snimanja. I onda je bilo raznih show pidarija, ali ove današnje ekstremne stvari bolje odgovaraju toj atmosferi neko jedno Kolo Sreće. I apetiti javnosti za takvim pizdarijama je na jako visokoj razini. Ta aktulanost mu je iznenađujući plus, kao i Švarci (jer to je ipak Švarci) a i Richar Dawson kao Killian je doslovno prebio kao ljigavi voditelj showa za kojim uzdišu razne bakice. Gledljivo, u najmanju ruku, na trenutke čak i zabavno, ali poprilično nezanimljiva roba koja nije baš najbolje ostarila. Ali, hej, aktualniji je danas nego onda, pa ga stoga moram preporučiti za još jedno gledanje.

 

Enemy Mine (1985)

IMDb

Trailer

 

Imam jedan čudan osjećaj da kultni filmovi u pravilu moraju imati jako loš start da bi dostigli taj status, ali taj osjećaj nije baš istinit jer… pa, nije istinit. No, uzorak toga je poprilično rasprostranjen. Nema dugo kako sam optužen da sam hipster. Da, znam, pitate si koji je to vrag, a pitao sam se i ja, da budem iskren. Izgleda da je to osoba koja gleda (namjerno) neke opskurne filmove, mrzi sve što je komercijalno, popularno i trenutačno u modi, te iste te opskurne filmove uzdiže na prijestolje neprevaziđenog remek djela. Što god. Drugom sam prilikom optužen da sam preveliki nostalgičar koji ne može pronaći sreću i zadovoljstvo, svršiti čak, u modernim filmovima, tj. da zdušno uzdižem gumene maske umjesto CGI-ja, 3D-a ili neke slične novotarijske pizdarije. Shame! On! Me! Kao da sam ja kriv što je aktualni Star Wars film ustvari kopija starog Star Warsa filma i što mu je narativna logika na razini nerazvijenog fetusa te što neki stari filmovi imaju pet puta bolju priču. A ja čak volim SF, što znači da narativne logike u takvim filmovima nisu stvar od presudnog značaja, ali što je previše je previše (da, nisam preveliki obožavatelj Star Wars serijala – gledam na njega ravnodužno, onako kako gledam na migraciju južnopacifičkih vodenih ameba) jer, ako ništa drugo, u SF pričama možete napraviti divne stvari, kritiku, posvetu, epsku avanturu. No, otišao sam s tračnica. Enemy Mine, iliti, kako je to naprosto sjajno prevedeno u našim krajevima – Neprijateljski Rudnik (to štu u filmu nema nijednog pravog rudnika je apsolutno beznačajna stvar) film je za kojeg znam otkako sam bio klinac, ali, da budem iskren, nisam ga gledao, brat bratu, ima preko dvadeset godina. Iako imam lijepe uspomene na njega velika je vjerojatnost da ga ne bih gledao ni sada, ali sam poslu slučajno naletio na dobar torent, Blu Ray kvaliteta (jeste se odmah uzbudili na taj opis – znam ljudi koji doslovno svršavaju na filmove u takvom formatu) i stajao je odmah pokraj The Last Starfighter, pa sam pomislio – što da ne, već kad sam tu, udaljen dva klika od njega. I, da budem iskren, zaželio sam se malo klasike, udarila me neka nostalgija za tim starijim, jednostavnijim vremenima kad su specijalni efekti bili više podrška dobroj priči, a ne obratno. Iako, već kad smo potpuno iskreni, Neprijateljski Rudnik (o, jebem ti prijevoda) nije ni u svoje vrijeme baš tako jako originalan, ali o tom potom.

