Superman Returns (2006)

IMDb

Trailer

 

Nema par dana kako se (konačno) pojavio dugo očekivani trailer (više kao neka navlakuša) za budući superhero spektakl Superman vs Batman i svijet ne prestaje govoriti o tome. Doduše, trailer se pojavio malo prije reda, dan ranije je ”slučajno” procurio u otvoreni svijet pa su čelnici WB-a bili prisiljeni pustiti cijelu verziju, ali nije bitno to već ono što se moglo vidjeti u toj minuti i kusur vremena. A vidjelo se ništa, iskreno, malo priče, malo Supesa, malo Batsa i, kao netko tko je privržen ovom prvom od stvarno malih nogu, nije me nešto posebno impresioniralo pokazano. Mislim, vjerujem da će to biti film teške kategorije, da će zaraditi jezivo ozbiljne novce, da će ispasti poligon za lansiranje novih projekata (Aquaman, Wonder Woman, The Flash…) i vjerujem da će neki novi klinci opasno uživati u svemu tome, ali za mene osobno cijeli taj projekt djeluje kao još jedna partija prepišavanja s konkurentskim Marvelom oko toga koji ima većeg i tko će više, jače i mnogobrojnije. Cijeli taj biznis kao da najmanje veze ima sa samim stripovima. Nije da me to posebno iznenađuje, već je prethodnik bio potpuno izvan tračnica te je Man of Steel bio više ”idemo raditi film o Supermanu po principu Christophera Nolana” nego što je bio film o Supermanu kao takvom. Da, već očekujem da me se prozove nostalgičarem, nikako ne bi bio prvi put, ali kad odrastete na jednoj viziji, teško se prebaciti na drugu, pogotovo onda kad se zna da je ta vizija nastala pod utjecajem druge, nastale za potrebe potpuno drugačijeg lika. Za Batmana su tamni tonovi sasvim prikladni, ta čovjek nosi traume cijeli život, psihički je stabilan kao nitroglicerin, oblači su u crno i djeluje po mraku, tamni tonovi dolaze s teritorijem, ali Superman je oduvijek bio pozitiva. OK, znam da ima i on svoju mračniju stranu, barem što se tiče stripova, no filmski svijet je oduvijek uspijevao pronaći pravi omjer zabave i dobrog filma (čak i onaj krš i lom od Supermana 4 ima poneki trenutak… samo poneki). No, dobro, to je zato što je u svom rezimeu imao dva više nego odlična filma. Superman: The Movie iz 1979 Richarda Donnera postigao je nešto nemoguće; prenio je duh tog junaka na veliki ekran i sve to spojio s dobrim efektima i primamljivim izvedbama glavnih glumaca. Njegov nastavak, Superman 2, imao je nekih problemčića (Donner je otpušten, drugi redatelj je radio pola filma) ali čak je i uz to uspio ispasti više nego solidan uradak koji je u priču uveo i malo pirotehnike, najavljujući budućnost takvih projekata (mislim, stavno budućnost jer Batman Tima Burtona doći će tek kojih 7-8 godina kasnije). Nakon spomenutog fijaska Superman 4, Clark Kent odlazi u mirovinu. Kolega Dragonrage, supatnik po blogerskom peru, nedavno je najavio kako će uskoro izaći zgodan dokumentarac o tome kako se serijal planirao oživjeti u, idemo reći čudnom pa kud puklo da puklo, projektu gdje je čovjeka od čelik trebao glumiti Nicholas Cage. Još uvijek se premišljam koliko bi to bio dobar projekt jer stari Nick, koliko god bio dobar kao nestabilni Castor Troy, nikako nije za ulogu Supesa. To je bilo, pa propalo i od onda je cijela priča u limbu odgađanja. Sve dok se Brian Singer nije prihvatio cijele priče oko ponovnog oživljavanja popularnog lika. On je to i napravio. Film je izašao, zaradio i doživio neslavnu sudbinu svih ostalih projekata koji su bili zamišljeni za puno veće stvari, kao, recimo, teško zgrtanje novaca na blagajnama. No, o tom potom. Razlog zašto sam odlučio uopće nešto zapisati o ovom filmu jeste to što sam već zapisao riječ-dvije o starim verzijama, pa sam čak sjeo i zapisao dva-tri ne baš oduševljene o novom filmu, pa bi bilo stvarno lijepo od mene da nekako zaokružim cijelu priču komentarom i o ovom nastavku i zato što sam medijske pažnje željno piskaralo, pa se šlepam na val zanimanja koje ovih dana (opet) podiže čovjek u plavim tajicama.

Zanimljiv je pristup u dizajniranju priče ovog nastavka, zanimljiv barem za ono vrijeme jer se čini ziheraškim. Naime, odlučeno je da će Povratak u cijelosti negirati postojanje trećeg i četvrtog dijela starog serijala te će direktno nadovezivati na prva dva dijela, napravljena rukom Richarda Donnera. Djelovalo je kao marketinški potez usmjeren na kvalitetnije dijelove starog serijala i ovih dana je isti napravio puno jači odjek jer će i Alien 5 napraviti istu stvar, u potpunosti negirati postojanje 3 i 4 dijela poznate franšize. Tako da ovdje, u Supermenovom Povratku, upoznajemo svijet bez Supermana. Prošlo je pet godina otkako je nestao s radara, doslovno, i otišao vrag zna gdje. Lois Lane se udala, rodila klinca i napisala okrutan članak o tome zašto svijetu nije potreban Supes., Lex Luthor dadilja stare babe i grebe se za njihova nasljedstva. Stvari su postale… svakodnevne i nezanimljive. Otišavši natrag do Kriptona, ili onog što je od njega ostalo, i vrativši se, Clark muku muči kako se vratiti natrag u svoju rutinu, raditi balans između maske i svojeg pravog ja, no ne treba previše da stvari opet postanu zeznute. Prvo, Lois će (opet) upasti u probleme, pa će joj biti potrebno spašavanje, a nakon što svima postane jasno kako se The Man vratio, Lex će pokrenuti još jedan svoj genijalno megalomanski plan kako se riješiti vječnog protivnika, koji će, naravno uključivati puno razaranja i brzinskog spašavanja. A između toga će se nakupiti i ljubavnih problema, pa emocioanlnih problema… svakojakih problema koji će našeg junaka staviti u ionako kompliciranu poziciju.

Za početak moram (opet) naglasiti kako sam odrastao na Supermanu, starim filmovima (barem prva dva) i da nisam baš previše objektivan po tom pitanju, ali da nemam problema naglasiti što je dobro u tim filmovima, kao i ovom novom, ali jednako tako reći i što u njima ne valja. Kad bih stavio Povratak u pravu perspektivu, on je nešto između nastavka i posvete starim filmovima, s tim da oba opisa funkcioniraju više-manje dobro. Prvo možda vrijedi krenuti od toga što nije baš uspjelo u tom pokušaju ponovnog oživlljavanja. Naravno, Chistopher Reeve nije bio u opciji da glumi, pa je trebalo pronaći adekvatnu zamjenu. Zaustavljanje, odmah prije nego shvatite nešto krivo. Brandon Routh kao novi Superman je jedan od najvećih aduta ovog filma, uloga mu leži kao salivena i uspješno ostavlja dojam dobrodušnosti kakvu Superman treba ostavljati kad je riječ o njegovu odnosu naspram ljudi (Henry Cavill ostavlja dojam izvanzemaljca, ne baš simpatičnog) a ima i potrebnu dozu šlampavosti kao Clark Kent. Doduše, vidi se da je uzor ponašanja bio Christopher Reeve, osnosno njegova izvedba, ali to ne smeta toliko koliko neutemeljena optužba da je Routh i njegov klon (Cavill izgledom izgleda točno kao njegov sin, što, zanimljivo nije nitko primjetio). No, premlad je. Da, to je ono što ne leži u priči baš najbolje. Lois Lane (Kate Bosworth) djeluje starije od njega, iskusnije i nikako kao zanimljiva djevojka koja bi privukla pažnju našeg junaka. Forsiranje na njihovoj emocionalnoj povezanosti aktivira kočnice u radnji i stvara teret gledatelju jer se iz aviona vidi da nisu kompatibilni. Da bi junak bio zanimljiv, treba mu još zanimljiviji negativac. Kevin Spacey jest zanimljiv, ali njegov Luthor baš i nije, ne previše. On je kombinacija izvedbe Gene Hackmana i dvorske lude, što ne funkcionira jer jednostavno nije opasan. I dok je komičarski takt funkcionirao u prva dva Supermana (iako je i tamo to zapinjalo, iskreno rečeno) ovdje je, u vremenu kad su negativci postali veliki, jaki i zli, to jednostavno zastarijelo. Film muku muči i s tempom, posebice u završnom dijelu gdje dolazi do repeticije scena i nepotrebnog razvlačenja ne baš posebno atraktivnog završnog sukoba Luthor/Superman. Balanas između emoivnih dijelova i akcije ozbiljno je izvan tračnica i u ostatku radnje, što ne znači nužno manu, ta i originalni Supermani su znali imati taj problem, samo što nije bio toliko izražen. S druge strane, Singer radi nekoliko stvarno odličnih stvari u ovom nastavku. Malo je teško nadmašiti scenu predstavljanja junaka u prvom Supermanu, pad helikoptera ulazi u filmsku povijest, ali pad aviona ima podjednaki intenzitet i točno pokazuje zašto ljudi uopće vole Supesa; lik je sav u tome da pomogne drugima. Ista stvar funkcionira dobro i kad Luthor pokrene svoj zli plan (iako poprilično besmisleni – nova zemlja+običan kamen=nula vrijednosti za prodaju) i kad posljedice udare Metropolis. Superman, kojega jedino kripton može baciti na koljena, ili neki negativac sličan njemu (da, General Zod svima pri dolazi na pamet) najbolje funkcionira u unim scenama gdje svojim daom sprečava prirodne katastrofe koje, u pravilu, djeluju bolje nego običan negativac. Netko je to trebao reći Snyderu, pa bi njegov Superman možda sravnio malo manje grada, a malo više ga pazio. Uglavnom, sve to funkcionira, ali završnica je ponavljajuća, pa čak i malo banalno jer Luthor kako ga Spacey glumi nije hladnokrvni ubojica, pa ka probode našeg junaka komadom kriptonita, publika je malo… u nemoj me jebat raspoloženju. Kad se sve to baci na jednu hrpu dobije se itekako gledljiv film, koji doduše malo muku s tempom, ali koji se spretno izvlači s dosta zanimljivih stvari. Da je omjer bio više usklađeniji i sporedni razrađeniji, tko zna, možda bi film bio i puno veći hit, ali ni ovako ne gubi previše u dopadljivosti. Osim, naravno, što ima duh Donnerovih originala, što je u ovom slučaju dvosjekli mač. Zarada je bila tolika da se pokazalo kako ljudi još uvijek vole dobrodušnijeg Supermana, dopadljivijeg, ali je isti koštao jezivih 270 milijuna dolara (pomalo je pitanje gdje je ta lova otišla jer film nije toliko spektakularan) i odmah se pokazalo da retro i nostalgija možda nisu najbolji recept za uspjeh, barem ne onakav kakav je postigao original. Brandon Routh nakon ovoga je malo krivudao uokolo, odigrao je i Dylan Doga, još jednog stripovskog lika (film je željeznička nesreća, ali on je bio dobar) a u zadnje vrijeme (opet) igra junaka iz stripa; Raya Palmera aka Atom. I, zanimljivo, u seriji Arrow, gdje se pojavljuje, bilo je čak dvije reference na Supermana (to je ptica, to je avion…. to je Ray) i ono poznato ”upravljanje” rukama dok leti, i ti gegovi impresivno pokazuju da je Routh u godinama kad bi mu uloga Supermana legla bolje nego u Povratku. No, život ide dalje, tako i filmski biznis. Ako ste nostalgičari, pogledajte verzije s Christopherom Reevom, ako volite malo modernije stvari, pogledajte ovaj ”nastavak”, nećete promašiti ni u jednom slučaju. Samo što možda nećete biti previše zadovoljni, ali to ostavljam vama na odluku.

