Archive for the ‘Tom Selleck’ Category

Coma (1979)

Posted: Siječanj 29, 2018 in Ekranizacije, Thriler, Tom Selleck

   

IMDb

Trailer

 

Prije nekoliko godina završio sam u bolnici zbog poprilično ozbiljnih stvari. Srećom, sve je završilo dobro, ali tih nekoliko mjeseci bilo je dovoljno da se nagledam bolnica za cijeli život i onda još malo. Hvala lijepo, ne želim više ući ni u jednu sve dok mogu puzati, grebati i ako treba izdahnuti izvan bolničkog kreveta. Jer, bolnice su čudna stvar. Kada je kriza, djeluju kao posljednje utočište i bezrezervno vjerujemo da su doktori svemogući. Nisu. U mom slučaju to se pokazalo tragično lošim, toliko loše da su drugi doktori razmišljali ne bi li trebali podići tužbu zbog lošeg liječenja. Odustao sam od toga jer su sredili stvar, srećom, ali postoji mnogo drugih slučajeva gdje se sranja jednostavno događaju. Rekavši to, da odmah nastavim u nekom tamnijem tomu, ove godine se odbrojava već deset godina kako je umro Michael Crichton. Sada, stvar je u tome da sam ja veliki fan njegovih radova, pročitao sam sve što je prevedeno i skoro devedeset posto njegovih knjiga imam u svojoj kolekciji. Sviđa mi se kako nije bio rob nijednom žanru, kako je podjednako uspješno pisao krimiće, trilere i avanturističke filmove koji su graničili s SF-om. Nažalost, danas je najpoznatiji kao “tip koji je napisao Jurski Park”, što je gotovo omalovažavanje njegova opusa koji je skoro u cijelosti ekraniziran i vjerojatno ste gledali neki od njegovih filmova. Ono što je danas gotovo zaboravljen detalj jeste to da je čovjek i sam režirao filmova i bio poprilično dobar u tome. Doduše, nije bio sjajan, ali je imao par dobrih ideja i napravio je zamalo tri kultna filma, a s obzirom da ih je u životu režirao tek šest, to je poprilično dobar omjer. Kada kažem skoro onda to znači da je Westworld, kojeg sam već spomenuo ovdje, kultni SF po svim mjerilima. To nije dobar film koliko bi mogao biti, ali je dobar onoliko koliko može biti. Također, tu je i Great Train Robery, koji je također kultni te Koma, ovaj naslov o kojemu trenutačno čitate. Bez obzira na desetogodišnjicu, planiram napisati o još nešto pokojem njegovom filmu zato što sam ih, ruku na srce, tek nedavno pogledao sve i uglavnom mi se svidjelo ono što sam vidio i jednostavno je dušu dalo da ih se ovdje spomene i da ne budu zaboravljeni.

Koma nije toliko kultni film koliko je poznat film, mislim da je bio čak i Crichtonov najuspješniji, ali, iznenađujuće, riječ je i dobrom filmu koji ima tek manu-dvije na koje ću morati skrenuti dodatnu pažnju u svrhu da budem detaljan u dojmovima. Dakle, imamo bolnicu i doktore. Nije ni čudo da se Crichton dobro snalazi u tom području jer je i sam studirao medicinu, pa zna ponešto o tome (nije bez razloga napisao megapopularnu ER seriju) i priča nas upoznaje sa Susan, mladom stažisticom koja vodi uobičajeni život mladog doktora. Veza s kolegom Markom (Michael Douglas kao druga violina u nekom filmu – tek je počinjao pravu karijeru) kolege, suradnici, uobičajeni slučajevi. Sve se to mijenja kada joj najbolja prijateljica tokom rutinske operacije padne u komu i više se ne probudi. Želeći joj pomoći, Susan se baca u istraživanje i ono što otkrije pomalo je zabrinjavajuće, u njezinoj bolnici pacijenti padaju u komu duplo više nego negdje drugdje. Iako je broj do neke mjere razuman i svi je uvjeravaju da ni medicina, ni doktori nisu svemogući, ona postaje sumnjičava. Da stvar bude još bolja, nitko joj ne vjeruje, čak ni kada postane jasno da stvari nisu baš jako čiste, a Susan, tvrdoglava kakava već jest, nastavit će istragu i doznati koješta, pomalo horor otkriće, što će joj navući i određene sumnjive tipove koji će pokušati sve ne bi li je ušutkali. Kako kaže jedan od producenata; mi smo željeli napraviti film koji će za bolnici biti ono što su Jaws bile za otvoreno more. Da prepadnemo ljude što više možemo nekom običnom stvari kao što je odlazak u bolnicu. Pa, dobro, stvar baš nije tako jeziva, ali je film ispao poprilično dobar.

