Archive for the ‘Thriler’ Category

Jagged Edge (1985)

Posted: Veljača 22, 2018 in Jeff Bridges, Lance Henricksen, Thriler

  

 

IMDb

Trailer

 

Kada ste posljednji put gledali dobar triler koji uključuje suđenje? Ima već dugo, zar ne? Znam, ne snimaju se više kao nekada. Čak ni John Grisham ne piše više rakve stvari, a čak i ako se snimaju, onda imaju više svega drugoga nego li samog suđenja (Lincoln Lawyer, primjera radi). Na ovo sam naletio slučajno. Malo sam išao istraživati te trilere 80-ih (jer mi je akcija, SF i sve ostalo postalo malo dosadno) i nekako sam zapeo za ovaj. Dobri glumci, zgodna priča, nikad ga gledao… Sve razlozi zbog kojih sam odlučio potrošiti malo vremena da bacim pogled. I, da, scenarist je zloglasni Joe Eszterhas, znate ga, čovjek je napisao Basic Instict. Začudo, ovo je nešto slično, San Francisco područje, ima i policijska istraga o gadnom ubojstvu… ali je drugačiji od Sirovih Strasti jer… pa, ovo je ipak samo triler, bez jakih seks stvari, iako ima zrno i toga, ali samo zrno. Pa sam odlučio malo pročitati trivijalnosti jer to je nešto što radim kad mi je dosadno, čitam što se događalo iza scene i naletio sam na par zanimljivih stvari. Film je inače na dosta dobrom glasu, kritičari ga vole, publika ga je svojedobno voljela jer je fino zaradio, a išlo se toliko daleko da se čak razmišljalo i o nastavku (kojeg je trebao režirati Michael Crichton, što je stvarno zabavna slučajnost jer sam ga malo spominjao zadnjih dana) ali nije mi jasno što je tu trebalo biti nastavak jer je film lijepo zaokružen. No, kaže Eszterhas da je bilo nekih problema. Studio je htio izbaciti Glen Close jer nije bila dovoljno atraktivna, fizički. Meni je izgledala sasvim dobro u filmu, ali što ja znam. Drugo, ovo je trebala biti čistokrvna sudaska drama, suđenje, prigovor, pozivam sljedećeg svjedoka… taj tip filma, ali studio (ti producenti su baš naporna gamad) nije vjerovao da će takav pristup donijeti uspjeh, pa su odlučili malo promijeniti stvari. Ispalo je da su bili u pravu, ali tek djelomično. Film jest postigao uspjeh, ali osjeti se da je bilo malo navrat-nanos dopisivanja scena, što je pak poremetilo ravnotežu triler-drama-ljubav odnosa u samoj radnji.

Film se otvara scenom ubojstva. Jedna od onih kakve su se mogle i mogu vidjeti u stvarnosti; lik upada u sobu ženi, veže je i izrezbari velikim nožem (jagged edge – oštrica sa zubima). Prebacujemo se na hot shot tužitelja koji dolazi na mjesto zločina i odmah optužuje muža ubijene. Žena je imala sav kapital u ruci, naravno da je muž kriv. Da bi dokazao nevinost, muž unajmljuje odvjetnicu koja ima reputaciju u sudnici – da je jako dobra u svom poslu. Iako se slučaj čini kao jasna stvar, ipak nije sve tako jasno. Tajne izlaze na vidjelo, zataškavanja, laži, ljubomora i sve ostalo što postoji u tom svijetu će izaći na vidjelo, što dokaze i teorije čini… pa, sad, ili jako predvidljivima ili jako zakompliciranima – morate pogledati film da vidite kako se sve na kraju odigralo. Moram priznati da volim taj neki staromodni pristup ovakvim trilerima. Policijska istraga je prava policijska istraga, likovi dolaze, likovi pričaju, likovi istražuju – nema prečaca. Da, znam, za neke nove klince to je sve dosadno i zastarijelo, ali kad se gleda ovakav tip filma, ako je napravljen dobro, ostavlja dojam da ste pročitali dobar roman. Gotovo se može osjetiti kako je ekipa iza kamere igrala na karizmu glumaca, na priču, na detalje i preokrete, ali sve to bez puškaranja, ubijanja i velikih eksplozija. Ne znam, možda što sam stariji  počinjem polako gravitirati nekim smirenijim stvarima ili sam se jednostavno nagledao akcijašenja da mi je ovo svakako jako dobra promjena, pa mi je možda film zato i sjeo bolje nego je u stvarnosti dobar.

Iskreno rečeno, film nema nikakvih mana. Osim jedne. Koja nije toliko mana koliko… pa, ono što sam vam rekao o uplitanju studija. Originalni scenarij bio je pravocrtna sudska drama, konačni rezultat je podijeljen na nešto kao ljubavni podzaplet (odvjetnica i optuženik se spanđaju – očekivano) i na sudsku dramu, s tim da ni jedno baš nije do samog kraja ispunilo očekivanja. Sudski dio je odličan. Preokreti u sudnici, dokazi, svjedoci koji lažu, činjenice – sve 5. Ljubavni dio baš i ne šljaka jer jednostavno to nije to, tj. vidi se da je to ubačeno samo zato da se napravi dodatna napetost oko toga da li je muž kriv ili nije. Sudski dio zato počinje malo kasno u radnji, što znači da treba pregurati ono prije toga. Srećom, film je pun dobrih glumaca. Jeff Bridges je u mlađim danima bio prava stvar (danas se više zajebava uokolo) i njegova izvedba je tip-top – ne znaš da li je nevin, kriv, podmukao, nevinašce ili mu netko smješta do samog kraja. Glenn Close je… zanimljiva. Ona nije toliko atraktivna ili superzgodna, ali ima neki privlačan štih zbog kojeg njezin lik ima uvjerljivost. Osobno sam mišljenja da bi stvari bile još bolje da su se držali sudnice i takvog pristupa priči, ali već kad je napravljeno ovako, što je tu je. Peter Coyote je odličan u ulozi tužitelja koji pod svaku cijenu želi osudu i ne bira sredstva pritom, ne znaš trebaš li podržavati čovjeka ili ga mrziti. Robert Loggia ostao je neiskorišten, nažalost, uloga za zaboraviti, a u maloj ulozi se može vidjeti i mlađahnog Lance Henriksena. Upozorenje za kraj, ovdje nema nikakvih vizualnih atrakcija, nema čak ni krvavih scena iako je dvostruko ubojstvo u pitanju, što znači da cijeli film leži doslovce na leđima priče i glavnih glumaca. Moglo bi se reći da je ponešto i predvidljiv, ali to govorim samo zato što sam se već nagledao tih sudskih trilera da su mi svi predvidljvi, pa to nemojte uzimati za manu. Ako volite sudske misterije i napeta suđenja… ovo može proći kao stvar koju tražite. I ako volite vidjeti kako glumačke face dobro rade svoj posao.

 

 

 

 

 

Oglasi

Looker (1981)

Posted: Veljača 20, 2018 in Science Fiction, Thriler

 

IMDb

Trailer

 

Ljepota je ubojita stvar. Ili, da budemo realni, stvar koja će vam otvoriti gotovo sva vrata. Ako ste mlada i zgodna djevojka, samo je nebo granica. Okej, možda ga malo sad izmišljam banalnosti, danas je toliko seksualnog uznemiravanja da je to postalo malo smiješno, posebice ovaj dio s medrnim Hollywoodom. Da se razumijemo, ne držim da je takvo zlostavljanje ispravno, nikako nije, ali postalo je pomalo pomodno optuživati sve i svakoga i to, bubnjeve molim, nakon dvadeset godina. Dokazi nisu potrebni, ništa nije potrebno, kriv si odmah po izgovorenoj optužbi. I to danas dolazi na naplatu, ali nitko ne govori kako je većina tih glumica samostalno ulazila u sobe tih perverznjaka, uz tri iza ponoći, potpuno svjesne njihovih reputacija. Kada karijera nije krenula, znate, on me zlostavljao. No, skrenuh s teme, ali tek djelomično. Ljepota je stvar osobnog dojma, svatko voli nešto svoje i ukusi se razlikuju. Postoje neke određene smjernice koje su kao neki standard; visoka plava, mlada – kalifornijski tip ljepotice. Par takvih su tema ovog filma. Aha, govorite vi, zato je takav naslov filma (looker – zgodna osoba, netko za kime se okreću glave) ali odmah da vas zaustavim – to nije to. Ovo je triler s blagom aromom SF-a, a ovo LOOKER je ustvari neka high-tech skraćenica za novo high-tech oružje. Kakve veze imaju ljepota i oružje i ljepota, pitate se vi? Imaju u glavi Michaela Crichtona, kojeg sam nedavno spomenuo na ovim stranicama (10 godina otkako je čovjek umro) i ovaj film je njegov iskorak iz svijeta književnosti u (opet) redateljske vode. A Crichton voli tehnologiju, kao i ubacivanje tehnologije u svakodnevne stvari. On je Stephen King tehnologije. A Looker je… pa, zanimljiv film. Do sada ga još nisam gledao. Znao sam za njega, znam za sve što je Crichton snimio kao redatelj, ali ga nisam gledao. Nije me baš oduševio, ali da budem iskren, to je zanimljiv film koji nekako ostane u dužem sjećanju iako nije baš sjajan.

