Archive for the ‘Thriler’ Category


vertical_limit1 Vertical-Limit-2000-movie-poster

IMDb

Trailer

 

Pa, pregurali smo Božić, Novu Godinu, obiteljski krug, dobru klopu i mamurluk koji dolazi nakon toga, sada se polako vrijedi vratiti natrag na posao. Netko bi mogao reći da Novu Godinu vrijedi započeti s nečim kvalitetnim, tek toliko da odredite standarde za dane koji dolaze, dubokoumnim da se podsjetite da se površnost ne isplati i umjetnički orijentiranim da pokažete ljudima kako ste moderni čovjek u modernom vremenu. Ja kažem… zajebite to, idemo krenuti eksplozivno, Nova Godina tome i služi. Doduše, mogao bih sad utrošiti svoje vrijeme i napisati vam kako sam pogledao Interstellar, posložiti nekoliko redaka o tome što je pjesnik htio reći njime, ali to bi već bilo pretenciozno prenemaganje, čemu, hvala lijepo, nisam sklon. Jednostavan sam čovjek, jednostavnih zadovoljstava i jedno od njih uključuje i snježne radosti. O, da, obožavam snijeg. Ova Nova me doslovce iznenadila jer posljednjih nekoliko godina ponoćno odbrojavanje ste mogli dočekati u kratkim rukavima, dok je sami snijeg postajao nešto kao urbana legenda, pa zamislite moje oduševljenje kad je ove godine doslovce poranio i kad su temperature pala debelo ispod nule. Odmah se probudilo unutrašnje dijete u meni. Istina, gledao sam ga kroz prozor, hvala lijepo, ali i sami pogled na bjelinu oko kuće je bio više nego dovoljan da budem u odličnom raspoloženju. Pa je trebalo pronaći i nešto tematski za gledanje, jel’ te, a postoji ipak nekakvo ograničenje na to koliko puta mogu pogledati Cliffhanger ili The Thing (čak mi ni ovaj novi nije zadovoljavao uvjete potrebne za gledanje – to je jednostavno loš film). Tada mi se upalila mala mentalna lampica pošto u zalihi naslova koje već nisam doslovce godinama pogledao stoji i jedan koji savršeno pokriva sve što mi je potrebno. Akcija. Triler. Napetost. Eksplozije. Poznate Face. Snijeg. Puno i puno snijega. Umjetnog, pravog, posve nebitno, i već kad sam ga iskopao (doslovce sam ga morao skidati s Interneta jer je moja kopija VHS izdanje) rekoh da ga i pogledam umjesto onih inih gluposti kojima nas prisilno hrani TV program (kojeg ionako ne gledam). Oh, znam da ozibljni filmski kritičari i sladokusci sedme umjetnosti imaju refleks odbojnosti prema ovakvim naslovima (ovom posebno) i nimalo ne osporavam da je ovo jednostavno… pretjeran film (vidite kako taktički izbjegavam reći loš) ali da ima popriličan faktor zabavnih stvari u sebi, ima. I, da ponovim, ima puno i puno snijega u njemu. Zimske radosti i tako to.

Ukoliko niste upoznati sa sadržajem ovog malog smrznutog naslova, on je vrlo jednostavan. Jedna ekspedicija ide se popeti na vrh K2 zbog reklame. Pa nastrada. Druga ekspedicija ide spasiti prvu. Pa se dogodi svašta. Popunite praznine sami jer sve čega se sjetite, teško da možete promašiti. Kroz radnju izdogađat će se doslovno svašta; od eksplozija nitroglicerina, preko Hitchcockovog trilera u odnosima među likovima, helikopterskih vratolomija, ali i kaskaderskih vratolomija. Film je, doslovce, švedski stol za sve oni koji vole dobru avanturu. Nisam rekao akciju iako ga više-manje trpaju u nekakvu ”akcijski triler” kategoriju jer akcija sama po sebi nije ona klasična, pozitivci ne ubijaju negativce (kao u Cliffhangeru) već se više svodi na fizičke akrobacije, rasne eksplozije (film je ipak radio Martin Campbell, mešter za takve stvari) i onaj poznati sukob čovjeka vs prirode. To je, ukratko, popcorn film koji logiku i razum ostalja postrani kako bi isporučio ono drugo; zabavu i popriličan spektakl, barem što se tiče okruženja u kojem se odigrava (planina u filmu nije K2, ali nećemo sitničariti oko toga) te poslužio kao školski primjer kako se radi napet film (doduše, ne i tako pametan) koji zna što publika želi i koji ne prodaje maglu pod umjetnost kako to rade drugi. Pretpostavljam da će se naći netko tko će reći kako je publika prepametna za ovakvo što, no mogao bi se i zeznuti jer film je u konačnici bio popriličan hit, preko 200 milijuna zarade (na 80 uloženih) što će reći da je pogodio ono što je ciljao. Sporedna je to stvar, znam, ali ja sam jedan od onih koji kad idu u kinu žele nešto i vidjeti za svoju teško zarađenu lovu, a toga ovdje ima na bacanje. Gledano s neke realnije strane…

Kako rekoh, ovo je film koji namjerno ima nizak prag inteligencije u sebi. Ne toliko što se tiče osnovne priče, ona je dobra i legitimna, razne alpinističke nesreće se događaju gotovo svakodnevno, kao i to da se stručnjaci moraju upuštati u jednako zajbane operacije potrage i spašavanja. Sve to ima eho stvarnih događaja koji se događaju posvuda oko tih poznatih planinskih vrhova, ne samo K2. Nažalost, to je dosadno. Mislim, na stranu tragediju tih ljudi, ali bez malo začina gledali bismo jednu grupu u ledu i drugu grupu kako hoda po ledu da dođe do prve grupe. Bilo bi to jako puno ljudi koji hodaju uokolo, okruženi snijegom, ledom i oštrim kamenjem. Ne dvojim da bi to bili vizualno prekrasni prizori, kao što jesu ovdje, ali ovo je ipak avanturistički film, ne dokumentarac. Stoga, imamo, kako rekoh svašta. Nitko normalan ne bi nosio nitroglicerin, nejanestabilniji eksploziv po najnestabilnijoj planini, a ako bi ga i nosio, izvesti savršenu eksploziju teško je kao pronaći iglu u plastu sijena. Zašto? Oh, zato što bi, kako god da okrenete, na toj visini pokrenuli lavinu. Čak je i jača petarda dovoljna za to. No, djeluje spektakularno, pa je to cool za vidjeti. Jebiga, ipak smo u filmu, ne na pravom K2. Likovi, pitate. Nerazrađeni. Ustvari, oni su grube skice ocrtane tek onim najpotrebnijim; pohlepni biznisman, karizmatični planinar gonjen osobnom tragedijom, brat bez mane, zabavni pratioci… Shvaćate? Nema tu dubine, pa ako je očekujete nećete dobiti to što tražite. Ipak, ima utješna nagrada. Kad se poslože sve one vizualne stvari, počevši od eksterijera, preko stvari koje rade BUM, između toga dobijete gomilu poznatih faca. Ima tu čak i ponešto kvalitete, iskreno rečeno, ali uglavnom su svi kao gomila starih znalaca. Za kvalitetu se brinu Scott Glenn i Bill Paxton, za neku atletsku pojavu Chris O’ Donnel, za ljepšu stranu priče (ako vam planinski krajolik nije dovoljan, je’l te) Robin Tunney i Isabela Scorupco, a u maloj ulozi se našao i Robert Taylor, poznatiji i kao aktualni Longmire (ustvari, pokušajte prebrojiti koliko je njih dobilo uspješnu samostalnu seriju nakon filma) tako da možete reći da se ima što za gledati i koga za gledati. Pametan baš i ne, logičan isto tako baš i ne, ali vizualno spektakularan, prožet tankom, ali napetom akcijskom linijiom, pun što fizičkih akrobacija, što prelijepih kadrova prirode, Vertikalna Granica tako ispada bućkuriš svega i svačega, ali i film koji sjeda u ovo tvrdo zimsko vrijeme kao budali šamar. Još sad kad opet dođe val hladnoće…

f0062244_49116edc1d040 f0062244_49116edf02fe3 ilRCkJM37LbTRm2cBvmXnh6Odwd photo-Vertical-Limit-2000-13 SVsedemalpinis151020133 Vertical.Limit.2000.720p.BrRip.x264.YIFY[22-51-15] Vertical_Limit_2000_720p_Br_Rip_850_MB_Up_longyc_V Vertical-Limit-01 vertical-limit-2000-13-g vlcsnap363191 YEDQ3 vertical-limit-2000-03-g

 

 

Fear (1996)

Posted: 4 prosinca, 2014 in Thriler

410c8f6cf52798d3dbea08d3c85f5986 fear-movie-poster-1996-1020209188

IMDb

Trailer

 

Mark Wahlberg je početkom 90-ih bio još jedan u nizu ljepotana koji se mogao pohvaliti uspješnom karijerom pjevača (to možete staviti i pod navodnike, taj zaključak ovisi o tome kako gledate na dance hitove tog razdoblja) jednim od onih savršeno izgrađenih tijela kojima dominiraju six pack pločice (spominjem to samo jer sam zavidna jedinka koja to nema) i užasnim imidžom bijelog dečka koji voli crnačke pokrete. Nije da ćemo mu to zadnje zamjeriti jer kad se pogleda kako je Eminem zavladao tim svijetom, nije ni čudo da je netko drugi to pokušavao prije njega. Oh, na trenutak sam zaboravio da možda ne znate o kome pričam. Ako vam je teško spojiti lice jednog od danas najisplativijih glumaca današnjice s ovim… površnim stvarima u uvodu, da pojasnim kako Mark nije oduvijek bio Mark. O, ne, odazivao se on na puno bolje stage ime, iliti Marky Mark. Ako niste čuli za njega, za stvar Good Vibration sigurno jeste (devedesete su bile pravi rasadnik takvim kvazi bjelaca s idejom da budu Crnci) i tko bi rekao da će taj dečko jednom u budućnosti biti slavljen kao glumac solidnih glumačkih raspona, čiji će filmovi mlatiti lovu i koji će raditi svašta, od glume, preko produciranja, pa i toga da će zaradit dvije nominacije za Oscara. To valjda nisu očekivali ni oni njegovi najveći obožavatelji. No, Mark se probio u drugom mediju i, kao svi prije njega, odnekud je morao početi. Pa što ne bi s ulogom negativca. Doduše, prije ovog filma je imao par nastupa, ali u malim ulogama, zapaženim, no ništa posebno, ali zato su mu ovdje bile položene dosta dobre karte. Kad kažem dosta dobre to znači baš to, nikako odlične, film nije tako dobar, ali kad se uzme u kakvim sve projektima znaju ovakvi početnici nastupati, ovo je još mila majka od projekta. O čemu je točno riječ? Ajoj, tu ima svega i svačega. Trilera, teen filma, house invasion filma, ljubavnog filma, tata-ne-voli-mog-dečka-pa-ću-ja-baš -za-inat-biti-s-njim filma, upoznala sam manijaka filma… doslovce, nema čega nema. I, naravno, kao i uvijek kod ovakvih naslova, ima par zanimljivih zanimljivosti koje su pomogle da sve to ne klizne u potpuno negledljivu pizdariju zbog koje bi skidali sve po spisku meni, ovom blogu i žalili za vremenom koje ste potrošili na čitanje.

