Archive for the ‘Tom Cruise’ Category


EDGE OF TOMORROW POSTER edge-of-tomorrow-600x887 Edge-Of-Tomorrow-poster edge-of-tomorrow-poster1 emily-blunt-edge-of-tomorrow-600x873 tom-cruise-edge-of-tomorrow-600x873

IMDb

Trailer

 

Već sam pomislio kako ću se na neko vrijeme riješiti pisanja o novoj produkciji. Posljednji X-Man film ima svojih prednosti (jedna od njih je da ga pogledate u kinu) ali kad sam stao odvagivati prednosti naspram mana, zaključio sam da ne vrijedi trošiti slova na njega. Imao sam strahove da bi me novo (ne)djelo Toma Cruisea moglo navesti da naoštrim svoje pero i ti su strahovi postali stvarnost, uistinu to moram napraviti. Ali, Tommy i ja smo stari poznanici, svako navrati na ove stranice (ne vodi tjelohranitelje sa sobom i stvarno je cool lik… kad ne skače po kauču) i moram priznati da me rijetko koji njegov film razočara. Čak razmišljam da bih mogao početi ulagati nekakvu lovu u njega, kupovati dionice, neki lijepi vrag, jer, kako stvari stoje, Tom je, na stranu scijentologija, vrsni maher filmskog posla jer skače iz žanra u žanr i uvijek nekako uspije napraviti, ako ništa drugo, barem gledljiv film. Zato mi nije jasan sva ta silna mržnja naspram njega. OK, razumijem, većina zvijezda ispadne poprilično neugodna kad im popusti pažnja i odmah se shvati kako je gluma cool tipa točno to – gluma. Osobno, ja bih Romana Polanskog poslao u Fox River zatvor (pa neka bježi iz njega s Michaelom Scofieldom) na jedno dva-tri dobra guženja tek toliko da dobije odgovarajuću nadoknadu za ono silovanje maloljetnice, ALI… ne mogu poreći da čovjek zna snimiti film kad mu ide. Chinatown mi je i danas top-notch noir krimić kojeg uvijek rado pogledam (nisam baš previše lud za Rosmery Baby, iskreno) i kad čujem nekoga kako kaže (ili napiše) da mu se film u startu gadi radi privatnih sranja nekog glumca… kao da noktima povučete po školskoj ploči (Freddy zna kako se to radi) tako me to iziritira. No, Tom Maverick ni ne skriva da je pomalo lujka na privatnom životu, tj. bio je, jer je valjda naučio lekciju-dvije o tome kako se treba ponašati, pa je sad izvan nekih smiješnih skandala. A lik je i fora jer ne dolazi svatko na naš lijepi Jadran, sjedi u bircu i cuga hladni macchiato bez da ga čuva pet-šest tjelohranitelja. Kad se samo sjetim što su napravili Beyonnce i njezin tjelohranitelj (a bome smo i mi pokazali kakvi smo primitivci kad vidimo slavnu osobu) Tom je oličenje skromnosti. Sad, nakon što sam ga nahvalio ovako privatno (svi ostali ga kinje, pa da budem kontra) vrijedi priznati da Tom zna i kako odabrati filmski projekt. Od Nemoguće Misije, pa do Obliviona. Zadnji nije baš ono nešto ektra, ali u suši SF filmova svaka kap dobro dođe, ali zato je Jack Reacher iznenadio svježinom (vaš časni ja željno očekuje najavljeni nastavak) i kad sam posve slučajno pogledao Na Rubu Budućnosti (slučajno jer uopće nije bio najavljen za kino projekciju u mom malom gradu) shvatio sam da ta određena konstanta kvalitete nije slučajna – Tom stvarno zna odabrati projekt. A i bio sam skeptičan, iskreno, jer sadržaj mi je opasno bacao na Beskrajni Dan susreće fantastično nabildanog Saving Private Ryan. Oy me of little faith

Sadržaj je sljedeći, slušajte pozorno jer ga neću ponavljati. Zemlja polako pada na koljena pred jakom invazijom jako neprijateljski raspoloženih izvanzemaljaca (jako su slični onim lignjama iz Matrixa). Ljudi se spremaju za finalnu bitku i očekuju pobjedu. Ali, zajeb, alieni su već tamo i smicaju nas kao glinene golubove. Jedan od tih nesretnih idiota koji zagrizu metak je i Bojnik Cage. Tragična i herojska smrt… ili možda ne. Cageuo se dan počinje ponavljati ali što god da napravi uvijek sve završi isto – da skvikne. No, tada upozna Ritu, bad ass vojnikinju koja zna kako se ratuje. I kako je to kad ti se dan ponavlja. Zato što je to i sama doživjela. Njih dvoje, kroz bezbrojna ponavljanja počinju polako otkrivati istinu iza tog napada (alieni su krivi kako god pogledate, mučka đubrad) i dolaze do zaključka kako sav taj rat neće dobiti ako ne pronađu Omegu, glavnog i odgovornog aliena koji je mastermind svega. Takav, kao i svi ostali zla gamad, nije ni blizu bojišnice. Dan koji se ponavlja i situacije koje treba ispraviti nije današnja novina jer, pa već sam spomenuo Groundhog Day, ali ima i 12:01, jedan mali filmić koji je triler s pomalo sličnim premisama kao i Edge… (nema izvanzemaljaca) no projekti kao takvi (s tom radnjom) nisu tako česti. Možda su zato i dobri. Dok je prvi uzimao komediju i feelgood osjećaj, drugi je radi na trilerskoj osnovi, a treći spaja sve živo i neživo u cijelinu. No, konstanta je da se lik kroz to ponavljanje razvija i napreduje, što, očekivano doživljava i naš junak ovdje. Od lika koji bi prodao majku da izbjegne rat postaje lik koji bi prodao majku samo da dođe na ratište. I to je to. Ostali likovi, nažalost, ostaju posve isti, što je i očekivano jer za njih je dan isti, ali ne dobiva se ni njihova karakterizacija niti mi doznajemo nešto posebno o njima kroz oči glavnog lika. Cruise nosi dosta dobro film na svojim leđima, ima potrebnu karizmu i pojavu, a i scenarij mu daje ponešto prostora za razvoj. Ništa što bi mu donijelo Oscara, ali ima nekih nijansi koje dobro dođu pri portetiranju lika. Emilly Blunt je, po skromnom mišljenju, ovdje najslabija karika. Osim što njezin lik, kako spomenuh, nema neki razvoj, zamišljena je kao inspiracijski model žene-ratnice (Ellen Ripley style) ali u njezinoj pojavi nema ništa što bi bilo tako inspirativno, a i povezanost s Tomicom (famozna on screan kemija) nije nešto posebno. Ali zato legenda Bill Paxton koristi svaku sekundu filma da pokrade scenu. Iako je pomalo stereotipan drill-narednik (onaj koji voli zahebavati ljude i biti zabavan dok to radi) lijepo je vidjeti da je preživio barem jedan napad aliena te da je od kukavice postao bad ass vojničina.

