Archive for the ‘Tony Scott’ Category


IMDb

Trailer

 

Gentlemen, start your engines!

Postoji jedna priča koju vam moram ispričati. Neki je već znaju, ali da otvorim dušu širem čitateljstvu. Vezana je uz film i vrijeme, naravno, dok nije bilo interneta, kad je sve bilo malo manje… dostupno. Dakle, odlučio je HTV pustiti Dane Grmljavine (ili Groma, kako vam draže) u nekom subotnjem terminu, 20:00h, odmah poslije Dnevnika. Kako sam radio… nešto drugo, propustio sam ga u cijelosti. Ali, bila je repriza u neke sitne sate. Nema problema, dočekat ću je (ionako je subota) i uspio sam pogledat… prvih 10 minuta. Naravno da sam zaspao. Ali, straha nema, drugi dan je repriza u nekom finom poslijepodnevnom terminu, ne mogu ga promašiti nikako. I uspio sam vidjeti zadnjih deset minuta, što je bilo i više nego elegantno kašnjenje. I, tako, dođe ponedjeljak i prvo što napravim jeste da odem u videoteku, stanem za pult i autoritativno zatražim VHS Dane Grmljavine. Cura koja je tamo radila gleda me ko da sam jučer s Marsa došao i kaže: Znate, bio vam je sad za vikend tri puta. Ne jednom, ne dva puta već tri puta! Pogledam curu svojim the best latino lover pogledom i odvratim: Toliko mi je taj film bio dobar da ga želim gledati još tri puta. Želiš i ti samnom? (ostatak priče nema sretan kraj) no, film mi je postao jedan od najdražih iz te bum-tras kategorije, imamo, ali kao da nemam scenarij umotvorina koje su skoro po izlasku postajale kultne stvari. Doduše, Days of Thunder je Top Gun na gumama, ali što su male sličnosti (ustvari ogromne) među prijateljima. I ovaj mi je nekako draži uradak nego Top Gun iako je film nafilovan provoloptaškim forama za podizanje emocija. Ako kojim slučajem nemate pojma o čemu pričam…

Cole Trickle je mlad, prav, nabrijan, hot shot vozač Formule koji misli da može voziti Nescar utrke. On to misli, ali voziti je nešto drugo, no ima glupu sreću pa za mentora dobije Harrya, prekaljenog mehaničara koji zna sve moguće trikove posla i čija je jedina želja da jednom osvoji Indianapolis 500. Harry i Cole će proći kroz sve, od početnika, do učenik/učitelj odnosa, a Cole će se naći i na rubu emocionalne provalije kad se skrši u jednoj nesreći. Iako će mu rane liječiti zgodna doktorica, na njemu samom će biti da odluči želi li stisnuti gas do daske i pobijediti na zadnjoj utrci ili će ići doma provjeravat ulje na benzinskoj postaji.

Zamjenite F-15 s custom autom za Nescar utrke i to vam je to, umalo identični filmovi, ALI… Days… su ipak opušteniji film, s malo boljim emocionalnim štosevima, što će reći da nije toliko ukočen kao Top Gun. To je zasluga i Roberta Towna, vrsnog scenariste koji zna što publika želi. A ona želi tipa u nevolji, tipa koji ima unutrašnje dileme i tipa koji će, usprkos svim problemima, pobijediti. Ovo zadnje ide skoro ko željeznička kompozicija. Prvo ne zna voziti (zna zabiti auto u sigurnosni zid) pa onda se ne sporazumjeva s Harryem, pa onda nesreća, a onda i traume u zadnjoj utrci. A kad ih riješi, auto će mu doživjeti svašta, od blokiranja gasa, pa do novih sudara, što će reći da našem junaku baš i ne ide, ali se čvrsto drži i pokazuje zavidni pobjednički duh. Klišej, svakako, ali uvijek rado gledan.

Ali, publika voli junake i Tom Cruise, dok je još bio fin i normalan dečko, ima to nešto radi čega nije bilo teško navijati za njega. Robert Duvall je kao starija i mudrija nit vodilja u njegovu životu, pa je tu zalutao i Cary Elwes kao zamjena za Val Kilmera (njegova jedina uloga je da živcira Colea) imamo i zgodnu doktorku Nicole Kidman (friška sišla s broda iz Austraije, s jakim naglasom i pjegicama na licu) a i prijatelja Michaela Rookera, koji će našem junaku ukazati da nisu svi protivnici pravi protivnici. Što da vam kažem, raspoloženi cast se nije baš isprsio s nekom glumom, ali su zanimljivi za vidjeti i bio je to easy posao, s zabavom u središnjem planu. Sve ih je pod kontrolom držao Tony Scott, koji je ovdje postao jako dobar frend s Simpson/Bruckheimer kompanijom, a dodao je filmu i svoj prepoznatljivi vizualni stil te jako dobro poznavanje filmske dinamike jer, iako film sada broji 20 i nešto godina, još uvijek mu se nije našao suparnika koji će ga pobijediti u maestranim prizorima utrka, kao i sudara. To mora vrijediti barem nešto, ako vam se već ne sviđa još jedan scenarij kojeg na okupu drži spajalica i molitva. Ponešto glumačkih legendi, ponešto dobrih emocionalnih ho-ruk trenutaka (taj motor je moj i moji dečki su pomogli gurati moj auto, reče Randy Quaid kad Coleu zaprijeti ispadanje iz utrke jer mu je krepao – starter i zato što protivnički timovi ne smiju pomagati jedni drugima) ima i jako dobrog humora (izađi na stazu i zabij se u signalni auto, reče Harry Coleu, jerbo je to jedini auto koji ovaj još nije bio udario) te navijačkog žara (ledena doktorica počne iz sveg glasa navijati za našeg junaka u zadnjoj utrci) što ga čini zabavnim, napetim… i šarenim. Mane? Koliko vam srce želi, ali neću sad o njima jer bi trebalo isto ovoliko prostora. Ukratko, ako ste alergični na SVE VRSTE KLIŠEJA, onda ovaj film bolje izbjegnite jer vam dođe ko katalog za iste. Izvan toga… gas do daske do nekih drugačijih filmskih vremena.


