Archive for the ‘Uncategorized’ Category

The Magnificent Seven (2016)

Posted: Listopad 16, 2016 in Uncategorized

1382x2048_o951yp magnificent_seven_poster magnificent_seven_poster_new

IMDb

Trailer

 

Pravda je dobila broj. 007. James Bond. Ima nešto u toj sedmici što je privlačno filmašima. Šalu na stranu, nedavno sam pisao o jednom onako, pomalo opskurnom vesternu imena Purgatory i tamo sam, jasno i glasno, napisao kako imam velika očekivanja od ovog remakea. I, oh boy, što volim kad mi se karte dobro poslože. Sedmorica Veličanstvenih je ono što bi se moglo opisati savršenim filmom. Ako ga gledate u dobrom društvu, u dobrom kinu, u pravom vremenskom dobu i prvom raspoloženju. Naravno da nije savršen, jeste li poludjeli, nijedan film nije savršen (bez obzira što vam filmski kritičari – uključujući i amatersko piskaralo kao što sam ja – govore) ali je poprilično blizu toga. Naime, zabavan film treba znati napraviti, nije to tako lagano kao što se čini, pogotovo kad nemate priču koja zahtjeva uništenje pola svijeta ili glomazne specijalne efekte da vas drže prikovane za sjedalo. Ovih dana sam ponovio gradivo i još jednom pogledao Training Day, tek toliko da ga se malo podsjetim, i dalje držim da je to zgodan film, ali da je Denzelu tamo uvaljen Oscar bez nekog pravog razloga. Stvar je u tome da me zanimalo da li je Antoine Fuqua stvarno tako spretan maher da zna raditi gledljive filmove i ispalo je da jest te da se jako dobro slaže s Denzelom (da, meni se poprilično sviđa The Equilazer – ne sudite mi oštro) te nije čudo što su (opet) napravili gledljiv film. Također, osjećam moralnu obavezu upozoriti vas da ako stvarno jako volite original (da, pri tome mislim da onaj vestern s Yulom Brennerom i Steveom McQuineom, ne na Kurosawin samurajski ep) onda bi vas ovo moglo malo i… pa, što ja znam, ja baš i nisam neki preveliki obožavatelj originala, pa mi je obrada sjela kao budali šamar.

Priča je već univerzalno poznata i maloj djeci; mirni gradić živi pod teškim jarmom bogatog moćnika koji radi što želi; krade, ubija i uništava. Da bi mu se suprotstavili, regular folks će unajmiti svoju privatnu družinu; njih sedmoricu. Tu dolazimo do prve mane filma. Sedmorica djeluju kao da su išli pokriti sve strane svijeta – čitaj: svjetska tržišta – pa sve one izjave redatelja kako je tako bilo na pravom Divljen Zapadu (da, OK, bilo je crnih kauboja) baš i ne drže vodu. Izbor djeluje kao da su se htjeli osigurati da film ima prođu na svim tržištima. Prva mana (rekao sam vam da ovo nije savršen film, zar nisam?) ali nećemo je uzimati kao nešto što bi vam moglo smetati pri gledanju jer neće. Dakle, po dolasku u grad, naših sedmero junaka odmah pokažu da se s njima neće zajebavati kao s ostalim građanima i imaju par dana da osmisle način na koji će obraniti grad od vojske banditosa (doslovno – negativaca ima kao rusa u filmu) svjesni da vrlo vjerojatno tu bitku neće uspjeti dobiti. Rekavši tu, odmah da napišem kako volim te doomsday scenarije, gdje se junaci moraju suprotstaviti superiornijoj sili znajući da nemaju šanse dočekati živi drugi dan. Nazovite me klasičarem, ali tako stvari stoje još tamo od kako je Gary Cooper morao sam bojevati protiv trojice (ili četvorice) reveolveraša Točno u Podne. Pozdravljam i modernizaciju materijala, ono mrsko što niko ne voli, pogotovo kad se diraju stari klasici kao što je originalnih Veličanstvenih 7. Naime, malo meksičko selo… ne bi išlo. I dok još mogu prihvatiti da nisu svi građani malog grada rođeni ratnici sa setom posebnih vještina, nikako ne bi mogao prihvatiti da su baš svi paetični i iritantni luzeri koje život na granici nije naučio ničemu. Prebacivanje radnje u više američko okružje i uz malo dobre motivacije (u tim je danima svako malo izbijala zlatna groznica a zlato je – bubnjeve, molim – vrhunska valute koja će privući sve žive i nežive) i negativci i pozitivci imaju dobre razloge zašto su tamo, bez da se odlazilo u ono lupetanje kako nemaju gdje drugdje biti (iako se i to spomene – vjerojatno mali naklon originalnom filmu). Također, pozdravljam uvođenje jakog ženskog lika jer zaozbiljno mi idu na živce vesterni koji su žene svodili na kurve i učiteljice, s time da su i jedne i druge ustvari bile beskorisne. Modernizacija, dame i gospodo, nije uvijek loša stvar.