Šalu na stranu (iako je Paxton odličan u ulozi) film ima problem koji se može opisati i kao koketiranje s ziheraškim rješenjima. Uspješno im je odoljevao sve do završnice, kad je odlutao u neistražene vode pretjerivanja zbog činjenice da je prije jedan pogrešan korak znao junake odvesti u smrt, ali da u zadnjem junačkom napadu ti isti junaci kao da isti taj korak ne mogu napraviti (iako su ginuli i zbog manjih stvari). Srećom (ili možda namjerno) taj dio kad se otpuste sve kočnice odvija se kad su nam likovi već prirasli srcu (čak i oni sporedni) pa prolazi gotovo bezbolno. Do tada film ima poprilično ravnomjeran omjer zabave, humora i akcije, a Doug Liman se pokazao dorastao zadatku da sve to napravi preglednim i da se ne dobije glavobolja kod scena bitaka (korak naprijed u odnosu na Jumpera) što često u zadnje vrijeme zna biti slučaj kod ovakvih spektakala nabildanih specijalnim efektima. Prigovor se može uputiti i na neraspoređenost pojašnjenja jer u samom početku pratimo skoro svaki korak našeg junaka dok pri kraju preskačemo komade i komade radnje te za njih doznajemo (da su se već odigrali) kroz dijalog. Negativci su u ovom slučaju sporedna stavka dnevnog reda (obična gomila, iskreno) ali mislim da se otišlo i previše da budu sporedni jer u njima jedva da ima nešto zanimljivo te kad ih vidimo malo zvone na već viđene stvari i posebno moram naglasiti kako je Omega stvarno bezličan komad CGI-ja i svakako mu je trebalo pronaći neki originalniji (čitaj – detaljniji) oblik jer završnica i sva bitka oko njega pomalo gubi na intenzitetu (da ne kažem kako se pojavi i razočarenje kad ga vidite). Svejedno, usprkos tim manama (koje su osobni doživljaj – ne znači da će i u vama izazvati isti osjećaj) Edge of Tommorw je fin komad znanstvene fantastike, dobre režije, dobro uhodane glumačke ekipe (čak i ako nešto škripi dobro je pokriveno svim ostalim) i s dovoljno sadržaja (od priče preko efekata pa do humora) da se isplati posjeta kinu. Doduše, znam da ima i onih koji su ovo otpisali u startu i jedva dočekali priliku da udaraju negativne komentare (iako su bili prvi u kinu – što je zanimljivo) ali na ovim stranicama ionako ne ocijenjujemo umjetnički dojam (samo ponekad) već faktor zabave (jer ja sam običan radni dečko koji voli nešto i vidjeti za svoju teško zarađenu lovu) i, srećom…. idemo to reći ovako – ispala je to dobro uložena investicija. Sad vrijedi čekati da se Maverick riješi tog svemirskog odijela i vrati natrag u kožnu jaknu te da krene dijeliti pravdu kao Jack Reacher.

5692955,9vlv533qLj3hozqLnd9QE9n2TrBCbnXZLX7z+1kT517B8ruy7RWVVpdpkKB_F+qMqpPSJJuzvS0BWQp1_Iyjtg== 5692956,igl6RY_yUK+BOaI7yUJRmjBjEDWo3+iKyy8FVFgl76ODlLoaWrr6prDfkjIYLyctygxyAnGOfeBnWtOAMz7uWQ== 5883390,e+7ltr4LPz4bVIZrNqiStgeKuksMSnDFfOYNlHwrBXPLVlR1O2amKCnDGb+HbanF5E8pNvlmnJWXTwwZG3gMmQ== 5900027,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 6018516,ZcMcyoLVsew1yt9i29xOcwt+d18tO2MrJm_KnywxFMcMMzg_YB+TMnbjwbvzUPMK_tZVzUG1F56xDBosQF7BIw== 6018517,BPT2TA9SjMKmLqwd6uNex+WqZcEEt+HdudMXT8Y64rYlSnW2HGXRz8mC0AbWIOgbWQ9iEmqNIVlgd8W8TRSliA== 6083048,n3tp7hxP51UHjKT4sjAGgEEkMvNpTb9q84U0EPzM85S4vfTqCyAUzy4_1Wiy8Ab1z_UgiAhWcLk3yg6i2epNKg== 6083050,sL3JJBueTQ9lIdLY1P2bEeDWyX1r8ZmWbCo5AadMVOkamk+k4vwlfQO9dHAiluHq7ZFYXdMeBewK79lHw4qBvw== 6083051,BPT2TA9SjMKmLqwd6uNex+WqZcEEt+HdudMXT8Y64rYlSnW2HGXRz8mC0AbWIOgbWQ9iEmqNIVlgd8W8TRSliA== 6083091,vknDRZkcSKkHuSiybj2mmOPHhDSJSTRII3+1g2fL1VjzjST9nOfbav9Ggwsi+ZZcbhlBBgvEJ6HLn1cfBvLI7Q== 6083094,sL3JJBueTQ9lIdLY1P2bEeDWyX1r8ZmWbCo5AadMVOkamk+k4vwlfQO9dHAiluHq7ZFYXdMeBewK79lHw4qBvw== 6083133,BPT2TA9SjMKmLqwd6uNex+WqZcEEt+HdudMXT8Y64rYlSnW2HGXRz8mC0AbWIOgbWQ9iEmqNIVlgd8W8TRSliA==


l_103271_0317919_ca763a45 l_135001_0317919_75b0456d l_317919_2911cdfb l_317919_c7a43218 Mission-Impossible-III-DVD-Box-Front-62-960x1361

IMDb

Trailer

 

IN MEMORIAM: Phillip Seymour Hoffman

Ova nam je filmska godina krenula pravo; dva su glumca zamalo u istom danu čekirali svoje radne knjižice i napustili pozornicu života. Prvi od njih je Maximillian Schell, strašno kvalitetan glumac koji je za ulogu u Judgment in Nurberg dobio i Oscara. Ipak, koliko god ta uloga bila odlična, neki od nas pamtit će ga po jednako odličnim nastupima u antiratnom filmu legende Bloody Sama Peckinpaha, Cross of Iron. Neka mlađa generacija možda se prisjeti njegova lika i iz kultnog, no pravo podcijenjenog horora Johna Carpentera, Vampires. Zašto sam ovaj tekst započeo s njim? Zato što, kako stvari stoje, Schell je umro na prirodan način, ostavivši iza sebe bogatu karijeru, ali je imao taj peh da je iza njega umro Phillip Seymour Hoffman, pa je pao u drugi plan. Hoffman je svježije lice, aktualnije, pa ni ne čudi što je javnost nekako više pogođenija njegovim odlaskom s životne pozornice. No, iskreno rečeno, čim se sva dobra volja slegne, Hoffman će jednako tako ostati upamćen, kao i mnogi prije njega, po jednostavnom kretenizmu znanom i kao teška ovisnost o nekim jakim stvarima. Kad te pronađu s iglom u ruci i zalihom od 50 vrećica heroina, vjerujte mi, nećeš dobiti svoje ime na popisu onih pametnih. Kako ne vidim neke posebne koristi od toga da se stvari uljepšavaju, ta ipak nismo licemjeri, barem ne na ovim stranicama, tako je red prihvatiti tu činjenicu i staviti stvari na svoje mjesto. I dok čisto sumnjam da će neki novi klinci Maximilliana Schella zapamtiti… uopće, jednako tako Hoffmana hoće. Ponajviše zbog svog angažmana u The Hunger Games franšizi (već sad se izvlače pretpostavke da li je uspio snimiti sve svoje scene za treći dio serijala – there is no buissnes like the showbuissnes), ali oni skloniji umjetnosti tu će ubaciti The Master (ja još neznam u čemu je kvaka s tim filmom – bio mi je relativno zamoran pri gledanju) ili Capote, za koji je pokupio Oscara i, ako smijem skromno primijetiti, zasluženo. Kako ja baš ne pratim popularne trendove (barem ne previše očito, jel’te) tako će Hoffman u mojoj knjižici stajati upisan pod drugim projektom; Nemoguća Misija 3. Kao najbolji negativac koji se pojavio u tom serijalu. Bez imalo lažnog uljepšavanja ili pretjerivanja.