IMDb

Trailer

Kvragu, nedjelja je, dan odmora, ne, pravo vrijeme da uživate u debeloj hladovini, pijete nešto hladno i ne razmišljate o ničemu. Kad su takvi uvjeti u pitanju ne volim eksperimentirati, uzimam nešto provjereno, nešto što znam već napamet, nešto što nije previše komplicirano, nešto za što znam da će me zabaviti, nasmijati i opustiti. Ruka već sama odabire, autopilot je namješten na ovaj film tako da protiv toga ne mogu baš ništa. Interesantno, prvi dio B.H Žandara pogledam tek ponekad, treći izbjegavam koliko god mogu. Prvi dio mi je jako dobar, iako zrno prespor u nekim dijelovima, a treći dio mi je jednostavno koma. Drugio dio zato stoji u zlatnoj sredini. Neću reći da je najbolji (po nekim filmskim kriterijima, ofkors) jer nije. On je sve ono što filmski čistunci vole prigovarati popcorn filmovima: brz, glasan, naivan, užasavajuće jednostavnog scenarija, glup k’o vreća eksera. Filmski čistunci: Up yours! Od svih mana koje bi mu se mogle nabrojati, film ima jednu generalnu prednost – zabavan je do bola. Mislim, ako već idete raditi nastavak nečega, ili film za opuštanje, za boga miloga, napravite ga zabavnog. To je recept koji su pokojni Don Simpson, Jerry Bruckheimer i mešter akcije Tony Scott znali napamet. Mislite da su oni zatupili filmsku industriju? B.H.Cop 2 je jedan od nezaobilaznih klasika akcijskog filma 80-ih. Dovoljno rečeno, ne? I što je najbolje… film je još i dan danas urnebesan.

Dakle, netko u Beverly Hillsu radi jako loše stvari. Prvo opljačka zlatarnu, rasturi je cijelu, a onda ustrijeli časnog poručnika Bogomila. U igri je jako dobra plava britva ubojita izgledom i s oružjem u rukama. Ali, zajeb, Bogomil je jako dobar s određenim lajavcem iz Detroita, koji u roku odmah sustavlja sve svoje poslove (i pritom zajebe vlastitog poručnika da mu plati putne troškove) i odlazi u deep, deep, deeep undercover zadatak. Dva vjerna sidekicka Rosewood i Taggart spremno čekaju, ali pomoći Axelu Foleyu znači (opet) raditi urnebes po elitnom dijelu Los Angelesa, što našim junacima ne predstavlja neku posebnu muku. Od policijske postaje, do konjskih trkališta i naftnih polja, naš trio razbit će što se razbiti može, upucati tko god im se nađe na putu, dignuti u zrak svaku prepreku (ili je barem odgurati ustranu), a usput će baciti pogled i na Playboy vilu starog macana Hugh Hefnera.

Zanimljiva trivija: Hefner je ekipi dao dozvolu za snimanje samo ako curke tamo budu tretirali s poštovanjem. Ako vam tamošnja zabava djeluje kao da se radi o zabavi na plaži (curke s DD košaricama igraju odbojku) to je zato što je Scott jako dobar frend s Hefnerom (damn kako neki imaju sreće) i njegova je ideja bila da ih prikaže kao tipične curke iz Californie. Ako vam ta scena pak djeluje kao dio spota… to je zato što je to bio i plan. Osim toga, što se još pametno može reći o filmu? Iskreno? Ama baš ništa. Radnja je pusti me da vrisnem jednostavna, a scenarij je na okupu držala spajalica i molitva koliko je tanak bio. Kao i što radnja filma ide (pljačka A,B,C,D) tako ide i film, od jedne scene do druge, s time da je debelo prilagođen verbalnim mudrolijama Eddia Murphya i, I shit you not, ako ovdje nema najbolje replike, onda ih nema nigdje. Ali, film nije samo one man show, SVI su u njemu dobili priliku da se malo iskažu svojim komičarskim darom tako da većina scena (kad nešto ne dižu u zrak ili pucaju) djeluje kao dobra stara međuigra vrsnih komičara. I to se osjeti, ako ćemo iskreno, da su dečki imali provod života i opušteno snimanje, što je još jedan plus kod gledanja. Akcija je, trebam li to uopće i reći, odlična, iako ima scena-dvije kad je malo izvan fokusa (pucnjava u noćnom klubu) tako da… humor i akcija, plus nastupi zabavne garniture (Brigitte Nielsen nije nikad bolje izgledala) i ponešto kvalitete (Jurgen Prochnow i Dean Stockwell) te sigurna režija majstora Tony Scotta koja je filmu omogućila prepoznatljivi izgled i odičan vizualni dojam. Filma je dočekan na kritičarski nož (zar je itko sumnjao da će se dogoditi nešto drugo) ali je zato razvalio box office jer s 28 milja budžeta zgrnuo oko 300 milja zarade. Znam da ste to gledali. Znam da znate sve. Ali sam vam sve to morao reći još jednom.


