Archive for the ‘Thriler’ Category


IMDb

Trailer

 

Šveđani i ja se znamo već jako dugo vremena, možda čak malo i predugo, što je dobra koliko i loša stvar. Započelo je to skoro prije dvadeset godina, u slavnim devedesetima odmah nakon ratnih dana, kada je televizijski program bio čista koma, i što je poprilična ublaženica. Nije bilo VHS-a ili interneta, bili ste prisiljeni gledati ono što su vam veliki umovi sa Prisavlja servirali. Nešto od toga bio je filmski serijal o inspektoru Martinu Becku. Kako je nedavno umro Michael Nygvist, kojeg su svi znali, isto tako je umro još jedan švedski glumac za kojeg nitko živ nije čuo, Gosta Eckman. Gosta je glumio dotičnog inspektora u serijalu od desetak filmova, koji su pak nastali po serijalu kriminalističkih romana napisanih tamo kroz 70-te i 80-te. Tu je stvar loša jer ti filmovi su bili popriličan užas. Ne shvatite me krivo, to su možda kvalitetni kriminalistički filmovi, gdje radnja ide svojim sporim tijekom, gdje je važnija karakterizacija likova od toga da se forsira akcija. I bili su dosadni do boga, s tim da je glavni lik bio nešto kao lik Tugomira u kišnom mantilu. Prvo iskustvo sa Švedima (kako ih naziva McCready u The Thing) je tako bilo loše. Zanimljivo, drugo iskustvo je bilo nešto bolje. Martin Beck se vratio u obliku kriminalističke serije, moderniziranije, žešće i malo više sklone akciji. Zanimljivo, nikako ne mogu bez Martina Becka jer tamo ga je glumio Peter Haber, čije ime možete pronaći i u ovom filmu, kao jednog od glavnih likova. Što me okolo naokolo napokon dovodi i do tebe ovog teksta – Lisbeth Salander. Ruku na srce, uopće ne kužim zašto je stekla toliku popularnost, ali kužim zašto je ljudima cijeli taj Millenium paket bio privlačan. To je bio novi, svježiji i zanimljiviji pristup švedskim krimnalističkim romanima i filmovima. Kako sam ovih dana u čitanju dotične trilogije (samo je par godina stajala na polici i sakupljala prašinu, ništa strašno) tako sam pogledao i filmove i, barem se nadam, tokom vremena koje dolazi (godina čak) planiram nešto i napisati o njima. No, za sada se zadržavam na prvom dijelu, onom koji je najbolji. Zašto je najbolji? Zato što je zaokružena cjelina, što je možda malo banalan razlog, ali itekako valjan kad se uzme u obzir da je Stieg Larrson imao u planu napisati čak 10 nastavaka i sve ih međusobno povezati, pa je stvar, iako tragička s njegovom smrću, ipak do neke mjere dosta dobro ispala jer je trilogija koliko-toliko zaokružena. Zašto je film dobar, tj roman, tj. oba medija preklopljena jedan preko drugoga?

Zato što svi vole priče o serijskim ubojicama. Mislim, svaki dobar roman o serijskom ubojici je dobar roman o serijskom ubojici, ja ću ga pročitati i ogledati film ako je ekraniziran. Kvaka je u tome da Djevojka… (ili Muškarci Koji Mrze Žene – originalni naziv) nije roman o serijskom ubojici. To je više detektivska priča, cold case i pomalo socijalna drama, što je, priznajem jako dobar mix ako ne želite već u prvoj minuti filma pokazati sve adute kojima raspolažete. Osramoćeni novinar Mikael Blomkvist prihvaća ponudu starog, bogatog i opsjednutog industrijaca da baci pogled na nestanak njegove nećakinje od prije 40 godina. Pošto nema što izgubiti, s karijerom u zahodu i kredibilitetom na cesti, Mikael cijelu ponudu vidi kao mogućnost da se malo makne od svijeta i zaradi lagane novce. Ipak, slijedeći tragove stare nekoliko desetljeća, nešto će pronaći, a dodatnu pomoć će dobiti od asocijalne, socijopatske i općenito ne baš ugodne hakerice imenom Lisbeth Salander. Put kojim će krenuti otkrit će tajne jedne od najmoćnije švedske obitelji, ali i trag umorstava koji traje već skoro 60 godina. Sadržaj… pa, on je poprilično sažet jer ima dosta toga u njemu. S jedne strane je Mikael, ali s druge strane je Lisbeth i kroz njezin lik vidimo kako neke stavke njihovog zakona funkcioniraju – nikako – što daje filmu (i romanu) pomalo društveno-angažirani okus. Tu sad moram malo zakočiti i reći da mi uopće nije jasno zašto su amerikanci uopće išli raditi svoju verziju istog filma, s istom pričom, i koji je, ako sam dobro shvatio, snimljen na gotovo istim lokacijama. Da, znam, njima se sluša engleski, ne švedski, ali remake nije baš uspio. Zašto? Zato što je Rooney Mara kao Lisbeth jednostavno antipatična. Noomi Rapace, s druge strane, je fascinantan lik. Okej, ona ima tu negostoljubivu stranu ličnosti, ali i tako jak moralni kompas da su ona i Mikael stvarno zanimljivi likovi, plus da ne govorim o njihovoj jakoj kemiji na ekranu. Remake je… jednostavno suhoparan, plus da ne govorimo kako je i nepotreban, te da je došao prerano nakon poprilično efektnog originala.

Filmu još za rukom polazi ispraviti neke sitnice koje su čak bile lošije u romanu jer ovdje Lisbeth prati Mikaelov napredak od samog početka, držeći ga tiho i nevidljivo na oku cijelo vrijeme, dok je u pisanom obliku ona doslovce upala u radnju već na sredini priče, pomalo bezidejna što on radi. I film nas uspjeva uvući u glavnu priču; 40 godina star nestanak mlade djevojke, kao i misteriju oko cijele priče, pomalo zaobilazno nas odvodeći na trag glavnog zgoditka. Usput uspjeva biti i poprilično jeziv na nekoliko mjesta, kao i neugodno brutalan (scena silovanja) te je konačni učinak na gledatelja povoljan, bez obzira na to što film traje više od dva sata i na momente ima poneki pogrešan korak, kao i razvučenu radnju. Realno gledano, skoro da nema nikakvih mana, skoro, jer tu sad postoji i druga strana cijele priče. Nekome bi Lisbeth mogla biti jednostavno naporna kao lik, svašta je moguće, kao i cijela njezina nedorečena prošlost koja bi, da nije bilo preostala dva nastavka, i ostala nedorečena te bi svi oni mali tragovi koji su ovdje predstavljeni ostali neiskorišteni, pa čak i pomalo besmisleni te su i uteg oko glavne radnje.  Niels Arden Oplev  je spretan redatelj zato što je film, koji je inicijalno rađena za TV format (postoji i produženija verzija u obliku serije, ali ne puno produženija) uspio uljepšati da izgleda kao pravi kino-film, iako je imao tek djelić budžeta kojeg je imao remake. Uz to, same pohvale, znam, krajolik je fascinantan, što je opet plus za cjelokupni dojam jer mi je već pomalo navrh neke stvari gledanja američkih metropola u kojima netko killa nevine žrtve. Rekoh za Lisbeth, da odmah kažem i kako će Mikael nekim gledateljima kao lik biti možda… nekako introvertan. Za nekoga tko se bavi istražiteljskim novinarstvom i koji ima neke stvarno dobre instikte (dio s gledanjem starih slika) ispada poprilično tupast kad se radi o konačnom zaključku, tj. tko je ubojica. Ali, hej, to se jednostavno mora spomenuti, kao eventualne loše stvari, no nemajte straha da bi to moglo utjecati na gledanje jer neće. I, da, Noomi je Lisbeth, bila, ostala i ostat će, bez obzira tko ju zamjenio. Iako je roman sada je skoro pa punoljetan, a film se približava prvom desetljeću postojanja, stvari su u njemu još uvijek jako dobre, nema tragova da zastarijeva (neki detalji u romanu danas su pomalo smiješni – super jak laptop s 500 RAM-a i 40 gigi hard-discom) a ome i priča je još uvijek dovoljno intrigantna da ga se može bezbolno pogledati s kojom godinom razmaka. Znaju ti Švedi kako se rade neke stvari, stvarno znaju.