Ukratko, ovo je stvarno klasična klišej priča. Dakle, Reese Witherspoon je sweet 16 curica koja ima obične, dosadne all american roditelje. Njih igraju William Petersen i Amy Breneman, iliti, CSI Gill Grisson i Sutkinja Amy, i, kao i svi roditelji, oni drže svoju curicu pod staklenim zvonom, možda čak malo i previše, ali nisu nekakvi tirani, ne, samo jako zaštitnički nastrojeni. Marky Mark je klinac kakve smo svi mi s manje sreće otvoreno mrzili u srednjim školama. On je zgodan, on je cool, on je ranjena duša na koje takve curice padaju. Naravno, problemi nastaju odmah jer Grissom, hvala dragom bogu, neće dopustiti tamo nekom zgubidanu da mu muva kćer, ali to, naravno samo pogorša stvari. Ona je zaljubljena, prva ljubav, prvi poljubci, sav taj shit koji već ide zajedno u paketu. Ali, Marky ima i tamniju stranu, ne tako sjajnu. Kad mu se Grissom uspije zamjeriti, što uopće nije teško jer to je… Grissom, on će krenuti na njegovu obitelj. Stvari će doslovce eksplodirati kad Marky doživi i pedalu od zgodne Reese te, zajedno s nekoliko svojih kompića, odluči provaliti u Grissomovu kuću da ih sve poubija. Jer je čisti psiho. Ali, zagrist će malo veći zalogaj pošto ni Grissom nije prosječni Amerikanac koji će samo tako gledati kako mu neki tamo psihotični klinac zajebava obitelj. Iz ovog sadržaja jedna stvar je vidljiva; svaki klišej pod nebeskom kapom je ovdje upotrebljen. Samo, što ovaj naslov to ni ne skriva te, za razliku od običnih house invasion filmova, gdje gledate cijeli film kako netko muči stanare i onda jebete sve po spisku što su isti toliko glupi da se ne znaju ni braniti, ovdje stvari završavaju drugačije. Hoću reći, dobra je stvar što su psiho ekipa i normalna ekipa podjednakih snaga. Mislim da bi svi mi uzeli neku nožinu i krenuli braniti vlastiti dom od takvih nekih ništkoristi koji vas odluče zajebavati. Sve drugo, i nema nikakvih iznenađenja, već znate, doslovno od prve scene, kako će se stvari razvijati.

Pohvale se mogu i nabaciti na glumačke izvedbe. Marky je ovdje bio na početku karijere i nije da je baš pokazao neko vrhunsko glumačko umijeće, ali za ulogu je imao sve potrebno; bijaše mlad, zgodan i imao je taj neki pogled psiha s lošim namjerama. Ista stvar ide na mladu Reese; mlada, zgodna, slatka. Petersen je pokazao, kao i uvijek, da bi stvarno trebao biti više na velikom ekranu te da mu je nedostajalo pravih uloga. On jedini i glumi onako pravo, s dušom što bi se reklo. Pod pohvale idu i sigurna režija James Foleyja, koji je malo pokrpao rutinski scenarij jednog, inače dobrog redatelja, Christophera Crowea. Foley i Wahlberg će ponovo udružiti snage u puno jačem filmu, The Curruptor, gdje će opet napraviti istu stvar, od već pomalo prežvakane teme napraviti gledljiv film. Jer, Fear to jest, to je posve gldljiv film, dobrog ritma i tempa, s tu i tamo nekim dobrim rješenjem samo što je kao osnovna priča opterećen klišejima i stvarima koje su već viđene u sličnim filmovima. To što je on ustvari bolji od tih sličnih filmova, pametnije razrađen i bolje posložen ne znači apsolutno ništa, ali ako volite trilere s kojima možete pokriti dva sata i ne osjećati se potpuno prevarenima, ovo je školski primjer kako bi se takvi trielri trebali raditi. Ako ništa drugo, barem ih natrpati s poznatim licima i dobrim redateljem koji zna što radi. Također, već kad sam kod klišeja, film nema nekakvu napetost, ne u stilu tko-je-to-napravio trileri, ali uspio je na trenutke stvoriti pomalo jezivu atmosferu nepredvidljivosti, ali ti su trenutci toliko rijetki da sam se ozbiljno premišljao trebam li ih uopće spominjati. Svejedno, to je to. Nema iznenađenja, ali ima svega ostalog. Nećete postati pametniji, ali nećete postati ni gluplji, što se može reći i da je operacija uspjela te da je pacijent preživio.

2402326,CAy56Rwu1NrBC7b01Hj51sy_bKkE2K8SKJaTxFPaHy4ukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 2402327,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 2402329,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 2402330,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 2402331,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2402332,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwAMnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 2402333,twfuS4tPPG706OcVbNpW1pZ5p_Vno74ZQTb2VWkhGliGqX42JuFh34AhEvoXE_vtQSFs+b87AXiTQEXCn3AC3Q== 2402334,CAy56Rwu1NrBC7b01Hj51sy_bKkE2K8SKJaTxFPaHy4ukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 2402335,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg==

 

 

Hideaway (1995)

Posted: 2 prosinca, 2014 in Ekranizacije, Horor, Thriler

Hideaway Hideaway_film hideaway-dvd-cover-29

IMDb

Trailer

 

Nedavno je svjetlo dana ugledao trailer za novu avanturističku poslasticu znanu i kao svijet Jurskog Parka. Kad kažem poslasticu mislim uglavnom na sebe jer cijela trilogija mi je zapravo jako draga. Prvi dio odličan, drugi dio nepotrebno mračan (ali svjejedno dobar) a treći u istom ocjenjivačkom rangu. Spoj starog i novog, pošten omjer tehnologije i krvožednog gableca sastavljenom od ljudskih jedinki… to se mora voljeti. No, iako sam gajio neke male nade da bi u ovom novom nastavku mogli pozvati koje staro lice da malo pripomogne nvoim licima, to se nije dogodilo. Znači, nema Sama Neilla, nema Jeffa Goldbluma, što je šteta. Goldblum, koji je u prvom dijelu bio ponešto kao zloguka mračna ptica, naoružan teorijama kaosa, u drugom je dijelu postao nešto pomalo kao akcijski junak (dok je u romanu čak umro, pa bio usrsnut samo da bude bez neke svrhe u pisanom nastavku) i iznenadilo me koliko je čovjek iskoristiva pojava. Znam da ga neki drže u dobrom sjećanju kao znanstvenika koji napravi zajeb i završi kao muha (nikad nisam volio taj film nešto posebno), no Goldblum, iznenađujuće, zna i samostalno izvući loš film na neku gledljivu razinu. A kad kažem loš film, onda to stvarno i mislim. Jer Skrovište je loš film. Tu nema uljepšavanja. Iako je njegova ideja ponešto intrigantna, vjerujem da je bolje funkcionirala u romanu po kojem je nastao. Kako je ovo još jedan naslov nastao po predlošku uspješnog pisca trilera, koji imaju i ponešto zdravih horor primjesa, Deana Koontza, čovjek bi pomislio da tu stvari ne mogu omašiti, čak ni za jednokratno gledanje, ali prevario bi se. Koontz je bio prvi koji je film proglasio lošim te zahtjevao da mu maknu ime s kredita (zato sam i ja izbacio uobičajeno Dean Koontz’s… iz naslova) a kad to radi sam autor, koji s ekranizacijama ima sreće koliko i ja s dobivanjem Nobelove nagrade za književnost te bi trebao biti sretan što mu se radovi uopće ekraniziraju, onda znate da nešto ne štima u cijeloj priči. No, pisci su osjetljive duše, gdje Koontz nije nikakva iznimka te njegove propovjedi kako su scenaristi uništili pisani predložak samo do neke mjere drže vodu. Oh, film je loš, tu nema rasprave, ali nije potpuno negledljiva katastrofa kako bi se moglo pomisliti na prvi pogled. Samo je jako, jako… jako blizu toga.