Priča nas upoznaje s kratkom povješću svemira; ljudi su se otisnuli u svemir i u istraživanju naišli na drugu rasu znanu i Drakovi. Draki su, kao da se očekivalo drugačije, jako brzo postali neprijatelji ljudima i svi zajedno smo se našli u dugogodišnjem ratu. Naš junak, pomalo hot shot borbeni pilot imenom Will, u jednoj takvoj akciji zaglavi na nepoznatom i nimalo gostoljubivom planetu. Kvaka je u tome da je tu zaglavio i Drak Jerry, njegov neprijatelj. Prva reakcija je da jedan drugoga poubijaju, ali igrom slučaja i spletom okolnosti prisiljeni su da počnu surađivati kako bi preživjeli svoju Robinson Crusoe avanturu. Ta prisilna suradnja polako prerasta i u prijateljstvo, pa na kraju i međusobno poštovanje. Problemi će nastati kada doznamo kako se Draki razmnožavaju, diobom, pa u priču ulazi i mali Drag imenom Zammis, kojeg Jerry počne počne gledati zamalo kao vlastitog sina, a ni planet više neće biti tako prazan, samo što novi posjetioci nisu ni najmanje druželjubivi i spremni pružiti ruku pomoći. Nakon što se nađe u situaciji da sve ostavi iza sebe i nastavi život sa svojom vrstom, naš junak Will će odabrati teži put; prekršiti sva moguća pravila ne bi spasio svog zakletog neprijatelja od jako loše sudbine.

Otvorit ću službeni dio teksta lošim vijestima – film je bio potpuna propast u vrijeme premijere. Inicijalni troškovi narasli su sa 17 milijuna na 40, loš i pogrešan marketing nisu ga prodali publici, nije vratio ni pola uloženih sredstava te ga je kritika mazila onoliko koliko su mazili Blade Runnera ili The Thing (što ga stavlja na listu onih koji su prošli isto kao ta dva dotična filma te kasnije stekla kultni status – ali ga nitko ne spominje u tom kontekstu). Prvi problem bila je prodaja filma publici. To nije horor, to nije akcija. Kako prodati SF dramu? Vrlo jednostavno, ne govorite ljudima da je to SF drama već nešto slično, složite trailer od akcijskih scena, malo ga nabrijete da sliči dobroj SF pucačini i onda shvatite da ste sami sebi uništili film tako što ga publika kojoj ste ga išli prodati ogovara, tj. kritizira ga i prenosi loše dojmove dalje. Ono što je kasnije prepepoznato, kada se izbaci loš marketing, da je ovo jedan od rijetkih SF filmova koji imaju ono nešto ekstra u sebi; ne srame se svoje radnje, kao ni činjenice da je to u osnovi drama koja se, eto, igrom slučaja odigrava na drugom planetu. Nije originalan, vrijedi priznati, skoro identična radnja (minus SF elementi) već je viđena u još jednom klasiku Hell on Pacific, gdje su Lee Marvin i Toshiro Mifune odigrali slične uloge neprijateljskih vojnika koji moraju surađivati zajedno (ni taj film nije inicijalno baš oduševio ljude) tako da je i razumljivo nepovjerenje publike naspram priče. Kada prijeđete sve to, dolazite do činjenice da je ovo stvarno dobro napravljen film, s dobro uštimanom atmosferom. Neću reći da je sav sjajan jer baš i nije, jedan dio efekata (zanimljivo, onaj na “zemlji” djeluje poprilično zastarijelo, odnosno, vidi se baš jasno da je snimljen u studiju) danas više ne drži vodu, karakteri dvojice glavnih aktera nisu otišli dalje od papirnate skice,a negativci su jednostavno banalni. Usprkos tome, filmu uspijeva poći za rukom da vas uvuče u priču, a ne srami se ni svojih emocija, što je prava rijetkost u tom svijetu. Umjesto da se napravi glasna pucačina, najveći dio stavljen je na leđa uvijek rado viđenog Dennisa Quaida te pravo zamaskiranog Louisa Gossetta Jr. koji nas uspiju uvjeriti u stanja svojih likova. Akcija kada krene nije loša, ali nije dominantni dio filma, dok kadrovi u “svemiru” djeluju odlično, čak i za tadašnje standarde. No, iza kamere je stajao budući superstar blockbustera Wolfgang Petersen (to treba znati – snimiš film koji propadne i otvore ti se sva vrata Hollywooda) pa nije čudo da film izgleda kao grom. Ako vam je dosta šupljih SF-ova (pri čemu mislim na aktualni The Force Awakens) svakako pogledajte ovaj mali, ali kultni naslov. Tko zna, možda vam se svidi mješavina detalja o prijateljstvu, kompliciranoj suradnji i žrtvovanju za prijatelje.