Treći nastavak popularnog serijala donio nam je storiju o lovu na međunarodnog dilera oružjem. Ethan Hunt i njegov M.I. tim uspješno su izveli operaciju hvatanja, a onda i svjedočili njegovu bijegu, nakon kojeg su stvari otišle u smjeru koji se inače naziva; osobno sranje. Owen Davian (Hoffman) jest ona vrsta čovjeka s kojom ne želite ukrstiti putove jer kad vam se krene osvećivati, onda to bude pravo gadno. Što će Hunt osjetiti na svojoj koži kad ovaj pobjegne. I to ne samo on već svi njegovi bližnji jer kad Davian vraća dugove, vraća ih bome svima. Kako sam se na stranicama ovog malog bloga već dotaknuo M.I serijala (Numero 2 i Numero 4) bilo je samo pitanje vremena kad ću na tapetu uzeti i ostale nastavke (ipak bih ja trebao biti nekakav poludobar poznavatelj akcijskog žanra) no šteta je samo što je morao umrijeti jedan od sudionika te franšize da bih to uistinu i napravio. No, dobro, s druge strane ovo će ujedno ispasti i nekakav in memoriam tekst jer ne vjerujem baš da će Hoffmana hvaliti po njegovom nastupu u jednom tipičnom (odnosno;netipičnom) holivudskom akcijskom projektu kojemu je glavna osnova zarađivanja zelenih dolara.

Rekavši to, da odmah nadovežem kako M.I. 3 nije klasični akcijski film te da je s godinama koje su prošle stekao poprilično dobar status u odnosu na ostale nastavke (Numero 2 od Woo-a nekako nije ono što se mislilo da će biti) što znači da ona poznata izjava kako nisu sve promjene loše uistinu drži vodu. Nakon hladnog i preciznog, bezosjećajnog, ako ćemo iskreno, prvog dijela i stripovski-pozerski nabrijanog drugog dijela, došlo je i doba da se ozbiljnost proba. Za početak, M.I 3 ima najmanje akcije u odnosu na svoje prethodnike (ustvari je nekako u ravnini s prvim dijelom) što je odlučio kompenzirati s bolje zaokruženijim likovima. Tako Hunt više nije one man heroj već je oženjen čovjek, netko tko postoji izvan posla, a bogami ima i osjećaje koje nije previše pokazivao. Taj zaokret na stol donosi uvjerljivost kad glavni negativac krene na njegove najbliže – film umjesto nekakvog spektakularnog finala gdje stvari lete u zrak dobiva gotovo intimni obračun između četiri zida gdje su se pokazale dvije stvari. Tom Cruise, tako rado kritizirana javna osoba, ekčuli zna i glumiti, a Hoffman je pokazao da negativac ne mora biti visok i širok kao trokrilni ormar da bi ulijevao strah. Štoviše, njegova bucmasta fizionomija, u kombinaciji s fino intoniranim glasom, razlog su zašto je uspio ispasti skoro pa najjeziviji motherfucker u serijalu iako ga čak i nema previše na ekranu. Doduše, sam film pati od pomalo James Bond sindroma (casino, lijepe žene, brzi auti) no redatelj J.J. Abrams te je elemente sveo na minimum i uspio napraviti jako dobar blockbuster koji, što je uspjeh, ima i nešto pameti u svom sadržaju. Iako danas stoji nekako ni na nebu ni na zemlji, M.I. 3 svoje nedorečenosti (koji kurac je u konačnici ona Zečja Šapa?) maskira prizemljenom pričom i osobnim angažmanom svojih likova. Srećom pa je Abramsova režija do-voljno zadovoljavajuća (nema on svoj stil kao De Palma ili Woo) i scenarij dovoljno otvoren da svojim glumcima dopusti uživljavanje u karaktere, što je u konačnici rezultiralo zanimljivim ne toliko akcijskim koliko psihološkim pristupom. I, da, od tipa koji djeluje kao pedofil i kojeg je bilo gotovo nemoguće prihvatiti kao nekog hladnog negativca, napravio je upravo to. Mogao je Hoffman nakon toga afektirati glasom koliko je htio i kupiti Oscare za uloge gay pisaca, ali mi malo jednostavnije orijentirani gledatelji ćemo ga najviše pamtiti po osvježenju kojeg je ovaj serijal trebao. Jer, kako je to rekao stari majstor napetosti Hitchcock, film je dobar onoliko koliko je dobar njegov negativac, što u grubom prijevodu znači da je Hoffman svoju misiju ispunio besprijekorno. Što se tiče ostalih stvari, nismo tu da sudimo već da uživamo u ostavštini.

1754809,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1754818,rmd6ZRpgp+9V6GRqeUUyzvhEO5bnl1Xx7NQTlB86O48mXSNRjrtMfaHsEBNoRNmOEGV4tPDfRruMmVaiF+d+UA== 1754823,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1754826,ic5YEvjqDtJqwFS1efcGLv95QaJqn4Qmoh99FptMaBxacDBh40wCAv2qnbziI3uifWpgiEpgMEgmqI7ex3ZNVQ== 1754827,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1754862,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1754874,ic5YEvjqDtJqwFS1efcGLv95QaJqn4Qmoh99FptMaBxacDBh40wCAv2qnbziI3uifWpgiEpgMEgmqI7ex3ZNVQ== 1754879,Q9dpB8jitxuDkdRiMYAXLdPnWFqRtVXKAO28Io7_jhBbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1754888,ic5YEvjqDtJqwFS1efcGLv95QaJqn4Qmoh99FptMaBxacDBh40wCAv2qnbziI3uifWpgiEpgMEgmqI7ex3ZNVQ== 1754901,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1754905,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 4751913,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA==

 

Born on the Fourth of July (1989)

Posted: 1 listopada, 2013 in Drama, Tom Cruise

born_on_the_fourth_of_july_xlg Born4th july DVD-front

IMDb

Trailer

 

