Archive for the ‘Shane Black’ Category

The Monster Squad (1987)

Posted: 17 veljače, 2012 in Fantasy, Horor, Komedija, Shane Black

IMDb

Trailer

 

Kada je davne 1985 godine film The Goonies udario u kina dogodile su se dvije stvari. Film je bio relativni hit (60 milja na 30 uloženih) ali je gotovo odmah postao kultni za većinu dječurlije diljem svijeta. Pa je onda odrasla još jedna generacija na njemu. Pa još jedna. Kvragu, film je i danas zabavan kao i onda, bit će, valjda, dovijeka. E, sad, kad imate takvo što u rukama, red je da ideju pokušate još malo kapitalizirati, koji dolar baciti na hrpu, napraviti nešto slično, ali, recimo, različito. Dvije godine kasnije došao je Odjel za čudovišta. Sličnosti između dva filma ogromne su, u oba imamo grupu klinaca koji su osnovali svojevrsni klub obožavatelja (Družba Goonies za avanturističke stvari, ovi ovdje za retro horor ikone) i obje radnje povežu grupe s onim što ih najviše zanima. Gooniesi su napravili malu posvetu klasičnim avanturističkim filmovima (kud ćeš bolje ikone od pirata/gusara za to) a ovi su uzeli ikone klasičnog horora za to. Rezultati su dijametralno suprotni, što samo govori kako nisu svi sposobni napraviti film za djecu.

Za početak, imamo klince, imamo njihov klub čudovišta, imamo za uvod starog Van Helsinga i nekakav obred koji krene krivo, pa imamo sadašnjost i povratak starih nam znanaca (Frenky, Wolfy, Dracky i Mummy) od kojih onaj najopakiji (Dracky) želi zavladati svijetom ili nešto sličnu dijabolično. Ovi ostali su tu da pomognu. Klinci to skuže, klincima nitko od odraslih (sram ih bilo)  ne vjeruje i oni odluče sami srediti stvar.

Nažalost, ima tu svega, počevši od klinaca koji nisu baš tako simpatični kao oni iz Gooniesa (ili glume star male ili su iritantni) pa su to čudovišta koja su simpa, klasika, pa imamo i jednog Shane Blacka koji je radio scenarij (no, nije isto pisat Lethal Weapon i film za klince) i ostao nigdje (klinci imaju dobrih on linera, svaka mu dala za to) i onda imamo neraspoređenu radnju. Malo pratimo negativce, koji, ruku na srce nisu pravi negativci (ipak je to film za klince) te izgledaju više kao parodije (ali s nekim scenama koje su prikladnije odraslom dobu) pa malo pratimo klince čija potraga i saznanja nisu ni pola tako zanimljiva kao onih u Družbi Jednookog Willya. Film je tako nigdje, nije duhovit kako bi treba biti, a nije ni strašan (malo jeze ubvijek dobro dođe) te jedino što vrijedi su neki dijelovi, kao što je, recimo završnica. I klinac koji je James Dean look a like hohštapler, pa postane tamanitelj vampira James Dean look a like. I to je to. Nešto love je uloženo u efekte, čudovišta izgledaju baš kako treba… sve je tu. No, film nema ukusa, djeluje kartonski, kao kulisa, jer niti je postignuta kemija između likova (Super 8 je ispao bolji po tom pitanju) niti je radnja intrigantna. OK, za malo starije. Za klince koji će progutati bilo što (a da baš i ne razumiju što gledaju) ovo će biti pravi slatkiš jer će vidjeti sebi slične (barem po godinama) i par monstera iz prošlosti.


