Archive for the ‘TV’ Category

Living with the Dead (2002)

Posted: Studeni 8, 2014 in Duhovi, Misterija, Thriler, TV

Talking to Heaven (2002) Talking_To_Heaven_AKA_Living_with_the_Dead_TV-308608827-large o9irzl

IMDb

Trailer

 

Halloween je došao, prošao i otišao. Hvala Bogu. Slava Isusu. Prsvjetlom Duhu Svetom. Nije da ne volim Halloween, ali mi je jednostano preglupo uzimati nečiji tuđi praznik i gurati ga pod nos onima koji do prije par godina nisu ni znali za njega. Doduše, svi mi znamo za Halloween (ako ne znate onda morate malo podebljati svoju watch listu) ali to nije to. Noć Vještica je američki produkt, i takav je trebao ostati. Ali, kako smo svi mi uglavnom neoriginalni kao da potječeno iz Hollywoodskih brda, tako se tih dana rade liste gledanja horor filmova. Oh, da. Kao da je nekome potreban izgovor da pogleda dobar horor, ne? Dobro, sad ovo dobar je poprilično rastezljiv pojam jer svatko voli svoje, ali kako sam ja ustvari jako moderan tip i prihvaćam sve razne novotarije (uključujući praznike o kojima ne znam ništa) tako sam i ja sjeo te pogledao… idemo reći nadnaravni triler jer ovo ovdje baš i nije čisti horor. Možete ga tamo staviti, nećete baš puno pogriješiti, ali nije horor u stvarnom smislu te riječi. Također, postoji i određena zbrka oko ovog naslova jer ima dva imena. Za Amerikance, ovo je originalni naslov; Živjeti s mrtvima, dok je u Engleskoj (i popriličnom dijelu Europe) naziva Pričati s Nebom: i oba naziva su nekako tu, ocrtavaju bit onoga što ćete gledati, ali zvuče čudno. Američki zvuči kao da je George A Romeru još jednom silovao svoje poznatu franšizu (između svih ostalih silovanja) o zombijima, dok ovaj europski baca malo na nešto što bi u sebi imali Sveto Trojstvo, Mir i Poštovanje. Nema ničega od toga. Također, odmah da vam sve sasujem pravo u lice, film se reklamira kao da je nastao po istinitim faktima, ali to nije slučaj. Kako stvari stoje, James Van Praagh je običan varalica koji ima jako dobar talent za čitanje ljudi. Nešto kao Patrick Jane. Ima ga ponešto u filmskom poslu jer je producirao ono epsko sranje od Šaptačice Duhovima, ali to da je surađivao s policijom u rješavanje zajebanog slučaja koji ima sve što pravi slučaj mora imati (mrtvu djecu, serijskog ubojicu, intrigantnog lika) nije. Sad kad to znate, i ako ste već počeli odlaziti što je moguće dalje od ovog teksta, zamolit ću vas da to ne napravite. Ne sudite knjigu prema koricama, budite milostivi i pažljivi prema bližnjem svom (meni) jer to što je stvari Van Praagh dosjetljivi prevarant, ne znači da je film loš. Dapače, radi se o stvarnom dobrom uratku (ili ga možete gledati kao mini seriju kako je inače i snimljena) koji usprkos ograničenjima koja nameće televizija isporučuje pravu mjeru jeze, napetosti, krimića i neugode. Što će reći, film je bolji od knjige po kojoj je nastao jer je knjiga uglavnom hvalopsjev Van Praagha samome sebi. Nadajući se da ste ipak ovo odlučili pročitati do kraja, da vam bacim par natuknica o čemu se ovdje radi.

U mračnoj šumi pronađeno je nekoliko zakopanih tijela. Serijski ubojica, kako stvari stoje, ordinira kroz taj kraj već nekoliko godina i to nitko nije skužio. Može biti zato što sva tijela pripadaju dječacima koji su siročad, a možda jer je lik toliko dobar da ga nitko nije skužio. S druge strane, naš junak počinje imati čudne vizije istih tih mrtvih dječaka te nekako shvaća da je povezan s njima. Nije da može vidjeti tko ih je ubio ili što, ali nekako kanalizira njihove strahove i nerazjašnjene osjećaje. Treća strana, policajka koja vodi slučaj našeg junaka otpiše kao šarlatana, ali kad njegova neke zapažanju ispadnu točnima, shvaća da možda ima jedinstvenu priliku da uhvati ubojicu kroz oči čovjeka koji može komunicirati s mtvima. Rekoh vam to, ali vam neću reći ništa dalje, da ne bilo kako sam vam zeznuo kraj (jer to nikad ne radim) ali odmah ću naglasiti kako ovdje nije riječ o jednom od onih slučajeva koji se odvijaju tako što im se odbrojavaju minute, kako to rade u CSI serijama (oh, snap, i Danson je prešao tamo) već je više riječ o povezivanju nečega što naizgled nema smisla u jednu cjelinu. Važniji je put do ubojice nego on sam, ako me razumijete, ali iz jednadžbe izbacite DNK, laboratorije, pajkane koji ulijeću s upaljenim sirenama i nogom razvaljuju vrata. Toga nema. Čega još nema? Drago mi je da pitate…

Nema krvi, nema masakriranja, nema raskomadanih dijelova tijela, nema ničega što bi ovo učinilo hororom u tipičnom smislu te riječi. Plus, ovo je televizijski proizvod, pa bi svako mesarenje ionako bilo ili izbrisano ili ublaženo. Kad kažem televizijski proizvod već vidim kako lagano odmahujete rukom, i obično bih se složio s vama (ali ne uvijek – ima jako dobrih horor stvari koje su snimljene za TV programe) ali film ima nekoliko aduta zbog kojih ga vrijedi pogledati. Prvo ću spomenuti popriličnu količinu poznatih glumačkih faca. Ted Danson, kao prvi. U ozbiljnoj ulozi. Znam da je to teško zamisliti i znam kako vam je jer ja ga ne mogu doživjeti ozbiljno ni u najvećoj želji (što samo govori koliko je čovjek dobar komičar) ali moram priznati da je ovo izveo poprilično dobro. Njegov Van Praagh je čovjek koji nije superjunak, koji bome izgleda kao netko tko može vidjeti mrtve ljude, odajući i dojam nesigurnosti, kao i ukletosti (pretpostavljam da bi to bio stvarno loš dar, barem što se psihe tiče). Mary Steenburgen je glavna žandarka i ne tipična žandarka (iako njezin lik zna skliznuti u tipične klišeje – ne vjeruje u paranormalno jer je vidjela stvarna sranja) te ne djeluje kao manekenka (na što smo već odavno navikli) i zna odglumiti pokoju emociju. Njezina kemija s Dansonom je poprilično očigledna, ali zato što su muž i žena u stvarnom životu. Valjda se na snimanju mogla i otresti na njega pokoji put, jel’ te. Tu je još i legenda Jack Palance, pa Queen Latifah, pa Michael Moriaty… ono, gomila, kako rekoh. Druga stvar; priča. Filmova o serijskim ubojicama ima na izvoz, čak i više od toga, no rijetki uspiju ispričati priču, ostati zanimljivi i ne ući u klišeje i banalnosti. Ovdje je težište bačena na atmosferu. I ona je jako dobra. Pomalo The X-Files štimung (snimano je na istim lokacijama) pa ako volite šumu, ponešto jesenskih boja i relativno puste krajeve, ovo je jedan od onih proizvoda koji to nude. No film kombinira, uz triler i horor elemente, i priču o običnim ljudima koji se suočavaju sa svojim krajem jer glavnom liku umire prijateljica, što je neizravan način da se pokaže i druga strana cijelog tog posla mogu-vidjeti-mrtve i taj balans pomaže da film (serija) ne postane samo još jedan u nizu lovimo ubojicu stereotipa. Na kraju ipak nećete postati ništa pametniji, naravno, niti će vam ovo promjeniti životne stavove, ali u nedostatku nekih pametnijih horora koji su ustvari trileri sa začinom paranormalnog, i likovi koji malo odskaču od šablone junaka koji spašavaju dan (ili ispadaju bespomoćne žrtve) ovo bi vam moglo dobro doći u trenutku neinspiracije. Nećete požaliti, ako ništa drugo, barem je to sigurno.

