Deckard
IMDb
Trailer
Prije nekoliko godina završio sam u bolnici zbog poprilično ozbiljnih stvari. Srećom, sve je završilo dobro, ali tih nekoliko mjeseci bilo je dovoljno da se nagledam bolnica za cijeli život i onda još malo. Hvala lijepo, ne želim više ući ni u jednu sve dok mogu puzati, grebati i ako treba izdahnuti izvan bolničkog kreveta. Jer, bolnice su čudna stvar. Kada je kriza, djeluju kao posljednje utočište i bezrezervno vjerujemo da su doktori svemogući. Nisu. U mom slučaju to se pokazalo tragično lošim, toliko loše da su drugi doktori razmišljali ne bi li trebali podići tužbu zbog lošeg liječenja. Odustao sam od toga jer su sredili stvar, srećom, ali postoji mnogo drugih slučajeva gdje se sranja jednostavno događaju. Rekavši to, da odmah nastavim u nekom tamnijem tomu, ove godine se odbrojava već deset godina kako je umro Michael Crichton. Sada, stvar je u tome da sam ja veliki fan njegovih radova, pročitao sam sve što je prevedeno i skoro devedeset posto njegovih knjiga imam u svojoj kolekciji. Sviđa mi se kako nije bio rob nijednom žanru, kako je podjednako uspješno pisao krimiće, trilere i avanturističke filmove koji su graničili s SF-om. Nažalost, danas je najpoznatiji kao “tip koji je napisao Jurski Park”, što je gotovo omalovažavanje njegova opusa koji je skoro u cijelosti ekraniziran i vjerojatno ste gledali neki od njegovih filmova. Ono što je danas gotovo zaboravljen detalj jeste to da je čovjek i sam režirao filmova i bio poprilično dobar u tome. Doduše, nije bio sjajan, ali je imao par dobrih ideja i napravio je zamalo tri kultna filma, a s obzirom da ih je u životu režirao tek šest, to je poprilično dobar omjer. Kada kažem skoro onda to znači da je Westworld, kojeg sam već spomenuo ovdje, kultni SF po svim mjerilima. To nije dobar film koliko bi mogao biti, ali je dobar onoliko koliko može biti. Također, tu je i Great Train Robery, koji je također kultni te Koma, ovaj naslov o kojemu trenutačno čitate. Bez obzira na desetogodišnjicu, planiram napisati o još nešto pokojem njegovom filmu zato što sam ih, ruku na srce, tek nedavno pogledao sve i uglavnom mi se svidjelo ono što sam vidio i jednostavno je dušu dalo da ih se ovdje spomene i da ne budu zaboravljeni.
Koma nije toliko kultni film koliko je poznat film, mislim da je bio čak i Crichtonov najuspješniji, ali, iznenađujuće, riječ je i dobrom filmu koji ima tek manu-dvije na koje ću morati skrenuti dodatnu pažnju u svrhu da budem detaljan u dojmovima. Dakle, imamo bolnicu i doktore. Nije ni čudo da se Crichton dobro snalazi u tom području jer je i sam studirao medicinu, pa zna ponešto o tome (nije bez razloga napisao megapopularnu ER seriju) i priča nas upoznaje sa Susan, mladom stažisticom koja vodi uobičajeni život mladog doktora. Veza s kolegom Markom (Michael Douglas kao druga violina u nekom filmu – tek je počinjao pravu karijeru) kolege, suradnici, uobičajeni slučajevi. Sve se to mijenja kada joj najbolja prijateljica tokom rutinske operacije padne u komu i više se ne probudi. Želeći joj pomoći, Susan se baca u istraživanje i ono što otkrije pomalo je zabrinjavajuće, u njezinoj bolnici pacijenti padaju u komu duplo više nego negdje drugdje. Iako je broj do neke mjere razuman i svi je uvjeravaju da ni medicina, ni doktori nisu svemogući, ona postaje sumnjičava. Da stvar bude još bolja, nitko joj ne vjeruje, čak ni kada postane jasno da stvari nisu baš jako čiste, a Susan, tvrdoglava kakava već jest, nastavit će istragu i doznati koješta, pomalo horor otkriće, što će joj navući i određene sumnjive tipove koji će pokušati sve ne bi li je ušutkali. Kako kaže jedan od producenata; mi smo željeli napraviti film koji će za bolnici biti ono što su Jaws bile za otvoreno more. Da prepadnemo ljude što više možemo nekom običnom stvari kao što je odlazak u bolnicu. Pa, dobro, stvar baš nije tako jeziva, ali je film ispao poprilično dobar.
