Archive for the ‘Steve McQueen’ Category


640_nkAmfiLcITxvcfaGPw8xww a10696nlj7s original_343610_Onxsa1BfrQX7G0d7gyMoDlxLy rai2F7xqwfTYr16ES9gGPIz9LKU rocky-iii-5254b9b588eab

IMDb

Trailer

Neki ljudi jednostavno imaju ono nešto što ih čini cool pojavama. Ja nemam. Nažalost. I zavidim onima koji imaju. Znate već na koje mislim. One koji ušetaju u prostoriju i sve glave se okrenu prema njima (i pri tom ne mislim na zgodno djevojku u ultra kratkoj minici), razgovori malo zapnu i svi znaju da taj tip nema problema u životu. Barem ne kao Vi ili ja. U filmskom svijetu pojam cool rastezljiv je do granica neukusa. Neki će klinci reći da je Justin Bieber cool. Ja ću reći; odrastite. Ima onih koji su jednostavno zgodni (što ne treba mješati s kulerštinom) i to je posve OK. Da imam barem jednu petinu izgleda Roberta Redforda bio bih presretan. No, nemam. Tu su oni koji imaju imidž. Clint Eastwood, recimo. Sad, on ostavlja dojam čvrstog tipa i vjerujem da je u stvarnosti (i koje desetljeće ranije) bio tip s kojim se ne želite zajebavati. Ozbiljno. Onaj pogled. Već ste u grobu. Naravno, tu su i legendarni štemeri kao Van Damme i Stallone. Oni nisu cool. Da, znam, već ste mi počeli skidati sve svece, ali to je istina. Oni imaju taj simpa i prepoznatljiv nastup, ali nisu cool. Steve McQueen je bio cool. Pokraj njega nijedan od ovih spomenutih doslovce nema šanse istaknuti se. Nije uopće ljepotan (OK, dopuštam da je to možda stvar subjektivnog gledišta), također nije baš ni neki ekstra jaki glumac (OK, dopuštam da je i to stvar subjektivnog gledišta) i teško da ostavlja dojam nekog čvrstog Eastwood tipa. No, čovjek uđe u prostoriju i svi zašute. Čovjek uđe u kadar i film odmah postane bolji. To se ne može naučiti. S time se rađa, dame i gospodo, i ako to nemate, uzalud vam svi trikovi i uvježbavanje kulerštine ispred ogledala. Iako je Steve u filmografiji imao svega i svačega, ponekad bi navratio na ove stranice (Hunter, Towering Inferno, The Getaway) i, neću lagati, uvijek je zadovoljstvo pisati o nekom njegovom filmu. Što da vam kažem, još uvijek se nadam da ću se jednog jutra probuditi i postati cool kao on. Jer, McQueen je dio starog, klasičnog Hollywooda, ali ujedno je bio ispred svog vremena. Kako rekoh, nije imao izgled (Redford, Newman i slični su tada carovali) nije imao baš jake uloge, ali je imao nastup. I kad spojite taj cool nastup s dobrim materijalom dobijete… pa, Bullitta. Taj film kao da je smišljen za njegove cipele (iako je ustvari ekranizacija romana) jer ima sve što treba – šutljivog junaka, zgodnu kriminalističku priču koja ne komplicira, solidne sporedne junake i poštenu akciju (da, da, onu famoznu car chase scenu). Da je snimio samo to (i The Getaway, recimo) mogao bi otići u mirovinu i uživati u popularnosti kakvu neki ne dosegnu ni kroz cijelu karijeru.