4018-2 4018-3

3c137af1-ce44-4112-ba10-e6c8265a59de

 

Oglasi

Final Descent (1997)

Posted: Rujan 8, 2014 in Avantura, Drama, Katastrofa, TV

525a6046465cc42be48b0b3954def29e37dfc9d4

IMDb

Trailer

 

I, tako, opet se ukrcavam na neki avion i radim probleme na letu, vjerujem da ću jednog dana doći na crnu listu avio-kompanija i da ću ubuduće morati putovati brodom na odredište, a kakve sam sreće, to će putovanje završiti kao Costa Concordia. Šalu na stranu, već duže vrijeme radim na tekstu o putničkim avionima unutar igranih filmova i nikako da ga završim (kad kažem radim to je ustvari eufemizam za gledam ekran i nemam inspiracije), ali dovršit ću ga, pa makar mi to bio posljednji let ovim našim divnim nebom. Druga stvar, ja sam pušioničar kad su filmovi katastrofe u pitanju, čisti sam svežder, gledam sve odreda (televizijske filmove, kino filmove, dokumentarne filmove…) i sve ih volim podjednako… tj, ako su iole dobro napravljeni. Naš današanji let ide stazama sigurne TV produkcije i ako imate predrasuda, pretpostavljam da ćemo se ovdje razići, ali ako nemate nikakvih kriterija, a volite pogledati zgodan uradak (namjerno izbjegavam upotrijebiti riječ dobar) onda ste na pravom mjestu. Jer Posljednje Odredište (takav mu blesav naziv stoji na VHS kaseti koju imam – o, da, ja sam pravi retro tip, još i VHS kasete čuvam) nije loš uradak, iskreno, iako ide tračnicima gomile drugih filmova, plus sve ono što ste već vidjeli u hrpi drugih filmova. Iako, cijenim što ima neku novu polugu za pokretanje radnje, a ne arapske teroriste i slične gluposti. Mehanika je bitchy stvar, otkaže kad god to ne očekujete, a još gori su ovi amaterski piloti koji kad polijeću s Cesnama ne jebu višu silu, iliti veći avion na svojem putu. I tu dolazimo do početka problema naših junaka.

Jer ovaj dotični avion doživi sudar s jednim takvim zujalom i odmah doživi mehanički kvar. Prije nego nastavim dalje, ovo nije uopće originalan zaplet, jedan od onih silnih filmova iz popularne disaster serije Airport iz 70-ih ima istu stvar u radnji, sudar velikog i malog, te i onaj avion ima problema s daljnjim letom. Tu sličnosti prestaju jer dok su tamo piloti izginuli kao muhe, pa je Karen Black, zračna hostesa (da budem politički korektan) morala preuzeti upravljanje avionom (barem dok The Man Charlton Heston ne upadne u avion) naš pilot je živ i zdrav, ali avionom ne može upravljati. Odnosno može, ali samo prema gore. Znači, problem je sljedeći, Boeing 747 (valjda, možda i nije baš taj, ali cool zvuči) ide samo prema gore, što ne bi bio nikakav problem da je space shutle, ali pošto nije, pri ulasku u gornju atmosferu će se raspasti. Naši junaci tako moraju smisliti (u suradnji s kontrolnim tornjem, naravno) rješenje za taj problem i usmjeriti avion prema dolje, što nije baš česta stvar koju vidite na ekranima, a jedna od metoda da se to napravi (samo da vam dam mali preview) jeste i poplavljivanje unutrašnjosti kako bi se poremetio balans. Ako ništa drugo, ti televizijski filmovi znaju ponekad biti baš pravo maštoviti.

Malo šalu na stranu, jedini iskreni problem koji film ima jeste to što je riječ o televizijskom proizvodu, ali to nije mana kao mana već se vide nametnuta ograničenja tokom snimanja. S druge strane, poprilično dobro kompenzira vlastitu ograničenost dobrom napetošću, zgodnim rješenjem što se tiče kvara (kako rekoh već nekoliko puta – već mi pun kufer terorista i bezbrižnog unošenja oružja na takve letove) i scenarističkim dosjetkama kako to riješiti (poplavljivanje je samo jedna ideja). Naravno, ono što je druga strana zračne karte jeste to što su likovi stereotipni. Mislim, naš kapetan nije Kapetan Amerika, nije ni Charloton Heston da spusti avion samo zato što je on Charlton Heston (Mojsije bi spustio i onaj alienski ship iz Dana Nezavisnosti bez da se oznoji) i ima dosta toga na pameti. Tu je žena koju voli, koja sjedi pokraj njega (da, postoje i žene-kapetani-piloti, ne budite tako šokirani) ali kojoj ne može izjaviti osjećaje jer je… pa, takav tip. Tu je psihijatrijska provjera, uobičajeni tempo rada, svega po malo. Vrijedi spomenuti kako ćete na internetu naići (ako vas zanimaju takve stvari) neke zaključke i kako je ovo možda najgori avion-film ikad snimljen (što ne znači ništa jer u toj kategoriji je spomenut i Flight Plan s Fostericom) ali t je ono što bih ja rekao snobovsko razmišljanje. Da je apsolutno sjajan – nije. Kako rekoh, ima tu klišeja, ima tu i gluposti jer kad bi gledali realno, svi ti avioni u svi tim filmovima bi se raspali od sranja koja se rade u njima puno prije nego im presudi kvar/terorist, ima i loše glume… cijeli paket. Ali, ima i napetosti, nije dosadan (prednost samo takva) i ne fura već viđenu priču i čak vas zaintrigira za likove, plus što su tu poprilično poznata televizijska lica kao Robert Urich, Annette O’Toole i John de Lancie (legendarni Q iz Star Treka). Ništa spektakularno, kako rekoh, već prolazna roba. O, skoro sam zaboravio, ako ne volite filmove katastrofe i avione s problemima, uzalud sve prednosti jer onda će vam ovo biti čisto gubljenje vremena.

10415719-l final_descent_3 final_descent_6 final-descent-1997-tv-01-g final-descent-1997-tv-02-g

2467161,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+xM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 1355668057_2 1355668057_3 1355668058_7

1355668058_8 1355668059_9 final_descent_5 m5004

 

 

 


2926082

IMDb

Trailer

 

Kako sam doznao, postoji razlika između serijskog ubojice i masovnog ubojice. Prvi, kako sam pročitao, operira duže vrijeme, dok ovi drugi jednostavno puknu k’o kokica i krenu na putovanje te ubijaju koga se sjete. Charles Starkweather je pripadnik ove druge grupe, on je, zajedno sa svojom 14 godina starom djevojkom, krenuo na mali road trip u u roku od dva mjeseca ubio 11 ljudi. Kada su ga uhvatili, nisu se baš puno zamarali s njegovim pravima već su ga po kratkom postupku osudili na smrt, a njegovu djevojku, Caril Ann Fugit, na 17 godina zatvora. I dok je Starkwaether bio mlađahni pjetlić, kurčeviti mali pizdek koji je vjerovao da je James Dean, ona ustvari nikad nije priznala da je sudjelovala u ubojstvima te da su sva bila počinjena od strane njegova dečka. On je, očekivano, pričao drugačiju priču te da je Caril jednako tako sudjelovala u ubojstvima kao i on. Njih dvoje bili su svojedobno nešto kao Bonnie i Clyde 50-ih, što dovoljno govori koliko američka javnost pogeško koncipira ubojice s inteligencijom koja jedva da doseđe sobnu temperaturu, i postali su pravo ozloglašeni da ih se još i danas sjete spomenuti kad se govori o takvim stvarima. Starkweather je svoje putovanje skončao i napustio ovaj svijet s nogama naprijed, a Caril je svoje odlužila u zatvoru i od onda žvi normalnim životom. Koliko se zna, nije nikoga ubila, pa je valjda govorila i istinu na suđenju. Te provincijske cure i zločesti dečki… nikad mi neće biti jasna fascinacija njima. No, na stranu romantiku i ljubav i sve ostale vesele stvari, Starkweather&Fugit priča prvo je bila medijska senzacija, a onda je, gotovo prirodno, postala filmska priča. Ima sve, iskreno, ljubav, ubojstvo, bijeg… Najpoznatija verzija je svakako Badlands od filmskog mistika Terrencea Malicka, ali to je samo priča inspirirana ovim parom, ne doslovna ekranizacija njihova crnog puta. Prava priča ispričana je, naravno, na televiziji, u formi mini-serije, gdje ograničenje doslovne ne postoje. Naravno, kao i uvijek, ovo sam pogledao čisto slučajno jer sam nekako zapeo na glavnim glumcima (Tim Roth, Brian Dennehy…) i mogu reći par stvari o samoj seriji. Informativno do te mjere da nećete morati otvarati Wikipediju i tražiti detalje (jedino ako vas nešto bude dodatno zanimalo) ali jednako tako i potpuno promašeno što se tiče glumačkih imena, na što ću se još vratiti jer zahtjeva dodatno pojašnjenje.

