Archive for the ‘Steven Seagal’ Category


ExecutiveDecision_poster Executive-Decision-Poster-1

IMDb

Trailer

 

U svoju obranu mogu reći, ovaj put nije riječ o Seagalovom filmu već Kurt Russellovom. Stvarno. To što je i Stevo malo u igri je čista slučajnost. Još iskrenije, pripremam jedan malo poduži tematski tekst za kolegu na susjednom blogu (treba platiti stanarinu) i nekako sam u zadnje vrijeme dosta zaglibio u istraživanju tih nezgodnih stvari koje se događaju u tim putničkim avionima, a kako sam već pisao ponešto o takvim filmovima (Passenger 57, Air Force One) nastaviti niz činilo se prirodnim razvojem situacije. Mislim, teroristi i avioni su kao ruka i rukavica, išli su jedno uz drugo prije 9/11 kao saliveni, ali nakon toga više nisu. Tu uopće ije pitanje zašto, ne zbog samog događaja, već se od prije znalo da je oteti putnički avion lagano kao ukrasti djetetu slatkiš (ne baš toliko lagano, ali svakako nije bio neizvediv pothvat) i takvi su filmovi uglavnom bili zabavni i isplativi, dvije stvari koje su najvažnije. Ako je film zabavan publici, bit će isplativ producentima, što je, prosto rečeno, dvije muhe jednim udarcem. Naravno, nakon 9/11 postalo je jasno da čudesno spašavanje i junaci dana ne postoje. Malo je teže prodati priču o liku koji će sam samcat srediti grupu do zuba naoružanih terorista i uspješno spustiti avion kad se zna da su u jednom danu 4 aviona doživjela drugačiju sudbinu. Doduše, avioni kao takvi još uvijek nisu ispali iz priče, dapače, ali više to nisu čisti akcijski derivati već trileri (Flightplan & Non-Stop) koji ne izazivaju vraga s teroristima već koriste domaće (čitaj američke) negativce i dobru staru pohlepu kao motivaciju, a ne vjerske fanatike i njihove sulude planove za ubijanjem što većeg broja nevjernika. Rekavši to, da se odmah vratim i na Konačnu Odluku. Ovaj film jedan od onih koji su na jeziv način ispali proročanski. Doduše, tu ima jako puno filmskog biznisa, ali neke crte unutar postupaka negativaca izvedene su i u stvarnosti, kao i njihov konačni plan da se a avionom zabiju u nešto veliko i američko. Zato je i došao na crnu listu svojedobno, bio je zabranjen (ne direktno) za javna puštanja na televiziji odmah nakon 9/11 tragedije da ne bi uznemiravao ljude, ali ujedno je postao i jedan od najtražnijih naslova koji su se podizali odmah nakon rušenja WTC-a jer… pa, ljudi su morbidni, a ovaj film je najbliže što se može pogledati kako izgledaju vjerski fanatici na misiji i dobiti sporednu zadovoljštinu da su pozitivci sredili negativce barem na malom ekranu.

No film ima i nekih svojih aduta zbog kojih ga ne treba otpisati kao još jednu običnu akcijsku papazjaniju. Prvo, to nije akcijski film već triler koji više baca na Toma Clancyja nego na Johna McClanea, što je već samo po sebi odmak od rutine. I film, u maniri Toma Clancyja, započinje podatkom da je poznati svjetski terorist uhvaćen te da tajne agencije mogu proslaviti dobar ulov. Tj. sve dok njegov zamjenik ne otme putnički  avion s 400 duša u njemu i ne zatraži zamjenu. Taoci za njegova šefa. David Grant, čovjek koji je uredski tip, stručnjak za dotičnog teroristu, mora svoje snage udružiti s pukovnikom Traviom i smisliti plan kako preuzeti avion i spasiti dan. Plan je pomalo rizičan, ali dobar… sve dok ne propadne. Udarna jedinica nastrada, pola njih se prebaci u avion, pola izgine, opreme nemaju, posao se čini propalim, a, povrh toga, naš negativac baš i nema želju predati taoce već mu je plan zabiti avion u središte Washingtona. Naši junaci pak moraju smisliti drugačiji plan kako spriječiti da se to ne ostvari, a bome sve radi protiv njih. Em su negativci prekobrojni, em je tu i osjetljiva bomba, em američka vlada želi srušiti avion dok je još nad nenaseljenim područjem. Sličnosti s Clancyjevim romanima ne prestaju samo na opisima radnje (u jednom njegovom romanu terorist uistinu zabije avion u zgradu Kongresa) već je i sam glavni junak, Grant, kopija Jacka Ryana. On je analitičar, tip koji radi za stolom, ali silom prilika postaje akcijski junak. Ako ste za taj tip priče, evo vam razloga za pogledati film (Decision je bolji Ryan film od zadnjeg Ryan filma).

