Cobra Kai; Nostalgijom do savršenstva

Trailer #1

Trailer #2

Trailer #3

Cobra Kai; Nostalgijom do savršenstva

Nostalgija je postala nova zlatna valuta, nešto što ima jako veliki postotak uspješnosti za postizanjem dobrih rezultata u financijskom smislu ili emocionalnom. Vrijeme radnje, sadašnjost, referentna oznaka; 80-te godine prošlog stoljeća. To je desetljeće postalo veliko prostranstvo ispunjeno mogućnostima za istraživanje i iskorištavanje ponajviše jer je uistinu moglo ponuditi puno toga. Glazba se mijenjala, odjeća se mijenjala, novi stilovi su se otkrivali, filmovi i serija stvarali su pravu malu revoluciju u svim žanrovima i pokretali trendove koji traju do danas. Steven Spielberg je to iskoristio u svom filmu Ready Player One, serija Stranger Things pomela je konkurenciju, Star Wars nastavci nadali su se da će publika uživati u nekim starim licima, horor duologija It premjestila je radnju iz 50-ih u 80-te kako bi dobila pravo godište da gledatelji što više uživaju u priči, snimljen je nastavak Top Guna, priča se o novom nastavcima Lethal Weapona, Die Hard i Beverly Hills Copa, sve u svrhu mužnje osjećaja nostalgije kod gledatelja. Ipak, treba primijetiti kako svi spomenuti naslovi imaju jedan te isti pristup materijalu; jednostavno gomilanje referenci na poznate i kultne stvari bez da one imaju pravu svrhu. Jedan od lika u jednoj sceni čita Stephena Kinga! Sjajno! Nema nikakve veze s ostatkom radnje, ali publika je vidjela nešto poznato i osjeća se dobro zbog toga. Ipak, što ako se radi nešto što je asocijacija na prošlost samo po sebi, ali ne gradi svoju privlačnost na gomilanju sporednih detalja? Može li takvo što biti zanimljivo današnjoj publici? Odgovor na to pitanje nije težak; da, može. Ako se stvari naprave kako treba, itekako može. Zato je Cobra Kai školski primjer kako bi se trebale raditi nostalgičarske stvari, ali ne u svrhu da budu jednostavno podsjećanje publike na neko drugo vrijeme već da ispričaju svoju priču.

Bilo je pitanje vremena kada će netko pokušati napraviti nešto po pitanju Karate Kid franšize i uključiti se u ovaj novi val obožavanja 80-ih. Prije desetak godina dobili smo bljutavu obradu koja je, istina imala svojih nekim svijetlih trenutaka, ali daleko od toga da je ikoga oborila s nogu. Osobno… volim filmove. Barem prva dva, druga dva su ne tako sjajni i vidio se zamor materijala. Kada sam prvi put, prije dvije-tri godine, vidio najavu za ozbiljno sam pomislio da je netko napravio parodiju. Jer, vidite, bio je to čudan koncept za kupiti publiku. Sjećate se onog plavog klinca koji je zlostavljao glavnog junaka i kojega je ovaj na kraju sredio nevjerojatnim „ždralovim skokom“? Da, on je glavni junak. Prvo pitanje mi je bilo – Zašto? Johnny Lawrence je bio antagonist, razmaženi bogati klinac, školski nasilnik kojega nitko nije volio i publika je uživala kada ga je mršavi Daniel LaRusso spremio na pod. Najava je pokazala kako današnji Johnny baš i nije više tako odvažan i bogat i što sve ne, što je bio zanimljiv pristup, priznajem, ali i dalje nisam shvaćao što bi se u seriji trebalo događati. On je ponovo otvarao zloglasnu Cobra Kai školu za karate, dojo, i imao je nekakvu interakciju s klincem kojega drugi zlostavljaju. Zar bi on trebao biti novi Mr. Miyagi? U najavi se pojavljivao i Daniel, također odrastao i u odijelu i, kako su stvari stajale, bio je pomalo iritantni seronja koji je uživao u činjenici da je njegov stari nemezis pao na niske grane. Vidite, cijela stvar je bila predstavljena da sada pratimo negativca prvog filma i gledamo stvari iz njegove perspektive i ja…. uopće nisam mario za to. Kako rekoh, volim prva dva filma, dobri su mi i zabavni, uopće nisam imao volju i želju gledati što je bilo kasnije, zašto bi negativac trebao biti zanimljiv i zašto bi uopće trebao pratiti njegovu stranu priče. Iskreno, pomislio sam da će svi tako reagirati i da će to tako završiti. Zamislite moje iznenađenje kada sam shvatio da seriju ide u svoju četvrtu sezonu, da je svi redom obožavaju i govore da se ovako trebaju vraćati stare i kultne stvari natrag u život. Iz nekog bizarnog razloga, odlučio sam pogledati prvu epizodu. Najviše zato što sam u onoj staroj najavi vidio nešto zgodnog humora i jer su relativno kratke, oko 30 minuta svaka. Jedna epizoda, nemam što izgubiti, samo ću potvrditi kako je to promašena glupost i da uopće nije zanimljiva. Četiri dana kasnije, pogledao sam sve tri sezone gotovo iz jednog poteza, skoro da nisam spavao, jedva da sam jeo, zaboravio sam psa odvesti u šetnju, susjedu je kuća izgorila… Da, serija je tako dobra. Toliko je dobra da sam očistio prašinu sa stare tipkovnice i odlučio napisati ovaj poduži tekst jer sam još uvijek pod dojmovima i, potpuno iskreno, ne mogu dočekati da krenu s novim epizodama.

Jer, vidite, stvari nisu onakvima kakve se čine. Ona jedna epizoda nakon koje je sve trebalo stati…ona je bila zanimljiva. Prva bitna stvar kod igranja na kartu nostalgije jeste da u priču vratite originalne glumce. Ne mislim samo na male sporedne uloge već da nose glavnu radnju i drže nam pažnju. William Zabka i Ralph Macchio repriziraju svoje uloge u punom zamahu i bome se jako dobro drže iako su već duboko u pedesetima. To je bila pozitivna stvar. Druga stvar koja je bila jako dobra jeste prva scena obračuna s nekakvim maloljetnim huliganima. Treba spomenuti par stvari. U vrijeme snimanja prvog Karate Kida, nijedan od glumaca nije znao borilačke vještine. Macchio ih nije naučio ni do danas, ali je dobar u interpretiranju poteza, pa izgleda dosta uvjerljivo, iako je očito da su ga držali podalje velikih akcijskih scena upravo zbog toga, barem u prvoj sezoni, dok se nije vratio u formu. Zabka, s druge strane, je nakon filma zavolio karate i danas je vlasnik zelenog pojasa. I to se vidi. Ta scena tučnjave je bila prvi znak da će stvari biti malo drugačije od očekivanog jer borilački su filmovi stvar prošlosti, više se ne snimaju, nema ih, i kada vidite jednu takvu scenu, jako dobro osmišljenu i koreografirano, shvatite koliko vam to nedostaje. Okej, meni je nedostajalo. Kroz seriju ima gomila akcijskih scena, borilačkih, i sve su sjajne, što jest jest, na kraju druge sezone događa se jedna velika tučnjava u srednjoj školi da sam ostao gledati u čudu kako je dobro napravljena. Naravno, pomaže što većina glumaca zna karate do neke mjere, pa se znaju i kretati, ali svejedno je sjajno izvedeno. U istu kategoriju ide i scena na kraju treće sezone, kada napadnu kuću LaRussovih, nevjerojatna koreografija i fizičke akrobacije, nešto što nitko nije očekivao od ovakve serije. No, naši glavni glumci… Oni su prijatelji u stvarnom životu, veliki. Kažu da su to postali na snimanju prvog Karate Kid filma i, iako se u filmu stalno nešto svađaju ili mlate, ustvari su imali provod života i prijateljstvo traje do danas. I to se vidi jer kada dijele scenu, doslovno osjetite kako se uživaju verbalno nadmudrivati, imaju kemiju i kada vidite da, nazovimo to zajedno rade, izgledaju kao buddy-buddy par iz nekog filma 80-ih.