 

 

 

 

 

 

 

Dick Tracy (1990)

IMDb

Trailer

 

Ne znam kako vama, ali meni su već dosadile ove ekranizacije stripova. Ne dosadile u stilu da ih neću pogledati jednom kad izađu jer hoću (čak će i oni najgori filmski snobovi to napraviti, vrlo vjerojatno i prije onih koje to zanima) ali odavno sam prestao pratiti vijesti i novosti o takvim projektima. Jer, kad se napravi konačni račun i podvuče crta, s jedne strane imamo Marvel, a u suprotnom kutu ringa stoji DC Comics. Superman, Batman, X-Man, Avengersi, Iron Man… iako su im imena različita, sve je to dio istog paketa koji vam želi prodati istu stvar – cijeli jedan svemir. I dok protiv toga nemam ništa protiv, sve je to posao, ali već je postalo zamorno čitati kojeg lika planiraju pripojiti nekom drugom liku da bi pripremili teren za likov zasebni film. Kao da ne postoji ni jedan drugi strip. Doduše, znam da nikad neću doživjeti ekranizaciju Mister No-a (a taj strip bi dušu dao za jednu avanturističku zezanciju a’la Indiana Jones) ali mogu se barem nadati da će se netko sjetiti da postoji toliko drugih likova, ne povezanih s Marvel/DC Universima, i da će, nadajmo se, uletjeti neki drugi projekt. Nije da je baš toliko crno (iako jest) jer ove godine nam dolazi nastavak famoznog Sin Cityja (Rodriguez se prvo trebao zahebavati s onim Machette pizdarijama prije nego je shvatio da od toga nema kruha) i već sad mogu osjetiti valove pozitivnih vibracija koje se šire Internetom. Prvi film je bio OK. Nije me oduševio toliko koliko je neke druge, ali bio je to fin primjer kako napraviti film izvan svemira superjunaka. U svim tim silnim pohvalama na račun Millera i Rodrigueza nitko nije zamijetio jedu sporednu stvar – nešto slično je već bilo napravljeno. Pod ‘slično’ ne mislim da sličnost radnje već na vizualno igranje s pokretnim slikama u svrhu približavanja stripovskoj atmosferi. Da, znam, zvuči jako čudno kad netko spomene kako ova dva ipak nisu toliko genijalni ili inovativni koliko se misli, no prošlost je tu da nas podsjeti kako više ništa nije originalno. Usporediti jednog Dick Tracyja sa Sin Cityjem će za mnoge biti blesfemija, povod da me uhvate i spale kao heretika na lomači javnog osuđivanja, no treba biti fer i reći kako je Warren Beatty prvi (uspješno) prenio dojam stripa na veliki ekran. On pak nije išao toliko na grafiku (koja u Sin Cityju krpa činjenicu kako je radnja pomalo isprazna, prepuna noir spike kojom nas je zabavljao Bogart) ali i jest, stvarajući prepoznatljiv izgled filma koji, dvadeset i kusur godina kasnije, još uvijek izgleda ne toliko svježe koliko… zabavno. Uz to, činjenica jest da je stripovski svijet u 90-ima imao posve drugačije pretstavnike nego danas. Dick je bio prvi, uvjetno rečeno, koji se probio s pozitivnim krtikama i lijepo box office rezultatima, a tu su u blizini bili i The Shadow, The Rocketeer i The Mask, The Crow sve odreda poznati stripovi i poprilično dobre ekranizacije, koje su pak napravile različite uspjehe. Imali smo i prvu verziju Dredda onda (imali smo ga i sad nema dugo – neka nam dugo živi nasilno provođenje zakona) i pitanje je kako bi stvari stajale da su svi oni pobrali uspjeh sličan ovom kakav sad kupe svi ovi Spidermani i Iron Mani. Da nije bilo peripetija oko auorskih prava već bi odavno dobili i nastavak Dicka, ali možda je ovako i bolje jer film je, koliko to bizarno zvučalo, uspio ostati čak i originalan. Što baš i nije mala stvar za napraviti.

Priča? Oh, Dick Tracy je superžandar, jedan od onih koji nose cijeli grad na svojim ramnima, koji zna sve negativce i koji znaju njega. Okružen je galerijom bizarnih likova, koji rade bizarne stvari i u tom svijetu nema pravila. Bombe će eksplodirati, meci će se ispucavati, a ljepotice će se bacati našem junaku oko vrata. U ovom posebnom slučaju, Dick mora srediti mafijaškog šefa (Michael Corleone osobno) i nositi se s njegovim nasilnicima, ljubavnim jadima i paziti da grad ne potone u mulj kriminala. Nema baš nekog jakog sadržaja koji bi vam i mogao ispričati jer film krivuda posvuda (iako ima centralnu radnju) i priča je tu tek toliko da je se tako može nazvati. S druge strane, Tracy kao strip ide još od 1931 godine (ne da je punoljetan već je debelo u gerijatrijskim godinama) i uzeti nešto konkretno iz svega toga… pa, što god da se napravi, uvijek će biti onih nezadovoljnih. Već kad sam zabrazdio u ovakvo fino pripovjedanje, vrijedi napomenuti da je priča derivat svih onih gangsterskih i mafijaških filmova koji su harali 30-ima i 40-im godinama, a vi sad sami odlučite da li je Beatty radio posvetu, parodiju ili neki svoj zasebni svijet. Po meni osobno, čovjek je radio igrani strip. Priča nije bila toliko ni važna koliko vizualni izgled, a tu je bogme i pogodio. Što se tiče svih ostalih stvari…

Kako rekoh, priča je poprilično krivudava, što je minus, likovi su nedorađeni i kartonski (stripovski, reklo bi se) i karakterizacija ne postoji. S druge strane, film je zabavno uhvatio duh prošlih vremena, točnije, pretjerivanja u svemu i svačemu. Od humora, preko akcije, do dijaloga. Kao da listate strip, gledate stari gangsterski film i slušate radio-dramu, sve u jednom. I dok bi sad mogli povesti raspravu o tome koliko je to ustvari dobar pristup, zaključna ocjena jest da je svo to silno pretjerivanje napravljeno i sa određenim stilom (da, postoje neke granice neukusa i film, iznenađujuće, ih baš i ne prelazi previše). Najveće iznenađenje je koliko je Beatty uspio sakupiti zvijezda (Al Pacino, Maddona, Dustin Hoffman, James Caan) i polovicu ih staviti pod tešku šminku te natjerati da parodiraju sami sebe (Pacino pogotovo). No, Beatty nije spretan redatelj. Usprkos dobrim namjerama, film mu je potpuno neuravnotežen te zna previše vući u komediju, a jako malo u sve ostalo, iako je pokazivao namjere da se to ne dogodi. Akcija je… skoro da je i nema, ako ćemo iskreno, što je šteta jer postoji jedna zgodna scena koja je ispala zabvana i pokazuje kako je umjesto spomenute komedije tu bilo još materijala za postizanje zabave. Pretpostavljam da je sve to zato što je film nastao pod okriljem Disneyja, pa su svi negativni elementi morali biti stavljeni pod ključ (psovke, krv, ubijanje i tako te vesele stvari) i zato što Beatty nije Rodriquez (koji je pak snimao pod palicom kuće koja jako cijeni nasilje i sve ostale vesele stvari) i, koliko god to sve ispalo pomalo naopako, film je postigao zacrtano. To je šaren komad, zabavan (nekome više, nekome manje, naravno) i bez previše dosađivanja. Vizualni pristup koji je Beatty odabrao izgleda odlično, što je činjenica, i, iako nije tako brutalan kao Sin City, dobro je najavio kako spajanje stripa i filma u takvu formu da ne postoji neka bitna razlika djeluje odlično. Filmu je to pomoglo da ostvari zavidan financijski uspjeh, shvatili smo i da je Madonna prije dvadeset i kusur godina bila vruć komad… umjetnice (nije da joj i danas nešto nedostaje, dapače) a cijeli taj pristup ekranizacija stripova koji nisu dio glavne struje također je pomogao i sličnim projektima da se podignu sa zemlje. Za poštenje dovoljno, a usto se još uvijek može i pogledati, pa čak i zabaviti (ili barem zadržati osmjeh na licu) nakon svega.