 

 

 

 

Oglasi

Dirty Harry (1971)

Posted: Veljača 24, 2017 in Akcija, Clint Eastwood, Thriler

addc0669569cf8652b091fb46faf9866 caroline-munro-and-david-hasselhoff-starcrash-1978-directed-by-luigi-f4pxn2 caroline-munro-christopher-plummer-david-hasselhoff-starcrash-1978-efbctp caroline-munro-starcrash-1978-directed-by-luigi-cozzi-nat-and-patrick-f4pxn3 vy8msrkkl0zbefp0c0i2o11iydz

IMDb

Trailer

 

Muška fantazija. Obožavam taj opis filmova. Kažu da su James Bond filmovi muška fantazija i slažem se s time bez ijednog prigovora. Jer, tamo su sve stvari što muškarci vole; brzi auti, lake žene, kockanje, piće i dobra akcija. Kada je Sean Connery glumio lika stvari su dosloce bile takve, iako se kasnije Bond malo promijenio, stvari su uglavnom ostale iste, one osnovne. Sada tu imamo i društvene fantazije. Znam da niste čuli za taj izraz jer sam ga upravo izmislio (polažem autorska prava na njega) pošto nisam znao najbolje kako bi opisao neke  filmove. Jer reći da je Prljavi Harry običan krimić… to je nekako slabo. Ima odjek petarde, a ne Magnuma 44. Svojedobno, kada je film tek bio izašao, revni kritičari i dežurni moralisti su ga proglasili fašističkim, iako baš ne kužim zašto takav opis. Drugi su ga pak proglašavali prenasilnim i digli buku oko toga da je film prikaz stvari koji ne postoji. I tu se slažem. Takvo što ne postoji u stvarnosti. Da postoje, razno razni inspektori Callahani bi svijet napravili svijet boljim mjestom. Hej, ako se zajebavaš s oružjem, budi spreman najebati od oružja, ne plači kad te netko sastavi s najmoćnijim ručnim pištoljem na svijetu. Zato je Harry društvena fantazija. Još uvijek pokušavam dokučiti što je to točno fašistički u njemu, ali tu ću mozgalicu prepostiti sposobnijem kadru, onom koji veliki pištolj vidi kao zamjenu za muškost, a ne kao jednostavno veliki pištolj. Nedavno sam ponovio gledanje svih nastavaka. Uhvatila me nostalgija, nisam imao pametnijih filmova za gledanje, bilo mi je dosadno, zaželio sam se malo staroga Clinta… izaberite sami, te sam ušao toliko duboko u cijelu priču da planiram i jedan prošireni tekst o cijelom serijalu. To je pak priča za neka druga vremena. Prvi dio mi je oduvijek bio fascinantan komad filmske umjetnosti. Nije ni najdraži film iz serijala, ta čast pripada Magnum Force, ali ima nešto u sebi zbog čega ga volim gledati. Trebalo mi je malo da skužim o čemu je riječ, ali napokon sam naišao. I stvar je zanimljiva. Vrijedi čak i za današnje vrijeme, iako je film već dobrano zagazio u 40-te godine svog postojanja.

Priču znate svi, ali da malo osvježim pamćenje. Ubojica znan i kao Škorpijon ubija ljude po San Franciscu. Stvar je jednostavna. Grad mu treba platiti ogromnu sumu novaca i više nitko neće umrijeti. Inspektor Harry Callahan baš i nije tip osobe koja će popustiti tim zahtjevima. On ima svoje metode i uglavnom su uspješne; kriminalci padaju mrtvi, sudovi nemaju troškova, svi bi trebali biti sretni i zadovoljni. Par stvari iza scene. Iako se naširoko vjeruje da je film nastao na temeljima inspiracije stvarnih Zodiac ubojstava, to je samo djelomična istina. Film jest povukao inspiraciju iz tih ubojstava, ali prvi scenarij je trebao biti nešto sasvim drugačije. I napisao ga je nitko drugi do Terrence Malick, poznati filmski redatelj s još poznatijim filmskim stilom i opasnim čuvanjem vlastite privatnosti. Ideja je bila osveta. Škorpijon je trebao ubijati bogataše koji su se izvukli bez zatvora ili kazne za svoje zločine. Redatelju Don Siegelu se ideja nije baš svidjela, no Eastwoodu jest (kasnije ju je upotrijebio za glavnu radnju Magnum Force filma) no prihvatio je promjene koje su bile više… svakodnevne. Film nije toliko kritizirao policiju što nije mogla riješiti prava Zodiac ubojstva (neki su vjerovali da je javno prozivao policiju San Francisca zbog toga) koliko je prikazivao neučinkoviti sistem, kao i mane koje donosi sustav koji kriminalcima daje prevelika prava. Ne smijete kihnuti prema njima i već ste dobivali tužbu. Kriminalci imaju svoja prava. To je lijepo zamišljeno i načelno se slažem s time jer je do dana današnjeg dokazano (ponajviše zbog DNK-a testova) da je gomila njih bila krivo optužena, dok su neki čak bili i na čekanju za old sparky stolicu. N-da, to je već druga tema. Zašto je Harry postao tako zanimljiv? Nije da kriminalistički filmovi nisu postojali, ali ono što je postojalo bilo je, pa… monotono. Zato je uspjela i serija Starsky & Hutch, bila je jednostavno drugačija i svježija od tadašnjih proceduralki (Dragnet, recimo). Da vam malo dočaram ono što govorim. Danas postoje proceduralne serije koje vas uvjeravaju da kriminalistički laboratoriji mogu sve. Ustvari ne mogu. Ne baš. Na DNK-a rezultate čekate tjednima, ne satima, ali to već svi znaju. Kriminalistički filmovi bili su noir stvari, koje osobno volim, ali su bili pomalo crnjaci. I filmovi su išli tim putem, želeći naglasiti realizam i smanjiti… pa, fantaziju. No, Don Siegel nije želio režirati James Bond film, pa je zadržao osjećaj realnosti, no fokusirao se je na onu lošu stranu; američki pravosudni sustav koji je trebao neke preinake, tj. dobro došle bi mu neke preinake.

Da bi film funkcionirao, morali su se riješiti neki problemi. Prvi, onaj najočitiji, mogao je biti koban za film. Naime, negativac. Kako sam jednom prilikom rekao, stari Clint Eastwood ne glumi, on je jednostavno Clint u svakom filmu, a Clint je tip koji doslovce ukrade svaku scenu. Svaki negativac uz njega izgleda kao karikatura iz stripa. Zato je Škorpijom pretvoren u inferiornu, cmizdravu i iritantnu jedinku koja, zanimljivosti radi, nije glupa. Oh, on je poremećen kao Ludi Šeširđija, ali nije glup. Kao ljigava jegulja i, ono što se lijepo naglašava, zaštićen zakon kao i svaki drugi. Dokazi nisu bitni ako nisu sakupljeni po pravilu, zlostavljanje ne dolazi u obzir jer kriminalci imaju prava, a to što Škorpijon radi sve gore i gore stvari ide na dušu onih koji ga čuvaju. I to je sva mudrost. Siegel je odličan manipulator, ali je i izravan kao slon u stakleniku; eto vam vašeg zakona, čuva i ljigavce kao što je taj lik, pa si vi mislite. To što postoji puno jednostavnije rješenje da se cijela priča rasplete je nemoguće zbog PRAVILA. I tu dolazimo do dijela društvene fantazije. Harry je toliko u sukobu sa svojim pretpostavljenima da je pravo čudo što uopće radi (kasniji nastavci su od toga napravili skoro pa komediju) a da ima toliko propusta u svojim istragama, bio bi otpušten po kratkom postupku bez obzira na rezultate. I to čini film primamljivim; barem na dva sata zaboravite da takvi likovi kao Škorpijon ustvari odšetaju dok ovdje dobiju svoje. No, nije samo to razlog zašto je film uspio. Iako ga primarno svi vide kao krimić, on više baca na dobre stare trilere jer u njemu, suprotno općem mišljenju, i nema neke posebne akcije. Osim kultne scene gdje Harry potegne gun i odrecitira svoje poznato o “najmoćnijem pištolju na svijetu koji ti skida glavu s ramena” sve drugo u njemu je poprilično… idemo reći igra mačke i miša, uz pokoji ispaljeni metak. I dobro bilda atmosferu, ne štedeći u izravnosti (kada lik gol trči za djevojkom, držeći pimpek u ruci, ja upucam tipa jer mu namjere sasvim sigurno nisu dobre – reče Harry gradonačelniku) svjestan da publika ionako već navija za glavnog lika te da jedva čekaju da više strese antipatičnog cmizdravca. Andrew Robinson je odigrao ulogu života. Još je zanimljiviji podatak da tip mrzi oružje i da je Siegel imao gadnih problema dok ga je uspio snimiti s otvorenim očima dok puca. Zanimljivo je da nije imao baš neku bogatu karijeru u filmovima, ali ima ga u serijama. Posvuda. Jednostavno moraš cijeniti lika koji zna tako dobro odigrati ljigavce vrhunske klase. Clint je ovim naslovom ustoličio svoju pojavu, kao i potvrdio da mu surađivanje s Donom Siegelom čini dobro. I godine mu uopće nisu naškodile, iako se danas čini malo više kao nostalgija (danas ima policajaca prema kojima je Harry pravi boy scout) nego kao pravi primjer neke društvene kritike. To je bio u doba kad je izašao. Danas je… jednostavno dobar i još uvijek efektan film.

28 1024x1024 dirtyharry_025pyxurz dirtyharry_218pyxurz dirtyharry1_02 dirtyharry1_04 dirty-harry-1200-1200-675-675-crop-000000 maxresdefault

The Dead Zone (1983)

Posted: Siječanj 7, 2017 in Drama, Ekranizacije, Horor, Thriler

1dec57051b9ef9735481f11dc8540cef 341080eaaee9b7f881c132603a3c6221 c44722674ad793abdb4cab14ad728716 dead-zone zhmww2np

IMDb

Trailer

 