Amerika i Vijetnamski rat. Dva pojma neraskidivo povezana kroz dobar komad njihove filmske povijesti i toliko puta obrađen da samo trebate izabrati stranu. Ako ste pobjednička duha, tu je uvijek jedan Rambo: First Blood Part II, ako volite dašak humora, ne možete pogriješiti s Good Morning Vietnam, čak ni dobar stari triler za one koji su im skloni ne zaobilazi to područje u Off Limits. Vijetnam je rajsko mjesto za razne filmaše koji su imali svoje poglede na rat u njemu. Kad film krene raditi netko tko je bio tamo, tko ima reputaciju kao netko sklon kritiziranju američke umiješanosti u taj sukob, onda bi to trebalo značiti da će posao biti napravljen bolje od prosjeka. Životna priča vijetnamskog veterana Rona Kovica kao da je napisana rukom Olivera Stonea; mlad dečko koji odlazi u nepotrebni rat, vraća se kao invalid i postaje svjestan koliko je sve to bilo pogrešno, pretvarajući se iz mladića prepunog ideala o slavi u realnog kritičara, čija zavezanost za invalidska kolica postaje gotovo simbol za slobodu izražaja. A Stone voli simbole u ovom slučaju, možda više nego u svim ostalim filmovima jer voli i Kovica. Možda zbog njegove tragične priče, možda zbog činjenice da su imali sličan ratni put (Stone je bio dva puta ranjen u Vijetnamu) možda jer su obojica izgubili ideale negdje na tom putu. Bilo kako bilo, sve to je trebalo od Rođen 4 Srpnja napraviti vrhunski film, i jest ga napravilo, ali postoji samo jedna stvar zbog koje nije toliko velik koliko je mogao biti.

Radnja nas upoznaje s Ronom Kovicom, sveameričkim tinejdžerom koji u zvijezdama i prugama vidi slavu, čast i odanost domovini. Zato nimalo ne oklijeva otići na drugi kraj svijeta i voditi rat koji se po svim mjerilima zdravog razuma nije trebao voditi. Ostavši paraliziran zbog jednog metka, Ron se vraća natrag na američke ulice i pronalazi nerazumijevanje okoline za svoje muke, što ga baca prvo u duboku depresiju, a onda i u revolt naspram domovine koja je jednu cijelu generaciju nahranila lažima i poslala ih da izgine za nečije glupe ideale. Stone ne okoliša u ovom filmu, Ron je, gledano realno, naivčina koja je pala na sjaj, paradni korak i zvuk bubnjeva, prodali su mu priču, a on ju je popušio samo tako. Vijetnam je rat koji je dosta ljudi dočekalo nespremnim. Drugi svjetski rat je posljednji rat gdje su se rađali junaci i Ron sebe vidi kao jednog od njih, no Vijetnam je bio prljav rat i Stone, koji je bog zna što i sam radio tamo, to naglašava. I kritizira cijelu američku garnituru raznih slojeva, počevši od vojnog vrha do umiljatih kućanica koji, nakon što su se počeli suočavati s posljedicama koje nisu spomenute u pričama o slavi i odanosti domovini, nisu znali što bi napravili s veteranima. Osim sakrili negdje da se za njih nikad ne dozna. I tu dolazi do Ronove transformacije, od mladog i naivnog dečka do iskrenog glasnogovornika zaboravljenih. Zašto film nije doživio svoj puni potencijal? Zato što u cijeloj toj priči leži dobro staro licemjerje. Ronovo, ako ćemo iskreno. On je bio dečko koji je očekivao hvalospjeve o hrabrosti i časnom služenju, no dobio je frišku figu po tom pitanju. I kao sve druge osobe koje su željne i gladne medijske pažnje, uspjeh je pronašao na drugoj strani – kritiziranju. Kako Stone voli Kovica, taj mali, ali ipak važni detalj, prolazi nezapaženo, što je, recimo to tako, propust za jedno objektivno prikazivanje stvari i jasnu kritiku kojoj je težio.

No, izvan toga, ovo je film koji većina doživljava kao jedan od njegovih najboljih i to je više-manje točno (ja sam sklon prednost dati JFK-u) no ne zbog same tematike (ima i drugih filmova koji kritiziraju Vijetnamski rat) već zbog lakoće pripovijedanja. Stone je miran redatelj, ne forsira scenu i pušta da mu glumci izvuku ono najbolje iz svojih nastupa. Zato je Tom Cruise ovdje trebao dobiti Oscara, bez pretjerivanja, jer pokazuje da osim onog pomalo iritantnog osmjeha ima i ponešto pravog znanja o glumi te vjerno dočarava sve Ronove strane bez muke ili napora. Prijelazi iz jednog razdoblja u drugo su bezbolni, glatki i popunjeni s dovoljno stvari da se likovima razvije karakter, no osjeti se i malo propovijedanja, kao i filozofiranja u stilu rat je sranje, no kako je to mantra koja već svima ide na živce, Stone se ni ne zadržava previše na tome. Za njega je ovo putovanje jednog lika kroz pakao srušenih snova i ideala te je film tako i postavljen, s Ronom kao centralnom figurom, što funkcionira odlično, no jednako se tako osjeti i da su drugi likovi debelo patili zbog toga (Willem Daffoe, recimo) čime više podsjećaju na usputne postaje u Ronovu životu (uključujući i njegove roditelje) nego na ljude koji su ga oblikovali pri tim susretima. Jasan, iskren, pomalo čak i naivan u svojim pogledima. Rođen 4 Srpnja priča je jednog čovjeka o stvarima koje su utjecale na cijele generacije, i, iako možda nije tako britak po nekim pitanjima kako se općenito drži, još uvijek je komad majstorskog filma, kojeg je radio majstor, pa se može i progledati kroz prste zbog nekih nedorečenih stvari.

2060969,YbaW+S0Nk9IrXO0QCnIQawdIBHTqZL2AId_hyIjlV1i5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ== 2060973,rWZx7p8vVzQUGr8rLFjDdWAv+jhDWfARkJc7p9xGumaFdyzA1EK6dR9zFWv7DVIccgQKA3rEcgDHeQi0oLEryA== 2060974,5r_xmXX4krQKoVZqnDsjroGIrnm5p1+bJ7HeG6Sv2u62x1pEi68ZP6ykQPq_5ra3crfTSJG1TkgOhTnYFZavhw== 2060976,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 4646809,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 4646821,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 4646823,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 4646824,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ==

2060968,EGxloAICFWSu_r7y+GPq9EciiZbCW3Mw4jOkFo1C99PLUiAqkAXxkJMsmuoJYNQHtGeAMcKK97fbpLbH+rGI6g== 2060971,9Y_D+MKnSm2lhGCiTusEco_SAdU_8LculaCPOv9nm9LRfXEvlZLprOD9Mx5Ha3GHNTcYybJh04GQPbBKSvfyoQ== 2060979,y6mk6Ts6tXdjrcGDGIDDVrqxE0yowNaTLTRjIZr1qqLuwHdtONkGV7fCXrh_NOS7eKR+MnLdciUDV5eX5Nv_LQ== 2060980,owuFsbgVizWPcAoC2z1eoywF3ocxM0QaxM8dD1rTxD9GjloOH+T4rMz5VSWRYOGwLjvcjUu1YrRzqTUZsIYyBg== 2060965,tLmch_TO9w6b3b1LveSr9bke6mKyYFU4upoYQPxxlojUuQZpM6LPlArm0UA5ENB2KSQKrAPtYcJjzPcJVNgyTw== 2060967,eHonzte3D+1kOKIqlxOwG77lQjp43RE0wNQTLX2pIg5QKXpUImk5zedcpGARclisRsOgZPo21DBk1HOxAsM8iA==