IMDb

Trailer

Jedan je crn, drugi je lud i oba su policajci. Jednostavnijeg koncepta za predstavljanje vjerojatno najpoznatijeg filmskog para nema, a nema ni neke potrebe za tim pošto ova rečenica savršeno opisuje ono što oni predstavljaju. Projekt koji je prije dvadeset i pet godina zamišljen kao jednokratni uradak nabijen akcijom i humorom, prerastao je u opće poznati serijal koji se odlično slagao i s kritikom i s box office uspjehom. Poznata priča o jednom crnom murjaku, koji broji dane do umirovljenja, i jednom ludom bijelom murjaku, koji voli izazivati vraga, svoj je kultni status dosegla na tolike načine da se to ne može samo tako opisati, potrebno je proći kroz sve faze nastajanja te ih predstaviti kao zasebne dijelove koji, kad ih se spoji, stvaraju uspješnu cjelinu. Odakle krenuti? Od scenarija, kako i doliči.

Ime autora; Shane Black. Lethal Weapon mu je bio prvi napisani scenarij u tim danima, a plaća od četvrt miliona dolara zvuči jako dobro za bilo kojeg 26 godišnjaka. Naravno, nije ih dobio zato što je bio lijep i zgodan već zato što je scenarij imao potencijal, što je odisao svježinom kakvu filmovi o partnerima na velikom ekranu (takozvani budy-budy filmovi) do tada baš i nisu imali i zato što je priča bila nesvakidašnji spoj akcije i britkog humora, što je uvijek dobitna kombinacija ako želite nešto i zaraditi.

Za razliku od glavnog konkurenta za prijestolje najboljeg, 48 Hours, Lethal Weapon svoju privlačnost polaže na odnosu dvije potpuno suprotne osobe. Roger Murtaugh predstavlja pouzdani dio dvojca, detektiv koji ima uredan posao, sređen život s ženom i troje klinaca, koji živi u privlačnom predgrađu i kojemu nije ni na kraj pameti potezati nekakvog mačka za rep jer je to old for this shit. S druge strane imamo Martina Riggsa, policajca koji službeno nema sve tri čiste u glavi, koji je nedavno izgubio ženu, koji živi u prikolici na plaži, koji voli grickati cijev pištolja za zabavu subotnje večeri, a glavni posao mu je izazivanje vraga jer je, pogađate, sklon samoubojstvu i autodestrukciji. Nakon što uspješno zariba još jednu akciju, Riggs dobiva transfer u drugu postaju, gdje ga sparuju s Rogerom. U iskrenom razgovoru obojica zaključuju kako su obojica ustvari sjebani tim partnerstvom. Istražujući trgovinu kokainom, dvojac će ipak razviti povjerenje jedan naspram drugoga, a kroz akciju koja slijedi, nekako će doći i do toga da, kad udruže snage, niti je Roger prestar za takva sranja, niti Riggs ima baš toliku želju da umre. Kao i do toga da ako želiš nešto riješiti, poubijaj koliko god negativaca možeš, a neće naškoditi i ako nešto digneš u zrak, tek toliko da se bude na čistu da nitko nije preživio.

Cijela bi ta priča bila posve beskorisna da nije bilo nekoliko dodatnih stvari. Čovjek iza kamere; Richard Donner, slavni redatelj koji se već upisao u filmsku povijest hororom The Omen, kao i adaptacijom stripa Superman. Ovo je ono što je za Donnera „lakši“ dio karijere, za razliku od prva dva spomenuta, Lethal Weapon trebao je predstavljati projekt za jedno ljeto, brzopotezni materijal koji bi svima osigurao nešto malo više zarade, korektno napravljen posao i uradak koji će imati preglednu režiju, bez nekih većih ekshibicija. Upravo je taj lagani pristup, izmiješan s gomilom britkog humora i verbalnog nadmudrivanja, postao daljnji zaštitni Donnerov znak (posebice što se tiče Lethal Weapon serijala) gdje je vidljivo da se ekipa jednako dobro zabavljala ispred i iza kamere.

