Archive for the ‘Sean Connery’ Category


5923f 19469534 highlander-2-renegade-version-dvd-cover-08 highlander2ser1artpic highlander-2-the-quickening-poster p7mECpdHDMKlgSqkuZB0wihPuT7

IMDb

Trailer

 

Postoje neki filmovi koje volimo bez da znamo točan razlog tome. Znamo da je to loš film, znamo da sve u njemu podržava to mišljenje, znamo da ga drugi ljudi ne vole, ali, opet, kad vidimo najavu za njega, znamo da ćemo se dobro zabaviti. O, ne govorim ja vama da će vas Gorštak 2 zabaviti jer vrlo vjerojatno neće (uz čast časnim iznimkama) i ako imalo sebe vidite kao nekog filmofila, sladokusca koji svoje male sive stanice hrani samo odabranim naslovima, od ovoga ćete bježati kao besmrtnik od mača koji mu se sprema odrubiti glavu. Ja sam ovaj dio gledao prije originala, što znači da sam kao Alice upao u zečju rupu bez prethodnih pojašnjenja što ću gledati (bijaše to jedne subote u kasno noćnom terminu – do tada nisam ni znao da ovaj film – cijela franšiza – uopće postoji) i bez srama mogu priznati – imao sam vrašku zabavu. Hej, jednostavna sam osoba, ne baš razvijenog filmskog ukusa, dajte mi zabavne likove, nešto radnje i ja sretan. No, nisam toliko neinformiran da ne znam kako je ovo loš film, po svim mogućim mjerilima. Ustvari to je malo oštra osuda jer nije, ne u cijelosti. Zašto? Ako ga gledamo kao samostalni uradak, bez osvrtanja na nslijeđe prethodnika, funkcionira još kako-tako. Mješavina stilova, popaljeni motivi, malo glumačkog preglumljavanja, nešto SF-a, nešto dobre glazbe – hej, filmovi su prolazili i s manje od toga. Gledamo li kao nastavak originalnog Highlandera – gdje je tu nekome pamet bila? Doduše, zanimljivo mi je da je film uopće snimljen jer originalni film nije bio nikakav box office hit, mislim da je negdje u pozitivnoj nuli, ali je stekao kultni status, što je lijepo, ali filmovi se snimaju radi love, a ne radi statusa. Znači, netko je iskeširao lovu i to je napravio na blef jer, čisto teoretski, nije bilo šanse da ovaj uradak vrati lovu. Ili možda jest bilo šanse? O tome malo kasnije. Još malo o samoj premisi nastavka. Gdje sam stao? Ah, da – kod onoga gdje je scenaristi bila pamet? Prvi film ima dovoljno misterije da bude zabavan zbog toga što ta misterija ostaje nepojašnjena. Ako želiš zajebati magiju, samo pojasni kako se izvodi trik. To je napravljeno u nastavku. Jer Besmrtnici nisu samo Besmrtnici, oni su…

…izvanzemaljci. Točno to. Alieni s druge planete. S time nas upoznaje uvod i odmah pojašnjava kako su i zašto svi ti likovi, koji se vole međusobno mlatiti hladnim oštrim oružjem, što je poprilično jadno pojašnjenje (poslužilo tek zato da se opravda dolazak novih Besmrtnika – Connor je posmicao sve njih u prethodniku) i da ne kažem kako ubilo svu onu draž malenog razmišljanja što su oni i tko su. Nadalje, tu sad film počinje kršiti sve moguće stvari koje je napravio u prethodniku; Ramirez i Connoer se poznaju otprije, Besmrtnik može uskrsnuti, mogu putovati svemirom u Superman stilu – kužite? Stvari idu od lošeg prema gorem što se tiče nekih dijelova radnje. I, da, za razliku od predhodnika, koji je bio zgodan fantasy spoj bajke i sadašnjice, nastavak je SF. I u tom tehno-naprednom okolišu Zemlju čuva ogromni štit od sunčevih zraka (zanimljiva SF ideja) ali osim štita tu su i drugi problemi. Naime određeni general Katana (ime kao stvoreno za negativca) ljut je što njegov stari neprijatelj Connor još uvijek ima glavu na ramenima, pa dolazi na Zemlju da mu je odfikari. Connor, s druge strane, s novom ljubavi, mora smisliti način kako da sruši štit i vrati život na Zemlju. OK, sadržaj je… onako, skup svega i svačega i, ponavljam, da je riječ o samostalnom filmu, bio bi čist OK – ako niste jedan od onih snobova koji ne gledaju takve stvari.  Pošto je to nastavak – skužite sami zašto ima tako mizernu ocjenu (iako sam sklon mišljenju da bi jedna više bila taman ono pravo).