Pristup da pratimo negativca je ispao… savršen. Johnny više nije klinac, vidio je života, na samom je dnu, ne mari za nikoga, radi užasne poslove. On je antijunak. Zašto volimo antijunake? Zato što su oni naprave posao, zato što ne mare za nikoga i zato što ne mare za posljedice. Johnny je samotnjak, nedruštven i sve radi preko one stvari. Kada ga igra slučaja dovede na put mladog klinca kojeg mlate drugi likovi, uključi se samo zato što mu udare u auto. Kada ga drugi nesretni splet okolnosti dovede na put starog neprijatelja, Daniela LaRussoa, stvari postanu još gore, ali nekako i ne. Nešto pokrene iskru u njemu i počne trenirati klinca, shvaćajući da uživa u tome. Vrijedi spomenuti da se jako puno toga i dozna o njemu, da nije imao sretan život, da je ono bogatstvo bilo od očuha koji je bio seronja svoje vrste, a i kada priča stvari iz svog kuta u vezi događa iz prvog filma…da, može se lagano vidjeti zašto je počela kružiti teorija da je Daniel LaRusso ustvari negativac u onim filmovima. Nije…ali, malo i jest i serija je jako samosvjesna tih teorija i jako se dobro zabavlja s njima. Johnny na kraju ispada kompleksan lik, netko koga smo mrzili, ali sada, iz ne baš jasnih razloga, želimo da uspije i stojimo na njegovoj strani. Daniel LaRusso je ustvari negativac u prvoj sezoni. Ne pravi, ali njegova mržnja naspram Johnnyja je vidljiva, pa čak i malo pretjerana i svakako je inicijator daljnjih sukoba, što je bila zanimljiva promjena tempa. Ono što vrijedi spomenuti uz sve to, onaj faktor nostalgije, ako vam je tako draže, na kraju sezone vidimo još jedno poznato lice. Martin Kove se vraća kao John Kreese, glavni negativac starih filmova. Iako mi osobno Kove nije bio tako napet u starim filmovima, mora se priznati da je riječ o poprilično karizmatičnom glumcu koji je svojim nastupom ovdje pokazao da može biti zastrašujuć i dovitljiv i šarmantan te da će biti sjajan dodatak glumačkom ansamblu, što se na kraju pokazalo i točnim jer ga je publika itekako dobro prihvatila.

Druga sezona je drugačija od prve jer su kreatori ublažili neke stvari. Daniel LaRusso više nije toliko napadan i počeli su od njega stvarati dečka koji će postati novi Mr. Miyagi. Što je solidno rješenje, ali nekako i očekivano jer da su nastavili starim putom, izgubili bi debeli komad gledatelji koji su ga voljeli kao klinca. Tematski, serija je na istom putu, ali veći je fokus na likovima pojedinačno nego na jednoj velikoj slici. Tako se Johnny mora nositi sa sinom s kojima nema dobar odnos, ali i sa starim mentorom koji je…dubok i predstavlja mješavinu divljenja i mržnje. Daniel pak ima svoje problema sa svojom obitelji i mogao bi reći da serija na trenutke odlazi u one malo sladunjave momente tipične za filmove 80-ih, ali ih rješava dosta spretno jer ne traju predugo i nisu okosnica radnje. Veća pažnja je posvećena i klincima koji su nosili radnju iz prve sezone, njihov razvoj, napredovanje, životne situacije, sve stvari koje čine dobru dramu, ali serija ne zaboravlja da su u igri i borilački elementi, koji pak održavaju razinu netrpeljivosti na razini. Cobra Kai Dojo postaje polako ali sigurno ona negativna snaga koju znamo iz starih filmova, ali, opet, ne baš na jednostavan način. Vidimo da likovi imaju dobre namjere, ali istima je, kako se to kaže, popločen i put do pakla i sranja se događaju. Ponovo vrijedi spomenuti mala iznenađenja – u jednoj epizodi vidimo staro društvo od Johnnyja. Svi glumci koji su u prvom filmu bili članovi Cobra Kai vratili su se i, iako ih vjerojatno nećete prepoznati, nevjerojatno je da su ih uspjeli sve okupiti i uklopiti u maloj epizodu o smrti jednog od njihovih prijatelja. I nisu negativci. Zabavno je to kako netko nakon 30 godina i malo života postaje netko drugi. Epizoda možda nije jako pamtljiva, ništa više od male fan-usluge, ali pokazuje iskrenu namjeru autora da seriju drže u kontinuitetu sa starim filmovima, što će se do nevjerojatnih razmjera pokazati u trećoj sezoni.

Jer, vidite, ja sam veliki obožavatelj drugog dijela Karate Kida, bolji mi je od prvog dijela, i u trećoj sezoni Daniel se vraća poslovno u Japan i – ovo je nevjerojatno – ponovo susreće djevojku, sada ženu, s kojom je imao kratku vezu dok je bio tamo. Da, vratili su originalnu glumicu, što je bio trenutak na koji sam rekao; bravo, to cijenim. Ali, ima još, vratili su i glavnog negativca iz tog filma, opet, isti glumac. Epizoda je bila sjajna, duhovita i suptilna i jasno se igrala s nekim stvarima. Daniel i Chosen tako pričaju o prošlosti i njihov borbi s kraja tog filma i na kraju postanu prijatelji koji dijele poštovanje jedan naspram drugog. Sjećate se kako sam rekao da su kreatori serije išli u ekstreme da seriju održe u istom vremenu kao i filmove? Na kraju se pojavljuje žena koja će spasiti Danielov posao. Tko je ona? U The Karate Kid: Part II, Daniel spasi malu curicu od uraganskog nevrijemena. To je ona, 35 godina kasnije. Prvo sam mislio da su pustili scenu iz filma da naprave kontekst, ali ne, ista glumica, sada u cijelosti odrasla. Tolika posvećenost čak i minornim likovima kojima se ne zna ni ime je nevjerojatna i ne samo da su se pojavili već imaju i ključne uloge u radnji, što je lekcija koju su novi Star Wars filmovi trebali naučiti i primijeniti kod sebe. Nije vam dosta? Oh, imamo još jedno povratničko lice. Elisabeth Shue se vraća kao Ali. Ona i Zabka su u prvom filmu imali proboj u filmski svijet i ne mogu naglasiti koliko mi je drago što su autori serije stavili naglasak da su oni bili veći par nego ona i Macchio te da su im omogućili neku vrstu završetka u sadašnjosti. Mislim, nevjerojatno je koliko su daleko potegli da pokušaju vratiti sve originalne glumce, ali ne samo da budu lice na ekranu (vas gledam, Star Wars nastavci) već da imaju svoju svrhu i budu dio integralne radnje, pa čak i kada je ta svrha pomalo… prigodna? – Chosen nauči Danijela novu tehniku koja itekako dobro dođe kasnije u radnji kada on i Zabka imaju obračun s Martinom Koveom. Jesam li rekao da su oni u pedesetim godinama života, a Kove u sedamdesetima? I da izgledaju bolje u akcijskim scenama nego u pola mlađi kolege?