Svojevremeno je glavni geg filma bio eliminacija velike akcijske zvijezde u prvoj trećini trajanja. I dok je publika očekivala da će gledati još jedan derivat Seagalove Under Siege duologije, gdje bi on lomio ruke, noge i vratove svojom tehnikom (neki su čak žalili što to i nije napravljeno tako) nakon što Seagal završi muerto prije nego uspije i kihnuti prema putničkom avionu radnja radi drastičan zaokret prema trileru, a ne akciji. I to je najbolja stvar koja se mogla napraviti, iskreno rečeno. Umjesto bombi koje bi Seagal radio od pola litre ulja, malo maslaca i jedne žlice Vegete, dobili smo poprilično napetu igru mačke i miša između specijalaca i terorista koja, kad se stvar pogleda iz određenog kuta, čak djeluje i uvjerljivo. Utvrđivanje brojčanog stanja neprijatelja, njegova lokacija i vatrena snaga je standardni postupak kod ovakvih stvari, ne ulijetanje s pištoljem i pucanjem u sve i svakoga (pri čemu obično strada neki prozor i avion doživi naglu dekompresiju – nakon koje se nikad ne raspadne) i kad gledamo naše junake kako se provlače kroz uske prostore, postavljeju kamere i mikrofone ne može se reći da scenaristi nisu malo istražili to o čemu pišu. Naravno, film ima uobičajenih glupavih boljki tipa da teroristi unesu vatrenog oružja dovoljno za manji rat, a kao šlag na kraju je i jedna ekstremno komplicirana bomba koja je na neki magični način uspjela proći sve provjere na aerodromima (jest da su onda kontrole bile ponešto mlake, ali ipak ne toliko). Bomba je više onaj standardni dodatak da se stvori napetost bez koje se moglo proći zato što akcija, tj. priprema za akciju u putničkom dijelu zadovoljava norme dobrog trilera. Završnica je isto tako dobra, mora se priznati dobra upotreba lažnog kraja. Već kad pomislite da su pozitivci pobijedili, novo sranje se dogodi. Iako su skeptici prigovarali da je za upravljanje putničkim avionom dovoljan priručnik i zgodna zračna domaćica (ne stjuardesa) da vam ga čita, stručnjaci su, oni koji se kuže nekog qurtza u pilotiranje, zamijetili da je Russellov lik radio sve što treba, što je, iskreno banalna stvar, ali ipak otkriva da su scenaristi malo pročili materijal prije pisanja. Osim Seagala, koji je ovdje ukrasni dodatak zbog ugovora, tu je i Halle Berry u svojoj mlađoj fazi i uspješno je pokazala da stvarno nije znala glumiti, dok je stari Kurt pokazao da je šarmer u bilo kojoj ulozi, te da cijelu stvar mogu nositi sporedni igrači koji ekčuli znaju ponešto o glumi (John Leguziamo, Oliver Pratt i Joe Morton). Mislim da je po izlasku filma najveći šok bio vidjeti Davida Sucheta kao negativca, ali Hercule Poirot je to dobro odradio, stvarajući iznenađujuće uspješan balans između fanatičnosti i ne tako jednodimenzionalnog negativca. Doduše, replike koje izgovara su tada djelovale kao čisti vjerski bullshit… dok se to uistinu nije dogodilo, što cijeloj priči daje malo dublju dimenziju, ozbiljniju. Umjesto akcije imamo dobar triler, umjesto bezumnog puškaranja po avionu imamo igru mačke i miša, a umjesto nabildanih junaka cijelu galeriju običnih građana. Znači, imamo sve što čini relativno dobar film. Dobro, možda ne tako dobar kao dobar, ali zato napet i zabavan, što je, kad se sve zbroji i oduzme, dobro napravljen posao.

2293212,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2293214,Et+mXQxmf133BJLjSyMaNupE14LLyDQ2rWo3fLSS4+k3yT0CcOGfb6Gf8IFod5N+WaaOen8ziJMaAFgjMT0NlA== 2293216,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 2293219,Et+mXQxmf133BJLjSyMaNupE14LLyDQ2rWo3fLSS4+k3yT0CcOGfb6Gf8IFod5N+WaaOen8ziJMaAFgjMT0NlA== 2293220,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 2293221,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2293223,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwC5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 2293226,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2293227,r_+nj2MHWEbHbhf6Pc7e8YK9scojlY3bSH98M8VaTNVh_f+TjbZV41hWsbub+Kmqj92KlnytUMFuYdVnwD7_Wg== 2293228,Ro2EUCcoNOjR_B4ZFTtQewypBbQevyZxT1OnXrgpnUiP22s6kR0M3I9UAPt_K4Beh6C4Um5bQ67SDJO7m9f8LQ== 2293230,Et+mXQxmf133BJLjSyMaNupE14LLyDQ2rWo3fLSS4+k3yT0CcOGfb6Gf8IFod5N+WaaOen8ziJMaAFgjMT0NlA== 2293231,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ==


above-the-law-movie-poster-1988-1020200861 20131217052224405236

IMDb

Trailer

 

Znate kako kažu, kad započneš, nemoj stati već idi do kraja. Iako u načelu nisam imao u planu pogledati ovaj naslov, nekako se nadovezao s Hard To Kill iz vrlo jednostavnog razloga. Ne zato što sam opasni obožavatelj Stevena Seagala, ne zato što Iznad Zakona (ili Nico) nisam pogledao već minimalno deset puta, već zato što se našao na istom dvd-u s prvo spomenutim. A kako sam imao slobodno veče, bolja polovica je izabrala rješavanje križaljke umjesto da trpi moju malenkost, jednostavno sam pustio film da se vrti i, iskreno, po prvi put zapitao, gdje su stvari krenule krivo. Gledajući iz distancirane perspektive, Seagal je ubo u sridu s ovim filmom. Prvo i važno, to mu je bio filmski debi. Drugo i jednako važno to je sasvim korektan krimić nastao na temeljima njegova junaka (Seagala osobno) i nije da se ne može mjeriti s nekim jačim naslovima jer može, iako mu to nije preporučljivo. Treće i dalje jednako važno, Seagal je pokazao ponešto autorskog štofa jer je sam radio na priči, pomalo i producirao film te odglumio sasvim korektno, što je, znam, kontradikcija sama po sebi. Ne znam koliko je svemu tome kumovao i Adrew Davis, sposoban redatelj s par dobrih naslova iza sebe (Code of Silance, The Package) i vrsnim poznavanjem žanrovskih obrazaca B filma, ali je od Seagala, stvarno lošeg glumca, kako će godine pokazati, uspio izvuće najbolje. Sve u svemu, to je stvarno pošten filmski debi, bolji se ne bi mogao ni tražiti. Kako je i zašto poslije potonuo u neistražene dubine ŽNJ kategorije sranja ostaje misterija za koju bi valjalo angažirati Muldera i Scully, ali sa startne linije izgledalo je jako dobro. Zašto sam spomenuo da se film ipak ne može mjeriti s jačim igračima? Zato što je dovoljno mutan i nedorečen (pojednostavljen čak u segmentima) da može proći kao korektan uradak na temu droge, no ništa više od toga. Činjenično je da ga je upravo Seagalova pojava izvukla iz mora sličnih, pomalo bezličnih uradaka, jer njegove martial art sposobnosti tada su bile nešto novo i svakako osvježavajuće (ne zna svatko ta sranja u stvarnosti i ne djeluje svatko tako autentično na ekranu) a jak centralni lik povukao je i nedorečenu priču o švercu droge, upetljanosti famozne CIA-e i sličnih rukavaca koji su se pojavili u samoj radnji. A ta radnja započinje gotovo autobiografskim predstavljanjem našik lika, Nicole Toscanyja, znanog i kao Nico.