A Frank Bullitt je policijski poručnik koji ima zadatak čuvati nekog jako važnog svjedoka. Svjedoka ubiju i državna mašinerija, naravno, planira okriviti njega za taj propust, ali ne bi Bullitt bio najjači žandar u gradu da ne počne pratiti tragove koji su ostali iza ubojstva. A to znači da ga put kad-tad mora navesti na put ubojica. Oni voze Dodge Charger. On vozi Mustanga. I od takvih stvari nastaju legendarne scene. No, usprkos svemu tome, Bullitt, koji je, kako sam spomenuo, ekranizacija romana, ustvari i nije neki materijal za koji bi mogli reći da je pogodan za film. Roman kao takav ima samo osnovnu radnju svjedok-ubijen svjedok-lik traži počinitelje. Bullitt je ime iz filma, u romanu se lik zove drugačije. I radnja se odvija u New Yorku, ne San Franciscu. I nema auto-potjere. Kad kažem ”ekranizacija” onda to shvatite kao ”inspiracija uzeta iz običnog no name romana”. Što je zanimljivo. Danas su ekranizacije stvar jakih poslovnih odluka. Kad izmjenite čak jednu stvar odmah se javljaju horde fanova koji tu odluku kritiziraju. Zato su ovo stare ”ekranizacije” zanimljive. Filmovi su ispadali bolji od pisanog predloška. Sad bih mogao malo o kreativnosti tadašnjih scenarista,ali to bi nas odvelu u drugu temu, no ukratko, izvesti da jedan bezlični kriminalistički roman postane jedan od najboljih krimi-filmova, to treba znati izvesti.

No, Bullitt, općenito gledajući, spada u poprilično jednostavne filmove. U njemu nema iznenađenja (jedan mali twist u radnji koji nije teško skužiti odmah na početku) i radnja je poprilično bazična: radnja vodi od jedne scene do druge kao vlak na realciji Virovitica-Zagreb. Prednost toga jeste što ne podizali publici, ne pojašnjava ono što prikazuje te je glavni lik tek jedan tip kojeg pratimo uokolo dok sakuplja tragove koji su ostali iza drugog tipa. Tu se pravo vidi zašto je McQueen proglašen kraljem kulerštine. Djeluje opušteno. Djeluje zanimljivije nego svi uokolo njega. Djeluje prirodno. Ako je to glumio, svaka mu dala, to je izvedba za Oscara. Ako je takav bio prirodno, onda je bio stvarno cool tip. Ipak, priča kao takva ne bi funkcionirala da nema sporednih likova, a vrijedi istaknuti Roberta Vaughna, koji je savršeno odigrao političarsku facu (a usputno je zamjetno da su on i McQueen bili jako dobri u kemiji na ekranu jer su prije toga radili na The Magnificent Seven, a kasnije i na The Towering Inferno, gdje su im uloge bile zamalo identične) te Robert Duvall kao taksist (manja, ali vrijedna uloga). Tu je i tadašnja ljepotica Jacqueline Bisset koja pokraj muških pojava nije ni dobila šansu da bude nešto više od – lijepog lica (iako samo potvrđuje da je Frank Bullitt cool tip kad je zbario takvog komada). Iako je film najpoznatiji po famoznoj auto-potjeri, mora se biti iskren i reći da je ona dobra, ali bome ima tehničkih mana (jedan auto se pojavljuje par puta u sceni, drugi auto se zabije u parkirane aute i to bude baš loše odsječeno u montaži) ali da čak i s tim djeluje poprilično impresivno (još više kad se zna da su McQueen i drugi vozač sami odvozili svoje scene) te bi bio veliki gaf ne spomenuti i ubojito dobar soundtrack Lalo Schifrina, posebice dio Shifting Gears, koji je uvod u samu potjeru, koji samo nadopunjuje kulerštinu koja kapa s ekrana. Ta ista stvar skoro da u cijelosti pokriva sve ostale mane materijala (prosječna priča, nerazvijeni karakteri) što je zanimljiv način da napravite kultni film. Namjerno ili slučajno, nije bitno. Stoga, ako niste gledali (a to stvarno sumnjam) red je da pogledate kako je to radio tip koji je stvorio naziv ”cool”. Ako ste gledali… pa, ponavljanje je majka znanja. Ne može naškoditi.