Glavno pitanje glasi; da li je serija uistinu savršena? Ne, ni blizu toga. Ima različite setove problema, počevši od toga da je gomila likova nerazrađena, pogotovo klinci i da su svedeni na obične klišeje. Školski nasilnici, štreberi, glavna kučka u školi, razumijete već, klasični stereotipi. Tu je i stari problem kako netko nakon samo jednog treninga postane Jean Claude Van Damme, doslovno nemoguće i to se događa samo zato da bi se mogla odigrati akcijska scena. Sami kreatori nisu znali točno kojim smjerom bi vodili radnju jer se na dosta mjesta osjeti kako su išli u jednom smjeru (kako rekoh, prva sezona je bila takva da je Daniel LaRusso bio skoro pa otvoreni negativac) pa ga onda naglo skrenuli u drugi. Ima tu dosta pogrešaka u koracima i neobjašnjene motivacije likova. Iako je imao loša sjećanja na Cobra Kai dane, Johnny ipak i dalje tjera njihovu mantru u učenju studenata, serija poprilično jako udara po glavi time da je učenje Mr. Miyagija jedino ispravo, jedini „dobar“ karate, te da je sve ostalo loše. Likovi bez razloga postaju nasilnici, pa pozitivci. Nije da se u svemu tome ne vidi iskrena namjera da svaki lik dobije neku vrstu karakternog luka, ali dosta toga ispadne isforsirano ili ne vodi nigdje. No, zanimljiva stvar, dosta toga negativnog ustvari jako dobro radi u korist serije, što je zanimljiva stvar.

Zašto onda Cobra Kai funkcionira? Zato što se vidi da su autori imali ekstremni respekt naspram originalnih likova i da im je jasna želja da nastave njihovu priču u malo prizemnijem tonu. Uz to što su dobili skoro sve glavne glumce (jedini koji je odbio jest Thomas Ian Griffih jer se povukao iz glumačkog svijeta – nikad ne reci nikad jer se možda i vrati) uspjeli su svima dati novu, ljudsku dimenziju. Čak je i negativac Kreese dobio pozadinu preko koje ga malo bolje razumijemo. Rekao sam da likovi često mijenjaju stranu, no autori to izvedu tako da gledatelji dobiju osjećaj zadovoljstva i da počnu navijati za njih, što je u istom trenutku površna stvar, ali i pametna odluka. U borilačkim je filmovima publika uvijek na strani onih koji su podcijenjeni i nemaju prave šanse za uspjeh, čega su tvorci jako svjesni. Nerazrađeni scenarij? Koga briga, kada jedan od likova, koji je doslovno bio glavni negativac kroz seriju, vidi kako mu prijatelja mlate i shvati da je on sam loša osoba te preokrene scenarij i krene mu pomoći – to publika želi vidjeti i publika to dobije. Jedan od bitnijih razloga zašto je serija postala pravi mali fenomen jeste i činjenica da ne davi s nostalgičarskim referencama. Ovo nije Stranger Things gdje su komadi radnje izvučeni iz drugih serija i filmova, pa „modificirani“ da odgovaraju tamo, jedino čega se ovdje drže su originalni filmovi. Početak i kraj. Jedina „nostalgija“ potječe iz toga, što daje prostora za disanje. Ako ste gledali originalne filmove, shvatit ćete sve reference, pa i jako se dobro nasmijati na njih. Ako ih ne shvaćate, to je opet dobro jer nisu sastavni dio serije, nije potrebno duboko poznavanje starih filmova da bi vam bilo zanimljivo za gledanje. Štoviše, da naglasi poantu ili pokaže suprotni kut gledanja, u seriji će pustiti scenu iz filmova. Serija ne ovisi o ničemu drugom osim samoj sebi, sama sebi je dostatna da izgradi dovoljno velik svemir, ako vam je tako draže, da podržava vlastitu priču. Zato je sjajna kao nastavak originalne priče, ali i dovoljno drugačija da bude sama svoja priča. Prepoznaje se napor, pa čak i kada je pomalo šlampav, da ponude nešto svježe i originalno, i publika je to prihvatila otvorenih ruku. I ljudi jednostavno vole antijunake i dobru priču o iskupljenju. Sljedeće što se čeka u ovom doju – četvrta sezona. Netflix, omogući to.     

A League of Their Own (1992)

 

 

IMDb

Trailer

 

U tijeku je svjetsko nogometno prvenstvo. Cijeli svijet je ispred televizora, zbrajaju se golovi, zbrajaju se bodovi… svi uživaju. Valjda, ne bi znao jer ne gledam. Točnije, ne gledam ništa više od toga kada igra reprezentacija Hrvatske. Zabavna stvar, proglasili su je za jedne od favorita natjecanja, ekipa iz sjene, bla, bla, bla, truć, truć, truć… Nije da sam baš nešto jako impresioniran njihovom igrom, ali lijepo je kada imaš pobjednički niz od tri pobjede. To nije loše. Sa druge strane, filmski je svijet prepun naslovi koji govore takvu priču. Podcjenjeni tim koji čistim čudom dolazi do slavne pobjede. Ja volim takve filmove jer privatno nisam apsolutno nikakav sportaš (jedno kratko vrijeme sam bio čisto okej u košarci) i volim kada netko podcijenjen napravi slavnu pobjedu. Gomila ljudi voli Geenu Davis (pribrajam se toj skupini), gomila ljudi ne voli Madonnu (nekako sam u sredini što se toga tiče) i cijeli svijet jednostavno voli Toma Hanksa. Njega ako netko ne voli… koji vam je vrag? Spojite ta tri imena i dobijete zanimljiv sportski film o prvoj sveameričkoj ženskoj baseball ligi. Sada, bit ću potpuno iskren – nemam pojma o čemu je baseball. Ni koja su pravila, ni koliko igrača igra… apsolutno ništa. Pride, držim ga i poprilično blentavim sportom, ali to je možda i zato što ga općenito ne razumije. Amerikanci ga, naravno, obožavaju. Snimili su već gomilu filmova o njemu i napravili mu svjetsku reklamu, kao i svojoj verziji footballa – kojeg isto tako držim glupim sportom, opet, možda zbog toga što ga uopće ne razumijem. Ali, kao i svi filmokusci, volim dobru tekmu iako ne znam što točno gledam. Voli taj stav, igramo kao da nam je to zadnja utakmica u životu i ne uzimamo zarobljenike. To je filmsko uljepšavanje, naravno, ali bome je puno uzbudljivije nego kada nekad znam pogledati klasičnu utakmicu i dva sata gledati kako ostaje 0:0, a svi igrači plaćeni kao ja za tri sljedeća života. Uvijek uzimam fiktivnu tekmu naspram one prave, jednostavno jer je zanimljivija. I jer tamo igra Geena Davis i Tom Hanks, ali to su već tehnikalije.

Ovo je kao istiniti događaj. Kao, jer nije, ne u cijelosti. Ženska je liga uistinu postojala i ostavila svoj trag, ali prvo ćemo riješiti neke sitnice vezane uz to film-činjenice relacija. Naime, ženska liga je bila popularna od prvoga dana svojeg postojanja, ne kako film sugerira da su morali koristiti skoro cirkuske trikove da se čuje za njih. Jednako tako, ni muški baseball nije umro čim je počeo drugi svjetski rat, ali on se igrao samo u glavnim gradovima dok je ženski bio po cijeloj zemlji i manjim stadionima, pa je siromašnija raja mogla nešto i vidjeti, zato je bio popularan. Jednako tako, njihova “karijera” nije trajala samo do završetka rata kada su se rasni mužjaci vratili natrag (što znači cirka – 2 godine) već je postojala tamo do pedesetih godina, kada je otišla u zaborav nakon što je televizija počela prenositi utakmice, naravno, one važnije i slavnije. Tako da, ženski baseball je postojao skoro desetak godina, što nikako nije loša stvar (ne znam postoji li danas neka inačica te Lige) pa te činjenice koji film iznosi… uzmite s malo suzdržanosti. Sve oko toga, plus činjenica da likovi od Geene i Toma nisu postojali u stvarnosti, je bilo koliko toliko točno. A što je to bilo točno točno? Pa, to da su djevojke iz cijele Amerike bile regrutirane (ako su imali imalo dume o igri, naravno) u prvu žensku ligu i film prati njihov put, od natjecanja, preko borbe za opstanak, pa premo osobnih problema glavnih likova. Tom Hanks je sretan čovjek, bio je okružen gomilom lijepih žena. Tom Hanks je moj idol.