IMDb

Trailer

Kevin Costner ide osvetiti nepravdu napravljenu sebi i djevojci koju voli, a sve to režira Tony Scott, poznati ekspert za akcijske trilere. Kad vam to ovako sažmem, što bi prvo pomislili? Da bi mogli gledati jedan ekvivalent njegova Man on Fire? Svakako vam neću reći što da mislite, ali ću vam odmah reći da bi mogli i pogriješiti jer to ovdje nije čak ni u peti. Trileri ili općenito filmovi osvete prepoznatljivi su brand u ovakvom svijetu, ali kad ste posljednji put gledali film osvete koji, ajmo to tako reći, nije fantazija nego ima okus realnog? Prošlo je već neko vrijeme, zar ne? Čak i da nije, takve su stvari jako rijetke. Čak i kad filmovi ciljano žele biti realni, uvijek se provuče nekakva Charlie Bronson scena (ili dio radnje) gdje glavni lik dobije zadovoljštinu tako što napravi posao do kraja. Sad ću vam još nešto reći. Ako vam je to na pameti, ovaj film svakako izbjegnite, jednostavno nemojte gubiti vrijeme jer već znam da bi mogli ostati razočarani. No, s druge strane, ako ste spremni malo proširiti svoje vidike, ovo bi vam moglo biti jedno… drugačije iskustvo od onog što ste navikli. Niste imuni ni na romantične priče koje odmah u startu imaju prizvuk nesretnog završetka? Odlično, još jedna stvar pokrivena. Sad, kad ste odlučili što želite, ako vas je ovaj uvod zaintrigirao, bacimo se dalje na posao. Sadržaj.

Jay Cochrane je top gun pilot (cijeli uvod filma djeluje kao indirektni nastavak Top Guna) koji nakon 12 godina službe odlazi u mirovinu. Ili nešto slično. Neko vrijeme planira provesti kao gost dobrog prijatelja Tiberona Mendeza, meksičkog bogataša, očekivano, povezanog sa svim vrstama leganog i iliegalnog. Tibey je stara škola, častan, odan, a kao i svi njegova kalibra ima ženu-trofej, Miryea, koja počne s našim tog gun junakom pomalo očijukati sve dok se isto ne pretvori u strastvenu vezu. Mendoza za to dozna, Jay jedva ostane živ (neplanirano, usput rečeno), a Mireya završi u nekom jeftinom bordelu, s razrezanim licem, kao kurva koju će najveći šljam jebati po 50 puta na dan. Malo je reći da je Tibey jako zeznut lik kad je osveta u pitanju. Jay polako počinje krpati ostatke svojeg života i kreće u potragu za ženom svog života, usputno poravnavajući račune s onima koji su ih doveli do ove situacije. Samo, kada se krene u osvetu, jednu stvar je važno zapamtiti, ona nikad ne ispadne onako kako smo to zamišljali i svi uključeni u nju znaju imati posljedice.

Film je podijeljen na dva dijela. Jay i Mireya, cijela njihova veza, od početka do tragičnog razlaza, te Jay i njegova potraga za njom. Jedan dio je savršen, drugi dio malo manje, ali ne zato što je loše snimljen ili takvo nešto već zato što neke likove izgubi iz vida. Romantični dio filma jednostavno je… vrhunski napravljen posao. Madeleine Stowe je odlična glumica, ali je i jedna od najljepših glumica, a njezina kemija s Costnerom je itekako osjetljiva. Scott je svoje junake namjerno uvio u mračni oblak, mislim, odmah se od početka zna da to neće dobro završiti, no likovi su tako uvjerljivi (i izvan klišeja, već kad sam kod toga) da je osjećaj neugode koji osjećamo doživljaj koji se očekuje da pruži film o ukletim ljubavnicima. Stari glumački lisac Anthony Quinn fascinantan je kao Tibey, ali je jednako tako i već viđen lik. Patron, klasičan, vrhunski odglumljen i neki klišeji (tipa da ima mladu ženu trofej) neće nikome smetati. Ono što je bitno da je ispod mirne, gotovo dobroćudne pojave uspio sakriti i ljute emocije koje ga čine nepredvidljivim i jako, jako…jako opasnim tipom s kojim se ne treba zajebavati. Ali još je fascinantnije vidjeti kako je dobro odglumio slom nakon što unakazi ženu koju voli te završnica, gdje se Jay i on susretnu… neće ući u kultne scene svih vremena, no vidjet ćete da ni meci nisu potrebni da znate kako ste nekoga pobijedili. Mana je drugi dio filma jer se fokusira na Jaya, dok svi ostali pomalo padaju u drugi plan. Također, nema ni tog emotivnog naboja kao uvodni dio jer još uvijek smo u tonu nesretne ljubavi, pa akcija (koje skoror da ni nema, ako ćemo iskreno) ni ne uspjeva postići neki efekt. Ipak, u završnici, odlično odglumljen ljubavni trokut, pregršt odličnih glumaca u top formi, priča koja ne igra na klasični obrazac poubijaj-sve-što-hoda-i-otiđi-sa-smješkom, pregledna režija starog majstora (ovdje je još išao na vizualni doživljaj, a ne na količinu rezova u jdnom kadru) čine Osvetu jednim od najboljih filmova takve tematike, ali ujedno, ironično, i jednim od najpodcjenjivanijih te čak i namjerno zapostavljenih. Spremni za nešto drugačiji doživljaj toliko puta obrađene teme? Što da vam dalje pričam. Sve je rečeno.