2415627,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2415630,pXltniXhFxUwlH0ZWuwCOSI8Dl2GNp1dx9OyKaoDBc9h_f+TjbZV41hWsbub+Kmqj92KlnytUMFuYdVnwD7_Wg== 2415631,eVgfPy0TH_aykVjPW1YZV_5dCTKYY1T5dPy5yZ1mgEaZ1YBpC4LAl0B08KlAs5+OoZ3mg1v7zmM6FT4OEYIxHQ== 2415633,_uJ8Qy5P0JD8Ow9COMbgItTmJlpjqSsaXjKXllVq_1ic3wmyNLfyky96mlvjyEAAHdZyFRurIgqf1RiDHc2JUg==

1512_6_large 1512_8_large 2415629,uHB0NL5bGDJL9dyHnktoeq0Nw7XivwSubPvyZT_5Smt+CslGxWUiU0buAB4vkKKZ_Y_G7SGC1csBlRG_nSOviw== 2415646,gyctcwHfMZKA3LSKTsyR0X_B+7sUu6xpZriLURzDGVTnFcnq8gaKbvjnta3GHJ4K3StecoIFP5Ap80vC78m5iA== 2415647,gmhdZ0_0Wt++gOjS1LBIavTcO9Oxw+ZncGcmDmgAq7HmiYkA5fGj1dit7cBTigREtvfJ8kQBVy8cDIl+yG0OMQ== 2415649,Oqsxy_Rc4XKUxT7QfTcHPnxlMJl5KyhZXVVwUn1g7pHwsp2irIj8rQaBSMwX0BLw91lzDx5nReq8DKsqp4_vTQ==


IMDb

Trailer

 

”One tiny spark becomes a night of blazing suspens”

Oduvijek su mi se sviđale tagline rečenice kojima se predstavljaju filmovi, ponekad bi se pronašao pravi mali biser kreativnosti kojom bi se uspješno prodao gotov proizvod bolje nego da se sjedne i polako prepriča cijeli njegov sadržaj. Ako ste stvarno dobri u tome, mogli ste i prepričati sadržaj jednom rečenicom, ali opet ostaviti dovoljno toga neizrečenog da gledatelj na kraju priče pomisli kako je dobio puno više od onoga što je očekivao. Rečenica koja na plakatima predstavlja Pakleni Toranj istinita je do same svoje srži, bez preuveličavanja, uljepšavanja i nepotrebnog dodavanja, ali nakon što odgledate film do kraja, pa lijepo sjednete i shvatite kako su dva i pol sata prošla bez da ste ih pravo osjetili, prva pomisao morala bi vam biti kako ista ta rečenica čini i nepravdu filmu jer ono što on nudi je nešto što zahtijeva posebno poglavlje, možda čak i dva, dobre analize smještene u centar žanra katastrofe pošto se radi o alfi i omegi žanra, a koji ni nakon skoro četrdeset godina svojeg postojanja još uvijek nije počeo pokazivati tragove starenja ili zamora materijala. Ali, tagline rečenica sasvim je dovoljna za početak ovog teksta jer sve uistinu i krene s jednom malom iskrom…

…koja će se dogoditi u jednoj od prostorija najnovijeg poslovno/stambenog nebodera u središtu San Francisca i pokrenuti požar koji će desetljećima kasnije još uvijek trajati kad su filmske katastrofe u pitanju. Svečanu večer otvaranja iskra neće zaustaviti, točnije, držat će je bezopasnom jer neboder od 160 katova teško da može postati vatrenom zamkom iz koje neće biti izlaza, ali ta će tvrdnja ubrzo postati činjenično netočnom kad se krenu otkrivati propusti koji su napravljeni u izgradnji. I dok u luksuznom apartmanu na vrhu nebodera traje zabava koja okuplja glavni gradski sloj elitnog društva (počevši od bankara, investitora, gradonačelnika) glavni arhitekt zgrade (Paul Newman) pokušava otkriti koji su sve propusti napravljeni prilikom izgradnje kako bi uspješno spriječio katastrofu koja im se približava. Njegovi napori odmah su od početak osuđeni na propast jer vatra, predivni i potpuno nepredvidljivi element, pronalazi svoj put čak i do najskrovitijih kutova nebodera, pretvarajući svaki kat u jednu razinu pakla na kojoj se raspliću i osobne sudbine likova. I dok vlasnik zgrade (William Holden) pokušava svoje bogate goste uvjeriti kako je situacija pod kontrolom, sve manje vjerujući u istinitost svojih riječi, šef vatrogasaca (Steve McQueen) morat će poduzeti opasno rizične korake da uspješno spasi ljude iz okružja vatre i dima, pri čemu ni njegovi ljudi neće biti pošteđeni pogibije na dužnosti. Kada sve ideje i svi planovi padnu u vodu, jedino rješenje da zaustave vatru jeste tako da na nju bace svu silu vodenih rezervoara koji stoje na vrhu nebodera. Da bi pak to napravili, trebaju dignuti sve u zrak, što je zadak koji u sebi ne nosi nikakve garancije da će donijeti ikakav uspjeh.