O čemu je riječ. Film se otvara nekakvim mladuncem koji je upravo ubio svoju obitelj. Mama, sestra… muerto. I on, da sve budu u pravom Sotona štimungu, odlazi u malu sobicu, pušta nekakvu kvazi metal stvar, izgovara nekakve kvazi sotonističke stihove i baca se na nož baš u trenutku kad mu dobri dragi tata dolazi doma i shvaća da je sin doživio totalni popizditis. Prebacujemo se na Hutcha, sretnog obiteljskog čovjeka, trgovca antikvarijatima, čovjeka koji je nedavno izgubio mlađe dijete, ali drži se optimistično jer još uvijek ima stariju kćer. Kako je karma stvarno sjebana stvar, Hutch doživi prometnu nesreću i pogine. Tj, na neko vrijeme. Jedan doktor, s razvijenom tehnikom oživljavanja mrtvih pacijenata, ga uspije vratiti s druge strane i čini se da je Hutch ipak rođen pod sretnom zvijezdom. Sve dok se nova sranja ne počnu događati. On, naime, vidi ubojstva mladih cura i nakon početne postavke da je lud k’o šlapa shvaća da vidi kroz oči poremećenog ubojice. Pa bi ga, u maniri dobrog građana treba i zaustaviti, ali što prije jer ubojica vidi i kroz njegove oči, a bome je bacio oko i na njegovu kćer.

Ovaj sadržaj je dušu dao za roman. Koontz je, meni osobno, dobar pisac jer zna znanje, no kad je riječ o filmu, tu dolazi do ogromnih problema. Cijela ta premisa u filmu možda bi i funkcionirala (kao što jest u Laura Mars Eyes) da sve ostalo u njemu nije skup loših i već davno viđenih klišeja. Tako je ubojica nepostojeći, ali ga ima posvuda, te živi u nekakvoj tipičnoj jazbini okružen kostima ubijenih žrtava. Ne zajebavam vas, stvarno je tako. Plus, njegov izgled, ponašanje i maniri su dead ringer od Nea iz Matrixa i iskreno se nadam da Keanu nije gledao ovaj film dok se pripremao za tu ulogu. Što još imamo od zanimljivh klišeja koje svi znamo. Naš junak vidi kroz oči ubojice, ali nikad ne vidi nešto pametno. Suprotno, ovaj vidi sve što mu treba (adresa, pin broj, broj ženinih gaćica…) Žena glavnog junaka jako brzo postane nepodnošljiv smor čija je jedina uloga stalno kvocati mužu kako je pukao (ne uzme ni jednu sekundu da provjeri što govori) i nakon prvih pet ispada to postane jako dosadno. Sotonizam u radnji je smijurija, iskreno. Metal stvari, pentagrami, baš onako kako očekujete da sotoniste vide oni koji nikad nisu vidjeli nešto od pravih sotonista. U sve to će se, naravno, uplesti pojmovi kao što su Bog, Vrag, Raj, Pakao… cijeli paket. Da vam ne duljim dalje, sve čega se možete sjetiti, a da ide pod već viđeni klišej, vrlo vjerojatno će se pronaći tu. Plus, režija je loša. Drvena i neučinkovita, na trenutke gotovo amaterska. Ne dvojim da su svi zajedno imali jako dobre namjere da se napravi nadnaravni triler, ali kad se stavi na kup, dobijete osjećaj da je tu bilo stvarno previše babica te da se redatelj uopće nije znao snaći u vezi onoga što bi trebalo biti relevantno u radnji ili kako banalne stvari napraviti zanimljivima. Što uopće valja, pitate se vi nakon svega ovoga? Goldblum. Ovo je jedan od stvarno rijetkih filmova gdje glavni lik stvarno doslovce sam izvuče projekt na neku, idemo to tako reći, jednoposlijepodnevnu razinu gledanja. Čovjeku odgovaraju malo napete uloge, kombinacije čudnog i pomalo akcijskog i, priznajem, čovjek mi je simpa, stoga sam ovo odgledao čak dva puta. Pod neke male pluseve možete dodati i nastupe nekih faca koje su kasnije postali puno jači igrači; Alfred Molina i Alicia Silverstone, ali svi oni mogu proći samo ako ih gotovite kao neke slavne pojave. Što se tiče povijesti, film se može pohvaliti da je jedan od prvih koji su počeli koristiti CGI zajebancije (u svom stvarno krutom izdanju) u radnji, pa mu eto, dajem jedan mali povijesni plus zbog toga. Inače, slobodno preskočite, ne gubite apsolutno ništa. Ako ga odlučite pogledati zbog tog nekog polu triler, polu horor štiha… dobivate jako malo, gotvo ništa.

2025072,wENhz_thfdJhBgdiWFGDOVnVFwIK9XY2EIm6+lzuEKxw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA== 2025073,Nr1ze7vsXPICTg0DEbJMqPFeFqV+G8LJCv3lkXy+Up2bQepquqi9pZhA8gInJI1BdqSVxJsLYAg9z+cpkuJvaw== 2025074,CAy56Rwu1NrBC7b01Hj51sy_bKkE2K8SKJaTxFPaHy4ukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 2025075,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2025076,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaEtcAt+Fsvlg6ONLfyZMTzjSXWrTFvr7eQHr2OVvq3ulg== 2025077,YLP7zQLz6ZSLuWzmze0PW+cnYRhdXbprbGh7njsvg0iMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 2025082,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2025083,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 2025085,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 2025088,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 2025089,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 2025091,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA==

 

 

 


98510

IMDb

Trailer

 

Moram priznati jednu stvar, otvoreno i bez uvijanja. Velim sam obožavatelj The X-Files serije, filmova, pa čak i knjiga. Imam sve u kolekciji, seriju, filmove, pa čak i nekoliko knjiga. Na starom dvoglavnom kasetofonu (koji je dušu ispustio još prije nego sam završio srednju školu, ali još uvijek stoji na tavanu jer ga nemam srca baciti) imam tonu naljepnica s likovima iz te serije, na vratima od sobe koju sam pretvorio u škladište filmova, knjiga… svega pomalo imam I want to belive poster… Shvaćate cijelu sliku, ne. Volim tu seriju.  Igrom slučaja, prije par mjeseci, imali smo jednu jako lijepo nevrijeme u ovom mom kraju, toliko divno da sam nakon što je to divno vrijeme prošlo imao popravke na krovu, zamjena crijepa. Lijep sunčan dan, balansiranje po krovu ugodno visoke dvokatnice i jebena nesnošljivost naspram visina (ja sam ljubavnik, nikako ratnik i imam svojih fobija) ali u tom poslu dgodila se jedna ne tako loša stvar. Našao sam na tavanu kutiju punu starih VHS kaseta. Da, još uvijek imam ispravan video-recorder, ali ga ne koristim (blagodati interneta) no bacio sam pogled da vidim što ima dobrog ondje. Ništa baš posebno, većina filmova je dostupna na torentima, ali našlo se tu naslova-dva koja vrijedi spomenuti jerbo su na internetu… nepostojeći, manje-više. Jedan od njih je i prethodno spomenuti Living with the Dead (koji na VHS izdanju ima i potpuno kretenski dodatak Šesto Čulo II), a za njim odmah ide i Crna Rijeka, tj. naslov o kojem vam upravo pišem par riječi. Nikad čuli za njega? To sam nekako i pretpostavljao jer ja inače volim čitati Koontza, usuđujem se reći da mi je zanimljiviji pisac od Kinga (Njegov roman Ponoć pročitao sam valjda već deset puta – jebena stvar) ali što se tiče ekranizacija njegovih djela, tu baš nema sreće. Doduše, zalomi se tu korektnih stvari (Intesity ili Odd Thomas) no uglavnom je sve ostalo za zanemariti (iako, ne posve, ali o tom nekom drugom prilikom). Black River nije iznimka od pravila, to je običan mali direktno-na-video uradak koji sam, eto, posve slučajno pokupio iz videoteke i nekako mi je ostao u vlasništvu jerbo se ista zatvorila. Zašto sam na početku povukao paralelu s kultnim The X-Filesima? Zato što je ovo jedan od stvarno rijetkih uradaka (za koje znam osobno) da su uspjeli pogoditi atmosferu najboljih epizoda iz te serije. Doduše, nema Muldera i Scully, ali ima par ostalih stvari zbog kojih vrijedi baciti pogled, ako nikad prije, barem onda kad imate slobodno nedjeljno poslijepodne.

O čemu je riječ? Ovo je pomalo zabavna stvar za pisati, iskreno. Boyd je pisac koji baš i nema neke planove za budućnost. On je popularni pisac kojeg kritika jako hvali i na svom proputovanju dođe do običnog malog gradića znanog i kao Black River. Tu sad nastaju problemi. Boyd, nakon čudnog susreta s jednim od stanovnika, poželi otići ali stvari idu po šabloni Murphyjeva zakona; uhvati ga policija, optuže da je ukrao auto, ostane bez prijevoza, ne može kupiti kartu za vlak, a svaki put kad dođe do granica grada, neki vrag mu se prepriječi na putu. Nije tako lako napustiti Black River, nikako. Tu sad ide pojašnjenje; grad je pod kontrolom nečega (neću vam reći čega) i radi nešto što bi se moglo opisati kao savršenu zajednicu (kreativni ljudi na jednom mjestu) te je izlazak iz njega  nemoguć. Ili možda nije? Ako ikako negdje uspijete nabaviti film (vidim da ga ima na nekim lijevim torentima, ne znam koliko je ustvari dostupan) doznajte sami o čemu je riječ.

Ukratko; ovo je križanac Zone Sumraka i Dosjea X i to jako dobar križanac pošto, iako je nastao pod stvarno vidljivim financijskim ograničenjima te za televizijsku podlogu. Ono što filmu uspijeva jeste uvući gledatelja u napetu atmosferu zatvorenog grada. Bizarne situacije, čudni ljudi, njihovi postupci… sve to, iznenađujuće, dosta dobro štima. Ljudi kao takvi nisu odbojni, napetost je OK, a misterija dovoljno intrigantna da se zapitate o čemu se tu točno radi. Iako je konačno pojašnjenje malo nategnuto, ono je, začudo, danas puno aktualnije nego onda kad je film snimljen, posebice zato što Veliki Brat sve vidi (slučajno, film ima par dodirnih točaka sa serijom Person of Interest, stvarno posve slučajno). Ima pomalo nespretnih koraka u cijeloj toj priči (neke od situacija su obrnuto od onog što taj netko želi postići – da Boyd ostane u gradu) no u konačnici, stvar je poprilično dobro zaokružena, uz mali dodatak da je sam kraj jedna zgodna priča za sebe (neću vam otkriti što, gdje i kako) te ne ostavlja gorak ukus u ustima (iako se to moglo lagano dogoditi). Glumački je… običan, u najmanju ruku jer Jay Mohr je poznato TV lice (Amerima), kao i Stephen Tobalovsky, a tu je i Lisa Edelstein, koju će, vjerujem, svi živi prepoznati kao doktoricu Cuddy kojoj je Gregory House pio krv na tanku slamku. Kako rekoh, obična raja, televizijska raja, ali ne i nepoznata raja i ne baš toliko škart raja. Ukoliko šmekate vibru Zone Sumraka i The X-Filesa, a ostali se bez neke pametne inspiracije, evo vam jedna preporuka kako popuniti prazninu na barem sat i pol vremena. Neće biti uzalud bačeno vrijeme, ako ništa drugo.