Postoje knjige koje su podcijenjene, a postoje i filmovi koji dijele istu sudbinu. Stvar postane zanimljiva kad knjiga i film dijele istu sudbinu, s time da film ima još niži status nego pisani izvornik, što je uvijek razlog zašto volim naoštriti svoje pero i zapisati pokoju riječ. Jer… danas svi vole The Shinning ili The Green Mile ili (ubacite naslov osobne ekranzicije) dok neke od njih jednostavno ostanu po strani, praktički zaboravljene. No, dobro, da ne pretjerujem baš, The Dead Zone nije zaboravljen, istini za volju, ali se o njemu rijetko kad govori, bilo u smislu neke ekranizacije, bilo po glumi, bilo po… izaberite, postoji gomila toga u njemu o čemu se ne govori. Čak ni sam Stephen King ga ne spominje, iako je jednom prilikom izjavio kako je to najbolja ekranizacija njegovog djela. Za knjigu mi je jasnije zašto nije napravila veliki odjek. Došla je nakon što je The Stand poharao književnu scenu i ustalio se kao jedan od onih apokaliptičnih romana koje jednostavno morate pročitati i, čak je i za najodanije Kingove fanove bila ponešto razočaravajuća. Mogu razumjeti i zašto. Roman nije happy story, dapače, ima taj osjećaj propasti čim otvorite prvu stranicu i znate da stvari neće dobro završiti. Zanimljivo, rijetko se kad spominje da takve stvari u Kingovu opusu jako dobro prolaze (Carrie, Pet Semetary) no s druge strane, nijedna nije baš materijal kojem bi se htjeli vraćati. Osobno, još uvijek je nisam u cijelosti pročitao (što znači da sam pročitao sve moguće komadiće koje sam mogao upecati po netu) i baš me svrbe prsti da je nekako ubacim u kolekciju jednom kada bude prevedena. Film, s druge strane, danas ima taj kultni staus koji imaju svi starinski naslovi koji u vrijeme premijere nisu bili baš zablistali što na financijskom planu, što na kritičarskom. Da ne dođe do pokreške, The Dead Zone jest dobro prošao na blagajnama (poduplao je svoj budžet) ali ga se ne drži za previše uspješnim dok su kritike bile suzdržane. Ne loše, jednostavno suzdržane jer se kritičari nisu mogli odlučiti što da točnu kažu jer su svaki imali svoje viđenje stvari. To je Stephen King, pa su svi očekivali novu Carrie ili The Shinning, znači krvi do koljena (ili barem luđaka sa sjekirom) a iza kamere je bio David Cronenberg, pri čemu su svi očekivali ili novi Videodrom ili Scannerse – čitaj – puno krvi i inih tekućina na podu – a malo je reći da su svi ostali praznih ruku.

Mrtva Zona je priča o John Smithu (ukoliko niste upoznati sa sadržajem) učitelju koji živi udobni život u malom gradu, koji voli svoj posao, ima djevojku i vedre planove za budućnost. Tj. sve dok na njegovu Bubu ne naleti kamion i pošalje ga u komu dugačku pet godina. Nakon buđenja… sve je otišlo do vraga. Djevojka se udala za drugog, njegovo tijelo trpi posljedice ležanja, a tu je i stvar čudnih vizija koje su…hm… vidovnjačke. Dar kojeg naš junak uopće ne želi jer ne slute na dobro. Prvo će se pronaći u lovu na serijskog ubojicu, tj. pomoći će lokalnoj policiji u istrazi, nakon čega će se stvari još gore pogoršati jer će upoznati čovjeka koji će biti odgovoran za budući nuklearni holokaust. Jedini način da ga zaustavi jeste da poduzme određene mjere. Drastične mjere. Stephen King je u svojoj karijeri stvorio gomilu (i onda još malo) upečatljivih likova, ali malo koji od njih ima dubinu i jačinu kao John Smith. Da stvar bude još bolja (ili bizarnije, ovisno o gledištu) istoga je odglumio Christopher Walken. Da, znam, vaša prva pomisao je – da, Walken je baš rođen da glumi dobrodušne likove. Ne baš. Ali, Walken je danas možda brand za sebe (ne baš dobar, iskreno) od kojega se rade parodije i skečevi, no 1983 je bio na vrhuncu svoje igre (nije moj opis – popalio sam ga iz nečije recenzije) i njegov Smith je crna točka na bijelom papiru, toliko neočekivano ugodan lik da čak i danas izgleda kao teška anomalija u njegovoj karijeri. No, na stranu to, ono što je on donio na stol je to da je John Smith tragičniji lik od bilo kojeg drugog Kingovog lika, i Walkenova izvedbe opere pod s Jackom Nicholsonom ili Sissy Spacek (a to govorim s punim poštovanjem naspram spomenuto dvoje – strašno dobri glumci) te nije nikakvo čudo da je poprilično ljudi reklo da je imalo težinu u stomaku i knedlu u grlu na kraju filma. Što će reći da smo došli do prve stvari koju ljudi nisu očekivali vidjeti, takvog dopadljivog lika, i odmah prelazimo na drugu.

Režija. Ne režiju kao režiju već ono što se očekivalo da će Cronenberg isporučiti. Ako ste imali pratili njegove ranije radove, onda znate što se očekivalo – puno bizarnosti. Stvarno puno. Ja sam gledao skoro sve (da, svašta ja gledam) i, iskreno, nisam bio nešto posebno oduševljen. Mislim, odlični su to filmove za godinu proizvodnje, ali jednostavno nisu my cup of tea. Tako da razumijem kritičare kada su ostali malo zbunjeni. Film ima jednu krvavu scenu, poprilično bizarnu (lik sam sebe samoubije tako što si glavu nabije na škare – jezivo) dok je ostatak poprilično… blag. Izostanak krvavih scena ne treba brkati s nedostatkom atmosfere jer je The Dead Zone ima, o, da, poprilično jezivu na nekoliko mjesta, i najveći plus je što se kroz radnju provlači taj osjećaj tragedije te čak i kad stvari stoje dobro po našeg junaka, iz prikrajka vreba mračna atmosfera zbog koje se ne možete opustiti. Atmosfera umjesto tjelesnih tekućina… sada znate zašto su kritičari bili zbunjeni, posebice zato što je to bio rad jednog Davida Cronenberga. Mogao bi reći da je ovo film bez mane, ali neću, ja sam ipak iskrena osoba. Jedina mana koju ima je poprilična rascjepkanost radnje. Film se gleda gotovo kao kolaž kratkih priča, a razlazi između dijelova su poprilično uočljivi, zbog čega pati razvoj ostalih likova. Glavni zločko, budući predsjednik Donald Tru…ovaj, Greg Stillson (uvijek rado viđeni Martin Sheen) tako postaje samo ime i lice, čija je negativnost svedena na jednu šablonsku scenu gdje lansira nuklearne rakete. Doduše, glavni plan je bio da se publika poveže s glavnim likom (misija uspjela) ali da bi se njegovo žrtvovanje shvatilo baš kako treba, filmu nedostaje malo dubine, tj. više povezanosti s negativcem zbog kojeg Johnny odluči napraviti to što je napravio. No, nekad ne možemo dobiti sve i ne postoji savršeni film, ali ponekad neki naslovi dođu poprilično blizu toga. Zbog čega je slab status The Dead Zone među Kingovim ekranizacijama iznenađujuć i nekako zanimljiv. Pitam se bi li bolje kotirao na ljestvici da je u njemu više krvi, a manje atmosfere (Pet Semetary ima sličnu premisu o ukletim ljudima kojima se ne piše dobro) ili da je ubačen nekakav luđak koji vitla sjekirom. Na stranu to, riječ je o uznemirujućem filmu, hororu koji sve svoje karte polaže na atmosferu i spretno izbjegava da bude orgija krvi i ostalih veselih stvari tipičnih za horore. I, naravno, s obzirom da je to neubičejeno pitomi Cronenberg (i to iz rane faze njegova rada) kao i neuobičajeno normalni Walken (to sad uzmite kao uvjetno) film bi trebali pogledati, ako već niste, samo zbog toga.

 

1200 dead_zone deadz dead-zone-1 deadzonecoma deadzonestillson image-w1280 tumblr_nmcm5lldc41tus777o2_1280 7kybnjkkwwjvvwtgci1vraox9vy 017-the-dead-zone-theredlist dead-zone-1983-02-g

 

Murder in Greenwich (2002)

Posted: Prosinac 17, 2016 in Drama, Ekranizacije, Thriler

5035822508835_l

IMDb

Trailer

Nedavno sam pogledao American Crime Story. I pogledao sam je u, kako se to pjesnički veli, gotovo u jednom dahu. To nije bilo suđenje stoljeća, to je bio cirkus stoljeća. Kako sam pomalo obožavatelj tih povijesnih stvari, neriješenih ubojstava i kompliciranih istraga, serija mi je sjela gotovo kao budali šamar, iako sam već znao da O.J. neće završiti u zatvoru. No, taj sami kraj naprosto je jedna velika nula naspram svega što se ondje događalo. Znate zašto je O.J. Simpson na kraju oslobođen? Ne zato što to nije napravio (kriv je kao noć) već zato što je imao pametnog odvjetnika koji je znao da je i kriv te je sve dokaze, koje nije mogao objasniti, gurao u stranu javnim eskopadama. Čim i Simpsona netko nešto pitao, ovaj bi vikao “Rasizam”. Jedna od tih predstava bilo je i doslovno suđenje na suđenju, pronašao je stare snimke detektiva Marka Fuhrmana i proglasio ga rasistom, vukao po medijskom blatu i javnost više nije obraćala pažnju na tipa koji je ubio dvoje ljudi. Znatiželjna duša kakva već jesam, išao sam vidjeti kako su na kraju balade prošli svi ti akteri, uključujući Fuhrmana i došao do zanimljivog zaključka kako je čovjek prošao bolje od većine. Jer, na stranu cijelu tu stvar sa rasizmom (koja je kasnije dokazana kao poprilično napuhana jer nije bilo dokaza da je dotični te stvari radio na pravim slučajevima) Fuhrman je bio poprilično dobar detektiv, koji je istražio cijeli O.J. slučaj i napravio zaključke koji i danas drže vodu kao najrealniji scenarij za ubojstvo. I, što me malo izneneadilo, otišao je iz Los Angeles policije te postao uspješan pisac kriminalističkih romana, koji se u Americi opisuju i kao “stvarne kriminalističke knjige”, što mi je bilo još zanimljivije. Jer Fuhrman je pisao o slučaju Marthe Moxley, djevojke ubijene davne 1975 godine i njegovi su zaključci iz knjige poslužili kao temelj za otvaranje istrage koja, na kraju, i dovela do uhićenja i osuđenja njezinog ubojice, što je bilo poprilično cool, još više kada se u obzir uzme da je knjigu napisao nešto kao stvarnu stvar i svoje osobne zaključke, što opet znači da su i njegovi zaključci u vezi O.J. Simpsona bili itekako dobri.