Deja Vu (2006)

Posted: 20 studenoga, 2011 in Akcija, Denzel Washington, Thriler, Tony Scott

IMDb

Trailer

Jednom sam prilikom imao zanimljivu korespondenciju s jednim izdavačem u vezi science fiction priče koju sam napisao. Rekao mi čovjek da je putovanje kroz vrijeme u svrhu nečijeg spašavanja stvar prošlosti, da je to zasićen motiv koji se prečesto puta upotrijebio te da se u njemu ne može pronaći ništa novo. Neću reći da mi je to bilo posebno edukativno iskustvo, kao ni poticajno, no priču sam ionako napisao iz neke dosade, da skratim vrijeme, pa je sve to bio jedan mali eksperiment za koji i nisam očekivao pozitivne rezultate. Stvar je u tome da inače pušim filmovi koji za osnovu radnje imaju motiv putovanja kroz vrijeme, a ako je suditi po njihovim sadržajima, spasiti nekoga u takvoj situaciji nije stvar izbora već moralna dužnost svakog glavnog lika, a ako radnja ne uključuje malo pirotehnike onda posao nije dobro napravljen. Šalim se tek djelomično, pirotehnika je stvar koju osobno volim vidjeti već ako ciljano odabirem takav film za gledanje, no ono najvažnije što želim vidjeti jeste – originalnost. A to, skromno priznajem, moja prastara priča nije imala, barem ne previše. Zato filmski svijet nema problema s time, više-manje.

Deja Vu još je jedna u nizu suradnji Scott/Washington tandema i do dana današnjeg jedina koja ima elemente SF u sebi. Manje nego bi se moglo reći na prvi pogled, ali opet, kad imate pojam „putovanje kroz vrijeme“ u radnji filma, znate da će stvari postati zanimljive. I, svakako jesu, no ne i na način na koji bi mogli očekivati. Jer uvod film i dobar komad radnje leži u okvirima realnosti pošto, za početak i razbuđivanje, lokalni crazy militia man digne u zrak trajekt nabijen ljudima svih godišta. Najbolja stvar (ili najgora, kako si uzmete) jeste što uvod ima eho stvarnog sranja koje je napravio Timothy McVeigh s saveznog zgradom u Oklahomi, a to nije sva slučajnost jer kasnije kad upoznamo negativca, skromni, ali efektni nastup Jima Caviezela, McVeigh doslovce vrišti iz njegove uloge. Paranoičan tip, nadrkan na US vladu, pravi patriot…znate već, sve vesele stvari. No, nije samo on jedini koji vuče na nešto poznato već cijeli središnji dio djeluje vrlo vjerojatno, posebice zato što živimo u dobu kad Veliki Brat sve gleda, a paranoična post 9/11 era nimalo ne pomaže oko toga. Nadzorne snimke posvuda su oko nas, čak i na najbanalnijim mjestima, te pronaći uzorak među njima, za iskusne ljude, nije nikakav problem, a kad nadovežete i softver za prepoznavanje lica, današnji teroristi imaju jako malo mogućnosti da se provuku neopaženo. Samo, obično se sve to koristi za post napad vrijeme, a ne prije, čime dolazimo do inovacije u našem filmu.

Svaki time travel film koji drži do sebe mora imati technobabble segment u sebi na koji doznajemo što, gdje, kako i zašto – iako ovo posljednje bude posve slučajno. Vrijeme nadzora, četiri dana unatrag, nema mogućnosti ponavljanja, ograničenja su na svakom koraku, ali upravo taj pogled u prošlost kroz prizmu nadzornih kamera filmu daje notu svježinu, ali da ne bude samo to (radi preizražene statičnosti radnje) stari akcijski lisac Tony Scott zna kako podignuti publiku na noge. Rješenje – posve originalna car chase scena prošlost-sadašnjost i to s Humvee terencem koji sliči na Ghostbusters vozilo. Kada doznamo sve prednosti i mane statičnog gledanja kroz „prozor“ u prošlost, vrijeme je za malo konkretnih stvari. Da ne bude samo kako je film SF s debelim daškom realnosti, naš junak će se zaljubiti u promatranu osobu, djevojku koja je ključ za otkrivanje počinitelja terorističkog napada. Putovanje kroz vrijeme kako bi se spasila voljena osoba? Klišej? I to kakvi, no tko kaže da ljubav nije jako dobar razlog za pokretanje nove razine radnje i ulaženje u klasiku – „pravo“ putovanje kroz vrijeme.