 

Jack Reacher (2012)

Posted: 20 ožujka, 2013 in Akcija, Ekranizacije, Thriler, Tom Cruise

l_86508_b78f7e5a l_109297_bc2e3c81 Jack-Reacher-Poster

IMDb

Trailer

 

Mitologija je izumrla. Ne doslovce, naravno, već figurativno. Klasične poštenjačine koje su nosile šešir široka oboda i pazili da se učiteljicama na Divljem Zapadu ne pokvari frizura napravljena kod Julia na Rodeo Driveu odavno više ne jašu holivudskim prerijama, imali su svoj zalazak sunce, hasta la vista, baby. Čuvari zakona shvatili su da im nošenje limene značke može doći glave prije nego viknu potegni, a čisto istjerivanje pravde zamijenila je birokracija koja vam garantira da ćete sigurno umrijeti nego doživjeti pravicu u svoje ime. Jedino još stari dinosauri kao John McClane nekako guraju po svom, ali i tu se već vidi očiti zamor materijala jer McClane je ipak policajac, svojeglavi doduše, ali ipak na strani onih potlačenih, što ga izbacuje iz koncepta ”tajanstvenog junaka” koji dolazi tiho i ulazi u legendu (odrastanje na romanima Doca Hollidaya ima nekih svojih prednosti). Tajanstveni junaci još su u goroj poziciji nego pravični čuvari reda jer bi ih danas zatukli pred televizijskim kamerama, uz opasku neke tamo soccer mama koja bi rekla da ju je čudno gledao. Naravno, kad bi rekao da ne koristi mobitel, GPS, Iphone, Blue Tooth… poslali bi ga u Vrapče na jedan mali tretman i reality check moždanih vijuga. I već kad ste pomislili da je sve crno, pojavljuje se tip imenom Jack Reacher. Možda ste čuli za njega. Dolazi tiho, pravi glasan lom i tek onda odlazi u legendu. Pa, ukoliko niste preveliki obožavatelj pisane riječi, straha nema, vrli stari Hollywood odlučio je pružiti svoje pohlepne šape na inventar romana o dotičnom, unijeti malo dobre stare klasike i snimiti film koji, oh, slatkog li iznenađenja, još i odlično funkcionira.

Jack Reacher, film, kao i nova, potencionalno moguća franšiza radišnog Toma Cruisea, nastala je po pisanoj riječi engleskog pisca (s radnom adresom u Americi) Lee Childa. Da vas sad ne davim svim onim paralelama pisani svijet vs filmski svijet, saga o Reacheru ima oko 15 romana. I jako su dobri, ako volite taj štimung, pa Cruise ima što snimati jer ako Jack nekoga ne mlati, onda ga ubija, ako ga ne ubija, onda puca na njega (konačni rezultat je isti) ako ne puca, onda diže sranja u zrak. Jack je čovjek izašao iz prašnjavih korica zaboravljene prošlosti i dolutao u sadašnjost, što je nekako i bit ove male priče. On predstavlja uskrsnuće klasičnog tajanstvenog neznanca koji pomaže dobroj raji u nevolji. Ne radi to zato što je zlatna duše, ne radi to radi love, radi to radi pravde i to one koju interpretira na svoj osebujni način. Sudovi za njega ne postoje, dokazi su nešto što samo smeta na putu da prebije negativca, a malo ga je teško pronaći jer ne koristi mobitele, nema stalnu adresu, živi u pokretu i putuje od grada do grada.

Najveći prigovor koji se u cijeloj priči vrtio se od početka: Tom Cruise nije dobar izbor za ulogu dvometarskog razbijača. Mislim da je to sam pisac dobro sažeo na svojoj stranici, rekavši da je Jack samo konstrukcija nezaustavljive snage koja se može interpretirati od umjetnika do umjetnika. I bio je čovjek u pravu što se tiče. Sada, možete vi na Tomicu gledati kao na još jednog religijskog frika, na zaljubljenog frika, na ovakvog ili onakvog frika (ali je ipak faca jer je pio kavu na Jadranu bez ergele tjelohranitelja) ali kad je filmski svijet u pitanju, što reče jedan moj poznanik davno, čovjek je profesionalac i kao takav iznio je film bez veće muke. Reacher u njegovoj interpretaciji ima sve, od opasnog stava, do hladnokrvnog stava, preko živo me zaboli za sve stava. Ono što ga pokreće jest drugi psiho koji snajperom poubija grupu ljudi. Čini se zato što je to u Americi uobičajena pojava. Kako ništa nije tako kako se čini na prvi pogled, pa tako ni ovdje, ali nećemo previše grebati po sadržaju osim što ću reći da je spoj dobre urote, zgodnog policijskog posla i fine fizičke akcije. Nijanse popunite sami kad pogledate film.

Scenarij je OK, što znači puno, jer ima priču, ima dovoljno toga da se zaposle male sive stanice, a ima i sasvim dovoljno kaskaderskih akrobacija da svi, počevši od nostalgičara, pa do nekih novih klinaca budu zadovoljni. Glumački je pak malo li-la, ako ćemo iskreno. Cruise je svoje odradio fino i pošteno, pojavio se i legenda Robert Duvall, što im je vjerojatno došlo kao mali reunion nakon Days of Thunder, zalutala je tu i jedna druga legenda, Werner Herzog, ali da je nešto napravio (osim bio jako cool s onim svojim glasom) i nije. O, da, tu je i McClane Junior, Jai Courtney, pa svi oni koji su gotovo zamrzili neuništivi Die Hard serijal radi njega, eto vam satisfakcije jer ga Cruise namlati na mrtvo ime (doslovno i preneseno značenje). Film kao takav ima i jednu zdravu dozu opuštenog humora, uvijek tako rado viđenog u ovakvoj vrsti filma, no tu i tamo zašteka u prijelazima jer u jednoj sceni bude malo komedije, a u drugoj opasnog premlaćivanja. Ali, to su već nijanse. Ukoliko su oni tamo preko bare napokon odlučili kako je 150 milijuna jako dobra zarada, onda bi Jacka mogli gledati u još pokojoj avanturi, ali za uvod, ovo je više nego kvalitetan početak i iznenađujuće ugodno izveden film koji vas ne bi trebao ostaviti razočaranima.

1935248,CAy56Rwu1NrBC7b01Hj51sy_bKkE2K8SKJaTxFPaHy4ukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 2347256,kbAjQ2AVf2rYpUKme42Sv4p5RZ5tEmm90NM5dkbf0Rr7Y6ndrWVt3TSkakTsbdK0YDjzV1xJTYwtQa_3w1eR_w== 2347257,ZIPp_ZrhMBsQR1mNUksR_qhMKuWNa0vMvaD19GLii+37Y6ndrWVt3TSkakTsbdK0YDjzV1xJTYwtQa_3w1eR_w== 5185073,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA==

5185074,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 5185075,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 5185076,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 5185077,X4YPq7tnDfN1LnJ+7AyJACj9v2pc175O_NIAaWnm2JyeikKpPI9Pt112wst1Lq3gpOlSW4gK8peoaQp3srLcBw==

5209781,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 5209785,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== In-the-Mouth-of-Madness-1994-movie-props 5223469,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwC5vlLma+InCuf+WGyZGONpFG54BcGDKzs2m9EcdXUIwQ==


IMDb

Trailer

 

Gentlemen, start your engines!