Ukratko ću vam predstaviti stvarni slučaj. Martha Moxley imala je svega 15 godina kada je pronađena ubijena u tom nekom gradiću gdje orbitiraju bogati i slavni (uglavnom, mjesto gdje se takvi zločini nikada ne događaju). Netko joj je razbio glavu golf-palicom i namjestio tijelo da izgleda kao da je silovana (nije bila). Na prvu ruku, rekli bi da je slučaj lagan kao pero; postojali su svjedoci koji su dotičnu djevojku vidjeli s jednim klincem…uglavnom, laganica. Problem je što je osumnjičeni imao veze s obitelji Kennedy, pa je istraga (ako je možemo tako nazvati) bila torpedirana odmah na samom početku jer, dragi moji čitatelji, nikad ne moožete tako uglednog bogataša tretirati kao redneck-seljačinu. A slučaj je dobio veliku pozornost. Lijepa all-american cura, ubojstvo, obitelj Kennedy… to vam je kao El Dorado za novinare. No, slučaj je ostao neriješen dvadeset i nešto godina. Fuhrman za potrebe knjige počinje istraživati slučaj i dolazi do zaključka kako je tadašnja policija napravila toliko propusta da je policija Los Angelesa u slučaju O.J.-a ispala kao najsposobnija te je povezao sve indicije i usmjerio zaključak prema jednom imenu. To je pak usmjerilo stvarnu policiju i sudstvo da ponovo otvore slučaj i sve ponovo provjere i, pazi sranja, sve se poklapalo. Trebalo je proći samo 20-i kusur godina da se slučaj riješi.

No, sami film tek je djelomična ekranizacija knjige. Svi zaključci o istrazi i same činjenice o slučaju potječu iz nje, ali, Fuhrman, iako je istraživao slučaj, ipak nije bio u takvoj situaciji kao lik iz filma. Da, pročitali ste dobro, u filmu se ne radi o nekom fiktivnom liku već o Marku Fuhrmanu osobno. Sada, priznajem da je lik poprilično tvrd karakter, jedan od onih koji su ilustracija kako bi istražitelji trebali izgledati, ali ipak nije toliko opak. U filmu je okružje jako slično onom iz dobrih starih vester filmova; nepoznati stranac dolazi u dobro utvrđenu bogatu zajednicu i počne postavljati nezgodna pitanja, zbog čega ga svi gledaju s prijezirom. Hej, ja pušim takve stvari. Uz to, film ima aromu dobrog starog noir-filma; opet ista priča, stranac u stranoj zemlji, zgodan, ali tvrd, žene ga gledaju… pušim i to. Plus, još bolje pušim te stvarne slučajeve koji ostanu neriješeni, pa nakon par desetljeća dobiju svoj zaključak. Sve te pozitivne stvari mogu zaokružiti i s glumačkom ekipom. Christopher Meloni je odličan u glavnoj ulozi. Što je najbolje, Fuhrman, koji je i producent filma, se ne štedi. Svako malo iskoči zloglasnost O.J. suđenja i kako je zajebao stvari (iako pred kraj već pomalo zvuči dosadnjikavo – sjebali te mediji – kužimo više) što pomalo dodaje na zanimljivosti (iako – samo ako ste upoznati sa dotičnim suđenjem) i nemoj autentičnosti. No, sam film ne treba baš gledati kao točan prikaz dogašaja, barem što se tiče Fuhrmanove strane već više kako je teklo istraživanje, koje, srećom, dobije konačni zaključak. Problem je što je film televizijski, možda čak i malo previše. Doslovce diše televizijskom produkcijom, što mi inače ne smeta, ali ovdje se baš osjeti. Iako je sama priča dobra, baš ne dobijemo osjećaj za vremensku razliku (70-te i 90-te) i malo je irtantno što Maggie Grace (debitantska uloga – da, to vam je ona kćer od Liama Nessona koja je kao magnet da stalno bude u problemima) vodi naraciju kroz cijeli film. Ona glumi žrtvu, pa njezina naracija ispada kao naracija iz groba i nespretna je u tri lijepe…, pa film malo pleše između toga da bude igrani film, a malo igrana rekonstrukcija samog događaja, jedna od onih rekostrukcija kakve rade TV-kuće kad imaju nula kuna budget. Usprkos tome, stvar je gledljiva. Ne baš i pamtljiva, iskreno, i preporučljivo je da imate žicu za te stari-zločin-nikad-riješen (ovaj je riješen) sadržaj. Ubio sam sat i pol s lakoćom. Tko zna, možda vi nećete. O, da, za kraj, film je ubi bože teško za pronaći, pa budite upozoreni.

christopher-meloni-murder-in-greenwich-2002-bpj8hf christopher-meloni-murder-in-greenwich-2002-bpj8hn

The Rosary Murders (1987)

Posted: Studeni 8, 2016 in Ekranizacije, Thriler

ceoqs37z the-rosary-murders-images-429909be-3bd1-4514-aa29-70bfeffd098

 

IMDb

Trailer

 

Dolazi nam Halloween. Umjesto pridruzivanja europskoj uniji (oh, sreće i veselja) mi smo postali 51 američka država jer…pa, krademo njihove običaje. Dan Svih Svetih, poltički korektno rečeno, nije baš najsretniji dan zbog sjećanja na nama svima drage osobe i kao takav trebao bi ostati to što jest, bez gluposti oko toga koji ćemo horor gledati na taj dan. Stoga vam neću preporučiti horor film. Neću vam preporučiti ni ovaj filma već ću samo napisati dojmove i prepustiti vama na odluku želite li gubiti vrijeme (ili ga dobro uložiti – druga strana novčića). To što je film prepun katolične simbolike i sličnih stvari… to je stvarno slučajno, pogodilo se tako jer sam film gledao još prije nekoliko dana i nikako uhvatiti vremena da sjednem i nešto zapišem jer… izgovori, lijenost i tako ti izgovori. Uglavnom, ja baš i nisam neki vjernik, a baš ni ne ljubim katoličku crkvu jer držim da je to poslovno carstvo gore od svih ostalih zato što zarađuju, nikome ne odgovaraju, a svako malo izbije skandal oko nekog svećenika koji je volio pipkati male dječake ili djevojčice, pa isti prođe super, bez posljedica. OK, da ne bi ispalo kako sam ja sad neki tu grozni cinik koji jedv čeka priliku da otvori baražnu vatru na katoličku crkvu, povući ću se i zadržati na filmu jer…pa,to je i smisao bloga. Ispravljanje krivih drina prepuštam Don Quijoteu. No, jedna mala napomena prije početka; ovo je ekranizacija romana. I postoji cijeli serijal s likom svećenika/istražitelja te bi pravo pitanje bilo zašto se niz ekranizacija nije nastavio. Doći ćemo i na to, to je mana svih tih serijala koji imaju takve likove za glavne junake, što ne znači nužno da je film loš. Jer, istini za volju, nije, ne toliko, ali nije ni sjajan, što je možda i razlog zašto se nije nastavilo snimanje. No ako ste ljubitelj pisane riječi… tko zna,možda vam serijal sjedne bolje nego igrana verzija.

Uglavnom, naš junak je Otac Robert. Onje svećenik koji je pomalo ideal kakvi bi svećenici trebali biti; miran, staložen, ima svoju vjeru, ali i sumnji, on je lik koji dušu daje za to da bude junak romana. Problem s kojim će se suočiti je sljedeći; netko bez reda počne ubijati svećenike i časne te na kraju to prizna našem junaku u ispovjedaonici. Sada, znate sve o tajnosti ispovjedi, pa odmah znate i u kakvoj se dilemi nalazi naš junak; poznati policiju i tako prekršiti tajnost ispovjedi ili pokušati nekako doznati o kome se radi bez da ugrozi sebe i sve u što vjeruje.Na prvu loptu se čini malo glupo, zar ne, ali u drugu ruku baš i ne. Zamislite da odlazite svećeniku na ispovjed, a on odmah sve razglasi… piši kući propalo. Zato naš junak umjesto da bude patetični cinker odluči stvar istraživati na svoju ruku, ima ponešto tragove iz onog što mu je rekao sam ubojica (kojemu nikad nije vidio lice) ali dok on to radi, ubojica tako nastavlja raditi svoj posao; ubijati sve koji imaju neke veze s katoličkom crkvom.