Da budem iskren, znam već godinama za njega da postoji. Mislim da svi znaju, ali nekako mi se nije našao na repertoaru da ga pokušam čitati. Nastao je po romanu Robina Cooka, pravog doktora koji je za medicinske trilere ono što je John Grisham za pravne, majstor žanra. Nisam ga čitao. Pokušao jesam, ali kad mi počne nabrajati medicinsku terminologiju, hvala lijepo, idemo dalje. Ali film mi je stalno prolazio kroz ruke i nikako da ga pogledam do prije neki dan. Prvo ću započeti s malom trivijalnošću. U njemu glume i Tom Selleck i Ed Harris. Stari Tom ima čak tri scene koje traju cirka 30 sekundi svaka i dvije rečenice. Da, znam, tako loše postupati s jednim Magnumom, ali ovo je bilo vrijeme kada Tom još uvijek nije bio ni blizu zvijezde kakav je danas. Pa je to bilo zabavno za vidjeti. Ed Harris ima jednu scenu i jedno četiri rečenice. I, da, ima kosu, tko bi rekao. Nekad davno je bio plavokos, opet, tko bi rekao. Ovo mu je, točnije, prva prava uloga u nekom kino-filmu. Dobro za starog Eda, ali morate pripaziti da ih ne propustite. To je to što se tiče zabavnih detalja. Kako rekoh, mane. Mana je sama glavna glumica. U romanu je ona glamurozna plavuša super izgleda, feministica do samih, da mi oprostite na izrazu, jaja. U filmu nije. Geneviève Bujold sve je samo ne zgodna plavuša. Išlo se na to da lik bude realan, svakodnevan i to poštujem. Također, izbačen je feminizam kao jedna od glavnih priča, što poštujem još više jer znam koliko je ženama teško u bilo kojem svijetu i ne mora ne film time udarati po glavi. Problem s likom je što je antipatičan. Da, to je otprilike to. Ona je pomalo seronja, ali ne zabavni tip seronje kao što je Gregory House MD, već onaj kojeg ne podnosite. Miss Sveznajuća. Ona jedina kuži da nešto nije kako treba. Ona jedina može srediti stvar. Ona je jedina uporna i nikoga ne sluša. Stvar se popravi tokom filma, srećom, pa ne bude tako antipatična, ali treba malo progurati kroz početak da se do toga dođe. Druga mana… Pa, dobro, nije da je baš mana, ali film ispočetka baca na nekakvu ljubavnu ljigu tipa General Hospital ili kako se već zove ta sapunica. Sestre pričaju o doktorima, doktori o sestrama, svi bi svakoga okrenuli, pa onda malo o položajima, političkim igrama u bolnici, pa onda malo stručne terminologije (thorazine 3 mcc…) i vi malo gledate… pa, ono, boli vas briga za tehničku spiku jer je ne kužite. Crichton nije baš spretan redatelj, istini za volju, film ima tipičan drvenkasti izgled kakav je bio uobičajen kroz 70-te i dobar komad 80-ih, ALI dosta dobro izgrađuje napetost, pa je to plus. Uspijeva stvoriti okružje paranoje i napetosti, iako mu scene znaju trajati predugo. Nisam siguran da li je išao baš na neki minimalizam, ali tu i tamo malo brži tempo bi bio dobra stvar (u jednoj sceni gledate kako se lik uspinje oko 4 kata po nekim ljestvama i vidite svaku prečku). Zgodno je što film ima mali dašak horora i misterije, pa čak i pravo dobrih scena, kao što je ona gdje pacijenti vise na tankim žicama. Sve zajedno u cjelini… ima grešaka u koracima, ali na kraju sve to ima glavu i rep i nije dosadan. Glumački je mjestu (Douglas je u stvari neiskorišten, samo se pojavljuje i stvara sumnja da li je pozitivac ili negativac – neću vam reći koje je od toga), scenografija isto prolazi… film jednostavno funkcionira. Usprkos manama, uspjeva uvući gledatelja u priču, što je na kraju i najbitnija stvar. 

 

Oglasi

An Innocent Man (1989)

Posted: Travanj 15, 2013 in Drama, Thriler, Tom Selleck

vhs305 an-innocent-man-movie-poster-1989-1020204028

IMDb

Trailer/Clip

 

Nedavno sam naletio na jedan poprilično uznemirujući video, jedan od onih koje snime kamere unutar policijskih auta. Naime, tip nije stao na STOP znaku već je produžio nekih stotinjak metara i došao do svoje kuće, zaustavio se na prilaznom putu i nekeko nespretno izašao van iz auta. I pao mrtav. Naime, iza njega je išao patrolni auto, a žandar za volanom je izašao van iz auta i hladnokrvno stresao vozača sa čak 13 metaka. Navodno je vjerovao da lik iz auta izvlači oružje. Plus, da situacija bude bizarnija, lik krvari na travi ispred kuće, hropćući samrtnim dahom, a pajkan, ni pet ni šest, mu nabaci lisice na ruke. U to izlazi tipova žena iz kuće i ona zamalo dobije koju rundu, od pajkanovog partnera. Naravno, svi stereotipi su uključeni u priču; bijeli pajkan, bad ass motherfucker kad ima gun u ruci, kratka vojna frizura i sunčane cvike na očima, crni osumnjičenik, kvart koji sigurno nećete zamjeniti za Beverly Hills… I zaintrigiralo me što je bilo dalje. Pajkan je odšetao, sud je presudio u njegovu korist da je 13 metaka posve opravdano jer je žandar imao SUMNJU kako lik u auto ima oružje (koje nije pronađeno). Mislim, zar je netko vjerovao da je Rodney King zadnji zajeb koji su murjaci napravili? Jedina razlika je što je onda gorjelo pola Los Angelesa jer su pripadnici White Power policije odšetali javno, dok je ovaj lik dobio zatvoreno saslušanje (bez suđenja, molim lijepo). I sad se vi pitate koji je meni quratz da s time započinjem tekst o nekom filmu. Zato što uvijek imam aduta u rukavu da vam kroz filmski svijet ilustriram stvarnost (koja, naravno, uvijek bolje završi u filmskom svijetu) i nekako da napravim ono što već duže vrijeme planiram napraviti – da se vratim na meni omiljenog Hollywoodskog brku jer već dugo nisam gledao neki njegov film (ne trebam ni reći da sam big fan Magnuma, jel’). I riječ je o odličnom trileru o kojem se ne govori puno, pa da ujedno i tu nepravdu ispravimo. I tako…

…priču započinjemo s prikazom života Jimmie Rainwooda, običnog all american tipa koji radi kao mehaničar aviona, ima skromnu kućicu, ugodnu ženu i život bez problema. Pa se onda upoznajemo s dva hardcore murjaka, Mike i Danny, koji rade točno…preko ruba zakona, ulijeću, pucaju, uhićuju narko dilere. Uzimaju malo i za sebe, naravno. Kakve veze imaju ova dvojica s Jimmiem? Nikakve… barem ne dok ne zajebu adresu i umjesto u dilerovu kuću upadnu kod našeg junaka. Ne samo to već ga stresu u jednim metkom i tek onda skuže kako su genijalno i generalno sjebali stvari. Ipak, izvuku se. Zato što podmetnu pištolj i drogu u kuću te na sudu dobiju slučaj (jerbo su oni kakti stand up dečki – bijaše to doba prije Rodney Kinga dok su ljudi još naivno vjerovali kako su murjaci med i mlijeko) i Jimmie odlazi u zatvor. Tamo priča postaje još gora. Učenje novog načina života, upoznavanje novih pravila i tako to. Ipak, kad dobije uvjetno, murjaci nastave malo stiskat našeg junaka (jerbo mu žena diže dreku što su strpali nevinog čovjeka u zatvor) i to dovede do odluke da naš junak malo poravna neke račune.