Postoji jedna priča koju vam moram ispričati. Neki je već znaju, ali da otvorim dušu širem čitateljstvu. Vezana je uz film i vrijeme, naravno, dok nije bilo interneta, kad je sve bilo malo manje… dostupno. Dakle, odlučio je HTV pustiti Dane Grmljavine (ili Groma, kako vam draže) u nekom subotnjem terminu, 20:00h, odmah poslije Dnevnika. Kako sam radio… nešto drugo, propustio sam ga u cijelosti. Ali, bila je repriza u neke sitne sate. Nema problema, dočekat ću je (ionako je subota) i uspio sam pogledat… prvih 10 minuta. Naravno da sam zaspao. Ali, straha nema, drugi dan je repriza u nekom finom poslijepodnevnom terminu, ne mogu ga promašiti nikako. I uspio sam vidjeti zadnjih deset minuta, što je bilo i više nego elegantno kašnjenje. I, tako, dođe ponedjeljak i prvo što napravim jeste da odem u videoteku, stanem za pult i autoritativno zatražim VHS Dane Grmljavine. Cura koja je tamo radila gleda me ko da sam jučer s Marsa došao i kaže: Znate, bio vam je sad za vikend tri puta. Ne jednom, ne dva puta već tri puta! Pogledam curu svojim the best latino lover pogledom i odvratim: Toliko mi je taj film bio dobar da ga želim gledati još tri puta. Želiš i ti samnom? (ostatak priče nema sretan kraj) no, film mi je postao jedan od najdražih iz te bum-tras kategorije, imamo, ali kao da nemam scenarij umotvorina koje su skoro po izlasku postajale kultne stvari. Doduše, Days of Thunder je Top Gun na gumama, ali što su male sličnosti (ustvari ogromne) među prijateljima. I ovaj mi je nekako draži uradak nego Top Gun iako je film nafilovan provoloptaškim forama za podizanje emocija. Ako kojim slučajem nemate pojma o čemu pričam…

Cole Trickle je mlad, prav, nabrijan, hot shot vozač Formule koji misli da može voziti Nescar utrke. On to misli, ali voziti je nešto drugo, no ima glupu sreću pa za mentora dobije Harrya, prekaljenog mehaničara koji zna sve moguće trikove posla i čija je jedina želja da jednom osvoji Indianapolis 500. Harry i Cole će proći kroz sve, od početnika, do učenik/učitelj odnosa, a Cole će se naći i na rubu emocionalne provalije kad se skrši u jednoj nesreći. Iako će mu rane liječiti zgodna doktorica, na njemu samom će biti da odluči želi li stisnuti gas do daske i pobijediti na zadnjoj utrci ili će ići doma provjeravat ulje na benzinskoj postaji.

Zamjenite F-15 s custom autom za Nescar utrke i to vam je to, umalo identični filmovi, ALI… Days… su ipak opušteniji film, s malo boljim emocionalnim štosevima, što će reći da nije toliko ukočen kao Top Gun. To je zasluga i Roberta Towna, vrsnog scenariste koji zna što publika želi. A ona želi tipa u nevolji, tipa koji ima unutrašnje dileme i tipa koji će, usprkos svim problemima, pobijediti. Ovo zadnje ide skoro ko željeznička kompozicija. Prvo ne zna voziti (zna zabiti auto u sigurnosni zid) pa onda se ne sporazumjeva s Harryem, pa onda nesreća, a onda i traume u zadnjoj utrci. A kad ih riješi, auto će mu doživjeti svašta, od blokiranja gasa, pa do novih sudara, što će reći da našem junaku baš i ne ide, ali se čvrsto drži i pokazuje zavidni pobjednički duh. Klišej, svakako, ali uvijek rado gledan.

Ali, publika voli junake i Tom Cruise, dok je još bio fin i normalan dečko, ima to nešto radi čega nije bilo teško navijati za njega. Robert Duvall je kao starija i mudrija nit vodilja u njegovu životu, pa je tu zalutao i Cary Elwes kao zamjena za Val Kilmera (njegova jedina uloga je da živcira Colea) imamo i zgodnu doktorku Nicole Kidman (friška sišla s broda iz Austraije, s jakim naglasom i pjegicama na licu) a i prijatelja Michaela Rookera, koji će našem junaku ukazati da nisu svi protivnici pravi protivnici. Što da vam kažem, raspoloženi cast se nije baš isprsio s nekom glumom, ali su zanimljivi za vidjeti i bio je to easy posao, s zabavom u središnjem planu. Sve ih je pod kontrolom držao Tony Scott, koji je ovdje postao jako dobar frend s Simpson/Bruckheimer kompanijom, a dodao je filmu i svoj prepoznatljivi vizualni stil te jako dobro poznavanje filmske dinamike jer, iako film sada broji 20 i nešto godina, još uvijek mu se nije našao suparnika koji će ga pobijediti u maestranim prizorima utrka, kao i sudara. To mora vrijediti barem nešto, ako vam se već ne sviđa još jedan scenarij kojeg na okupu drži spajalica i molitva. Ponešto glumačkih legendi, ponešto dobrih emocionalnih ho-ruk trenutaka (taj motor je moj i moji dečki su pomogli gurati moj auto, reče Randy Quaid kad Coleu zaprijeti ispadanje iz utrke jer mu je krepao – starter i zato što protivnički timovi ne smiju pomagati jedni drugima) ima i jako dobrog humora (izađi na stazu i zabij se u signalni auto, reče Harry Coleu, jerbo je to jedini auto koji ovaj još nije bio udario) te navijačkog žara (ledena doktorica počne iz sveg glasa navijati za našeg junaka u zadnjoj utrci) što ga čini zabavnim, napetim… i šarenim. Mane? Koliko vam srce želi, ali neću sad o njima jer bi trebalo isto ovoliko prostora. Ukratko, ako ste alergični na SVE VRSTE KLIŠEJA, onda ovaj film bolje izbjegnite jer vam dođe ko katalog za iste. Izvan toga… gas do daske do nekih drugačijih filmskih vremena.


IMDb

Trailer

Što napravite kad želite snimiti nastavak uspješnog filma, a ne želite da na vas gledaju kao na još jednu krvopiju koja samo želi izvući pokoji dolar iz nečega što je imalo dobre financijske rezultate? Uzmete drugog redatelja, potpuno drugačijeg autorskog pristupa, ubacite u priču blisku povezanost glavnih likova, upotrijebite talent za kreiranje vizualno impresivnih akcijskih scena i konačni rezultat tako ispadne posve drugačiji film. To sad ima svojih dobrih stvari i ne tako dobrih stvari i svaku od njih treba odvojiti od cjeline da se dobije cijela slika. Nakon što sam pogledao posljednju nemoguću avanturu Ethana Hunta uhvatila me nekakva nostalgija te nisam odolio ponavljanju gradiva, ovaj put s malo spremnijim kritičarskim okom, zadržavajući pohvale na istom nivou. Iako će se većina onih koji su gledali cijeli serijal i koji ga poznaju u dušu složiti da je treći dio (by J.J. Abrams) možda i najbolji (kažem možda jer ne može se poreći opasno visoka kvaliteta i prvog dijela napravljenog od strane jednog Briana De Palme) drugi dio ima ono nešto dodatno između likova što ga čini možda i najrazrađenijim. Da je omjer sadržaj vs vizualno bio malo više usklađeniji, pretvorio bi se u najbolji film, ali i ovako je na visokoj razini, bez obzira što je od većina podcijenjen.