1898693,xDMQ43UX4PQtCSB3_jsCVlwO0mpPxU9+a2aEXKb7_2_kVUq9W+JKT9BlwZlbKpjXhtif20dDTVwt0hAGXmX58Q== aguas_profundas_princ. aguas-profundas606 oUBg3VO4AmNhWRxE8tZm9OBwy8

 

 

Living with the Dead (2002)

Posted: 8 studenoga, 2014 in Duhovi, Misterija, Thriler, TV

Talking to Heaven (2002) Talking_To_Heaven_AKA_Living_with_the_Dead_TV-308608827-large o9irzl

IMDb

Trailer

 

Halloween je došao, prošao i otišao. Hvala Bogu. Slava Isusu. Prsvjetlom Duhu Svetom. Nije da ne volim Halloween, ali mi je jednostano preglupo uzimati nečiji tuđi praznik i gurati ga pod nos onima koji do prije par godina nisu ni znali za njega. Doduše, svi mi znamo za Halloween (ako ne znate onda morate malo podebljati svoju watch listu) ali to nije to. Noć Vještica je američki produkt, i takav je trebao ostati. Ali, kako smo svi mi uglavnom neoriginalni kao da potječeno iz Hollywoodskih brda, tako se tih dana rade liste gledanja horor filmova. Oh, da. Kao da je nekome potreban izgovor da pogleda dobar horor, ne? Dobro, sad ovo dobar je poprilično rastezljiv pojam jer svatko voli svoje, ali kako sam ja ustvari jako moderan tip i prihvaćam sve razne novotarije (uključujući praznike o kojima ne znam ništa) tako sam i ja sjeo te pogledao… idemo reći nadnaravni triler jer ovo ovdje baš i nije čisti horor. Možete ga tamo staviti, nećete baš puno pogriješiti, ali nije horor u stvarnom smislu te riječi. Također, postoji i određena zbrka oko ovog naslova jer ima dva imena. Za Amerikance, ovo je originalni naslov; Živjeti s mrtvima, dok je u Engleskoj (i popriličnom dijelu Europe) naziva Pričati s Nebom: i oba naziva su nekako tu, ocrtavaju bit onoga što ćete gledati, ali zvuče čudno. Američki zvuči kao da je George A Romeru još jednom silovao svoje poznatu franšizu (između svih ostalih silovanja) o zombijima, dok ovaj europski baca malo na nešto što bi u sebi imali Sveto Trojstvo, Mir i Poštovanje. Nema ničega od toga. Također, odmah da vam sve sasujem pravo u lice, film se reklamira kao da je nastao po istinitim faktima, ali to nije slučaj. Kako stvari stoje, James Van Praagh je običan varalica koji ima jako dobar talent za čitanje ljudi. Nešto kao Patrick Jane. Ima ga ponešto u filmskom poslu jer je producirao ono epsko sranje od Šaptačice Duhovima, ali to da je surađivao s policijom u rješavanje zajebanog slučaja koji ima sve što pravi slučaj mora imati (mrtvu djecu, serijskog ubojicu, intrigantnog lika) nije. Sad kad to znate, i ako ste već počeli odlaziti što je moguće dalje od ovog teksta, zamolit ću vas da to ne napravite. Ne sudite knjigu prema koricama, budite milostivi i pažljivi prema bližnjem svom (meni) jer to što je stvari Van Praagh dosjetljivi prevarant, ne znači da je film loš. Dapače, radi se o stvarnom dobrom uratku (ili ga možete gledati kao mini seriju kako je inače i snimljena) koji usprkos ograničenjima koja nameće televizija isporučuje pravu mjeru jeze, napetosti, krimića i neugode. Što će reći, film je bolji od knjige po kojoj je nastao jer je knjiga uglavnom hvalopsjev Van Praagha samome sebi. Nadajući se da ste ipak ovo odlučili pročitati do kraja, da vam bacim par natuknica o čemu se ovdje radi.

U mračnoj šumi pronađeno je nekoliko zakopanih tijela. Serijski ubojica, kako stvari stoje, ordinira kroz taj kraj već nekoliko godina i to nitko nije skužio. Može biti zato što sva tijela pripadaju dječacima koji su siročad, a možda jer je lik toliko dobar da ga nitko nije skužio. S druge strane, naš junak počinje imati čudne vizije istih tih mrtvih dječaka te nekako shvaća da je povezan s njima. Nije da može vidjeti tko ih je ubio ili što, ali nekako kanalizira njihove strahove i nerazjašnjene osjećaje. Treća strana, policajka koja vodi slučaj našeg junaka otpiše kao šarlatana, ali kad njegova neke zapažanju ispadnu točnima, shvaća da možda ima jedinstvenu priliku da uhvati ubojicu kroz oči čovjeka koji može komunicirati s mtvima. Rekoh vam to, ali vam neću reći ništa dalje, da ne bilo kako sam vam zeznuo kraj (jer to nikad ne radim) ali odmah ću naglasiti kako ovdje nije riječ o jednom od onih slučajeva koji se odvijaju tako što im se odbrojavaju minute, kako to rade u CSI serijama (oh, snap, i Danson je prešao tamo) već je više riječ o povezivanju nečega što naizgled nema smisla u jednu cjelinu. Važniji je put do ubojice nego on sam, ako me razumijete, ali iz jednadžbe izbacite DNK, laboratorije, pajkane koji ulijeću s upaljenim sirenama i nogom razvaljuju vrata. Toga nema. Čega još nema? Drago mi je da pitate…

Nema krvi, nema masakriranja, nema raskomadanih dijelova tijela, nema ničega što bi ovo učinilo hororom u tipičnom smislu te riječi. Plus, ovo je televizijski proizvod, pa bi svako mesarenje ionako bilo ili izbrisano ili ublaženo. Kad kažem televizijski proizvod već vidim kako lagano odmahujete rukom, i obično bih se složio s vama (ali ne uvijek – ima jako dobrih horor stvari koje su snimljene za TV programe) ali film ima nekoliko aduta zbog kojih ga vrijedi pogledati. Prvo ću spomenuti popriličnu količinu poznatih glumačkih faca. Ted Danson, kao prvi. U ozbiljnoj ulozi. Znam da je to teško zamisliti i znam kako vam je jer ja ga ne mogu doživjeti ozbiljno ni u najvećoj želji (što samo govori koliko je čovjek dobar komičar) ali moram priznati da je ovo izveo poprilično dobro. Njegov Van Praagh je čovjek koji nije superjunak, koji bome izgleda kao netko tko može vidjeti mrtve ljude, odajući i dojam nesigurnosti, kao i ukletosti (pretpostavljam da bi to bio stvarno loš dar, barem što se psihe tiče). Mary Steenburgen je glavna žandarka i ne tipična žandarka (iako njezin lik zna skliznuti u tipične klišeje – ne vjeruje u paranormalno jer je vidjela stvarna sranja) te ne djeluje kao manekenka (na što smo već odavno navikli) i zna odglumiti pokoju emociju. Njezina kemija s Dansonom je poprilično očigledna, ali zato što su muž i žena u stvarnom životu. Valjda se na snimanju mogla i otresti na njega pokoji put, jel’ te. Tu je još i legenda Jack Palance, pa Queen Latifah, pa Michael Moriaty… ono, gomila, kako rekoh. Druga stvar; priča. Filmova o serijskim ubojicama ima na izvoz, čak i više od toga, no rijetki uspiju ispričati priču, ostati zanimljivi i ne ući u klišeje i banalnosti. Ovdje je težište bačena na atmosferu. I ona je jako dobra. Pomalo The X-Files štimung (snimano je na istim lokacijama) pa ako volite šumu, ponešto jesenskih boja i relativno puste krajeve, ovo je jedan od onih proizvoda koji to nude. No film kombinira, uz triler i horor elemente, i priču o običnim ljudima koji se suočavaju sa svojim krajem jer glavnom liku umire prijateljica, što je neizravan način da se pokaže i druga strana cijelog tog posla mogu-vidjeti-mrtve i taj balans pomaže da film (serija) ne postane samo još jedan u nizu lovimo ubojicu stereotipa. Na kraju ipak nećete postati ništa pametniji, naravno, niti će vam ovo promjeniti životne stavove, ali u nedostatku nekih pametnijih horora koji su ustvari trileri sa začinom paranormalnog, i likovi koji malo odskaču od šablone junaka koji spašavaju dan (ili ispadaju bespomoćne žrtve) ovo bi vam moglo dobro doći u trenutku neinspiracije. Nećete požaliti, ako ništa drugo, barem je to sigurno.