Recimo da je ovo triler/drama. Više drama nego triler (nema baš nekih nejasnih zona u njemu) i funkcionira poprilično dobro u svakom slučaju. Prvi dio filma gotovo je sudska drama, pa zatvorski život, a onda krimić. Sudski dio je smijurija, da vas odmah fer upozorim, jer Jimmie je dobio valjda najjadnijeg fiškala koji postoji (to bi i pripravnik uspješno riješio) no treba odmah napomenuti kako ni nije bila osnova namjera raditi John Grisham film već je to mehanika koja dovede junaka u zatvor. Zatvorski dio je najbolji. Dobro prikazano okružje, nešto malo stereotipa, ali dobro je prikazana promjena karaktera koju takvo mjesto izaziva. Selleck je to i fer odglumio, ali svjetla reflektora je pokrao F. Murray Abraham kao čovjek koji zna pravila i koji uči našeg mladog padawana zakonima preživljavanja. Zadnji dio filma balansira između drame i kriminalističkog filma i više vuče na ovo drugo. Ništa posebno, ali lijepo zaokružena priča bez puno mudrovanja i ponešto dobrih situacija. Mane sam već rekao (ustvari nelogika suđenja je najveća rupa cijele priče, možda malo i zatvorski stereotipi) a prednosti su glumci koji su svoje odigrali s guštom. Spomenutom dvojcu vrijedi pridodati i Davida Raschea koji u filmu igra jednog od žestokih murjaka. I u to je uletio odmah nakon Sledge Hammer izvedbe, pa vas uopće neću kriviti ako vam bude… pa, neobičan u negativnoj ulozi. I ako ga baš ne možete shvatiti za ozbiljno. Znači, u duhu svih onih razvikanih zatvorskih filmova, popisu pridodajte i ovaj mali draguljčić jer… pa, tamo mu je i mjesto. Što radi priče, što radi glumaca…

innocentman01 innocentman02 mZlmGFeAUZ9ATsC2jF6sqYkO2nf tDDcbSZWBhjQnQX0zJVa1dTZZeU

2421713,1ebr0NNurHg7pyGaqTGvKFi1mYu8tK50F3X2zZsiWwAMnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 2421714,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 2421717,_HybAW8WDKT_SBO5Nu3B2t69NyDPIPpYKAFvaNkfZj0MnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 2421718,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg==

2421715,lK6v+sYivEW5JaX_K8Cm_lhWLq+qW9MdXzNARo8WvATuwHdtONkGV7fCXrh_NOS7eKR+MnLdciUDV5eX5Nv_LQ== 2421719,EGxloAICFWSu_r7y+GPq9EciiZbCW3Mw4jOkFo1C99PLUiAqkAXxkJMsmuoJYNQHtGeAMcKK97fbpLbH+rGI6g== 2421721,oIRrpKkTj1LEzuYZ0RDuZcbNKpnWABzBFhbrqElUT0N4yH5dzGfraQSztuop7g8E2nGELzdyrhtIXcIJJUmZxQ== 2421723,MbLpbo+UbuvfD8YWffICNZ2OOkjtgVjqgjqm3++B1TVGjloOH+T4rMz5VSWRYOGwLjvcjUu1YrRzqTUZsIYyBg== 2421724,FEwsu6L6z+_85RPTmzI+qv43q1IfTHK6SsPzOVzd4gh1Em+3vDb9zfon3uv_jNxJfz3ogxTr3jHE26akqhRXcA== InnocentM1_07


IMDb

Trailer (Opening)

 

Već kad sam se prije određenog vremena raspisao o kultnoj seriji Lonesome Dove, nekako sam se upustio u malo, čisto informativno, istraživanje tih televizijskih vestern projekata i, posve slučajno, naletio na nešto slično, iako cijelo jedno desetljeće starije izdanje slične priče. Doduše, znao sam da ova mini-serija postoji, naletio sam na nju dok sam pisao o filmu The Shadow Riders jer se ekipa koja je tamo glumila tako dobro složila na prijašnjem projektu da sam morao vidjeti o čemu je riječ. Vidio, pronašao je i malo je odležala na hardu dok je nisam pogledao, ali nakon što sam je pogledao došao sam do zaključka kako nije nikakvo čudo što je vestern pronašao svoje mjesto pod suncem u obliku televizije jer nakon što pogledate seriju odmah vam bude jasno zašto je došlo do prezasićenja. Nije da je serija nešto posebno loša, ali je jednako tako sve u njoj već toliko puta viđeno da se jedan period snimanja ovakvih projekata može opisati i kao štancanje meksičkih sapunica. Na Zapadu ništa novo, već viđena priča, likovi koji idu po šabloni da su čiste dobrice itd, itd, itd. Nakon što je pogledate to će vam biti slično iskustvu čitanja legendarnih ”Laso” romana (ako ste ikad čitali takve) jer dok traje, bit će vam zabavno, ali par dana kasnije mi mogli imati poteškoća s prisjećanjem što ste točno gledali. To nije baš ni nekakvo iznenađenje jer Louis L’amour je slavan pisac vestern romana, kao i Zane Gray, ali da je bio dobar pisac… baš i nije. Više srećković što su ga producenti pronašli i napravili poprilično ekranizacija njegova rada, što ga je učinilo još popularnijim.