Za početak, netko ubije jednu takvu klasičnu ljepoticu. Zanimljiva stvar je… pa, nešto se dogodilo prilikom ubojstva, što djeluje više jezivo nego nasilno. Ispada da žrtve gube vrijeme ili je ubojica nevidljiv. Kada kažem žrtve, onda mislim na više njih; tri djevojke. Tu u priču ulazi naš glavni junak; doktor, plastični kirurg koji je operirao te tri djevojke. To samo po sebi ne bi bilo ništa čudno da sve operacije nije morao napraviti po stručnim napucima nove high-tech tvrtke. Žrtve su tako postale savršene, doslovce, njihove mjere, simetrija lica, izgled. Naš doktor, koji nije daleko od toga da bude glavni osumnjičeni za njihovu smrt odluči malo istražiti stvari. Ne zato što je tako dobar tip već zato što bi uskoro mogla biti i četvrt žrtva, djevojka za koju je… idemo reći ponešto zainteresiran. Ono što će otkriti… pa, recimo samo da ubojica nije nevidljiv, ali da se koristi novim oblikom tehnologije koja je stvarno pravo jeziva, a tvrtka koja ju je izmislila ima još naprednije planove od toga. Postoji još nekoliko dodatnih sitnica nevezanih za sami sadržaj filma. Prva je da je film bio napredan za svoje vrijeme, što znači da je u njemu po prvi put upotrebljena nova tehnologija koja će u budućnosti postati poznata kao CGI, ali i 3D modeliranje. Danas je uvriježeno mišljenje da je Tron to napravio prvi, ali nije, ta je tehnika po prvi put upotrijebljena ovdje za radnju, a Crichton, koji se bome kužio u tehniku, volio je nove stvari. Također,druga stvar, predvidio je da će CGI doslovce zamjenjivati glumce u filmovima (što je danas, khm, normalna stvar) a što je za vrijeme premijere bio doslovni SF.

Mane filma… pa, ne bi to baš nazvao manama jer je sve u filmu prilagođeno godini kada je snimljen, ali za današnje pojmove ponešto je trom, sporijeg tempa, što nije uvijek sjajna stvar. Crichton kao redatelj nije bio najspretniji, osjeti se da su neke scene stvarno drvene i stvarno je veliku pažnju pridodavao detaljima, što scenu zna napraviti otegnutom. Kao, na primjer, kada naši likovi istražuju unutrašnjost tvrtke… to malo traje i traje. Pa kad rade 3D model glavne junakinje, bome vidite svaku sekundu postupka. To je za vrijeme snimanja bilo napredno, stvarno jest, cijeli prikaz je gotovo proročanski prikaz onoga što slijedi, ali danas djeluje statično. Određene zamjerke mogu se uputiti i prema nejasnoj radnji. Nisu baš jasni motivi iza ubojstava i svega što se događa iako dobijete što, kako i zašto, ali svejedno se na kraju malo češkate po glavi i pitate niste li nešto propustili. Akcija je drvena, čak je i scena potjere s autima malo… slaba. No, prednosti su da Albert Finney nosi film na leđima bez problema, stvar koju negativci koriste je nešto slično pištolju Martija Misterije, ali efekt koji se radi je… dobar, pomalo jeziv. I moram nabaciti pohvalu za završnicu. Naime, isto se radi o određenom predviđanju budućnosti. Likovi imaju zadnji fajt na praznom studiju ispunjenom rekvizitima (auto, kuhinja, stolica) i to djeluje suhoparno, ali kad pogledate na televizijski ekran, vidite puni događaj, druge glumce, gotovo reklamu. Odličan mi je taj prijenos radnje, stvarno jest. Danas je slična stvar – snimite nešto ispred zelenog platna i gledate srednjovjekovni dvorac, slična stvar. Uglavnom, riječ je o zanimljivom filmu. Nije toliko atraktivan i svakako nije dobio kredite za promicanje tehnologije (ljudi ni danas ne znaju da je Blade prvi upotrijedio famozni “bullet time” a ne The Matrix) i definitivno ima svojih mana, što tehničkih, što zbog režije, ali ne mogu reći da sam požalio tih 100-njak minuta. Zabavio me, što je dovoljno da ga preporučim. Ako vam se ne svidi, uvijek me možete za 20 godina tužiti kako sam vas filmski zlostavljao nečim što vam se nije svidjelo.

 

Coma (1979)

Posted: Siječanj 29, 2018 in Ekranizacije, Thriler, Tom Selleck

   

IMDb

Trailer

 

Prije nekoliko godina završio sam u bolnici zbog poprilično ozbiljnih stvari. Srećom, sve je završilo dobro, ali tih nekoliko mjeseci bilo je dovoljno da se nagledam bolnica za cijeli život i onda još malo. Hvala lijepo, ne želim više ući ni u jednu sve dok mogu puzati, grebati i ako treba izdahnuti izvan bolničkog kreveta. Jer, bolnice su čudna stvar. Kada je kriza, djeluju kao posljednje utočište i bezrezervno vjerujemo da su doktori svemogući. Nisu. U mom slučaju to se pokazalo tragično lošim, toliko loše da su drugi doktori razmišljali ne bi li trebali podići tužbu zbog lošeg liječenja. Odustao sam od toga jer su sredili stvar, srećom, ali postoji mnogo drugih slučajeva gdje se sranja jednostavno događaju. Rekavši to, da odmah nastavim u nekom tamnijem tomu, ove godine se odbrojava već deset godina kako je umro Michael Crichton. Sada, stvar je u tome da sam ja veliki fan njegovih radova, pročitao sam sve što je prevedeno i skoro devedeset posto njegovih knjiga imam u svojoj kolekciji. Sviđa mi se kako nije bio rob nijednom žanru, kako je podjednako uspješno pisao krimiće, trilere i avanturističke filmove koji su graničili s SF-om. Nažalost, danas je najpoznatiji kao “tip koji je napisao Jurski Park”, što je gotovo omalovažavanje njegova opusa koji je skoro u cijelosti ekraniziran i vjerojatno ste gledali neki od njegovih filmova. Ono što je danas gotovo zaboravljen detalj jeste to da je čovjek i sam režirao filmova i bio poprilično dobar u tome. Doduše, nije bio sjajan, ali je imao par dobrih ideja i napravio je zamalo tri kultna filma, a s obzirom da ih je u životu režirao tek šest, to je poprilično dobar omjer. Kada kažem skoro onda to znači da je Westworld, kojeg sam već spomenuo ovdje, kultni SF po svim mjerilima. To nije dobar film koliko bi mogao biti, ali je dobar onoliko koliko može biti. Također, tu je i Great Train Robery, koji je također kultni te Koma, ovaj naslov o kojemu trenutačno čitate. Bez obzira na desetogodišnjicu, planiram napisati o još nešto pokojem njegovom filmu zato što sam ih, ruku na srce, tek nedavno pogledao sve i uglavnom mi se svidjelo ono što sam vidio i jednostavno je dušu dalo da ih se ovdje spomene i da ne budu zaboravljeni.

Koma nije toliko kultni film koliko je poznat film, mislim da je bio čak i Crichtonov najuspješniji, ali, iznenađujuće, riječ je i dobrom filmu koji ima tek manu-dvije na koje ću morati skrenuti dodatnu pažnju u svrhu da budem detaljan u dojmovima. Dakle, imamo bolnicu i doktore. Nije ni čudo da se Crichton dobro snalazi u tom području jer je i sam studirao medicinu, pa zna ponešto o tome (nije bez razloga napisao megapopularnu ER seriju) i priča nas upoznaje sa Susan, mladom stažisticom koja vodi uobičajeni život mladog doktora. Veza s kolegom Markom (Michael Douglas kao druga violina u nekom filmu – tek je počinjao pravu karijeru) kolege, suradnici, uobičajeni slučajevi. Sve se to mijenja kada joj najbolja prijateljica tokom rutinske operacije padne u komu i više se ne probudi. Želeći joj pomoći, Susan se baca u istraživanje i ono što otkrije pomalo je zabrinjavajuće, u njezinoj bolnici pacijenti padaju u komu duplo više nego negdje drugdje. Iako je broj do neke mjere razuman i svi je uvjeravaju da ni medicina, ni doktori nisu svemogući, ona postaje sumnjičava. Da stvar bude još bolja, nitko joj ne vjeruje, čak ni kada postane jasno da stvari nisu baš jako čiste, a Susan, tvrdoglava kakava već jest, nastavit će istragu i doznati koješta, pomalo horor otkriće, što će joj navući i određene sumnjive tipove koji će pokušati sve ne bi li je ušutkali. Kako kaže jedan od producenata; mi smo željeli napraviti film koji će za bolnici biti ono što su Jaws bile za otvoreno more. Da prepadnemo ljude što više možemo nekom običnom stvari kao što je odlazak u bolnicu. Pa, dobro, stvar baš nije tako jeziva, ali je film ispao poprilično dobar.