4018-2 4018-3

3c137af1-ce44-4112-ba10-e6c8265a59de

 

Gorky Park (1983)

Posted: 30 listopada, 2014 in Brian Dennehy, Ekranizacije, Thriler

gorky_park Gorky_Park14 Gorky-Park-poster-1020363594 poster-5267

IMDb

Trailer

 

U posljednje vrijeme pročitao sam gomilu ruskih krimića. Napisanih od strane onih koji nisu Rusi. To je zanimljiva stvar. I dok drugi čitaju, hvale i preopterećuju svoje čitateljske kapacitete skandinavskim krimićima, ja sam odlučio biti posve suprotan. Posve slučajno, ako ćemo iskreno. Prvo sam na čitanje uzeo Monstruma od Donalda Jamesa, koji je radnju smjestio u nedaleku budućnost, dok se mother Russia oporavlja od teškog građanskog rata (svaka sličnost sa sadašnjom ratnom situacijom je posve slučajna), pa sam nastavio s Gatarom od istog autora i ostao jako zadovoljan. Trileri o serijskim kilerima, uz malu dozu noir priče. Jedini problem je što pametno vodstvo Algoritma nikako da prevede i treći, posljednji dio. Važno da prevode sto nastavaka Tračerice i Vampirskih Dnevnika. Sljedeće na redu mi je bilo Oko Crvenog Cara od Sama Eastlanda, o ubojstvo obitelji Romanov. Jako dobra stvar, da budem iskren. Pa sam stvar nadovezo sa Svetim Lopovom od Williama Ryana, koji je bio tek jednu malu nijansu slabiji od prethodnika, a stvar sam za sada zaokružio s Dijete 44 od Toma Roba Smitha. Ovaj zadnji uskoro treba dobiti i svoj film, pa ako niste skloni čitanju, vjerojatno ćete biti gledanju. Sada, kad sam se nahvalio kako sam uistinu impresivno načitana osoba, da bacim još riječ-dvije o romanima prije nego se prihvatimo filmskog posla. Svi ovi nabrojani romani spajaju dva žanra; trilere o serijskim ubojicama (više-manje) i kritiku tadašnjeg (budućeg) doba. Staljinizam, paranoja, cijela zemlja je bila u laganom kurcu zbog svega. I nekako sam uspio preskočiti jednu od boljih kriminalističkih književnih serija, onu o istražitelju Arkadiju Renku, nastalog iz spisateljskog pera Martina Cruza Smitha. Kažem boljih jer mi tako drugi kažu, nisam je čitao, a kako sam trenutačno u tom ruskom điru, rekoh da bacim pogled na film koji je nastao po njegovu romanu, napravim prečac i vidim isplati li se trošiti vrijeme na čitanje. Što nas, na kraju poduže balade, dovodi i do filmskog posla jer ovo nije nepoznati naslov, ali, kako mi reče jedan vjerni čitatelj, nije ni nešto poznat, što ga čini savršenim za neobavezne dojmove. Zaključak na kraju? Serija knjiga o Renku će ipak malo pričekati za čitanje jer me film nije nešto posebno dojmio.

Ali, stvari krenu jako dobro. U Parku Gorki, milicija je pronašla tri tijela. Netko im je skinuo lica, doslovno. Milicija i KGB se malo prepišavaju tko će to rješavati (nešto kao policija i FBI u svakom drugom američkom filmu) i tu na scenu stupa naš junak, inspektor Arkady Renko. On nije baš tipičan Rus, misli svojom glvom, igra se s tim da bude granični slučaj nepoštivanja Uprave, a zna koristiti i nekonvencionalne metode rada, kao što je antropologija i znaost izgradnje lica na temelju samo lubanje. Polako otkriva i tko su bili ubijeni, u igru se ubacuju i dva Amerikanca, a sve to ima neke veze s malim krznenim životinjama čije je krzno jako, jako… enormno skupo. Ima stvari koje ćete odmah prepoznati; žandar koji misli svojom glavom, korupcija koja ide sve do državnog vrha, mutni likovi nejasnih namjera. Takvo što ima svaki drugi, heh, film koji nam pokazuje američkog žandara. Ovdje je stvar malo egzotičnije naravi jer se radnja događa u Rusiji te je Gorky Park jedan od onih prvih filmova koji su dobili dozvolu da se snima na originalnim lokacijama. To je, comrades,  uvijek dobar plus zbog autentičnosti. Radnja kao takva možda u kratkoj formi zvuči jako dobro, no stvarnost je pomalo drugačija.

Film ima intrigantan uvod. Troje mrtvaca kojima nedostaju lica. Hej, viđao sam i gora otvaranja. Malu je tu prepišavanje milicije i KGB-a, ali radnja nas lijepo navlači na to da bi tu moglo biti nekih političkih fora, neku tajanstveno smaknuće, popapala te noć, pristup, ali od toga nema ništa. Radnja ima istragu, naravno, ali kad se sve zbroji, konačno razriješenje je pomalo banalno. Jer, mi ne doznajemo cijelu priču, film je nekako izgura ustranu tako da tri mrtvaca i onaj intrigantni uvod nekako ostanu po strani (možete sami zaključiti tko je ubojica, ima ponuđeno nekoliko verzija) ali film nije ni neka kritika ruskog sustava. Istina i bog, tada su se Rusi već počeli rješavati Staljinove ostavštine, no film ne nudi nikakav uvid u ustroj milicije, njihovog državnog vrha, što je valjda bila pogodba da se dobiju dozvole za snimanje. Dakle, što nam ostaje. Pomalo triler, pomalo neka polu špijunska priča, što znači da je sve nekako polovično na repertoaru. Malo glumačkih faca je u igri, pri čemu je William Hurt jako dobar kao svjeglavi žandar Renko, Brian Dennehy je isto tako dobar kao opušteniji Amer sklon improvizacijama, a Lee Marvin je nekako kao izvan filma. Još kad počne stvarati dojam da bi dao sve za neku tamo žensku…nije baš uvjerljivo. Režija ima dobar ritam, što zbog lokacija, što zbog priče, ali tu je i neki sitni osjećaj realnosti koji zna itekako nedostajati sličnim filmovima, no ne pomaže mu baš oko ničega, iskreno. Bio sam nekako pod upitnim dojmom zašto je ovaj film poprilično marginaliziran (priča, glumci, cijeli paket) ali nakon što sam ga baš i pogledao, jasnije mi je zašto. Zbog mlakog pristupa svemu i nedorečenosti isto tako svega, loše predstavljene motivacije i karakterizacije likova, film ispada običan prosjek, jedno gledanje (možda dva ako ste obožavatelj nekog od glumaca) ali to je to. Niti će vas zaintrigirati kriminalistička priča, niti će tu biti nekih političkih smicalica, a neka od ponuđenih rješenja (tu je ustvari kriv roman, ne film, po kojem je nastao) biti će vam ili besmislena ili nedostojna tolike zbrke koja se odigrava kroz film. Što je šteta. Bilo je tu potencijala za puno jači dojam. Ovako će zadovoljiti poklonike prolaznih trilera i ekranizacija poznatih romana.

1758305,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 1758306,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwC5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 1758307,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 1758309,_HybAW8WDKT_SBO5Nu3B2t69NyDPIPpYKAFvaNkfZj0MnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 1758310,+wriAlIJ19davfGDvXzlIufQWkKiLVaABmjAIxDq6vwCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== 1758318,_HybAW8WDKT_SBO5Nu3B2t69NyDPIPpYKAFvaNkfZj0MnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 1758319,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1758321,j8lRRzimVq0aW57pvmyVDqVmzOSWbpC9rjF0BAr1M6cCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== 1758322,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwAMnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 1758323,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 1758324,yVjSxmQKG8jEIo0sxnPAqmnCoJoOsqjoFTE4YvqUWDWL375QXtFDET2e4XRufbsXc5ZZUJNTfRv1AJcA+UohUA== 1758326,eiS_7eTsXf8VhB6Rvek3vNZAI9mnvvYeqPVzTfsRxpkA4+dduLjXVruWRd7EkIuGViTMsXj+BpJkjE2irqViww==

 


MV5BMTQ3NzY2MTg1M15BMl5BanBnXkFtZTgwODY2Njk4MTE@._V1_SX640_SY720_ walk_among_the_tombstones_ver3_xlg sa_1411258339walk_among_the_tombstones_ver2_xlg

IMDb

Trailer

 

Liam Nesson posljednjih je godina napravio popriličnu senzaciju od svoje pojave, od lika kojemu bi bolje pristajalo da vodi nekakav maloljetni nogomoetni tim, uživa u unucima i s ženom ide na krstarenja po Bahamima, on je odlučio pokazati mladom naraštaju kako posjeduje set posebnih vještina kojima će uravnotežiti svijet nepravde. Liam je tako postao akcijska zvijezda koja jedva da ima nekakvu vrijednu spomena konkurenciju. I odatle zabuna da je Šetnja među grobovima još jedan uradak gdje on ubije desetak tipova, spasi ženu/kćer/punicu od ruku zlih međunarodnih terorista i mirno odšeće u zalazak sunca. Zabuna je razumljiva jer Liam, taj irski vrag, i ovdje ubije par negativaca, ali dalo bi se diskutirati o tome koliko je uspješno spasio dan. No, ne možemo kriviti scenariste da nisu kreativni jer ovo nije ponavljanje već viđenom recepta već je ovo ekranizacija istoimenog romana Lawrence Blocka. Matt Scudder, naslovni lik, tako je junak cijele serije kriminalističkih romana u kojima on na svoj način rješava slučajeve, igra ulogu neke vrste privatnog detektiva, obilazi sastanke anonimnih alkoholičara i kreće se kroz najmračnije sjene grada New Yorka. Scudder je… poetski lik, svjestan svojih grijeha i mračne prošlosti, podosta zamagljene alkoholnim parama, i realan u svojoj narativnoj osnovi. On nije Phillip Marlowe, on ne razbija glave kad god mu se pruži prilika, ali ima nešto zanimljivog zbog čega je zgodan izbor za ekranizacije. Kad kažem ekranizacije onda stvarno mislim na množinu jer ovo je druga u kojoj se pojavljuje Scudder, a jednako dobrog Jeffa Bridgesa zamijenio je jednako dobar Nesson. I oba filma su dobri, svaki na svoj način, iako dijele poneke mane, ali to ne umanjuje činjenicu da je napravljen pošten posao. Što se tiče ovog naslova, držao sam oko na njemu otkako sam načuo da se snima jer sam čitao knjigu po kojoj je nastao i, iako je to u osnovi rasni noir krimić kakvi se danas više skoro i ne pišu (Skandinavci su preuzeli vlast, fucking Jo Nesbo) imao sam dvojbi oko njegove realizacije jer radnja je podosta jednostavna. Nema zakrabuljenih killera (ustvari ima, ali ne na način na koji ih očekujete) nema nepotrebnih rukavaca radnje, nema izmišljanja tople vode. Kako sam negdje pročitao zgodan sažetak; to je posveta zadimljenim barovima, usamljenim dušama i opasnim ubojicama koji su oko nas. Film nije baš tako poetski napravljen, ali zadržava se u okvirima zadanog materijala, no ima i poneku manu. Da nema, ne bih vam imao o čemu pisati.