Radnja prati tri brata iz obitelji Sackett i njihovu odiseju preko Divljeg Zapada, a koja ubraja potragu za blagom, gonjenje stoke, mali revolveraški obračun koji opako podsjeća na legendarni obračun kod O.K Korala (to je dobra stvar), političke intrige i slične stvari koje su sačinjavale uobičajeni repertoar tadašnjeg Zapada. Prate se dvije paralelne priče jer najstariji brat je odvojen od prva dva, a prva dva se na putovanje otiskuju nakon što susjed s kojim se ne vole baš ubije ženu jednog od njih na dan vjenčanja, pa drugi brat ubije njega. Kako je onda pravda bila podložna raznim interpretacijama, počevši od revolvera, pa do vinčesterke, oni odluče otići, pronaći novo mjesto za život i tu počinje njihova priča. Najstariji brat pak isto tako ubije tipa radi varanja na kartama (protivnik je bio loš u varanju i još gori u potezanju Colta) te i on krene na put, ali njegova priča ide u smjeru pronalaženje prastarog blaga koje su sakrili nekakvi tamo… netko, uglavnom. Prva dva brata se zapošljavaju kao goniči stoke, pa dolaze u grad, pa upoznaju žene svojih života, a u sve to je uguran i jedan bogati moćnik, pa malo političkih intriga oko Meksika (Alamo je bio tamo iza ugla) i uz puno peripetija sva tri brata će se pronaći, udružiti i krenuti, kako i dolikuje vestern klišejima, u zadnji obračun sa svima onima koji su se okupili da ih liše života.

Znači, serija pokriva apsolutno sve što predstavlja neki klišej Divljeg Zapada. Revolveraški obračuni, bogate moćnike, potjere… što je ujedno i upozorenje, ali i jedna vrsta nostalgije. Takve stvari su izmrle na televiziji (barem u obliku serija) jer vesterni, čak i oni televizijski, teže nekoj vrsti realnosti, a ako i ne, onda se fokusiraju na jednu od svih tih spomenutih stvari. Epske avanture više ne postoje na malim ekranima. Nije to djelo scenarista, koji su htjeli da to bude whole shabang vestern paket već je riječ o ekranizaciji čak tri romana o braći Sackett (stari Louie u prologu/naraciji kaže da ih je poznavao, što mu baš i ne vjerujem) koji su spojeni u jednu cjelinu. Pisani su odvojeno, ne kao Lonesome Dove, radi čega radnja djeluje iscjepkano i ne previše povezano. Najviše se ističe potraga za zlatom najstarijeg brata, dok su druga dva brata uklopljena u cjelinu koja funkcionira solidno. Likovi su šablona dobar/loš/zao, nema nekakvih sivih zona, a nije se ništa posebno radilo ni na njihovim karakterima. Ni na ostalima, već kad sam kod toga, te na njih gledajte kao na gotov proizvod koji se mora prihvatiti. E, sad, bilo bi to puno gore da tu nije jedna zanimljva garnitura ”nepoznatih” glumaca. Ovo nepoznatih znači samo u kontektstu toga da su takvi bili dok se snimala, ali kasnije su postali itekako poznati. Tom Selleck i Sam Elliot su face o kojime više ne treba govoriti previše, tu su zalutali i legende vesterna Glen Ford i Ben Johnson, ali još nekoliko glumaca koji su zanat ispekli u filmovima Sama Peckinpaha (imena su posve nevažna) tako da, ako vam se netko učini poznat, to je zato što jest. Oni svojom pojavom (i sasvim pristojnim nastupima) još malo poboljšavaju stvar, ali u glubalu, ovo je jednokratki proizvod namjenjen svima koji vole pošteni komad vesterna, za jedno nedjeljno poslijepodne (iako je malo i predugačak za tu normu) jer nakon što ga odgledate, neće vas baš povući da ga pogledate još koji put. Ali serija nije toliko loša, svojedobno je bila pravi mali hit na televiziji, samo što se koncept vesterna tokom godina promijenio i ovo sad djeluje… pa malo zastarijelo. Ako ste nostalgično raspoloženi…

Quigley Down Under (1990)

Posted: Travanj 29, 2012 in Akcija, Tom Selleck, Western

IMDb

Trailer

 

Nastavljam dalje u dobrom vestern okružju… samo što ovaj put dobijate nešto malo drugačije. Vestern u Australiji. To niste očekivali, zar ne? Stoji mi na hardu još otkako sam poharao alternativne izvore sa svime što sam mogao pronaći s Tomom Selleckom i uvijek sam imao određene… predrasude naspram njega. Mislim, ne shvatite me krivo, vestern i Australija… nije baš kombinacija koju vidite svaki dan, ali nakon što sam ipak odvojio malo vremena i pogledao ga… mogu samo reći: predrasude su zajebana stvar. Radi se o jednom poštenom i poprilično dobrom vestern filmu za kojeg uopće ne možete reći da se odigrava u zemlji klokana. Jednako je tako mogao biti snimljen u Wyomingu jer što se tiče eksterijera, pa, nema neke razlike. Drveća i pustinje posvuda izgledaju isto. Jedino što umjesto Indijanaca imate Aboridžine, ali njih ima u tako malo scena da kao da ih nema. I još me iznenadilo kad sam išao malo istraživati nakon gledanja da filmić ima jako dobru reputaciju, kao i fine kritike. Inače se ne zamaram takvim stvarima, ali, eto, već kad sam pogledao, da to podijelim s ostatkom svijeta.

O čemu je riječ. Mathew Quigley je jedan opaki sharp shooter kojeg unajmi nekakav bogati farmer iz zemlje klokana te ovaj potegne iz USA do A kako bi prihvatio odlično plaćeni posao. Jedina kvaka je u tome što bi Quigley, umjesto čopora dingo pasa, sa svojom posebno dizajniranom puškom (na jedno dva kilomatra skida muhi krilo) trebao smicati Aboridžine koje farmer baš i ne voli. Naš junak ima moralne stavove i isti ga jako brzo dovedu u sukob s gomilom farmerovih ljudi, a nakon što jedva spasi živu glavu, predstoji mu ovo: pustinja, upoznavanje lokalnih plemena i usputni obračuni koji vode, naravno, prema glavnom.