Ukratko, naš junak je vidio svijeta, bio je u Japanu, naučio se mlatiti, otišao u rat i bio tamo sve dok nije shvatio kako su njegovi pretpostavljeni cijelu tu demokratsku pizdariju ne koriste za dobro staro švercanje droge. Godinama kasnije, Nicu je policajac na ulicama Chicaga, ima obitelj, partnera i svi ga u kvartu znaju kao jako dobrog tipa. I dok radi policijski posao, Nicu će uhvatiti dva dilera droge, ali to uhićenje će ga vratiti na put prošlosti jer glavni lik iza cijele operacije je njegov bivši pretpostavljeni, plus još neki mutni likovi iz State Departmenta. Umjesto da mu priskoče u pomoć, policija će mu okrenuti leđa, gotovo ga izopćiti (tako to ide kad se zahebavate s moćnim ljudima) nakon čega će Nico morati sam braniti svoju živu glavu, ali i glave svoje obitelji. Jednu stvar možete zapaziti iz ovog sažetka, ako ste pažljivo čitali, naravno, i ako imalo poznajete filmove gdje je Seagal glumio. Ovdje nema pobij ih sve i otiđi sa smješkom završetka. Oh, film ima nekoliko akcijskih scena, ima i zdravog ubijanja, ali iz radnje je izbačen cijeli ja-sam-nepobjediv štimung koji tako svima ide na živce. Ide i meni, ako ćemo biti iskreno, iako sam odrastao na takvim filmovima, ali to je i razlog zašto je ovo kriminalistički film, a ne akcijski film. I to fukncionira odlično, iskreno rečeno. Kombinacija stvarnih fakti o Seagalu (danas se općenito zaboravlja da je lik imao zanimljivu prošlost prije nego se pojavio na velikom ekranu) i filmske priče stvara zanimljivu pozadinu za glavnog lika, ali da budemo i iskreni, ne postiže baš neku karakterizaciju. Nico je moderni junak, bez mane, uvijek spreman napraviti pravu stvar i to je to, plus što je odan svojoj obitelji, prijateljima i susjedima. Osvježavajuće je to što lik nije depresivan, sklon alkoholu, radoholičar koji zanemaruje svoje bližnje (toga ima u tragovima) što je gotovo klasika za filmove koji govore storije o žandarima na tragu nečeg velikog.

Već kad sam kod tog ‘velikog’, vrijedi spomenuti kako je najslabija karike ovog lanca upravo priča o drogi. S jedne strane se koristi urbani mit (ma, čista činjenica) da je američka tajna služba za svojih godina u Vijetnamu dobrano profitirala na uvozu drogu. To znaju svi i film ne ulazi dublje u mehanizam kako su to radili. Negativci tako ostaju više-manje na bazi kartonskih likova koji su opasni, imaju mrku facu i govore polu dijabolične stvari. Jedina prednost u odnosu na slične jeste to što nisu primitivni seljeberi naoružani automatskim oružjem koji pucaju na sve i svakoga (takvi su došli kasnije u Seagalovim filmovima) i samo zbog toga funkcioniraju u svrhu radnje. Davis režira bez nametanja, film nema brzih i divljih kadrova, i ne gura Seagalovu facu gdje god je moguće. Nažalost, koliko režija bila dobra i priča korektno ispričana, kao i negativci, tako i svi ostali ostaju u sjeni i bez prave karakterizacije. To je Sharon Stone kao odana i požrtvovana žena, ali ništa više od toga, Pam Grier kao odana i požrtvovana partnerica, ali ništa više od toga itd, itd, itd. Stoga, ukoliko vas smeta manjak neke suvislije karakterizacije glavnih likova (ili barem onih koji su oko glavnog lika), pa onda će vas to smetati i ovdje. Ali, usprkos svim tim nedostacima (koje se moraju spomenuti kod ovakve dobre/loše analize) film je dosta dobro uravnotežen između krimi priče, malo glorificiranja glavnog lika i okružja u kojem se odigrava (Chicago – Andrew Davis ga koristi za svaki svoj film) a predstavlja i osvježenje, no tu zasluge idu Seagalu koji je za svoj prvi nastup ispao više nego iskoristiva pojava, pa nije ni čudo da danas ima poprilično fer reputaciju (film, ne Seagal). Da je nastavio u istom tonu Seagal danas bi bio na puno boljem mjestu nego gdje jest (osmi krug pakla rezerviran za ekstra loše filmove), no uvijek se može pohvaliti kako je (ako ništa drugo) dobro krenuo. Što se tiče konkretne preporuke za gledanje… Ako niste još gledali (u što stvarno sumnjam) svakako pogledajte. Nećete otkriti toplu vodu, to je činjenica, ali neće vas ni ohladiti kiša klišeja na koje smo navikli kod ovakih naslova. Sve u svemu, pošten filmski debi, pošten filmski uradak, pošteno napravljen posao.