 

 

The Last Starfighter (1984)

IMDb

Trailer

 

Danas su jako popularni young adult romani. Uzmite samo primjer The Hunger Games ili The Maze Runner trilogija (nikad mi nije bilo jasno zašto svi ti romani moraju biti striktno pisani kao trilogija) u kojima imate mlade (i lijepe i zgodne) junake koji se pronađu u nezgodnoj situaciji. Romani su pronašli svoju publiku, a potom i filmovi, zarađujući lijevo i desno po cijelom svijetu. I tako, posve slučajno gledam neke tako naslove (Goodreads mi je jedna omiljena postaja) i ponekad pratim malo komentare, rasprave i recenzije vezane uz slične naslove. I slučajno na jednom od tih tema naletim na zabavan post koji je govorio o filmovima nastalim po spomenutim romanima – naime, pita se korisnik kako su mladi mogli išta gledati u starim danima kad su filmovi bili samo za djecu i odrasle. Hmmmm. Načelno bih se mogao i složiti s time; 80-te su poznate po gomili danas kultnih dječijih filmova (The Goonies, Flight of The Navigator, Monster Squad) ali ipak ne treba reći da nije bilo ponešto i za malo stariju publiku samo zato što ne znate da postoje takvi filmovi. Kao i sve ostalo, young adult nije počeo s Igrama Gladi, niti je to neka novina. Doduše, terminologija je malo jače precizirana, ali filmovi slične tematike snimali su se i prije nego su postali dio pomodnog trenda i konzumerska senzacija. Posljednji zvijezdani ratnik film je koji prati određenu liniju radnje; mlad dečko, trenutačno živi u nekoj zabiti, osjeća se podcjenjeno i daljni tijek događaja ga, naravno smjesti, u sami cenar zbivanja – spašavanje cijelog planeta, recimo samo primjera radi. Takav opis ga smješta u kategoriju predvidljivih uradaka, ali u vrijeme kad se pojavio imao je određenu svježinu zahvaljajući činjenici da je jedan od prvih predstavnika SF žanra namjenjenog ne samo za klince ili baš za odrasle. Rekavši to, da odmah nadovežem kako nemam neka sentimentalna sjećanja vezana uz njega, gledao sam par puta u devedesetima jer sam ga imao na VHS-u, ali nekako sam s godinama u prolasku u potpunosti zaboravio na njega sve dok nisam slučajno naletio na trailer. Pa sam ga pogledao još jednom. Pa sam onda bacio pogled na neke stvari oko njega. Pa sam odlučio sjesti i nešto zapisati. Mislim, već dugo nisam, a tu se ima ponešto zanimljivog za reći. To je ona vrsta filmova koja se doslovno provuče nenajavljena ispod radara i stekne kultni status koji ga nastavi pratiti do dana današnjeg. Što je simpatično. Nikako znak kvalitete, ali je simpatično.