Što se tiče samog filma, on ne nudi nikakva posebna iznenađenja, ono što očekujete da bi se moglo dogoditi, to će se dogoditi, iako odmah moram reći da baš i nema nekakve patetike. Muškarci će prozivati žene da su nesposobne, nikto neće mariti za njihovu igru do skoro polovice igre, od outsidera postat će glavna atrakcija, zadnja tekma imat će pravi eksplozivni naboj – sve potvrđeno. Sreća je u tome da je ovo jednostavno dobar, lagan i šarmantan film. Glumci su svoje odradili pošteno, Hanks je dopadljiv kao alkos koji polako preuzima uzde nad svojim životom i timom, Geena je vođa, to se odmah zna, Madonna i Rosie O’Donnell su sporedni side-kickovi (i bome su na Madonnu još uvijek nadrkani u gradu gdje se snimalo jer se ponašala kao razmažena primadona) i nema tu nekih mudrosti. Likovi su svi poprilično kartonski, radnja nabaci riječ-dvije o njihovim životima i problemima, ali ništa previše depresivno, postoji jedna jaka scena gdje jedna od žena dobije obavijest da joj je muž poginuo i to je…pa, izvanserijska scena, ali ne remeti ritam filma. I, da, ono što sam propustio vidjeti, odnosno čuti prvi put kada sam ga gledao, je glazbena pozadina starog majstora Hansa Zimmera. Stari Hans je ovdje bio malo netipičan, uglavnom je koristio note dotičnog razdoblja, ali zadnja utakmica ima neke dobre ritmove u sebi, tek toliko da se zna zašto je stari Hans gazda još i danas. Osobno, jako volim početak tog filma i kraj jer su tamo prava žene koje su igrale u toj ligi, cijelom filmu daju pomalo sentimentalni štih, memory-lane tip putovanja, iako je ovo o sportu, a ne o odrastanju. Takoreći, ne mogu mu pronaći neku baš jako izraženu manu (osim što izvan Amerike i nije napravio veliki uspjeh jer, pogađate, malo tko mari za baseball u ovim krajevima) i mogu reći da uz njega vrijeme lijepo prolazi. I duhovit je, da ne zaboravim, poprilično. Čak i Madonna. Ništa ovo moderno sranje tipa zahod-humora već finese, šale koje su doslovce duhovite kad im se shvati kontekst. Što reći, lijep film, s korektnom pričom, dobrim glumcima, pa čak i napetom zadnjom tekmom koja je bolja od nekih pravih. Odličan za ovo sportsko vrijeme. Čak i ako ne kužite kojega bi vraga baseball trebao predstavljati ili koja su mu uopće pravila.

   

 

Over the Top (1987)

IMDb

Trailer

 

Nedavno su se dogodile dvije stvari. Sylvester Stallone dobio je nominaciju za Oscara kao sporedni glumac. I popušio. Dobio ju je Mark Rylance. Morao sam guglati da vidim tko je točno taj tip jer me baš zanimalo, a kad sam skužio za koju ulogu ju je točno dobio (Bridge of Spies) prva reakcija mi je bila – koji lijepi racku? Film je solidan, ta ipak je to Spielberg, ali ta uloga je čista koma. Kužim sve to, mala minutaža, impresivan dojam… samo što tu nije bilo impresivnog dojma, lik je jednostavno bezličan. Ovako je ispalo kao da je odigrao Hannibala Lectera. Ali, to ustvari i nije nekakvo iznenađenje jer Akademija si nikad ne bi dopustila to da jedan Sly dobije Oscara jer on kao da nosi brand nekvalitetnog glumca. Što je čisto OK razmišljanje, Sly i nije jak glumac, ali kad potegne onda potegne pravo, a reći da jedan Rocky nije zaslužio Oscara je čista glupost. Pretpostavljam da su se članovi uplašili da bi iduće godine Švarci mogao biti nominiran, ili, ne daj bože, Chuck Norris (on bi dobio za glavnu i sporednu ulogu u istoj večeri za isti film) ili su još uvijek generacijski nadrkani što je Rocky svojedobno zgazio jednog Taxi Drivera (već kad pričamo o precjenjenim filmovima) i pokupio mu nagradu ispred nosa. Taj mali filmić, kojemu nitko davao nikakve šanse, sredio je opasnu konkurenciju tehničkim knock-outom u prvoj rundi. Pa su valjda članovi, kako rekoh, još uvijek malo raspiljugani time te su se sad osvetili Slyju za taj potez. No, dobro, počeo sam pisati kao da iskreno mislim da su Oscari neka priredba po kojoj se može mjeriti kvaliteta, ali nisu, ne više. Sada je sve to postao cirkus koji mora paziti na rasnu diskriminaciju (iduće godine će Azijati bojkotirati show, Crnci su svoje pravo ispucali ove godine) spolnu diskriminaciju i… ma, općenito plesati kako drugi sviraju. Druga stvar koja je dogodila jeste da je počela kružiti glasina kako se legendarna produkcijska kuća Cannon izdigla iz pepela. Oni nikad nisu dobili Oscara, ali su zato snimali zabavne filmove; Missing in Action, Delta Force, Death Wish 2, 3, 4, American Ninja… itd, itd. I jedan od najavljenih projekata im je, wait for it… Over the Top 2. Za one koji su prespavali 80’te i dio 90’ih, riječ je o poor’s man Rockyju, kojeg je djelomično napisao Sly Stallone dok se odmarao između Rocky filmova. Iako jest sudjelovao kao scenarist, nije bio oduševljen konačnim proizvodom koji je, a ovo moram reći teška srca, s razlogom požnjeo slab uspjeh iako danas ima neki-taki kultni status.

I, Sly opet radi rukama, samo što ne mlati protivnike već im obara ruke. On je tip koji je, navodno, najbolji u tome, ali ima prtljage kao u priči. Iz nekog bizarnog razloga je ostavio ženu i dijete, koje je počeo odgajati strogi i masno bogati djed, pa mali sad mrzi starog do kosti, ali kako mama umire, njih dva se moraju upoznati, nekako prevazići sve probleme i ostvariti dobar odnos dok u pozadini stoji i jedno natjecanje; ono u obaranju ruku u Las Vegasu, koje naš junak mora pohoditi kako bi zaradio novu kamiončinu i nešto para da može odgajati otuđenog sina. Dok sam ovo pisao čuo sam jednu malu violinu u pozadini, lik ima takvih problema da bi rasplakao i country pjesmu. Ipak, malo karikiram zato što je ovo školski primjer filma kako ne treba iskorištavati dobitnu formulu i prilagođavati je drugom filmu jer to ne funkcionira, pogotovo ne pod ovakvim uvjetima kad želiš napraviti dobar sportski film, ali ujedno ga utušiti patetičnom obiteljskom dramom. Jer, i ovo moram reći teško srca – film mi je inače jako simpa – u njemu apsolutno ništa ne funkcionira kako treba. Ustvari, lažem, funkcionira soundtrack, puno dobrih stvari je na njemu, stvarno dobrih. Dakle, trebalo bi početi od početka i polako nabrojati zašto ovo nije postiglo uspjeh kao Rocky.