 

Whiteout (2009)

IMDb

Trailer

Tehnički, ušli smo u zimu. Posljednja dva dana barem. Klimatski. Magla je tu, niske temperature, a kunem sa da sam vidio i pokoju pahulju snijega. Istinu vam kažem, proletjela mi je pred očima. Čak mi je i blog dobio vizualni dodatak u obliku pahulja koje lete uokolo. Da, dragi moji, zima je došla. I u skladu s tim, red je pronaći par naslova koji vremenski odgovaraju klimi. Nije da je to neki posebni problem, filmova sa snijegom ima k’o…pa, snijega, ali pošto još uvijek nije Božić, da ne ulazim u tematske vode prije reda. No, da budem iskren, išao sam napraviti malo zimsko čiščenje harda, tek toliko da oslobodim mjesta za eventualne nove stvari koje svakodnevno iskaču na torentima i tako sam naišao na par naslove koje sam već gledao, ali, u trenutku potpune neinspiracije (vrijeme opasne gripe i jakog kašlja) odvrtio sam par njih tek toliko da se podsjetim što sam to uopće gledao prije nego ih zauvijek pošaljem put odvoda za smeće koje fancy nazivamo recycle bin. I dok Doom-u nije pomagla ni redateljska verzija (taj je film imao toliko dobrih potencijala) Whiteout je ispao… bolji nego ga se sjećam. No, ja sam onako, skromni obožavatelj Kate Beckinsale, pa je i to možda pripomoglo boljem dojmu, no iznenadilo me kako je film loše dočekan na otvorenom tržištu. Jako loše. Točnije, pokopala ga ogromna lavina jake kritike, a takve stvari uvijek privuku moja amatersku pažnju. Što da vam kažem, slab sam na filmove koje nasilnici šutaju uokolo.

Zanimlja stvar koja mi je privukla pažnju – novi The Thing (pod ”novim” mislim na 2011) sasvim lijepo stoji u očima kritičara. Prva reakcija mi je bila – ozbiljno? Film nije ništa drugo do obična kopija Carpenterova uratka, uz malo moderniziranije efekte. To nitko nije vidio ili je možda baš to razlog zašto je tako dobro ocjenjen – stvar koja ostaje za debatu. Whiteout je ustvari The Thing bez aliena i svog horora. Kompozicija im je zamalo ista, kao i osnove radnje, i to je uzeto kao neka mana (”predvidljiv” je opis na koji često nailazim) i djelomično se mogu složiti s tim. Samo djelomično. Kako sam pročitao originalni strip, pa i njegov nastavak (dobra stvar, pročitajte ako ste u prilici) film uspjeva uhvatiti taj mystery setting – US Marshal Karen Carrie Stetko u oba medija traži ubojicu na polarnim pustopoljinama bijele Antarktike, usputno otkrivajući tajnu zbog koje se sranje događa. Kako sam negdje pronašao jedan opis, to je Mickey Spillane susreće Jacka Londona – i opis je točan. No, tu ću malo zakočiti i ubaciti opet The Thing. Film ima doslovno istu konstrukciju – početak je pad ruskog aviona (tamo je pad space shipa) – Stetko pronalazi tijelo i odlazi do napuštene polarne baze (isto kao i ekipa u The Thing) te na kraju odlazi do mjesta pada aviona, iskopanog u ledu (isto kao i ekipa u The Thing kad posjećuje lokaciju space shipa). Sve to čini dobar setting za napetu priču i film je doista ima, ali ujedno ima i jednu manu – poprilično je predvidljiv.

Tako je to kad imate fokus na svega četiri lika i dva od njih su negativci (neću reći koji) što uspješno ubija svaki mogući suspens. Za to krivim scenarij, ali i ne baš spretnu režiju inače pouzdanog Dominica Sene. Kad gledate film, imate osjećaj da je osjećaj polarnog okružja, osjećaj izoliranosti unutar polarne postaje (McMurdo ustvari, ali u filmu ”glumi” drugu postaju) jako dobro uhvaćen, no da je razvoj likova i priče odrađen poprilično rutinski. Film ima bolju horor atmosferu nego krimić, tj, popularnu tko-je-to-učinio premisu, što mu je donijelo konačni pad u očima kritike i publike. Ali, da je takav krš i lom, nije. Osim dobrih dijelova koji su više avanturistički nego krimić, film i dosta dobru akciju, tj. sukobe likova u stvarno dobro dočaranom zimskog okružju, a i Kate je stvorila uvjerljiv lik (šteta što ostali nisu na njezinoj razini) koji ima neke intrigantnosti. Naravno, film vam sadržajno neće ponuditi bog zna što, što je istina, ali isporučuje zimsku atmosferu bolje od nastavka famoznog The Thing, što ga čini više nego zanimljivim barem za jedno gledanje. Bolje išta nego ništa, a kako je zima (i snijeg samo što nije) funkcionira bolje nego u vrućim ljetnim danima.

Timecop (1994)

IMDb

Trailer

(ova opaka glazba koju čujete u traileru je ustvari iz Aliensa – da ne kažete kako vas ne informiram o glupostima)

Postoje iznimke od pravila. Iako svi mi volimo poznate štemere iz 80-ih i 90-ih (barem se nadam da ih volimo, nostalgije radi)  neki od njih radili su obične stvari i obične filmove, rijetko kad izlazeći iz okvira zadanog pravca karijere. Zašto svi znaju da je Arnie svoje ime stekao poglavito u SF žanru – počevši od prvog Terminatora, preko Running Mana, Total Recall, pa Terminatora 2. Dio tog kolača planirali su uzeti i neki drugi majstori štemerskog zanata te je tako i Stallone pokušao s Demolition Man te Judge Dredd skrenuti pažnju malo na sebe. Nije mu uspjelo. Doduše, Razbijač je zabavan film, ne posebno pametan, ali može se pogledati, čak i nasmijati par puta, a nije mu ni zarada bila baš loša. No, publika ga baš nije voljela u tom izdanju, još manje kao Dredda, pa je Sly svoje SF avanture prepustio nekim novim klincima i vratio se onom što zna raditi – dizati sranja u zrak. No, i Jean Claude Van Damme je pokušao ubaciti se u to probrano društvo i prošao je puno bolje nego Sly.. Tehnički, i Universal Soldier (onaj prvi, je’l) je isto kao neki kvazi SF… bez SF u sebi osim frankenštjnske ideje o živim mrtvacima. I taj film je zaradio finu lovu, nije mu ni kritika bila baš tako nesklona (zna to i gore završiti) pa je Jean Claude pokušao još malo nešto napraviti po tom pitanju (u što ne računam one nastavke Soldiera – to nije ni maglovito područje SF-a). I rezultati su bili… recimo zanimljivi. Ne sjajni i bajni, ali zanimljivi.

Dakle, u čemu je poanta dana? Da se vremenom može putovati. Kao vlakom. To je, naravno vrli novi svijet u kojem može cvjetati kriminal. Zato su tu vremenski žandari. Da vas spriječe da kupite dionice Coca Cole dok su vrijedile dolar po komadu. Walker je jedan od najboljih u svom poslu, no nosi i paket na ramenima – žena mu je poginula u pomalo čudnim okolnostima. Kvaka je da, iako si vremenski žandar, ne smiješ popravljati stvari u svoju korist. Zato on pokušava srediti nekog ljigavog senatora koji je, na neki funky način, sudjelovao u smrti njegove žene. Ipak, kad se počne odvijati posljednji showdown, Walker će se pronaći u situaciji da opet mora preživjeti istu onu tragičnu noć, samo što će ovaj put doći malo pripremljeniji, što bi se reklo. Pomaže kad znate kako će se stvari unaprijed odvijati.