Pisati o filmu kakav je The Towering Inferno znači pristupiti mu sa strahopoštovanjem kakvo trebamo osjećati prema vatrenoj stihiji koju ne možemo kontrolirati. To je Hollywood u svojem najboljem izdanju. Već sam uvod, u kojem se odaje počast vatrogascima poginulima na dužnosti, naznačuje jednu namjeru da se napravi priča koja će oduzimati dah, ali koja će ujedno biti i avantura veća od života jer to je ono što film kao doživljaj treba predstavljati. Žanr katastrofe u 70-im godinama prošlog stoljeća izazvao je senzaciju kao malo što do tada te, iako na prvi pogled može djelovati kao obična eksploatacija nečije nesreće, katastrofa je ovdje tek mehanizam koji pokreće druge stvari: zajednički rad, ujedinjenje i suradnju. Možda zvuči kao proleterska krilatica, no nakon što su bezgrješni junaci otišli u zalazak sunca, a heroji na zasluženi odmor, došlo je vrijeme i za običnog čovjeka da se pronađe u neobičnoj situaciji. Pakleni Toranj ima junake sastavljene iz galerije svakodnevnih likova, a kroz njihove svakodnevne stvari (kao što je veza šefa i njegove tajnice) doznajemo ponešto i o njihovim karakterima koji igraju popriličnu emocionalnu ulogu kad dođe do pogibeljne situacije. Koncept kao takav bio je svjež u to vrijeme kao jutarnja rosa,i mogao se osjetiti nalet originalnosti prilikom stvaranja priča iz pozadina, što film, uz još nekoliko iznimki iz tog razdoblja (Earthquake, The Posejdon Adventure) zanimljivim za gledanje čak i ako specijalni efekti nisu u kadru. Također, ne može se reći da se ne osjeti i dašak staroga glamura jer filmovi ovakvog kalibra bili su nešto kao ponuda koja se nije odbijala za vrhunsku garnituru starih glumaca (tu je i jedna Faye Dunaway, Fred Astaire, Richard Chamberlain, Robert Vaughn, itd, itd) pa, iako za neke možemo prije reći da su poznati više nego kvalitetni, to je cast kakav se nije viđao (barem ne u tolikom broju) izvan ovakvih filmova. No, takav popis glumaca na jednom mjestu trebao je i nekakav izazov, pri čemu se vraćamo na našu iskru s početka teksta.

Vatra kao takva izazov je samo takav za snimanje, a smjestiti poprište požara u pretežito zatvorene prostore, čak i oko glumaca (u par slučajeva i na njih) bio je izazov samo takav. Ne radi samog plamena već radi uvjerljivosti koja se trebala postići te dojmljivost filma leži i u tome što i dan danas nema problema s uvjerljivim stihijskim scenama koje ili razaraju sve ispred sebe ili obuhvaćaju ljude, stvarajući osjećaj neugode jednako kao i fasciniranosti. Stvaranju napetosti pomaže i to što se radnja neprestano mijenja fokus s lika na lika (ili situaciju) te gledatelj nikad ne zna točno što će se sljedeće dogoditi. Izgradnji napetosti pogoduje i način pripovijedanja, bez da se rade nekakvi prečaci u pojašnjavanju ili podilaženju gledateljima jednostavnim trikovima (da netko junački spasi nekoga) što film dovodi do skoro tri sata trajanja, koje ni ne osjetite jer se nikad ne gubi ritam ili dinamika, iako se može osjetiti pomalo zastarjeli, precizni način snimanja kakvi su omogućavali svim tim zvijezdama da imaju svojih pet minuta prostora te da se nitko od njih ne izgubi u nepreglednosti do koje je lagano moglo doći s obzirom na količinu likova i događaja oko njih. Na kraju je rezultat jednostavno fascinantan jer su autori uspjeli složiti čvrsto povezani kolaž međusobno različitih likova, ispreplesti nekoliko različitih priča u jednu (film je ekranizacija dva posve odvojena romana) i upotrijebiti sve moguće postojeće efekte iz udžbenika za stvaranje vizualno naprednog ostvarenja koji na slikovit način prikazuje da se Pakao zna stvoriti i na zemlji te da je visok 160 katova i okružen staklom. A sve to započelo je s jednom malom iskrom…