Dakle, upoznajemo Matta Scuddera, još uvijek zaposlenog člana NYPD-a, koji ima stanku za ručak. Tekući. Čašica-dvije viskija presječen jakom kavom. Upadnu tri lika, barmen završi mrtav, Matt izvlači pištolj i spašava dan. Ili možda ne u cijelosti. Nakon tog uvoda, koji asocira na ove akcisjke dane starog Liama, odlazimo malo unaprijed. Matt je u mirovini i radi kao privatni istražitelj. Neslužbeni. I upravo je upoznao novog klijenta. Čini se da je u gradu pokrenut novi unosan posao; netko otima žene/rodbinu poznatih kriminalaca, traži veliku isplatu, a onda ubije žrtvu otmice. Matt ih mora pronaći i onda prepustiti stvari svom klijentu. Obilazeći barove, zapuštene četvrti i bijedna mjesta, naš junak počinje polako ulaziti u trag okrutnim poduzetnicima, a ulog se poveća kad likovi otmu maloljetnu kćer još jednog lokalnog kriminalca. Kako rekoh, kao i roman, film ne komplicira jer odmah znamo tko su kriminalci (iako im baš ne vidimo lica) a redatelj nas ukratko i efikasno upoznaje s njihovom naravi. Oni su okrutni sadisti, jednostavnije od toga ne ide. Pronaći ih malo je drugačija priča, ali svatko iza sebe ostavlja tragove, pa tako i oni, samo ih treba znati tražiti, što naš junak radi najbolje.

Odmah na početku vrijedi pohvaliti da Liam nije Liam kakvog smo gledali posljednjih godina, nema ubojite replike, nema macho preseravanja, ali je zadržao svoju čvrstu, iako više ranjiviju pojavu. On je običan lik koji zna prava mjesta i ne boji se zakoračiti u mračnu ulicu. Nikakvih superherojskih sranja. Negativci su pomalo bezlični jer je naglasak više na njihovoj okrutnosti, ali moram priznati da su dijalozi koje Matt vodi s njim puno više od običnog preseravanja ili nabrajanja osnovnih stvari. Osjeća se elokvencija koja je prisutna i u romanu. Radnja je dovoljno u pokretu da se ne osjeća praznina ili razvlačenje, a pametno je raspoređena i akcija koja se odvija kroz radnju. Doduše, postoje dvije iritirajuće stvari u filmu (kojih nema u romanu) a to je uvođenje crnog klinca-beskućnika koji postaje nešto kao Scudderov sidekick i klinac je doslovno iritantan, gotovo antipatičan jer ne služi baš ničemu osim da se Scudder, koji je hodajuća definicija samotnjaka, ima s kime zbližiti. Druga stvar koja je izraženija jeste prekidanje posljednje faze filma nabrajanjem pravila kojih se bivši alkoholičari trebaju držati. Tih dvanaest koraka (pravila) izrecitirano je točno kad dođe do završne, ozbiljnije pucnjave i samo smetaju jer nemaju nikakve veze s radnjom. Uz to dvoje, može se zamijetiti i blaga nedorečenost ponekih djelova radnje; jesu li ubojice uistinu bili povezani s policijom, kakve veze ubijena policajka ima s njima. Nije to stvar da sve mora biti jasno i kristalno čisto završeno, ali tim stvarima posvećena je dovoljno količina vremena da se može pomisliti kako iza toga stoji neki čvrsti zaključak, koji u konačnici izostane. S druge strane, vizualni izgled je savršen, siv, mutan i oblačan, pravo jesenjski, Lim bez muke nosi film na svojim leđima i napravljen je dobar omjer između staromodnog noir pristupa istrazi te ozbiljnijeg puškaranju do kojeg dolazi pri kraju radnje. Možda mi je dojam povoljniji jer sam upoznat s tim svijetom kroz knjige, pa sam već sve to imao u glavi (srećom pa se moje zamišljanje poklopilo s redateljevom vizijom) ali i bez tih osobnih zadovoljstava, film na kraju ispada pošten i fer, samo što je napravio pogrešku-dvije u koracima. I što su ga ljudi, očito, ako je suditi po rezultatima na blagajnama, pogrešno koncipirali kao još jedan u nizu akcijskih projekata kojima Nesson zarađuje kruh svagdašnji. Ne sudite knjigu po koricama, samo vam to mogu reći, ne sudite knjigu po koricama.

6086000,fPaZtBZJa+i5oPuYYrqzluQTqXeo1eReE06SAWaC7RW4v9im66dDCrNUYdBQnKiOSFWhPNDYG5PohgPeueSSjA== 6086002,fPaZtBZJa+i5oPuYYrqzluQTqXeo1eReE06SAWaC7RW4v9im66dDCrNUYdBQnKiOSFWhPNDYG5PohgPeueSSjA== 6224196,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 6224496,rWZx7p8vVzQUGr8rLFjDdWAv+jhDWfARkJc7p9xGumaFdyzA1EK6dR9zFWv7DVIccgQKA3rEcgDHeQi0oLEryA== 6224504,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 6264522,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 6264523,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 6264524,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 6264525,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 6264566,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 6264575,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 6264771,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA==

 

 

 

52 Pick-Up (1986)

Posted: 21 rujna, 2014 in Ekranizacije, Roy Scheider, Thriler

52-pick-up-poster

IMDb

Trailer

 

Elmore Leonard oduvijek je bio zanimljiv filmašima, ali to sad nije nikakvo jako iznenađenje jer je čovjek bio jako dobar pisac i, recimo to tako, svestran pisac. Doduše, nije pisao SF, horor stvari ili nešto takvo, ali uz vesterne (3:10 To Yuma) i pregršt krimića nije ni trebao pisati nešto drugo. Posljednji izdanci njegove mašte donijele su nam Rylana Givensa i Justefied, što je Elmorea, ironično, učinilo poznatijim nego sve njegove prijašnje ekranizacije. Dobro, to sad baš i nije fer podatak jer na filmovima su radili likovi kao su Sodenbergh (Out of Sight) ili Tarantino (Jackie Brown) i svi koji vole pratiti takve stvari reći će vam da su to majstorski naslovi napravljeni po majstorskim djelima. Ne bih išao baš tako daleko (Jackie Brown mi je smrtno dosadan i nepotrebno rastegnut film) jer neki filmovi su mi čist cool zabavni (Get Shorty) no pisana riječ je uvijek bolja. Naravno, sve su te ekranizacije poznate, gledane, često spominjane, pa ćemo ih uredno preskočiti i otići malo u ilegalu, izvući nešto o čemu se baš ne priča previše. Također, ovaj film je pomalo i anomalija unutar opusa poznate produkcije Cannon zato što nije brzo potezni akcić kakve su oni snimali već fino ugođeni triler s malo jačim ambicijama. Doduše, iste nisu ispunjene, ali to ću pojasniti malo kasnije. Prvo ću vam reći u čemu je to stari Elmore bio jako dobar…

…u smišljanju negativaca koji vam znaju privući pažnju više nego glavni junaci. Priča je ta da Harry Mitchell ima sve; jaku vojnu i časnu prošlost, siguran i dobro uhodan posao, ženu koja ima sigurnu političku karijeru… i jednog dana će svemu tome doći kraj. Možda. Naime, Mitch (nitko ga ne zove Harry) ima ljubavnicu staru cirka 22 godine. Znam, Mitch nije loš čovjek, ali mlada piletina je mlada piletina, no ta mala veza je budno praćena od strane trojice ucjnjeivača. Oni pokažu Mitchu film gdje se vide on i ljubavnica, traže lovu i to je to. No, Mitch nema lovu i ne želi platiti, pa se sranja počnu pogoršavati, a onda se sve nekako izokrene, Mitch krene raditi obrnutu psihologiju i štane huškati ucjenjivače jedne protiv drugih, upuštajući se u konačni obračun (pod svojim pravilima) kad mu otmu ženu.