Postojao je određeni strah dok sam gledao ovaj film da ću odmah na početku skužiti zašto ubojica ubija. Zašto je postojao taj strah? Zato što,ako ste pratili imalo filmove koji imaju svećenike za glavne likove (isključujem Egzorcistu, tamo je priča… drugačija) onda znate da oni nikad nisu krivi (to je prvo – govorimo o osamdesetima) a drugi razlog je što su uvijek za nešto krivi, samo indirektno, ne osobno. I tako sam imao taj određeni strah da ću prokužiti radnju dok kažeš keks i ispalo je da sam djelomično pogodio. Razlog je…pa, pogledajte film, da ne otkrivam previše, ali onda slijedi još jedan razlog nakon razloga koji malo popravi dojam. Ne toliko da je razlog originalan jer stvarno nije (u tim vremenim postojala je samo jedna loša stvar koja je bila gora od svega – odnosno dok se nije saznalo da svećenici vole pipkati malu djecu) ali dodao je malo na težini radnje. Sada, to su grube osnove, najveći problem koji film ima jeste taj što nije baš nešto posebno zanimljiv. Jedina svjetla točka u njemu je legenda Donald Sutherland, doslovce, da nema njega, ovo bi bilo dosadno za popizdit. Njegova interpretacija naslovnog lika je odlična, za ovakvu vrstu filma. On je realni svećenik, koliko god to čudno zvučalo, čovjek koji razmišlja, ali poštuje ono što predstavlja – idealni svećenik kojeg bi svatko volio vidjeti u svojoj crkvi. Problem je taj što ga radnja pretvara u neku vrstu detektiva, a to nije dobra stvar. Ustvari, jest, ali odmah znate da sasvim sigurno neće potegnuti pištolj ili premlatiti nekoga, pa sva težina njegove istrage leži na tome da ispituje i priča s ljudima. Što je, da se razumijemo, čisto okey, kao pisac krimića (neuspješan, naravno) znam cijeniti dobru priču u scenama, ali sam jednako tako i svjestan kako to nije baš zanimljivo za sve gledatelje. Tako dolazimo do konačnog zaključka; gledljivo, ali ne baš i atraktivno. Film ima malo neuravnotežen ritam, ponegdje ga razvlači, a ponegdje je baš kako treba i sve što mogu reći o njemu, iskreno, je da neće ostati u nekom dugačkom sjećanju. Narano, ali volite starog Donalda, ovo je zgodno utrošeno vrijeme.

high-def-digest-www-highdefdigest_-com-blu-ray-review-the-rosary-murders_1_ high-def-digest-www-highdefdigest_-com-blu-ray-review-the-rosary-murders_2_ high-def-digest-www-highdefdigest_-com-blu-ray-review-the-rosary-murders_3_ high-def-digest-www-highdefdigest_-com-blu-ray-review-the-rosary-murders_4_ high-def-digest-www-highdefdigest_-com-blu-ray-review-the-rosary-murders_5_ large-screenshot1

Still of the Night (1982)

Posted: Kolovoz 14, 2016 in Roy Scheider, Thriler

72132 Spokoystvie_nochi_Still_of_the_Night_1982_SatRip_ca4dc3a343b5 Still-of-the-Night-film-images-3b2e519c-92ca-4436-a346-ac923779d7d

IMDb

Trailer

OK, prošlo je već stvarno malo previše vremena otkako sam sjeo i napisao pokoju riječ o nekom filmu, skoro puna dva mjeseca. Nažalost, stvarni život je uvijek tako zabavan da nikad nemate vremena za male stvari, a kad se zakopate u jedan poduži posao, kao ja, onda stvarno nemate vremena za ništa drugo. Srećom, bio sam vrijedna mala pčelica, pa sam taj posao priveo kraju (još ne uvijek, ali ide u tom smjeru) pa sam nakon podužeg vremena napokon sjeo i nešto pametno pogledao. Nije da do sada nisam ništa gledao, ta ne živim na planini u drvenoj kolibi, jel’ te, ali svaki put kada bi nešto novo pogledao, nekako nisam imao volje sjesti i ponešto zapisati (iako novi Star Trek čeka svoj red). Tako sam… eksperimentirao. Čistom igrom slučaja vidio sam da se pojavio prijevod za ovaj film i onda sam, onako, znatiželje radi, kliknuo da vidim o čemu je riječ. Jer, pa, budimo iskreni, Meryl Streep će za koju godinu dobiti svoju vlastitu kategoriju za Oscare (možda čak i ući u knjigu nekakvih rekorda) ali to je čisto zasluženo – žena zna glumiti. Druga stvar, Roy Scheider je ovdje, a ja lika stvarno volim gledati. Mislim da je prava holivudska zvijezda koja, ironično, nikad nije došao na pravu A listu, a pratim mu karijeu još tamo od male ulogice u Kluteu, pa do Blue Thundera. Lik je… faca, što drugo reći. I, tako, umjesto da pogledam neku novu produkciju, zavalio sam se na svoj omiljeni kauč i pustio film bez da sam prethodno pogledao o čemu se točno radi. I volim kad stvari ispadnu dobro jer, a ovo je još veća slučajnost, stil filma se poklopio s onim sa onim na čemu radim zadnjih nekoliko mjeseci. Naime, radim na rukopisu koji bi u nekoj neodređenoj budućnosti trebao postati horor roman (samo se nadam da će to postati prije nego uvedemo leteće automobile i replikante) ali imam ponešto drugačiji pristup, više trilerski, jel’te, koji je uglavnom… pa likovi puno pričaju, to je u osnovi horor bez pravog horora i jednu stvar se nadam da ću uspjeti postići, a to je jeza na osnovu samih riječi. I o je upravo ono o čemu se radi u filmu (i zato ja sad sav sretan dijelim s Vama svoje dojmove) zbog čega mi je ispao nekako još draži i stvarno odličan izbor za večernje gledanje.

Roy Scheider glumi psihijatra. OK, znam da je ovo stvarno čudan izbor za takvu ulogu jer lik nije niti bad ass pilot niti bad ass šerif niti mu treba veći brod da bi se natezao s pacijentima. Lik je… smiren, ugodan, obrazovan i inteligentan. Njegov problem počinje kada jedan njegov pacijent bude brutalno ubijen (noževi su zajeban alat kad idete nekoga ubiti) ali mi ne vidimo sam čin ubojstva već nam je on jednostavno – opisan. Policija dolazi do njega i naš junak se prisjeća kakve je razgovore vodio snjime, tražeći što bi moglo biti važno za policijsku istragu. Paralelno s tim, upoznaje i žrtvinu ljubavnicu, zgodnu, ali emocionalno hladnjikavu plavokosu ljepoticu, Meryl Streep, koja je, osim te hladnoće, ponešto… čudna. Napravit ću malu pauzu i reći jednu stvar; nagledao sam se filmova s Meryl Streep, stvarno jesam, ali je još nikad, ponavljam, NIKAD nisam vidio u ulozi hladne ljepotice koja bi lako mogla biti opasni ubojica. A ona je ovdje zgodna kao sam vrag, vjerujte mi na riječ, i savršeno je odigrala ženu koja ima nekih svojih mušica. Oboje su ustvari dobro odigrali svoje uloge, ali o tome nešto kasnije. Znači, naš junak vodi tako neku svoju istragu i čini se da je privukao pažnju ubojice. A ujedno je počeo padati na žrtvinu ljubavnicu, što možda i nije najpametnija stvar koja mu se mogla dogoditi.

Jednu stvar ću odmah reći na početku; ovo je najbolja posveta starom majstoru napetosti Hitchcocku. Dok sam ga gledao imao sam taj osjećaj da mi je sve nekako poznato, pa sam nakon gledanja odlučio malo pročitati stvar-dvije o filmu i pokazalo se da uistinu imam dobro oko; redatelj Robert Benton stvarno je išao za tim da oda počasti naslovima kao što su Rear Window ili Vertigo, pa iako je to uočljivo dok gledate sami film, stvar nije dominantna, hoću reći, film funkcionira samostalno bez problema, a dobre posvete su samo dodatna zabava za publiku. Tako Meryl svakako malo baca na Kim Novak (osim što glumi bolje od nje – činjenica) a Roy baca na Jimmy Stewarta, samo što nije toliko smotan. Dakle, ako vam likovi budu ponešto… poznati, znate odakle su potekli. Stvar koja me oduševila jeste tempo filma, tj. način pripovjedanja. Zaboravite akciju, ovdje toga nema. Likovi jednostavno… pričaju, fina i smirena režija, kamera je uglavnom na licima junaka i bogat, stvarno bogat scenarij, tj. rječnik. Dijalozi su prirodni i služe svrsi. Ima nekoliko manjih cimalica kroz film, jedino odstupanje od ovog opisanog, koje će vas brecnuti za sigurno, ma koliko god da ste horora u životu pogledali, što filmu na trenutke daje gotovo horor štimung i koji uopće ne djeluje loše. Priča je dobro ispričana, nema nekih prevelikih nelogičnosti (iako ima par njih) tako da se nećete osjećati preveranima ili zakinutima za pojašnjenje, Meryl i Roy su svoje uloge odigrali više nego dobro, s tim da je Roy ovdje pokazao da mu leže i uloge smirenijih ljudi, ne toliko akcijski orijentiranih, što je za mene bilo pravo osvježenje te mi još uvijek nije baš jasno kako to da nikad nije postao toliko slavan kao neki njegovi suradnici. No, dobro, priča za neku drugu temu. Ako volite staromodne trilere a’la Hitchcock, a već ste pregledali sve njegove filmove po nekoliko puta, ovo je više nego adekvatna zamjena, plus što možete vidjeti neke od poznatih lica u stvarno za njih netipičnim ulogama. Kako god da pogledate, film funkcionira. Jedino ako niste pobornik starih stvari, ali onda ste pročašli stvarno pogrešnu stranicu za čitanje. Do idućeg čitanja, budite mi cool.