Za početka, Sly glumi kao da bi bio Rocky, ali ovo je ipak drugačiji film, pa je malo bad ass tip, malo simpatični lik. Samo što ne možeš biti simpatičan lik ako publika zna da si ostavio ženu i klinca i otišao raditi vrag zna što, a patetične isprike tipa “žao mi je” ovdje ne pale. I što je najgore, umjesto da radnja veli zajebimo mi natjecanje, idemo napraviti road movie gdje se lik zbližava s klincem, scenarij doslovno izbjegava naglasiti tu lošu stranu Slyjeva lika. Klinac je iritantan, pa ni on ne pomaže ionako sjebanoj situaciji. Druga stvar koja grebe po inteligenciji gledatelja. Klinac ima bogatog djeda, ima kuću, ide u školu i njegov stari misli da mali dođe živjeti s njim? Gdje točno? Lik vozi ofucanu kamiončinu, nema kune u džepu, nema kuće. Zar misle živjeti u kamionu i klopati fast-food? To je ono što se popularno zove loš scenarij i ovaj se put moram s time složiti jer filmu je trebao negativac (pa ga je odigrao Robert Loggia, svaka mu dala) ali taj negativac je toliko nasilnu uguran u film da nije baš jasno zašto je ondje. Kao i natjecanje u obaranju ruku. OK, kužim, htjelo se dati malo sportskog štimunga ala Rocky, ali ne možeš napraviti neku napetost kad znaš da obaranje ruku nije isto što i boks. Ovdje trebaš biti mrcina od 150 kila i pobjeda je tvoja. U stvarnosti, protivnik mi otkinuo Slyju ruku i onda bi je zatukao njome. Dakle, kako rekoh, ništa ne funkcionira, ali je film gledljiv. To je Sly u naponu snage, njega ili volite ili ne, a skromni autor ovih redaka ga voli, pa mu svašta prašta i uvijek ga voli gledati. Mane nisu samo zanovijetanje jer ih je i Sly sam nabrojao (neke od njih) kao dio razloga zašto je film loše prošao. Također, film je cirkus. Ne pravi, naravno, već samo natjecanje. Tamo ima previše likova, ali sama atmosfera je dobro pogodila ono što se događa u Vegasu (iako je fond nagrada generalno bezvezan – nova kamiončina (baš ono što našem liku treba) i novčana svota koja ne pokriva ni gume za taj kamion – znamo da je lik vozač i da mu treba nova pila, ali malo kreativnosti ne bi naškodilo). Što točno vrijedi ovdje? Pa, vrijeme prolazi uz njega. Iznenađujuće, ali točno. Ako ne razmišljate o manama, taman je dobar da se ubije jedno nedjeljno poslijepodne. Puno dobre glazbe, Sly, Loggia… ima tih sitnica koje mu idu na ruku (i, da, ne odugovlači s radnjom, ne previše) tako da ga i mogu bezbolno preporučiti. Miljama je to daleko od Slyjevih boljih uradaka, ali ako niste baš puno probirljivi…

 

Rocky III (1982)

IMDb

Trailer

Clubber Lang:
I’m going to bust you up.

Rocky Balboa:
Go for it.

 

Kada stvorite lika koji dođe na prvo mjesto popularnosti ispred stvarnih sportaša, kojeg skoro pa svi vole spominjati kao uzor i kojeg poznaje cijeli svijet onda znate da ste uspjeli napraviti nešto stvarno impresivno, mao koliko god vas kritika gazila i stalno podsjećala da ste nikakav talent. Neki od težih, kliničkih slučajeva filmske snobovštine, još uvijek ne mogu prežaliti činjenicu da je originalni Rocky dobio Oscara ispred jednog Taxi Drivera i, ma koliko ja respektirao De Nira kao munjenog Travisa, glorificiranje psihopate nije isto što i glorificiranje nekog tko je odlučio pod svaku cijenu iskoristiti pruženu (posljednju) šansu da se dokaže u sportu koji je dio njegova života. Rocky je tako, od jednog no name projekta postao uspjeh sličan onom kakav je napravio naslovni lik, a to u filmskom svijetu znači samo jedno – nastavci. Iskreno, volim prvi dio, mislim da je to stvarno dobra simpa sportska drama kroz koju se provlači i lijepa ljubavna priča. Mislim da je Rocky II ustvari obično prežvakavanje originala i da je riječ o slabom filmu koji nije baš tako dobra drama (iako ima lijepo pogođenih tonova) a ni sportski događaj nije baš nešto kad se zna kako će cijela priča završiti. Ali zato obožavam treći dio. Treći dio je ono što bi se jednostavnim riječnikom reklo, zabava za mase, ali to bi bilo pojednostavljivanje jer Stallone, koliko god da je fino živio od tih nastavaka, ipak nije zanemarivao glavnog lika te je ovdje odlučio napraviti ono što svi junaci trebaju doživjeti – pad. Jer kad junak padne, pa se opet uzdigne, to je ono što ga ne pretvara ponovo u junaka već u legendu. A, budimo i još iskreniji, Rocky III ima skoro pa najviše boksa u sebi, i treninga koje svi vole gledati (iako to, naravno, nitko neće javno priznati). Takav pristup čini ovaj dio možda i najboljim nastavkom u cijelom serijalu (prvi i zadnji su kategorija za sebe, izvan ljestvice rangiranja) i svakako se osjeća pomalo epski doživljaj jer ovaj meč ono je što će Rockyja proslaviti u pravom smislu te riječi (Ivan Drago u četvorki mi je malo previše pretjeran da bi bio baš zanimljiv, a i film je obojan s malo previše pojednostavljenje političke spike). Kako će junak doživjeti pad? Dolaskom novog izazivača, kako drugačije.

Clubber Lang je novo ime u svijetu boksa. On je nemilosrdan, on je prost, on je hodajuća provokacija i čista fizička snaga. Rocky, koji se fino udomaćio u sportu i showbuissnesu (zatvorit ćemo jedno na činjenicu da svega nastavak ranije nije znao spojiti dvije suvisle rečenice ispred kamere) postao je mekan i malo previše samouvjeren u sebe te prihvaća izazov. I gubi. Gubi snažno. Tada na vidjelo izlazi činjenica da njegova karijera možda i nije bila tako jaka kako je on mislio jer mu je trener Mickey  birao pogodne protivnike. Uz poraz, gubi i Mickeyja, što je udarac za udarcima koji našeg junaka zamalo u cijelosti izbace iz ringa. Sve dok se na scenu ne vrati poznanik. Apollo Creed. Jučerašnji ljuti protivnik, današnji saveznik, odlučuje pomoći borcu koji mu je priuštio da poljubi pod u ringu, a uz sve to, Rocky će se morati riješiti unutrašnjih demona kako bi bio spreman u potpunosti za uzvratni meč. A taj meč, dame i gospodo, bit će rat u kojem će se dokazati i to da stari pesi mogu naučiti neke nove trikove.

Ako ste kojim slučajem pomislili da je uzor za Langa bio Mike Tyson (ne krivim vas, i ja sam to pomislio) – nije bio. Ostaje nejasno da li se Tysonu toliko svidio film, pa je odlučio se ponašati kao Lang, ali zabavna referenca na stvarni život kroz umjetnost iako jedna s drugom nemaju nikakve veze. A Lang je ona vrsta protivnika kakvu publika voli; mrzovoljan, sirov, mrcina koja samo zove da ga netko namlati. Naš junak je pak čista suprotnost i zato je neminovno da u prvom susretu poljubi pod i da se vrati jači nego ikad. Što znači, malo očito, da film ne nudi nikakva iznenađenja i da je predvidljiv do bola. Koga briga za to? Znam, tako i ja mislim. Ono što je ovdje stvarno dobro upalilo je par stvari. Rocky po prvi put ima sumnje kako je sav uspjeh ustvari nezaslužen. Da je bitanga koja je išla laganijim putem, što je povratak korijenima. Druga stvar – znam da to svi volite – trening. Iako svaki Rocky film ima tu famoznu montažu gdje se on priprema za meč, ovaj put uz te pripreme radi i promjenu koreografije – postaje Apollo – što je zabavnije od pukog dizanja utega. Također, oba meča su dobro osmišljena da ne budu tek obično mlaćenje protivnika, a svakako je najurnebesnija stvar, cirkus, iskreno, meč Rockyja i Hulka Hogana. Iako su karakteri uglavnom crno-bijeli, gluma prolazna i razvoj događaja predvidljiv, film bez muke vas uspije uvući u događanja na ekranu i nije nikakvo čudo ako vas na kraju uhvati poriv da počnete navijati za Rockyja dok prima udarce od Langa i onda počinje žestoko uzvraćati – film efektno puca na te prizemne osjećaje (dobro vs zlo) i uopće mu ne treba zamjeriti što je posao napravio sjajno. Uz dodatak malo mračnijih tonova, malo dramskih elemenata, Rocky III s razlogom ima reputaciju kao zabav i energičan film, koji uopće nije naštetio serijalu (a kažu da nastavci nikad ne valjaju – pih) a vrijedi spomenuti i da je Stallone sve to dobro režirao, s mjerom, da ničega ne bude previše ili pak premalo. Spremni za meč koji je bolji od svih stvarnih mečeva u zadnje vrijeme? Neme veze što već znate kako će završiti jer rezultat je ionako nevažan pošto je važno sudjelovati. Pa makar i ponovnim gledanjem.