Cijenim što kod Leonarda nema igre skrivača. Njegovi negativci su jasni i vidljivi i… nisu toliko razrađeni koliko su zanimljivi. Trio ucjenjivača u početku imaju maske, ali to je samo šminke radi, jako brzo se dozna tko su i što su i kakvi su im planovi, a mora se priznati da, iako je tu jedan Roy Scheider, John Glover je ukrao cijeli film, doslovce. Njegov negativac je kombinacija zloče, zabave i nekakvog sadizma koji je naprosto genijala, čovjek ima tu neku nepredvidljivost u sebi da nije ni čudo što je podigao cijeli film za jednu stepenicu. S druge strane, nije ni Scheider baš sjedio skrštenih ruku, ali on je inače bio cool gubica, pa nije baš ni trebao nešto glumiti, iako je dobro napravljena transormacija iz lika za kojeg mislite da će sad imati loš dan ostatak filma do hladnog manipulatora. To ne ide samo na Scheiderov lik već za cijeli film, koja polako okreće radnju iz jedne pretpostavke u drugu, što ga čini netipičnim trilerom, a koji je kasnije i kopiran (Gibsonov Ransom) i pomalo nepredvidljivim za gledanje jer nikad se točno ne zna što će likovi napraviti. To nije sjajan scenarij već je ustvari jako bliska adaptacija romana (radnja je jedino prebačena iz Detroita u Los Angeles) što znači da je Leonard bio jezivo dobar pisac, pa nije ni čudo da ima takav kultni status. Što se još može reći o filmu? Pa, uglavnom i ne baš puno. Kako rekoh, to je triler koji ne skriva puno toga i koji skoro svu svoju privlačnost baca na leđa šarenih karaktera. Malo nepredvidljivosti mu dobro stoji, ali možda mu ne bi naškodilo da je imao bolju karakterizaciju i pokoje pojašnjenje (nije jasno jeli Mitch bio s mladim piletom zato što je takav tip ili je upao u dobro namještenu zamku). Radnja ima svojih dodatnih prednosti jer ne preskače one malo manje atraktivne djelove te vidimo kako Mitch ustvari pronađe ucjenjivače, ali zato zaboravi na neke sporedne stvari kojima je poklonjena velika pažnja (gdje je krvavi kaput i Mitchov pištolj – bit će vam jasnije o čemu pričam ako pogledate film da vam ne otkrijem neke bitnije stvari sad) tako da… ima propusta, ali ne baš prevelikih. I vrijedi spomenuti sigurnu režiju veterana Johna Frankenheimera koji kao da se specijalizirao za te malo manje eksponirane, ali svejedno dobre, nekad i odlične trilere (French Connection II, Ronin). Film možda nikad neće biti uspoređivan s Jackie Brown ili Out of Sight, ali s jedne strane te je dobro pošto je riječ o samostalnom uratku, dok je s druge strane i loše jer je već gotovo i zaboravljen. Pa, da i tu malu nepravdu ispravimo.

2279172,yVjSxmQKG8jEIo0sxnPAqmnCoJoOsqjoFTE4YvqUWDWL375QXtFDET2e4XRufbsXc5ZZUJNTfRv1AJcA+UohUA== 2279173,+wriAlIJ19davfGDvXzlIufQWkKiLVaABmjAIxDq6vwCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== 2279174,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 2279175,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 2279176,yVjSxmQKG8jEIo0sxnPAqmnCoJoOsqjoFTE4YvqUWDWL375QXtFDET2e4XRufbsXc5ZZUJNTfRv1AJcA+UohUA== 2279178,j8lRRzimVq0aW57pvmyVDqVmzOSWbpC9rjF0BAr1M6cCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA== 2279180,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 2279181,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwAMnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 2279182,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwC5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 2279183,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwC5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ==

 

 


2926082

IMDb

Trailer

 

Kako sam doznao, postoji razlika između serijskog ubojice i masovnog ubojice. Prvi, kako sam pročitao, operira duže vrijeme, dok ovi drugi jednostavno puknu k’o kokica i krenu na putovanje te ubijaju koga se sjete. Charles Starkweather je pripadnik ove druge grupe, on je, zajedno sa svojom 14 godina starom djevojkom, krenuo na mali road trip u u roku od dva mjeseca ubio 11 ljudi. Kada su ga uhvatili, nisu se baš puno zamarali s njegovim pravima već su ga po kratkom postupku osudili na smrt, a njegovu djevojku, Caril Ann Fugit, na 17 godina zatvora. I dok je Starkwaether bio mlađahni pjetlić, kurčeviti mali pizdek koji je vjerovao da je James Dean, ona ustvari nikad nije priznala da je sudjelovala u ubojstvima te da su sva bila počinjena od strane njegova dečka. On je, očekivano, pričao drugačiju priču te da je Caril jednako tako sudjelovala u ubojstvima kao i on. Njih dvoje bili su svojedobno nešto kao Bonnie i Clyde 50-ih, što dovoljno govori koliko američka javnost pogeško koncipira ubojice s inteligencijom koja jedva da doseđe sobnu temperaturu, i postali su pravo ozloglašeni da ih se još i danas sjete spomenuti kad se govori o takvim stvarima. Starkweather je svoje putovanje skončao i napustio ovaj svijet s nogama naprijed, a Caril je svoje odlužila u zatvoru i od onda žvi normalnim životom. Koliko se zna, nije nikoga ubila, pa je valjda govorila i istinu na suđenju. Te provincijske cure i zločesti dečki… nikad mi neće biti jasna fascinacija njima. No, na stranu romantiku i ljubav i sve ostale vesele stvari, Starkweather&Fugit priča prvo je bila medijska senzacija, a onda je, gotovo prirodno, postala filmska priča. Ima sve, iskreno, ljubav, ubojstvo, bijeg… Najpoznatija verzija je svakako Badlands od filmskog mistika Terrencea Malicka, ali to je samo priča inspirirana ovim parom, ne doslovna ekranizacija njihova crnog puta. Prava priča ispričana je, naravno, na televiziji, u formi mini-serije, gdje ograničenje doslovne ne postoje. Naravno, kao i uvijek, ovo sam pogledao čisto slučajno jer sam nekako zapeo na glavnim glumcima (Tim Roth, Brian Dennehy…) i mogu reći par stvari o samoj seriji. Informativno do te mjere da nećete morati otvarati Wikipediju i tražiti detalje (jedino ako vas nešto bude dodatno zanimalo) ali jednako tako i potpuno promašeno što se tiče glumačkih imena, na što ću se još vratiti jer zahtjeva dodatno pojašnjenje.

Put Starkweathera i Fugit započeo je ni više ni manje nego u njezinoj kući – tako što joj je poubijao cijelu porodicu. Nakon toga se mladi par povlačio uokolo, ubijao ljude, krao aute i živio odmetničkim životom. Kada ih je policija napokon uhvatila došlo je do suđenja, koje je, ruku na srce bilo čisto kao suza, nijedno od njih dvoje nije moglo unijeti opravdanu sumnju čak ni da im život ovisi o tome. Starkweather je dobio smrtnu kaznu, a Fugit 17 godina zatvora, iako je inicijalno trebala tamo čamiti do kraja života. Kako je imala tek 14 godina i optužba nije mogla dokučiti koliko je ona ustvari žrtva, a koliko pomagač, zaključili su da je zatvor dovoljan. Serija je podijeljena na dva dijela. Prvi dio pokazuje ubilački put dvoje killera gotovo dokumentarno, dok je drugi dio samo suđenje. Starkweather se nije puno grizao što će skončati na Old Sparky stolici jer je uživao u zloglasnosti koja ga je okruživala. Fugit je pak pokazivala kajanje zbog zločina, iako ne baš i zbog poubijane obitelji jer je bila javna tajna da odnosi nisu bili baš najsretniji. Pošto je riječ o televizijskom proizvodu nisu se radili prečaci (čari mini-serija) te je prikazan cijeli njihov ubilački put, a dodatna je zanimljivost što su prikazane obje strane priče, da je Fugit ubijala zajedno s Starkweatherom (njegova verzija) dok je u drugoj priči on sam sve poubijao (njezina verzija) i lijepo je što su kreatori ostavili samim gledateljima da zaključe kolika je njezina krivica. Prvi dio radnje ima malo jači tempo, već kad nabrajam sitnice, jer radnja ide prema naprijed, dok samo suđenje nije tako atraktivno jer se već zna što im se dogodilo te osim prikazivanja tih različitih verzija istih događaja baš i ne nudi nekakve dodatne zanimljivosti.

Problem s glumcima. Tim Roth može proći kao Starkweather fizički (recimo) ali ponašanjem nikako. Njegova gluma je ista ona iz Reservoar Dogs, a ima malo i Rob Roya u mješavini. Lik je doslovce premoderan, prekulerski i nikako ne odgovora slici ne baš inteligentnog tipa koji si zamišlja da je James Dean. Ista stvar je i sa Fairuza Balk. Ona je moderna djevojka, očevidno starija od 14 godina i… khm, jebozovnija od prave Caril Ann. Ne shvatite me krivo, oboje oni glume dobro, imaju i tu neku blagu vibru između sebe, ali to je viđenje njehova odnosa iz perspektive sadašnjice, a ne kako je bilo u 50-ima. Usprkos toj… ne mani koliko arhaizmu u ponašanju likova serija dosta dobro pokriva cijelu priču, na trenutke gotovo da ulazi u nekakvu poluhoror vibru jer postoji ta mala činjenica da je sve napravljeno po istinitim događajima. Vizualnu je na razini, zabačene sredine, prazne ceste te neki štimung 50-ih se može osjetiti po stvarima, kućama i autima (neće zaletjeti neki BMW u kadar) pa se može reći da je uložen iznadprosječni trud da sve to ima nekog stila. Ukoliko volite projekte nastale na temeljima stvarnih događaja i galeriju poznatih lica (Brian Dennehy je tu, kao i Randy Quaid) ovo bi vam moglo biti baš po mjeri. Jer u današnjim danima takve storije se više ne prave, a filmovi o pravim tim killerima (serijskim ili masovnima) uglavnom idu u kategoriju – teško smeće.