Jedna je stvar zanimljiva. U filmu uopće nema Australaca. Imate Irce, imate Engleze i imate Amerikance. Oh, da, imate i Aboridžine, ali onih aussie tipova kao što su Mel Gibson ili Russell Crowe ni za lijek. Zato vam kažem da nemate osjećaj da se sve to odigrava na nekom drugom kontinentu. Alan Rickman se nakon teroriziranja Nakatomi Tornja prebacio na teroriziranje australske ravnice i vidi se da je čovjek uživao u tome da bude zločest. Sarkastičan i zločest, što samo njemu uspjeva. Selleck je junak priče, ali i on svoj dio nosi bez problema, dopadljiv, sklon humoru, jedna opuštena izvedba radi koje je i postao popularan. Što se tiče dinamike filma, ostah iznenađen. Dobri humoristični dijelovi koji tako naglo budu presječeni brutalnim dijelovima (kao što je scena gdje Aboridžine bacaju niz stijene) da vas doslovce iznenade. Nema praznog hoda, što je najvažnije, a pucnjava je bogme izvedena fino, pregledno i uvjerljivo (iako ta puška koju Quigley koristi nakon 300 metara postane jako neprecizna) te ne bi smjelo biti prigovora na samu akciju. Redatelj Simon Vincer, koji je diplomirao vesterne sa serijom Lonesome Dove, ima stvari pod kontrolom te ga se s razlogom može nazvati solidnim redateljem. B redateljem, ali oni ionako znaju raditi najbolje stvari. Ako imate predrasude… bolje ih se riješite jer nikad ne znate kakav komad dobre zabave leži u nekom naslovu.


IMDb

Trailer

Da nastavimo u istom tonu. Trebao sam malo dobrog starog divljeg Zapada da iz sistema isperem Vampirske Dnevnike, revolveraše, močnike i dame u nevolji. Izaberem gotovo pa nastavak od prijašnjeg vesterna (nastavak samo u smislu da je Selleck opet tu te je opet ekranizacija jednog Louisovog vesterna) i već sam se pripremio na blaženi pustio-sam-mozak-na-pašu provod te sam se čak  ugodno i iznenadio. Između redove rečeno, ovo je puno bolji film. Doduše, i stariji je (ili je mlađi, ovisi kako gledate) pa su se neke stvari modernizirale (tipa da sad vidite krv kad pogode tipa) te mi čak nije previše smetalo ni što je priča klasika. Revolveraš, učiteljica, drugi revolveraš, bogataš i obračuni. To je to, između postoji malo detaljnija priča, i teško da će vas nešto posebno zaintrigirati, no da ne kažete kako sam snob koji neće prepričati ni ono što je čisti klišej…

Tri frenda pobjegnu s nekog broda, dolaze u neki vestern gradić i preuzimaju brigu o ranču četvrtog frenda. Tamo je nekad bila njegova žena, koja je sad u gradu, učiteljica (to je valjda jedino zanimanje gdje je žena mogla djelovati intelektualno) i na nju je oko bacio dežurni bogataš, krimić, vlasnik cijelog grada. Ne radi dame već radi ranča jer je vrijedan. Stanovnici su u strahu, ali naš junak ima opasan brk, još opasniju ruku i ne treba dugo da svi zajedno jedni drugima stanu na žulj.

Zanimljiva stvar, film se baš i ne fura na neki revolveraški đir, on postaje dio radnje u završnici i ide pod one bolje u filmskome svijetu. Puno koltova, puno vinčesterki i puno pucnjave. Do tada je radnja sporija, likovi su posve OK (usprkos klišejima) priča je malo… blesava (tri tipa samo tako dođu na tuđi ranč) no na nju treba gledati samo kao motiv da se svi oni spoje u jednu cjelinu. Naravno, malo ljubavnih iskri nije naodmet, a kako je Virginiu Madsen uvijek lijepo vidjeti, ni ne smeta nam što je za svog dragog odabrala brku Sellecka. On je pak sasvim dovoljno uvjerljiv kao dežurni šutljivi revolveraš i ima određenu karizmu te ga gledati nije nikakav problem (mislim, ja ga mogu gledati u svakoj ulozi, ali to sam ja). Dežurni negativac je Mark Harmon i bilo mi je čist neobično ga vidjeti kao zlog i pokvarenog tipa jer sam ovisnik o NCIS-u, gdje je potpuno suprotni karakter. I ono što obično spasi ovakav film (ili mu doda par bodova ako je već korektno napravljen) to je kad vidite da su glumci guštali u radu. Vesterni su njihovo kao nasljeđe, pa biti u jednom gotovo je stvar prestiža, iako više nisu na cijeni kao nekad. Ekipa se dobro zabavila, film je ispao više nego gledljiv…i to je cijela mudrost.


IMDb

Trailer

Film za nedjeljno poslijepodne. Što to znači? Da apsolutno ništa ne gubite ako ga ne pogledate, ali apsolutno ništa ni ne dobivate ako ga pogledate, tako je jednostavno. Još od doba kad su filmovi na televiziji bili rijeđi od vode u Sahari, nedjelja je bila rezervirana za lagani materijal, nešto što neće vrijeđati gledatelje golotinjom, prejakim nasiljem i sličnim veselim stvarima koje su danas tako sveprisutne, a opet se biralo da to ima donekle i nekakvu zabavnu vrijednost. E, sad, vesterni su kako god okrente bili dobar odabir, s njima niste mogli pogriješiti čak i da hoćete, no 80-te su unijele ipak malo raznovrsniji meni od onog koji je bio prisutan dok je John Wayne šetao prerijama i zajebavao mlade učiteljice. Ovo je više Zane Gray pristup vesterna, a svi su valjda pročitali jednu njegovu knjigu. Ovo nije ekranizacija Zane Graya, ali je ekranizacija Louisa L’Amoura. On je isto što i Gray, samo što se filmski svijet nagledao njegovih ektanizacija, a bogme i poznatih glumaca u glavnim ulogama, Počevši od Wayna, pa do Eda Harrisa. Ima tu i zanimljivosti, da ih ne zaboravim. Sam Elliott i Tom Selleck zaigrali su u dvije zajedničke ekranizacije, ali i u dvije zasebne (koliko sam mogao pronaći) čineći ih jednima od rijetkih koji su se držali izreke “ako radi, ne popravljaj”.