Put Starkweathera i Fugit započeo je ni više ni manje nego u njezinoj kući – tako što joj je poubijao cijelu porodicu. Nakon toga se mladi par povlačio uokolo, ubijao ljude, krao aute i živio odmetničkim životom. Kada ih je policija napokon uhvatila došlo je do suđenja, koje je, ruku na srce bilo čisto kao suza, nijedno od njih dvoje nije moglo unijeti opravdanu sumnju čak ni da im život ovisi o tome. Starkweather je dobio smrtnu kaznu, a Fugit 17 godina zatvora, iako je inicijalno trebala tamo čamiti do kraja života. Kako je imala tek 14 godina i optužba nije mogla dokučiti koliko je ona ustvari žrtva, a koliko pomagač, zaključili su da je zatvor dovoljan. Serija je podijeljena na dva dijela. Prvi dio pokazuje ubilački put dvoje killera gotovo dokumentarno, dok je drugi dio samo suđenje. Starkweather se nije puno grizao što će skončati na Old Sparky stolici jer je uživao u zloglasnosti koja ga je okruživala. Fugit je pak pokazivala kajanje zbog zločina, iako ne baš i zbog poubijane obitelji jer je bila javna tajna da odnosi nisu bili baš najsretniji. Pošto je riječ o televizijskom proizvodu nisu se radili prečaci (čari mini-serija) te je prikazan cijeli njihov ubilački put, a dodatna je zanimljivost što su prikazane obje strane priče, da je Fugit ubijala zajedno s Starkweatherom (njegova verzija) dok je u drugoj priči on sam sve poubijao (njezina verzija) i lijepo je što su kreatori ostavili samim gledateljima da zaključe kolika je njezina krivica. Prvi dio radnje ima malo jači tempo, već kad nabrajam sitnice, jer radnja ide prema naprijed, dok samo suđenje nije tako atraktivno jer se već zna što im se dogodilo te osim prikazivanja tih različitih verzija istih događaja baš i ne nudi nekakve dodatne zanimljivosti.

Problem s glumcima. Tim Roth može proći kao Starkweather fizički (recimo) ali ponašanjem nikako. Njegova gluma je ista ona iz Reservoar Dogs, a ima malo i Rob Roya u mješavini. Lik je doslovce premoderan, prekulerski i nikako ne odgovora slici ne baš inteligentnog tipa koji si zamišlja da je James Dean. Ista stvar je i sa Fairuza Balk. Ona je moderna djevojka, očevidno starija od 14 godina i… khm, jebozovnija od prave Caril Ann. Ne shvatite me krivo, oboje oni glume dobro, imaju i tu neku blagu vibru između sebe, ali to je viđenje njehova odnosa iz perspektive sadašnjice, a ne kako je bilo u 50-ima. Usprkos toj… ne mani koliko arhaizmu u ponašanju likova serija dosta dobro pokriva cijelu priču, na trenutke gotovo da ulazi u nekakvu poluhoror vibru jer postoji ta mala činjenica da je sve napravljeno po istinitim događajima. Vizualnu je na razini, zabačene sredine, prazne ceste te neki štimung 50-ih se može osjetiti po stvarima, kućama i autima (neće zaletjeti neki BMW u kadar) pa se može reći da je uložen iznadprosječni trud da sve to ima nekog stila. Ukoliko volite projekte nastale na temeljima stvarnih događaja i galeriju poznatih lica (Brian Dennehy je tu, kao i Randy Quaid) ovo bi vam moglo biti baš po mjeri. Jer u današnjim danima takve storije se više ne prave, a filmovi o pravim tim killerima (serijskim ili masovnima) uglavnom idu u kategoriju – teško smeće.

600full-murder-in-the-heartland-screenshot 936full-murder-in-the-heartland-screenshot 201212292228480c0 film_mh2

Murder-In-The-Heartland-tim-roth-25581584-634-800 Murder-In-The-Heartland-tim-roth-25581599-628-800

Nowhere to Land (2000)

Posted: Lipanj 8, 2014 in Thriler, TV

26762 PanicAirDerTodfliegtmit-Cover-200689 plakat_2e9de05e71eacd8

IMDb

Trailer

 

Nedjelja je. Ugodna sunčana temperatura. Pogodna hladovina. Vrijeme je za nešto lagano, ne pretjerano komplicirano, ali opet taman dovoljno zanimljivo da vas drži u ugodnom raspoloženju, točnije onom neradnom, taman poslije ručka, prije nego odete na lagani spavanac i počnete se pripremati za idući radni dan. Statistički gledano, avioni su i dalje najsigurniji oblik prijevoznog sredstva. Statistički. Svako malo se pak dogodi neki vrag zbog kojeg dospiju u vijesti. Jedan nestane, drugi se sruši, treći uspije sletjeti, ali mu otpadne gefufna na cincilatoru i ispusti se rikverc ulje. Takve stvari. Naravno, danas unijeti bilo što veće od čačkalice u avion stvar je znanstvene fantastike, to ne bi uspio ni Tom Cruiseu dok visi na kbalovima par metara iznad poda, ali prije, u nekim starim, dobrim (reći ćemo kako stvari stoje – naivnijim) vremenima takvo što se radilo na svakodnevnoj bazi. Naime, nikome nije padalo na pamet da bi netko mogao ići namjerno srušiti avion dok je osobno u njemu, ali onda se dogodio 9/11 i stvari su se promijenile. Nažalost, bilo je toga i prije. Unijeti vatreno oružje u avion bila je stvar dobre volje, čak ne ni pažljivog planiranja, zbog čega smo i imali par spektakularnih otmica. Unijeti bombu s nervnim plinom? Oh, dječija igra. Treba vam samo zgodno pakovanje, opušteno osiguranje na aerodromu i to je to, dobijete pošteni televizijski film kojeg vam preporučavam, pogađate točno, zato jer odgovara kriterijima rečenima na samom početku. Zanimljiv materijal, ništa komplicirano, baš prava stvar za gledanje nakon finog nedjeljnog ručka. Zamijetili ste da sam spomenuo kako je riječ o televizijskog filmu, što, moram naglasiti, nije nikakva prepreka, ta ne snimaju se svi filmovi zbog kina i zarade (iako bi to svi htjeli) ali zanimljiva je to stvar za spomenuti jer kad usporedite obične televizijske filmove (idemo reći Hrvatske, onako, reda radi) jednostavno se moram zapitati u čemu je točno problem? Da nitko ne može smisliti nekakav polu napet sadržaj da se napravi sat i pol gledljivog ostvarenja? Jer, budžet u ovom slučaju nije igrao nikakvu ulogu, film ga skoro ni nema, ali uz malo kreativnosti, malo scenarističke domišljatosti i malo dobre volje dobio se naslov kojemu uopće ne smeta što ima televizijski pedigre, kao ni sva moguća ograničenja koja idu uz to. Ne očekujte čuda, naravno, red je odmah vas upozoriti i na to.

Dakle, Nowhere to Land jedan je od posljednjih naslova koji su se pojavili prije nego su 4 oteta aviona promijenili pogled na filmske ekstravagancije u pogledu zračnih prometala i njihovih problema. Nakon njega (i parkiranja aviona u WTC i Pentagon) stvari su se drastično promijenile i uopotrijebiti avion kao mjesto radnje bilo je neumjesno. Više nije. Liam Nesson će vam to reći, kao i Jodie Foster prije njega (Flightplan i Non-Stop su vratili putničke avione gdje im je mjestu – u zemlju fikcije) ali u ovom malom filmiću, Jack Wagner i Ernie Hudson će pokušati spasiti dan. Naime, putnik je uspio prošvercati bombu u avion (relacija Sidney- Los Angeles) ali lik nije terorist već je jedan od onih gadnih opsesivaca koji ne mogu preboliti bivšu ženu. Da, i ona je u avionu, kao i njezin novi muž. Negdje na pola puta između dva grada postojanje bombe postat će javna tajna, a pilot Wagner (Melrose Place, pratio sam to pobožno dok je išlo – grijeh prošlosti) i stručnjak za bombe Hudson moraju smisliti način kako je deaktivirati prije nego ispusti opasni otrov i poubija hrpu nevinih duša. No, kvaka je u tome što bomba kao takva ima i jednu dodatnu manu, ali koju… pa, prepustit ću vam da to otkrijete ako ikad pogledate film.

Idemo odmah u glavu – film ne komplicira s nikakvih predugačkim uvodima. To je televizijski film, ljudi, tempo, tempo i tempo. Upoznavanje s putnicima je kratko, kroz tek par riječi i akcija se pokreće. Prvo pratimo tipa kako unosi bombu u avion (kako je to vrijeme prije 9/11 stvar djeluje čak i izvedivo – bilo je sličnih sranja oko unošenja drugog sranja u unutrašnjost zrakoplova), nakon čega pratimo kako pilot-žandar rade na bombi, a malo pratimo i kako ekipa na tlu traži opasnog posesivca. Stvar koje je osvježavajuća – nema terorista koji zazivaju Alaha, traže oslobođenje drugova iz zatvora, žele da Palestina bude samostalna – sve te stvari su, hvalim te bože na malim kreativnim stvarima, izbjegnute. Naš negativac čudna je ptica koji ne može preboliti ženu. Jako je raspiljugan na nju, njezina novog muža i sve što želi jeste da ona bude ponovo s njim (svaka bi pristala na to kad joj kažete da ste stavili bombu u avion koji se nalazi na 35.000 stopa). Druga pozitivna stvar. Wagner i Hudson imaju zgodan štimung, ali to je i zbog činjenice da su obojica uložili više nego potreban trud da dočaraju napetost. Priča oko bombe je OK, ništa fancy, opasna je, mala je i djeluje prolazno. Deaktivacija je isto tako odrađena malo sa stilom (nitko je ne baca uokolo po avionu) i na kraju, kad se dogodi kvaka koju ista ta bomba ima, stvara se poprilično zgodna napetost dok traje utrka s vremenom (bomba treba reći BUM, avion treba sletjeti prije toga). Mane? Zbog brzine svi su likovi nedorečeni, većina glumi amaterski, ograničenje budžeta spriječilo je stvaranje malo jačih scena (avion dva puta uleti u turbulencije a koristi se gotovo ista snimka za dočaravanje) te je režija, kadrovi i cjelokupni dojam televizijski. Film ne nudi ništa novo, ne otkriva toplu vodu, ne izmišlja i ne umara, što je zadnja, ali bitna stavka. Cijelih 87 minuta, koliko traje, možete provesti u fotelji, odmoriti se od ručka i imati osjećaj da ste gledali nešto u što je uloženo ponešto truda. Kako u rukavu imam još par naslova iz sličnog okružja (različite kvalitete, naravno) recimo samo i to da vam ovo preporučavam i kao mali uvod u svijet nemirnog neba jer… hej, ne mogu svi biti Liam ili Jodie i spašavati dan u filmovima koji su napravljeni za puno love. No, ako ste kojim slučajem alergični na ovakve televizijske proizvode, pošteno je reći da ne gubite baš ništa i ako ga preskočite.