600full-murder-in-the-heartland-screenshot 936full-murder-in-the-heartland-screenshot 201212292228480c0 film_mh2

Murder-In-The-Heartland-tim-roth-25581584-634-800 Murder-In-The-Heartland-tim-roth-25581599-628-800

Cobra (1986)

Posted: 27 srpnja, 2014 in Akcija, Sylvester Stallone, Thriler

cobra-479849l

IMDb

Trailer

 

Nedavno sam se upustio u malu raspravo oko toga što su to ”quilty pleasure” filmovi. Bilo mi je dosadno, nisam imao pametnijeg posla, inspiracija je taj dan bila na godišnjem… izaberite sami, ali već kad se rasprava dogodila, nekako me zaintirigiralo što i kako definirati te filmove. Odgovor je vrlo jednostavan; quilty pleasure filmovi su izraz koji uopće nema smisla, ali daje dobru izliku da se gledaju filmovi protiv kojih se inače loše govori u kontekstu da samo gledanje kao takvo ne bi nikad priznali, ali kako je to quilty pleasure, onda je sve OK. Bullshit. To je licemjerje. Kao oni gledaoci koji prvi plaćaju kartu za novi uradak Michaela Baya i Rolanda Emmericha, a onda na sav glas govore kako oni ustvari ne gledaju takve filmove, da je sve to fast-food smeće i da na to ne treba trošiti vrijeme. Vidite poantu onog što želim reći? Naravno, filmovi znaju biti loši, znaju biti katastrofalno loši, ali ako vas toliko opterećuje savjest da s otvorenom namjerom idete gledati loš film i u njemu uživati da morate izmišljati posebne nazive za to, onda vam mogu ponuditi jedan besplatni savjet – okanite se gledanja filmova. Nije to za vas, radije pročitajte kakvu knjigu. Rat i Mir je navodno odlična. Ipak, na stranu moje mišljenje oko tih stvari, nebitno je i nevažno, odmah ću i otvoreno priznati kako je Cobra loš film. Hej, volim ja Stallonea i volim ja njegove filmove i odrastao sam na njima, ali loš film je i dalje loš film, ne bježim kad to treba priznati, no to je ujedno i zabavan film jer slikovito (doslovno) pokazuje kakve ste sve zabavne nebuloze mogli natrpati u scenarij i još se izvući s tim, zaraditi čak ako bi vas poslužila sreća. Također, to su bile osamdesete, vrijeme kad se rađao (doslovno) čistokrvni akcijski žanr i kad su pogreške u koracima mogle biti oproštene. Danas je to nemoguće, naravno, ali današnji akcijski film je kamilica naspram naslova koji su se vrtjeli u ono doba i jedan od razloga zašto volim s vremena na vrijeme pogledati Cobru jest što je to film otvorenih namjera – zabaviti gledatelja, raznijeti nekoliko autmobila i ubiti nešto negativaca. Ta čista naivnost u smišljenoj radnji i danas djeluje osvježavajuća jer vam konačni proizvod ne prodaje muda pod bubrege već viziju onoga što se tada držalo za zabavni akcijski materijal, što pak čini izazovnu protutežu tome da je ovo loš film. I kultni, da. Tako to nekako ide kad ste pionir u novom žanru i kad imate sve što treba imati kultni film.

Intrigantna stvar jeste da je ovo trebao biti Beverly Hills Cop. Scenarij je prepravljen, Eddie Murphy je zamjenio Slyja, a on je potom sklepao (što je točan opis) scenarij za ovaj naslov koristeći se ostacima ideja za Beverly Hills Copa, ali i radnjom romana Fair Game od Paule Gosling. Scenarij, kojeg je teško tako nazvati i ostati ozbiljnog lica, iskreno, tako je frankenštajniziran od svega i svačega; hladnog k’o špricer junaka, bajne djeve u opasnosti, ponešto romantičnih začina (koji su na kraju izbačeni iz konačnog proizvoda) te stripovskih negativaca koji su jednako tako mogli došetati i s nekog Mad Max filma. Priča koja prati bad ass policijskog poručnika Mariona ‘Cobru’ Cobrettija u nastojanjima da sačuva živu glavu zgodnog modela Ingrid koja je vidjela članove zloglasne bande kako ubijaju tamo neke nedužne ljude. Ona kao zaštićeni svjedok treba toj bandi doći glave, oni rade na tome da njoj dođu glave, a naš čvrst k’o stijena junak radi na tome da njima dođe glave. Priča je, kad pogledate iz pravog kuta, vrlo jednostavna – svi svakome rade o glavi. Već kad smo kod tih pravih kutova gledanja, ovo ne treba gledati toliko kao film već kao strip. Igrani strip, točnije, jer poprilična gomila banalnosti u njemu izgleda kao da je inspiraciju pronašla baš u stripovima. I očevidno je koliko su 80-te imale udjela oko kreiranja likova. Neizbježna djeva u opasnosti, neizbježni tvrdi žandar koji je čuva, gomila negativaca koja radi ne baš smislena čuda da je liše života – sve je to dio romatično-akcijsko-trilerskog paketa koji su onda bili sastavni dijelovi ovakvih projekata. Jer, junak je bio čvrsti tip, nesklon emocijama, ali zato sklon akciji. Djeve u opasnosti… pa, one nisu bile baš od neke koristi, ali su trebale biti lijepe i atraktivne, a negatici nisu bili ni bitni sve dok su psihotični, manijakalni i dok ih ima dovoljno da padaju mrtvi kao muhe. Reći da je sve to čak i onda bilo pomalo blesavo nije vrijeđanje jer jest, ali tako je to išlo s kreativnosti u Svetoj Šumi. Akcijski žanr kao takav ustvari je i nastao na tuđim temeljima, ono akcijski se pročistilo više-manje kad je su iz radnje izbacivali sve drugo (triler, avanturu…) i proširivali akcijske scene, koristeći se sve jačom pirotehnikom, pa reći da su svi akcijski filmovi iz ovog razdoblja glupi jeste kao da kažete bebi da je glupa što prvo puže, a tek onda hoda. Sve je to dio stvaranja prepoznatljivog žanrovskog smjera.

Ipak, isprike su jedno, pa čak i opraštanje zbog korištenja stripovsko-loša književnost elemenata, ali stvarnost je nešto drugo. Cobra je film koji je čak i za svoje vrijeme poprilično zatupljen jer u njemu tragova nikakvih ambicija, barem ne dalje od samih akcijskih scena. Banda negativaca je pretjerana i banalna, nimalo strašna, glavni lik previše macho, a ženski lik previše nesposoban. Obrazac kao takav, kako sam rekao, bio je često korišten u to vrijeme, ali Cobra se ni ne trudi malo odmaknuti od poprilične neinspiracije. Akcija u njemu je odlična, s druge strane, zbog čega film i ima taj glup-ali-zabavan-uradak pedigre, a neka od pretjerivanja toliko su izvan skale kako predstavljaju kategoriju za sebe, no ne i parodiranje, u što se moglo lagano pretvoriti. Naravno, kad bih išao u detalje mogao bih reći i pokoju o karakterizaciji likova (ne postoji) suvislim ciljevima glavnih negativaca (ne postoje) ili pak intrigantnosti radnje (ne postoji) ali to bi bilo poprilično gubljenje vremena pošto te stvari ni samim autorima nisu bile bitne. Ipak, nešto se mora spomenuti. Film kao takav možda bi bio puno bolja cjelina da je ostao u svom originalnom trajanju – 130 minuta. Zbog straha da film sam po sebi nije dovoljno atraktivan u usporedbi s Top Gunom (koji se pojavio u to vrijeme) ekipa je odlučila film drastično srezati, izbaciti poprilično dijaloga između likova i interakciju između njih, svodeći konačni proizvod na 84 minute jurnjave, pucnjave i običnog grafičkog nasilja, odustajući od svega ostalog. Kako u internetskim sferama postoji redateljska verzija Hard Target filma, tako postoji i ova od Cobre (inkognito i jako huš-huš) pa ako je negdje nekim čudom uspijete pronaći, možda vas i iznenadi koliko je film trebao drugačije ispasti. To skraćivanje svakako je utjecalo da film ima dobar ritam, da nije dosadan (barem ne više od prosjeka) i da djeluje kao dosta dobro zaokružen proizvod. No, treba napomenuti i to da trebate biti kalibrirani na ovakvu vrstu naslova, površnih i pomalo bezidejnih jer ako niste kalibrirani, bolje ga je i propustiti pošto unaprijed znam da vam se neće svidjeti. Ili, možda ga možete ugurati u “quilty pleasure” filmove, pa ga gledati bez straha da će vas netko osuđivati zbog samog gledanja. Konačni zaključak? Oh, cool Stallone, s takvim on linerima da im je mjesto u Sin Cityju, uvijek zgodna Brigitte Nielsen, stvarno poštena dozna dobre, stare klasične akcije napravljene po pravilima stare škole, pretjerivanja u svakom smislu, širokom i užem i gotovo dječija naivnost u izravnoj želji da bude jednostavno zabavan komad filma. Nisu bez razloga te 80-te bile jako zabavne i povoljne što se tiče ovakvih naslova.

2023824,5r_xmXX4krQKoVZqnDsjroGIrnm5p1+bJ7HeG6Sv2u62x1pEi68ZP6ykQPq_5ra3crfTSJG1TkgOhTnYFZavhw== 2023825,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 2023826,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 2023827,U9Xeak6R7Z2LIis5W5d7Bbkv8VtYjxUjIGjc9CGOTMa6epR_p5BKNKraMwdzchjkxp3GOge0ydyOjPmjX3lZSA== 2023828,eNyu7KAJfrj+Z4bNmaNdBxvKDQ+c8VoslPQIsU4RSt544Utb4Ae4kjjeKHasCeHq2XLd47_5frQegQXfi7pKow== 2023829,VcMAp+KFC_2vNGbaPEGZQRznMnnbJmOQZIEewG5jbIKhhN5YfRyXqGPwr10u4zOUXCMVXlWaRul+eqepQMvKeA== 2023830,Vjo+GCOEPGRAVmFOoS0ZaZgZloi3SOBspCJjLxOHovd0+ULyiWdWElCd4kTBh9ueCs01ebRgPm4S6zQJSCfFSQ== 2023832,_HybAW8WDKT_SBO5Nu3B2t69NyDPIPpYKAFvaNkfZj0MnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 2023833,YLP7zQLz6ZSLuWzmze0PW+cnYRhdXbprbGh7njsvg0iMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 2023834,QCK_6iBoKB3VNLvLcPXry8RFG7jFfdcRnZ5v+vif2tXwsp2irIj8rQaBSMwX0BLw91lzDx5nReq8DKsqp4_vTQ== 2023835,VcMAp+KFC_2vNGbaPEGZQRznMnnbJmOQZIEewG5jbIKhhN5YfRyXqGPwr10u4zOUXCMVXlWaRul+eqepQMvKeA== 2023836,5divgf9NO1DTbXlhmCHzRQv8jpdXTZ5BJuGH46HI5N944Utb4Ae4kjjeKHasCeHq2XLd47_5frQegQXfi7pKow==