A pripomogli su i nastupi glavnog dvojca. Mel Gibson i Danny Glover imaju popriličan radni staž, i teško da ih može optužiti da su nekakvi fuš maheri što se tiče glume. Ipak, Glover je do tada bio poznatiji po svojoj ulozi u Spielbergovoj Boji Purpura, a Gibsonu je karijera ušla silaznu putanju nakon problema s ovisnostima koje su došle s popularnošću tako da nijedan nisu predstavljali ono što bi se moglo nazvati materijalom za pošteni akcijski film (bez obzira na Gibsonovog Mad Maxa). Redatelj koji do tada nije radio jednostavni akcijski film, jedan glumac koji do tada nije ni nastupao u akcijskom filmu te jedan glumac za kojeg se nije vjerovalo da će uopće uspjeti ostati trijezan na snimanju te kad se doda da negativca glumi netko tko do tada nije glumio negativce (Gary Busey)… nije nikakvo čudo što projekt nije trebao trajati dulje od jednog ljeta.

Ali, ipak je potrajalo. Zahvaljujući Donnerovoj režiji film ima potpis majstora koji zna režirati, bilo akciju, bilo komediju, dodavajući potrebnu dinamiku tamo gdje je moglo doći do statičnosti. Glavni junaci toliko su čudan par da su toliko i odlični u svojim ulogama, s dobro ocrtanim karakterima (iako se u tome ne može poreći i jedna vrsta stereotipnosti) i odnosom začinjenim s najoriginalnijim verbalnim nadmudrivanjima viđenim u nekom akcijskom filmu. A kroz sve to se provukla i lijepa doza akcije, bilo one fizičke (svatko se, vjerujem, sjeća opakog fajta Gibsona i Buseya na kraju filma) bilo klasične pirotehnike (koja je ipak ostala u drugom planu, za razliku od ostalih nastavaka). Neki su kompromisi ipak napravljeni. Iako danas djeluje kao lagani materijal, Lethal Weapon bio je snimljen u mračnijem tonu, s krajem gdje Riggs pogine, a kako je probna publika loše reagirala na to, napravljen je alternativni kraj, ovaj koji svi znamo. Također, Riggsova samoubilačka narav pojačana je drugačijim uvodom u film, koji se danas može vidjeti u redateljskoj verziji (preporučljivo za pogledati) što je također bilo malo previše. Kompromisi za današnje vrijeme djeluju možda i prestrogo, posebice s uvodnim dijelom, ali pretjerivanja nikad nisu bila dobra stvar, što je i ovdje slučaj. Danas, sa odmakom od 25 godina, ti dodaci djeluju zabavno, a film kao takav je kao dobro vino, svakim gledanjem sve bolji jer kreativnost i trud svih uključenih itekako je vidljiv, što nikad ne zastarijeva. Zašto volimo cijeli serijal? Da citiram dinamični duo – We are not to old for this shit!


IMDb

Trailer

Jednom davno, dok mi se još dalo zamarati s takvim stvarima, napisao sam koju riječ o privatnim detektivima na velikom ekranu. Malo je reći kako je to bio potpuni gubitak vremena, no uvijek se toga prisjetim kad pogledam neki naslov koji koristi jednog za glavnog lika. Ono što je već postalo školsko pravilo u takvim filmovima; svi su cinici, svi su sarkastični, svi su na korak od potpunog alkoholizma, svi imaju opasnih problema sa ženama, baš svi u nekom trenutku dobiju po glavi (ako bude jednom imali su sreće) honorar nikad ne pokupe i uvijek, ali baš uvijek, nalete na slučaj koji je pet puta veći od njih samih, s negativcima koji imaju svašta za izgubiti i arsenal oružja pri ruci. Sad, znam da će velikoj većini Bruce Willis uvijek biti i ostati John McLane, ali na mojoj listi Joe Hallenback nema konkurencije.

Hallenback je tip koji ima gadnih problema s gospođom, kojeg kćer ne doživljava koliko ni lanjski snijeg, posao mu je u kurcu, zadnju lovu je spalio u Las Vegasu, nije vidio žilet tjedan dana, nedostaje mu i par centi za kutiju pljuga, a tu i jedan ubojiti mamurluk. Sljedeća gaža, dadiljanje striptizete sleš kurve, i to je trebala biti jednostavna gaža dok ne ulati u obračun automatskim oružjem. Nakon toga, društvo Hallenbecku počinje praviti bivši sportaš sleš još jedna sjebana individua, Jimmy Dix, a kako su njih dvojica jako neobičan par, tako će se uplesti u rješavanje slučaja koji uključuje korumpirane političare, sport, sportsko klađenje, i, naravno, par nekoliko ispucanih metaka kako i doliči akcijskom filmu.