 

Remember The Titans (2000)

IMDb

Trailer

”You make sure they remember forever the night they played the Titans!”

Trener William Yoast

Nikad nisam bio sklon filmovima koji vole držati propovjedi, ukazivati na očite stvari i služiti kao alat za promociju nepostojećih ljudskih vrijednosti. Držim ih neiskrenima. Svi znamo da je ropstvo teška mrlja američke povijesti i da se ona neće isprati samo zato što netko tako želi. Ne zato što je osuđivanje tog sistema, čak i način života kroz duga desetljeća, pogrešno, nije, ali svi znamo da je ropstvo zamijenjeno rasizmom, drugom bolesti koja još ni danas nije posve iskorijenjena. Odvojenost crnih stanovnika od bijelih držala se za stvar nužnosti, potrebe čak, što je stvorilo klimu mržnje i netrpeljivosti koja je prečesto znala eskalirati u žestoko, bezrazložno nasilje. Iako se rasizam kao takav pokazao kao stvarno otporna bolest modernog društva, jedna stvar se pokazala dorasla izazovu – sportski duh. Isti onaj zbog kojeg je publika gromoglasno pljeskala kad je ekipa s Jamajke, nakon jezivog sudara, prenijela svoj bob preko finiš crte, ili onaj koji je vratio Niki Laudu natrag za upravljač Formule 1 jedva mjesec dana nakon ozbiljne nesreće. Suprotstaviti sportski duh rasizmu uistinu se može usporediti kao sukob Titana, ali treneri škole T.C. Williams, Herman Boone i William Yoast, znali su da će stvari biti i teže od toga. Napraviti prvi rasno miješani football tim nije nešto što se radi bez problema, opiranja i osuđivanja, ali velike stvari nikad ni ne dolaze bez savladavanja prepreka na putu.

Remember the Titans film je kojeg ne treba gledati kao na dokumentarni prikaz jednog određenog vremenskog razdoblja jer on to nije. Riječ je o naslovu koji je nastao na temeljima stvarne priče o ekipi koja je u 70-im godinama prošlog stoljeća uspjela napraviti savršenu sezonu; 13 pobjeda i 0 poraza. Iako u to vrijeme rasno miješani klubovi nisu bili iznimka, duh rasizma još uvijek je lebdio oko njih, izvan terena za igru, po gradskim ulicama i školskim hodnicima. Škola T.C. Williams u stvarnosti nije imala problema s integracijom crnih učenika u inače bijelu školu, ali mnoge druge jesu, ozbiljnih, neke toliko ekstremnih da su vojska i policija morali osiguravati područje da ne dođe do jakih rasnih nemira. Bilo je to vrijeme kad je sport kao takav prvi počeo uklanjati razlike između rasa, pružati istu šansu svima koji su bili voljni zapeti i dokazati se, što je sami sportski duh, slikovito rečeno, učinilo najvećim protivnikom rasizmu uopće. Jer svi vole rezultate. Dobre. Svi vole pobjedu. Ipak, stvarnost jest da je ekipa iz T.C. Williamsa, Titani, uistinu djelovala kao grupa misfitsa koji su bili sve samo ne i favoriti za savršenu sezonu. Suočeni s time, kao i s još uvijek prisutnim okruženjem rasne netrpeljivosti, Boone i Yoast mogli su napraviti samo jednu moguću stvar – odigrati svaku utakmicu kao da im je posljednja u životu. Ili, kako sam Yoast kaže u filmu, priuštiti svima da zauvijek zapamte noć kad su igrali protiv Titana. I uspjeli su, usprkos svemu.

Jedan od razloga zašto se Titani danas drže za jedan od boljih (na nekim listama i najbolji) film o američkom footballu jeste taj što ne uljepšava činjenice, iako ih, da budemo iskreni, slikovito nadograđuje raznim sporednim elementima (odnosima među samim učenicima, npr) da ih istakne. Ne drži propovjedi. Ne ističe očito. Ne drži gledatelje za glupu masu kojoj trebaju dodatna pojašnjenja. U Titanima svi imaju istu šansu, bijeli ili crni… ako izdrže naporni ritam treniranja koji im je Boone namijenio. Ili će raditi kao ekipa ili neće raditi nikako. Povezanost igrača započinje na terenu, ali zbog još dublje povezanosti izvan njega ono je što uspjeh tima čini velikim. Film se nimalo ne srami upotrijebiti razne pristupe da naglasi kako su Titani bili autsajderi (ulazili su na teren s pjesmom i zabavnom koreografijom) ali ne bježi ni od činjenica kako nisu svi bili oduševljeni da crni trener ima glavnu riječ ispred bijelog (Boone i Yoast su ustvari imali podjednaku funkciju) te da su spletke i igre iza tribina bile česta pojava, često motivirani političkim razlozima, ali još više rasnim razlikama. U svoj toj ambiciji da pokrije gotovo sve što se može pokriti, što žanrovski, što pričom, film je bio na dobrom putu da postane negledljiva zbrka, no ono što se dogodilo potpuno je suprotno od toga.

Film, gledano s narativne strane, nema nikakvih problema s preglednošću. Upoznajemo desetak različitih likova, a kroz brza i efikasna scenaristička rješenja, svi uspijevaju dobiti malo boje na svojim pojavama. Možda u završnici neki od njih ostaju previše površni, ali ne može se reći da je bilo koji od njih ostao na razini običnog klišeja. Također, radnja bez problema ocrtava duh tadašnjeg vremena, vremena gdje se izmjenjivalo nepovjerenje prema pridošlicama, gdje je rasizam još uvijek bio dovoljno jak da zapali iskru općih nereda, ali i da pokaže ono bolje u ljudima – gdje sport nije gledao na boju kože, gdje su se rušile predrasude i gdje su rezultati govorili sami za sebe. A uspijeva izazvati i uzbuđenje zbog dobre utakmice, kvragu, uvući vas u dobru utakmicu iako je već od početka jasno kako će Titani trijumfirati. Uz to vrijedi spomenuti i zanimljive glumačke izvedbe glavnog dvojca: Denzel Washingtona (s razlogom mu ovo ide u prosjek boljih glumačkih nastupa) i Willa Pattona, koji kao da se specijalizirao za efektne sporedne uloge. I dok neki današnji aktualni naslovi (The Butler, recimo) pokušavaju suptilnošću jednog slona u stakleniku podsjetiti na neka prošla, nasilna vremena, Remember the Titans rade istu stvar puno suptilnije, opuštenije, s blagim začinima drame, komedije, odlično pogođenog soundtracka i sportskog duha. Možda u konačnici nije najbolji film svih vremena, možda čak ni same tematike, ali svakako stoji jako blizu samog vrha. Što je sasvim dovoljno da bude odličan primjer holivudskog filma, što već samo po sebi baca na kontradikciju, koji šalje određenu poruku bez da drži nepotrebna predavanja. Uspjeh samo takav, zar ne?