1739-2 hqdefault i356194 m2001 m2002 m2003

Max Q: Emergency Landing (1998)

Posted: Veljača 17, 2014 in Avantura, Drama, TV

max_q_2

IMDb

Trailer/Clip

 

Ljudski duh je zajebana stvar, nepredvidljva. Isto kao i volja za preživljavanjem. Te dvije stvari, zajedno ili odvojeno, znaju napisati zanimljive životne priče koje ispadnu još bolji filmovi. Umjetnost imitira život, ili kako se to već kaže. Svemir je… pa, nema negostoljubivijeg okoliša od njega. Čak se ni pobješnjelo more ne može mjeriti s njim. U svemiru je svaki element, tj. izostanak nekih važnih, protiv vas. Teško je napraviti priču koja bi bila napeta kad su vam šanse za preživljavanje ravne nuli. No, događaju se. Posada misije Apollo 13 vam to može potvrditi, njima je pošlo za rukom vratiti se natrag u zagrljaj gravitacije tako što su improvizirali, prilagodili se i pobijedili nemoguće šanse. Nije ni čudo što postoji određeni postotak ljudi koji vjeruje da je film nastao po tom događaju fikcija, neke stvari u njemu ne bi spojila ni najluđa mašta, a na kreativnosti (izrada priručnog filtera za zrak) bi im pozavidio i Q odjel koji godinama revno dopunjava arsenal tajnog agenta 007. Svemir se ovih dana opet našao na udaru raznih komentara. Gravity je film koji je, ovisno koga pitate, naravno, filmsko remek djelo, ili najveći šrot ikad snimljen. Ako kažete da je loš film, dobijete argumente u obliku nabrajanja svih mogućih nagrada koje je osvojio (i koje će tek osvojiti) da ste u krivu. Ako kažete da je dobar… onda vas nitko ne dira. No, Gravitacija jest dobar film, kako god se okrene. Doduše, ima svojih mana (sinhronizirana orbita svemirskog smeća jednostavno je nemoguća bez korekcije putanje – čitaj; ako nemaš motor, padaš u zemljinu atmosferu) ali u 90 minuta isporučuje napetost, dosta dobrih kreativnih rješenja i solidne glumačke izvedbe. Hej, nisam zaspao i, hej, navijao sam da se simpa Sandrica spasi iz gadnog škripca – po mojim mjerilima to je uspješan film. I, naravno, odmah se sjetih nečega što nije namjenjeno za gurmane finih filmskih ostvarenja već za one konzumere fast food uradaka koji nisu tako specifičnu kalibrirani samo na dobre stvari. Jer, već kad sam jednim slučajem nazvan filmskim snobom – JA – da odmah demonstriram kako to nisam. Ja sam narodni čovjek, kao i Vi.

Max Q oznaka je za najveću točku pritiska prilikom polijetanja u svemir (skratio sam tehničke pojedinosti na golu osnovu) a u ovom slučajju je ima i bara koji stoji nedaleko mjesta za lansiranje space šatlova. Kako je većina ljudi ostala poprilično zbunjena samim naslovom, tokom godina dodan mu je mali opisni podnaslov – emergency landing – kako bi obični ljudi, kao Vi i ja, znali što točno gledamo. Max Q nastao je… pa, idemo reći kako stvari stvarno stoje, na krilima uspjeha Armageddona. Točnije, to je kao mali hat tip NASA dečkima što su izašli ekipi u susret i dopustili im korištenje njihovih interijera te exterijera. Naravno, dečki iz NASA rijetko kad dobivaju priliku biti glavni u nekom filmu, pa je producent Jerry Brucheimer izdvojio nešto malo zelembaća i napravio video film koji, usprkos svoj skromnom nastanku, ima poprilično zanimljivu radnju. Tokom rutinske misije lansiranja novog satelita događa se kvar – ona vrsta koja rezultira eksplozijom – i space šatl ostaje poprilično oštećen. To ne bi bio ni najmanji problem da se posada ne treba vratiti natrag na zemlju, a svaka pogreška u proračunu će već oštećeni šatl pretvoriti u prah i pepeo. No, povratak je samo jedna stvar, dečki i dame iz NASA-e, sa zemlje i u šatlu, prvo moraju pokrpati transport da bi uopće mogli razmišljati o povratku, što su opet prepreke za sebe.

NASA je tako dobila svojih pet minuta u solidnom televizijskom filmu odmah nakon Armageddona, a filmska ekipa nije puno ni izmišljala već je jednostavno upotrijebila njihovu opremu za bolji dojam. Shuttle u filmu je Endeavour, pravi stoj koji je zadnju misiju imao 2011 godine. I dok neke tvrtke odmah angažiraju tim odvjetnika da filmašima zabrane čak i maglovitu insinuaciju da bi nešto od prozivoda moglo biti u kvaru, dečki iz NASA-e očto nemaju tih problema. U Armageddonu je shuttle Atlantis rasturen na komadiće (još i danas je operativan) dok je ovdje drugi u rasulu. Ipak, na kraju se pokaže da su ti šatlovi poprilično izdržljive zvjerčice, pa nije ni čudo što se uprava NASA-e baš ne živcira što im opremu razbijaju na filmu, ili je demoliraju na razne spektakularne načine. Film se referira na Apollo 13 misiju samim tijekom radnje (pogreška-popravak-improvizacija-povratak) i lijepo je vidjeti da su problemi, za promjenu, tehničke prirode a ne crazy teroristi i raspiljugani alieni željni naše zagađene atmosfere. Kako je ovo ipak televizisjki film, ograničena budgeta, ne očekujte novi Armageddon, no ima ponešto atraktivnosti u sebi. Snimke iz svemira poprilično su dobre, ako ćemo iskreno, te izgrađuju napetost jednako kao što otkrivaju fascinantan pogled. Radnje nema nekih velikih iznenađenja, ali ima napetosti koja se jasno ocrta kad stvari krenu južno od dobrog (treba jedno 20 minuta usporenijeg ritma do toga). Čak se ugurala i namjerna kritika privatizacijskog sustava koji isto tako harači Amerikom (kvar izazove pokvareni satelit privatne tvrtke) ali čemu služe filmovi ako ne za prenošenje poruka. Glumački je korektan, glavni je relativno poznati Billy Campbell (ostali su, iskreno, skoro pa no name ekipa) dok se u ulozi kontrolora leta našao Chris Ellis koji je istu tu ulogu odigrao i u Armageddonu te Apollu 13 (NASA ga može mirne duše zaposliti u tom području – ima ga u malom prstu). Karakterizacija je površna, više-manje, pomalo stereotipna, no dovoljna da postoji nešto na papiru. I, naravno, film ima prepoznatljivi vizualni izgled tipičnih Bruckheimerovih filmova bez obzira što je televizijski i što je režija prosto obična, primjerena za vide produkciju. Ako ste gladni svemirskih avantura…. iste ne započinju sa Apollo 13 i ne završavaju s Gravity. Samo su malo skrivene u nešto slabijoj produkciji.