2609_1_screenshot 2609_2_screenshot 18342584946400515445 59069948669158083406 b77d1b773c3a8e9034521faf760 cfccd404fce58cf2d4094603262 e6b67f3ee73f13dfe00c094fa64 large-screenshot1

The Mechanic (1972)

Posted: Rujan 27, 2015 in Akcija, Charles Bronson, Thriler

54821a_lg.jpeg The Mechanic VHS box Mekanikeren 5f672af832b1f6ec654257e4d93bede9_4VnMqYOTCZaLz1nnS8LGWYyGyh5NI 10338268_776904325661569_5309234920580809372_n b56b7825d8b6fb2a91c7030dcfc5bc55533cbe9b

IMDb

Trailer

 

Kako zamišljate plaćene ubojice? Pretpostavljam da u stilu kako su profesionalni, nečujni, nevidljivi, uvježbani i opasni kao virus ebole. Hej, ne krivim vas, nisam ni ja bolji, plaćeni ubojice su po mistici tek stepenicu niže od ninji, a kako ponekad koriste istu obleku, i nema neke razlike. Stvarnost je pak drugačija. Obično neki zloglasni lik ispadne običan lik kojeg je tata malo previše šamarao, a mamica previše ignorirala i koji ima opasnih problema sa samim sobom. Ili su obični lajavci koji će vam uz kriglu hladnog ispričati sve od stoljeća sedmog, pa ako im povjerujete, pogreška je stvarno vaša. Srećom, filmovi i dalje podržavaju našu iluziju o njihovoj profesiji. Tako je kultni The Day of Jackal svojedobno popio ozbiljne kritike da kroz fikciju ustvari točno pokazuje kako netko može napraviti neke ilegalne stvari (novi identitet, prošvercati pljucu – bilo je to prije nego su vas na aerodromima skidali do gola i tražili da plešete na prstima – te da profesiju ubojica glorificira na neviđene razine) dok je rimejk samo popio ozbiljne kritike (kojeg ja ustvari jako volim gledati samo zbog scene gdje Willis s brčićima ala Mister Fulir raznese Jack Blacka – ne podnosim tipa) pošto je riječ o jednostavno glupom filmu. Idemo mi natrag u prošlost. Iako je originalni Dan Šakala debelo profitirao (a u tome ima udjel i popularni roman na kojemu je nastao) svega godinu dana ranije pojavio se još jedan kultni naslov koji je za naslovnog junaka imao istu osobu od profesije. Prije nego su sjeli i napravili ovaj film, napravili su zanimljiv vester imena Chato’s Land. Zanimljiv jer je debelo odudarao od klasične tradicije gdje John Wayne ušeta, lupi šalu-dvije, ispali metak-dva i spasi učiteljicu s fruzurom iz frizerskog salona (koji su, inače, bili dio svakog graničnog grada u danima Wild Westa). Taj vestern, o Apaču koji nemilosrdno ubija one koji su mu ubili ženu, djelovao je tek kao zagrijavanje za prave stvari. The Mechanic, a kruna te suradnje Michael Winner/Charles Bronson bio je (opet) kultni Death Wish. The Mechanic gotovo nastavlja tradiciju prethodnika; šutljivi tip koji nemilosrdno ubija one za koje mu plate da to naprave. Hej, Charles Bronson je mogao biti plaćeni ubojica da nije postao glumac i ovaj naslov je s razlogom kultni, no ne zato što je baš toliko dobar (doći ćemo i do mana) već zato što je, kao i slučaju Chatove Zemlje, imao poprilično originalnu priču i naprednu za svoje vrijeme, tko da ima nešto u onome kad kažu da su stara vremena bila i kreativnija. Donekle.

O čemu je riječ? Arthur Bishop je plaćeni ubojica, najbolji od svoje vrste. Tih, metodičan, ubojit i efikasan. Kada jednom prilikom upozna mladića imenom Stevea (ustvari mu ubije nekog bliskog) stvari krenu pomalo neočekivanim tokom. Dečko želi naučiti zanat i Bishop u dečku prepozna kvalitetu zbog koje mu odluči i pokazati kako se radi taj posao. Njih dva stvaraju čudan mentor-učenik odnos, odrađujući zadatke i polako shvaćajući da je neke stvari nemoguće naučiti, kao ni biti najbolji ako već postoji netko ispred tebe. Jedna zanimljiva stvar, ovaj film je (kao i gomiletina drugih) dobio svoj remake. Loš, ako ćemo iskreno. Bishopa je glumio Jason Statham i Bishop je redizajniran da odgovara njegovu kalupu; razbijač kojemu nema ravnog. Ben Foster je glumio njegovog mlađeg pomoćnika. Film je na kraju balade ispao prosječna i pomalo bezukusna akcija koja je s originalom dijelila imena i općenitu radnju, s time da su uspjeli zajebati sve što je u originalu valjalo. Što to, pitate vi. Likove. U originalu funkcioniraju savršeno. Da bi bio killer moraš imati pokoju žicu krivo spojenu, a da bi želio naučiti taj posao, moraš imati… ustvari ne moraš imati baš previše osjećaja. Biti psihopat je jako poželjna kvaliteta kod aplikacije za zapošljavanje. I tako Statham i Foster za svega dva dana buddy-buddy druženja rade vratolomije kakvih bi se posramio i Tom Cruise… ne bi baš išlo. I Foster djeluje kao psihopat bez osjećaja uvjerljivo koliko i ja kao Batman. Jan-Michael Vincent s druge strane je odradio fantastičan posao. On je kao Ted Bundy, ljepuškasti dečko koji iz lijepog lica nema emocija. U tandemu s Bronsonom, koji je njuška samo takva, oni imaju nevjerojatnu kemiju na ekranu. Njihov odnos ima sve što treba imati; intrigu, napetost i nelagodu. Sami kraj je pak priča za sebe, tko je gledao, zna o čemu pričam (tko nije – you’r shit out of luck – ovdje ne spoilamo dobre stvari) i funkcionira kao točka na i cijelog njihovog odnosa. Remake je, naravno, i to zeznuo, što me stvarno ne iznenađuje jer za takav kraj treba imati debela muda, ali filmovi sedamdesetih su bili i poznati po tome, pa tu nema nekih posebnih iznenađenja.

Problem leži u drugoj strani. Film ima akcije, ali nije baš najspretnije izvedena u nekim dijelovima. Drvena režija nije toliko problem koliko razvučenost u nekim segmentima (prvo što mi pada na pamet je dugačka potjera na motorima) što u konačnici dovodi do neuravnoteženog tempa. Iako Bronson i Vincent imaju karizmu i zanimljiv odnos na ekranu, može se primjetiti kako su im likovi, u suštini, neistraženi te sve što se prikazuje je površno (karakterne osobine – ništa dalje od onog što je potrebno za radnju) pa ako baš i niste veliki obožavatelj Bronsona, onda znate što možete očekivati od njegove izvedbe. Ipak, sve to ne kvari cjelinu kao takvu. Poluga ravnoteže balansira negdje po sredini, malo je riječ o likovima, ali malo više ipak na akciji, gdje se Winner snalazi, iako se može osjetiti, kako već rekoh, i ponešto staromodne drvenosti u režiranju takvih stvari. Kako je remake ispao poprilično bezukusan (a i nastavak je u pripremi – Bishop postaje neka vrsta Ethana Hunta) original je čak uspio zadržati šarm kroz sve ove godine i ne izgubiti baš previše na atraktivnosti, što otprilike znači da je nešto u njemu ipak dobro napravljeno. Uglavnom, rekoh vam sve bitno (i ponešto nebitnog) pa prosudite sami koliko u svemu tome ima prave privlačnosti i vrijedi li uistinu ono da su se nekad filmovi snimali s puno više takta nego danas. Ili je to samo zločesti urbani mit.

1752967,XMoQqcA0qHnwHmvpbVpf+JofBw0bj9graUS9_ucRR3iZ1YBpC4LAl0B08KlAs5+OoZ3mg1v7zmM6FT4OEYIxHQ== 1752968,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1752972,RpaoNGFs9lHvGki+MSbO5abNxW78tojG8F9rjcgfFiy3Y+UTbf09pMQVc4mLR42ksrrwE7ue9otRmR433VrFjQ== c0414af8a86be5a47bcd46ba34a mechanic72_3 mechanic72_4 MV5BMTYxMzQ1MTkyNF5BMl5BanBnXkFtZTcwOTY3ODE1NA@@._V1_ 3e97eceb6bc2898df5bc32bb01a61125_1

 

 

 

 

Blackhat (2015)

Posted: Travanj 23, 2015 in Akcija, Thriler

blackhat

IMDb

Trailer

 

Pa, i velikani rade pogreške u koracima. Ništa čudno. Nakon godina provedenih u filmskom poslu, svakako ćete promašiti metu po koji put. Doduše, nitko ne očekuje da promašite i cijelo strelište, ali i to se zna dogoditi. Michael Mann redatelj je kakvog bi svaka kinematografija poželjela u svojim redovima; čovjek zna kako složiti priču, čovjek zna napraviti likove, stvoriti im osobnost i zna ih postaviti u okružje koje, čini se, poznaje bolje nego vlastiti džep. Vole ga i publika i kritika. No, čak i on zna promašiti metu. Dogodilo mu se to u 80-ima, kad je radio nadnaravni horor The Keep. To je zbrka od filma. Neki ga uvažavaju, ali tamo se nema što uvažavati, film je potpuni promašaj. Znakovito je da se Mann nakon toga nikad više nije vratio tom žanru, čak mu ni primirisao blizu. Pa, bilo je nekih omaški u Miami Vice. To je cool film kad se sve zboji, ali kad se bolje razmisli, nešto je nedostajalo u samoj priči. Public Enemies su bili… ni na nebu ni na zemlji. Film kao takav funkcionira, ali, opet, ne funkcionira. Slaba režija, nezanimljivi likovi, cijeli paket nezainteresiranosti. Blackhat kao da nastavlja silaznu putanju Mannova stvaralaštva, što nikad nije dobra vijest. A stvari su na papiru izgledale jako dobro; grupa negativaca (ili jedan negativac) grupa pozitivaca (ili jedan pozitivac) internacionalna radnja koja skače s lokacije na lokaciju preko pola kugle zemaljske, moderni kriminalni (teroristički) svijet… stvari su izgledale stvarno dobro. Prva stvar koja će se povezivati s Blackhat filmom jeste da da je otvorio sezonu jezivih box office flopova, na utrošenih 70 milijuna dolara film jedva da je vratio komadić toga. Mogao bih vam jednostavno skratiti vrijeme čitanja i reći jednu stvar – sve što mislite da znate o ovom filmu pogrešno je – ali ako imalo pratite stanje Mannove karijere onda ste možda i sami svjesni što ne valja.