Što se tiče ovog filma, nastao je kao dogovor sklopljen na rundi pića. Selleck, Elliott i Jeff Osterhage tako su se našli jedan dan, nakon što su zajednički snimili vestern mini-seriju The Sacketts, popili koju rundu i zaključili kako ne bi naškodilo da snime još nešto, već kad je serija bila dočekana s odobravanjem i već kad su se tako dobro zabavili. Nazvali su starog Luisa, rekli mu da nešto složi i on je napisao roman koji je postao kamen temeljac ovog filma. Radnja je slična kao i serija, isti glumci opet glume braću, ali su okrenuli priču. Tri brata, svaki na svojoj strani svijeta, ponovo se spoje nakon što završi građanski rat. Jedan je bio doma, Jedan u vojsci Sjevera, a jedan u vojsci Juga. Dođu doma i imaju što vidjeti. Grupa jako zločestih bjegunaca od pravde poharala je njihov grad, otela žito i stoku (kvragu, da) a nda se poslužila i njihovim ženama. To neće samo tako proći. Njih tri stvaraju malu potjeru koja će potegnuti čak i do Meksika da izvuče svoje najbliže, uz malo narodnog humora, malo pucanja i pokoji štapin dinamita.

Film ima avanturistički štih u onoj mjeri koliko ih imaju svi TV vesterni. Pucnjava je poštena, ali nema tu krvi ili nekih akrobacija, dosjetke su fora (pogotovo nastup veterana Bena Johnsona) i ima jedan od onih iritantnijih soundtracka sastavljenih od usne harmonike i violina. Priča je zabavna, ako ćemo iskreno, pretjerivanje, ali simpatično (posebice kad vidite hrpu žena kako mirno sjedi na plaži) i nastupi glavnih likova (Selleck i Elliott imaju dobru kemiju na ekranu, a vidi se zašto su kasnije postali zvijezde) više su simpatični nego atraktivni. Tu nema mrkog Eastwwodovskog pogleda, kao ni zabacivanje nogu Johna Wayna i sat i pol bezbrižne zabave prođe samo tako. Doduše, drugi dan više nemate pojma što ste točno gledali, ali dok ga gledate, uvuče vas u radnju, htjeli vi to ili ne. Ovo je neka vrsta tranzitnog filma. Imate klasiku, onu koju čine naslovi kao što su Rio Bravo, pa imate ove novije vesterne (ili one s Eastwoodom iz 80-ih) a imate i ovo, filmove koji ne vrijeđaju sami žanr, samo pokazujući da je Wild Wild West nepresušna inspiracija. Preporučio bih jako niska očekivanja, pa vas možda iznenadi. Sat i pol utrošenog vremena nećete zažaliti.

Her Alibi (1989)

Posted: Veljača 10, 2012 in Komedija, Tom Selleck

IMDb

Trailer

 

Sad će ispasti da sam neki ogromni obožavatelj Toma Sellecka, ali nisam, stvarno nisam. Samo imam čistku harda i na njemu se nalazi nekoliko njegovih naslova koji jednostavnu dušu daju da završe na ovim stranicama. Čovjek je, osim onog Magnuma, snimio dvije vrste filmova. Komedije. I western. Dobro ste čuli. Selleck ima naslaganih skoro desetak vesterna u karijeri i sve ih moram pohvatat prije nego ACTA počne aktat. Malo sam se i predozirao ovih dana svime i svačime, od avanture, do SF-a, a usporedno sam znao ubacit koju epizodu i Las Vegasa (ironično, i Selleck glumi u zadnjoj sezoni. Nekako sam se zaželio komedije. Ne samo ja već svi oko mene, bolja polovica me skoro izbacila iz kuće čim sam joj spomenuo nešto… drugo osim komedije. Kako sam nedavno nabavio ovaj naslov, koji sam zadnji put gledao prije jedno desetak godina (i doslovce krepavao od smijeha) nekako se rješenje nametnulo samo od sebe. I, iskreno, opet sam umirao od smijeha. Ne zato što je film baš toliko smiješan, ali je zabavan na jedan pametan način, što je danas izumrla vrsta. I usput je poprilično romatičan (to vam je hint za nadolazeće Valentinovo) tako da s njim, ako želite napravit dobru i opuštenu atmosferu, ne možete promašiti.

E, sad, priča je sljedeća. Pisac Phillip ima krizu, spisateljsku blokadu (i to je sranje ozbiljno, vjerujte mi, proživljavam jednu) te odluči potražiti inspiraciju u sudnici. Tamo ugleda prelijepu Ninu i donese jednu zanimljivu odluku: pružit će joj alibi za umorstvo (iako nije sigurno da ga je ona napravila) jer mu je njezin slučaj donio inspiraciju. I sad, da stvari budu legalne pred zakonom, oni moraju zajedno živjet, što je urnebes već sam po sebi. Nina ima neke svoje tajne, Phillip sumnja da je ona ubojica, no pada na nju samo tako, a između svega toga piše roman čiji je junak uber macho tip koji može sve. Iskreno, nisam znao što je bolje napravljeno. Dijelovi kad Phillip recitira dijelove svojeg romana (lik mu je mješanac Bonda i Valentina) jer su svi komično prenaglašeni (istegao je svoje skladno mišićavo tijelo na koje su žene diljem svijeta padale, pokazujući savršenu građu svojih bicepsa i tricepsa). Ili dijelovi kad ne vjeruje Nini da mu radi o glavi, pa prevlači sobski namještaj da zablokira vrata (uz napomenu da samo vježba) ili su najbolje one zbrke koje nastanu kad se nešto slučajno dogodi (kao strijela u stražnjicu).