2336827,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwAMnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 2336828,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwC5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 2336829,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2336830,DE9H3lxSxRArrm+3CoTvfCYro6sZm5dIcPkxD0EGPfVeLvkr2ZIXwAC6hh_T8A2HbNJMbTn0Yqcuqqw+krDp1w== 2336832,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2336834,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwAMnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 2336841,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== nico-1988-04-g


hard_to_kill 1259357201636280

IMDb

Trailer

Danas je jako teško, gotovo nemoguće, zamisliti da je Steven Seagal nekad davno bio vrhunska faca na velikim ekranima. Potonuvši potpuno (kao kamen) u sami mulj niskobudžetne produkcije i naslova jako, jako sumnjive kvalitete, uspio je gotovo potpuno izbrisati činjenicu da je nekad snimao sasvim pristojne filmove zbog kojih je i postao zanimljiva pojava. Naravno, onda je bio oko pola tone lakši i okretniji, sam je snimao svoje poteze i nije mu trebao dubler za scene borbe, ali jedan dio zasluga zašto je Seagal bio dobro primljen od strane publike (kritičari ga ionako nikad nisu ni voljeli pa na to ne vrijedi trošiti riječi) ide i redateljima koji su razumjeli koncept B filma, ali i koji su razumjeli glumačke kapacitete galvne zvijezde (kojih nema) i u kakvu ga situaciju postaviti. Zato mu prvi filmovi i vrijede nešto. Ne spominjem B filmove samo zato da ih spomenem. Posljednje Seagalovo ukazanje na velikom ekranu bilo je u papazjaniji Roberta Robriqueza, Machete. Roby iz nekog svog razloga vjeruje kako razumije dinamiku i koncepte B filmova, ali ustvari ih ne razumijem. Kako je on to najavljivao, Machete je trebao biti ultimativni film osvete, ali je svom junaku, umjesto puške i bijesa utrpao lopatu i spiku o kopanju septičkih jama. Tragično je to što je i Seagal bio tamo, kao negativac, a naš vrli junak nije čak ni njega ubio već se ovaj sam nabio na mač. Film je, ublaženo rečeno, bio tragedija u kojoj se više pričalo o imigrantima nego što se pošteno ubijalo. A Rodriquez umjesto što se šopao bezveznim trash filmovima iz sedamdesetih (i to onim lošim) mogao je pogledati par dobrih naslova na tu temu i napraviti nešto pametnije. Već kad spominjemo vraga, mogao je pogledati i Seagalov Hard to Kill kao školski primjer filma osvete. OK, možda sam ga malo uljepšao, to ipak nije školski primjer filma osvete, to je više krimić s elementima osvete, ali funkcionira na oba polja, što ga čini gledljivim, čak i dobrim. To mu je bio drugi film u karijeri, izašao je dvije godine nakon Abowe The Law, gdje su kritičari bili toliko oduševljeni njime da su ga usporedili (cool pojavu) s onom Clinta Eastwooda. To pripisujem činjenici da je film režirao Andrew Davis, čovjek koji je napravio i jedan stvarno pošteni film Chucka Norrisa (Code of Silance) i čovjek koji će u drugoj suradnji sa Seagalom proivesti njegov najveći hit, Under Siege. Realno gledajući, Hard to Kill ne kasni puno za Abowe The Law, ali ipak kasni, no i dalje se radi o poštenom filmu osvete koji je zaslužio da ga se pokoji put spomene u tom kontekstu.

Ali, u njemu nema nekih misterija, ruku na srce. Seagal je policajac (opet) kojemu pokvareni političari poubijaju obitelj, a njega spreme u komu na idućih sedam godina. Probudivši se, započinje povezivanje točkica i oporavak, a onda će svi ti dvolični poličarski kurvini sinovi da plate jer su stali na put krivom tipu. Opet. Kad bih i pokušavao, ne bih mogao proširiti sadržaj, no to je ujedno poanta zašto neki filmovi osvete upale. Jednostavni su. Ne trebaju mi filozofske priče o moralnosti i ispravnosti nasilja koje će vrlo vjerojatno stvoriti novo nasilje već mi dajte tipa, negativce i neka prvi ubija druge. Doduše, i ja sam ga malo previše pojednostavio jer u filmu ipak ima tu i tamo neka nijansa sivog zbog čega se može nazvati kriminalističkim filmom, ali ništa od toga ne skreće fokus s glavne radnje. Također je vrlo važno da se publici da ono što ona želi – junaka koji se izdiže oz pepela. Pratio sam malo novije filmove osvete i, iako ne mogu reći da poneki od njih nemaju nekog šarma, većina njih ide na to da pojašnjava i objšanjava što, zašto, kako i gdje. Koga briga za to. Ipak, da ne ispadnem kako propagiram površnost naspram slojevitosti, za ovakvu vrstu filma morate imati poseban štimung, ne smijete osuđivati. Ako ste filmski snob, a idete gledati Seagalov film… pa, jeste ujedno i mazohist? Abow The Law je ponudio i policijsku priču u svojoj radnji (ono jest krimić u pravom smislu te riječi) i zato je bolji i zato predstavlja stvarno dobar debi glumca koji nema pojma o glumi. Gluma vam nije ni potrebna ako znate prebiti tipa tako da ga našamarate njegovim rukama, ali to ujedno čini film i slabijim. Što nas dovodi do sljedećih stavki dnevnog reda.