339294-4422-clp-950 1847500,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 1847501,mImnab2HXXN3UIAbLZQw3fOn7LyxpEH+PoF7QOkkNfpe71cWXff8ly_NpYgAUID8nmpeBPcAlskk6uhyem2enw== 13955326.jpg 1600 33601771.png 1600 -Max-Q-Emergency-Landing-paget-brewster-7490427-500-370 -Max-Q-Emergency-Landing-paget-brewster-7490606-500-370 ZE4ax

max-q-1998-tv-04-g

 

Moonlight (2007-2008) – TV Serija

Posted: Siječanj 27, 2014 in Horor, Neo-Noir, Thriler, TV

max1335212610-front-cover

IMDb

Trailer

Vampiri. Uh, znam. Mladi su, odjeveni u fensi krpice, idu u srednju školu (iako imaju po 200 godina – to je čisti mazohizam) voze fensi aute, žive u fensi kućama i…pa, ako pratite modernu ikonografiju, sjaje na suncu. True Blood. The Vampires Diares. Twillight. Grof Dracula bi se okretao u grobu (da već nije mrtav). No, kužim takvo stanje. Danas su vampiri in. Klinci ih obožavaju. Usamljene kućanice ih obožavaju. Emo+goth tinejdžeri ih obožavaju. Ubacite u mješavinu magičke riječi škola+vampiri+ljepotani i dobijate sigurnu stvar. To je biznis. Ipak, koliko god čudno zvučalo, ima čak i tračak mraka u svom tom blještavilu, što ugrubo znači; podnošljiva verzija vampira koja nije namjenjena za klince i klinceze, kućanice i ostale potrošače ovakvih proizvoda. Da ne bi ispalo kako ja vama sad držim moralnu prodiku što to gledate ili, ne daj Bože, da pomislite kako sam nešto bolji od vas, sve navedeno sam gledao/gledam i ja. Osim Sumraka. To izbjegavam iz principa. Pogledao sam drugi dio. Kroz četiri dana. I to je to, hvala lijepo, idemo dalje. No, serije gledam. Tako je to kad imate bolju polovicu koja ekčuli voli vampire, pa, ukoliko ne želite spavati u drugoj sobi, ili u istom, ali jako hladnom krevetu, gledate i vi. Nije da je sve to baš tako loše. Damon Salvatore je imao predznake da postane jako zanimljiv antijunak… dok ga nisu pretvorili u plačljivu meduzu. Nažalost. Srećom, tu je Mick St. John. Aha, pitate se vi, tko je pak sad Mick St. John? No, ostavimo to za malo daljnji tekst. Sada ću vas uputiti u to zašto je Mjesečina drugačija od ostalih serija. Zato što je odlučila napraviti odmak od sličnih stvari i predstaviti se malo starijoj publici. Onoj koja još uvijek pamti Grofa Draculu i pokušaje da vampirski filmovi budu nešto između ozbiljnog, ljubavnog i zanimljivog. A može li biti išta zanimljivije od vampira koji je ujedno i privatni detektiv? Ah, znam da sam vam privukao pažnju, pa poslušajte priču nekim redom.

Pronalazak ove serije stvar je slučajnosti. Išao sam tako malo pregledavati filmografije nekih glumaca, što je zanimacija koju radim s vremena na vrijeme (zna se tako pronaći dosta zanimljivog materijala) i ugledao sam ovo. Sad, pogledavši omot zastao sam na nekoliko trenutaka jer, budimo iskreni, cover pošteno baca na nekakvu ljubavnu ljigu made by Barbara Cartland ili Mary Higgins Clark. Ipak, kako sam nešto kao poštovatelj rada Alexa O’Laughlina (Hawaii Five-0 su nešto najbliže akcijskoj seriji koja se ovih dana može gledati) odlučih baciti dodatni pogled i – zamislite iznenađenja – Alex igra Micka St. Johna, privatnog detektiva koji je ujedno i vampir. Grof Dracula upoznaje Phillipa Marlowa? Prodano. Ili, zvučalo je dovoljno originalno (pokraj svih onih blesavih vampira koji s 200 godina na leđima još uživaju u srednjoj školi) da bacim pogled na 16 epizoda, koliko ih je sveukupno snimljeno. Da, serija je otkazana nakon prve sezone, no ne iz razloga kojeg bi mogli pomisliti. Doći ćemo i na to. Sadržaj glasi, onako ugrubo i općenito, Mick je privatni dekster koji operira na području Los Angelesa. On je znao napraviti poneku lošu stvar i ovo mu je kao malo iskupljenje grijeha, a još je i dobar u tome što radi. Kroz epizode upoznat će sve što se može upoznati; psihotične ubojice, sjajne zvijezde (ipak smo u Los Angelesu), druge vampire i manijake svih vrsta. Serija nije išla baš izmišljati toplu vodu što se tiče slučajeva, ali…

Ono što najviše vrijedi jest što su sve to solidne i korektno ispričane priče. Znače, nema srednjih škola, nema navijačica koje sline za glavnim sportašem i nema tematskih tuluma. Mick ekčuli radi na pravim slučajevima, pomalo se plete pod noge policiji, koje ga, očekivano, baš i ne voli (kao ni jednog privatnog dekstera, ako ćemo iskreno) a malo drži ravnotežu između svoje vampirske strane i ljudske, barem sjećanja na nju. Ima ponešto noir ugođaja (Los Angeles po mraku, mračne ulice, ona poznata off naracija glavnog lika) ima ponešto i akcije, pomalo trilera, spoj svega onoga što, recimo, nemaju Vampirski Dnevnici. Što je najvažnije… ah, vampiri. Ima ih dobrih, ima ih loših. Ovi prvi nisu dobri-dobri, oni jednostavno kuže da nekog reda treba biti. Budi fer prema ljudima (čak im i pomogni ako treba) i oni će biti fer prema tebi. Ima onih zlih koji ne šmekaju to pravilo i zanimljivo je da vampiri rješavaju vampirske probleme. Druga stvar – ovi vampiri izgledaju kao jebeni vampiri. Jest, istina, svi su oni zgodni, naravno, ali kad su u vampirskom modu, nisu nimalo ugodni. Bijele oči, iskeženi očnjaci, izgledaju baš onako kako trebaju izgledati bad ass i spooky vampiri. Zato sam i rekao da je to spoj Grofa Dracule i Phillipa Marlowa (Mick St. John je kombinacija obojice). Plus, fajtovi su izvedeni poprilično dobro – mogu skakat, mogu trčat i mogu se pošteno mlatit. Ništa fensy, ali dovoljno da to bude legitimno. Naravno, ima i ustupaka za priču – mogu hodati po danu. Sad, to uopće nije loša stvar jer je i originalni Grof Dracula mogao hodati po danu (što su nekako svi živi zaboravili) samo ovi vampiri ne sjaje – što si duže na suncu, to sve više slabiš i umireš. Pojašnjenje nije najsjajnije, ali barem imaju sve uobičajene slabosti (OK, nitko više ne ferma križ, svetu vodu i te gluposti) koje imaju klasični vampiri. Seriju je dobro iznio već spomenuti  O’Laughlin (vidi se da mu je to bio kao trening za Hawaii Five-O) a tu je i još jedno poznato lice, televizijsko, Jason Dohring, koji je ovamo prešao odmah nakon što je ukinuta Veronica Mars. I nije se puno odmakao od prošle uloge; sarkastičan i ciničan vampir, koji je najbolji frend glavnom liku. I najzabavniji, iskreno rečeno. Serija je u konačnici otkazana zbog pravnih zavrzlama. Joel Silver, poznati producent teških akcijskih hitova kao što su The Matrix ili Lethal Weapon nije uspio napraviti dogovor s drugom kućom i serija je prvo završila na čekanju, pa otkazana iako je imala više nego odličnu gledanost (oko 8 milijuna gledatelja po epizodi – jedan Supernatural preživljava na samo 3-4 milijuna) te je tako završila jedna šansa da postoji i serija o krvopijama koje bi bile zanimljivije i nešto starijim gledateljima. Sezona je više-manje dobro zaokružena tako da možete pogledati bez straha da će nešto jako veliko ostati nerazjašnejno. A, tko zna, možda vam dođe kao zgodna promjena od svih ovih teen+vampiri sranja.

Alex O'Loughlin Mick St John Sophia Myles Beth Turner Beach Picnic Moonlight's Fated to Pretend Alex O'Loughlin Vampire Mick St John Sophia Myles Beth Turner dancing in Moonlight tv show's season series finale Sonata episode #1x16 Jason Dohring Josef Kostan Konstantine in Moonlight TV Show episode #1x09 Fleur De Lis in a scene with Beth Turner Mick-St-John-beth-and-mick-1197104_500_375 Moonlight TV Show Cast Series Promo Photo Alex O'Loughlin Vampire Mick St John Sophia Myles Beth Turner Jason Dohring Josef Kostan Konstantin Shannyn Sossamon Coraline DuVall Vampire Mick St John Alex O'Loughlin Moonlight TV Show Dr Feelgood episode #1x03 Disposing of rogue vampyre Wallpaper_Moonlight_TV_Show_Alex OLoughlin_Vampire_Mick_St_John Wallpaper_Moonlight_TV_Show_Sophia_Myles_Reporter_Beth_Turner

9x0qufa5yl7pp75 65179_shahel-moonlight_seasonone2809070220-0011_122_838lo MOONLIGHT hi411m4lfls4lf4m jason02