Da budem iskren, znam već godinama za njega da postoji. Mislim da svi znaju, ali nekako mi se nije našao na repertoaru da ga pokušam čitati. Nastao je po romanu Robina Cooka, pravog doktora koji je za medicinske trilere ono što je John Grisham za pravne, majstor žanra. Nisam ga čitao. Pokušao jesam, ali kad mi počne nabrajati medicinsku terminologiju, hvala lijepo, idemo dalje. Ali film mi je stalno prolazio kroz ruke i nikako da ga pogledam do prije neki dan. Prvo ću započeti s malom trivijalnošću. U njemu glume i Tom Selleck i Ed Harris. Stari Tom ima čak tri scene koje traju cirka 30 sekundi svaka i dvije rečenice. Da, znam, tako loše postupati s jednim Magnumom, ali ovo je bilo vrijeme kada Tom još uvijek nije bio ni blizu zvijezde kakav je danas. Pa je to bilo zabavno za vidjeti. Ed Harris ima jednu scenu i jedno četiri rečenice. I, da, ima kosu, tko bi rekao. Nekad davno je bio plavokos, opet, tko bi rekao. Ovo mu je, točnije, prva prava uloga u nekom kino-filmu. Dobro za starog Eda, ali morate pripaziti da ih ne propustite. To je to što se tiče zabavnih detalja. Kako rekoh, mane. Mana je sama glavna glumica. U romanu je ona glamurozna plavuša super izgleda, feministica do samih, da mi oprostite na izrazu, jaja. U filmu nije. Geneviève Bujold sve je samo ne zgodna plavuša. Išlo se na to da lik bude realan, svakodnevan i to poštujem. Također, izbačen je feminizam kao jedna od glavnih priča, što poštujem još više jer znam koliko je ženama teško u bilo kojem svijetu i ne mora ne film time udarati po glavi. Problem s likom je što je antipatičan. Da, to je otprilike to. Ona je pomalo seronja, ali ne zabavni tip seronje kao što je Gregory House MD, već onaj kojeg ne podnosite. Miss Sveznajuća. Ona jedina kuži da nešto nije kako treba. Ona jedina može srediti stvar. Ona je jedina uporna i nikoga ne sluša. Stvar se popravi tokom filma, srećom, pa ne bude tako antipatična, ali treba malo progurati kroz početak da se do toga dođe. Druga mana… Pa, dobro, nije da je baš mana, ali film ispočetka baca na nekakvu ljubavnu ljigu tipa General Hospital ili kako se već zove ta sapunica. Sestre pričaju o doktorima, doktori o sestrama, svi bi svakoga okrenuli, pa onda malo o položajima, političkim igrama u bolnici, pa onda malo stručne terminologije (thorazine 3 mcc…) i vi malo gledate… pa, ono, boli vas briga za tehničku spiku jer je ne kužite. Crichton nije baš spretan redatelj, istini za volju, film ima tipičan drvenkasti izgled kakav je bio uobičajen kroz 70-te i dobar komad 80-ih, ALI dosta dobro izgrađuje napetost, pa je to plus. Uspijeva stvoriti okružje paranoje i napetosti, iako mu scene znaju trajati predugo. Nisam siguran da li je išao baš na neki minimalizam, ali tu i tamo malo brži tempo bi bio dobra stvar (u jednoj sceni gledate kako se lik uspinje oko 4 kata po nekim ljestvama i vidite svaku prečku). Zgodno je što film ima mali dašak horora i misterije, pa čak i pravo dobrih scena, kao što je ona gdje pacijenti vise na tankim žicama. Sve zajedno u cjelini… ima grešaka u koracima, ali na kraju sve to ima glavu i rep i nije dosadan. Glumački je mjestu (Douglas je u stvari neiskorišten, samo se pojavljuje i stvara sumnja da li je pozitivac ili negativac – neću vam reći koje je od toga), scenografija isto prolazi… film jednostavno funkcionira. Usprkos manama, uspjeva uvući gledatelja u priču, što je na kraju i najbitnija stvar. 

 

The Commuter (2018)

Posted: Siječanj 26, 2018 in Akcija, Liam Nesson, Sam Neill, Thriler

IMDb

Trailer

 

Mali savjet. Ako vidite Liama Nessona da ulazi u bilo kakav oblik prometala (avion, vlak, autobus ili skateboard)… bježite. Samo tako. Bez osvrtanja, bez uzimanja osobnih stvari, bez razmišljanja. Ako vidite da mu je počeo zvoniti mobitel onda je već kasno jer some shit is going down. Ja volim starog Liama. Volim njegove akcijske filmove, mislim da čovjek u godinama bez šale dijeli šamare mlađim kolegama koje pokušavaju biti cool na velikom ekranu. Čovjek je cool bez da progovori jednu riječ i odradi svaku ulogu bez da se oznoji. Jedini problem je sad što su ga počeli uzimati za gotovo identične uloge, pa čak se i radnja ponavlja, što je glavni uzrok zašto je Putnik (kako je preveden u kinima) pobrao osrednji financijski uspjeh. Mislim, film vam je kao duhovni nastavak od Non-Stop, redatelj je isti, Liam je tu, čak je i priča nemaštovito slična. Što će reći, filmovi su toliko slični da se ovo može nazvati Non-Stop 2 i nećete pogriješiti, ali to ujedno ne znači i da je riječ o lošem filmu, dapače. Volim ja Fast & Furious franšizu, ali brate jednom kad vidiš Vina Diesela kako skače tisuću kilometara s nabrijanim Chargerom i još, onako usputno, uništi nuklearnu podmornicu… OK, sve ima svu granicu. Zato volim Liama čak i ako se ponavlja. On barem prividno pokušava biti normalan čovjek u lošoj situaciji, tj. ako nije Brian Mills, onda gotovo traži sranja kako bi se relaksirao nakon napornog dana u uredu. The Cummuter (to je nešto kao sleng za prigradski vlak, koliko sam ja to shvatio) se ne pravi da otkriva toplu vodu, ne glumi da je bolji nego što jest, ne pokušava prodati muda pod bubrege te čak i ako kažem da ste isti film već gledali (zamijeni vlak s avion) ni to neće zvučati kao neka loša stvar jer akcijskih trilera, dobrih akcijskih trilera, nikada dosta. I, naravno, uvijek dajem plus za trud ako pokušavaš biti nešto više od običnog akcijašenja.

Jer, koliko to čudno zvučalo, Putnik djeluje kao da je više inspiracije pokupio od starog Hitchcocka nego od Tony Scotta. Priča nas upoznaje s Michaelom, čovjekom u 60 godinama, koji već deset godina putuje na posao istim vlakom, odrađuje isti dosadni posao i istim se vlakom vraća natrag obitelji. Sve dok jednog dana ne dobije otkaz i zatekne se u stvarno lošoj situaciji. Ekonomija, budućnost, godine, sve se naslagalo. Zato će ponuda misteriozne žene zvučati čudno, ali i unosno. Sve što treba napraviti jeste identificirati jednog od putnika, tj. pronaći ga. 100 tisuća dolara je nakon toga njegovo, svi problemi riješeni. Da bi mu dali poticaj ONI će mu čak ostaviti i 25 tisuća kao početni dio isplate. Michael, svjestan svoje situacije, kreće u pretraživanje vlaka, ali tu se i situacija počne okretati jer ništa nije jednostavno i ništa nije besplatno. Obožavam prvi dio filma. To je triler gotovo stare škole o običnom čovjeku uhvaćenom u neobičnu situaciju. Iako bi mogli pomisliti da je prigradski vlak pomalo dosadno mjesto za mjesto radnje, on to ustvari nije jer ovdje ionako nije pažnja na akciji (to dolazi na kraju) već misteriji i igre mačke i miša. Svi su putnici sumnjivi. Svatko može biti negativac, svatko može biti pozitivac, a potraga našeg junaka stalno otkriva nove stvari. Da, naš junak ima i prošlost, on je bivši žandar, pa odabir njega za taj zadatak sve manje sliči na slučajnost, a više ciljani plan. Mana je sljedeća; gotovo ista stvar se događa u Non-Stop. Pojedinac se nađe na meti skrivenih ljudi i mora u malom prostoru pronaći nešto. Kao i dotični, tako i The Commuter uspjeva u toj namjeri i jedina stvar koja je ovdje loša jeste ta što postoji Non-Stop, s istim glumcem skoro u istoj ulozi, koji je svojedobno bio popriličan hit i koji je dobio fer kritike. Ono poznata, ako funkcionira, ne popravljaj ovdje ispada dvosjekli mač. Postoji i jedna temeljna razlika u odnosu na Non-Stop. Nema toliko tehnike. I Liamov lik je malo ozbiljniji. I dok je u avionu bio poprilično žestok, čovjek koji nema što izgubiti i koji će otići u krajnost samo da dokaže svoje, ovdje je ipak sve malo realnije, iako je princip priče isti.

Ali, spomenuo sam i Tonyja Scotta. Volio sam gledati njegove filmove, tj. volim ih i danas i stvarno mi je žao što se čovjek odlučio ubiti jer mislim da je mogao podariti svijetu još pokoji zabavan film (i kvalitetniji od brata mu u svakom slučaju) no  Jaume Collet-Serra, čovjek iza kamere, naučio je trik-dva od starog majstora. Koji? Već ako prodaješ over-the-top akciju, onda prvo uvuci publiku u priču da ne mare za nelogičnosti. Jer, sličnu stvar je napravio i Scott u Unstoppable. Prodao nam je foru da teška željeznička kompozicija može ući u oštri zavoj na dva kotača. Može, naravno, i prevrnuti se. Serra pak prodaje veliku željezničku nesreću na kraju koja djeluje spektakularno (malo preočiti CGI, ali nećemo strogo suditi) i kao poprilično dobra točka na i što se tiče filma. Jer, ovo je miješanje žanrova, kao i Non-Stop. Triler, akcija… To se baš i ne slaže najbolje jer ne možete imati i ovce i novce, ali možete pokušati da to barem sliči na nešto. Iako vlak ne nudi toliko atrakcija kao Non-Stop (kod aviona je u igri i klaustrofobija, prirodna) nudi raspoloženog Liama, koji svako malo veli da više neće igrati ovakve uloge, nekoliko dobrih redateljskih poteza zbog kojih se dobije osjećaj gledanja starog paranoidnog trilera (pregledavanje karti) i pomalo nespretna akcijska završnica. Djelomično je i predvidljiv, to ću isto staviti pod određene mane, iako taj dio o predvidljivosti više ide na sami kraj kada trebamo pogoditi tko je negativac nego na cijelu priču (koja ima svojih trenutaka, iskreno, ali i nekih mutnih pojašnjenja koja nemaju smisla) pa bi u konačnici svi oni koje vole obične trilere trebali biti zadovoljni, ali i oni koji preferiraju dobru akciju (koje, odmah upozorenje, nema previše). Da je sve to dobro uravnoteženo, nije, ni blizu, ali barem ne prodaje muda pod bubrege i ne ubacuje shiny stvari samo da se dopadne svim generacijama. Također, ahhh… Sam Neill je ovdje. Doduše, sporedna i mala uloga, ali me oduševio kao dklinca na božićno jutro. Volim Sama još tamo od Jurskog Parka i suradnje s Carpenterom i mislim da je strašan glumac (Dead Calm mi je u Top 10 filmova svih vremena). Jednako male uloge imaju i Patrick Wilson i Vera Farmiga, no za razliku od The Conjuring filmova gdje igraju bračni par, ovdje nemaju ni jednu zajedničku scenu (što je šteta). Ako vas Vera Farmiga podsjeti na kakvu hladnu plavušu iz filmova starog Hitcha… pa, to je pravo namjerno. Putnik tako ispunjava svoju funkciju, to je triler pomalo staromodnog štiha, koji je dodao malo tempa i malo jače akcije da bude ukorak s vremenom. Glumci su iznijeli svoje dobro, priča nije glupasto jednostavna (nema Chargera i nuklearnih podmornica) i sve je dosta dobro zaokruženo. Mana mu je… pa, već je sve to pomalo viđeno. Kako rekoh, da prije 4 godine nije izašao Non-Stop, ovo bi bilo puno bolje prihvaćeno, jednostavno kao i Liam, koji se već naigrao likovi koji spašavaju dan u zadnji trenutak. Ali je zabavan. I gledljiv. Meni dovoljno. Vama… odlučite sami.