Glavne mane filma su jednostavnost i to što nitko nema pojma o glumi. Da, znam, prije par redaka sam rekao kako je jednostavnost jedna od stvari zbog koje film može uspjeti, ali ovdje mislim na to da radnja ne nudi baš nikakva iznenađenja. Od početka znamo tko je krivac i negativac i sve što možemo raditi jeste sjediti i gledati na kakve će načine skončati. To je pak povezano s činjenicom da Seagal ne zna glumiti, a za ovakvu ulogu su potrebne emocije. Njegov odnos s ženom je takav da baš i ne stvara potrebnu kemiju te kad je ubiju baš nam i ne nedostaje, a on ne zna pokazati tugu, upornost i bijes zbog kojih krene u rješavanje stvari. Nije samo on kriv. Kelly LeBrock nije ništa bolja. Njih dvoje, koji su čak bili u braku za vrijeme snimanja, nemaju baš jaku kemiju, a redatelj u nekim intimnijim scenama ne zna kako da ih usmjeri. Problem je što Seagalu ne leže likovi s emocijama, on je cool lik koji se najbolje snalazi u poznatom okružju, zato Out For Justice i Under Siege funkcioniraju najbolje, ali i zbog ograničenog vremenskog roka u kojem nije potrebna jaka karakterizacija njegova lika. Što film onda ispuručuje? Zabavu, kratko rečeno. Jednom kad se riješi svih onih stvari kojima bi dobro došao emocionalni naboj film je zabavan mješanac Seagalove pojave, pucnjave i mudrijašenja koje završava premlaćivanjem. Drugim riječima, nema praznog hoda. Čak je i režiran protočno, što se ne može reći za posljednje naslove gdje Stewe-Boy glumi (ne gledam – zadnji koji još računam pod dobar film je Exit Wounds) i ta režija je svrhovita jer film nema nikakvih specijalnih efekata, pa je pametno iskorišteno Seagalovo poznavanje borilačkih vještina kao atrakcija za gledatelje (a da je čovjek znao znanje jest). Znači, na kraju balade, vrlo jednostavna šablona po kojoj pozitivac sredi negativce, nema nikakvih iznenađenja, ali ima dobrih i zabavnih dijelova gdje je Seagal dominirao jer je bio okretniji i puno kompaktniji nego što je danas. Još da zna glumiti bio bi ovo još bolji uradak, ali i bez toga se radi o filmu osvete koji djeluje kao poster reklama za to kako bi se trebali raditi takvi naslovi. Tj, ako vas nije briga za umjetnost i mislite samo na to kako da zabavite publiku.

1862221,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 1862222,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 1862223,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1862227,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1862228,2ZszRrdlkp7knRVmpJlEf6Rsa6WvealzJUF0yOC831AtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 1862229,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 1862231,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== mZVmkHWV16ZplntnR5Ui1pAKtZN

1862224,lK6v+sYivEW5JaX_K8Cm_lhWLq+qW9MdXzNARo8WvATuwHdtONkGV7fCXrh_NOS7eKR+MnLdciUDV5eX5Nv_LQ== 1862225,9Y_D+MKnSm2lhGCiTusEco_SAdU_8LculaCPOv9nm9LRfXEvlZLprOD9Mx5Ha3GHNTcYybJh04GQPbBKSvfyoQ== 1862226,EGxloAICFWSu_r7y+GPq9EciiZbCW3Mw4jOkFo1C99PLUiAqkAXxkJMsmuoJYNQHtGeAMcKK97fbpLbH+rGI6g== 1862230,kbAjQ2AVf2rYpUKme42Sv4p5RZ5tEmm90NM5dkbf0Rr7Y6ndrWVt3TSkakTsbdK0YDjzV1xJTYwtQa_3w1eR_w== 1862232,EGxloAICFWSu_r7y+GPq9EciiZbCW3Mw4jOkFo1C99PLUiAqkAXxkJMsmuoJYNQHtGeAMcKK97fbpLbH+rGI6g== Hard to Kill - Ein Cop schlägt zurück

 


UnderSiege_onesheet-1-500x723 1992-under-siege-poster1

IMDb

Trailer

 

Jordan Tate: So who are you? Are you, you, like, some special forces guy or something?

Casey Ryback: Nah. I’m just a cook.

OK, priznajete, već ste se zapitali što čekam s ubacivanjem najboljeg filma od jednog i jedinog Stevena Seagala na ove stranice. Niste jedini, pitao sam se i ja. Ipak, u svoju obranu mogu reći samo jedno; draži mi je nastavak. Znam, znam, radi se o inferiornijem filmu, slabijem i ne tako dobro dočekanom (iako je razlika u kritičarsko/financijskom smislu samo dvije stepenice, što je sjajno, ako ćemo biti iskreni) ali imam neki fetiš na vlakove i radnju koja se odigrava u njima i to je to. Što se tiče Pod Opsadom… to je stvarno kvalitetan film. Doduše, nastao je na temeljima Die Hard premise, ali teško da ga se može nazvati baš ono klonom, koji se šlepa na popularnost kamena temeljca (Olympus has fallen je doslovce klon Die Hard filma, bilo po strukturi, bilo po samoj priči, bilo čak i po kopiranju scena) jer, usprkos općenitom mišljenju da je Seagal jako, jako… jako ograničen glumac, ovdje je napravljena jedna jako pametna stvar i njega se postavilo gotovo u sporednu ulogu. Kad znaš koji ti dio filma funkcionira najslabije, na njega postavi najmanje težine i dobiješ odmah bolji proizvod. Što se tiče još razloga zašto nisam prije pisao o njemu… pa, postalo je popularno govoriti o Seagalu kao kreaturi (debeloj) pa pisati pozitivno o njemu dođe vam nešto kao provociranje zdravog razuma. I film nisam dugo gledao, da budem iskren, a kako sam u zadnje vrijeme imao mali val akcijašenja koji idu identičnim tračnicama (teroristi vs usamljeni junak) nekako se i brod Missouri našao na udaru (a nije da ga se već nisam nagledao u drugim filmovima) pa već kad sam gledao, šteta da ga i ne spomenem u nekom… idemo reći, pozitivnijem kontekstu. Da, znam, neki već prekreću očima, ali tako vam to ide s tim čudno uspješnim filmovima; ili ih ne podnosite (kao ja Twilight franšizu) ili ih podnosite. A Pod Opsadom je i dobar film, ako ćemo biti iskreni, pošten, s korektim scenarijem koji tek sporadično komplicira neke jednostavne stvari.