The Karate Kid (1984)

IMDb

Trailer

Sinoć sam napokon sjeo i pogledao remake ovog starog filmića i, iskreno, nisam ostao baš nešto posebno oduševljen. Ne zato što je to loš film, ima on svojih simpatičnih strana, najviše tu pomaže Jackie Chan, ali kvaka je u tome da je film čist jednostavno rečeno… nerealan. Dobro, nije ni stari baš tako realan, ali to svoje lagano pretjerivanje (da klinac koji uči karate par mjeseci zbrije one koji to rade godinama) ipak ima neko ležište u pravoj tehnici. Remake odlazi korak kasnije i klinca koji par tjedana uči kung-fu (što ono ”karate” u naslovu čini apsolutno promašenim) pretvara u kombinaciju Bruce Leeja, shaolin-ratnika i hipnotizera. Također, nedostaje mu šarma. Nije to ”crnačka” stvar, kako ovi koji film hvale vole naglašavati, jer i Crnci mogu znati karate (pardon, kung-fu) jednako kao i bijelci, ali Smith Junior u nekim stvarima ispada doslovce iritantan (kako to već ispadaju starmali klinci koji prodaju uličnu spiku) te, barem meni, nije bilo ni najmanje stalo hoće li ga nasilnici izmlatiti na mrtvo ime ili ne. Daniel-san (početak i  kraj karijere Ralpha Macchia) je ipak bio klinac koji ima nekog svog stava, ponašao se u skladu s prikazanim godinama i imao je tu neku gubitničku crtu u sebi zbog koje je, realno gledajući, trebao poljubiti strunjaču pri prvom udarcu, čime je njegov uspjeh na kraju veći, emocionalniji i dopadljiviji. Što se tiče samog filma, pa o njemu, vjerujem da znate sve i da ste barem jednom prilikom isprobali ”ždralov skok” (koji se danas, valjda i onda, tehnički zove ”udarac polugom”) glumeći frajera. Hej, nemate se čega sramiti, i ja sam ga radio u svoje vrijeme (obično nije imao uspjeha) te ga se sjećam s jednom retro romatičarskim veseljem, iako sam film ima nekih svojih mana (već spomenute u uvodu). Ipak, kako to već ide, mali podsjetnik na sportsku priču.

Koja započinje da klinac imenom Daniel kupi batine od svojih nasilnih vršnjaka, sve mahom iskusnih u karateu. Daniel, inovativan u svakom pogledu, odluči da ne bi škodilo i da on nauči koji pokret da može uzvratiti, ali baš potrefi školu karatea koju pohađaju njegovi nemesisi. Tamo je i loš instruktor, onaj koji svoje učenike uči doktrini ”bez milosti” i sve bi to loše završilo da Daniel-san jedne večeri, baš u trenutku kad su mu se  (opet) spremale gadne batine ne upozna lokalnog domara; Mr. Miyagia. Zanimljivost je što Mr. Miyagi, osim što je ubojit u popravljanju sudopera, zna itekako karate te klinac koji faktički nema nikoga postaje njegov učenik, ali i prijatelj. Cilj treninga i učenja; predstojeći turnir u kojem će Daniel-san poravnati neke stare račune sa svojim starim poznanicima.

Ono što je zabavno; Pat Morrita i Ralph Macchio nemaju pojma o karateu. To je OK, nisu ni išli prodavali priču da su vele-majstori sporta, no zabavna anegdota, ne. I još bolja, tada slatka klinka, danas opako zgodna teta, Elisabeth Shue je odigrala Danielovu curku. Ti počeci… Profesionalno gledano, film je sirova sportska priča i kao takva, nije čudo da je pokupila simpatije po cijelom svijetu. Zašto sirova? Zato što je karate u njemu gruba tehnika, nema sporta previše, a i ono što ima ima natjecateljski štih. Tehnika učenja je isto zanimljiva (wax on/wax off) i kad je oduzmu alatke iz ruku (panzl i krpe, je’l) ti potezi stvarno i sliče nečemu što grupo podsjeća na karate (tragedija je što se u remakeu koristi jakna dolje/jakna gore – no konačni potezi nemaju blage povezanosti s tim pokretima). Druga stvar; likovi. Danijel-san fora je klinac, kvartovski luzer, pomalo mudrijaš, generalno simpa klinac kakve baš i ne viđamo u filmovima. Mr. Miyagi je još zanimljiviji karakter, kombinacija Terakotina vojnika i Yode, čime je i zabavan lik, i tajanstven, s dovoljno šarma da može prodati svakojaku mudrost. Iako neki novi klinci misle da je tu riječ o opakom prebijanju, stvar je da toga skoro da ni nema. Više pažnje pruženo je povezivanju dva apsolutno različita karaktera (i Morrita i Macchio djeluju prirodno u tom odnosu) te treniranju, točnije, izgradnji karaktera kroz prizmu egzotičnog sporta (karate je i danas, za razliku od kung-fu-a, zanemarena disciplina u filmovima). Doduše, tako sirova i početnička tehnika ne bi baš bila tako uspješna protiv onih koji je treniraju godinama, ali dok se do toga dođe, koga briga. Kad nasilnici sjebu Danijelu nogu na natjecanju i on ide, onako, pravo s duhom sportskim, odraditi zadnju rundu, svi ionako već navijaju za njega. Što film čini gledljivim, nekako čistim, zanimljivim zbog svojih likova, a nije ni režija pobacila, no to su već bile sigurne karte jer je redatelj John G. Avildsen prije toga spakirao još jedan kultni sportski film; Rocky. Nedostaju vam dobri stari dani kad su film i sport bili u jako dobrom, povezanom odnosu? Uvijek se možete podsjetiti dobrih lekcija ponovnim gledanjem. Jer, gola činjenica, nakon 29 godina, film je uspješno zadržao svoj šarm i, što je najbitnije, funkcionira jednako dobro kao i ”ždralov skok”.

Best of The Best (1989)

IMDb

Trailer

 

Da smo u današnjem vremenu, stvari bi išle nekako ovako. Odabrali bi se glumci, po mogućnosti da su u dobroj tjelesnoj formi, onda bi šest mjeseci proveli s nekim instruktorom na intenzivnim pripremama da se dovedu u formu, a u međuvremenu bi naučili pokoji potez-dva da izgledaju uvjerljivo na ekranu. Ono što mi je oduvijek bilo fascinantno koliko se malo pažnje takvim stvarima prije pridodavala pažnja. Najbolji do najboljih danas ima jedan zgodna krug sljedbenika i popriličan ugled u sferi sportskog filma, ali u njemu ama baš nitko, osim Phillipa Rhee, nema pojma o karateu. Njihov stil borbe je umlati protivnika kao da se radi o uličnoj tučnjavi, a pokret-dva koji naprave da nečemu sliči djeluje kao da gledate klince koji su nešto vidjeli, pa to kopiraju. To, doduše, nije smetalo nikome da od amatera naprave stručnjake (jerbo je i Dudikoff prošao kao ninja) ali ovdje karate igra sporednu ulogu. Ovo nije film o razbijanju protivnika (doduše, jest, ali nije) već je riječ o drami. Sportskoj drami. Možde najboljoj ikad snimljenoj, ali poštenoj, s jednom od najefektivnijih završnica koje sportski film može imati. Nakon originala došli su nastavci (Roberts, Penn i Rhee nastupili su u nastavku, a Rhee u 3 i 4 dijelu) koji jednostavno nemaju veze s vezom. Ako ste kojim slučajem nešto načuli o ovom filmu, ali ste naletjeli na to da je dio lošeg akcijskog/fajterskog serijala, onda da ispravimo zablude jer prvi dio je… cjelina za sebe.

U toj cjelini imamo meč stoljeća. Amerika protiv Koreje. Pet najboljih karatista (iako je to neki mix borilačkih vještina) s obje strane odmjerit će snage za titulu najboljeg. Radnja vam je bolna klasika: okupljanje tima, početak vježbi, zbližavanje i na kraju meč. Nema nikakvih iznenađenja u svemu tome. Ima klišeja. Kao u priči. Tim se, naravno, baš i ne voli, svatko je tvrdoglavi pojedinac koji zna najbolje, ali uz timski rad, sve se prepreke savladavaju do zajedničke cjeline. Suparnički tim je monstruozan, rigorozni trening i takva fizička sprema da vam se čini kako gledate gomilu Nexus 6 replikanata (borbeni model) koje nitko i ništa ne može pobjediti. Iako fizički i svakako ostalo slabiji, američki tim uložit će cijelo srce da ostvari pobjedu.