Osim što je film scenaristička mješana salata, ta izmješanost je vidljiva doslovce posvuda. Od vizualnog stila, koji je mješavina svega već viđenog (Blade Runner, Batman, Neon-Noir, arhaizam SF filmova 80-ih – u godini 2024 ljudi voze kante iz 50-ih i 60-ih, a lete avionima koji su svoje posljednje zbogom rekli još tamo krajem drugog svjetskog rata) preko motivacije likova (nešto kao Wall Street susreće Conana) pa do šlamperaja u samoj izvedbi. Naime, štit se prostire preko cijele Zemlje, ali kad naši likovi izađu van negdje u planini, štita nema ni za lijek. Takve stvari. Što uopće valja ovdje, pitate se vi. Začudo, koliko god to čudno bilo, film je jednostavno zabavan. Taj njegov izmješani vizualni stil djeluje jako dobro. Doduše, već viđeno, ali opet jako dobro. Ima nekoliko uspjelih akcijskih scena koje imaju ono nešto da budu čak i pamtljive, Sean Connery i Christopher Lambert imaju jako dobru kemiju na ekranu (to su shvatili i autori pa su debelo proširili Ramirezovu pojavu) ima zgodnog izvan-vremena-sam humora, ugurala se tu i jedna uspjela jurnjava podzemnog vlaka (i efekti kad ljudima iskaču oči iz glave ravno iz Total Recalla) a kad Michael Ironside glumi negativca koga briga ako debelo i pretjeruje – to je Michael Ironside. Znači, dijelovi filma uopće nisu loši. Mucalhy, redatelj izraženijeg vizualnog stila nego sadržajnog, ovdje postavlja temelje daljnjeg načina rada (koji će još više biti izražen u The Shadow) i taj način, koliko funkcionalan, toliko i nije. Film ostavlja dojam zastarijelosti, posebice zbog tog retro-80ih-štiha i dodatno pobija onaj fantasy osjećaj koji je imao original. Nastavak tako djeluje kao skrpani SF film kojeg su svi gledali, što ne bi bilo loše da priča ima smisla. Ako nemate predrasuda, super, ovo je odličan materijal za ubijanje dva sata, ali ako ih imate… čisto sumnjam da će vam ovo biti zabavno iskustvo. Nažalost, kad su krenule negativne kritike i loše ocjene (za koje mislim da su ipak malo predrastične) redatelj, producenti i susjed Pero krenuli su u sastavljanje nekoliko alternativnih verzija ne bi li malo popravili stanje. Uspjeh je polovičan. Renegate Verzija (redateljska) navodno ima malo više smisla, ali samo malo, što se tiče porijekla Besmrtnika te pojašnjava zašto se Katana toliko napalio na Connora koji je, na početku, tek jedan običan no name pobunjenik. Također, navodno se u jednoj verziji pojašnjava zašto je njegovo porijeklo Škotsko (Connor u prvom dijelu priča gdje se rodio – u nastavku ispada da je pao iz vedra neba) ali to ne mogu potvrditi. Također, neću vam ga preporučiti otvorena srca jer sam svjestan koliko je ovo loš uradak, ali ako volite SF budalaštine, koje pršte od nekog retro osjećaja, ako volite hrpu poznatih faca u laganini izdanjima, ako ste općeniti poklonik filmova koji mješaju žanrove i ne brinu oko toga kome će se svidjeti, Highlander 2 možda malo bolji izbor za gledanje od nekih sličnih, itekako lošijih uradaka. Kako Besmrtnika može biti samo jedan, nekako se čini da je bolje da je film ostao samo na jednom nastavku. Ali, o čemu bih ja onda pisao.

2372259,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwAMnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 2372260,U9Xeak6R7Z2LIis5W5d7Bbkv8VtYjxUjIGjc9CGOTMa6epR_p5BKNKraMwdzchjkxp3GOge0ydyOjPmjX3lZSA== 2372261,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 2372262,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 2372263,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2372264,Et+mXQxmf133BJLjSyMaNupE14LLyDQ2rWo3fLSS4+k3yT0CcOGfb6Gf8IFod5N+WaaOen8ziJMaAFgjMT0NlA== 2372265,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2372266,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2372269,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2372270,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg==

 

Highlander (1986)

Posted: 20 siječnja, 2015 in Akcija, Fantasy, Sean Connery

95686326_o highlander_ver2_xlg highlander1986 highlander-rare-poster wWDylW6aLrkZkuiJXbOCtjwuxey

IMDb

Trailer

 

Nedavno mi se dogodila zanimljiva stvar. Sjeo sam i počeo gledati (ponovo) Highlander filmove. O, nema u tome ničega mističnog, pogledao sam ih već odavno (s tim da nisam ni znao kako je snimljen peti dio – i nisam ništa izgubio što sam živio u neznanju) ali sam ih pogledao, bacio VHS kasetu na gomilu ostalih i jednostavno zaboravio na njega. Opet, kako je to već slučaj s mojim naopakim poimanjem, nastavak mi je bio bolji nego original, u čemu sam, iskreno vjerujem, usamljen jer nastavak filma je jednostavno loš uradak (trebalo je proći samo desetljeće da to skužim) i nekako mi je originalni film ovom prilikom sjeo puno bolje nego na prvo gledanje. Ne zavaram se da je to ujedno i dobar film (jer nije) ali ima nekog šarma koji je puno bolje izraženiji na drugo gledanje nego na prvo (ili je možda to zato što sam ga gledao davno i to na nekoj piss of shit video-kaseti) i ima, nešto što sam uspio promašiti na prvom gledanju, sasvim lijepu ljubavnu priču koja funkcionira jako dobro u pozadini radnje koja je, ako ćemo pravo iskreno, zgodna mješana salata svega i svačega. I, naravno, jedan komentar kaže kako je ovo poor’s man Terminator, to je u osnovi istina. Kad se sve baci na hrpu, od priče, preko glumaca, entuzijazma i na trenutke vizualnog skoro-pa-savršenstva, Highlander je slučajni pogodak, nešto kao Terminator, film koji na papiru baš i ne obećava nekakav ludi provod, ali koji ima ono nešto, tajni sastojak, koji ga je uspio izvući iz mora sličnih besmislenih uradaka te ga pretvoriti u kultni film koji je već nekoliko godina na listi za pravljenje remakea. Što se mene tiče, mogu oni njega napraviti, ali već vidim novog Robocopa, stil ispred sadržaja i fancy borbe mačevima u stilu Matrixa. Cinik sam po prirodi, iako osobno nemam ništa protiv odjevanja starog materijala u novo ruho. Također, ovo je priča (iako u osnovi poprilično besmislena) na kojoj je izgrađena cijela jedna franšiza i koja je od kultnog filma (i lošeg, ali zabavnog nastavka) potonula u čistu stopostotnu glupost, negledljivu pritom (ili jedva) te bi joj čak i loš remake uspio pomoći da opet dođe malo u zanimanje javnosti. Dok se to ne dogodi, uvijek mi (i Vama) ostaje cijela franšiza originalnog materijala za gledanje.