Dakle, posljednje putovanje vojnog broda Missouri; legendarno plovilo koje ima važno mjesto u američkoj povijesti – na njemu su se Japanci predali nakon što su Ameri hitili dvije A-Bombe na njihove gradove. Putovanje kao putovanje, nema nekih posebnih zadataka, laganini more i vjetar u jedra. Doduše, tu je i mala oproštajna zabava za kapetana, ali to je ionako sporedna stvar, nešto da se posada zabavi. Sve dok članovi benda i popratnog osoblja ne otkriju da ih ne zanima torta (kao ni vruća striptizeta u njoj) već nuklearni arsenal koji bord prevozi, pa umjesto žestokih rock ritmova udare žestoku rafalnu paljbu po onima koji se pokažu neposlušnima. Napadači osiguravaju brod dok kažeš keks (imaju i malu inside pomoć) počnu prepravljati stvari da lakše iznesu nuklearke na gornju palubu i sve što im počne smetati jest dosadna buha zvana Casey Rayback. Ispočetka dečki vjeruju kako je to kuhar (koliko kuhar može napraviti sranja, ne?) ali kad doznaju da je kuhar ustvari bad ass Navy Seal… stvari će postati zanimljive.

Osim što se Seagala maknuli iz glavne slike, radnja je napravila i malo zgodno unaprijeđivanje priče; glavni junak nije kauboj (jedan McClane je sasvim dovoljan) već lik uistinu taktički ide onemogućavati neprijatelja; komunikacije, transportno sredstvo. Nije da je sve to napravljeno baš po udžbeniku Navy Sealsa, ali je lijepo vidjeti da je netko ustvari nešto i pročitao prije nego je išao snimati gerilski način borbe. Film ga malo komplicira oko motiva negativaca; nuklearke je danas lakše nabaviti na crnom tržištu nego otimati cijeli brod, a ako ga već i otmu, čovjek bi pomislio da već postoji neki način da posada koja radi s njima i ima neki način da ih izvuče na gornju palubu. Tehnikalije, iskreno, ali malo da se spomenuo. Pozitivan je i nastup oko cijele stvari; likovi ubijaju samo kad trebaju, ne tek toliko da nekoga ubiju, držeći rulju pod kontrolom s finim; ako zajebeš ili poželiš glumiti heroja… metak dobiva i onaj pokraj tebe. Efikasno. Akcija kao takva dovoljno je raspoređena kroz cijeli film, ali ruku na srce, uopće nije spektakularna već više… bliska, puno pucnjave, jako malo dizanja sranja u zrak. Tu je Seagal još uvijek bio pravo fit dečko koji je mogao bez muke izvoditi majstorije, što mu, htjeli vi to priznati ili ne, daje na potrebnom autoritetu, a i općenito je zabavno gledati kako slaže bombu od maslaca, malo ulja i žlice vegete (ne pokušavajte to doma, mikrovalka stvarno nije dizajnirana za to). Mane…mislim, mane. Nastup Tommy Lee Jonesa je pohvaljen od svih i svakog, ali realno gledajući on je još samo jedan u dugačkom nizu psihopata. U trenucima zabavan, ali se osjeti dosta preglumljavanja (ima on i boljih uloga). Gary Busey jest malo bolji (da malo) ali bez neke motivacije, pa tako negativci u osnovi ispadaju negativci jer filmu trebaju negativci. Trebao bih spomenuti i… khm, zračno razvijenu Eriku Eleniak, ali on je toliko u pogrešnom filmu da se baš doslovce osjeti kako je njezin lik ubačen tek toliko da ne budu samo muška lica u kadru. Ne možeš dobiti sve. Zahvaljujući preglednoj režiji majstora Andrew Davisa (krivca i za Seagalov debitanski film; Abow The Law) nema praznog hoda čak ni onda kad film i jest u praznom hodu (konfederacijski stol i glavešine za njim) te kad se sve zajedno zbroji… nije ni čudo što je publika i kritika objeručke prihvatila ovaj proizvod kao svjež i poprilično originalan. Kako stvari stoje, USS Missouri vidio je više filmske akcije nego stvarne (ili barem blizu) jer su ga iz mirovine izvukli i u filmu Battleship (ni u ovom filmu više nije bio operativan) ali teško da se mogao požaliti da je bio u lošem društvu. Svima koji film još nisu pogledali… mirno vam more i dobru zabavu.