 

 


IMDb

Trailer

 

Šveđani i ja se znamo već jako dugo vremena, možda čak malo i predugo, što je dobra koliko i loša stvar. Započelo je to skoro prije dvadeset godina, u slavnim devedesetima odmah nakon ratnih dana, kada je televizijski program bio čista koma, i što je poprilična ublaženica. Nije bilo VHS-a ili interneta, bili ste prisiljeni gledati ono što su vam veliki umovi sa Prisavlja servirali. Nešto od toga bio je filmski serijal o inspektoru Martinu Becku. Kako je nedavno umro Michael Nygvist, kojeg su svi znali, isto tako je umro još jedan švedski glumac za kojeg nitko živ nije čuo, Gosta Eckman. Gosta je glumio dotičnog inspektora u serijalu od desetak filmova, koji su pak nastali po serijalu kriminalističkih romana napisanih tamo kroz 70-te i 80-te. Tu je stvar loša jer ti filmovi su bili popriličan užas. Ne shvatite me krivo, to su možda kvalitetni kriminalistički filmovi, gdje radnja ide svojim sporim tijekom, gdje je važnija karakterizacija likova od toga da se forsira akcija. I bili su dosadni do boga, s tim da je glavni lik bio nešto kao lik Tugomira u kišnom mantilu. Prvo iskustvo sa Švedima (kako ih naziva McCready u The Thing) je tako bilo loše. Zanimljivo, drugo iskustvo je bilo nešto bolje. Martin Beck se vratio u obliku kriminalističke serije, moderniziranije, žešće i malo više sklone akciji. Zanimljivo, nikako ne mogu bez Martina Becka jer tamo ga je glumio Peter Haber, čije ime možete pronaći i u ovom filmu, kao jednog od glavnih likova. Što me okolo naokolo napokon dovodi i do tebe ovog teksta – Lisbeth Salander. Ruku na srce, uopće ne kužim zašto je stekla toliku popularnost, ali kužim zašto je ljudima cijeli taj Millenium paket bio privlačan. To je bio novi, svježiji i zanimljiviji pristup švedskim krimnalističkim romanima i filmovima. Kako sam ovih dana u čitanju dotične trilogije (samo je par godina stajala na polici i sakupljala prašinu, ništa strašno) tako sam pogledao i filmove i, barem se nadam, tokom vremena koje dolazi (godina čak) planiram nešto i napisati o njima. No, za sada se zadržavam na prvom dijelu, onom koji je najbolji. Zašto je najbolji? Zato što je zaokružena cjelina, što je možda malo banalan razlog, ali itekako valjan kad se uzme u obzir da je Stieg Larrson imao u planu napisati čak 10 nastavaka i sve ih međusobno povezati, pa je stvar, iako tragička s njegovom smrću, ipak do neke mjere dosta dobro ispala jer je trilogija koliko-toliko zaokružena. Zašto je film dobar, tj roman, tj. oba medija preklopljena jedan preko drugoga?

Zato što svi vole priče o serijskim ubojicama. Mislim, svaki dobar roman o serijskom ubojici je dobar roman o serijskom ubojici, ja ću ga pročitati i ogledati film ako je ekraniziran. Kvaka je u tome da Djevojka… (ili Muškarci Koji Mrze Žene – originalni naziv) nije roman o serijskom ubojici. To je više detektivska priča, cold case i pomalo socijalna drama, što je, priznajem jako dobar mix ako ne želite već u prvoj minuti filma pokazati sve adute kojima raspolažete. Osramoćeni novinar Mikael Blomkvist prihvaća ponudu starog, bogatog i opsjednutog industrijaca da baci pogled na nestanak njegove nećakinje od prije 40 godina. Pošto nema što izgubiti, s karijerom u zahodu i kredibilitetom na cesti, Mikael cijelu ponudu vidi kao mogućnost da se malo makne od svijeta i zaradi lagane novce. Ipak, slijedeći tragove stare nekoliko desetljeća, nešto će pronaći, a dodatnu pomoć će dobiti od asocijalne, socijopatske i općenito ne baš ugodne hakerice imenom Lisbeth Salander. Put kojim će krenuti otkrit će tajne jedne od najmoćnije švedske obitelji, ali i trag umorstava koji traje već skoro 60 godina. Sadržaj… pa, on je poprilično sažet jer ima dosta toga u njemu. S jedne strane je Mikael, ali s druge strane je Lisbeth i kroz njezin lik vidimo kako neke stavke njihovog zakona funkcioniraju – nikako – što daje filmu (i romanu) pomalo društveno-angažirani okus. Tu sad moram malo zakočiti i reći da mi uopće nije jasno zašto su amerikanci uopće išli raditi svoju verziju istog filma, s istom pričom, i koji je, ako sam dobro shvatio, snimljen na gotovo istim lokacijama. Da, znam, njima se sluša engleski, ne švedski, ali remake nije baš uspio. Zašto? Zato što je Rooney Mara kao Lisbeth jednostavno antipatična. Noomi Rapace, s druge strane, je fascinantan lik. Okej, ona ima tu negostoljubivu stranu ličnosti, ali i tako jak moralni kompas da su ona i Mikael stvarno zanimljivi likovi, plus da ne govorim o njihovoj jakoj kemiji na ekranu. Remake je… jednostavno suhoparan, plus da ne govorimo kako je i nepotreban, te da je došao prerano nakon poprilično efektnog originala.

Filmu još za rukom polazi ispraviti neke sitnice koje su čak bile lošije u romanu jer ovdje Lisbeth prati Mikaelov napredak od samog početka, držeći ga tiho i nevidljivo na oku cijelo vrijeme, dok je u pisanom obliku ona doslovce upala u radnju već na sredini priče, pomalo bezidejna što on radi. I film nas uspjeva uvući u glavnu priču; 40 godina star nestanak mlade djevojke, kao i misteriju oko cijele priče, pomalo zaobilazno nas odvodeći na trag glavnog zgoditka. Usput uspjeva biti i poprilično jeziv na nekoliko mjesta, kao i neugodno brutalan (scena silovanja) te je konačni učinak na gledatelja povoljan, bez obzira na to što film traje više od dva sata i na momente ima poneki pogrešan korak, kao i razvučenu radnju. Realno gledano, skoro da nema nikakvih mana, skoro, jer tu sad postoji i druga strana cijele priče. Nekome bi Lisbeth mogla biti jednostavno naporna kao lik, svašta je moguće, kao i cijela njezina nedorečena prošlost koja bi, da nije bilo preostala dva nastavka, i ostala nedorečena te bi svi oni mali tragovi koji su ovdje predstavljeni ostali neiskorišteni, pa čak i pomalo besmisleni te su i uteg oko glavne radnje.  Niels Arden Oplev  je spretan redatelj zato što je film, koji je inicijalno rađena za TV format (postoji i produženija verzija u obliku serije, ali ne puno produženija) uspio uljepšati da izgleda kao pravi kino-film, iako je imao tek djelić budžeta kojeg je imao remake. Uz to, same pohvale, znam, krajolik je fascinantan, što je opet plus za cjelokupni dojam jer mi je već pomalo navrh neke stvari gledanja američkih metropola u kojima netko killa nevine žrtve. Rekoh za Lisbeth, da odmah kažem i kako će Mikael nekim gledateljima kao lik biti možda… nekako introvertan. Za nekoga tko se bavi istražiteljskim novinarstvom i koji ima neke stvarno dobre instikte (dio s gledanjem starih slika) ispada poprilično tupast kad se radi o konačnom zaključku, tj. tko je ubojica. Ali, hej, to se jednostavno mora spomenuti, kao eventualne loše stvari, no nemajte straha da bi to moglo utjecati na gledanje jer neće. I, da, Noomi je Lisbeth, bila, ostala i ostat će, bez obzira tko ju zamjenio. Iako je roman sada je skoro pa punoljetan, a film se približava prvom desetljeću postojanja, stvari su u njemu još uvijek jako dobre, nema tragova da zastarijeva (neki detalji u romanu danas su pomalo smiješni – super jak laptop s 500 RAM-a i 40 gigi hard-discom) a ome i priča je još uvijek dovoljno intrigantna da ga se može bezbolno pogledati s kojom godinom razmaka. Znaju ti Švedi kako se rade neke stvari, stvarno znaju.