Dakle, početak MacLeod sage je u sadašnjosti (ili barem bilo tamo sredinom osadmedesetih) gdje naš vrli junak Connor (uvijek zanimljiv ako već ne i kvalitetan Christopher Lambert) gleda hrvački meč (ono namješteno piss of shit zabavljanje publike) i prisjeća se svoje prošlosti. Kad je bio škotski gorštak, pripadnik klana MacLeoda. Sadašnjost/prošlost – ista stvar, na obje strane su padale glave. I dok je u prošlosti naš junak tek počinjao shvaćati kako je nešto čudno u državi Danskoj, u sadašnjosti mora izbjegavati policijsku istragu i zavoditi novi ljubavni interes. Prošlost je zabavna jer će upoznati i Ramireza (ima imena koliko i Čiko iz Zagora) kicoša (njegov opis) i jako dobrog poznavaoca njihove povijesti. Obojica su besmrtnici i obojica će postati veliki prijatelji. Jedina konstanta njihove povezanosti je Kurgan, visok lik, psihopata u pravom smislu riječi, kojem Connor mora odrezati glavu kako bi ostao jedini besmrtnik na Zemlji. Jer, može postojati samo jedan. Ukoliko se zapitate zašto može postojati samo jedan, zaboravite, to nisu znali ni tvorci cijele priče, ali je zvučalo cool i davalo je motive potpunim strancima da izvuku mačeve i krenu u makljažu. No, ipak, u svom tom moru besmislenosti, pa čak i pomalo smiješnih stvari, film uspjeva na poprilično sirov način spojiti moderno i staromodno, postajući tako zgodan fantasy film s daškom neke kreativnosti, koju je pak dodatno pokrpao s entuzijazmom kad već nije mogao kvalitetom.

Jer ovdje neke umjetničke kvalitete nema, da odmah to razriješimo na početku, ovo je film nastao na temelju da je nebo granica, a kad se došlo do neba, onda se samo malo prizemljio tek toliko da ne bude potpuna celulozna zbrka. To je nastavak. Original je donekle pod kontrolom scenarija i motiva koji su u njemu upotrijebljeni. Na stranu vitlanje mačevima, ljubavna(e) priča(e) su te koje imaju neki štih staromodnih vremena, romantičarskih vremena, i funkcioniraju dobro, uvijek je lijepo vidjeti malo romantike i da se film toga ne srami. Connor je pak jednako tako staromodni lik; častan, odan, tragičan, zgodan, misteriozan i podjedanko uspjela stvar (iako je to zasigurno bilo slučajno) što nam film ne nudi odgovore tko su Besmrtnici, zašto su Besmrtnici i koja je svrha Besmrtnika, uključujući njega samog. Lambert ne glumi, ne previše, ali mu je išlo od ruke prenijeti ljubavne emocije, pa malo zafrkantske emocije i ratničke emocije, uglavnom zato što lik nije baš sklon odrubljivanju glava ako ne mora. Naravno, motiv učenik-mentor nije mogao proći nezapaženo, ali ovdje je zabavan jer mu je mentor James Bond osobno, a  Sean Connery vlada ekranom bez muke, dobro se zabavljajući (Francuz glumi Škota, Škot glumi Egipćana… netko je imao smisla za humor). Fajtovi su dobri ali ne zato što su dobri već djeluju realno. Jer, istina je ta da nitko ne može raditi fensi-šmensi pokrete i vitlati onim komadom željeza grandiozno kao Barišnjikov. Nemoguće. Zato je Kurgan uvjerljiv primitivac (i to doslovni) a i Clancy Brown je očevidno guštao u zloći koju su mu nametnuli. Tu odmah vrijedi napomenuti kako su sami likovi kartonske siluete, drastična školska razlika; jedan sjajan,, drugi loš do kosti. Na kraju; vizualni izgled. Sam film ima poprilično sirov vizualni izgled, potječe direktno iz spotova koje je Russell Mucalhy radio, ali na trenutke djeluje kao savršeni spoj slike s pokretima (posljednji obračun ispred ogromnih prozora obojanih plavom svjetlošću) i priznajem da sam to u prvom navratu propustio vidjeti. Ako već nema nekog sadržaja za ponuditi (fajtovi su, kako rekoh, poprilično realni, bez nekih akrobacija) onda da se ima vizualnih stvari za gledanje. Nije ni čudo što je, kad se sve zbroji, film nakon lošeg starta u kinima, postao kultni filmić. Naivnost, entuzijazam, stvar-dvije koje zrače originalnošću, simpa podjela glumaca… sve to prevaguje one loše, uglavnom već poznate stvari (smušen scenarij, loša preraspodijela minutaže – bilo bi zanimljivo vidjeti kako MacLeod prolazi kroz više vremenskih razdoblja) i film na kraju ispada ugodno simpatičan uradak koji, kad ga gledate, izaziva možda ne toliko divljenje koliko nostalgičarski osmjeh. Hej, i to je nešto. Bolje nego da je riječ o zgražanju.

1287263096_highlander-2 Connor1985 highlander-1986-01-g highlander-billboard

1287263135_highlander-1 christopher-lambert-in-highlander-1986 NVg5DFCBT3 q6jg0cSixdEGUsyzkuh2qqL6iVq

439082_1.1 Christopher-Lambert-in-The-Highlander-1986-Movie-Image-2 czfh7ps1_naij8m Highlander-7_article highlander-1986-02-g latest


1307479460 hunt_for_red_october_ver1 the-hunt-for-red-october-dvd-cover-44

IMDb

Trailer

 