Volim filmove o putovanjima kroz vrijeme. Uglavnom svi oni imaju neku kvaku zbog koje ispadnu neozbiljni gledano sa strane fizikalnih zakona, ali su mi zabavni. Što bi bilo kad bi bilo priče. Vremenski Policajac nije iznimka od pravila, on ima OGROMNE rupetine u logici jer ako su nas SF filmovi o putovanjima kroz vrijeme nešto naučili, to je da ne možeš nešto drastično mjenjati i očekivati da se vratiš u istu budućnost. Kako ide jedan komentar na IMDb-u, svi bi vremenski žandari zaglavili u vremenu gdje ”poprave” stvari (ili zajebu stvari, ovisno kakav im je horoskop naklonjen taj dan) i to je istina jer dok oni ”poprave” stvari, utjecaj stranog elementa se već dogodio i promjenio tok vremena. No, to je film, i ja im opraštam takve stvari (gdje je zabava u logici) te mogu reći da mi je Timecop, uz Hard Target i Nowhere To Run, jedan od najdražih filmova belgijskog štemera te sam ga gledao valjda jedno 7-8 puta. Nikad namjerno (jedanput ili dva put) uvijek ga uhvatim na televiziji ili me bolja polovica nagovori da ga gledamo (ima nešto u tim macho mužjacima koji se vraćaju kroz vrijeme ne bi spasili svoje djeve), na što ne treba ulagati previše truda. Već kad sam to rekao, da kažem i koju o filmu, ne, red je. To nije sjajan film, ima i puno boljih na tu temu (putovanje kroz vrijeme) ali je lagan film. Što to znači? Znači da priča ima glavu i rep, znači da ima dovoljno atrakcija da ne bude dosadan, znači da nije napravljen u stilu nekih fuš-mahera već ga je radio Peter Hyams (a čovjek zna napraviti pošten SF, što jest, jest), što pak znači da je ugodan i oku i uhu. Ima dobrog humora u njemu, fajt-dva i Van Damme je opušten tip, a bome ni Ron Silver nije loš kao negativac. Vrijeme uz njega prođe samo tako. Što ne valja? Ako ste sitničava duša onda će vas mučiti te rupe u logici, a moram priznati da filmu nedostaje malo jači vizualni identitet. Prošlost (osim onih tehničkih detalja) sadašnjost i budućnost djeluju gotovo identično, nema skoro nikakve razlike. S jedne strane, to je OK (po radnji je razmak od oko deset godina od smrti Walkerove žene) ali s vizualne… i nije baš. Putovanje kroz vrijeme, sam čin i tehnika su OK, ali malo je to sirovo oko rubova (djeluje kao da prođu kroz balon od vode) i ne bi škodilo da su to malo razradili, napravili malo veći cool efekt. Osim toga, i nema se što posebno naglašavati kao mane. Priča je jednostavna, gotovo klišej (putovanje kroz vrijeme da se spasi voljena osoba) ali kako je ekipa bila u dosta dobroj formi, to nije neka jaka prepreka da se zabavite na kojih stotinjak minuta. Epilog priče je da mu je i publika bila naklonjena (mislim da je to filmić koji je najviše zaradio s njim u glavnoj ulozi) te su ga i kritičari pohvalili, što je, heh – malo čudo? Jedno vrijeme je bilo govora i o nastavku, no kad je i došao – nije imao nikakve veze s originalom. I, da, šteta je što Van Damme nije nastavio malo eksperimentirati s SF-om. Nije mu napravio zla u karijeri, dapače.

Superman: Man of Steel (2013)

IMDb

Trailer

Oh, kvragu, što da vam pričam, postao sam prostitutka željna medijske i od sad pa nadalje pišem samo o novim filmovima. Izbacio sam to iz sebe, sad mogu reći da pretjerujem i serem bezveze. Ipak, kako je redoviti posjetilac mojim stranicama, the great duck, zamijetio, od nedavno je broj novijih filmova tu kod mene u porastu, i stvarno jest, moram priznati, no nije moja krivica. Hollywood je izgleda postao mjesto gdje se počinju zanimati zanimljivi filmovi jer ja ih inače ne gledam previše, točnije, izbjegavam ih. Ipak, uz činjenicu da je novi Superman film novi film, to je Superman filma. O njemu se jednostavno mora pisati jer nije ovo prvi slučaj da on brzinom metka ulijeće na ove stranice jer je to već napravio u jedan–dva navrata, a kako sam ja stari njegov fan, ima da uleti još pokoji put. Tako to ide kad prvog Supermana pogledate sa sedam godina, to ostavi traga, a kad počnete pomalo filmski razmišljati, pa još, o užasa, to i zapisivati, onda tu zna biti svačega. Odkako je najavljeno da se radi novi film, reebot priče, kako se to danas popularno veli, imam naslov na oku. A nakon što sam ga i pogledao, oh, kvragu, nećemo biti skromni, odlučih naoštriti pero i zapisati svega i svačega te se ne zaustaviti samo na ovom naslovu već napraviti double feature, malo se predozirati ovim likom jer… pa, nisam to napravio godinama. Točnije, još otkako sam pisao zadnje tekstove. Kal El mi je stajao na polici i čekao novo vrijeme. Kako stvari stoje, ono je došlo, uz neke izmjene, naravno, što financijski, što kritičarski, ali oboje su… upitni, što znači da se ima materijala za pisanje.

Dakle, priča je univerzalno poznata. Na Kryptonu, planetu osuđenom na tragičnu završnicu, tata El i mama El stavljaju bebu El u međuplanetarni svemirski brod (koji djeluje kao kapsula za Apollo program) i šalju prema Zemlji da ga spase od zle sudbine. Beba El postaje Clark Kent, geek iz američke vukojebine znane i kao Kanzas, dečko odrastao na domaćem kruhu i kukuruzu, koji polako počinje kapirati da je… malo drugačiji od ostalih vršnjaka. Koju godinu kasnije, vođen savjetima i odgojem svojih zemaljskih roditelja, odlazi na mali soul searching ne bi li doznao tko je i što je, a kad mu to napokon i pođe za rukom, odmah se mora baktati s bivšim sugrađanima. Koji su došli na Zemlju jer je žele zauzeti, satrati svo njezino stanovništvo, a dio koji im nedostaje za cijeli zli plan ima upravo naš plavo-crveni junak zato što mu ga je tata El poklonio kad je napuštao rodni planet. Sa svojim moćima (uz koje, čini se, ne dolazi nikakava odgovornost) Clark Kent ima da testira svoju ljubav prema bližnjima svojima, ali i snagu jer ljuti boj može započeti.

Prije Supermana bio je Christopher Nolan. Isti lik je snimio novu Batman trilogiju, popio hrpu para, zaradio brdo dobre kritike i natjerao svijet da svršava na ”realistični” pristup filmu o superjunaku. Superjunak. Realistično. Još netko uviđa kontradikciju u ta dva pojma i koji nemaju što zajedno raditi u istoj rečenici? Sad sam malo zloban, priznajem. The Dark Knight jest dobra trilogija koja broji jedan prosječan film (1 dio) jedan pravo dobar (2 dio) i jedan koji djeluje kao da smo zagrizli ipak malo preveliki komad da ga sažvakamo (3 dio). I onda je došao na red Superman. Da se razumijemo, nemam ništa protiv novih pogleda na stare priče, nisam neki zadrti fanatik koji će nekoga probosti kolcem ako netko ide baciti malo svježine u već napravljeni materijal, no jesam protivnik kad se film vozi na modernom trendu. Batman je… stvoren da bude obojem mračnijim tonovima, mislim, doslovce stvoren takvim baš zato da bude protuteža veselijem i šarenijem Supermanu (bijaše to u u zlatnoj eri stripova) i kad radite film o njemu… pa, recimo da je poželjno mračnjaštvo. Možda i malo ekstravagancije al’a Tim Burton te cool faca kao Michael Keaton (za čijeg Bruce Wayna nikad ne bi rekli da je inače Šmišmiš) ali novi Batmani su mi uglavnom cool filmovi. Novi Superman… ne baš tako cool film. Gledljiv je to film, dapače, ima u njemu i jako zanimljivih stvari, dobrih čak, ali je uglavnom prosječan zato što se vidi A) da je ambicija bila napraviti nešto novo, ali opet već viđeno jer je već viđeno donijelo uspjeh i B) zato što nema osobnosti. Sama priča od Clark Kenta pravi nekog tamo lika za kojeg ne bi ni rekli da je Clark Kent. Ili, da ponovim što je jednom rekao Tarantino (jedna pametna i od njega) Clark Kent je maska Supermanu jer Superman je Superman, the real deal. Ovdje ispada obratno, da je Superman maska, lik običnog tipa… ono što Superman jest. Što se tiče atmosfere… nažalost, Richard Donner je sa svojim Supermanima napravio gotovo nemoguće; film(ove) koji je toliko dobar da je sam samcat napisao vlastite zakone, uključujući atmosferu, karakter samog lika i sve to podebljao nenadjebljivom glazbenom temom koja je postala likov zaštitni znak skoro kao i crveni plašt. To su teški ideali za dostignuti, ali treba cijeniti inicijativu. Da rezimiramo; novi Clark Kent nema osobnosti. On je isti i kao Clark, i kao Superman, nema razlike, ravno kao staklo, što je… nekako bezukusno. Tu je najviše ispaštao Henry Cavill koji uopće ne izgleda loše (iako me samo zanima gdje su svi oni silni kritičari koji su Brandona Rotha proglasili nekim kvazi klonom Christophera Reevea dok mu ovaj toliko sliči da mu može biti sin) te čak zna i odglumiti koju, ali to ne pomaže ništa kad vam lik ide ravnom cestom.