IMDb

Trailer

Kako nastaju kultni filmovi? Iskreno, većina ispadne takvima slučajno, ali to nije loša stvar, pokazuje razinu kreativnosti koja, u pravilu, ne bi smjela ni postojati. Ovdje je stvar još zanimljivija, projekt je nastao pod okriljem prisile i neočekivanosti. Sam Peckinpah ustvari nikad nije imao volje za režiranjem „Bijega“, prihvatio se toga jer je projekt djelovao komercijalno i samo zato da povrati izgubljeno povjerenje producenata u svoje redateljske sposobnosti, dobrano nagrižene prevelikim količinama alkohola. Nepredvidljiv kakav je bio, gotovo je sudbonosno što ga je za projekt preporučio Steve McQueen jer su na njihovom zadnjem filmu surađivali iznenađujuće dobro. Rezultat? Iako nije u vrhovima njihovih karijera, The Gateway svakako je najprepoznatljiviji, kao i najisplativiji. Možda je napravljen u okruženju prisile, ali u samom filmu postoji nekoliko zanimljivih stvari koje sugeriraju da je rad na njemu bio ipak nešto bolji nego se može pretpostaviti na prvi pogled.

Priča je, vjerujem, poznata. Bračni par McCoy, Doc i Carol, sklapaju mutnu pogodbu s još mutnijim poslovnjakom, Benyonom. Ako on izvuče Doca iz zatvora, oni će njemu odraditi posao, banku. Plan funkcionira sve dok se svi zajedno ne okrenu jedni protiv drugih, pri čemu McCoyevi započinju svoj bijeg prema Mexicu i slobodi.

Prvi znak da je Peckinpah ipak nešto malo napora uložio u film vidi se već u uvodnim scenama gdje efektnom izmjenom kadrova dočarava Docovu zatvorsku tjeskobu. Jedna od boljih McQueenovih izvedbi, usput rečeno, ali ovdje se ne može reći da je cijeli film odglumljen kako treba već samo fragmenti. Scena kad Doc shvati da ga je Carol prevarila s Benyonom te poznati šamari koji joj udjeli izazivaju emocije i danas jer McQueen i Ali McGraw započeli su svoju vezu upravo na snimanju. Slučajnost, ali koja je dovela do toga da njih dvoje funkcioniraju savršeno kao bračni par u bijegu te postanu jedan od svjetski poznatih parova filmske industrije koji je proistekao iz nekog filma. A u njihovom odnosu vidljiv je i podkontekst o samome Peckinpahu. McCoyevi su kriminalci s osjećajem za poštenje, gotovo izopćenici bilo od strane zakona bilo od drugih kriminalaca, što je Peckinpah, koji je u to vrijeme bio u sličnom položaju među kolegama, iskoristio da sve svoje simpatije usmjeri na njih, ukazujući da je vrijeme nekih drugih kvaliteta prošlo.

Teško da se ne može zamijetiti da film, osim jasnih simpatija, ima i ono nešto što je oduvijek bilo prepoznatljivo u radu kultnog redatelja. Akcija je režirana besprijekorno, s poznatim Peckinpahovim osjećajem za kadar, detalje i inovativnost koja je danas posvuda. Preglednost radnje možda nije njegovih ruku djelo već jednog drugog kultnog filmaša, Waltera Hilla (koji je napisao scenarij) no s inventarom svojih intervencija, Peckinpah je uspio napraviti dinamičan i žestok film, protkan finom poetikom pokreta (iako je moglo toga biti i više) s dobrim osjećajem za glavne likove. To „glavne“ je i najuočljivije jer svi ostali su ostali u sjeni, gotovo na isti bezlični kalup, gdje ujedno i najuočljivija redateljeva nezainteresiranost da osim glavnih stvari razradi i popratne detalje.