Naš zvjezdani ratnik je ustvari Alex, klinac koji živi u nekakvom kamp-prikolice naselju, koji sanja o odlasku, koji ima jako zgodnu djevojku (nema ljubavnih trokuta tipičnih za ove pomodne pizdarije) i koji je svjestan toga da je običan, prosječan i da će vjerojatno do kraja života popravljati bakicama u kampu kutije s osiguračima za struju. No, kako to već ide, ništa od toga jer naš mladi junak opako je dobar u igranju neke svemirske igrice i kad postigne nezapamćeno visok rezultat, stvari kreću zanimljivim smjerom; igrica je ustvari regrutacijsko sredstvo i naš junak završi u svemiru, kao odabrani pilot elitne jedinice koja mora obraniti nekoga od nečega zlog (imena potpuno nevažna, dovoljno je da znate kako su jedni pozitivci, a drugi nisu). Alex, suprotno očekivanjima, to ne želi napraviti, iznenađenje, iznenađenje, već se želi vratiti doma i nastaviti živjeti svoj beznačajni i dosadni život izvan cijele te intergalaktičke zbrke. Pa, barem dok ne shvati da ne može vježati od izazova te da mora napraviti korak naprijed i preuzeti odgovornost i postati ono što svi vide u njemu – zvjezdani ratnik. Koji je, samo da se da malo pritiska, i posljednji.

Prvo mali info-dump, kako se to veli među nama piscima. Posljednji… je jedan od prvih filmova koji je za vizualizaciju scenarija koristio CGI (drugi bijaše Tron) tehnologiju. Jako malo maketa i minijatura, jako malo. To je jedan od razloga zašto je film danas malo loše ostario od sebi sličnih srodnika jer, iako je to onda bio posljednji krik tehnologije, danas djeluje fora, ali ipak u rangu polaroid-tehnologije. Gledljivo, ali s jako uočljivim manama. Cijeli je film jako dobar primjer kad film prati puno bolji status nego što ga ustvari i zaslužuje. To zvuči malo okrutno, ali to ne umanjuje činjenicu da to jest tako. Njegov kultni status je opravdan, samo što to nije tako dobar film kako se obično govori da jest. Spašava ga činjenica da je bio originalan u svoje vrijeme, tj. ideja o tome da se upotrijebi igrica kao sredstvo za regrutaciju mladih novaka, a sama ideja je danas još aktualnija jer osim dobrih simulaciijskih programa koji se upotrebljavaju za svašta, igrice se jednako tako okrivljavaju da su krive za gomilu psiho-napada koje naprave sjebani klinci puškarajući po srednjim školama. Pomažu mu i sporedni kreativni detalji koji su dovedeni skoro pa u pravu ravnotežu; film sam sebe ne shvaća previše ozbiljno (uvijek dobra stvar) ali nikad ne prelazi granicu i ne odlazi u parodiju (uvijek dobra stvar) te je lagano gledljiv, iako je sama radnja poprilično banalna i ravna. Nick Castle, srednja kategorija redatelja i kućni frend od Johna Carpentera (glumio je Michaela Myersa u originalnom Halloween filmu) nadosnimio je dosta komičnih scena jer je publika dobro reagirala na njih i tu je također napravio korektan posao. Ono što se osjeti u filmu je upotreba spielbergovštine; simpa susjedstvo, simpa klinci, simpa malo životno okružje, što je također lako gledljiva stvar, a ne može mu se poreći ni da ima onu vibru dječijih avantura i zaigranost kakvu smo svi kao klinci osjetili u mlađim danima. Sve to stoji. Ono što je mana jeste da film nema baš dobar ritam. Malo razvlači stvari, pa ih onda na kraju ubrzava, a sami efekti, iako napredni za svoje vrijeme, nisu uspjeli ostaviti dobar dojam na neke od završnih scena. Tome vrijedi pridodati i da su glavni glumci simpa družina, ali pomalo ravna i s jako malo osobnosti (Lance Quest je veteran Halloween serijala kao i redatelj Castle) što ugrubo znači da su gledljivi, da imaju dosta kemije, ali da na kraju balade ne ostaju u prevelikom sjećanju (to je jedino Robertu Prestonu pošlo za rukom, kojemu je to, ironično, bila posljednja uloga). Film je pomalo precjenjen, istina, ali je zadržao neki šarm 80-ih i uglavnom je gledljivo i simpatično djelce koje ima svojih trenutaka i u kojem možete osjetiti da je bila važnija zaigranost te zabavljanje gledatelja nego neka kruta ozbiljnost.