5193WNA38TL 8651031

IMDb

Trailer/Preview

Nedostaje mi vrijeme VHS-a. Ne zato što su onda filmovi bili lakše dostupni za nabavku, jer nisu, nije ni zato što su imali one reklame prije filma, pa ste mogli dokučiti koji vrag novoga dolazi za gledanje (ah, da, kameno doba prije interneta) već zato što je onda bila jedna zanimljiva praksa. Novi film bi povukao stari film. Tako je s izlaskom The Italian Job remakea došlo i reizdanje originala (tu smo već polako ulazili u doba DVD izdanja), remake Assault on Precinct 13 je na površinu izvukao original, itd, itd, itd. Zloglasni Pearl Harbor od Michaela Baya sam svojedobno gledao u kinu u Zagrebu. Možete govoriti što god želite o tom filmu (to da je loš mogu i ja potvrditit) ali to je ipak doživljaj gledati na velikom ekranu. Onaj napad je bio takvo iskustvo da sam se zamalo upisao pod listu preživjelih. Osim što je to poprilično zbrkan film (ljubav+rat+patetika) o njemu se baš i nema što pametno napisati (može se reći i da je zloguko najavio 9/11 napad) no kad je došao u najbliže videoteke napravio je još jednu stvar. Na površinu je izvukao mini-seriju imena Pearl. Pametni distributeri odlučili su nešto malo ukeširati (na omotu je pisalo, naravno, Pearl Harbor, ne samo Pearl) i povući se na valu popularnosti zloglasnog spektakla (i poprilično velikog hita, već kad spominjem) te ubaciti za naivne i neinformirane gledace nešto što je s razlogom zakopanu u daleku i debelu prošlost. Pa, jednog gledaoca su dobili, to je sigurno, a sad je moj red da im vratim uslugu i kažem – želim natrag tri sata svog života – koga da tužim? Također, već kad su išli raditi to, za kojeg vraga nisu izdali jedan drugi klasik; Tora, Tora, Tora! koji je ekčuli jako cijenjena ”ekranzacija” dotičnog napada. Taj film ću još spomenuti, ima jake veze s ovom serijom.

Napad na Bisernu Luku događaj je koji se pamti, to je jedan od onih događaja koji su u ravnini s atentatom na Kennedyja, potonućem Titanica, uraganom Katrinom. Što napravite kad želite naglasiti taj događaj? Napravite priču oko njega tako da vam on postane centralni događaj. Hej, upalilo je Pearl Harboru, upalilo je i Tora, Tota, Tora!, ali ovdje baš i nije. No, zašto? Zato što ovdje pratimo nekoliko međusobno razdvojenih priča koje će se susresti tog sudbonosnog dana kad su Japanci odlučili svratiti na jedan sake. Problem 1. Priče su nezanimljive. Kratko i jednostavno. Imamo ženu kojoj muž ne poklanja puno pažnje. Imamo vojnika koji se zaljubljuje u, oh, slatke li ironije, u Japanku američkog porijekla (samo da kažem – to onda uopće nije bio problem – problem je postao nakon napada) i imamo još ponešto o likovima koji se boje nove ljubavi, imamo malo o vojnom osoblju, malo i o Japancima— Skužili ste, ne? Paket koji je odličan za televizijsku seriju. Sve su te uloge popunjene s jakim glumačkim facama, što je, kad se računici pridodaju jake scene samog napada (odlična pirotehnika) trebali bi imati doživljaj života. Problem 2. Teško da će se to dogoditi.

Priče su dosadne, bez emocija, nabijene ispraznim pogledima i šupljim dijalozima. Netko je rekao da djeluju kao obična sapunica i bio je posve u pravu. Nijedan od likova vas ne intrigira baš puno, niti se uspijete povezati s njima, pa kad dođe do napada živo vas boli hoće li preživjeti, umrijeti ili nestati u plamenu. Kad napokon dođe do akcije, shvatit ćete jednu stvar. Ona je uzeta iz drugog filma. Pogađate i kojeg. Tora. Tora. Tora! Kako je ovo ipak televizijski proizvod koji je imao ograničen budget, tako je isti utrošen na glumce dok je pirotehnika uzeta iz dotičnog filma. Ako niste gledali dotični naslov, super, izgledat će vam odlično (nema veze što je snimljeno u sedamdesetima). Ako ste pak gledali originalni film, onda će vam ovo biti kao gledanje filma kojemu je netko izrezao dosta bitnih djelova. Problem 3. Razvlačenje radnje. Povezan je s problemom 2. Kud je radnje dosadnjikava u najvećem dijelu trajanja serije tu je začinjena tromošću, drvenom (strašno drvenom) režijom i lošom televizijskom montažom. I traje jezivih 6 sati. Doslovce ne osjetite Havaje, što je tragično, kao ni ništa ostalo. Iako danas ima poprilično fer ocjenu, to najviše duguje tematici i impresivnom glumačkom zboru (Brian Dennehy, Dennis Weaver, Adam Arkin i Angie Dickinson). S tehničke, narativne i vizualne strane, serija je promašaj i s razlog je nestala (posve, vjerujte mi na riječ) s radara. No, kako je ovo blog gdje je ovakvim stvarima i mjesto, da se malo podsjetimo na stare slavne dane. A koliko je dobra govori vam dovoljno to što vam radije preporučavam Beyov film umjesto ovoga. Ja ću pak bacit pogled na Tora, Tora,Tora! tek toliko da vidim koliko je taj naslov dobar kad mu netko treći ne izreže sve akcijske scene.

480 2173430,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== tora_tora_tora_1968 SONY DSC toratoratora___3 toratoratora_2

 


afjz-1521052-1 face of fear tv ad2face of fear tv ad2 k9aoa8

IMDb

Trailer/Clip

Nakon silnog holivudskog blještavila, potonulih projekata i jakih imena da se vratimo malo na osnove ovog bloga; zaboravljene stvari, a usuđujem se reći da postoji velika (prevelika) mogućnost da niste ni čuli za ovaj film. To je posve u redu, zato sam ja tu da vas upoznam s njim (skromnost mi nije vrlina, dapače) i da vas razveselim činjenicom da, usprkos nedostatku boljeg vizualnog materijala (nekih poštenih slika ili trailera) film je dostupan u nekim privatnim videotekama kao što je Cinemageddon (odmah i zahvala dečkima koji su me uveli u to zanimljivo mjesto i pripomogli da mogu pronaći ovako neke off beat i ispod radara naslove) te ukoliko vas ovaj tekst inspirira ili čak, ne daj Bože, povuče da ga pogledate, može se pronaći (i da ne pomislite kako je tek plod moje mašte). Također, dodatna zanimljivost, ovo je ekranizacija romana Deana Koontza, vječitog nemesisa Stephana Kinga, a kako gospodin King iza sebe ima cijelu vojsku holivudskih majstora (Darabont, Cronneberg…) te može reći kako je lova jednako dobra bilo da dolazi od knjiga ili filmova, da malo i gospodinu Koontzu pružimo fighting chance jer, iako su ekranizacije njegovih stvari uglavnom su zakopane u B i C predukciju (uključujući i onu televizijsku) to ne znači da su toliko loše. Hej, pošteni B film uvijek ima svojih prednosti jer vidjeli smo da čak i 200 milijuna dolara slupanih ne garantira nikakvu zanimljivost (hint=Lone Ranger). A ovo je mali slatkiš od filma, iskreno, jer spaja par motiva u jednu cjelinu. Serijskog ubojicu, vidovnjaka i planinarstvo, uz malu aromu Die Hard premise. Zaintrigirani? I mislio sam da ćete biti.

Priča je to o Grahamu Harrisu, bivšem planinaru (svjetski poznatom) koji je imao gadnu nesreću te mu je u sjećanje ostala sjebana noga, strah od visine i jake psihičke ”moći” preko kojih može vidjeti zločin kad se događa. Kako u njegovu rodnom New Yorku netko brutalno kolje žene, on je u dobroj poziciji da vidi što se događa, no kad ubojica isto tako skuži da ga Harris može na neki način vidjeti, stvari se mjenjaju. U jednoj noći, u 40 katova visokom neboderu, Harris, njegova suradnica i ubojica će započeti igru mačke i miša koju će onaj sposobniji preživjeti.