 

 

 

 

Dirty Harry (1971)

Posted: Veljača 24, 2017 in Akcija, Clint Eastwood, Thriler

addc0669569cf8652b091fb46faf9866 caroline-munro-and-david-hasselhoff-starcrash-1978-directed-by-luigi-f4pxn2 caroline-munro-christopher-plummer-david-hasselhoff-starcrash-1978-efbctp caroline-munro-starcrash-1978-directed-by-luigi-cozzi-nat-and-patrick-f4pxn3 vy8msrkkl0zbefp0c0i2o11iydz

IMDb

Trailer

 

Muška fantazija. Obožavam taj opis filmova. Kažu da su James Bond filmovi muška fantazija i slažem se s time bez ijednog prigovora. Jer, tamo su sve stvari što muškarci vole; brzi auti, lake žene, kockanje, piće i dobra akcija. Kada je Sean Connery glumio lika stvari su dosloce bile takve, iako se kasnije Bond malo promijenio, stvari su uglavnom ostale iste, one osnovne. Sada tu imamo i društvene fantazije. Znam da niste čuli za taj izraz jer sam ga upravo izmislio (polažem autorska prava na njega) pošto nisam znao najbolje kako bi opisao neke  filmove. Jer reći da je Prljavi Harry običan krimić… to je nekako slabo. Ima odjek petarde, a ne Magnuma 44. Svojedobno, kada je film tek bio izašao, revni kritičari i dežurni moralisti su ga proglasili fašističkim, iako baš ne kužim zašto takav opis. Drugi su ga pak proglašavali prenasilnim i digli buku oko toga da je film prikaz stvari koji ne postoji. I tu se slažem. Takvo što ne postoji u stvarnosti. Da postoje, razno razni inspektori Callahani bi svijet napravili svijet boljim mjestom. Hej, ako se zajebavaš s oružjem, budi spreman najebati od oružja, ne plači kad te netko sastavi s najmoćnijim ručnim pištoljem na svijetu. Zato je Harry društvena fantazija. Još uvijek pokušavam dokučiti što je to točno fašistički u njemu, ali tu ću mozgalicu prepostiti sposobnijem kadru, onom koji veliki pištolj vidi kao zamjenu za muškost, a ne kao jednostavno veliki pištolj. Nedavno sam ponovio gledanje svih nastavaka. Uhvatila me nostalgija, nisam imao pametnijih filmova za gledanje, bilo mi je dosadno, zaželio sam se malo staroga Clinta… izaberite sami, te sam ušao toliko duboko u cijelu priču da planiram i jedan prošireni tekst o cijelom serijalu. To je pak priča za neka druga vremena. Prvi dio mi je oduvijek bio fascinantan komad filmske umjetnosti. Nije ni najdraži film iz serijala, ta čast pripada Magnum Force, ali ima nešto u sebi zbog čega ga volim gledati. Trebalo mi je malo da skužim o čemu je riječ, ali napokon sam naišao. I stvar je zanimljiva. Vrijedi čak i za današnje vrijeme, iako je film već dobrano zagazio u 40-te godine svog postojanja.

Priču znate svi, ali da malo osvježim pamćenje. Ubojica znan i kao Škorpijon ubija ljude po San Franciscu. Stvar je jednostavna. Grad mu treba platiti ogromnu sumu novaca i više nitko neće umrijeti. Inspektor Harry Callahan baš i nije tip osobe koja će popustiti tim zahtjevima. On ima svoje metode i uglavnom su uspješne; kriminalci padaju mrtvi, sudovi nemaju troškova, svi bi trebali biti sretni i zadovoljni. Par stvari iza scene. Iako se naširoko vjeruje da je film nastao na temeljima inspiracije stvarnih Zodiac ubojstava, to je samo djelomična istina. Film jest povukao inspiraciju iz tih ubojstava, ali prvi scenarij je trebao biti nešto sasvim drugačije. I napisao ga je nitko drugi do Terrence Malick, poznati filmski redatelj s još poznatijim filmskim stilom i opasnim čuvanjem vlastite privatnosti. Ideja je bila osveta. Škorpijon je trebao ubijati bogataše koji su se izvukli bez zatvora ili kazne za svoje zločine. Redatelju Don Siegelu se ideja nije baš svidjela, no Eastwoodu jest (kasnije ju je upotrijebio za glavnu radnju Magnum Force filma) no prihvatio je promjene koje su bile više… svakodnevne. Film nije toliko kritizirao policiju što nije mogla riješiti prava Zodiac ubojstva (neki su vjerovali da je javno prozivao policiju San Francisca zbog toga) koliko je prikazivao neučinkoviti sistem, kao i mane koje donosi sustav koji kriminalcima daje prevelika prava. Ne smijete kihnuti prema njima i već ste dobivali tužbu. Kriminalci imaju svoja prava. To je lijepo zamišljeno i načelno se slažem s time jer je do dana današnjeg dokazano (ponajviše zbog DNK-a testova) da je gomila njih bila krivo optužena, dok su neki čak bili i na čekanju za old sparky stolicu. N-da, to je već druga tema. Zašto je Harry postao tako zanimljiv? Nije da kriminalistički filmovi nisu postojali, ali ono što je postojalo bilo je, pa… monotono. Zato je uspjela i serija Starsky & Hutch, bila je jednostavno drugačija i svježija od tadašnjih proceduralki (Dragnet, recimo). Da vam malo dočaram ono što govorim. Danas postoje proceduralne serije koje vas uvjeravaju da kriminalistički laboratoriji mogu sve. Ustvari ne mogu. Ne baš. Na DNK-a rezultate čekate tjednima, ne satima, ali to već svi znaju. Kriminalistički filmovi bili su noir stvari, koje osobno volim, ali su bili pomalo crnjaci. I filmovi su išli tim putem, želeći naglasiti realizam i smanjiti… pa, fantaziju. No, Don Siegel nije želio režirati James Bond film, pa je zadržao osjećaj realnosti, no fokusirao se je na onu lošu stranu; američki pravosudni sustav koji je trebao neke preinake, tj. dobro došle bi mu neke preinake.

Da bi film funkcionirao, morali su se riješiti neki problemi. Prvi, onaj najočitiji, mogao je biti koban za film. Naime, negativac. Kako sam jednom prilikom rekao, stari Clint Eastwood ne glumi, on je jednostavno Clint u svakom filmu, a Clint je tip koji doslovce ukrade svaku scenu. Svaki negativac uz njega izgleda kao karikatura iz stripa. Zato je Škorpijom pretvoren u inferiornu, cmizdravu i iritantnu jedinku koja, zanimljivosti radi, nije glupa. Oh, on je poremećen kao Ludi Šeširđija, ali nije glup. Kao ljigava jegulja i, ono što se lijepo naglašava, zaštićen zakon kao i svaki drugi. Dokazi nisu bitni ako nisu sakupljeni po pravilu, zlostavljanje ne dolazi u obzir jer kriminalci imaju prava, a to što Škorpijon radi sve gore i gore stvari ide na dušu onih koji ga čuvaju. I to je sva mudrost. Siegel je odličan manipulator, ali je i izravan kao slon u stakleniku; eto vam vašeg zakona, čuva i ljigavce kao što je taj lik, pa si vi mislite. To što postoji puno jednostavnije rješenje da se cijela priča rasplete je nemoguće zbog PRAVILA. I tu dolazimo do dijela društvene fantazije. Harry je toliko u sukobu sa svojim pretpostavljenima da je pravo čudo što uopće radi (kasniji nastavci su od toga napravili skoro pa komediju) a da ima toliko propusta u svojim istragama, bio bi otpušten po kratkom postupku bez obzira na rezultate. I to čini film primamljivim; barem na dva sata zaboravite da takvi likovi kao Škorpijon ustvari odšetaju dok ovdje dobiju svoje. No, nije samo to razlog zašto je film uspio. Iako ga primarno svi vide kao krimić, on više baca na dobre stare trilere jer u njemu, suprotno općem mišljenju, i nema neke posebne akcije. Osim kultne scene gdje Harry potegne gun i odrecitira svoje poznato o “najmoćnijem pištolju na svijetu koji ti skida glavu s ramena” sve drugo u njemu je poprilično… idemo reći igra mačke i miša, uz pokoji ispaljeni metak. I dobro bilda atmosferu, ne štedeći u izravnosti (kada lik gol trči za djevojkom, držeći pimpek u ruci, ja upucam tipa jer mu namjere sasvim sigurno nisu dobre – reče Harry gradonačelniku) svjestan da publika ionako već navija za glavnog lika te da jedva čekaju da više strese antipatičnog cmizdravca. Andrew Robinson je odigrao ulogu života. Još je zanimljiviji podatak da tip mrzi oružje i da je Siegel imao gadnih problema dok ga je uspio snimiti s otvorenim očima dok puca. Zanimljivo je da nije imao baš neku bogatu karijeru u filmovima, ali ima ga u serijama. Posvuda. Jednostavno moraš cijeniti lika koji zna tako dobro odigrati ljigavce vrhunske klase. Clint je ovim naslovom ustoličio svoju pojavu, kao i potvrdio da mu surađivanje s Donom Siegelom čini dobro. I godine mu uopće nisu naškodile, iako se danas čini malo više kao nostalgija (danas ima policajaca prema kojima je Harry pravi boy scout) nego kao pravi primjer neke društvene kritike. To je bio u doba kad je izašao. Danas je… jednostavno dobar i još uvijek efektan film.