No, druga ekipa je profitirala. Jor El je postao akcijski junak, kombinacija Gandalfa (jahanje na zmajevima) i Yode (kao hologram samo mahne rukom i sva vrata se zatvaraju) i Russell Crowe je napravi fora posao, dopadljiv je kao tata El (meni je osobno bolji nego Brando, ali to sam ja) te ne iznenađuje da žele raditi film samo o njemu. Redizajnirani Krypton djeluje ugodno oku, iako mu ndostaje malo sofisticiranosti kakvu je imao originalni, no barem nije sterilno okružje  već mjesto gdje se svi vole međusobno pomlatiti. Čime dolazimo i do Zoda, jel, jedinog neprijatelji koji nešto i vrijedi kao Supesov neprijatelj, te Michaela Shannona koji je isto odradio ugodan posao, stavljajući malo mesa na kosti lika kojeg se inače pamti po crnoj Vijetkong pidžami i uobičajeno cool pojavi Terenca Stampa (koji, hebote ironije, u seriji Smallville pruža glas Jor El-u). S te strane, sve 5. Nažalost, filmu nedostaje nekoliko stvari i, ne to nije samo moje osobno prigovoranje, to je globalni fenomen, a prva od njih je; humora. Film je doslovce i prenesno preozbiljan. Jedina humorna opaska je kad Clark, naživciran sirovim ponašanjem lika u nekom bircu smota njegov kamion oko obližnje bandere. Još da to nije derivat slične scene (tj. situacije) iz Superman II još bih je nekako i prihvatio. Preozbiljan i na trenutke premračan film koji baš vrišti ”nastao pod utjecajem Nolanovog Batmana”. Sljedeće; nedostaje onaj poznati vau osjećaj. Sjećate se kultnog pojavljivanja Supesa i spašavanja Lois Lane dok visi iz helikoptera… novi film nema toga, ništa što bi natjeralo publiku da baš zavoli lik (već kad ga ionako voli, jel) te je čak i Superman Returns (nastao pak pod izravnim utjecajem Donnerovog originala) znao što treba napraviti po tom pitanju. I za kraj… epska borba Zoda i Supesa. Epska, da, zabavna, baš i ne. Intriga tog lika leži u činjenici da dok vodi ljuti boj ustvari popravlja štetu (više radi to nego sami fajt) i time se pokazuje sva zabava tih filmova. Kad postavite dva junaka da doslovce i preneseno ruše cijeli grad dobijete ono što je već viđeno u Transformersima; Optimus Prime čak ima i Supesove boje, CGI bez duše i zabave. Već kad sam kod toga, iako mi se svidjela razlomljena naracija filma, da se kroz flashbackove prikazuje Clarkova prošlost, taj odgoj koji je on dobio u ovoj verziji je nešto tragično. Roditelji koji mu govore da bi možda trebao pustiti da ljudi umiru da sačuva svoju tajnu? Nemojte me ebhat, zar se ni za korak ne možemo odmaknuti od te Batman mantre? Ipak, lijepo je vidjeti da se Kevin Costner vratio natrag među velike igrače, kao i uvijek rado viđenu Diane Lane.

Već kad sam rekao što nema, što ima i što ne valja, da nekako i zaokružimo dojam. Recimo da je ovo zgodan film za pogledati u kinu, to je ustvari dobro uložena lova, ako ćemo iskreno, ima puno gorih spektakala koji su prošli i bolje, ali film je dobar pokazatelj i kako licemjerje danas vlada Svetim Brdima. Film je u plusu oko 350 milijuna dolara, što je jako lijepa svota, nećemo biti blazirani, to je hit. No do prije par godina, lova je bila itekako važan čimbenik da Superman Returns nikad ne dobije drugu priliku, iako je i on bio oko 250 milja u plusu, kad se sve zbroji. Pretpostavljam da je stvar u popularnom trendu, što znači da ako idete gledati Supermana, gledat ćete nešto što je ustvari pogodnije Batman svijetu, a to može proći samo jednom. Iako je zaradio lijepu lovu, nije se baš iskazao po predviđanjima, daleko je to od očekivanih ”milijardu” što znači da će ”dvojka”, ako ne uvede neke pozitivnije promjene, vrlo lagano postati ”Man of Flop”. Ipak, lijepo je vidjeti da je ljudima Clark Kent nedostajao, barem malo, jerbo mi je već pomalo muka od Marvelovih junaka i cijelih ciklusa spojenih svjetova. A ako ste ipak nostalgičar koji nakon ovog poželi pogledati starije naslove… sva sreća pa smo na internetu, pa nas jedan klik dijeli od toga da si to i priuštimo (ali nije da zagovaram ilegalni download, uopće ne). Dobar provod u kinu, ljudi, ako ste jedni od onih koji još idu tamo.

The Walking Dead (2010) – TV Serija

IMDb

Trailer 1

Trailer 2

Prvu stvar koju moram naglasiti jeste da nikad nisam čitao strip. Ima neko vrijeme da sam ga skinuo, posložio na hard, pročitao prvi broj i onda je došlo do jezivog kratkog spoja (radi starog kompjutera a ne stripa) i nestao je netragom. Nemam blagog pojma kako ide time line, character line, place line i tko koga jebe line. Potpuna nepoznanica. Došle su novije stvari, zanimljivije i cijela je priča s comic strip zombi sagom zaboravljena. Tu je nekako najavljena i serija. Stvorio se popriličan hype oko svega, ponajviše među fanovima dobrog starog horora, koji kao da je na televiziji pronašao svoje mjesto pod suncem. I oni malo ozbiljniji gledatelji imali su što za reći jer je cijeli projekt pokrenuo cijenjeni Frank Darabont, na što bi neki spretniji mogli reći kvaliteta kakvu rijetko dobivamo.

Da se odmah razumijemo, ja sam stara škola, odgojena, odrasla i othranjena na hororima koje su radili John Carpenter i George Romero i podatak da netko tko uistinu zna režirati ide raditi seriju koja će u sebi imati zombije (plus sve one postapokaliptične krajolike napuštenih gradova) nisam dočekao s nekim dude, to će biti jednostavno awsome osjećajem. Ne da je Darabont loš redatelj, naprotiv, ne i da zombija više skoro da i nema (ako ne računamo one papazjanije koje je snimao sam Romero) već jednostavno nisam bio nešto u elementu za slavlje jer nisam imao pojma što bih trebao slaviti. Kako rekoh, živjeh u totalnom zamračenju što se tiče stripa, likova i događaja u njemu. Seriju nisam čak ni pratio pobožno sve dok nisu izašle sve epizode, a i onda mi je stajala na hard-disku dobrih dva-tri mjeseca prije nego sam se uopće sjetio da je imam. Pogledao je, pospremio na jedan prazni DVD i to je bila cijela priča. Dojmovi? Tako-tako, ako ćemo iskreno. Ima u njoj akcije, ima tu i horora, likova, cijelo čudo veselih i zabavnih stvari, ali cjelokupni je dojam bio tresla se brda rodila se prosječna serija koja barem ne puca na klasičnu teen publiku koja pojmove horor, strava i užas povezuju s Vampirskim Dnevnicima ili Sumrak franšizom. Darabont je napravio solidan posao s pilot epizodom (možda i zato što traje kao prosječni film) no sve ostalo je izgradnja, pa čak i natezanje nekih dobrih ideja. Na što ću se još vratiti.

Druga sezona. 13 epizoda. Rekordi u broju gledatelja po prikazivanjima. Opet sam je ignorirao sve dok se nije nakupilo nekih osam epizoda, pa sam ovaj put malo ranije uključen u cijeli prijenos. Točnije, uključio sam se ponajviše radi negativnosti koja je počela pratiti seriju. Darabont je otpustio sve scenariste jer su prestali pratiti strip. What ever, kako bilo i tako to. Pa je budget srezan za skoro pola, što je bila zanimljiva vijest jer se ni prva sezona nije isprsila s nekakvim skupim izgledom, a onda je otišao i Darabont jer mu nije odgovarao tempo rada na televiziji. Iako nisam sklon čitanju kritika, ponekad bih pročitao neke ozbiljnije dojmove i velika većina se ili slaže da je serija ostala OK ili su se generalno slagali da ne vrijedi ništa. Koliko god da sam u tom trenutku poželio postaviti pitanje: što ste očekivali, The Walking Dead by Zack Snyder? to nisam mogao napraviti jer nove epizode nisam gledao, a ni serija mi nije bila highlight dana da bih se uopće zamarao s pitanjima na koje uopće nisam želio odgovore. Ipak, već kad sam odgledao sve što su torenti mogli ponuditi, nekako sam se našao ispred praznog word papira i riječi su krenule. Tko očekuje da ću seriju braniti do posljednjeg metka…uzalud vam čekanje, to mi uopće nije namjera. Tko pak očekuje da ću je oglodati do same kosti… you’re shit out of luck, neću napraviti ni to. Što ću onda napraviti? Još malo pisati.

The Walking Dead je sasvim pristojna serija koja ima očajne ideja u sebi, a te ideje su (možda bih to trebao nazvati zamislima vrlih scenarista) ono što joj kvari postizanje određene kvalitete kojoj teži. Premisa o grupi različitih ljudi koja preživljava u jeku zombi apokalipse nije ništa novo, folks, to je sve već viđeno i očekivati da će s tom premisom netko otkriti toplu vodu… što da vam kažem, očekivanja su vam previsoka. Najproblematičniji dijelovi oni su koji jednu ideju (u pravilu odličnu) razvuku do granice kad postane jako tanka te je zaokruže vrhuncem koji bi bio još upečatljiviji da je došao malo ranije. U drugoj sezoni to je traženje nestale djevojčice i ideja se provlači kroz čak pet ili šest epizoda, što neizbježno dovodi do razvodnjavanja emocionalnog naboja prijeko potrebnog da takav dio radnje uspije. S druga strane cijeli taj promašaj (iz čega vrijedi izuzeti početak i kraj potrage) kompenzira se stabilnim karakterima svih likova. Prije nego netko digne svoj glas i upita o čemu uopće govorim, kakvi likovi, serija uspijeva zadržati sve svoje likove na putovima koje su im odredili. Čak i ako dolazi do promjene nečijeg karaktera, ta je promjena postupno izgrađena i nije proizvoljna kako to već zna biti tamo gdje se preokreti među likovima rade samo da bi postojao nekakav preokret.