Volim filmove iz serije o Jacku Ryanu. Mislim da su poprilično kvalitetni uratci koji su profitirali iz raznih razloga: glumci, redatelji i ustupci za ekipu koja ne voli čitati knjige. Što se tiče knjiga, nisam ni ja baš nešto oduševljen njima. Ustvari, jedino Red October mogu čitati kad me uhvati neka želja zato što je to gotovo i najbolja iz serijala (oh, znam da ima onih koji cijelu seriju drže superiornom, ali hvala, ne bih hvala) i zato što je Ryan ustvari i glavni lik. Sad, reći ćete Vi, on je glavni lik u svim knjigama, no nije baš tako. Uzmite na primjer Clear and Present Danger (strašno dobar film), to je knjiga, knjižurina, i Ryan se u njoj nalazi u svega 20% radnje (što je još i darežljiva procjena). Nakon nje sam odustao o daljnjeg čitanja, ali zadržao sam se na filmovima. Kako se ovih dana na alternativnim izvorima konačno pojavila poštena verzija posljednje Jackove avanture (koja pak nema nikakve veze s pisanim stvarima), došlo je vrijeme da se ponešto i napiše o tome (da, to znači da ću i o Shadow Recruit nešto zapisati jednog dana) jer već kad sam napisao riječ-dvije o Neposrednoj Opasnosti, pa i o Patriotskim Igrama, da to zaokružimo i s Crvenim Oktobrom, prije nego se bacim na onaj poprilično izblamirani filmić s Benom Affleckom, The Sum of All Fears – koji mi također nije loš. A kako nam se Rusi ovih dana pošteno mlate – međusobno – da se odmah prisjetimo i kako je to bilo dok su zahebavali stare suparnike Amere, ali i na vrijeme kad su ovakvi filmovi bili novitet na tržištu te, oh, ironije li, kako su moćni pali. John McTiernan, jedna strana svetog trojstva strašno talentiranih akcijskih redatelja devedesetih, danas planira novi projekt, sretno mu bilo, ali epitet zatvorske ptičice nekako odnosi prevaku nam svom kvalitetom koju bi mogao ponuditi. No, to su već priče za neka druga vremena.

Kako sam naslov govori – riječ je o lovu na Crveni Oktobar – well, duuuh – i Oktobar je najzajebanija stvar koju je svijet tehnologije mogao izmisliti. Podmornica koja je ekčuli nečujna. Pa si vi sad mislite. Usput je naoružana arsenalom nuklearnog oružja i jednostavno rečeno – to je najgora noćna mora svakog poštenog amerikanca koji misli da su USA glavni u svijetu. I to nije sve, njezin zapovjednik, Marko Ramius, iznenada je nestao s radara (ustvari sonara, ali bit je ista) i nitko ne može točno reći da li je taj tip prošvikao, kako kažu braća Rusi, i ide napraviti dar-mar kod američke obale, ili je čovjeku jednostavno dopizdilo sve to hladnoratovsko zajebavanje i planira prebjeći. Rusi ga žele, očekivano, mrtvog, potopljenog, raznesenog, implodiranog. Amerikanci ga žele isto tako mrtvog, potopljenog, raznesenog i implodiranog. Svi ga love, naravno, ali samo ga jedan čovjek može pronaći – Jack Ryan. Sad, Jack nije baš čovjek od akcije, Jack je analitičar i Jack, zahvaljujući analizi podataka, shvaća što Ramius želi napraviti. Tu sad započinje igra mačke i miša, a stari suparnici silom prilika moraju postati suradnici.

John McTiernan sa svojim je Die Hard filmom uveo akcijski žanr u posve novo, neistraženo područje: područje zatvorenog prostora. To već i vrapci na grani znaju, ali malo se spominje da je Crveni Oktobar ustvari solidan nastavak iste priče. Njegova radnja, više od pola nje, zgurana je u male, jako klaustrofobične prostore nekoliko podmornica. McTiernan nije izumio podmornički žanr, niti je prvi snimio film koji se događa u podmornici, ali mora se priznati da je čovjek uspio napraviti napeti techno-triler (pazite kako nisam stavio “akcijski” u taj opis) koji vas drži u neizvjesnosti cijelo vrijeme dok traje. To treba znati napraviti, bez obzira što je za predložak imao isto tako napeti roman. Već kad sam na ovom dijelu, vrijedi napomenuti da je akcija ispod vode isto tako impresivna; nema statičnosti, nema pomalo dugih dosadnih kadrova plovila te kad krene razračunavanje, napetost je takva da se može usporediti s Top Gunom – osim što je akcija pod vodom. Neću reći da su to najbolji kadrovi ikad snimljeni (ja kako već čudan jesan poprilično gotovim i U-571) ali vraški su blizu vrha. Poslije je Tony Scott popalio pola toga za svoju Crimson Tide te napravio isto tako strašno dobar podmornički film, ali Oktobar je prvi najavio novo doba podmorničkog filma (nije da je isti imao baš nešto izdanaka, ali bilo je par solidnih naslova). Uz radnju koja ima svojih neočekivanih preokreta, cijelom dojmu pomogla je dobra režija, ali i stvarno, ali stvarno impresivna glumačka posada od kojih vrijedi spomenuti Sama Neilla, Scotta Glenna, James Earl Jonesa, Tim Curryja i Stellana Skarsgarda. Sean Connery ovom je ulogom uspio napraviti odmak od svoje James Bond pojave (jedna od onih nekoliko koje ekčuli nešto i vrijede) ali ako njega progutate kao ruskog kapetana, pogotovo s onim jakim škotskim naglaskom… svaka vam čast. Također, od svih ovih imena koja su tokom godina odigrali Ryana, moj osobni favorit bio je i ostao Alec Baldwin. Njegova izvedba je baš ono što se traži; čovjek nije sklon ni akciji, ali ni jakom pametovanju, što je zlatna sredina. Šteta što je odustao od daljnjih nastupa, ne bi mu naškodili u karijeri. No, zato film djeluje bolje nego svi ostali nastavci (koji ne zaostaju puno, nimalo) i djeluje kao da su mu se sve karte odlično posložile; od režije, preko glumaca, pa do same priče, što nas gledatelje čini jako zadovoljnim klijentima.