Priča započinje rušenjem putničkog aviona i vraški zgodnim bijegom u posljednji trenutak. Naš Rade Šerbeđija ima tu čast da otvori početak, što je, priznajmo, bilo zabavno. Priča dalje ide ovako. Odbjegli agent ima nešto jako gadno u svojem posjedu, drugi agent mora vrbovati zgodnu žensku i poslati je u naručje prvog agenta, koji je ženskoj bivši, kako bi doznao što to prvi agent ima kod sebe. Prvi agent doznaje da ženske više voli drugog agenta, no da bi dobio što želi, mora je zadržati uz sebe jer drugi agent će biti na istom mjestu kao i prvi agent te će dva agenta krenuti u ljuti boj jedan protiv drugog. Ponešto radi opasnog virusa kojeg oba agenta žele, a ponešto radi dotične ženske. Skužili osnovnu nit radnje? Malo je posuđena iz Hitchcockova filma Notorius, ali ako stvar radi, ne popravljaj. Dok s pričom film nema nikakvih problema, čak ni pojašnjenjima u vezi virusa, ni tko koga, ono što baš ne šljaka jest prepoznatljivi vizualni stil Johna Woo-a.

Sada, netko će reći “kako to može biti problem” (među njima bih mogao biti i ja) ali MI serijal jednostavno nije dizajniran da Ethan Hunt leta uokolo, radi pet nepotrebnih preloma u zraku, okreće se oko svoje osi s dva pištolja… – volim to vidjeti, ali u nekom drugom filmu. Sama akcija, kad je prizemljena izgleda sasvim dobro, no prenaglašena koreografija ne ispada zabavno (kao što je slučaj s Hard Boiled) već djeluje poprilično pozerski. U negativnom smislu. I dok je u prvom dijelu Hunt bio tek početnik koji još uvijek ima svoj Top Gun nastup, ovdje bi on trebao biti mešter ceremonije, ali djeluje malo kao klinac kojem su dali mogućnost da izgleda kao glavni frajer. Scene potjere s motorima su dobre (iako bih volio vidjeti koja se to guma može toliko dimiti da zablokira vidno polje autu koji ga proganja) završni fajt je čista klasika (iako bih izbacio stvar-dvije) i napetost kad se likovi ne jure ili mlate posve je zadovoljavajuća. Film kao da je negdje u procesu doživio mali kratki spoj. Vjerujem da su htjeli napraviti nešto drugačije, ali uzeti Woo-a za taj posao, pa ga onda malo pritegnuti da bude u granicama normale nije baš najpmaetnija odluka. Srećom, postoji dobar naboj između Dougray Scotta i Cruisea, skoro kao i kod Travolta/Cage tandema iz Face/Off-a, pa nećete gotovo ni zamjetiti da je cijela priča poprilično pojednostavljena (TO je odgovor na one kritike kako je prvi dio malo previše zakompliciran). Doduše, mogli bi zamjetiti da ima par nedorečenih stvari u njemu (što bi s likom kojeg igra Brendan Gleeson) zato što je originalno trebao trajati tri sata. Zabavan, drugačiji, ne baš stila koji odgovara ovakvoj vrsti filma, ponegdje malo naporan… ali ne bi bilo zabavno da je isti kao prvi dio, ne?


IMDb

Trailer

Stvar je sljedeća i to vam govorim ozbiljno, neke filmove jednostavno treba pogledati da bi se povjerovalo u to da Hollywood još uvijek zna ponekad iznenaditi, barem kad je u pitanju visoka produkcija. Takve stvari se dogode kad poštujete nepisana pravila kojih se treba pridržavati kada radite nastavak serijala koji je uspio preživjeti tri posve različita filma, tri drugačija autorski potkovana redatelja i tri različita pristupa materijalu. Jedno od pravila jeste da budete drugačiji od svojih prethodnika, drugo pravilo je da na stol donesete nešto novo, treće je da nadogradite ono što već postoji bez da nepotrebno zaboravite ono što su napravili vaši prethodnici, a četvrto je da dovedete neko svježe lice u priču. Već mogu vidjeti kako se odabiru redatelji koji bi trebali stajati za kormilom svakog takvog projekta (uz riječi: your mission, should you choose to accept it… je da napraviš film koji nas neće blamirati) i ovaj put stvari nisu bile tako lagane kao prije. Nakon što je Brian De Palma svojom hladnom i preciznom režijom oživio serijal, John Woo svojim unaprijeđenim vizualnim stilom održao na životu, a J.J Abrams svojim emocionalnim dodatkom nadogradio priču o Ethanu Huntu, Brad Bird imao je pravu malu nemoguću misiju za izvesti i rezultati su uistinu impresivni, čak i za jedan nastavak.

Kako je cijeli serijal oduvijek plesao na tankoj granici toga da postane običan klon Bond filmova, četvrti dio vraća se svojim korijenima i počecima – dobrom starom high tech špijuniranju, stvaranju napetosti iz situacije kao takve, koristeći se likovima i zadacima koji se moraju obaviti da bi stvari funkcionirale kako treba. Ubačen je i dašak staromodne nostalgije (kad ste posljednji put vidjeli da negativci uz pomoć detonacije nuklearnog oružja žele zavladati svijetom) dodana je nikad previše korištena humoristična komponenta te je izgrađen dublji odnos među likovima pošto je to tako dobro funkcioniralo u nekim drugim dijelovima serijala. Hunt i njegov IMF odjel u ovom nastavku postaju odmetnici, prepušteni sami sebi, nakon što ih po kratkom postupku optuže da su digli Kremlj u zrak (svaka sličnost s rušenjem WTC tornjeva namjerna je) i ako žele da svijet ostane sjebano mjesto kakvo oduvijek poznajemo, moraju se povući duboko u ilegalu kako bi uhvatili nuklearnog teroristu kodnog imena Kobalt. Glavni negativac u filmu ima okus i miris klasičnih negativaca koje smo vidjeli u Bond filmovima i najpametnija stvar koja se mogla napraviti bila je – ne koristiti ga previše. Težište je prebačeno na planove kako ga uhvatiti, interakciju s drugim likovima koji IMF trebaju odvesti do njega, što je potez hvale vrijedan jer teško da netko može nadmašiti izvedbu Phillipa Seymoura Hoffmana i trećeg dijela (ne treba zaboraviti ni Jon Voighta, odnosno Dougray Scotta iz prošlih nastavaka) te ponovno korištenje istog pristupa bilo bi, pa ponavljanje već viđenog. Akcija je jednako tako odgurana u drugi plan, pažljivo je dozirana kako ne bi preuzela glavnu ulogu, no nije zaboravljena te djeluje pristojno i razrađeno. Uvođenje novog lika u dinastiju Huntovih pustolovina također djeluje osvježavajuće posebice zato što je Jeremy Renner solidan glumac (nije čudo da su ga producenti htjeli ubaciti kao Cruiseovu zamjenu za daljnje nastavke) ali i zato što je nadodana emocionalna komponenta koju dva lika dijele radi nekih stvari iz prošlosti, čime se nadogradio karakter likova, što, složit ćemo se, nikad nije loša stvar. Uvođenje komedije kao jednog od sastavnih elemenata moglo je ispasti svakako, od parodije do neduhovitosti, no, čistom srećom, funkcionira gotovo kao dobro podmazani stroj jer do sada nikada nije bila korištena u tolikoj mjeri, a da je originalnost u novim stvarima znaju i ptice na grani. I pomaže što je Vinga Rhamesa zamijenio Simon Pegg, koji s ozbiljnom akcijom ima veze koliko i ja s istraživanjem tamne strane mjeseca.