1805548,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwC5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 1805551,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 1805558,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 1805559,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 1805561,IoXe6lwO0QMh6Z04p6fOKZYvOlooUZkWjQYZrXa4RHqhx6Bc2+v7wgMLdv+hcmIcSr_7eqK9guqJkPpD4fA6uw== 1805562,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 1805563,GRydhGNuQxJ2RysjKGnvReIv4s6zIGSVqlKMirxXeUu2x1pEi68ZP6ykQPq_5ra3crfTSJG1TkgOhTnYFZavhw== 1805565,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 1805567,_HybAW8WDKT_SBO5Nu3B2t69NyDPIPpYKAFvaNkfZj0MnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 1805569,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1805572,YLP7zQLz6ZSLuWzmze0PW+cnYRhdXbprbGh7njsvg0iMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 1805574,6yuwvvUzzTyarDYfSSiAJ74WK5h8SmJ14QgdQcgjxUiypHmrrOPp2LzhyyrYWsaIu2krbsIj_u3XRts5VXelQQ==

Out For Justice (1991)

Posted: Travanj 7, 2011 in Akcija, Steven Seagal, Thriler

IMDb

Trailer

Steven Seagal. Znam, ZNAM, neki već prekreću očima, a neki se sa sjetom vraćaju u dane djetinjstva. A, priznajmo, bili su to dani. Dođeš u školu, neki lik te počne malteretirati i ti mu održiš lekciju o pravilima lijepog ponašanja kopirajući tada žarećeg i palećeg Seagala. Ah, ti dani. Dobro, nismo ovdje da pričamo o tome. Iz principa odbijam gledati nove Seagalove naslove, ne da mi se trošiti vrijeme na njih. Koliko vidim, čoek se svim silama trudi pokopati svaki atom nekadašnje karijere koju je imao. I to radi strastveno, onako, muški. No, početni dio njegove karijere je zanimljiv, dapače, moglo bi se reći i fascinantan jer snimio je nekoliko filmovi koji i dan danas fukcioniraju kao švicarske urice, a vrijeme im uopće nije naškodilo. Out For Justice ide u taj niz, ali ne zahvaljujući samo Segalu, ima tu više stvari koje ovaj film čine prihvatljivim za gledanje više od jednog puta. Pa, opet nekim redom rečeno…

Gino je žestoki murjak iz Brooklyna i koji ima tek običan dan dok njegov kompić iz djetinjstva ne popizdi i počne smicati ljude u pol bijela dana. Na Ginu je da ga pronađe i zaustavi.

Filmovi koji imaju kratki vremeski okvir za radnju obično znaju funkcionirati bolje nego nešto epski dugotrajno, naši junaci se igraju lovice u svega dva dana, čime se automatski dobiva na dinamici, osjećaj stalnog pokreta, a ako je scenarist maštovit, i dosta toga povezanog u jednu radnju. Naš Stevo jeste ono što stalno glumi, opaki tip koji rukama, nogama, bilijarskom kuglom i pištoljem rješava frkovite situacije, na toj strani svijeta ništa novo. Ali, ovo niste očekivali da slijedi, zar ne, ali netko pametan ga se sjetio postaviti u onu poziciju kad ne može izgubiti već samo profitirati. Seagal i partnersto na filmu ne funkcioniraju. Jest, ima primjera kad je radio i to, ali rezultati su ispali…traljavo. Seagal je u ovim mlađim danima bio stroj za akciju, samostalan i sila koja ide naprijed, partnerstvo bi takvo što samo zaustavilo. I imao je karizmu, što jest jest, kojih stotinjak kila manje i bio je slika i prilika frajera koji zna znanje. Zanimljivo, na početku je izbjegavao neke klišeje o neprilagođenosti junaka. Sam, ali integriran u okolinu. Kao i u prvijencu, Abow The Law, Seagal je dio zajednice, poznaje ljude, ljudi poznaju njega…jedna velika hrpa…poznanika. I u tim danima, 80-te i dio 90-ih, jedno se vrijeme gledalo postaviti lika u okružje koje poznaje kako bi dobio na uvjerljivosti. Često je to ispadalo bolje od zamišljenog. Zato je naš junak Gino žandar iz kvarta, tip kojeg svi poznaju, pa ga ili vole, ili ne vole, ovisi na koga naleti. Zanimljiv pokušaj karakterizacije.

I dramski naboj. Iskreno, netko očekivao to pronaći u Seagalovom filmu? Istina, toga nema puno, ali tip kojeg love jeste njegov frend iz djetinjstva, poznaje mu roditelje, izlazio mu je sa sestrom…susjedstvo, kužite. I tu ima malo klasične priče o ispravnosti toga što radi, neispravnosti toga što ne radi, jedna anomalija koja, kao i u Abow The Law, ima dobar dio pokretačke snage za radnju. Ipak, da se ljudi ne uplaše, ima tu i onog finog klasičnog fajta. Oš u mesnici, oš u baru, Seagal sve smlati. Koga briga, tada je bio majstor koji ne koristi dublera sa vlastite pokrete. I vidi se da je čovjek imao (ima ga i danas) znanje o borilačkim vještinama. Za kraj je ipak ostavljen klasični obračun, sačmarica, pištolj…pravo u duhu urbanog kriminalističkog filma. Parirao mu je William Forsythe, glumac za kojeg znate da ga znate, ali mu ne znate ime i parirao mu je dobro, ali čista šteta što mu je lik čisti psiho, i to one kartonske vrste bez imalo karakterizacije. A njih dvojicu je trebalo imati pod kontrolom. Pokojni redatelj John Flynn nikad nije prešao na A listu redatelja, ali je bio tip koji je znao znanje. Već je spomenut ovdje (redatelj Best Sellera) a da vidite kako je tip znao režirati anomalije koje se ističu u karijerama glumaca u filmografiji mu stoje Stallonev Lock Up i osnovno gradivo za svakog tko voli filmove osvete, Rolling Thunder s Tommy Lee Jonesom. Kvaliteta, jednostavna i sirova koja se danas cijeni više nego u doba nastanka. Zaključak? Seagal je u ovom filmu dobio odlično podjeljene karte. Čvrst redatelj, dobar scenarij (OK,OK, nije da nema nekih mana) uloga koja mu je pristajala kao ruka i rukavica, pošteni fajtovi koji su dušu dali za njegove tadašnje mogućnosti i ugodna doza puškaranja kako bi sve strane bile zadovoljne. Tražite nešto više od toga? Onda gledate pogrešnu vrstu filma.