Gotovo svaki film s tematikom putovanja kroz vrijeme ima jedan kiks u logici, što Deja Vu čini dijelom istog tog društva. Po radnji, naš je lik to već prošao jer je ostavio tragove u prošlosti, no radnja nam ne prikazuje što je krenulo loše te zašto se sve ponavlja. Da je razvoj događaja temeljen na bilo kakvom konceptu realnosti dogodila bi se ista stvar, zatvorena vremenska petlja, pa ako ste spremni progutati tu rupu u radnji, ostatak filma bi vam mogao biti itekako napet pošto se u završnici odbacuju science fiction detalji (kojih, istini za volju, ionako nema previše) i prelazi u dobru staru akciju, teritorij gdje se Scott kao redatelj snalazi kao riba u vodi. Nije bez vraga cijeli film koncipiran na takav način te ga većina gledatelja i ne doživljava kao srodnika Povratku u Budućnost“ ili, žanrovski sličnijem „Vremenskom Policajcu“, što je više prednost nego mana jer nije lijepo kad vas uspoređuju sa starijom braćom, i to onom koja ima povoljan ugled kod kritike i publike.

Osim otvorene svježine u pričanju priče, film je prepoznatljiv po svom vizualnom izgledu, efektna montaža i uobičajeni spektar crveno-žute boje (ne pitajte zašto ih Scott koristi u svakom svojem filmu, ali kadrovi djeluju odlično) s preglednim scenama, što i nije tako mala stvar za postići jer je radnja natrpana detaljima, pogotovo u onom „nadzornom“ dijelu. Washington je ovdje još jedan dopadljivi lik i teško je ne pomisliti kako ustvari igra jedan te isti lik kad je u Scottovom filmu, iz naftalina je bio izvučen i Val Kilmer kao mali podsjetnik da su on i Scott jednom davno radili na Top Gunu, no to je uglavnom sve što vrijedi spomenuti pošto njihove izvedbe nisu rutinske, ali ni nešto posebno nadahnute, likovi koji su ovdje da ispričaju priču bez da se dublje zadire u njihov karakter. Iako neki možda zaziru od Jerry Brucheimer produkcije te po defaultu odbijaju pogledati sve što izlazi iz njegove radionice, u ovom bi slučaju trebali napraviti malu iznimku pošto se radi o svježem i originalnom filmu, koji unosi novi pogled na već viđene motive, ali ujedno spaja i dva različita svijeta u jednu suvislu cjelinu tako da bi i oni koji preferiraju poštenu akciju, kao i oni skloniji science fiction filmu, mogli doći na svoje i ne osjećati se prevareno ili zakinuto za oznake žanra koji vole. Što je uspjeh već sam po sebi.


IMDb

Trailer

Nikad nisam sklon ideji da se radi remake nekog dobrog filma jer u 99% slučajeva to loše završi. Možda zato što original bude poznat film, dobar film i općenito kvalitetan film. Dinamični duo Tony Scott i Denzel Washington uzeli su dobar i kvaliteta film za obraditi, ali nepoznat (po nekim standardima) jer tek malobrojni znaju da postoji Man On Fire (1987) gdje je Scott Glenn odigrao ulogu Creasya puno prije Denzela – i napravio to bolje. Već sam tamo spomenuo kako mi je ovaj remake tek korektan film, ali nakon drugog gledanja sklon sam mu spustiti ocjenu manje. Moderniziranje starog materijala ne mora biti nužno loša stvar, ali kad zaboravite na sve ostalo, onda to i nije tako sjajna stvar, a ni izmjene u odnosu na original nisu donijele ništa dobro (istu stvar će Scott/Washington napraviti i u svojoj obradi kultnog The Taking of Pelham) te ću zadržati osnovno mišljenje koje imam oduvijek – ušminkani film o osveti.

Dva filma imaju istu osnovnu radnju; bivši nešto John Creasy, sadašnji alkos, prihvaća posao tjelohranitelja i dadilje male curice. Iako se u početku baš i ne vole, Creasy će djevočicu zavoljeti, pa kad ona bude oteta, prevrnut će nebo i zemlju da je pronađe, kažnjavajući krivce na sve strane.

Radnja filma se iz Italije seli u Mexico City, koji, zahvaljujući ponekim redateljskim trikovima starog lisca Scotta djeluje baš kao prava rupa na Zemlji gdje je svatko u opasnosti. Problem koji je već od početka jasan; film igra debelo na svoju vizualnu stranu, zaboravljajući na likove. Nerazrađenost likova. Denzel, meni fora i simpa glumac, ali, realno gledajući, njegov opušteni i šarmantni nastup sastavni je dio svakog njegovog filma, kao da uvijek glumi jedan te isti lik. Mala Dakota Fanning (wonder kid u svijetu glume) mu parira odlično…vesela, zaigrana, propošna. Ne bi išlo. Temelj ovog naslova je odnos Creasy i curica, s time da su oboje otuđeni svaki u svom svijetu i tek prisilnu provođenje vremena od njih pravi prijatelje i aktivira Creasya da krene raditi pakao kad nestane. Zato je Jade Malle iz originala puno bolje odigrala istu stvar (i začudo, nije uspjela napraviti karijeru). A Creasy u izvedbi Denzela ne doživljava nikakvu transormaciju (osim ako kadrove gdje pretjerano cuga ne držite za realni prikaz lika), pretvarajući se u drugom dijelu filma u visokobudgetnu verziju Stevena Seagala, koji raketnim lanserom rješava probleme.