 

 

 

 

Back to the Future (1985)

IMDb

Trailer

 

Zašto neki filmovi tako dobro podnose sve veći broj godina na svojim ramenima dok neki jedva da izdrže prvih nekoliko mjeseci? Dobre kritike? Ljubav publike? Velika zarada? Da budemo baš cinični rekli bi da je sve to, ali ima i još ponešto, naravno, između redova pisano i rečeno. Povratak u budućnost jedan je od onih filmova koji su imali sve navedeno, i jedan je od onih naslova po kojima odmah prepoznajete 80-te. Ghostbustersi, Beverly Hills Cop… itd, itd. U dobrom je društvu, iskreno rečeno, jer su i dotični dio zlatnih filmova kojima godine uopće ne štete. No, koliko je Povratak uistinu originalan? Poprilično, ali i ne baš, ka se pogleda druga strana novčića. Putovnje kroz vrijeme je star motiv što književnosti, što filmova, a motiv putovanja kroz vrijeme da se nešto promjeni/spasi/vidi ide zajedno pod ruku sa samom premisom (bez obzira što je meni jedan poznati pisac rekao da je moja priča bezveze jer putovanje kroz vrijeme da se nekoga spasi je totalno out) bez koje samo putovanje gubi svaki smisao. Što ćemo napraviti? Poslati grupu znanstvenika da gledaju kako su Egipćani gradili piramide? Bez ikakve akcije? Neće ići. Osim ako isti ne prijave da su vidjeli kako se pojavljuje veliki svmeirski brod (u obliku piramide) i rješava stvari, ali to je onda već drugačija priča. Povratak… za mene osobno ima još jednu prednost naspram sličnih naslova, a to je da je uspio izazvati vau efekt, što se događa poprilično rijetko. Prvi film koji sam gledao na tu tematiku jeste kultni/legendarni The Time Machine. Taj film me naprosto oduševio, čak i ako sam bio klinac. Jednostavno je bio cool, iako danas, gledano s malo objaktivnije distance, izgleda poprilično zastarijelo (ali nije izgubio ništa na svom šarmu i efektnosti) i kad sam prvi put vidio DeLorian… hej, nazoite me konzumerom fast food hrane, ali ostah oduševljen. No, to je već priča za daljnji tekst. Ovih dana se broji sitno do 30 godina kako je snimljen sami film, a bome smo i prešišali datum kad Marty i Doc stignu u ”daleku” budućnost u Back to the Future II, a, kao šlag na kraju, odmah nakon toga je bio i rođendan Christophera Lloyda. Jedna stvar je zanimljiva, svi su oduševljeni sa svime time. I trebaju biti, riječ o zabavnom filmu, kroz koji se provlači zarazan feelgood osjećaj i još štošta drugoga. O filmu je uglavnom sve rečeno, ali pošto je tu triptih tih povezanih događaja/obljetnica, red je da se ipak nešto malo zapiše, tek toliko da budem u trendu, je’l te, kao i ostatak svijeta.