IMDb

Trailer

Neki dan slučajno upalim televizor da vidim malo što se događa u svijetu kako me ljudi ne nazivali neinformiranim i, posve slučajno, (ili se radilo o karmi) naletim na uvodnu špicu Pod Opsadom 2. Rekoh sam sebi, sjest ću i pogledati minutu-dvije jerbo sam slab na starog Seagala iz mlađih dana, tek toliko da pogledam jer film, ruku na srce, nisam pogledao ima već pet godina. Čak ću pregmiti i to što ga pušta RTL, izdržat ću taman do prvih reklama, a onda idem dalje… Da skratim priču, pogledao sam ga cijelog. Opet. Pa, rekoh sam sebi, već kad sam ga pogledao, u neko dogledno vrijeme ću nešto i napisati o njemu jerbo… naslov je kao stvoren za ove stranice. Bivša zvijezda, podcijenjeni nastavak… predivno. Kako to već kod mene ide…

Casey Rybeck, ex navy seal, i povremeni kuhar, ovaj put na putovanju je vlakom, a društvo mu pravi nećakinja, odlaze sa sprovoda Caseyeva brata i, iako su si oni jedina obitelj, nekako nisu povezani. Bilo kuda, nevolja svuda, teroristi s high tech zaleđem odluče oteti vlak za svoje zle planove i na našem kuharu je da im ih poremeti.A usput i sredi odnose s nećakinjom.

Tri godine ranije, kad se pojavio prvi Under Siege, dogodilo se nekoliko zanimljivih stvari. Prva je ona da je Seagal dobio prvi pravi punokrvi hit, zarada od oko 160 milja, druga je da se radilo o filmu koji reciklira Die Hard recept, teorirsti+zatvoreni prostor+zajebani pojedinac = ispao je posve dobar film kojeg su i kritičari znali pohvaliti. Treće, Casey Ryback nam je bio zgodan lik, posebice one fore oko toga što je kuhar (istina, i SEAL specijalac, ali je primarno bio kuhar) a za Seagala je postao ono što je za Willisa John McLeane. Netko uopće sumnjao da će to dobiti nastavak? Što dovodi do određenog problema. Kako, dovraga, snimiti nastavak, pronaći ponovo zatvoreni prostor i napraviti da to na nešto sliči? Bile su dvije opcije u igri: avion i vlak. Zašto je prva otpala? Zato što je Seagal već snimio Executive Decision (1996) i prpustio priliku da polomi koju ruku teroristima koji su zauzeli putnički avion tako da je vlak ostao – jedini izbor. I nije to tako loša premisa, ima nešto u tim dugačkim linijama vožnje, komforno opremljenim vlakovima, krajoliku koji je uistinu spektakularan. Problem jedan riješen. Problem dva. Priča.

Ono što je i najlošija stvar u Opsadi 2 jeste priča. OK, mogu progutati teroriste, mogu progutati i to im je vlak bio potreban kako ih ne bi otkrili (vrijeme kad GPS nije bio dio svakog električnog aparata) – ali ne mogu baš provariti kako to – djetinjasto – igleda. Opak satelit koji izaziva potrese, a sami opaki stroj izgleda ko da ga je slagao Grunf iz grupe TNT. Također, toliko su se bojali odvojiti od originala da su cijele sekvence doslovce kopirane – konfederacijska soba gdje đenerali i ostali ini sjede za okruglim stolom i mudruju. Nedopustivo za jedan nastavak čiji je budget 60 milja (25 više od originala). Ono što vrijedi spomenuti ovdje jeste – akcijske scene. Osobno, najdraži dio, onaj kad our man Casey napada lokomotivu. Vanjski kadrovi, balansiranje po krovovima pokretne kompozicije, dobra staromodna pucnjava na sve strane – takve stvari izvlače nastavak na razinu podnošljivosti. Ali, hej, ja volim vlakove i radnju na njima tako da, ne shvaćajte me zaozbiljno. To ono zaigrano dijete progovara iz mene. Vrijedi spomenuti i cijeli niz efektinih eksplozija napravljenih preko minijatura, jako dobar materijal za akcijski film. Prava je šteta što se nije malo više uložilo u razradu bolje priče. Ako ste pomislili da je sve to bilo iscipelarito na smrt od strane kritičara i publike… pomislite tu pomisao ponovo. Film je u konačnici okrenuo 110 milja zarade, a nisu ni kritičari bili nešto previše strogi, čime je Seagal okrenuo još jedan posve pristojan hit u karijeri (i gotovo posljednji) i nekako mi je sablasno slušati njegove ideje kako bi napravio i treći dio. Ruku na srce, treći dio je zvučao i zanimljivo kad se u priči nalazio i redatelj originala, Andrew Davis (The Fugitive) kvalitetan redatelj (mora biti kad je uspio napraviti dva najbolje Seagalova filma), no stvari su postale bizarne kad je Seagal počeo kominjati nešto o nekakvim alienima i tome da naš omiljeni Karapanđa Ryback ode u – svemir.  Čovjek se sigurno šalio. Morao je. Ili je bio napušen. Nema drugog pojašnjenja. Znači, “dvojka” jeste slabija od “jedinice” ali još uvijek nekoliko svjetlosnih godina od smeća kakvo Seagal snima danas. Dovoljna preporuka.