1843377,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 1843378,e037NFsh+Krq06U7tnE3LMvUmnWzIKMK6lhhB+S0g9uMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 1843380,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 1843382,KGA8kuoMlRTexsKB8MiJpZYSkXPJlDG_aSjZB2NyY5et5nv32EGTV6zGRHbiSj4J6iXr2vhUzGnCwmhp5HRNsQ== 1843383,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 1843385,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 1843390,5r_xmXX4krQKoVZqnDsjroGIrnm5p1+bJ7HeG6Sv2u62x1pEi68ZP6ykQPq_5ra3crfTSJG1TkgOhTnYFZavhw== 1843393,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg==

1843379,Ch5IaQqnxxXrfoqhNaMHsk_Tn6biqPwv1WKFW8fmhtv37f0lxjx99739iAnbLhL0RGx37Cc1sqYCy1AsbIYeeA== 1843402,NBkkRTQySiErF+ZjcFnEt1HZOttNH6C8r+KG_z0CA9zLUiAqkAXxkJMsmuoJYNQHtGeAMcKK97fbpLbH+rGI6g== 1843403,3B_x5cr78_CI8jBVh6lFE02GHvYFcSbvQfSbLwWd2r54yH5dzGfraQSztuop7g8E2nGELzdyrhtIXcIJJUmZxQ== 1843404,9Y_D+MKnSm2lhGCiTusEco_SAdU_8LculaCPOv9nm9LRfXEvlZLprOD9Mx5Ha3GHNTcYybJh04GQPbBKSvfyoQ== 1843405,oCdddX6QNYA+aT9gGiNcCgfmE6gOHmAnWMP5vMBUiPR1Em+3vDb9zfon3uv_jNxJfz3ogxTr3jHE26akqhRXcA== Jagd auf Roter Oktober


IMDb

Trailer

 

Mislim da za Agathu Christie i njezina Herculea Poirota ne treba nešto posebno predstavljati čitateljima, kao ni gledateljima, no vjerujem da je svima u toj ulozi poznatiji David Suchet nego Albert Finney koji ga je odigrao samo jedanput, na velikom ekranu. Nije jedini, istu stvar napravio je i Peter Ustinov, što Poirota stavlja u rang Sherlocka Holmesa i plejade poznatih koji su ga odigrali, a mislim da je Ubojstvo u Orijent Expresu toliko poznat materijal da valjda već i svi vrapci znaju sve o njemu. Ipak, film je nekako marginaliziran u odnosu na poznatu seriju (skoro svi filmovi su tako prošli) pa da nabacim riječ-dvije već kad sam ga i sam tek sinoć pogledao po prvi put. Da odmah budem iskren, uopće nisam obožavatelj djela Agathe Christie, kao ni Herculea Poirota te njegovih malih sivih stanica. Romane nisam čitao (eventualno jedan ili dva) a od TV serije sam pogledao možda deset epizoda sve zajedno. Jedan sam od onih koji prednost daju Holmesu i njegovim metodama jer je Holmes… pa, zanimljiviji karakter. Ali ne mogu poreći da je Suchet od Poirota napravio ulogu karijere te da je mali belgijski detektiv u njegovoj izvedbi zanimljiviji od one koju je pružio Finney. Ironično, sama Agatha je izjavila da je njegova izvedba najbliže onome što je ona zamislila (prisustvovala je priemijeri ovog filma, njezin posljednji javni nastup) što je nekako jeziva pomisao jer u filmu šljaka sve – osim Finneya.

Iako je ovaj sadržaj onima koji prate doživljaje detektiva sitnog brka, malo podsjećanje: u poznatom vlaku Orient Expres dogodilo se ubojstvo. Imamo uobičajenu galeriju sumnjivaca, imamo jako sposobnog detektiva i imamo razriješenje zagonetke. Čista klasika, nema nikakvih posebnih iznenađenja. Film je adpatacija poznatog romana (jedna od nekoliko) i sve što trebate znati o njoj jeste da je svojedobno bila jezivo velik hit. Zašto ostaje misterija. Dobro, možda sam malo prestrog, radi se o posve korektnom filmu, s jezivo velikom glumačkom ekipom sastavljenom od pravih zvijezda, i vjerojatno postoji tamo negdje baza obožavatelja koji su pohrlili u kina pogledati ga. Stvar je konkretna – film drži vodu, kao i sve te adpaptacije koje se stalno vrte na malim ekranima i ovaj put ću preskočiti klasično škrabanje o samom filmu i jednostavno vas udariti u glavu – osobno mi nije sjeo jer je to Hercule Poirot.

Kako sam već rekao na nekom drugom mjestu, nikad nisam ušao u taj đir čitanja njegovih dogodovština i razriješavanje slučejva. Jer ih on uopće ne riješi. On razgovara s ljudima, svatko mu kaže svoju stranu priče i onda ih on sve okupi na jednom mjestu i, mon dieu, vi ste, gospodine, krivac. Rješenje relativno uvijek bude izvučeno praktički iz šešira, tj. bez osnove u samoj radnji. Te takozvane salonske misterije funkcioniraju na taj način, ali kad on počne pričati stvari koje mu nitko nije rekao ili nisu ničim naznačene – dobijem osjećaj da gledam Vidovitog Milana. Ovaj film nije iznimka od tog pravila, konačno rješenje je – vi koji ste čitali roman znate sve – nategnuto preko svake mjere, čak i za Poirotove dogodovštine. Ustvari, kad sam čitao roman (jedan od dva koja sam uistinu i pročitao) stekao sam dojam da ni sama Agatha nije znala kako da sve to razriješi, pa je napravila – ono što je napravila (bez straha, spoileri ovdje ne žive). I, da, ako vas uvod filma podsjeti na otmicu Lindbergova djeteta, to je pravo namjerno. Na stranu što je taj krimi/istraga/ja sve-znam dio nategnut, izvedba Alberta Finneya, koji je odličan glumac, je živi, jezivi užas. Poirot je u njegovoj verziji: neurotičan, glasan, dosadan, naporan, živa karikatura (brčići ala Adolf Hitler) gnjavež, davež i na rubu da ga prevezu u Vrapče.  Jedva pet posto njegova nastupa je nekako OK. Ostatak je da želite ući u film i zatući ga onim bodežom kojim je ubijen glavni mrtvac. I to nije dobra stvar. S druge strane, tu je galerija poznatih faca počevši od Sean Connerya, Ingrid Bergman (koja je pokupila i Oscara za ulogu), Michael York, Lauren Bacall, Anthony Perkins, Richard Widmark i Jacqueline Bisset. Izvan filmova katastrofe, teško da ćete naići na ovakav cast. Zabavna stvar za kraj: film se možda događa na vlaku, ali u jednom trentuku zaglavi u snijegu i čeka pomoć, baš dok traje istraga. Vlak zaglavi na relaciji između Vinkovaca i Slavonskog Broda, ali sam film nije sniman ni blizu bivše Jugoslavije, no zgodan detalj koji lokalnim ljudima zna izazvati osmjeh na licu. Za poklonike pisane riječu legendarne autorice, ovo će biti baš kako treba, za sve ostale – teško da će proći više od jednog gledanja.