Najbolja stvar za početak; ovdje je Batman negativac. Kevin Conroy izgradio je sebi ime davajući glas Batmanu kroz valjda sve moguće serije i crtane filmove koji postoje, a ovdje je vidljiv i stasom, ne samo glasom, u ulozi manijakalnog ubojice koji zdušno proganja našeg junaka. Od poznatijih imena tu je još Lee Horsley, poznati brko koji je karijeru izgradio na TV-u (lice znate, valjda, ime sumnjam) Bob Balaban (ista priča kao i s ovim prvim) te William Sandler. Cast je, recimo, podnošljiv, nije krš i lom kako to zna biti kod ovakvih produkcija (televizijskih) te ne bodu oči ili paraju uši. Moving on: sve ostalo. Kako je ovo televizijski film, ne očekujte ne znam što, pristojna fizička akcija (likovi u jednom trenutku počnu bježati tako što ”planinare” po vanjskoj strani nebodera) nema krvi, malo mistike tek toliko da zaokruži događaj. Premisa je, s druge strane, zanimljiva. Nema previše mudrovanja tko je ubojica, odmah to znamo (ako, postoji malo premišljanja znamo li uistinu) i skoro cijeli film je igra mačke i miša po neboderu (nema dosadnih CSI trenutaka i istraživanja) te filmu pođe za rukom u nekoliko navrata napraviti i dobru suspens atmosferu (prazna uredska zgrada je jednako sablasna kao i jebena šuma) što je, kad su uzme za koje tržište je film napravljen, posao više nego doba. Naravno, mane su one očite, nema nekih iznenađenja, negativac je običan psiho iz tisuće drugih filmova, nema karakterizacije… uobičajeno, ali nije da sad gledamo to radi Oscarovskih ambicija, ne. Sat i pol prođu bezbolno, nikakva se topla voda neće otkriti, a ujedno je zgodno vidjeti kako je Koont pisac trilera, a ne horora, gdje ga stalno trpaju, te da mu ideje uopće nisu loše.

1z3qe0g 2j4r6ea 21crx5g r2uka9 vlcsnap-2011-07-01-19h51m54s133


l_2559_0187078_d452b88b l_50995_0187078_b88a60df

IMDb

Trailer

Body Bags je omnibus od tri horor priče koje su napravili tri horor majstora, ali u tom početnom opisu ima toliko grešaka da se moram odmah zaustaviti i sve pojasniti. Za početak, tri epizode su napravili dva redatelja; John Carpenter i Tobe Hooper, dodajući ime Larry Sulkisa radi nekog čudnog razloga (iako je surađivao s Carpenterom na dva filma) tek toliko da zaokruži trilogiju redatelja. Drugo; samo je Carpenter majstor horora. Hooper je ćorava koka koja je pogodila jedno zrno svojim originalnim Texas Chainsaw Massacre (kojeg držim za krš i lom filmom koji se pojavio, eto, u vrijeme kad nije bilo takvih krš i lom filmova, pa je posao kultni) te Poltergaistom (za kojeg se ispravno sumnja da ga je režirao Spielberg, a Hooper samo potpisao) dok Sulkis s žanrom kao takvim nema nikakve veze. Znači, Carpenter je glavni i odgovorni krivac za ovu malu zbirku horor pričica koja je inicijalno trebala postati serija (nešto u stilu Priča iz Kripte). Kako je serija otkazana, tako smo dobili ovo. Film (iako to nije ispravan naziv) je savršeni primjer zašto je horor žanr početkom 90-ih otišao u tri krasna qurtza te je tamo ležao dok ga Scream nije izvukao van iz tog limba (zanimljivost radi, Wes Craven ovdje ima mali cameo, gotovo kao najavu). Zanimljivo je da ovakvi ”pokusi” u pravilu nikad ne završe baš dobro jer u osamdesetima je nešto slično napravljeno i Twillight Zone filmom, tri priče, koji je postao zloglasan zbog drugih stvari, a ne svoje kvalitete te dobro pokazuje da, iako ste možda jako redateljsko ime, ne leži vam svaki format, naime onaj kratki. Carpenter će napraviti puno bolji posao u seriji Masters of Horror (i Hooper će tamo dolutati) no ne previše jer dok će Cigarette Burns još na nešto i sličiti, Pro-Life je užas samo takav. Tako je ispalo i ovdje, jedan odličan, a dva srednja žalost, i da sam na njegovu mjestu, spojio bih Cigarette i Gas Station na jedan mali DVD i zaradio koji dolar jer to su čak jako dobre stvari. No, sadržaj, pa tek onda ostalo…

Gas Station je priča o mladoj zaposlenici, pogađate, benzinske pumpe koja kroz noć koja slijedi ima susrt s nekoliko bizarnih likova. I jedan od njih je potencijalni serijski ubojica (Craven i Sam Raimi imaju cameo uloge – birajte koji djeluje manijakalnije). The Hair i The Eye su dvije preostale priče te iako ih dijeli poluga radnje, u jednoj je riječ o alijenskim parazitima, a u drugom o oku serijskog ubojice, ustvari su isti quratz, drugo pakovanje jer A) radi se o transplantaciji, B) glavni likovi počinju doživljavati čudne stvari i C) sranje nikad ne završi dobro. Znači, tri priče, birajte što vas zanima. Gas Station i The Hair su Carpenterovo djelo, dok je The Eye Hooper radio. Carpenter je ovdje malo i ”glumio” naratora između priča, debelo našminkan i spao je, iznenađujuće, poprilično zabavan. Zašto bi na ovo trebali gubiti vrijeme? Zbog prve priče, iskreno.

Tu imamo sve ono što je Carpenterovo ime dovelo na liste onih koji nešto znače; creepy atmosferu, dobru lokaciju, zanimljivu priču i neka cool redateljska rješenja. U osnovi, malo Halloweena, malo svega ostalog. Ostale dvije priče više vuku na humor i parodiju negao na nekakav ozbiljniji horor i tu je poštena mana. Plus, nisu nešto ekstra dobro uspjele (nisu ni dosadni smor s druge strane), imaju sličnu radnju, neinspirativne glumce (Mike Hammer i Luke Skywalker) i gotovo amaterske efekte (iako šminka i nije tako loša, što jest, jest) što ih čini bezličnim televizijskim proizvodima kao i one bezvezne erotske trilere koji su se štancali u 90-ima kao na auto-traci. Bezlično je to što u njima uopće nema autorskog potpisa (tu pak mislim samo na Carpentera, koji kao da se ispucao na Gas Station, jer Hooper ni nema autorski potpis), nimalo neke kreativnosti, bilo scenarističke ili redateljske. Možda je razlog tome što su to inicijalno bile planirane televizijske epizode, pa je bilo važno nešto napraviti (vidio sam u Masters of Horror i lošije stvari) a mžda je to bio plaćenički posao odradi i pokupi plaću, što opet nije neko opravdanje jer Carpenter je i u tome znao biti itekako kreativan (Christine je bila takav posao). Idemo bacit kartu na sentimentalnu stranu. Ovo je ono vrijeme horora kad je isti živio u jazbinama videoteka i nije bio kritičarski eksponiran kao danas, a gdje još financijski te ga se može gledati kao na primjer onoga što je odgojilo generacije. To je bilo dok se nije znalo za bolje (krajem i početkom 90-ih horor žanr je dodirnuo samo dno, i nije bilo svjetla na kraju tunela) te je svaki ovakav… istup iz rutine bio dovoljan da se stvari neko zanimanje. Danas je to simpatično, ali vremenski debelo pregaženo (čak i Gas Station malo pati od toga, iako je kvalitetom kilometrima dalje od ostatka) i možete ga pogledati tek da se malo podsjetite što se nekad radilo i kako se radilo, ali da će predstavljati neki posebno inspirativan doživljaj, i neće.

2105163,6iGnVQeFyzFlzpCT75_5xujK6tP8G8ttg77ULNENDHr67_E7rcN3WH3zLFXCjk0m_I6Z5OehPopFeQz5KPoleg== 2105164,gh3XNwHRg5u++DvOXJ+ufHlnzWsUU7JrlaQVZdpgm2Twwac1sjaHn5Y3kTpJ2WZNf5Exy8NzG4LJli4QSnVtMw== 2105165,Zwgbda_jZqk8CiIEQHNHaUIKpWMzTyie5ThI7ma58AO6epR_p5BKNKraMwdzchjkxp3GOge0ydyOjPmjX3lZSA== 2105167,gh3XNwHRg5u++DvOXJ+ufHlnzWsUU7JrlaQVZdpgm2Twwac1sjaHn5Y3kTpJ2WZNf5Exy8NzG4LJli4QSnVtMw== 2105168,vADbWDL43NRAF3Y53Z1Pp1Z76LkGhMHep_p_6W7601FwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== halloween-2-blu-ray


2402088,yclV0JryrnrrvfDuNO_NYRiSMlcozjyT5wpxP95fyX7LUiAqkAXxkJMsmuoJYNQHtGeAMcKK97fbpLbH+rGI6g== 2402102,kbAjQ2AVf2rYpUKme42Sv4p5RZ5tEmm90NM5dkbf0Rr7Y6ndrWVt3TSkakTsbdK0YDjzV1xJTYwtQa_3w1eR_w== 2402108,iEMoloDOhsjC4_RkI1Wpm4KxRhah3V6l_sX_MwGE2kFQKXpUImk5zedcpGARclisRsOgZPo21DBk1HOxAsM8iA== 2402125,RME5UFn8XbaFDuJDSrP2i_8fZJkPN+62_vz2EALft9zLUiAqkAXxkJMsmuoJYNQHtGeAMcKK97fbpLbH+rGI6g== 2402126,iEMoloDOhsjC4_RkI1Wpm4KxRhah3V6l_sX_MwGE2kFQKXpUImk5zedcpGARclisRsOgZPo21DBk1HOxAsM8iA== 2402092,poT+CWnkyejhi+EFWzY9l+cYAuM6Rdhf0c0Hr1nOLFzRfXEvlZLprOD9Mx5Ha3GHNTcYybJh04GQPbBKSvfyoQ==