Konačni rezultat bio je da je Peckinpah uspio vratiti nešto vjere u svoje redateljske sposobnosti, McQueen je dodatno učvrstio svoj status pravog cool tipa na velikom ekranu, stvorila se jedna ljubavna priča te, gledano iz današnje perspektive, film može zadovoljiti sve one koji su poklonici poštenog filma ceste, pljačke, modernog vesterna, a u tragovima su vidljive i one stvari koje su od Peckinpaha napravile redatelja na kojeg se već nekoliko generacija današnjih redatelja poziva. Film za svakoga? Teško. Više za one koji znaju točno što žele gledati.

The Hunter (1980)

Posted: 11 travnja, 2011 in Akcija, Steve McQueen, Thriler

IMDb

Trailer

 

Kad je riječ o lovcima na ucijene, dva filma mi odmah dolaze u sjećanje. The Hunter i Scottov Domino. Ono što je zanimljivo, oba naglašeno reklamiraju kako su rađena po knjigama/pričama stvarnih osoba, ono što je još zanimljivije, oba imaju veze s stvarnim faktama koliko i ja s istraživanjem tamne strane Mjeseca, a ono što je nevjerojatno – filmovi ne valjaju. Domino je doslovce negledljiva Scottova papazjanija (koja je, navodno, bila njegova dream projekt) jezive montaže i nerazumljive priče koja toliko ulazi u pretjerivanje da je jedino prava Domino mogla biti sretna što se mogla hvaliti kako ju je glumila Keira Knightley, a ako je suditi po gledanosti, bila je i jedina koja ga je gledala. The Hunter jeste malo bolji film, ali samo zato što je smirenije režije, donekle zabavan, staromodnog pristupa temi i zato što je posljednji film legende Stewea McQueena. Sve ostalo, bolni prosjek.

O nekoj priči ovdje nema govora, radi se o nizu nepovezanih dogodovština lovca na ucjene Papa Thorsena, a kako bi se ipak moglo nazvati filmom, povremeno se pojavi jedan uobičajeni psiho koji prvo nadzire Thorsena, pa bane da mu prepadne ženu, te na kraju završni obračun – jedine stvari koje su zajedničke, plus nekoliko zajedničkih scena s ostalim ukućanima gdje kao da navraća kad odradi posao.

Papa Thorsen u McQueenovoj izvedbi nije ni blizu pravog Thorsena, stariji je (onda) bio od njega dvadeset i kusur godina te jedno 40 kila lakši (pravi Thorsen se pojavljuje u jednoj sceni kao barmen) a prikazan je dopadljivo, kao netko tko se bavi napetim poslom zato što mora, i zato što mu ide od ruke. Njegovi susreti s kriminalnim jedinkama su kao iz stripa, nijednom ne naleti na sličnu osobe već su svi totalne različitosti, a susreti su ispunjeni velikom dozom komičnosti. Najveći geg je što lik kojeg McQueen glumi ne zna – voziti. Ipak, da to sve ne bude obična komična papazjanija, ima tu ponešto i akcije, neloše režirane, jedna fora potjera između Trans-Ama i – kombajna te solidna količina dobre stare fizičke šore, kao i pucnjave. Na kraju balade, to je jedan kupus, ali šarmantan kupus koji neće nikoga posebno preopteretiti pri gledanju (poželjno je da bude popodnevno vrijeme, ugodan sunčani dan, a vi umorni od radnog dana) jer neće baš nešto ni oduševiti. A postoji i jedna tragična strana cijele priče, nevezana uz same filmove. Ralph Papa Thorsen i Domino Harvey su u stvarnosti poginuli. Thorson desetak godina nakon filma od podmetnute bombe, a Domino jedva nešto pred izlazak njezina filma (ustvari ga nikad nije vidjela montiranog kako treba) od predoziranja. Vjerujem da su imali zanimljive živote. Šteta što filmovi nisu ispali bolje.