Marty McFly je klinac koji ima sjebanu obitelj (tata papučar, mama alkos…) i svoje vrijeme krati druženjem s ekscentričnim (što je poprilična ublaženica) izumiteljem Docom Brownom. Sada, dobri Doc možda jest ekscentričan, ali njegov posljednji izum je bomba, prava, plutonijska, i stoji u DeLorian sportskom autu (koji nije imao sreće na tržištu, ne baš, propao je koju godinu ranije). Kad se dostigne 141.622272 km na sat (ili 88 milja prevedeno dijalogom iz filma – koje na parkiralištu nije mogao doseći čak i da je išao na pravi plutonij) počnu se događati stvarno čudna sranja. Kao što je putovanje kroz vrijeme. Marty završi u 1955 godini. I u procesu (slučajnom) razdvoji svoje roditelje, predstavi ljudima Chuck Barryja, izumi skateboard, ponovo spoji svoje roditelje i dokaže da ipak ima neke koristi od toga kad te pogodi munja. Priča je svima jako dobro poznata i znana. Prvo što vrijedi spomenuti, ovo je sve moglo puno drugačije završiti. Originalni vremenski stor trebao je biti hladnjak. OK, ako može jakuzi biti vremenski stroj, što ne bi i ovo. Kaže Robert Zemeckis da su od toga odustali jer su se bojali da će djeca ulaziti u hladnjake i umirati groznom smrću. I jednostavno je bilo glupo. Završnica je trebala biti malo drugačija. DeLorian je trebao voziti po poligonu za nuklearna testiranja. Ne znam kako bi mu detonacija nuklearke pomogla oko toga putuje kroz vrijeme, ali, hej, zvučalo je… pa zanimljivo. Dakle, improvizacija. Ljudi su izmjenjali scenarij i odabrali druga opcije (jeftinije, kako sami vele) i postigli pun uspjeh. A vic je u tome da film nitko nije želio producirati jer nisu vidjeli potencijala u njemu (ako je u originalnom scenariju stajao frižider i test-site nuklearke mogu razumjeti i zašto nisu vidjeli) ali je sve dobro završilo zahvaljujući dobrom duhu Stevenu Spielbergu.

Idem odmah reći što je iritirajuće u filmu. Da, znam, svi već prekrećete očima i mislite kako se samo usuđujem reći da nešto nije kako treba ovdje, ali, ipak, jedna sitnica je malo… jebiga, živcira me svaki put kad gledam film. Naime, 1954 počeo je američki pokret za crnačka prava. U 1955 već je bilo popriličnog sranja oko toga. Hill Valley je utopija što se toga tiče. Jebiga, znam da je sitnica, ali jednako tako i znam da je to samo moje gruntanje te takvo što (vrlo vjerojatno) nije smjelo ni biti spomenuto. Ipak, kudos na cijeloj incest začkoljici koja je čistim čudom prošla stroge cenzore u studiju. Na stranu što Hill Valley na trenutke izgleda bajkovito poput Neverlanda od Petra Pana, u prvi plan ipak upada savršeni odabir likova. Michael J Fox i Chris Lloyd imaju savršenu kemiju na ekranu. Njihov tajming za humor i pariranje jedan drugom ne bi bio bolji ni da je praćen štopericom. Nema suvišnih stvari, nema isforsiranih stvari, ravno savršenstvu. Ostatak glumačkog ansambla ostaje djelomičnu u sjeni i odabir čudaka Crispin Glovera kao mlađu verziju George McFlyja ne bih nazvao baš sjajnim (lik jednostavno nije simpatičan – zato je dobar za uloge čudaka i negativaca) ali ostali funkcioniraju kao dobra zajednica. Maštovitost scenarija (koji se debelim dijelom svodi na interakciju između likova) na scenu je dovukla i dečki iz specijalnih efekata. A Bob Zemeckis je znao da u rukama ima aduta za jaku igru; DeLorian. Njegovo predstavljanje je vrhunski odrđaneo (sjećate se vau osjećaja?) i dozira ga s pravom mjerom (auto se uopće ne vidi kroz film, samo na početku i kraju, iskreno, ali je zato intrigantan kao sam vrag i cool kako samo takve stvarčice znaju biti) kako ne bi došlo do zasićenja. No, TO nije ono glavno. Scenarij i Zemeckis imaju osjećaj za sve što se tiče ovog filma; od humora, preko akcije, do specijalnih efekata. Sve je fino raspoređeno i baš kad nešto dođe blizu granice da zašteka, ritam se promjeni i stvari izgledaju odlično. Naravno, cijela incest-storija je ublažena do krajnjih granica, nismo ni očekivali da će biti nešto više od površne ideje, i uglavnom se svodi na humor. Tehnički podaci su tu, ali to ipak nije Star Trek, pa nekog vraga čak i skužite (iako je, jel, putovanje kroz vrijeme tehnički neizvedivo) ali dovoljno da ima elemente SF-a uz komediju i memory lane vrstu filmova (iako, ruku na srce, nikad ne doznajemo kako DeLorian putuje kroz vrijeme) Uglavnom, ovdje sve štima, a dopadljivost likova i njihove izvedbe dodatno vas natjeraju da zaboravite na sve eventualne mane (naime, Marty na početku filma živi u kraju koji je više neki working class dio grada, ali na kraju to je poprilično ugodno predgrađe u koje upadaju samo odabrani – promijenio je svoje starce, nije promjenio cijelu ekonomsku sliku), ali, to je već materijal za neku detaljniju analizu. Ovaj put, ostanimo na činjenici da je ovo jako blizu savršenog filma, koji uspješno pogađa ukuse skro svih gledatelja i koji svojih 30 godina nosi jako dobro na leđima.