Mislim da već i ptičice na grani znaju svo oko ovog filma, ali neke stvari naglasiti. Opet. Kad Shane Black napiše scenarij onda se mogu očekivati neke stvari – A) sjebani/zajebani/mamurni/badass likovi, B) nevjerojatna količina verbalnog nadmudrivanja, on linera koji se pamte i C) akcija za koju treba pravi redatelj. Uspjelo je Richardu Donneru, a nije bilo razloga da ne uspije i Tonyju Scottu, koji se specijalizirao za površne bum tras akcijske filmove (i to govorim u pozitivnom/kompliment smislu) u kojima publika uživa, producenti broje lovu, a kritičari imaju natjecanje koji će više popljuvati. To je s jedne strane. S druge strane, Prljavi Igraju Prljavo nije u cijelosti ispuni nadanja svojih producenata, bio je tek hit, skromnijih razmjera, Black je iskeširao milju i nešto za scenarij (najveća suma do tada) koji je na kraju dosta promjenjen.

Treba biti realan i reći da je film površan, da nema tu nikakve karakterizacije osim one vizualne, akcijske scene znaju otići u malu nepreglednost (Scott je baš onda počeo eksperimentirati s nekakvom divljom montažom) a i osjeti se da je film imao limitirani budget (završna scena eksplozije negativčeve vile je očajna). Ono što je svakako izvuklo materijal da bude popularan do dana današnjeg svakako su nastupi glavnog dvojica, hrpetina scena i dijaloga koji su brutalno sarkastični, dvosmisleni i zabavni (scena s ormarom i ljubavnikom). Da nije svega ovog potonjeg, bilo bi to, huh, možda ne baš negledljivo, ali sigurno ispod razine. Ako tražite akcijski film sa spektakularnim scenama demoliranja, pucnjave i jurnjave – ovo nije to. Ako tražite zabavne nastupe glavnih glumaca, gomilu sarkazma, cinizma i verbalnog nadmudrivanja i uspjelu, ali ipak prosječnu akciju – ovo je film za vas. Vrijeme mu još uvijek nije naškodilo, Willis u poletnom izdanju… shvatili ste već da film vrijedi i višekratnog gledanja, ne?


IMDb

Trailer

Jedna ideja je u tijeku, prema zamisli kolege Dragoragea i pisanoj riječi yours trully – žene u akcijskim vodama. Poticajna ideja, moram priznati, ali, to je možda već postalo očevidno, ja sam cijepljen na američku kinematografiju (hej, nitko nije bez mane) i tu se snalazim kao ribica u akvariju. I postoji taj neki popis glavnih teta u akciji, no ono što me pravo iznenadilo (ali je trebalo dan-dva da dođe do spoznaje) jeste izostanak Geene Davis. Teta Sigourney jeste na prvom mjestu, ali Geene nema ni na desetom, što je, složili se vi ili ne, prava pravcata nepravda. Još tamo dok je Renny Harlin bio cijenjeni redatelj akcijskih tobogana (a usput je bio i gora polovica tete Geene) namjenio je svojoj ženi par zgodnih uloga; jedna u onom fijasku Cutthroat Island (doći će i taj film na red, nije to tolika katasrofa, ne vjerujte u sve što vam kažu) a druga u ovom naslovu. Opasna žena, scenarij slavnog Shanea Blacka, solidan redatelj, par dobrih glumaca, to nije imalo šanse propasti. Dobro, možda samo djelomično.