IMDb

Trailer 1

Trailer 2

Kako stvari stoje, kolega Dragonrage ima piće-dva na moj račun zato što mi proširuje televizijski opus i pronalazi materijal za gledanje koji pogoduje mom istančanom okusu. Ja sam inače poprilično jednostavan tip, ne volim komplicirati stvari i kad tražim nešto za gledanje… molim vas, neka bude jednostavno. Danas je popularno isticati ovo ili ono, pomodnost, biti u trendu, kvalitetu scenarija, glumce, mrkve i rotkvice, ali uzlaud vam trud svirači ako mi ne sjedne štimung. Tako sam počeo gledati Following. Mislim, zgodna ideja, volim starog Kevina i serijske ubojice (svi oni imaju ne baš zdrave sljedbenike) ali, brate, kad je krenulo preokretanje likova… hvala, bilo mi je drago, sljedeći molim. Tu sam negdje na koleginom blogu zamjetio jednu malu najavu koji mi je uključila radar; šutljivi šerif nekog tamo okruga u božjoj pripizdini… zvučalo je dovoljno deckardovski da bude zanimljivo za gledanje. Doduše, Walt Longmire je na prvu vukao malo na Raylana Givensa, no, srećom, to je tek aroma koju iza sebe ostavljaju ti muškarci koji u današnje vrijeme vole nositi big ass šešire na glavama. OK, bacio sam pogled na trailer, bacio sam pogled i na neke podatke, čak sam se upustio u malo literarno istraživanje jer Longmire je ustvari nastao na osnovu serije dobro ocjenjenih kriminalističkih knjiga. Što da vam kažem, pušim te ekranizacije serijala koji djeluju tako… čisto i gotovo natraktivno pokraj silnih Breaking Bedova, Sopranosa i Shelocka. Naravno, ako krenemo od zemljopisa, Wyoming je inače kaubojski kraj, kraj Indijanaca, rezervata i… prelijepe prirode. Točnije, to je gotovo ravno/planinska pripizdina gdje muškarci još uvijek nose šešire, žvaču duhan i govore ”Howdy, ma’m”. Sad, što se tiče zemljopisa… stvar je uistinu prekrasna (potječam iz kraja koji ima brda, šumu… uglavnom… mala sredina) i da bih riječ rekao. Što se tiče western karakteristika… pa, nisam baš veliki fan istih. Pogledam tu i tamo koji, uglavnom reda radi ili zantiželje radi, ali da imam fetiš na velike bijele šešire, i nemam. Ali zato kužim mrke i šutljive likove koji ne šmekaju moderne novotarije, a već kad pomislite kako su i s inteligencijom u zaostatku, iznenade vas britkim umom i ugodnim razmišljanjem. Longmire bi, da je sniman dvadesetak godina ranije, bio materijal za Clint Eastwooda… približno, da, tako nekako, samo što Walt, za razliku od Clinta, puno više koristi svoju glavu, a malo manje pucaljku (i nije Colt s šest metaka već Brownnig s devet) što dodaje na svježini, zanimljivosti čak. Ali, ono najvažnije, serija je tako ugodnog kriminalističkog štiha da je to nevjerojatno i ako vas odbije zbog cijelog tog Wild Wild West fellinga, radite pogrešku u procjeni, i samo vas fer upozoravam na to. Onako malo okvirno…

Walt Longmire je šerif malenog okruga Absaroka u Wyomingu (okrug je fiktivan, ne postoji u stvarnosti) i njegov odjel broji svega četiri zaposlenika, od kojih je jedna tajnica te tri zamjenika. Iako bi na prvi pogled mogli reći da je to kraj gdje ne bi trebalo biti prevelikih sranja, to tek djelomično ispada točno; svi imaju međususjedskih svađa, dobrog starog trenja između bljedolikih i crvenokožaca (indijanski rezervat je odmah na uglu), subotnje pijanke koje završavaju šakom u lice, trgovinu drogom te dobrog starog ubojstva iz koristi, čak i zabave. Ima čak i egzotičnih stvari kao su kultovi (Waco je isto tamo po zemljopisu i naravno da će David Koresh biti spomenut) krađa stoke (tko bi rekao da šleper pun finih kravica vrijedi toliku lovu, dođe mi da otvorim ranč i postanem stočar) i nestalih ljudi. Drugim riječima, okrug Absaroka nije ništa bolji ili lošiji od drugih. Ono što funkcionira jest spajanje novog i starog svijeta, klasika s modernizacijom (indijasnki rezervati ovih dana imaju svoju vlastitu policiju, nema više da Bijelci rade što žele ondje) i mitova s realnošću. Walt je gotovo klasika koja je naizbrisivo utisnuta u američku mitologiju; čvrst muškarac, gruba lica, gruba glasa i jako muževne pojave. Ono što ga čini zanimljivim likom jest inteligencija koja dolazi u lijepim valovima te predstavlja poznati lik (svi smo gledali barem jedan s vestern s takvim) kojeg nije lagano pročitati. Da je preveliki čistunac, nije, ima i on svojih duhova iz prošlosti, što ga čini manje mitom, a više običnim čovjekom. Možda nije egzotičan kao većina pristunih na malim ekranima, možda nije ni šarmer, čak i ljepotan, ali je po dubini daleko ispred konkurencije (jedan Raylan Givens djeluje kao kartonski poster pokraj njega, a ja čak i volim Raylana) što osvježava radnju.

Epizode su povezane i nepovezane. Ono što je dobra stvar jest što nema puno epizoda po sezoni (druga upravo ide na vašim torentima) i uz slučajeve za koje do kraja niste sigurni tko je nešto kriv, idu sporedne/glavne priče koje čine kontinuitet. U prvoj sezoni su to napori detektiva iz velikog grada da dokaže kako je Walt jednom prilikom uzeo pravdu u svoje ruke i ubio dilera koji mu je ubio ženu, a kroz drugu se provlače reizbori za šerifa, gdje Longmire po prvi put ima konkurenta (vlastitog zamjenika) što je dobar poligon za predstavljanje svjetonazora starog i novog Divljeg Zapada. Nastavlja se i veza s prvom sezonom; istraga Waltove prošlosti, koja je nadograđena i s njegovom kćeri koja radi istu stvar na svoju ruku, ali tu je ujedno i jedna mala mana serije jer nekako su neshvatljivi motivi jednog detektiva iz velikog grada koji baš s tolikom upornošću želi otkriti tko je ubio tamo nekog ništ’ koristi dilera, ubojicu i što sve ne. Djeluje isforsirano, neuvjerljivo čak, i služi samo za izgradnju napetosti te je čista sreća što se taj motiv ne forsira previše. Uz sadržaj koji sam vam predstavio u grubim crtama (bilo bi malo previše govoriti o svakoj epizodi pojedinačno) na kraju cijelu pohvalnu priču vrijedi zaokružiti i spominjanjem glavnih aktera, jel, već kad su odradili svojski pošten posao. Tako je tvrdog američkog zapadnjaka Longmirea odigrao jedam… khm, Australac Robert Taylor. Znam da vam ime ništa ne govori, ali to je i prednost, iako ste ga mogli zapaziti u famoznom The Matrix (jedan od onih bezličnih agenata) te avanturi Vertical Limit. Oni koji su uživali u još famoznijoj Battlestar Galaktici, tu je Kate Sackhoff, koja se ne tako zgodnim izgledom dobro nadopunjava s grubim Taylorom, uz njezin bok SF dama tu je i junakinja nekoliko sezona Smallvillea, Cassidy Freeman, a malenu grupu glavnih aktera zaokružuje jedan poznatiji veteran velikih/malih ekrana; Lou Diamond Phillips. Uz provjerenu glumačku kvalitetu, uz jedan realni prikaz američkog zapada, uz nevjerojatno spretno izbjegavanje klišeja nije nikakvo čudo što je serija dobila odlične kritike i zanimljvo visoku gledanost (izgleda da je ljudima dopizdilo stalno prežvakavanje CSI/NCIS/FBI/HDZ/SDP serija) a ako šmekate manje urbanije sredine, životne likove i jako lijepo ugođene kriminalističke priče, kao i blago poigravanje s mitologijom… što da vam pričam dalje. Pogledajte i dođite mi reći kako sam Vam preporučio pravu stvar.

662167_662167-1_p hi_res37691535_1_FULL hi_res37691535_4_FULL hi_res37706336_3_FULL hi_res37732019_2_FULL hi_res37742131_2_FULL hi_res37759391_1_FULL k5nWe1x Longmire - Season 2 - Cast Promotional Photos (10)_FULL Longmire - Season 2 - Cast Promotional Photos (14)_FULL LongmireS1_TheEntertainmentHotline.net8_ the-abyss-film-poster