28 1024x1024 dirtyharry_025pyxurz dirtyharry_218pyxurz dirtyharry1_02 dirtyharry1_04 dirty-harry-1200-1200-675-675-crop-000000 maxresdefault

The Dead Zone (1983)

Posted: Siječanj 7, 2017 in Drama, Ekranizacije, Horor, Thriler

1dec57051b9ef9735481f11dc8540cef 341080eaaee9b7f881c132603a3c6221 c44722674ad793abdb4cab14ad728716 dead-zone zhmww2np

IMDb

Trailer

 

Postoje knjige koje su podcijenjene, a postoje i filmovi koji dijele istu sudbinu. Stvar postane zanimljiva kad knjiga i film dijele istu sudbinu, s time da film ima još niži status nego pisani izvornik, što je uvijek razlog zašto volim naoštriti svoje pero i zapisati pokoju riječ. Jer… danas svi vole The Shinning ili The Green Mile ili (ubacite naslov osobne ekranzicije) dok neke od njih jednostavno ostanu po strani, praktički zaboravljene. No, dobro, da ne pretjerujem baš, The Dead Zone nije zaboravljen, istini za volju, ali se o njemu rijetko kad govori, bilo u smislu neke ekranizacije, bilo po glumi, bilo po… izaberite, postoji gomila toga u njemu o čemu se ne govori. Čak ni sam Stephen King ga ne spominje, iako je jednom prilikom izjavio kako je to najbolja ekranizacija njegovog djela. Za knjigu mi je jasnije zašto nije napravila veliki odjek. Došla je nakon što je The Stand poharao književnu scenu i ustalio se kao jedan od onih apokaliptičnih romana koje jednostavno morate pročitati i, čak je i za najodanije Kingove fanove bila ponešto razočaravajuća. Mogu razumjeti i zašto. Roman nije happy story, dapače, ima taj osjećaj propasti čim otvorite prvu stranicu i znate da stvari neće dobro završiti. Zanimljivo, rijetko se kad spominje da takve stvari u Kingovu opusu jako dobro prolaze (Carrie, Pet Semetary) no s druge strane, nijedna nije baš materijal kojem bi se htjeli vraćati. Osobno, još uvijek je nisam u cijelosti pročitao (što znači da sam pročitao sve moguće komadiće koje sam mogao upecati po netu) i baš me svrbe prsti da je nekako ubacim u kolekciju jednom kada bude prevedena. Film, s druge strane, danas ima taj kultni staus koji imaju svi starinski naslovi koji u vrijeme premijere nisu bili baš zablistali što na financijskom planu, što na kritičarskom. Da ne dođe do pokreške, The Dead Zone jest dobro prošao na blagajnama (poduplao je svoj budžet) ali ga se ne drži za previše uspješnim dok su kritike bile suzdržane. Ne loše, jednostavno suzdržane jer se kritičari nisu mogli odlučiti što da točnu kažu jer su svaki imali svoje viđenje stvari. To je Stephen King, pa su svi očekivali novu Carrie ili The Shinning, znači krvi do koljena (ili barem luđaka sa sjekirom) a iza kamere je bio David Cronenberg, pri čemu su svi očekivali ili novi Videodrom ili Scannerse – čitaj – puno krvi i inih tekućina na podu – a malo je reći da su svi ostali praznih ruku.

Mrtva Zona je priča o John Smithu (ukoliko niste upoznati sa sadržajem) učitelju koji živi udobni život u malom gradu, koji voli svoj posao, ima djevojku i vedre planove za budućnost. Tj. sve dok na njegovu Bubu ne naleti kamion i pošalje ga u komu dugačku pet godina. Nakon buđenja… sve je otišlo do vraga. Djevojka se udala za drugog, njegovo tijelo trpi posljedice ležanja, a tu je i stvar čudnih vizija koje su…hm… vidovnjačke. Dar kojeg naš junak uopće ne želi jer ne slute na dobro. Prvo će se pronaći u lovu na serijskog ubojicu, tj. pomoći će lokalnoj policiji u istrazi, nakon čega će se stvari još gore pogoršati jer će upoznati čovjeka koji će biti odgovoran za budući nuklearni holokaust. Jedini način da ga zaustavi jeste da poduzme određene mjere. Drastične mjere. Stephen King je u svojoj karijeri stvorio gomilu (i onda još malo) upečatljivih likova, ali malo koji od njih ima dubinu i jačinu kao John Smith. Da stvar bude još bolja (ili bizarnije, ovisno o gledištu) istoga je odglumio Christopher Walken. Da, znam, vaša prva pomisao je – da, Walken je baš rođen da glumi dobrodušne likove. Ne baš. Ali, Walken je danas možda brand za sebe (ne baš dobar, iskreno) od kojega se rade parodije i skečevi, no 1983 je bio na vrhuncu svoje igre (nije moj opis – popalio sam ga iz nečije recenzije) i njegov Smith je crna točka na bijelom papiru, toliko neočekivano ugodan lik da čak i danas izgleda kao teška anomalija u njegovoj karijeri. No, na stranu to, ono što je on donio na stol je to da je John Smith tragičniji lik od bilo kojeg drugog Kingovog lika, i Walkenova izvedbe opere pod s Jackom Nicholsonom ili Sissy Spacek (a to govorim s punim poštovanjem naspram spomenuto dvoje – strašno dobri glumci) te nije nikakvo čudo da je poprilično ljudi reklo da je imalo težinu u stomaku i knedlu u grlu na kraju filma. Što će reći da smo došli do prve stvari koju ljudi nisu očekivali vidjeti, takvog dopadljivog lika, i odmah prelazimo na drugu.

Režija. Ne režiju kao režiju već ono što se očekivalo da će Cronenberg isporučiti. Ako ste imali pratili njegove ranije radove, onda znate što se očekivalo – puno bizarnosti. Stvarno puno. Ja sam gledao skoro sve (da, svašta ja gledam) i, iskreno, nisam bio nešto posebno oduševljen. Mislim, odlični su to filmove za godinu proizvodnje, ali jednostavno nisu my cup of tea. Tako da razumijem kritičare kada su ostali malo zbunjeni. Film ima jednu krvavu scenu, poprilično bizarnu (lik sam sebe samoubije tako što si glavu nabije na škare – jezivo) dok je ostatak poprilično… blag. Izostanak krvavih scena ne treba brkati s nedostatkom atmosfere jer je The Dead Zone ima, o, da, poprilično jezivu na nekoliko mjesta, i najveći plus je što se kroz radnju provlači taj osjećaj tragedije te čak i kad stvari stoje dobro po našeg junaka, iz prikrajka vreba mračna atmosfera zbog koje se ne možete opustiti. Atmosfera umjesto tjelesnih tekućina… sada znate zašto su kritičari bili zbunjeni, posebice zato što je to bio rad jednog Davida Cronenberga. Mogao bi reći da je ovo film bez mane, ali neću, ja sam ipak iskrena osoba. Jedina mana koju ima je poprilična rascjepkanost radnje. Film se gleda gotovo kao kolaž kratkih priča, a razlazi između dijelova su poprilično uočljivi, zbog čega pati razvoj ostalih likova. Glavni zločko, budući predsjednik Donald Tru…ovaj, Greg Stillson (uvijek rado viđeni Martin Sheen) tako postaje samo ime i lice, čija je negativnost svedena na jednu šablonsku scenu gdje lansira nuklearne rakete. Doduše, glavni plan je bio da se publika poveže s glavnim likom (misija uspjela) ali da bi se njegovo žrtvovanje shvatilo baš kako treba, filmu nedostaje malo dubine, tj. više povezanosti s negativcem zbog kojeg Johnny odluči napraviti to što je napravio. No, nekad ne možemo dobiti sve i ne postoji savršeni film, ali ponekad neki naslovi dođu poprilično blizu toga. Zbog čega je slab status The Dead Zone među Kingovim ekranizacijama iznenađujuć i nekako zanimljiv. Pitam se bi li bolje kotirao na ljestvici da je u njemu više krvi, a manje atmosfere (Pet Semetary ima sličnu premisu o ukletim ljudima kojima se ne piše dobro) ili da je ubačen nekakav luđak koji vitla sjekirom. Na stranu to, riječ je o uznemirujućem filmu, hororu koji sve svoje karte polaže na atmosferu i spretno izbjegava da bude orgija krvi i ostalih veselih stvari tipičnih za horore. I, naravno, s obzirom da je to neubičejeno pitomi Cronenberg (i to iz rane faze njegova rada) kao i neuobičajeno normalni Walken (to sad uzmite kao uvjetno) film bi trebali pogledati, ako već niste, samo zbog toga.

 

1200 dead_zone deadz dead-zone-1 deadzonecoma deadzonestillson image-w1280 tumblr_nmcm5lldc41tus777o2_1280 7kybnjkkwwjvvwtgci1vraox9vy 017-the-dead-zone-theredlist dead-zone-1983-02-g

 

Murder in Greenwich (2002)

Posted: Prosinac 17, 2016 in Drama, Ekranizacije, Thriler

5035822508835_l

IMDb

Trailer

Nedavno sam pogledao American Crime Story. I pogledao sam je u, kako se to pjesnički veli, gotovo u jednom dahu. To nije bilo suđenje stoljeća, to je bio cirkus stoljeća. Kako sam pomalo obožavatelj tih povijesnih stvari, neriješenih ubojstava i kompliciranih istraga, serija mi je sjela gotovo kao budali šamar, iako sam već znao da O.J. neće završiti u zatvoru. No, taj sami kraj naprosto je jedna velika nula naspram svega što se ondje događalo. Znate zašto je O.J. Simpson na kraju oslobođen? Ne zato što to nije napravio (kriv je kao noć) već zato što je imao pametnog odvjetnika koji je znao da je i kriv te je sve dokaze, koje nije mogao objasniti, gurao u stranu javnim eskopadama. Čim i Simpsona netko nešto pitao, ovaj bi vikao “Rasizam”. Jedna od tih predstava bilo je i doslovno suđenje na suđenju, pronašao je stare snimke detektiva Marka Fuhrmana i proglasio ga rasistom, vukao po medijskom blatu i javnost više nije obraćala pažnju na tipa koji je ubio dvoje ljudi. Znatiželjna duša kakva već jesam, išao sam vidjeti kako su na kraju balade prošli svi ti akteri, uključujući Fuhrmana i došao do zanimljivog zaključka kako je čovjek prošao bolje od većine. Jer, na stranu cijelu tu stvar sa rasizmom (koja je kasnije dokazana kao poprilično napuhana jer nije bilo dokaza da je dotični te stvari radio na pravim slučajevima) Fuhrman je bio poprilično dobar detektiv, koji je istražio cijeli O.J. slučaj i napravio zaključke koji i danas drže vodu kao najrealniji scenarij za ubojstvo. I, što me malo izneneadilo, otišao je iz Los Angeles policije te postao uspješan pisac kriminalističkih romana, koji se u Americi opisuju i kao “stvarne kriminalističke knjige”, što mi je bilo još zanimljivije. Jer Fuhrman je pisao o slučaju Marthe Moxley, djevojke ubijene davne 1975 godine i njegovi su zaključci iz knjige poslužili kao temelj za otvaranje istrage koja, na kraju, i dovela do uhićenja i osuđenja njezinog ubojice, što je bilo poprilično cool, još više kada se u obzir uzme da je knjigu napisao nešto kao stvarnu stvar i svoje osobne zaključke, što opet znači da su i njegovi zaključci u vezi O.J. Simpsona bili itekako dobri.