Početak nas uvodi u jednstavno grozan teroristički cyber napad; netko je dignuo nuklearnu centralu u Kini. Kineski operativci brzo skuže da imaju posla s nekim tko je jako spretan s tipkovnicom te da smo, bubnjeve molim, ušli u doba kad više nije potrebno biti fizički prisutan na mjestu kako bi nešto napravili. Drugi napad sličan je prvom, samo što je meta burza ili koji već vrag, gdje naš negativac uspije izvući gomilu love i nestati u…pa, rekao bih zraku, ali ni ne vidimo ga uopće. Sad su svi na nogama, Kinezi, Amerikanci, i svi znaju jednu stvar; da bi uhvaili takvog negativca na njega treba poslati drugog, sličnog njemu. Tu na scenu stupa Thor osobno (Hemsworth) i započinje lov na čovjeka preko pola kugle zemaljske, a lov uključuje sve i svašta; jurnjavu, pucnjavu i nekoliko opasnih tipkovnica. Ne spava ni negativac (ili negativci) te ne treba dugo da i on počne napadati našeg pozitivca (ili pozitivce).

Problemi su u sljedećem; likovi. Hemsworth je lijep dečko, nabildan dečko, okretan dečko, sposoban dečko, on se zna opasno dobro služiti tikovnicom, zna borbu prsa u prsa, a ako se dokopa pištolja, skida krilo muhi u letu sa sto metara. N-da, to bi otprilike bilo to. I, da, odličan je u krevetu, zamalo zaboravih. Kad imate takvog lika u centru priče nije ni čudo što stvari jako brzo postanu dosadne, on čak i Chuck Norrisa pošalje po kavu i da mu vrati ostatak novaca, toliko je dobar. Stvarni hakeri (ili kompjuterski šmokljani) s ovim likom imaju veze koliko i ja s istraživanjem tamne strane Mjeseca. Doduše, oni sebe možda tako vide, ali tako ne izgledaju. Lik kao da je MIT student, SWAT operativac i Mirko Miočić u jednom, s izgledom dečka s manekenskih pisti. Pretpostavit ću da su autori išli na dvije stvari, jedna od njih bi bila velika baza Hemsworhovih obožavatelja(ica) pa je plan bio da oni masovno krenu put kina vidjeti ga u stvarno bad ass ulozi (to je čak i istina, ne zajebavam vas – ima na netu neka iskrena spika jednog od producenata koji se otvoreno pita gdje su bili ti obožavatelji kad je film tonuo na box officeu kao Titanic) a druga stvar je da su htjeli sve kompjuterski potkovane ljude učiniti ono, stvarno cool tipovima, koji jednom rukom tipkaju, drugom pucaju i usput bare zgodnog komada dok voze auto u brzoj potjeri. Ha, lijepo pokušaj, ali ljudi to ne puše, što se pokazalo tragično točnim. S druge strane, glavni negativac točno je ono što bi ljudi očekivali vidjeti kad se priča o stereotipima kompjuterskih hakera, bucmast, zapušten, masne kose. Na stranu to što je Mann opasno promašio pri modeliranju svojih likova (sličnu stvar je napravio i kod prikaza Johna Dillingera, pucajući na popularnost Johnny Deppa, a ne stvarne fakte) čini se da je nekako usio promašiti i sve ostalo. Film je jednostavno dosadan. Kompjuterski napad, cyber zločini i ine stvari stvarno jesu novo bojište, ali on nam ga ne može predstaviti na zanimljiv način, a čim uđe u malu dublju srž problema (internet serveri, proxy adrese, IP) gledatelj počne zijevati jer ne kuži u čemu bi to glavni lik trebao biti dobar. Pa dolazi do pucnjave. Naravno, lupanje po tipkovnici nije tako zanimljivo kao povlačenje okidača (a to svi razumiju) tako da odjedanput imamo neki tim negativaca koji, bez prave potrebe, iskreno, ulijeće i puca po ljudima, diže sranja u zrak (i to kad glavni lik izađe iz auta, naravno) i odlazi neozlijeđeno. Glavni bad guy je doslovno nevidljiv, što taj tim ubojica čini bezvezarijom te samo kao običnom cimalicom za gledatelje. Nažalost, iako su akcijske scene nešto što Michael Mann radi sa stilom, ovdje su nezanimljive kao i ostatak filma, što cjelinu čini jednostavno zamornom i predugačkom jer film rasteže radnju skoro do u nedogled, a kad se sama završnica i otkrije, sve karte polože na stol i svi motivi budu otkriveni – više nikoga nije briga za ništa od toga. Jedino se čeka odjavna špica i svjetlo u kino-dvorani te žal za uludo bačenim novcima. Nadam se da će Mann uskoro napraviti neku dobru stvar jer ako nastavi ovim tempom, potrošit će sve kredite koje ima kod kritičara jer publika je već počela dizati ruke od njega. Želio bih reći da je to neopravdano, ali nije. Ovo je jednostavno promašen film, loše zamišljenih likova, smušene priče i nikako sjajne režije koju smo navikli dobivati od redatelja njegova kalibra.

2cc4f94b-218b-4d35-99fb-435858ef7409.jpeg 146 BLACKHAT Blackhat_11 Blackhat-2015-2 blackhat-movie-wallpaper-6 blackhat-trailer-0 still-of-chris-hemsworth-and-wei-tang-in-blackhat-(2015)-large-picture still-of-leehom-wang-and-wei-tang-in-blackhat-(2015) Tang Wei Latest movie HD Wallpaper 2015

 

 


81MCyTFiIyL._SL1435_ A_espaldas_de_la_ley-501838422-large 91WQ49D-jmL._SL1500_ Mighty_Quinn-12171826052005

IMDb

Trailer

 

Kako stvari stoje, u skorašnjoj budućnosti ovdje bi se moglo pronaći nekoliko filmova Denzela Washingtona. Čisto slučajno, naravno, nije planirano i svakako nije namjerno, ali nedavno sam, u nastupu kreativne krize, odlučio malo prekopati po čovjekovoj filmografiji i pronašao sam nekoliko zanimljivih naslova, mislim, zanimljivih u smislu da neke nisam nikad ni gledao jer Denzel je već bio gost na ovim stranicama, napisao sam par recki o njegovim filmovima i, nije mi teško priznati, on mi dođe kao crnačka verzija Toma Cruisea – uvijek ima gledljivih filmova, čak i jako dobrih. No, Moćni Quinn nije ovdje zato što je Denzel u njemu već zato što je riječ o kriminalističkom romanu, što je, priznajete, twist kojeg niste očekivali. Da, slučajno sam naišao na neki opskurni kriminalistički roman (čitam Goodreads – ima i mene tamo – i tako ponekad kopam po nekim prašnjavim stvarima) koji se odigrava u osebujnom području opuštenih Kariba. Doduše, radnja je sještena na izmišljenji otok, ali kužite što želim reći; sunce, bikiniji, pješčane plaže i plavo more. Još iskrenije, tražio sam jedan drugi film (i našao ga) ali kako je taj drugi naslov doslovno nemoguće pronaći (glumi William Sadler, ako vas baš zanima) Quinn mi je ponuđen kao neka alternativa, pa kad sam to spojio s romanom, pa je tu još i Denzel, rekoh nek’ se nosi kvragu, sat i pol me neće ubiti. Dobio sam što sam i očekivao, iako, stvarno sam uranio s ovim filmom, bolje bi odgovarao za tamo 7-8 mjesec, kad udare ljetne vrućine. Dojmovi? Oh, ništa posebno, ali opet, nije sve to ni tako loše, ali ponajviše zato što se odigrava u osebujnom okružju. Još kad bih nekako mogao nabaviti i roman (što je mission imposible) bio bih zadovoljniji, ali nije ni ovako loše, barem znam kako to rade kreativni ljudi koji zalaze u moj žanr. No, otegoh s uvodom.

Dakle, Quinn je šef policije na malom otoku u podrućju sunčanih Kariba. Šareni krajolik; turisti, bogataši, sirotinja, vještice (samo po nazivu) proročice i vruća zabava u lokalnom pubu. Quinn je nešto kao lik kojeg svi znaju, ima ga posvuda i svi ga uglavnom vole. On je opušteni lik, s jako malo problema u životu jer pravih problema ni nema na otoku. Dok netko ne ubije nekog tipa. Bogataša, u bogataškom, turističkom dijelu otoka, zbog čega će naš junak osjetiti kako lova pokreće stvari i njegova istraga jako brzo će naletjeti na probleme. Uglavnom, svi žele da se istraga zatvori, sumnjivac uhvati i da svi nastave s take it easy, man načinom života. Glavni osumnjičeni je Maubee, Quinnov prijatelj iz djetinjstva, ali i nešto kao lokalna Petar Pan/ Robin Hood verzija kriminalca; neozbiljan i nedorasli zajebant koga svi vole jednako kao i Quinna. No, ubojstvo je ozbiljna stvar, a svi vole da stvari idu glatko, pa će naš junak morati potegnuti ponšto akcije ne bi li riješio cijelu zarvrzlamu i napravio uspješan dan.