Opet radimo skretanje i dolazimo do potencionalnih ideja koje nikad ne budu do kraja realizirane. Zašto Rick u prvoj sezoni neprestano govori u svoj radio čovjeku sa sinom ako se on više uopće neće pojaviti? Taj određeni prikaz zadržavanja zdravog razuma time gubi svaki značaj i što je još gore, cijela ideja se u drugoj sezoni jednostavno zaboravlja i izbacuje iz radnje. Dio s Merlom Dixonom imao je snagu, no istu je izgubio onog trenutka kad je postalo jasno da će lik ostati zaboravljen. Možda je Darabont sve to vidio, vidio koliko je stvari ostalo napušteno i digao ruke jer nije bilo smisla popravljati štetu nastalu uraganom pet godina nakon što je uragan već prošao. Da ne bude kako je serije skup ideja koje ili nisu dobro zaokružene, ili su rastegnute, primjeri odličnih rješenja također su prisutni. Noć kad Shane i Otis posjećuju bolnicu primjer je kako se može nešto napraviti bez previše kompliciranja i izvesti da se postigne napetost, zanimanje publike i da dojam nakon svega potraje još koji dan. Povremeni upadi karakterizacije nekog izvan glavne struje (Daryl traži Sophiu i doživi neugodan pad s konja) također su sasvim pristojni primjeri kako se može nešto dodatno reći i ništa važnoga izgubiti. Sve to kad se baci na jednu hrpu pokazuje koliki ogromni potencijal leži kad se napravi intrigantniji scenarij. Primjeri su u savršenom omjeru s onima koji pokazuju suprotnu priču i, osobno vjerovanje, glavni razlog što serija nije dobila izlaznu kartu jeste to što se pad kvalitete podudara s povisivanjem.

Cijela priča ne može proći bez spominjanja slučajnih žrtva kod likova, što se nije trebalo dogoditi, ali već kad se dogodilo, najgore od svega je što je fokus prebačen na one koji su najmanje zanimljivi. Pri tome ne mislim kako je moralno i humano Rickovo stajalište naporno za slušati, glas razuma postojat će uvijek i dobro je došao, no ne i onda kad postane jedini glas. Nekoliko likova čija je pojava puno zanimljivija i ima materijala za razradu (kao što je Daryl Dixon) tako trpe i stoje u sjeni, gotovo kao da vrebaju priliku da se pokažu, no scenaristi (koji su debelo preplaćeni ako se mene pita) iz epizode u epizodu otkrivaju da nisu u stanju stvoriti grupu zanimljivih, intrigirajućih likova jer se fokusiraju na one glavne, gotovo školski napravljene te ona najavljivana smjena (svima otkaz po kratkom postupku) ne bi bila nimalo loša ideja. Zdrava inovacija uvođenje je novih likova, posebice jednog klasičnog pater familiasa Hershela, čiji stavovi i tvrdoglavo vjerovanje u svoje stavove (iako su neki od njih pogrešni) dodaje na svježini i prijeko potrebnoj zdravoj interakciji s ostalim alfa mužjacima na koje smo već navikli. I lik ima mesa na kostima, prihvaćali mi njegovo slijepo vjerovanje u nešto ili ne, te u skladu s dobrim prikazom njegove promjene, tj. njegova vjerovanja ima miris i okus onoga što su trebali dobiti svi likovi, a ne tek pojedinačni.

I dok čekamo da se dogodi generalni otkaz svih scenarista, još jednom se vraćamo na sami koncept serije kojemu se pronalazi toliko prigovora. Da vam kažem jedan važan podatak: radi se o TV seriji. Jednostavno je nemoguće, matematički, scenaristički, logički, nelogički i bilo kako drugačije napraviti od svake epizode Dawn of the Dead. Zombiji su možda glavni problem modernog svijeta, ali izvesti cliffhanger s pucnjavom, bježanjem i ubijanjem dovelo bi seriju do jako brzog i nesretnog kraja, bržeg od šest uvodnih epizoda. Zato imamo pokušaje prilagođavanja novim uvjetima. Preživljavanje. Traženje smisao u besmislu. I, da, problemi trudnoće, zaljubljivanja, dubokih misli i odgajanje djece neće samo tako nestati ako su zombiji pred vratima, no teško da iste možemo nazvati dobro izvedenim segmentima jer obično djeluju kao moralke posebno snimljene da bi bile naglašene. Prilagođavanje i najtežim uvjetima fokusiranjem na obične, svakodnevne stvari, dobra su protuteža ubijanjem svega što hoda, puže ili šepa, no izvedeno je bez takta, a neke stvari znaju doći jako blizu forsiranju i razvlačenju. Sve to pruža dovoljno materijala da se ima za svakoga ponešto, (koncept bez kojeg televizijska serija jednostavno ne može preživjeti na duže staze) i osobno nisam pronašao nešto što bi me posebno iritiralo (osim možda što se neke sporedne stvari razvlače u nedogled) jer svaka epizoda koja je brojala jednog zombija bude presječena s jednom koja ih ima dvadeset. Omjer je pošten, kako god da se pogleda i kao takav funkcionira savršeno jer ne dovodi nijednu stranu do zasićenja (stvari se ionako malo ubrzaju prema završnici) te jedino što se može priželjkivati za budućnost da se napravi nešto po pitanju onih ideja koje nemaju svrhu, a imaju potencijal. Da se nešto bitno izgubilo Darabontovim odlaskom, nije. Da se dobilo, nije. Serija je nastavila svoj put tamo gdje je prva sezona stala, s time da je smanjenje budžeta dovelo do vraćanju provjerenom konceptu stvaranja jedne lokacije (farme) oko koje bi se radnja odvijala. Taj koncept, ukoliko se ne promijeni, neće odgovarati i trećoj sezoni, a nastavi li se sa zapostavljanjem sporednih likova doći će do gubitka raznolikosti karaktera i ponude koja bi privukla više gledatelja.

Trebao bih reći ponešto i o svemu ostalom, zar ne? Barem okvirno, tek toliko da se popune praznine, no sve što ću reći nebitno je naspram stvari koje sam želio naglasiti. I zato što mi je manje važno na koji će se način razletjeti nečija glava od onoga u kakvoj će se situaciji pronaći junaci. Bilo napetoj, onakvoj koja se može opisati kao post-apokaliptični Alamo, ili onoj koja bi više odgovarala nekakvoj epizodi Santa Barbare. Efekti ovdje ne igraju nikakvu ulogu (OK,OK, igraju i dobri su, no lijepo je što nisu baš preuzeli glavnu riječ) jer ono na čemu bi treba opasno poraditi jeste pozadina, kao i izgradnja povoljnih situacija. Treba li se serija vratiti originalnom stripu kako bi se na ekran uspješno prebacile sve one fine gadne stvari za koje čujem da ih tamo ima? Da. Ne. Možda. Iskreno me nije briga jer strip nisam čitao (vjerojatno nas ima još takvih) te to sad ne bi više ništa značilo osim što bi se baza gledatelja pojačala za nekog dodatnog gledatelja. Ipak, imati seriju u kojoj hodajući mrtvaci izgledaju kao hodajući mrtvaci, gdje se događa da dragi likovi budu ubijeni i gdje raznošenje nečije glave nije cenzurirano poradi osjetljivih duša, nije mala stvar. To je uspjeh. Posebice kad se zna kako je deda Romero iste srozao svojim zadnjim filmovima. Horor fanovi možda neće biti previše zadovoljni, oni koji vole melodramu…pa, za njih mi nije jasno zašto ovo uopće i gledaju, no nije loše vidjeti da stara škola još uvijek nije posve izumrla nauštrb dodvoravanja publici koja horor vidi kao gomilu manekena odjevena u dizajnerske krpice. Meni sasvim dovoljno da pogledam i treću sezonu kad izađe, a čak je ni ne očekujem s nekim nestrpljenjem. Za sve ostale… vjerujem da ste gledali i gore stvari, gluplje stvari i patetičnije stvari, pa tako možete pogledati i ovo. Nećete baš ništa izgubiti, a red je odmah naglasiti kako nećete ni previše toga dobiti.

X-Men: First Class (2011)

IMDb

Trailer

 

X-Man: Prvi razred film je koji poštuje ostavštinu svojih prethodnika. Ako je netko pomislio da je to loša stvar, neka tu pomisao pomisli ponovo jer radi se o naslovu koji je bez muke pomeo ovogodišnju superhero ponudu ne igrajući na specijalne efekte kao dobitnu kartu, izostalo je zamorno izmišljanje tople vode, a nema ni već napornog povezivanja s ostatkom Marvelovog svemira. First Class igra na svoju najjaču kartu, likove, i to radi na način da ih predstavi kao nekog s kim se gledatelj može poistovjetiti, ne srameći se upotrijebiti emocije kao još jedan trik kojeg više nitko ne koristi iz straha da bi gledatelja mogao slučajno opteretiti nepotrebnim uključivanjem u radnju.

Iskreno, oduvijek sam imao respekt prema autorskom timu koji stoji iza ekranizacija X-Men franšize, svojedobno su pokazali jaku odvažnost ne igranjem po pravilima, radi čega čak i X-Men: Last Stand, iako možda najslabiji u originalnoj trilogiji, ima snagu kakvu srodniji uradci mogu samo sanjati. Konačnost u njemu izazvala je svojedobno zanimljiva nagađanja kako će se to vremenom morati pregaziti jer radi se o unosnom poslu, a rijetko koji se ne odazovu pozivu moćnog dolara. I to se naposljetku dogodilo, ali ne baš na način za koji bi se moglo reći da će biti logičan put. Umjesto forsiranja nastavka završenog putovanja, ovaj put svjedočimo njegovu početku. Teško da bi se sama ideja mogla nazvati originalnom, nakon što je Batman Beginns pokrenuo taj trend vraćanja u prošlost, nema koja strip adaptacija je nije iskoristila. Rezultati su uglavnom ispadali – zanimljivi, u najmanju ruku, pri čemu je uz Batmana najviše profitirao, ironično, spin off samih X-Mena, Wolverine. Iako je Hugh Jackman sam po sebi dovoljno preporuka za gledanje tog filma (ima nešto u tim Australcima) film je dobro došao i kao ispipavanje pulsa javnosti što misle o nastavku sage.