 

The Presidio (1988)

Posted: 19 prosinca, 2011 in Akcija, Peter Hyams, Sean Connery, Thriler

88875_front

IMDb

Trailer

 

Gledajući objektivno, The Presidio je slab film, jedan od onih koji djeluju kao da smišljeni na osnovi jedne ideje, skromne pritom, i gdje je ta ideja rastegnuta kako bi bila dovoljna za jedan film, popunjena s nekoliko sekvenci koje bi dodatno podržale ono što je scenarist zamislio. Ako malo spustimo kriterije i progledamo kroz prste, The Presidio ispada posve zadovoljavajući uradak za jedno, možda eventualno dva, neopterećena gledanja i koji cijelom svojom dužinom i širinom ima potpis – nastao u osamdesetima. Kada se govori o dotičnom razdoblju onda se može pomisliti na svašta, od lošeg, pa do odličnog, ali ono što je zanimljivije jeste kako su neki filmovi čak i sa tako tankim idejama uspijevali biti gledljivi, pa čak i steći određeni krug gledatelja, ako su na njima radili ljudi koji imaju određeni kredibilitet u filmskom svijetu. To nije nužno dobra stvar, da se razumijemo, popriličan broj filmova provukao se na osnovi glupe priče i dobrog glumačkog nastupa, čak i samo na osnovi toga što su bili drugačiji od ostalih, ali u svemu tome treba gledati dalje od zacrtanih granica, onih okvirnih, jer obično se može prepoznati kad netko uloži dodatni napor da napravi nešto što neće biti tako loše kako izgleda na pravi pogled.

Presidio je vojna baza u San Franciscu, barem je bila još tamo u osamdesetima, i bila je jedna od najvećih da je imala status samostalnog grada, što je značilo i samostalnu upravu gdje ona gradska nije imala pristupa. To je u osnovi temeljna ideja, spojiti dvije uprave u jednu cjelinu, a da se bježalo od klišeja, nije, ali u obzir uzimam da se o samoj upravi Presidia (ustvari svih sličnih vojnih baza) zna jako malo, ako niste stacionirani vojnik ondje. Mjesto radnje kao takvo svakako je intrigantno, a spajanje dvije uprave događa se kroz ubojstvo mlade časnice te bijegom njezinog ubojice u gradsku zonu, radi čega se mladi, nabrijani i hot shot policajac mora udružiti s krutim, strogo po pravilima pukovnikom. Iako ovo zvoni na poznate buddy-buddy tip filmove koji su upravo u osamdesetima imali svoj procvat, to je tek djelomična istina. Osnove su tu, suprotni karakteri, jedan ne podnosi drugoga, ali na sve je nadodana građa njihova odnosa. Naime, dva se glavna lika poznaju od prije, i ne ljube se baš previše, a kad se u sve to ubaci svojeglava pukovnikova kćer, stvari će postati još napetije. Priča o ubojstvo ubrzo, kroz istragu, postaje nešto puno veće, a uključuje švercanje dijamanata, neke zaostale vijetnamske stvari (taj fetiš osamdesetih) i ljude koji nisu ono što bi trebali biti.

Kad se počne stvarati veća slika od one iz uvoda film iskoči iz tračnica, ne previše i ne drastično, ali radnja počne krivudati posvuda. Iako se nikad posve ne izgubi nit vodilje, stječe se dojam da se htjelo napraviti više i ambicioznije nego što je scenariju to pošlo za rukom. Nastupi Seana Connerya i Marka Harmona uspijevaju zadržati pažnju gledatelja svojim izvedbama, s time da prvom uloge čvrstih i sve-po-pravilu tipova poprilično dobro stoje dok je drugi donekle i nesretan izbor za svojeglavog policajca sklonom kršenju pravila. Ipak, scenarij obojici dopušta ponešto improviziranja i obojica su tu šansu iskoristili dobro, popunjavajući minute praznog hoda dobrim starim verbalnim nadmudrivanjem, stvarajući kemiju koja funkcionira bolje nego neki drugi dijelovi radnje. Teško da bi se mogao nazvati nekakvim odličnim remek djelom, pa čak ni uratkom koji će vam dugo ostati u sjećanju, no kad se zbroje svi njegovi sastojci (istraga, različiti karakteri, mjesta radnje) dobije se opuštajući materijal koji ne opterećuje previše i koji pruža posve dovoljno zabave za jedno pošteno gledanje i ako se ne razmišlja baš previše o samoj logici, može se dogoditi da vas i uvuče u radnju.  Samo nemojte očekivati previše, uvjet koji je preporučljiv prije gledanja.