Ukratko ću vam predstaviti stvarni slučaj. Martha Moxley imala je svega 15 godina kada je pronađena ubijena u tom nekom gradiću gdje orbitiraju bogati i slavni (uglavnom, mjesto gdje se takvi zločini nikada ne događaju). Netko joj je razbio glavu golf-palicom i namjestio tijelo da izgleda kao da je silovana (nije bila). Na prvu ruku, rekli bi da je slučaj lagan kao pero; postojali su svjedoci koji su dotičnu djevojku vidjeli s jednim klincem…uglavnom, laganica. Problem je što je osumnjičeni imao veze s obitelji Kennedy, pa je istraga (ako je možemo tako nazvati) bila torpedirana odmah na samom početku jer, dragi moji čitatelji, nikad ne moožete tako uglednog bogataša tretirati kao redneck-seljačinu. A slučaj je dobio veliku pozornost. Lijepa all-american cura, ubojstvo, obitelj Kennedy… to vam je kao El Dorado za novinare. No, slučaj je ostao neriješen dvadeset i nešto godina. Fuhrman za potrebe knjige počinje istraživati slučaj i dolazi do zaključka kako je tadašnja policija napravila toliko propusta da je policija Los Angelesa u slučaju O.J.-a ispala kao najsposobnija te je povezao sve indicije i usmjerio zaključak prema jednom imenu. To je pak usmjerilo stvarnu policiju i sudstvo da ponovo otvore slučaj i sve ponovo provjere i, pazi sranja, sve se poklapalo. Trebalo je proći samo 20-i kusur godina da se slučaj riješi.

No, sami film tek je djelomična ekranizacija knjige. Svi zaključci o istrazi i same činjenice o slučaju potječu iz nje, ali, Fuhrman, iako je istraživao slučaj, ipak nije bio u takvoj situaciji kao lik iz filma. Da, pročitali ste dobro, u filmu se ne radi o nekom fiktivnom liku već o Marku Fuhrmanu osobno. Sada, priznajem da je lik poprilično tvrd karakter, jedan od onih koji su ilustracija kako bi istražitelji trebali izgledati, ali ipak nije toliko opak. U filmu je okružje jako slično onom iz dobrih starih vester filmova; nepoznati stranac dolazi u dobro utvrđenu bogatu zajednicu i počne postavljati nezgodna pitanja, zbog čega ga svi gledaju s prijezirom. Hej, ja pušim takve stvari. Uz to, film ima aromu dobrog starog noir-filma; opet ista priča, stranac u stranoj zemlji, zgodan, ali tvrd, žene ga gledaju… pušim i to. Plus, još bolje pušim te stvarne slučajeve koji ostanu neriješeni, pa nakon par desetljeća dobiju svoj zaključak. Sve te pozitivne stvari mogu zaokružiti i s glumačkom ekipom. Christopher Meloni je odličan u glavnoj ulozi. Što je najbolje, Fuhrman, koji je i producent filma, se ne štedi. Svako malo iskoči zloglasnost O.J. suđenja i kako je zajebao stvari (iako pred kraj već pomalo zvuči dosadnjikavo – sjebali te mediji – kužimo više) što pomalo dodaje na zanimljivosti (iako – samo ako ste upoznati sa dotičnim suđenjem) i nemoj autentičnosti. No, sam film ne treba baš gledati kao točan prikaz dogašaja, barem što se tiče Fuhrmanove strane već više kako je teklo istraživanje, koje, srećom, dobije konačni zaključak. Problem je što je film televizijski, možda čak i malo previše. Doslovce diše televizijskom produkcijom, što mi inače ne smeta, ali ovdje se baš osjeti. Iako je sama priča dobra, baš ne dobijemo osjećaj za vremensku razliku (70-te i 90-te) i malo je irtantno što Maggie Grace (debitantska uloga – da, to vam je ona kćer od Liama Nessona koja je kao magnet da stalno bude u problemima) vodi naraciju kroz cijeli film. Ona glumi žrtvu, pa njezina naracija ispada kao naracija iz groba i nespretna je u tri lijepe…, pa film malo pleše između toga da bude igrani film, a malo igrana rekonstrukcija samog događaja, jedna od onih rekostrukcija kakve rade TV-kuće kad imaju nula kuna budget. Usprkos tome, stvar je gledljiva. Ne baš i pamtljiva, iskreno, i preporučljivo je da imate žicu za te stari-zločin-nikad-riješen (ovaj je riješen) sadržaj. Ubio sam sat i pol s lakoćom. Tko zna, možda vi nećete. O, da, za kraj, film je ubi bože teško za pronaći, pa budite upozoreni.

christopher-meloni-murder-in-greenwich-2002-bpj8hf christopher-meloni-murder-in-greenwich-2002-bpj8hn

The Rosary Murders (1987)

Posted: Studeni 8, 2016 in Ekranizacije, Thriler

ceoqs37z the-rosary-murders-images-429909be-3bd1-4514-aa29-70bfeffd098

 

IMDb

Trailer

 

Dolazi nam Halloween. Umjesto pridruzivanja europskoj uniji (oh, sreće i veselja) mi smo postali 51 američka država jer…pa, krademo njihove običaje. Dan Svih Svetih, poltički korektno rečeno, nije baš najsretniji dan zbog sjećanja na nama svima drage osobe i kao takav trebao bi ostati to što jest, bez gluposti oko toga koji ćemo horor gledati na taj dan. Stoga vam neću preporučiti horor film. Neću vam preporučiti ni ovaj filma već ću samo napisati dojmove i prepustiti vama na odluku želite li gubiti vrijeme (ili ga dobro uložiti – druga strana novčića). To što je film prepun katolične simbolike i sličnih stvari… to je stvarno slučajno, pogodilo se tako jer sam film gledao još prije nekoliko dana i nikako uhvatiti vremena da sjednem i nešto zapišem jer… izgovori, lijenost i tako ti izgovori. Uglavnom, ja baš i nisam neki vjernik, a baš ni ne ljubim katoličku crkvu jer držim da je to poslovno carstvo gore od svih ostalih zato što zarađuju, nikome ne odgovaraju, a svako malo izbije skandal oko nekog svećenika koji je volio pipkati male dječake ili djevojčice, pa isti prođe super, bez posljedica. OK, da ne bi ispalo kako sam ja sad neki tu grozni cinik koji jedv čeka priliku da otvori baražnu vatru na katoličku crkvu, povući ću se i zadržati na filmu jer…pa,to je i smisao bloga. Ispravljanje krivih drina prepuštam Don Quijoteu. No, jedna mala napomena prije početka; ovo je ekranizacija romana. I postoji cijeli serijal s likom svećenika/istražitelja te bi pravo pitanje bilo zašto se niz ekranizacija nije nastavio. Doći ćemo i na to, to je mana svih tih serijala koji imaju takve likove za glavne junake, što ne znači nužno da je film loš. Jer, istini za volju, nije, ne toliko, ali nije ni sjajan, što je možda i razlog zašto se nije nastavilo snimanje. No ako ste ljubitelj pisane riječi… tko zna,možda vam serijal sjedne bolje nego igrana verzija.

Uglavnom, naš junak je Otac Robert. Onje svećenik koji je pomalo ideal kakvi bi svećenici trebali biti; miran, staložen, ima svoju vjeru, ali i sumnji, on je lik koji dušu daje za to da bude junak romana. Problem s kojim će se suočiti je sljedeći; netko bez reda počne ubijati svećenike i časne te na kraju to prizna našem junaku u ispovjedaonici. Sada, znate sve o tajnosti ispovjedi, pa odmah znate i u kakvoj se dilemi nalazi naš junak; poznati policiju i tako prekršiti tajnost ispovjedi ili pokušati nekako doznati o kome se radi bez da ugrozi sebe i sve u što vjeruje.Na prvu loptu se čini malo glupo, zar ne, ali u drugu ruku baš i ne. Zamislite da odlazite svećeniku na ispovjed, a on odmah sve razglasi… piši kući propalo. Zato naš junak umjesto da bude patetični cinker odluči stvar istraživati na svoju ruku, ima ponešto tragove iz onog što mu je rekao sam ubojica (kojemu nikad nije vidio lice) ali dok on to radi, ubojica tako nastavlja raditi svoj posao; ubijati sve koji imaju neke veze s katoličkom crkvom.