A saga započinje time da Charles Xavier još uvijek ima kosu i može hodati, a nije mu strano ni upucavanje komadima u pubovima pričajući kako su njihove genetske mane ustvari najbolja stvar koja im se mogla dogoditi. Xavier tako otkriva da je volio dobar provod jednako kao i lijepe žene, što je, priznajmo, baš cool stvar. S druge strane, vidimo zašto je Erik Lehnsherr nagomilao toliko negativne energije u sebi produbljivanjem njegovih trauma iz konc-logora na razinu koja je još upečatljivija od one koja je samo ovlaš prikazana u originalnoj trilogiji. Treba napomenuti i da je glavni glumački dvojac, James McAvoy i Michael Fassbender, uspio stvoriti dva potpuno nova lika svojim interpretacijama, no s podsjetnicima na originale koji su i privukli publiku. Njihova interakcija na ekranu ima potrebnu kemiju da stvori dojam kako oni nikad nisu bili posve pravi prijatelji, ali ni mrski neprijatelji već su razvili odnos čvrstog poštovanja, iako obojica imaju posve različita uvjerenja.

Za razliku od originalne trilogije, Prvi Razred nema centralnog lika, što je spretan način da svaki od likova dobije svoj dio medijskog prostora. Usprkos kratkom trajanju tog prostora, scenaristički se uspjelo dočarati zašto su likovi završili na stranama gdje smo ih prvi put upoznali. Doduše, zapostavljena je garnitura svježih klinaca, ali moralo se igrati malo na sigurno te pažnju zadržati na likovima koje već, u neku ruku, i poznajemo. A filmu je trebao i negativac, pri čemu Kevin Bacon ispada možda i najjače glumačko ime koje se nalazi u njemu. Glumački je ipak zasjenjen od svojih mlađih kolega, no to i nije tako loša stvar jer im je uspio parirati samom pojavom. A negativac je ovdje kako bi se napravio drugi dio popularnih stvari u franšizi. Akcija.

X-Men kao takvi nikad nisu imali pretjerano velike akcijske scene, ali su zato bile pažljivo raspoređene, razrađene i svrhovite bez da se pretjerivalo s divljom montažom ili nepreglednošću. Bilo tako prije, bilo tako sada, Prvi Razred ne odstupa od pravila, a dojam je vrhunski te ga se ne može nazvati vizualno siromašnim čak ni kad se usporedi s drugim naslovima tipa Thor ili Captain America, koji su bogatiji po tom pitanju. Uzvratiti udarac nije teško, ovdje su likovi razrađeniji, pa iako bi naziv dramski orijentiran bio pomalo pretjeran, u njemu ima i dosta istine. Također, nije se moglo i bez nekakvih vremenskih referenci, kao što je Kubanska nuklearna kriza (što i glavni plot filma) i nekih stvari koje su se odigrale u stvarnosti. Američko okretanje leđa saveznicima koji su htjeli srušiti Castrov režim ovdje je ilustrirano ljudskim okretanjem leđa mutantima nakon što su im pomogli i teško je ne vidjeti žalac kritike u svemu tome. A malo zdravog podsjećanja na neke pogrešne odluke nikad nikome nije naškodilo. Što sve to u konačnici znači?

First Class je spektakl (što je samo uvjetno rečeno) s dušom koji u svojoj ponudi ima za svakoga ponešto. Dobro razrađeni likovi (iako se u nastavku mogu očekivati i neke novije stvari o njima) priča koja nema prečaca, poštena doza zdrave akcije, ležerni i opušteni pristup pripovijedanju te fina količina autoironije i humora. Svježi početak nekih već poznatih stripovskih imena, ali s novim glumačkim pojavama koje se bez problema mogu nositi i puno jačom konkurencijom. Nije to malen zadatak za izvesti, ostati vjeran ostavštini na kojoj si nastao, a istodobno biti potpuno samostalan. Rijetki to uspiju izvesti, što je samo još jedan dodatni plus ionako dugačkoj listi pozitivnih stvari koje se mogu vidjeti u njemu.

Superman: The Movie (1978)

IMDb

Trailer

Making off…1

Making off…2

Najveći trik kojeg je Vrag izveo jeste što je uvjerio ljude da ne postoji. Autori visokobudžetne adaptacije popularnog stripa imali su još teži trik za izvesti; uvjeriti publiku da čovjek može letjeti. Jedna od najboljih (ako ne i najbolja) ekranizacija nekog stripa i dan danas, skoro 35 godina kasnije, još uvijek oduševljava gledatelje širom svijeta, izaziva dobre vibracije i ugodna sjećanja na neka drugačije vremena kad su specijalni efekti bili u službi priče, ne obratno, a malo je reći kako se radi o naslovu na kojemu je odrasla jedna cijela generacija. Kao sve velike priče, tako i ova ima svoj početak, gomile problema koje je trebalo uspješno riješiti, ideje za ostvariti i ograničenja za zaobići. Superman je ona vrsta filma koja je pionir u svojem području, ekranizacija stripa koja je pokucala na vrata ozbiljnim kritičarima ostavljajući ih bez teksta, probijajući box office rezultate i snažno utječući na neke druge, buduće projekte svojim postojanjem te pisati o samom filmu znači pod obavezo spomenuti sve faze njegovog nastajanja jer one su ono što ga danas čini takvim kakvim jeste. Problem je samo jedan – odakle početi? Kvragu, početak je dobro mjesto kao i svako drugo.

Za razliku od današnjeg vremena kada su ekranizacije uhodani posao, 1973, kad se pokreće inicijalna ideja o realizaciji Supermana, to je neucrtano područje u kojem vladaju drugačija pravila. DC Comics, vlasnici imena i Supermanova lika, imaju svoju viziju projekta koja uključuje hrpu glumaca (pa i nekih koji to nisu) i listu zahtjeva koja se mora ispuniti prije nego uopće počnu razmišljati o prodaji prava. Tako su se na spisku „poželjnih“ pronašli Clint Eastwood, Al Pacino, James Caan, pa čak i Muhamed Ali, a ni od redatelja nije ništa manje zanimljiva lista; William Friedkin, Francis Ford Coppola i Sam Peckinpah (za kojeg već vidim da bi Clarka Kenta naoružao do zuba). Najbliže potpisivanju došao je, iznenađenja li, Steven Spielberg, no gubi posao radi toga što Jaws još uvijek nisu krenule u kina,a producenti nisu htjeli povjeriti gomilu novca nekome tko nema nekakav kredibilitet. Zato Richard Donner nema tih problema, njegov horor film The Omen je taj koji ulijeva svima povjerenje da će napraviti dobar posao. Tu u priču ulazi i Cristopher Reeve, ali samo da bude odbijen kao moguća glavna uloga jer je bio – premršav. Nakon cijelog novog niza poznatih glumaca s A-liste, Reeve dobiva novu priliku, a kako se do tada malo popunio, bacio par vježbi, stvar se ovaj put zaključuje. Što je ujedno i začetak trenda (iako neplanski) da glavnog junaka glumi nepoznat glumac dok mu podršku prave iskusni glumački vukovi. Tako je u priči i Marlon Brando, koji je ustvari potpisao i prvi, a cast je zaokružen oskarovcem Genom Hackmanom. Nova stavka svježih problema – scenarij.

Superman je odmah u startu zamišljen kao dvodijelni dio, masivna ekranizacija koja bi obuhvatila sve važnije stvari Superman svemira. No čak i tako raspodijeljen, scenarij je još uvijek prevelik, preobuhvatan i tehnički neizvediv (a još se nije ni došlo do dijela s letenjem) te najmanje pet scenarista radi na njegovom prekrajanju. S tek dijelovima koji imaju smisla, Donner započinje s paralelnim snimanjem dva filma, no pred kraj zaustavlja radove na drugom dijelu kako bi se posvetio post produkciji prvog dijela. Iz snimljenog materijala izvlače se cjeline koje će na kraju napraviti kontinuitet priče kakvu danas poznajemo, no to će ujedno napraviti i kontroverze pošto će Donnerov materijal biti odbačen prilikom rada na nastavku (kao što ga ni on neće režirati) ali ne i zaboravljen pošto će 2006 godine složiti novu, nikad viđenu verziju „dvojke“. Što se tiče prvog dijela, sad dolazimo do dijela s letenjem. Jer, Superman leti, oko toga se ne može pregovarati, samo treba smisliti kako to snimiti.

A domišljatost je tih dana bila jednako neistraženo područje kao i ekranizacija stripa, pa je iskorišten svaki mogući trik koji je postojao, pa čak i neki koji nije. Koristila se plava pozadina za snimke leta (i Supermanov kostim je tamo zelen radi kontrasta) kao i specijalno izgrađene dizalice koje su na ekstremno tankim nitima držale kaskadere, pa čak i Reevea dok se snimalo, korištene su minijature, kao i setovi pravih veličina, prednje projekcije i stražnje projekcije – Superman može predstavljati priručnik kako neizvedivo napraviti izvedivim, a velika većina efekata i dan danas drži vodu, što je za svaku pohvalu filmu koji je nastao u vrijeme dok digitalno doba nije bilo ni sjaj u očima Billa Gatesa i Stevea Jobsa.

Iako poznat po svojim scenama u kojima se koriste upravo ti efekti, oni su ovdje da dobro osmišljenoj priči (koja je također izvučena iz cijelog niza ideja) pruže podršku. Preneseni su svi oni mitovi koji su dio Supermanove ikonografije: odlazak s planete Kripton, dolazak na Zemlju, utrka s putničkim vlakom, kretanje brzinom metka. Film je dobio uvod u priču, upoznavanje likova s obje strane, predstavljanje lika i njegovih moći, pokretanje plana negativaca i konačnu demonstraciju Supermanovih sposobnosti, gledano sa scenarističke strane, film je pregledan, jasan, razrađen na dobrim detaljima, dinamičan i bez praznog hoda. A Cristopher Reeve pokazuje se kao jedan jedini mogući izbor za naslovnu ulogu, skroman i jednostavan i s takvim nastupom koji je uhvatio bit stripovskog karaktera naslovnog lika, pokazao je zavidnu razinu kako glumačkog talenta, tako i komičarskog (jer treba odraditi i Clark Kent stranu priče) te nije nikakvo čudo što je danas uzor prema kojemu se mjere svi ostali glumci koji dobiju ulogu u sličnim projektima.