Gledano sa narativne strane, film stvara situacije iz ničega, pri čemu mu uvelike pomađu nastupi glavnih glumaca. Selleck više, Paulina Porzikova malo manje, ali oboje se dobro nadupunjavaju tako da mane u glumi (kod nje više, kod njega manje) mogu proći bez da ih osjetite. Osobno, film mi je zabavan radi dijelova kad Phillip radi na svojem romanu, uzimajući obične stvari i pretvarajući ih u macho avanturu (što usputno ispadne i jako dobra komedija) a najbolje je što se osjeti kako su autori stvarno pazili da koedija bude komedija (ne fore na prvu loptu kako je to slučaj danas) i da stvarno bude smiješna, te da romantika bude romantika. Doduše, može mu se prigovoriti predvidljivost, kao i neuravnoteženost dijelova Kom i Rom, no ne govorimo o materijalu za Oscara već zabavi. Laganini materijal za sve, pogotovo one koji su nešto zeznuli i sad gledaju kako bi se dodvorili boljim polovicama. Mene je izvukao iz mogućih problema s boljom polovicom, pa možda pomogne i vama. I usput se nasmijete. To je ionako samo dodatni plus.


IMDb

Trailer

 

Jednom davno, Tom Selleck bio je predodređen da zaigra ulogu Indiane Jonesa, no radi ugovora za seriju Magnum P.I. bio je prisiljen odstupiti. Ironično, pilot epizoda serije pomaknuta je za šest mjeseci te je imao vremena snimiti film. Iako mnogi zgrođeno odmahuju glavom na tu ideju, meni je simpatična, bio bi to zanimljiv eksperiment. Selleck je napravio jednu epizodu Magnuma gdje je odigrao Jonesa, s kompletnim outfitom i moram priznati, nije loše izgledao, iako je epizoda bila više zajebantskog karaktera nego ozbiljna storija. No, snimio je on i jedan pravi wanna be Jones avanturistički film koji je čak i poznat u našim krajevima jer se djelomično snimao u prijeratnoj Jugoslaviji, a ispao je (gledajući globalno, ne) jedan od stvarno rijetkih naslova koji su uspjeli pobjeći iz te Jones sjene i postati samostalan film, s određenim kultnim statusom među gledateljima. Iskreno, mene baš ne diraju te usporedbe, ja sam čovjek koji će dušu prodati za dobar avanturistički film, a kako sam romantičar u duši (nemojte nikome reći) uvijek padam na pas/mačka odnos među likovima jer je to ionako uvertira u happy end (iliti krevetsku scenu). A, samo usput, padam na filmove s avionima, pogotovo ako imaju dobar zračni fajt tipa Crveni Baron. Dvokrilici, puno akcije, simpa glavni likovi… što da vam dalje pričam, poslastica za jedno tiho veče je ovdje. Možda nije zgoreg spomenuti kako je u današnjim danima film nestao s radara, što je šteta, jer već kad se rade reizdanja svega i svačega, ne bi škodilo i jedno za ovaj film, malo da ga se vrati u sjećanje publike.

Dakle, priča. Razmažna bogatašica unajmi polutrijeznog pilota da je prati u letu do Azije, gdje joj je otac nestao. Taj put uključuje malo volim te/ne volim odnos, malo puškaranja, malo dobrog humora, a na kraju se naši junaci pronađu i u pravom ratu. Ne mogu baš izmišljati toplu vodu sa sadržajem jer je poprilično jednostavan, laganini materijal za opuštanje. Selleck je kao mamurni pilot ubo u sridu, dopadljiv, simpatičan, klasika od junaka kojemu se baš i ne da natezati s jako bitnim stvarima, ali ako zatreba, tu je. Uglavnom. Bess Armstrong odigrala je solidno svoj dio posla, no nije baš imala neku posebnu karijeru te je vjerojatno nećete ni zapaziti kako treba nakon ovog filma. Njih dvoje imaju sasvim finu kemiju na ekranu, off beat klasika koja kao da je proizašla iz onih slap stick komedija tridesetih godina (što je nekako i poanta priče). Loacijski film ima dosta toga za pokazati, što mu je još jedan plus, i nikako nisam na čistu koji je dio ustvari sniman u ovim prostorima (mislim da je zadnja bitka) ali nije da igra nekakvu ulogu, sve što se vidi ima svojih draži.

Mana mu je dosta troma režija. Redatelj Brian g. Hutton, čovjek koji iza sebe broji ratne klasike kao što su Where Eagles Dare i Kelly’s Heroes (uz ovaj film, dva jedina spomena vrijedna filma) nije ono što bi se nazvalo spretan redatelj, dosta toga zapinje, od akcije (koja ima širinu, spektakularnost i preglednost) do odnosa s glumcima (osim glavnog dvojca, ostali su nekako ispali iz jednadžbe) i ovo mu je bio posljednji film kojeg je radio (kako je još živ, valjda mu je režiranje bilo nekakav hobi) tako da, ne vjerujem da ćete biti baš nešto posebno impresionirani. Time hoću reći da ima i boljh ratnih filmova, koji imaju jaču i bolju dinamiku. Usprkos tome, High Road… bio je mali hit koji je Sellecka, doveo pred ozbiljniju publiku (čitaj onu koja zvijezde cijene samo po nastupima na velikim ekranima) i za jedno laganini poslijepodne, kad nemate što raditi, a niste pobornik CGI-ja, ispunjava sve važnije norme. Od količine humora, preko dopadljivost glumaca, do sasvim korektne akcije. Treba li tražiti nešto više od toga?