Postojao je određeni strah dok sam gledao ovaj film da ću odmah na početku skužiti zašto ubojica ubija. Zašto je postojao taj strah? Zato što,ako ste pratili imalo filmove koji imaju svećenike za glavne likove (isključujem Egzorcistu, tamo je priča… drugačija) onda znate da oni nikad nisu krivi (to je prvo – govorimo o osamdesetima) a drugi razlog je što su uvijek za nešto krivi, samo indirektno, ne osobno. I tako sam imao taj određeni strah da ću prokužiti radnju dok kažeš keks i ispalo je da sam djelomično pogodio. Razlog je…pa, pogledajte film, da ne otkrivam previše, ali onda slijedi još jedan razlog nakon razloga koji malo popravi dojam. Ne toliko da je razlog originalan jer stvarno nije (u tim vremenim postojala je samo jedna loša stvar koja je bila gora od svega – odnosno dok se nije saznalo da svećenici vole pipkati malu djecu) ali dodao je malo na težini radnje. Sada, to su grube osnove, najveći problem koji film ima jeste taj što nije baš nešto posebno zanimljiv. Jedina svjetla točka u njemu je legenda Donald Sutherland, doslovce, da nema njega, ovo bi bilo dosadno za popizdit. Njegova interpretacija naslovnog lika je odlična, za ovakvu vrstu filma. On je realni svećenik, koliko god to čudno zvučalo, čovjek koji razmišlja, ali poštuje ono što predstavlja – idealni svećenik kojeg bi svatko volio vidjeti u svojoj crkvi. Problem je taj što ga radnja pretvara u neku vrstu detektiva, a to nije dobra stvar. Ustvari, jest, ali odmah znate da sasvim sigurno neće potegnuti pištolj ili premlatiti nekoga, pa sva težina njegove istrage leži na tome da ispituje i priča s ljudima. Što je, da se razumijemo, čisto okey, kao pisac krimića (neuspješan, naravno) znam cijeniti dobru priču u scenama, ali sam jednako tako i svjestan kako to nije baš zanimljivo za sve gledatelje. Tako dolazimo do konačnog zaključka; gledljivo, ali ne baš i atraktivno. Film ima malo neuravnotežen ritam, ponegdje ga razvlači, a ponegdje je baš kako treba i sve što mogu reći o njemu, iskreno, je da neće ostati u nekom dugačkom sjećanju. Narano, ali volite starog Donalda, ovo je zgodno utrošeno vrijeme.

high-def-digest-www-highdefdigest_-com-blu-ray-review-the-rosary-murders_1_ high-def-digest-www-highdefdigest_-com-blu-ray-review-the-rosary-murders_2_ high-def-digest-www-highdefdigest_-com-blu-ray-review-the-rosary-murders_3_ high-def-digest-www-highdefdigest_-com-blu-ray-review-the-rosary-murders_4_ high-def-digest-www-highdefdigest_-com-blu-ray-review-the-rosary-murders_5_ large-screenshot1

Still of the Night (1982)

Posted: Kolovoz 14, 2016 in Roy Scheider, Thriler

72132 Spokoystvie_nochi_Still_of_the_Night_1982_SatRip_ca4dc3a343b5 Still-of-the-Night-film-images-3b2e519c-92ca-4436-a346-ac923779d7d

IMDb

Trailer

OK, prošlo je već stvarno malo previše vremena otkako sam sjeo i napisao pokoju riječ o nekom filmu, skoro puna dva mjeseca. Nažalost, stvarni život je uvijek tako zabavan da nikad nemate vremena za male stvari, a kad se zakopate u jedan poduži posao, kao ja, onda stvarno nemate vremena za ništa drugo. Srećom, bio sam vrijedna mala pčelica, pa sam taj posao priveo kraju (još ne uvijek, ali ide u tom smjeru) pa sam nakon podužeg vremena napokon sjeo i nešto pametno pogledao. Nije da do sada nisam ništa gledao, ta ne živim na planini u drvenoj kolibi, jel’ te, ali svaki put kada bi nešto novo pogledao, nekako nisam imao volje sjesti i ponešto zapisati (iako novi Star Trek čeka svoj red). Tako sam… eksperimentirao. Čistom igrom slučaja vidio sam da se pojavio prijevod za ovaj film i onda sam, onako, znatiželje radi, kliknuo da vidim o čemu je riječ. Jer, pa, budimo iskreni, Meryl Streep će za koju godinu dobiti svoju vlastitu kategoriju za Oscare (možda čak i ući u knjigu nekakvih rekorda) ali to je čisto zasluženo – žena zna glumiti. Druga stvar, Roy Scheider je ovdje, a ja lika stvarno volim gledati. Mislim da je prava holivudska zvijezda koja, ironično, nikad nije došao na pravu A listu, a pratim mu karijeu još tamo od male ulogice u Kluteu, pa do Blue Thundera. Lik je… faca, što drugo reći. I, tako, umjesto da pogledam neku novu produkciju, zavalio sam se na svoj omiljeni kauč i pustio film bez da sam prethodno pogledao o čemu se točno radi. I volim kad stvari ispadnu dobro jer, a ovo je još veća slučajnost, stil filma se poklopio s onim sa onim na čemu radim zadnjih nekoliko mjeseci. Naime, radim na rukopisu koji bi u nekoj neodređenoj budućnosti trebao postati horor roman (samo se nadam da će to postati prije nego uvedemo leteće automobile i replikante) ali imam ponešto drugačiji pristup, više trilerski, jel’te, koji je uglavnom… pa likovi puno pričaju, to je u osnovi horor bez pravog horora i jednu stvar se nadam da ću uspjeti postići, a to je jeza na osnovu samih riječi. I o je upravo ono o čemu se radi u filmu (i zato ja sad sav sretan dijelim s Vama svoje dojmove) zbog čega mi je ispao nekako još draži i stvarno odličan izbor za večernje gledanje.

Roy Scheider glumi psihijatra. OK, znam da je ovo stvarno čudan izbor za takvu ulogu jer lik nije niti bad ass pilot niti bad ass šerif niti mu treba veći brod da bi se natezao s pacijentima. Lik je… smiren, ugodan, obrazovan i inteligentan. Njegov problem počinje kada jedan njegov pacijent bude brutalno ubijen (noževi su zajeban alat kad idete nekoga ubiti) ali mi ne vidimo sam čin ubojstva već nam je on jednostavno – opisan. Policija dolazi do njega i naš junak se prisjeća kakve je razgovore vodio snjime, tražeći što bi moglo biti važno za policijsku istragu. Paralelno s tim, upoznaje i žrtvinu ljubavnicu, zgodnu, ali emocionalno hladnjikavu plavokosu ljepoticu, Meryl Streep, koja je, osim te hladnoće, ponešto… čudna. Napravit ću malu pauzu i reći jednu stvar; nagledao sam se filmova s Meryl Streep, stvarno jesam, ali je još nikad, ponavljam, NIKAD nisam vidio u ulozi hladne ljepotice koja bi lako mogla biti opasni ubojica. A ona je ovdje zgodna kao sam vrag, vjerujte mi na riječ, i savršeno je odigrala ženu koja ima nekih svojih mušica. Oboje su ustvari dobro odigrali svoje uloge, ali o tome nešto kasnije. Znači, naš junak vodi tako neku svoju istragu i čini se da je privukao pažnju ubojice. A ujedno je počeo padati na žrtvinu ljubavnicu, što možda i nije najpametnija stvar koja mu se mogla dogoditi.

Jednu stvar ću odmah reći na početku; ovo je najbolja posveta starom majstoru napetosti Hitchcocku. Dok sam ga gledao imao sam taj osjećaj da mi je sve nekako poznato, pa sam nakon gledanja odlučio malo pročitati stvar-dvije o filmu i pokazalo se da uistinu imam dobro oko; redatelj Robert Benton stvarno je išao za tim da oda počasti naslovima kao što su Rear Window ili Vertigo, pa iako je to uočljivo dok gledate sami film, stvar nije dominantna, hoću reći, film funkcionira samostalno bez problema, a dobre posvete su samo dodatna zabava za publiku. Tako Meryl svakako malo baca na Kim Novak (osim što glumi bolje od nje – činjenica) a Roy baca na Jimmy Stewarta, samo što nije toliko smotan. Dakle, ako vam likovi budu ponešto… poznati, znate odakle su potekli. Stvar koja me oduševila jeste tempo filma, tj. način pripovjedanja. Zaboravite akciju, ovdje toga nema. Likovi jednostavno… pričaju, fina i smirena režija, kamera je uglavnom na licima junaka i bogat, stvarno bogat scenarij, tj. rječnik. Dijalozi su prirodni i služe svrsi. Ima nekoliko manjih cimalica kroz film, jedino odstupanje od ovog opisanog, koje će vas brecnuti za sigurno, ma koliko god da ste horora u životu pogledali, što filmu na trenutke daje gotovo horor štimung i koji uopće ne djeluje loše. Priča je dobro ispričana, nema nekih prevelikih nelogičnosti (iako ima par njih) tako da se nećete osjećati preveranima ili zakinutima za pojašnjenje, Meryl i Roy su svoje uloge odigrali više nego dobro, s tim da je Roy ovdje pokazao da mu leže i uloge smirenijih ljudi, ne toliko akcijski orijentiranih, što je za mene bilo pravo osvježenje te mi još uvijek nije baš jasno kako to da nikad nije postao toliko slavan kao neki njegovi suradnici. No, dobro, priča za neku drugu temu. Ako volite staromodne trilere a’la Hitchcock, a već ste pregledali sve njegove filmove po nekoliko puta, ovo je više nego adekvatna zamjena, plus što možete vidjeti neke od poznatih lica u stvarno za njih netipičnim ulogama. Kako god da pogledate, film funkcionira. Jedino ako niste pobornik starih stvari, ali onda ste pročašli stvarno pogrešnu stranicu za čitanje. Do idućeg čitanja, budite mi cool.

2609_1_screenshot 2609_2_screenshot 18342584946400515445 59069948669158083406 b77d1b773c3a8e9034521faf760 cfccd404fce58cf2d4094603262 e6b67f3ee73f13dfe00c094fa64 large-screenshot1