IMDb

Trailer

 

Pronaći dobar science fiction film predstavlja mi problem. Probirljiva sam duša, neću reći istančanog ukusa, ali imam neke odrednice kojih se volim pridržavati. Blade Runner je bio nedavno na repertoaru, a njega spominjem samo zato jer vas želim upitati; znate li kolika je muka pronaći film koji spaja osjećaj svakodnevice i futurističko okružje? I da se u postupku ne požali trošak uloženog vremena? Poprilična, ako ćemo iskreno, nema ih previše. Krivim Spielberga i Lucasa, zeznuli su osamdesete svojim blještavim efektima i oni iole ozbiljniji igrači nisu imali šanse preživjeti u novom zaletu posustalog žanra. Ipak, uvijek se zna pronaći pokoji biser zakopan duboko u naslagama prošlog vremena, samo treba malo prokopati. Outland (ili kronično nemaštovito prevedeni Planet Prokletih) nije posve nepoznat film, dapače, ima jedan mali povoljni status koji ga drži u dobrom sjećanju onih koji idu drugačijom prugom od one kojom putuju gospoda Spielberg i Lucas, ali to je otprilike sve. Zanimljivost vezana uz njega? Ovo je pred bladerunerovsko doba, snimljen je godinu dana ranije i gotovo da odiše onim nečim…drugačijim što će sa Scottovim poznatijim naslovom doći do izražaja.

No, na njega ne treba gledati kao na još jedan pokušaj revitalizacije osnovnih pitanja koji razgrađuju ljudskost kao takvu i ono što nas čini ljudima, film je nešto drugačije, ali opet svjetski prepoznatljivo. Drugačije nije ni moglo jer je ovo je klasični vestern smješten u science fiction okružje, redatelj Peter Hyams adaptirao je poznati vestern High Noon u svoju verziju viđenja cijele priče te postoji cijeli niz nanovo rekreiranih scena, počevši od one u baru gdje O’Neil traži asistenciju i dobije tihu odbijenicu od građana, do dolaska revolveraša space shatlom, koji mijenja vlak. Uloga usamljenog pojedinca protiv sustava (ali i trojice individualnih gunmena) Conneryu stoji kao salivena. Opuštena izvedba, dobra kondicija za akcijske scene, prirodna karizmatičnost – on je tip za kojeg bi voljeli da vam čuva grad, pardon, radno područje. Ni ostatak casta ne zaostaje. Peter Boyle kao dežurni bradati negativac nema previše manevarskog prostora, ali dovoljno ga je vidjeti i već ga ne volimo. Frances Sternhagen baš i nije nešto kao previše opuštena doktorka koja našem junaku daje podršku. Prisilna vrckavost i wanna be duhovitost ne leži svakome, ali možemo mirne duše zaključiti da ne predstavlja tipičan ženski lik kakve smo navikli viđati u ovakvim filmovima.

Izgled filma je za svoje godine jednostavno fascinantan. Od “vanjskih” kadrova rudnika i scena gdje shutle slijeće, pa da skučenih hodnika tipično hladne unutrašnjosti korporacijske tvrtke sve djeluje tako… realno. Ovdje nema X Wings-fightera koji love Zvijezdu Smrti i gotovo da se može osjetiti zadah umjetne klime, prenatrpanost prostora i hladna korporacijska mašinerija. Kad O’Neila ostavi žena radi svega toga, vjerujemo joj da joj je puna kapa svega jer cijelo okružje je jednostavno deprimirajuće. Vizualno film izgleda fantastično, a pomaže i to što je Hyams discipliniran redatelj (danas bi ga se moglo nazvati i prekrutim) i pažnju zadržava na detaljima, bez forsiranja dramatike da bi dobio na zanimljivosti. Također – pohvalno – ne objašnjava nam nešto kao glupom trogodišnjaku. Futurističko okružje, da, ali ono je tu radi likova te služi u onoj svrsi kako bi služio i ured na Wall Streetu. Istu stvar radi i Scott u Blade Runneru, te je zanimljivo kako se isti često spominje kao prekretnica u SF vodama, dok je Outland zanemaren, iako im je vizualna strana, kao i korištenje istog u svrhu vođenja radnje, ista.

Iako, postoji pojašnjenje za to. Možda djeluje realno, ali glavni je lik izgrađen od mitova. Connery je tip koji će se sam samcat suprotstaviti korupciji. Da je možda sjeo i zaplakao onda bi imali o čemu pričati, ali ovako je to drugačija storija. Umjesto suza, O’Neil će uzeti sačmaricu i krenuti na put obračuna, a takvi potezi uvijek imaju simpatije gledatelja, no ne i kritike. U tome leži činjenica da film nije bio propast kao Blade Runner, činjenica je da publika voli junake. No, nije se baš nešto posebno ni proslavio. Na 16 uloženih milja zaradio je 18 do 20 milja. Skromno, u najboljem slučaju. Kritike su bile povoljne i općenito suzdržane, kako to već ide, a trebalo je proći i koje desetljeće da ocjene porastu, kako i to već ide. I do čega sve to vodi? Do remakea, naravno. Najavljen je još 2009, ali za sada još ništa dalje od toga. Što bi se reklo, i bolje.


IMDb

Trailer

Welcome to the Rock!, dame i gospodo, jedan od prime time akcijskih filmova devedesetih. Ne vjerujete? Pažljivo pročitajte ovaj tekst jer u njemu se kriju odgovori zašto je to tako. Posebne okolnosti su na snazi. Pitate se zašto je uopće ovdje jer nije ni zaboravljen, kao ni podcjenjen? Odgovor je jednostavan. Film je misterija sam po sebi, nešto kao Da Vinci kod skriven u činjenici da je film tipični blockbuster, pun jako veselih stvari kao što su eksplozivna akcija, hrpetina muških likovi koji se prepišavaju tko ima većeg, a u pozadini je i zloglasni Michael Bay. I znate što se dogodilo? Kritičari su svršavali od zadovoljstva. Kažem vam, čisti misterij. A film? Rolercoster, jednom riječju rečeno, pravi Big Mac hamburger za sve ljubitelje dobre (što dobre, odlične) filmske akcije. Da to bude malo pregledno…