Teško da je moguće izdvojiti koja scena danas nije kultna, ali jedna se uvijek ističe iznad svih – ona kad napokon upoznajemo glavnog lika izgledom i kostimom. Ne vjerujem da postoji ijedan gledatelj koji ne pamti scene dok Superman jednom rukom u letu hvata Lois Lane (odlična Margot Kider) a drugom padajući helikopter, podižući oboje kao da imaju težinu jednog pera; scena koja djeluje tako jednostavno, ali opet nevjerojatno moćno, pokazujući kako prave stvari tek trebaju doći. Takav pristup razradi priče (onaj u kojem naslovnog junaka ni ne vidimo u kostimu prvu četvrtinu filma) danas je uobičajen, ali kad je Superman nastajao to je bila nužna razrada vremena kako bi se pokrio uvodni dio koji nas upoznaje s njegovim djetinjstvom. Koliko je stvar dobro ispala vidljivo je i danas.

Također, bio bi propust ne spomenuti moćnu naslovnu temu Johna Williamsa koja je u pozadini cijelog filma, vrhunska glazbena podloga koja spaja emocije, osjećaj ponosa i akciju da je postala sastavni dio Superman franšize, pa čak i onih dijelova koji nisu vezani uz filmove (pojavljuje se i u seriji Smallville, gdje je Reeve, iako već u invalidskim kolicima, imao malu ulogu, kao i velika većina casta originalnog filma) da ju je nemoguće izbrisati iz povezanosti s filmom, pa i likom. Ona hrpa problema s početka teksta tako je postala film koji jednostavno nema mane, a uspješno je izveden i jedan trik. Cristopher Reeve (1952-2004) sve nas je uvjerio kako čovjek može letjeti, pokazavši u privatnom životu da je velik kao i lik kojeg je tako uspješno utjelovio. I film i on živjet će u dugom sjećanju svakog ljubitelja filma.

The Rocketeer (1991)

IMDb

Trailer

 

U jeku drugog svjetskog rata pojavio se Kapetan America i razbucao naciste ko beba zvečku jer je… čekaj, krivi film. Prije početka WW2 pojavio se Cliff Secord i poremetio nacistima planove da osvoje USA, ali to je napravio slučajno… jer je želio impresionirati curu. Moj tip junaka, ako nešto trebaš zajebati, neka barem neka zgodna djeva bude u računici. Da ne bude kako sam toliko osenilio da više ne znam o kojem filmu pišem, redatelj Joe Johnston napravio je i aktualnog Captaina Americu, a kako čujem od kolege Dragonragea, film je ispunio očekivanja. Ja nikad nisam sumnjao da će to biti tako, ja sam to znao  zato što je lik napravio još jednu tematski sličnu strip adaptaciju koje je pravi light materijal za ove vruće ljetne dane kad je teško i razmišljati, dopadljiva retro, indianajones wanna be, razbibriga koja je, pogađate, bolno podcjenjena i faktički zaboravljena. Nema beda, Captain Deckard je ovdje da ispravi stvar. O čemu je riječ? O svemu pomalo, a čak je i Howard Huges našao svoje mjesto pod suncem ovdje.

Clif Secord radi kao mehaničar i pilot u trećerazrednom avio-zabavištu, ima zgodnu djevojku koja želi postati glumica i ne baš neke posebno zacrtane planove za budućnost. Kad grupa pljačkaša kod njega u hangaru ostavi čudan paket, Clif će uskoro postati jako tražen čovjek pošto je paket prototip mlaznog rukspaka napravljen od strane samog H.H. Lovi ga FBI da vrati ruksak, love ga mafijaši da mu uzmu ruksak, a tu je poznati holivudski glumac Neville Sinclair (Errol Flynn tip glumca, s brčićima ala mister Fulir) koji mu se počinje motati oko djevojke. O, i nacsti su uključeni u priču, i oni hoće ruksak. Clif, osim što je postao medijska zvijezda poznata i kao Rocketeer, mora smisliti način kako ne izgubiti djevojku i pomrsiti planove za buduću invaziju, a usput i preživjeti.

Teško da se tu sad može raditi nekakva ozbiljnija analiza filma jer, pa film je opušteno neozbiljan. Ipak, riječ-dvije o glumačkom castu. Tu je zaluitala jedna još uvijek mlada i nepoznata Jennifer Connelly (ja potpuno razumijem Cliffa što se malo uznemirio radi nje, stvarno) a glavni negativac je James Bond osobno, Timothy Dalton. U ulozi Cliffa našao se Billy Campbell, ne baš poznata faca (barem ne s velikih platna) što je dobar potez, mlad, nepoznat, šarmantan i dopadljiv tip, ne baš materijal kojeg viđamo kao junaka. Dalton se pak uživio i uživao, malo je karikatura, malo laganini, zabavan u svakom pogledu. Što se tiče same priče, pa ok je, nema se tu što dodavati, pretjerivanja u svakom smislu, ali s osjećajem za one filmske serijale koji su palili i žarili u 30-ima i 40-ima, zlokobni negativci, zgodna djevojka, junak… znate već. Iznenađujuće, film ima zgodnu dozu dobro napravljene pirotehnike, a ni efekti “letenja” nisu šrot kako bi se moglo pomisliti, što samo pojačava dojam. Ništa posebno ambiciozno, ali napravljeno sa stilom. Niste gledali? Da vam kažem da ga pogledate ili ste već zaključili sami kako to trebate napraviti?

Superman II: The Richard Donner Cut (2006)

IMDb

Trailer

Dokumentary…1

Documentary…2

Svi znamo film, svi znamo priču, ali koliko vas zna da je ista priča trebala biti ispričana kroz drugačije oči? Tamo daleke 1978 godine, dok je trajalo snimanje danas kultnog Supermana, inicijalni je plan bio da se snimi dvodijelni film, jedna možemo reći generalno epska ekranizacija uspješnog stripa, što je bio potez koji se danas koristi u redovitim intervalima (posebice kod uspješnijih naslova koji prerastu u serijale) ali tada je bio nešto novo. Redatelj Richard Donner (serijal Lethal Weapon) bio je vezan uz projekt sve dok nije pukla ljubav između njega i producenata. Donner je za vrijeme svojeg rada snimio kompletan prvi film te zamalo 85 posto drugog dijela, no kako njegov nasljednik, Richard Lester, nije svoje ime mogao potpisati ako film ne sadrži 51 posto snimljenog materijala take da je gomila Donnerovog materijala otpala. I vjerojatno bi tako bilo i dalje da se prilikom restauracije originala, od kojeg je Donner napravio klasični Directors Cut verziju (sadrži nekoliko nikad viđenih scena) nisu naišli na sve snimljene materijala u savršenom stanju, očuvane i spremne da budu iznešene na svjetlost dana. Tu počinje priča o kojoj se isplati reći riječ-dvije.

Originalno, Superman je završavao takozvanim clifangerom, u kojoj General Zod treba doći na Zemlju. Ideja je ostala takva kakva jest, oba filma prate sličnu liniju radnje, ali u Donnerovoj verziji stvari su drugačije postavljene. Prva polovica filma se drastično razlikuje od originalne “dvojke” jer se koriste nikad viđene scene, ali najvažnija stvar jeste što se ulozi vratio i Marlon Brando kao Jor-El. Malo je poznato da Brando nije snimio samo scene koje su iskorištene u prvom filmu već ih je napravio puno više (čime je već opravdaniji njegov enormlno velik honorar), što je Lester morao odbaciti jer su se trebale platiti dodatne kamate na nanovo redizajniranje nastavka. Tako ovdje Clark Kent svoje vodstvo radi upravo s Brandom, a Christopher Reeve i Brando imaju zajedničku scenu (nikad viđenu do sada) koja pojašnjava kako je Superman ustvari povratio svoje izgubljene moći. Pošto se neke stvari ipak nisu mogle nanovo snimati, iskorištene su i neke snimke s probnih snimanja, kako bi se popunile rupe koje su ostale nedorečene u staroj verziji. Ipak, Donner nikad nije stigao snimiti bitku na ulicama Metropolisa te su ovdje korištene snimke koje je Lester napravio, ali su nanovo monirane, kao što su iskorištene i neke posve nove snimke, nikad viđene do restauracije.

Ovaj nanovo posloženi materijal izdvaja se iz klasičnih directors cutova jer se radi o posve drugačijem filmu, no ne i u cijelosti onakvom kakav je Donner bio zamislio. Može ga se smatrati nekakvom smjernicom kako bi zgotovljeni proizvod izgledao da je imao priliku snimiti sve sam i svojim načinom. Film je ozbiljniji nego originalni nastavak, mračnijih tonova, protočnije radnje i s manje kompliciranja. Ovdje je vidljivo koliko je Reeve bio dobar glumac jer je Superman postao puno emotivnija osoba u intimnijim scenama, kao i u interakciji s Brandom, šteta je što taj potencijal nije mogao više iskoristiti u nekim drugačijim projektima. Također, nije ni ova verzija posve bez mana. Koristi se ponovo trik s vraćanjem vremena, no neke scene imaju kontinuitet kao da se to nije ni dogodilo, neki su efekti dorađeni kompjuterom (ali ništa drastično) a u par scena se vidi kako je noviji materijal dosnimljavan nakon dosta godina razmaka. Za sve one koji su odrasli na avanturama Čovjeka od Čelika, ovo se, usprkos svemu nabrojanom, jednostavno mora pogledati, barem da se vidi kako bi izgledala ista priča da ju je u rukama zadržao redatelja kojemu je bilo stalo do materijala i koji je u njega uložio napor svakako veći od prosjeka.