 

 

Battle Beyond the Stars (1980)

IMDb

Trailer

 

I, tako, ljeto nam je završilo. Ne kalendarski, još uvijek se najavljuju vrućine, ali ono najgore, nadajmo se, je iza nas. Amen na to, već mi je dojadilo. Što znači da bih se i ja trebao vratiti na posao, pisati malo o nekim filmovima, zabavljati se iskopavanjem nekih starih naslova i tropjeti opću kritiku kako sam (pre)veliki nostalgičar da bih mogao uživati u novim filmovima. Drugim riječima, vratiti se u rutinu. A uzeo sam i popriličan odmor od svega. Malo je bilo posla preko glave, malo sam sređivao vlastita sranja (znate već; ljubavnica, žena, druga ljubavnica, kućni ljubimci) i, iskreno, kad bih i uhvatio vremena malo za pisanje, jednostavno bih se zavalio u omiljeni dvosjed, uzeo jednu hladnu (limunadu) i malo nadoknadio čitanje; nakupilo se toga. Ali, kako je došlo ponešto hladnije vrijeme, red je i ponešto konkretno raditi. Iskreno da vam kažem, nisam baš znao što da i pišem dok se nisam dosjetio jednog prastarog naslova kojeg sam gledao još kao klinac. Zašto sam se njega sjetio? Imam neku glad za SF stvarima; filmovi, knjige i serije i to ne nužno tim redom. Tako sad nadoknađujem jedan propust iz prošlosti te sam na prvom gledanju Battlestar Galactice. Znam, nitko nije savršen, ali radim na tome, i još malo pa nestalo epizoda za gledanje. Dobra serija, s razlogom je prati poštena reputacija. Čitam pak Arthura C. Clarkea, 2010 Odiseju. Teško da mi je to prvo čitanje (prije da će biti deseto) ali stvarno volim taj roman, a, pošt je vikend, odlučih malo se odmaknuti od svega toga i pogledati The Magnificent Seven. U svemiru. O, da, ima i toga. Na ovaj film su me podsjetili ovi novi Star Warsi (valjda sam jedini koji ne osjeća apsolutno nikakvo uzbuđenje zbog toga – znam – čudak sam) jer su stari filmovi (original) izbacili cijelo brdo kopija, wanna be i inspired by filmova. Battle… nije nikakva iznimka po tom pitanju, iako, mala sitnica, nije originalno baš nastao po tom planu. Film je trebao biti svemirska verzija Sedmorice Veličanstvenih, što i jest, a hype oko Star Warsa samo je ubrzao proces snimanja i publika gladna svemirskih bajki od ovog je uratka napravila i zgodan minijaturni hit. Mislim da je Roger Corman zadovoljno trljao ruke jer ovo je nastalo pod njegovom paskom, a kako ćete vidjeti, nije nio jedini talent ovdje.