Tim američkih vojnika zauzme bivši zatvor Alcatraz i zadrži grupu turista  za taoce. Razlog? Žele da USA vlada isplati nešto kešovine za one ljude koji su poginuli na dužnosti, ali su zaboravljeni. General Hummel je tip kojeg bi svaki ročnik poželio da mu bude nadređeni časnik, I shit you not. FBI, po običaju, ima plan. Ali, ima i problem. Kako, dovraga ući u zatvor u kojem se pola stoljeća nešto gradilo i nadograđivalo. Nema problema, jedna zaboravljena tajna iz prošlosti se odaziva na ime John Mason i lik je pobjegao iz Alcatraza, ali da to nitko nije nikada doznao. Problem ulaza rješen, ali drugi problem je što vojnici imaju i rakete s jako nezgodnim otrovnim plinom. Nema problema ni za to. Stanley Goodspeed je naš čovjek, uredski tip, ne baš vičan akciji, a kamoli izletima na teren. Slučajno je stručnjak za otrovne plinove. I ekipa upada u zatvor uz malo muke, ali završi doslovce masakrirana, čime Mason i Goodspeed postaju jedini preživjeli članovi. Masonu nije ni na kraj pameti zajebavati se s stvarima koje ga se ne tiču, ali Goodspeed je ona vrsta junaka koja voli istaknuti očito – ka-bum, otrovni plin, nema Masonove kćeri i Goodspeedove žene – te njih dvojica kreću u osvajanje Alcatraza. A kako čudan par oni jesu, to je priča za sebe.

Malo o filmskoj priči…Alcatraz je poprilična inspiracija filmašima, a kako je mjesto ruševina prepuna raznih atrakcija, trebalo je to iskoristiti. Zato priča ulazi u podzemlju, a završava na vrhu, kako bi se dobila jedna filmska tura kroz sve najpoznatije djelove građevine. Također, u motivima naših negativaca ima nijansi sivog, Hummel nije uobičajeni psiho tip kojeg možemo samo tako mrziti. Motivi za otmicu i preuzimanje zatvora su neočekivano ljudski, koga od nas nije raspizdila neka vrsta birokracije koja gazi male ljude bez da ih dva puta pogleda. I Hummel je tip koji ne ubija rado, dapače, on uopće ne želi ubijanje, što je još jedna anomalija sličnih filmova. No, da se odmah zadržim i na mani, njegovi su vojnici gomila nestabilnih pojedinaca koja je jako brza na okidaču, što je kontradiktorno s onim kako su to sve uvježbani i disciplinirani ljudi. Da su takvi, ne bi ni bilo pucnajve, ali važno je spomenuti. Naš čudni par junaka jeste jednako tako zanimljiv. Sean Connery kao Mason je SAS, uvježbani tip, no već u godinama, pomalo kao da parodira Đejmš Bond ulogu. Goodspeed je skoro pa komični side kick. Nicholas Cage u svojem komercionalnom uzletu. I ne leži mu baš previše ta opuštenost (ali nije ni previše isforsiran) ali je zato tata-mata kad krene akcija (kao i Connery) tako da, dečki su prolazna ocjena.

A cijela ta priča oko otkupnine jeste i zanimljiva, ne vidiš baš motiv koji kritizira američku vladu u ovako visokobudžetnom filmu. Uz sve što je moglo ispasti, ovo je djelovalo osvježavajuće. Ne možeš mrziti lika jer radi nešto dobro, ne? Iako je metoda nasilna, ispravnost konačnog cilja gotovo da opravdava uloženi rizik. Koliko smo vijesti već pročitali o obespravljenim braniteljima i sličnim stvarima? Ne bi nikoga posebno iznenadilo da se jedan Hummel dogodi i u stvarnosti. No, sve to ne bi bilo ni blizu tako zanimljivo da nije casta koji nam predočava priču. Film je doslovce nabijen glumačkim kvalitetom (Harris, David Morse, Michael Biehn, Stewart Willson) koji nas zabavlja između intervala pucnjave i jurnjave. Teško da bi bilo koji kritičar mogao iste smjestiti u kategoriju “nezanimljivi”. Iako, mogli su dobiti i koju minutu više, ne bi naškodilo nikome. I što je umjeće, Michael Bay ih sve ima pod kontrolom. Njegov prepoznatljivi stil (tipa kružni kadrovi) ovdje čak i ne izgleda isforsirano, dodaje na dinamici ionako dinamičnim događajima koje pratimo. Kako je ovo transfer teksta sa starog bloga, da iskoristim heads up od kolege Dragoragea i nadodam kako je filmski score radio Hans Zimmer. Jedna od onih nevjerojatno uspješnih  kombinacija epskih dijelova, pomiješanih s dinamičnim ritmovima koji prate radnju na način da je dodatno nadopunjavaju. Zanimljivo je da taj score ne ulazi u top pet (možda top deset) Zimmerovih djela, iako je jedan od najoriginalnijih.

Stoga, o čemu govorimo ovdje? O 140 minuta čistog adrenalina, pucnjave, jurnjave, opasno dobro iskorištene pozadine slavnog zatvora, o glumačkom odabiru (brojčano i kvalitetno) kojeg do sada i niste gledali u sličnim projektima… kažem vam, film je čista anomalija u odnosu na druge uratke. Usuđujem se reći i staromodnog štiha gdje su oružani obračuni…jednostavno oružani obračuni, stara škola, prljavo, bez CGI-ja. Plus eksplozije. Bez ograničavanja, žestoko…vizualna poslastica iz nekih drugih, malo manje kompliciranih vremena. Što nas dovodi na početak priče. Film je bio financijski uspjeh, pomalo i neočekivano, a kritike su bila jezivo iznenađujuće dobre. Zašto jezivo? Kad ste posljednji put čuli da kritičari na sav glas hvale pucnjavu i eksplozije? Misterija. Anomalija. Ili, riječima Johna Patrika Masona – Welcome to the Rock!