Film je možda pun klišeja (uzmite da tu imamo i samohranog oca, borca kojemu je brat umro u ringu, trenera koji je pravo opak) ali jedna stvar mu se mora priznati – promiče sportski i natjecateljski duh samo tako. Nije ni čudo da je većini boraca iz slične branše ovo jedan od dražih naslova (čak ga je Cro Cop spomenuo jednom prilikom) jer film je naivno izravan u svojoj poruci, ali to je najpoštenija stvar koja se od njega može dobiti. Koreografija je srednja žalost (to vam tako ide kad vam samo 25% glumaca uistinu i zna karate) ali fajtovi ne izgledaju loše kako bi mogli pomisliti. Američki tim (osim Rheea) se mlati kombinacijom koja podsjeća na uličnu tučnjavu, ali, hej, ako će time pobjediti protivnika, svaka ima dala. Završnica je priča za sebe. Već kad pomislite da bi mogli gledati jedan od najgorih klišeja uopće, dogodi se nešto suprotno (neću vam reći rezultat meča), a onda se dogodi još jedna stvar (ni to vam neću reći o čemu je riječ) radi čega vam i mala knedlica stane u grlu. Jer, Korejski tim ipak nisu monstrumi kakvi mislimo da jesu te dobijemo okružje kakvo bi sport, bilo koji, trebao predstavljati. Natjecateljski duh, poštena igra, ljudskost… Nazovite ga naivnim, nazovite ga klišejom, ali sport kao pojam nije osramotio, dapače. I dok se Olimpijada polako bliži svojem kraju, malo da podebljate natjecateljski duh nečim što je već pomalo zaboravljeno i poprilično nepravedno zapostavljeno.

Days of Thunder (1990)

IMDb

Trailer

 

Gentlemen, start your engines!

Postoji jedna priča koju vam moram ispričati. Neki je već znaju, ali da otvorim dušu širem čitateljstvu. Vezana je uz film i vrijeme, naravno, dok nije bilo interneta, kad je sve bilo malo manje… dostupno. Dakle, odlučio je HTV pustiti Dane Grmljavine (ili Groma, kako vam draže) u nekom subotnjem terminu, 20:00h, odmah poslije Dnevnika. Kako sam radio… nešto drugo, propustio sam ga u cijelosti. Ali, bila je repriza u neke sitne sate. Nema problema, dočekat ću je (ionako je subota) i uspio sam pogledat… prvih 10 minuta. Naravno da sam zaspao. Ali, straha nema, drugi dan je repriza u nekom finom poslijepodnevnom terminu, ne mogu ga promašiti nikako. I uspio sam vidjeti zadnjih deset minuta, što je bilo i više nego elegantno kašnjenje. I, tako, dođe ponedjeljak i prvo što napravim jeste da odem u videoteku, stanem za pult i autoritativno zatražim VHS Dane Grmljavine. Cura koja je tamo radila gleda me ko da sam jučer s Marsa došao i kaže: Znate, bio vam je sad za vikend tri puta. Ne jednom, ne dva puta već tri puta! Pogledam curu svojim the best latino lover pogledom i odvratim: Toliko mi je taj film bio dobar da ga želim gledati još tri puta. Želiš i ti samnom? (ostatak priče nema sretan kraj) no, film mi je postao jedan od najdražih iz te bum-tras kategorije, imamo, ali kao da nemam scenarij umotvorina koje su skoro po izlasku postajale kultne stvari. Doduše, Days of Thunder je Top Gun na gumama, ali što su male sličnosti (ustvari ogromne) među prijateljima. I ovaj mi je nekako draži uradak nego Top Gun iako je film nafilovan provoloptaškim forama za podizanje emocija. Ako kojim slučajem nemate pojma o čemu pričam…

Cole Trickle je mlad, prav, nabrijan, hot shot vozač Formule koji misli da može voziti Nescar utrke. On to misli, ali voziti je nešto drugo, no ima glupu sreću pa za mentora dobije Harrya, prekaljenog mehaničara koji zna sve moguće trikove posla i čija je jedina želja da jednom osvoji Indianapolis 500. Harry i Cole će proći kroz sve, od početnika, do učenik/učitelj odnosa, a Cole će se naći i na rubu emocionalne provalije kad se skrši u jednoj nesreći. Iako će mu rane liječiti zgodna doktorica, na njemu samom će biti da odluči želi li stisnuti gas do daske i pobijediti na zadnjoj utrci ili će ići doma provjeravat ulje na benzinskoj postaji.

Zamjenite F-15 s custom autom za Nescar utrke i to vam je to, umalo identični filmovi, ALI… Days… su ipak opušteniji film, s malo boljim emocionalnim štosevima, što će reći da nije toliko ukočen kao Top Gun. To je zasluga i Roberta Towna, vrsnog scenariste koji zna što publika želi. A ona želi tipa u nevolji, tipa koji ima unutrašnje dileme i tipa koji će, usprkos svim problemima, pobijediti. Ovo zadnje ide skoro ko željeznička kompozicija. Prvo ne zna voziti (zna zabiti auto u sigurnosni zid) pa onda se ne sporazumjeva s Harryem, pa onda nesreća, a onda i traume u zadnjoj utrci. A kad ih riješi, auto će mu doživjeti svašta, od blokiranja gasa, pa do novih sudara, što će reći da našem junaku baš i ne ide, ali se čvrsto drži i pokazuje zavidni pobjednički duh. Klišej, svakako, ali uvijek rado gledan.

Ali, publika voli junake i Tom Cruise, dok je još bio fin i normalan dečko, ima to nešto radi čega nije bilo teško navijati za njega. Robert Duvall je kao starija i mudrija nit vodilja u njegovu životu, pa je tu zalutao i Cary Elwes kao zamjena za Val Kilmera (njegova jedina uloga je da živcira Colea) imamo i zgodnu doktorku Nicole Kidman (friška sišla s broda iz Austraije, s jakim naglasom i pjegicama na licu) a i prijatelja Michaela Rookera, koji će našem junaku ukazati da nisu svi protivnici pravi protivnici. Što da vam kažem, raspoloženi cast se nije baš isprsio s nekom glumom, ali su zanimljivi za vidjeti i bio je to easy posao, s zabavom u središnjem planu. Sve ih je pod kontrolom držao Tony Scott, koji je ovdje postao jako dobar frend s Simpson/Bruckheimer kompanijom, a dodao je filmu i svoj prepoznatljivi vizualni stil te jako dobro poznavanje filmske dinamike jer, iako film sada broji 20 i nešto godina, još uvijek mu se nije našao suparnika koji će ga pobijediti u maestranim prizorima utrka, kao i sudara. To mora vrijediti barem nešto, ako vam se već ne sviđa još jedan scenarij kojeg na okupu drži spajalica i molitva. Ponešto glumačkih legendi, ponešto dobrih emocionalnih ho-ruk trenutaka (taj motor je moj i moji dečki su pomogli gurati moj auto, reče Randy Quaid kad Coleu zaprijeti ispadanje iz utrke jer mu je krepao – starter i zato što protivnički timovi ne smiju pomagati jedni drugima) ima i jako dobrog humora (izađi na stazu i zabij se u signalni auto, reče Harry Coleu, jerbo je to jedini auto koji ovaj još nije bio udario) te navijačkog žara (ledena doktorica počne iz sveg glasa navijati za našeg junaka u zadnjoj utrci) što ga čini zabavnim, napetim… i šarenim. Mane? Koliko vam srce želi, ali neću sad o njima jer bi trebalo isto ovoliko prostora. Ukratko, ako ste alergični na SVE VRSTE KLIŠEJA, onda ovaj film bolje izbjegnite jer vam dođe ko katalog za iste. Izvan toga… gas do daske do nekih drugačijih filmskih vremena.