Da budem iskren, znam već godinama za njega da postoji. Mislim da svi znaju, ali nekako mi se nije našao na repertoaru da ga pokušam čitati. Nastao je po romanu Robina Cooka, pravog doktora koji je za medicinske trilere ono što je John Grisham za pravne, majstor žanra. Nisam ga čitao. Pokušao jesam, ali kad mi počne nabrajati medicinsku terminologiju, hvala lijepo, idemo dalje. Ali film mi je stalno prolazio kroz ruke i nikako da ga pogledam do prije neki dan. Prvo ću započeti s malom trivijalnošću. U njemu glume i Tom Selleck i Ed Harris. Stari Tom ima čak tri scene koje traju cirka 30 sekundi svaka i dvije rečenice. Da, znam, tako loše postupati s jednim Magnumom, ali ovo je bilo vrijeme kada Tom još uvijek nije bio ni blizu zvijezde kakav je danas. Pa je to bilo zabavno za vidjeti. Ed Harris ima jednu scenu i jedno četiri rečenice. I, da, ima kosu, tko bi rekao. Nekad davno je bio plavokos, opet, tko bi rekao. Ovo mu je, točnije, prva prava uloga u nekom kino-filmu. Dobro za starog Eda, ali morate pripaziti da ih ne propustite. To je to što se tiče zabavnih detalja. Kako rekoh, mane. Mana je sama glavna glumica. U romanu je ona glamurozna plavuša super izgleda, feministica do samih, da mi oprostite na izrazu, jaja. U filmu nije. Geneviève Bujold sve je samo ne zgodna plavuša. Išlo se na to da lik bude realan, svakodnevan i to poštujem. Također, izbačen je feminizam kao jedna od glavnih priča, što poštujem još više jer znam koliko je ženama teško u bilo kojem svijetu i ne mora ne film time udarati po glavi. Problem s likom je što je antipatičan. Da, to je otprilike to. Ona je pomalo seronja, ali ne zabavni tip seronje kao što je Gregory House MD, već onaj kojeg ne podnosite. Miss Sveznajuća. Ona jedina kuži da nešto nije kako treba. Ona jedina može srediti stvar. Ona je jedina uporna i nikoga ne sluša. Stvar se popravi tokom filma, srećom, pa ne bude tako antipatična, ali treba malo progurati kroz početak da se do toga dođe. Druga mana… Pa, dobro, nije da je baš mana, ali film ispočetka baca na nekakvu ljubavnu ljigu tipa General Hospital ili kako se već zove ta sapunica. Sestre pričaju o doktorima, doktori o sestrama, svi bi svakoga okrenuli, pa onda malo o položajima, političkim igrama u bolnici, pa onda malo stručne terminologije (thorazine 3 mcc…) i vi malo gledate… pa, ono, boli vas briga za tehničku spiku jer je ne kužite. Crichton nije baš spretan redatelj, istini za volju, film ima tipičan drvenkasti izgled kakav je bio uobičajen kroz 70-te i dobar komad 80-ih, ALI dosta dobro izgrađuje napetost, pa je to plus. Uspijeva stvoriti okružje paranoje i napetosti, iako mu scene znaju trajati predugo. Nisam siguran da li je išao baš na neki minimalizam, ali tu i tamo malo brži tempo bi bio dobra stvar (u jednoj sceni gledate kako se lik uspinje oko 4 kata po nekim ljestvama i vidite svaku prečku). Zgodno je što film ima mali dašak horora i misterije, pa čak i pravo dobrih scena, kao što je ona gdje pacijenti vise na tankim žicama. Sve zajedno u cjelini… ima grešaka u koracima, ali na kraju sve to ima glavu i rep i nije dosadan. Glumački je mjestu (Douglas je u stvari neiskorišten, samo se pojavljuje i stvara sumnja da li je pozitivac ili negativac – neću vam reći koje je od toga), scenografija isto prolazi… film jednostavno funkcionira. Usprkos manama, uspjeva uvući gledatelja u priču, što je na kraju i najbitnija stvar.
Deckardov Kutak 