Problem broj dva. Film ima puno više akcije nego original, što nije dobra stvar. U oba slučaja, lik Creasya popije metak prilikom otmice, ali Glennov lik ostatak filma jednostavno vuče samog sebe, pokazujući sirovost i želju da napravi stvar pa makar umro. Denzelova verzija, s druge strane, je slik, odijela, kravate… da ne govorimo kako dva metka ne ostavljaju tragove. Akcija, o njoj sam počeo. Akcija je besmislena, kratko i jasno. Ne toliko koliko radi samog tijeka radnje, ali radi Scottove faze u kojoj je radio takve divlje kadrove i montažu da se treba baš pravo napregnuti kako bi se vidjelo što se događa. Svaka akcijska sekvenca je ispresjecana s toliko nepotrebnih stvari da to zna izazivati glavobolju, a nepreglednost dolazi jako blizu iritacije (iako je plan, vjerujem, bio da se napravi nekakav realno okruženje). Surovi triler o krvavoj osveti tako postaje blaga kamilica, stripovskog ugođaja i bez neke prave brutale.A, ako je suditi po ocjeni na IMDb-u (što je smiješno mjerilo kvalitete) to je upravo ono što je publika htjela vidjeti jer original je premračan u svojem pričanju iste priče, nasilan te tako ne baš adekvatan film koji bi prodao priču o svemogućem junaku.

Da ne ispadne kako sam samo popljuvao film na osnovi karakterizacije (što je, khm, glavna stvar) moram priznati da mi je Scottov vizualni pristup odgovarao u nekim dijelovima radnje. Uspio je stvoriti okružje dokumentarnog kao i, što sam već rekao, slikovito oslikati mjesto radnje. Dobra je stvar ispala i s negativcima jer ih pravo ni ne vidimo, a sve to se zgodno uklopilo u cjelinu gdje se htjelo prikazati kako je svijet u rasulu (ili barem neke svjetske metropole) te da je svaki biznis dobar biznis. Sporedni su glumci dobro odigrali svoje uloge, uvijek pouzdani Chris Walken i odlična glumica Radha Mitchell (kad plavokosi komad ukrade ekran jednom Vinu Dieselu onda znate da nešto vrijedi) te je šteta što se nisu više iskoristili jer su njihove scene smirene, puno bolje nego kad započne divlja montaža. Konačni zaključak? Još jedan remake koji svoju veliku popularnost duguje tome što je original praktički nepoznat film, koji ima izgled i boju, ali bez nekog posebno oštrog okusa. Nije gubitak vremena ako to pitate (ali Scott i Washington kod mene imaju kredit radi Grimson Tide i najnovijeg Unstoppable te nisam objektivan) no radi se o šablonskom filmu bez nekakvog pravog autorstva.


Top Gun (1986)

Posted: 17 kolovoza, 2011 in Akcija, Ratni, Tom Cruise, Tony Scott, Val Kilmer

IMDb

Trailer

Moram priznati, Top Gun mi je oduvijek guilty sin, jednostavno si ne mogu pomoći da ga ne pogledam svaki put kad naletim na njega. I, tako, ušetam ja u Konzum neki dan, svakodnevne stvari i, hopla, evo ga na polici; Cijena? Prava sitnica. 19.99, iako ga imam negdje među divixima, rekoh neka stoji i na dvd-u, simbolično. Pa ga i pogledah ponovo (prošlo je par godina) a već kad sam ga kupio, pogledao, mogao bih reći i pokoju riječ o njemu, iako je sve više manje poznato. Znate već, jedna velika, šarena, nabrijana i adrenalinska regrutacijska reklama za američko zrakoplovstvo. Iliti, malo realniji opis, problematični tip uspije povaliti stariju žensku (i to “učiteljicu” još) dobije priliku izvoditi akrobacije s  F-16 avionom, zahebavati se s najboljim frendom i obarati zle MIG-ove s neba. Mokri san svakog nedojebanog klinca koji sanja o tome da postane glavni pastuh u… gdje god da se nalazi.

Ovaj mali memory lane moram započeti s onim očitim; Top Gun bio je i ostao jako dobar film. Prije nego se svi oni mrzitelji Toma Cruisea i svega što je ovako površno podignu na noge i kažu; buuuu, da malo pojasnim. Na stranu cijeli površni šminkeraj i promotivna reklama (pregurajte to, film je nastao na osnovi članka koji govori o the best of the best pilotima i školi Top Gun) uzmite samo njegovu završnicu i dobijate jednu od najbolje reliziranih zračnih bitaka ikad snimljenih, I shit you not (negledao sam se takvih uradaka) u kojima dominira napetost, dobra režija, vizualne atrakcije i brzina. Kada imaš takve zvjerčice kao što su F-16 i MIG onda ti je bolje da budeš dobar režiser ako želiš da to ima smisla.

A Tony Scott zna znanje (je,je,je, nije ni do koljena svojem braci Ridleyu, ali who gives a shit) čime je započela divna suradnja između njega i Jerrya Bruckheimera (tada je bio živ i Don Simpson) te je Top Gun ustvari najbolji prikaz kakav je Scott redatelj kad želi biti – čvrst, autorski jak i s osjećajem za publiku.  Doduše, tu ide i glavna primjedba za nerazrađene likove (iako, u obranu moram reći da ima i gorih karakterizacija) ali su zato ubačene i sve one sitnice koju su u osnovi zanimljive. Glavni lik doživi generalni sudar sa stvarnošću nakon frendove smrti, macho frajeri izgube glavu u borbi, odnosi mentor-učenik, traženje smisla u životu…ima svega pomalo i ničega posebno, pri čemu na pameti treba imati da je vojska, mornarica, netko posebno odobrio scenarij (inače bi izostala tehnička pomoć = avioni) te u njemu ne možete ni očekivati teške karakterne mane, a ako se nešto i dogodi, stvar je pogreške.