Vizualno, film djeluje korektno, Bird ipak nije redatelj kalibra jednog Woo-a ili De Palme, no kompenzacija je napravljena protočnom radnjom u kojoj ima za svakoga ponešto te se bez ustručavanja može reći kako je Ghost Protocol žrtvovao neke stvari kako bi dobio neke stvari, ali ustvari nije ništa izgubio u tom procesu. Dva sata prolaze samo tako, bez opterećivanja, pa čak i vrijeđanja inteligencije, stvarajući okružje zabavnog i napetog, nakon čega se osjećate da ste nešto stvarno i gledali, pa čak se i zabavili. Doduše, vjerojatno ćete osjetiti neke ustupke u realizaciji, kao što je korištenje svjetskih metropola i nekih njihovih atrakcija kao mamac za gledatelje, no njihovo ne preveliko korištenje (stječe se dojam da su svi elementi u filmu oprezno korišteni) ipak sprječava da se pojavi osjećaj kako gledate turističku razglednicu nekog mjesta. Dosta muke, dosta loših vibracija (svijet može gledati na Cruisea kao jednog religijskog frika, ali je čovjek vrsni profesionalac dok radi na filmovima) i dosta negativnog nasljeđa radi nastavaka čija je svrha izvlačenje novaca nisu spriječili da novo izdanje MI franšize neočekivano postane – dobar film. Dobar u smislu da će vas zabaviti, da će vas nasmijati, da će vas odvesti u neki drugi, egzotični svijet, te da će vam pružiti nešto novo i originalno. Iako možda nije najpametniji savjet da ga pogledate bez ikakvih očekivanja, predrasuda ili ideja o tome što bi mogli vidjeti, upravo to ću vam preporučiti jer da je holivudska mašinerija štancanja nastavaka u svim slučajevima ovako kreativna, filmski bi svijet bio puno bolje mjesto za prosječnog gledatelja. Vaša misija, u slučaju da je prihvatite, jeste da film pogledate što prije. I da se dobro provedete.

Top Gun (1986)

Posted: 17 kolovoza, 2011 in Akcija, Ratni, Tom Cruise, Tony Scott, Val Kilmer

IMDb

Trailer

Moram priznati, Top Gun mi je oduvijek guilty sin, jednostavno si ne mogu pomoći da ga ne pogledam svaki put kad naletim na njega. I, tako, ušetam ja u Konzum neki dan, svakodnevne stvari i, hopla, evo ga na polici; Cijena? Prava sitnica. 19.99, iako ga imam negdje među divixima, rekoh neka stoji i na dvd-u, simbolično. Pa ga i pogledah ponovo (prošlo je par godina) a već kad sam ga kupio, pogledao, mogao bih reći i pokoju riječ o njemu, iako je sve više manje poznato. Znate već, jedna velika, šarena, nabrijana i adrenalinska regrutacijska reklama za američko zrakoplovstvo. Iliti, malo realniji opis, problematični tip uspije povaliti stariju žensku (i to “učiteljicu” još) dobije priliku izvoditi akrobacije s  F-16 avionom, zahebavati se s najboljim frendom i obarati zle MIG-ove s neba. Mokri san svakog nedojebanog klinca koji sanja o tome da postane glavni pastuh u… gdje god da se nalazi.

Ovaj mali memory lane moram započeti s onim očitim; Top Gun bio je i ostao jako dobar film. Prije nego se svi oni mrzitelji Toma Cruisea i svega što je ovako površno podignu na noge i kažu; buuuu, da malo pojasnim. Na stranu cijeli površni šminkeraj i promotivna reklama (pregurajte to, film je nastao na osnovi članka koji govori o the best of the best pilotima i školi Top Gun) uzmite samo njegovu završnicu i dobijate jednu od najbolje reliziranih zračnih bitaka ikad snimljenih, I shit you not (negledao sam se takvih uradaka) u kojima dominira napetost, dobra režija, vizualne atrakcije i brzina. Kada imaš takve zvjerčice kao što su F-16 i MIG onda ti je bolje da budeš dobar režiser ako želiš da to ima smisla.

A Tony Scott zna znanje (je,je,je, nije ni do koljena svojem braci Ridleyu, ali who gives a shit) čime je započela divna suradnja između njega i Jerrya Bruckheimera (tada je bio živ i Don Simpson) te je Top Gun ustvari najbolji prikaz kakav je Scott redatelj kad želi biti – čvrst, autorski jak i s osjećajem za publiku.  Doduše, tu ide i glavna primjedba za nerazrađene likove (iako, u obranu moram reći da ima i gorih karakterizacija) ali su zato ubačene i sve one sitnice koju su u osnovi zanimljive. Glavni lik doživi generalni sudar sa stvarnošću nakon frendove smrti, macho frajeri izgube glavu u borbi, odnosi mentor-učenik, traženje smisla u životu…ima svega pomalo i ničega posebno, pri čemu na pameti treba imati da je vojska, mornarica, netko posebno odobrio scenarij (inače bi izostala tehnička pomoć = avioni) te u njemu ne možete ni očekivati teške karakterne mane, a ako se nešto i dogodi, stvar je pogreške.

Na stranu sve to, film, ukoliko ste do sada uspjeli nekako propustiti, ima cast glumaca koji pokriva sve osnovne baze.  Od početnika koji su već imali neko ime (Cruise i Kilmer) tu su i predstavnici stare garde (Tom Skerritt i Michael Ironside) jedno ime koje je onda bilo vruće i zanimljivo, na pola puta između prva dva pojma (Kelly McGillis) a ima i ponešto početnika koji će tek postati netko i nešto (Tim Robbins i Meg Ryan) te još malo početnika koji će postati poznate TV face (Anthony Edwards i Adrian Pasdar) – tko prigovori glumačkom odabiru… Površno, patriotski nastojeno, ho-ruk raspoloženo, ugodno oku, muškom i ženskom, nabrijano, brzo i napeto. Kultna roba, bez daljnjeg, koja se još uvijek može gledati (ako izostavite predrasude) i pošteno zabaviti uz nju.