Ovo je film bez velikih ambicija. To uopće nije loša stvar, ne snimaju se svi filmovi zbog love ili Oscara već ponekad idu i na to da ispričaju priču. Problem je što priča nije baš kompaktna, nije ozbiljna da bi je se moglo nazvati pravim krimićem, a opet nije ni toliko angažirana da bi se ukazalo na probleme, što ja znam, otoka koji je podijeljen između siromaštva i bogatstva. Okružje je dovoljno šareno da bude zanimljivo, ima tu stvarno svega, ali ujedno se osjeti i dašak klišeja koji idu uz područje (ja, man). Atmosfera je opuštena, kao da je namjerno prilagođena ljeto (što i jest) i uglavnom nudi zabavu (ima dva glazbena broja u izvedbi likova – jako dobra obrada stvari Mighty Quinn) lijepe krajolike i malo, ali tek malo, akcije na kraju. Misterija ubojstva se provlači kroz cijelu radnju, možda premalo (ustvari je slučaj prejednostavan) ali zadržava pažnju iako konačno pojašnjenje nije na razini očekivanog (previše je tu bilo političkih igara da bi se sve to jednostavno zaboravilo) i cijela mudrost se može svesti na to ako volite gledati Denzela, koji je ovdje još uvijek bio dečko bez Oscara (Glory je došao nakon ovog filma) i koliko volite neambiciozne filmove koji u centru imaju easy junake, easy način života i easy način razmišljanja. Prolazna stvar, gledljiva stvar, ali ne posebno i pamtljiva stvar, što film čini sjajnim za neopterećeno sunčano poslijepodne, ali nikako za neki jači filmski užitak. Sve izvan toga, da vam sada pričam markove konake, bilo bi jednostavno bezvezno filozofiranje. Stoga, kako kažu stihovi pjesme… Come all without, come all within,
You’ll not see nothing like the mighty Quinn.

696yZ50 1970994,Nr1ze7vsXPICTg0DEbJMqPFeFqV+G8LJCv3lkXy+Up2bQepquqi9pZhA8gInJI1BdqSVxJsLYAg9z+cpkuJvaw== 1970995,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1970996,5divgf9NO1DTbXlhmCHzRQv8jpdXTZ5BJuGH46HI5N90+ULyiWdWElCd4kTBh9ueCs01ebRgPm4S6zQJSCfFSQ== 1970997,6iGnVQeFyzFlzpCT75_5xujK6tP8G8ttg77ULNENDHr67_E7rcN3WH3zLFXCjk0m_I6Z5OehPopFeQz5KPoleg== 1970999,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 1971000,Nr1ze7vsXPICTg0DEbJMqPFeFqV+G8LJCv3lkXy+Up2bQepquqi9pZhA8gInJI1BdqSVxJsLYAg9z+cpkuJvaw==

1970993,tLmch_TO9w6b3b1LveSr9bke6mKyYFU4upoYQPxxlojUuQZpM6LPlArm0UA5ENB2KSQKrAPtYcJjzPcJVNgyTw== 1970998,eHonzte3D+1kOKIqlxOwG77lQjp43RE0wNQTLX2pIg5QKXpUImk5zedcpGARclisRsOgZPo21DBk1HOxAsM8iA==

 

Murder by Decree (1979)

Posted: Ožujak 15, 2015 in Donald Sutherland, Thriler

91eFyyFuH6L._SL1500_ 717O4jvMiOL._SL1224_ max1341717814-front-cover murder_by_decree_HP02290_L

IMDb

Trailer

 

Nedavno sam sjeo, zasukao rukave i napisao poduži tematski tekst o Sherlocku Holmesu, točnije, njegovoj povijesti. U tom ne baš previše duboko istraživanju naišao sam na gomilu naslova koje nisam gledao, stvarno gomilu, pa sam neke od njih odvojio, tek toliko da stoje u nekom podsjetniku ako ikad naletim na njih (i ako ih uopće uspijem pronaći na Internetu) jer Holmes je moj tip čovjeka; nikako Poirot, Miss Marple ili nešto slično. Iznenadilo me koliko je toga uistinu i dostupno, Holmes je poprilično popularan momak i filmovi su, oni malo ozbiljniji i originalniji, u pravilu ostvarivali dobar uspjeh u kinima, a onda i dobivali svoje verzije kroz VHS, DVD i ine stvari. Hej, nije da se bunim, barem su dostupni, mogu se skinuti, gledati, zabaviti uz njih. Rekavši to, da odmah kažem kako je ovo jedan od čudnijih naslova u kojima se ime Sherlocka Holmesa pojavljuje, ali intrigirajući baš zbog tih nekih čudnih stvari. Također, ovo mogu preporučiti ne samo njegovim obožavateljima već i onima koji vole, cijene i poštuju ručni rad Jacka Rasparača, ali i pobornicima dobre teorije zavjere. Pošto ti Briti znaju stvoriti zanimljive likove (i dugovječne, već kad smo kod toga) nije ni čudo da jednako tako vole i svoje vlastite intrige koje se povezuju s Kraljevskom obitelji. Ako je zavjera dobra, ne smeta i ako nije istinita. A ova je, priznajem, poprilično dobra, toliko dobra da je upotrijebljena nekoliko puta, čak i u još jednom filmu koji, kako ćete vidjeti, posuđuje debelo iz ovog filma. Zašto je ovo čudan film? Zato što je u njemu Sherlock Holmes i ovaj put ne samo da nešto istražuje već se plete pod noge pravoj policiji i kreće kroz stvarne događaje; Whitechapel ubojstvima, loveći prvog serijskog ubojicu (barem poznatog prvog) – Jacka Rasparača. Zvuči više cool nego dobro, zar ne? Ali je i dobro.

Dakle, nema se tu nekih velikih mudrosti pošto se sve zna; Jack radi svoj posao u sirotinjskoj četvrti Londona, slice and dice kao Dexter Morgan zadnji šljam na zemlji i, kako stvari stoje, radi to tako dobro da policija nema blage veze kako bi ga uhvatila. Nije da nas to uopće čudi jer tada nije bilo FBI-ja, psihološkog profiliranja, Hannibala Lectera da pripomogne… ali imali su Sherlocka Holmesa, koji, kako stvari stoje, sjedi i vrti palčevima pošto ga nitko ne zove da pripomogne u istrazi. No, to ne znači da se neće uključiti. Zahvaljujući napornom radu, klasičnom obrascu pratim trag-na-trag, Holmes će doznati puno toga, počevši od misterije zašto je policija tako smotana, a bome i to da Jack možda nije samo tamo neki manijak koji voli rezuckati lokalne kurve već da ima i pažljivo napravljeni plan oko toga koga treba rezuckati, kao i zašto ih treba rezuckati.

Zašto je ovo čudan film? Kao prvo, radnja mu je povezana sa stvarnim stvarima. Fikcija se isprepliće sa stvarnim događajima, koji se pak isprepliću s dobrom starom teorijom zavjere. Zvuči kao puno posla, ali ustvari nije, sve je više-manje tako dobro spojeno da se nijedan dio ne ističe previše, a ne ističe se ni Holmes jer ovo nije njegovo tipično izdanje. Holmes ne zapaža i ne detektira stvari; on istražuje. U najboljoj maniri privatnog dekstera koji obija pločnike, ispituje ljude, detektira sranja na dobri stari način. Oh, ima tu poznatih stvari koje su ga proslavile; Watson je tu, Holmes se malo igra s kemijom (baby forenzika), čak se i preruši jednom. Također, ovo je staromodni Holmes; on je više gentlman nego nekakav ekscentrik sklon drogama, nije baš toliko iritantno briljantan, samodopadan i ne tlači ljude oko sebe (iako ima par otrovnih zapaski o svojim bližnjima) tako da ako vas ponese ovaj val obožavanja Benedicta… a-a, ovo nije takva verrzija slavnog detektiva. Dapače, Holmes je ovdje poprilično običan čovjek, ponešto oštroumniji od ostatka, ali ne previše, a čak pokazuje i emocije kad se susretne s nekim aspektima slučaja. To je plus jer odskače od ostalih verzija, koje dijele osnovne sličnosti s naslovnim likom kao jaje jajetu. Tu i pravi slučaj. Nema eksplicitnih stvari. Jack je bio zaigran dečko tokom ubijanja, ali to ovdje nećete vidjeti jer je sve, doslovno sve, svedeno na maštu gledatelja. Malo krvavijih detalja ne bi naškodilo, iskreno, tek toliko da se da aroma pravog Jacka. Zavjera je cool dio filma, ali već će vam biti poznata, pa neće biti iznenađenja. Ne zato što se radi o nečemu jednostavnom već zato što je iskorištena nekoliko puta nakon ovog filma, najviše u malom hitu Johnny Deppa, From Hell. Zbog toga bi mogli dobiti osjećaj da gledate već nešto reciklirano, iako je ovo prvi film koji je upotrijebio tu premisu (ustvari, knjigu koja je objavljena koju godinu prije). Mana mu je i poslovična ukočenost pri režiji (nije film kriv, tako se to onda radilo) ali izvlači ga što dobro izgleda; vizualno, dobro dočarano vremensko razdoblje. I povrh toga, kao završna riječ, vrijedi spomenuti glumačke veterane u glavnim ulogama; Christopher Plummer kao Holmes i James Mason kao Watson. Holmes je u Plummerovoj izvedbi bliže nekom normalnom tipu nego ekscentriku, a Watson ima malo vrckavosti koja je postala dominantnija danas nego onda, iliti, zna odbrusiti Holmesu samo tako. Također, tu je zalutao i Donald Sutherland u maloj minijaturi vidovnjaka koji ima vizije Rasparačevih zločina. Što se drugih stvari tiče, tu vama prepoštam odluku jer ovo nije najbolji film o Holmesu, ali je drugačiji, što mu garantira određenu zanimljivost. Ako volite žanr, tko zna, možda vam se i svidi.

Christopher_Plummer luchshie-filmyi-retsenziyah-ubiystvo-po-prikazu-murder-by-decree-movie-637989912 murderbydecee1_mp murder-by-decree_1_mp murder-decree-tooth_mp Sherlock9_2774006k vlcsnap-2014-05-30-20h46m05s110