Na stranu sve to, film, ukoliko ste do sada uspjeli nekako propustiti, ima cast glumaca koji pokriva sve osnovne baze.  Od početnika koji su već imali neko ime (Cruise i Kilmer) tu su i predstavnici stare garde (Tom Skerritt i Michael Ironside) jedno ime koje je onda bilo vruće i zanimljivo, na pola puta između prva dva pojma (Kelly McGillis) a ima i ponešto početnika koji će tek postati netko i nešto (Tim Robbins i Meg Ryan) te još malo početnika koji će postati poznate TV face (Anthony Edwards i Adrian Pasdar) – tko prigovori glumačkom odabiru… Površno, patriotski nastojeno, ho-ruk raspoloženo, ugodno oku, muškom i ženskom, nabrijano, brzo i napeto. Kultna roba, bez daljnjeg, koja se još uvijek može gledati (ako izostavite predrasude) i pošteno zabaviti uz nju.


IMDb

Trailer

Jednom davno, dok mi se još dalo zamarati s takvim stvarima, napisao sam koju riječ o privatnim detektivima na velikom ekranu. Malo je reći kako je to bio potpuni gubitak vremena, no uvijek se toga prisjetim kad pogledam neki naslov koji koristi jednog za glavnog lika. Ono što je već postalo školsko pravilo u takvim filmovima; svi su cinici, svi su sarkastični, svi su na korak od potpunog alkoholizma, svi imaju opasnih problema sa ženama, baš svi u nekom trenutku dobiju po glavi (ako bude jednom imali su sreće) honorar nikad ne pokupe i uvijek, ali baš uvijek, nalete na slučaj koji je pet puta veći od njih samih, s negativcima koji imaju svašta za izgubiti i arsenal oružja pri ruci. Sad, znam da će velikoj većini Bruce Willis uvijek biti i ostati John McLane, ali na mojoj listi Joe Hallenback nema konkurencije.

Hallenback je tip koji ima gadnih problema s gospođom, kojeg kćer ne doživljava koliko ni lanjski snijeg, posao mu je u kurcu, zadnju lovu je spalio u Las Vegasu, nije vidio žilet tjedan dana, nedostaje mu i par centi za kutiju pljuga, a tu i jedan ubojiti mamurluk. Sljedeća gaža, dadiljanje striptizete sleš kurve, i to je trebala biti jednostavna gaža dok ne ulati u obračun automatskim oružjem. Nakon toga, društvo Hallenbecku počinje praviti bivši sportaš sleš još jedna sjebana individua, Jimmy Dix, a kako su njih dvojica jako neobičan par, tako će se uplesti u rješavanje slučaja koji uključuje korumpirane političare, sport, sportsko klađenje, i, naravno, par nekoliko ispucanih metaka kako i doliči akcijskom filmu.

Mislim da već i ptičice na grani znaju svo oko ovog filma, ali neke stvari naglasiti. Opet. Kad Shane Black napiše scenarij onda se mogu očekivati neke stvari – A) sjebani/zajebani/mamurni/badass likovi, B) nevjerojatna količina verbalnog nadmudrivanja, on linera koji se pamte i C) akcija za koju treba pravi redatelj. Uspjelo je Richardu Donneru, a nije bilo razloga da ne uspije i Tonyju Scottu, koji se specijalizirao za površne bum tras akcijske filmove (i to govorim u pozitivnom/kompliment smislu) u kojima publika uživa, producenti broje lovu, a kritičari imaju natjecanje koji će više popljuvati. To je s jedne strane. S druge strane, Prljavi Igraju Prljavo nije u cijelosti ispuni nadanja svojih producenata, bio je tek hit, skromnijih razmjera, Black je iskeširao milju i nešto za scenarij (najveća suma do tada) koji je na kraju dosta promjenjen.

Treba biti realan i reći da je film površan, da nema tu nikakve karakterizacije osim one vizualne, akcijske scene znaju otići u malu nepreglednost (Scott je baš onda počeo eksperimentirati s nekakvom divljom montažom) a i osjeti se da je film imao limitirani budget (završna scena eksplozije negativčeve vile je očajna). Ono što je svakako izvuklo materijal da bude popularan do dana današnjeg svakako su nastupi glavnog dvojica, hrpetina scena i dijaloga koji su brutalno sarkastični, dvosmisleni i zabavni (scena s ormarom i ljubavnikom). Da nije svega ovog potonjeg, bilo bi to, huh, možda ne baš negledljivo, ali sigurno ispod razine. Ako tražite akcijski film sa spektakularnim scenama demoliranja, pucnjave i jurnjave – ovo nije to. Ako tražite zabavne nastupe glavnih glumaca, gomilu sarkazma, cinizma i verbalnog nadmudrivanja i uspjelu, ali ipak prosječnu akciju – ovo je film za vas. Vrijeme mu još uvijek nije naškodilo, Willis u poletnom izdanju… shvatili ste već da film vrijedi i višekratnog gledanja, ne?