Oduvijek su me fascinirali pisci koji imaju volje i strpljenja raditi na jednoj seriji romana izgrađujući jedan lik do detalja, vodeći ga iz situacije do situacije, ne zaboravljajući na njegov privatni život. Većina ne postane takvima, obično se napiše jedan roman, pa kad isti bude dobro prihvaćen onda se krene dalje. Ne svi, neki od poznatih serijala za koje, vjerujem, nikad nećete ni čuti jer se neće prevesti kod nas, kao ni biti dostupni široj neameričkoj publici. Robert B. Parker u svojem opusu ima čak nekoliko književnih serijala u kojima je izgradio nekoliko likova, a Jesse Stone, poluumirovljeni policajac koji iz prisile prihvaća posao u malom gradiću, nije prvi, iako bi, kako stvari stoje, mogao postati najpoznatiji. Pisac, koji je za svoj rad dobio nekoliko nagrada, usporedno je izgrađivao i Spencera, privatnog detektiva koji je prvo imao svoju seriju (Spenser: For Hire) a onda je nastalo nekoliko zgodnih TV filmova gdje su se junaci serije vratili u stare uloge. Jesse Stone trebao je biti tek jedan u nizu filmova, s opcijom da budu nastavljeni, gdje se sakupilo nekoliko kvalitetnih TV glumaca, jedan solidni redatelj, no prerastao je u cijeli serijal kojem se još ne vidi kraja (8 dio se trenutačno snima) što nije loša stvar. Produkcijski je niskobudžetan, s jako dobrom radnjom, solidnim glumačkim izvedbama te predstavlja osvježenje i nešto posve drugačije od onog što nudi klasični kino/TV repertoar.

Tom Selleck osobno mi je vrlo simpa pojava na ekranu, jedan od onih glumaca koji imaju prepoznatljivu pojavu (brčići, je’l te) pouzdan je glumac koji uvijek ima što za ponuditi, leži mu drama, akcija i komedija te nije opterećen skandalima kao neki drugi i svoju slavu izgrađuje na pristojan način, kvalitetnim radom. Jedina mana (ili križ koji mora nositi, ovisi kako gledate na to) jeste to što su ga stalno povezivali s ulogom Thomasa Magnuma iz istoimene serije. Iako ju je, vjerujem, RTL zamjerio svima stalnim repriziranjem, ja priznajem da mi je serija bila zgodna, dosta dobro napisana, pristojno režirana, s dopadljivim likovima i zadovoljavajućim omjerom akcije, komedije i intrige. Čovjek se pokušao malo izvući iz tog kalupa s nekoliko jako dobrih filmova (Her Alibi, High Road to China) no uloge su uvijek imale taj Magnum štih od kojih nije mogao pobjeći. E, sad, kad sam po prvi put naletio na prvi film iz ove serije (Stone Cold) očekivanja su bila ista, leđero nastup, malo krimića i tako. I koji je to zajeb od pretpostavke bio. Jesse Stone dijametralno je suprotan od Thomasa Magnuma po svim stavkama dnevnog reda: isprani policajac kojemu je pun kufer posla u velikom gradu, ima ozbiljan problem s alkoholom, bivša žena koju skoro svakodnevno zove telefonom jer nema s kim drugim razgovarati, a povrh toga seli se u mali priobalni grad Paradise, gdje prihvaća dućnost šefa policije. Taj odjel broji jedva tri čovjeka, a atmosfera je takva da Jesse baš i nije najuzorniji tip kojeg bi zaposlili na takvo malo mjesto. No, stvari će se malo po malo popravljati (draž tih serijala jeste da možete lik razrađivati i da to ne bude isforsirano) a mirni gradić sve je samo ne tako miran. Doduše, nema nekih eksplozija i sličnih pizdarija, ali uvijek se dogodi nekakav zločin koji zahtjeva fini istražiteljski posao.

Što me dovodi do drugih stvari. Većini navikloj na konstantu izmjenu kadrova i brzu radnju ovi filmovi bit će dosadni. Tu nema ničega, ama baš ničega što bi se moglo nazvati komercijalom jer se sve svodi na pričanje priče. I u tom procesu nema prečaca, kadrovi su dugački, atmosferični, bazirani na likovima, čak i njihovim izgubljenim pogledima. Radnja kad krene ima okus stvarnosti, mirnog i finog istražiteljskog posla te se opet bazira na likovima i interakciji među njima. Da ne bude kako su ovi najdosadniji uratci koji postoje, imaju ono što svaki krimić ima: pokoje ubojstvo, ima čak i vatrenih obračuna, dilera drogom, varanja na porezu, bogataša koji misle da novac može spasiti sve itd, itd, ali to je sporedna stvar. Svi ti događaji služe tek kao pokretač radnje da bi se vidjelo kako likovi, usprkos sveopćoj psihičkoj zaribanosti, funkcioniraju izvan zadanog okružja.

Selleck je maestralno odigrao lika koji je zatvoren u sebe, koji ima toliko demona u sebi da ih može prodavati drugima, ali opet uspijeva funkcionirati kako treba u situacijama drugačije naravi. Uz sve to, filmovi se baziraju i na protoku života u maloj sredini, prednostima toga da sve poznajete, kao i manama, no taj usporeni način života nije baš tako sjajan kao što je, vjerujem, u romanima, jer se bazira na nekoliko likova koji čine krug prijatelja glavnog lika. Podršku Sellecku radilo je nekoliko kvalitetnih televizijskih glumaca, počevši od Williama Devanea, William Sadler, Kathy Baker, Sean Young, Stephen Baldwin… Režije se prihvatio Robert Harmon, redatelj koji se može pohvaliti kako ima jedan kultni filmić u svojoj karijeri (The Hitcher), dok je zadnjeg odradio Dick Lowery, poprilično loš televizijski rutiner radi kojeg je film i slabiji nego ostali. Kako to već ide, prva četiri filma (Stone Cold, Night Passage, Death in Paradise i Sea Change) napravljeni su striktno po romanima, dok su druga četiri (Thin Ice, No Remorse, Innocents Lost i koji se tek snima, Benefit of the Doubt) nemaju veze s njima osim po likovima i tek fragmentima radnje. Nije da im je to nešto naškodilo, svi su filmovi dočekani s jakim pohvalama i uspješnom distribucijom po TV-Kućama, radi čega se još i snimaju. A Selleck je uspio napraviti i to da se odmaknuo od lika Thomasa Magnuma, što i nije tako jednostavna stvar kako izgleda. Ako ste skloni tihom, mirnom, atmosferičnom krimiću, bilo koji od njih iz ove serije odgovara, ali preporučljivo je gledati ih po redu.