Što se tiče priče, identična je onoj u Veličanstvenima. Opasni svemirski Negativac dolazi do miroljubivog planeta, zahtjeva potpunu predaju ili slijedi genocid. Odvažni junak, Luke Skywalker tip, odluči potražiti plaćenike koji bi se borili za njih i tako kreće svemirska pustolovina. Film danas ima poprilično zabavan kultni status i općenito ga se drži jednim od boljih Star Wars klonova. Iako priča kao takva nema skoro pa nikakve veze s dotičnima, vidi se utjecaj (mlađahni i idealistični junak, prizor svemirskih brodova koji ispunjavaju kadar) a o samom kopiranju Veličanstvenih da ne govorim – to je bila jasno i javno reklamirana namjera. Ukoliko odmah u startu ovo otpišete kao još jedan u dugačkom nizu Cormanovih trešeraja, mogli bi na trenutak zastati i razmisliti o tome. Da, film je jeftin (iako – koštao je 2 milijuna dolara, pa nije baš snimljen za šaku dolara) ali ima neke entuzijastične zabave koja se provukla kroz sve to, pa mu čak ni jeftini modeli letjelica i mjestimično užasni dijalozi (ustvari, dijalozi su jednostavno grozni, kao i gluma) ne smetaju da ima određenu aromu kakvu znaju imati ti naslovi iz niskobudžetne produkcije. No, to sam ja, ja mogu gledati svakojake sklepane stvari iz priručnih radionica i biti zadovoljan. Kada bih bio realan, onda bih rekao da je film, iako je bolji klon Ratova, ustvari loš filmić po svim standardima proizvodnje. Jednostavno je tako, usprkos talentima (koji tek trebaju doći) koji su radili na njemu.

Iznenadit će vas koliko se poznatih imena ovdje sakupilo. Efekte je radio budući redateljski superstar James Cameron; bila mu je to redovita gaža jer mu je radna adresa bila Cormanov studio. Jedna od članova ekipe produkcije bila je tada doslovno nepoznata Gale Ann Hurd, s kojom će Cameron početi bacati spike o budućoj suradnji i snimanju Terminatora. Glazbu je radio tada nepoznati James Horner, točnije, ovo mu je bio prvi cjelovečernji film koji mu je donio određene kredite za daljnju karijeru. Shvaćate koliko se njih sastalo iza kamere (i onda opet na setu Aliensa). Efekti su zastarijeli čak i za 1980-tu, to se vidi, nije se tu bilo love za nešto glamurozno, ali Cameron je napravio zgodan posao, vidi se da je imao žicu za to i da je lova bila u pitanju za bolju kvalitetu. Glazba je… Hornerovska, svidjet će vam se ili neće (neki kažu da je ovo jedan stvarno podcjenjen soundtrack) a popisu pozitivnih stvari mogu dodati i par poznatih imena; Richard Thomas (možda najpoznatiji po ulozi u mini-seriji IT) John Saxon, koji je odigrao megalomanaskog negativca na kojem bi mu pozavidio ni Willy Kojot (imaju istu tragičnu nesposobnost) te Robert Vaughn, jedan od originalnih članova Veličanstvenih koji je ovdje ponovio ulogu (u drugačijoj obleki). Dakle, to sve donekle štima. Ali film je loš. Priča je slaba, izvedba srednja žalost, tempo je podnošljiv (jer film nije dugačak) od glume nema ni traga, dijalozi su tragično smiješni (iako je scenarij napisao budući priznati redatelj John Syles) a režija jednostavno predrvena (iako nije mogla biti ni bolja zbog ograničenih efekata). Dakle, ovo jest danas kultni filmić, ali je jednako tako i loš filmić. Generacija razmažena CGI-jem i 3D pizdarijama ovo neće ni pogledati, ali oni malo manje kritični gledatelji (kao ja) mogli bi se čak i zabaviti (jer sve to jest zabavno – na način na koji gledate svoje stare slike dok ste imali neku divlju frizuru) jer SF je žanr koji je imao svoj put i svoje rukavce, ali stvarno nisu svi bili toliko uspješni i ponekad je zabavno vidjeti kako se kroz godine razvijao.