Samatha Cane zgodna je učiteljica iz nekakvog idiličnog predgrađa, curica, muž, kućica u cvijeću. Jedini problem koji ima jeste amnezija, pa nema pojma tko je ili što, ali zna da zna neke trikove koji se ne uče na nedjeljnom vjeronauku. Problem se stvara kad joj ružni tip bane na vrata, pokuša je ubiti (zgodna učiteljica ga razbuca ko bebu zvečku po kući) nakon čega se stvari započnu raspetljavati. Naša Samantha ustvari je Charly Baltimor, zajeban komad od ženske, profi ubojica, killer na deset različitih jezika. I Charly se vratila, ne šmeka baš ni sadašnji život, kćer, muža, nikoga, jedino bi natrag u akciju, samo što su joj zaboravili reći da su se pravila igre promijenila te da su jučerašnji pozitivci današnji negativci. A u potupku ubijanja svega što diše, bad ass Charley će shvatiti da nije imuna ni na majčinske osjećaje jer kad joj zaprijete ubojstvom kćeri, stvari će otići na jednu posve novu razinu razaranja.

Prvo i osnovno, teta Sigourney jeste možda najveća kučka u našem svemiru kad je riječ o razbijanju aliena, ali teta Geena je puno veći komad (nije Harlin bio ni lud što se toga tiče) a kad se dogodi transformacija iz Samanthe u Charley, jao, mama (pristojno brišem sline i vraćem se na film). Blackov scenarij ima sve ono što se od čovjeka očekuje, zgodne likove, hrpu akcije, neprijatelje koje jednostavno voliš mrziti, duhovite replike… the hole shabang. I Harlin je korektan redatelj kad je materijal dobar i stvar koja ne šljaka ovdje je…pa cijela ta spy priča jeste malo nategnuta, iliti, nerazumljiva.

Tek na kraju, već kad dobrano shvatimo tko ustvari pije, a tko plaća, ima jedno jezivo predviđanje. Naime, negativci žele iscenirati teroristički napad kako bi dobili veća sredstva za borbu protiv terorizma. 9/11? WTC? Zavjera kako su Ameri sami skršili da bi dobili sredstva za ratove kojih do tada nije bilo? Danas je to zgodan detalj, ali onda su svi ti neki naopaki likovi oko Samanthe (što onda, i danas je to tako) stvarali zbrku. I Black se baš ne snalazi u prikazivanju ženskog akcijskog lika. Charley ustvari izgleda, hoda i priča kao muškarac (osim što dobro izgleda) te tek pred kraj se sjetio da žene u akciji nisu što i muškarci. Jedini iskreni trenutak u filmu, što, narafski spašava, cijelu stvar, jeste kad doslovce pregažena Charley zove nekoga u pomoć da joj spasi kćer. Narafski, muški uokolo je ne jebu ni pet posto, (sve dok Sammy Jackson ne kresne auto i pokaže zašto je tako cool lik) ali to je razlika između, recimo Švarcija, jer on bi zapalio cigaru, izbacio repliku i stvar gotova. Meni je bila gnedlica u grlu pri tim scenama (ali i Geena je odlična glumica, dobila Oscara da može zahebavati muške kolege, pa je to fino napravljeno) jer – nema patetike. Kad profi killer zadnju snagu ulaže u to da spasi vlastito dijete, hej, ja kupujem tu priču. Majčinski osjećaji su majčinski osjećaji.

Na stranu to, pa čak i zbrčkanu priču, svi uključeni su dali maksimum (OK, akcijski film, može se to napraviti i u njemu) a cast broji uz Geenu i Jacksona par pouzdanih epizodista tipa Brian Cox i David Morse, s kojima se ne može pogriješiti, akcijske scene su pregledne, napete i efektne (pri čemu mislim na pirotehniku) te cijela stvar svoj tek polovični uspjeh može zahvaliti onom prvom – zbrčakoj priči. Ameri kao negativci i koji rade sami protiv sebe nisu bili baš popularni u to vrijeme, a nije to nešto ni posebno razrađeno tako da, film je bio flop domestik, ali ga je izvoz u strane zemlje (gdje su Ameri uvijek negativci) spasio od potpunog kraha. Šteta, da je uspio možda bi teta Geena još pokoji put uzela pištolj u ruke.