IMDb

Trailer

 

Pravila su napravljena da bi se kršila, ne? Stoga, imamo prvog uljeza među ovim stranicama, novi film, još uvijek miriši na svježe kino platno, a ovdje je samo zato što me A) zaintrigirao i B) zato što mi se svidio. Tužite me, ipak sam samo običan gledatelj. No, to je ujedno i dobra stvar jer novi filmovi me u pravilu ne oduševljavaju nešto posebno, još manje u toj mjeri da bih sjeo i napisao ponešto o njima. Pametni komentari mi baš ne leže, volim pojednostavniti stvari.

Novi zajednički projekt tandema Tony Scott / Denzel Washington držim na oku odkako je najavljen. Njihova posljednja suradnja s rimejkanjem Pelhama 123 me i nije nešto posebno oduševila, ali Scott i Denzel kod mene imaju produženi kredit. Jedan jer je stari akcijski vuk, koji ima više dobrog nego lošeg u karijeri, a drugi jer je, pa iskoristiva persona. Doduše, malo precjenjena u posljednje vrijeme, ali još se drži. Jednostavnim riječnikom, ukrcajte se i da krenemo na malu vožnju.

Dvojica strojovođe, jedan vlak izvan kontrole i akcija zaustavljanja koja oduzima dah. Vjerujte mi, pokušao sam sadržaj malo rastegnuti, ali to je to, krajnja granica. Da ne bude zabune, to nije loša stvar, dapače. Sjećate se filma Speed? Keanu kao specijalac vs Dennis Hooper vs pomahnitali bus? Pitanje; naoružani terorist ima taoca, što ćeš napraviti? Odgovor – izbaciti teroristu. Istu stvar radi Scott, ovaj vlak kreće na brzi izlet radi glupe ljudske pogreške, a ne radi teroriste koji nema što pametnije raditi nego hebati amere. A znate što je još bolje? Naši glavni junaci su obični šljakeri koje susrećemo svakodnevno kad ulazimo u bilo koji vlak. Folk people, radnička klasa, shvatili ste osnovno, ne? I njih dvojica (drugi dio tandema je Chris “Star Trek” Pine) imaju svoje probleme, jednoga zeza što se malo razišao s boljom polovicom, a drugi broji dane do prisilnog umirovljenja. I onda protutnji kompozicija from hell i njihova šljakerska pozadina dolazi do izražaja. Jer, tko će bolje zaustaviti takvo nešto od onih koji svaki dan rade s takvim stvarima. Dečki okreću svoju lokomotivu, pedal to the medal  i, đihaaaaa, srebrenko, akcija kreće.

Stvar je inspirirana stvarnim događajem. To niste znali, zar ne? O, da, sličnu vratolomiju su napravili stvarni dečki s stvarnim vlakom. Istina, uz nešto malo manje pirotehnike, ali u osnovi su prošli kroz cijeli proces propalih planova do konačnog uspjeha. A Scott je stari i mudri vuk, zna da publika neće samo tako progutati pirotehniku ako ne ponudi i pozadinu. Zato u prvom dijelu nema ničega posebno atraktivnog (jedan sudar) već polako zida napetost i prije nego toga budemo svjesni, hopla, napeto pratimo stvari. I Scott nam onda već servira over the top stvari, vožnja vlaka na dva kotača, spremnici goriva na najgorem zavoju (yeah, right) i to jednostavno prolazi zato što gledamo kako naša dva šljakera ulaze u onu suludu bezidejnost da sve prolazi. Tako je tu i publika jer dio radnje se prenosi preko televizijskih kamera (ipak je ovo doba reallitya, molim lijepo) uplašena lica (među kojima je i lice bolje polovice našeg mladog šljakera), svi navijaju, napetost se reže nožem…ne, shvatili ste. Film postaje luđačka vožnja lunaparkom i fakat je nevjerojatna. Ako pustite koju suzu uzbuđenja, nemojte se sramiti, to je radi dobro obavljenog posla.

Sami film je pretrpio relativni neuspjeh na box officeu, jedva da je vratio uloženo na matičnom tržištu, s par desetaka zarađenih u svijetu. Doduše, oko 160 milja i nije tako loše, ali ipak je to fail. Ima čak i pozitivne kritike, sve je pohvalno dobro monirano, ona vrsta filma koja ima sve što treba da bude uspješna, ali… Ipak, pobačaj. Pojašnjenje – sjećate se izbačenog teroriste iz jednađbe? On nedostaje. Nedostaje jedna globalna prijetnja finom američkom življu da film bude uspješan. Jer, željezničarski šljakeri nisu junaci ma što god da naprave, ako nekoga ne zaustaviš metkom i tako spasiš american way of life, nisi ništa ni napravio. Radi ratova u pola svijeta, jedan odbjegli vlak djeluje kao lokalna stvar, gotovo nevažna. Doooobro, tako ja to vidim, viđenje ne mora nužno biti i točno. Ali, zanimljivo je. Kao teorija. Jer, film, koliko sam upoznat s domestičkom situacijom, nećete gledati u lokalnim kinima. Valjda i našim distributerima trebaju teroristi, globalna prijetnja, svemirci…what ever, da se prisile prikazati nešto domaćim gledateljima. Osobno gledište, obični šljakeri sasvim su dobri junaci. Hell yes!