No, odmah ćemo se zaustaviti ovdje i reći što je loša stvar, tj. druga loša stvar u filmu. Likovi nemaju nikakve karakterizacije. Nije da se to baš i očekuje u ovakvom zabavnom, pomalo bang-bang projektu, ali doslovno su svi oni svedeni na skice, čak i tanje od toga, i napravljeni da budu zabavni, dopadljivi i ništa više od toga. Čak im je i motivacija ponešto maglovita, pa se sve to treba uzeti, sve njihove akcije, zdravo za gotovo i ne postavljati previše pitanja, a čak ni preduboko razmišljanje nije baš poželjno. Rekavši to da odmah kažem i kako su neki uspjeli izvući ponešto iz jako tankog materijala. Denzel je Denzel, tj. Denzel glumi Denzela, pa ako vas to iritira… znate na čemu ste, a ako pak gotovite čovjeka kao ja, opet znate na čemu ste. Chris Pratt je… neću reći Chris Pratt jer još uvijek izgrađuje svoju personu, ali dobijate ono što ste dobili u Čuvarima Galaksije i Jurskom Svijetu, ili kako to moj kolega Dragonrage veli; lijepi dečko, smiješni dečko. Ethan Hawke jedini ima ponešto materijala za raditi na svom liku jer on je vrhunski snajperist (to ustvari nije točan opis; snajperisti nisu postojali u to vrijeme – ali je bio jebeno dobar s puškom; sharpshooter) koji ima neki oblik PTSP-a i ne može više pucati u druge ljude (što je zajebana stvar kad vam predstoji događaj gdje morate – pucati u druge ljude) i ulogu je prebio, svaka mu dala (i lijepo je vidjeti njega i Denzela kako opet dijele kadar). Vincent D’onofrio krade show kao… čudan lik koji podsjeća na medvjeda, s pomalo ženskastim govorom. Nevjerojatno, ali istinito, no čovjek zna glumiti. Ostali članovi ansambla…ostali su u sjeni i nekako bez pravog okusa i mirisa. Tempo filma je više nego dobar jer minutažu od preko dva sata ni ne osjetite, ima dovoljno svega da vas zabavi, ponaviše humora i dobrog starog puškaranja, ali dinamična režija (Fuqua se nameća kao jedan od boljih redatelja akcijskih filmova) čini film pogodnim i za one koje vole klasiku (kadrovi prerija i ostalih vestern pizdarija) kao i one skloni malo bržim stvarima (kada Gatling strojnica krene ravnati grad sa zemljom dobijete osjećaj da ste ušetali u Pearl Harbor), a imamo i negativca (uobičajeno dobar Peter Sarsgaard – iako je njegov lik ustvari karikatura) kojeg volimo mrziti i želimo ga vidjeti ubijenog na jako bolan način. Sedmorica Veličanstvenih tako je moderan film kojemu danas zamjeraju istu stvar koju su zamjerali obradi iz 1960 – da je moderan. Ne znam koliko će se to s vremenom promjeniti (niti me baš puno zanima, iskreno rečeno) ali da je riječ o gledljivom i zabavnom filmu, jeste. Nije da će unijeti neke svježe novine u sam žanr, ali svakako ga je uspio na kratko vrijeme razbuditi i čak malo podsjetiti zašto je vestern nekad davno bio tako ljubljen žanr. Jer je pravda uvijek pobjeđivala. I jer su negativci dobivali što su zaslužili. I zato što su jahači divljih prerija ponekad znali biti tako cool face da smo im se poželjeli pridružiti.

m7-footage-1 m7-footage-2 m7-footage-3 m7-footage-4 mag7force mag7haley the-magnificent-seven-18 the-magnificent-seven-2016-movie-wallpaper-27-1024x7681 the-magnificent-seven-2016-review-2 the-magnificent-seven-denzel-washington

 

 

Thief (1981)

Posted: Prosinac 12, 2014 in Uncategorized

thief_poster l_83190_66fe0238 l_83190_d807f0c7

IMDb

Trailer

 

Oduvijek sam se divio ljudima koji gledaju filmove s namjerom da ih mogu negativno razvlačiti gdje god stignu. Mislim, to je već malo ozbiljnija patologija ako idete s jasnom i otvorenom namjerom gledati nešto što vas uopće ne zanima samo da bi kasnije mogli širiti negativne vibracije, pokušavajući nametnuti dojam da je vaš ukus istančan, profinjen i nadasve ekskluzivan te da su svi drugi oko vas jednostavno na nekoj nižoj intelegkutalnoj razini. Često se susrećem s takvim stvarima, više nego bih volio, i prije sam, dok sam bio mlađi i ponešto filmski nepotkovaniji, znao ulaziti u besmislene rasprave oko toga što, gdje, kako i zašto. To sam radio prije. Sad to ne radim. No, razumijem kad netko glasno kaže kako je pronašao savršenstvo. Znam, za filmski svijet to je jako čudna izjava, ali, uvjeravam vas, savršeni filmovi uistinu postoje. Naravno, a definicija ovisi o vašim ukusima i osobnim odabirima, ali kad naiđete na jedan takav naslov, svakako će te ga prepoznati bez da vas mora posebno i oduševiti. Objektivnost, to je nekako osnovni preduvjet, što kod dosta ljudi ne postoji. Priče za neka druga vremena (i drugu temu). Lopov je, zanimljiv, naslov koji kad se stavi na papir nema okus filma koji bi trebao biti savršen, ima tu sadržajnih klišeja, glumačkih početnika i jako ozloglašenih ljudi koji su radili na njemu, što njegov uspjeh time postaje veći. Gledajući danas lagano se može odmahnuti rukom i reći da je to odmah u startu bilo jasno, ta u redateljskoj stolici je sjedio Michael Mann, ali povijesni kontakst tu tvrdnju opovrgava. Mann je u to vrijeme bio filmski početnik. Ne debitant, već je snimio stvar-dvije prije ovog filma, ali redatelj koji svakako nije imao reputaciju koju ima danas. A kriminalistički žanr je jako nezahvalan žanr iako tolerira gotovo sve moguće teme. Od mafijaša, preko pregorenih policajaca i lopova koji idu napraviti posljednji posao prije mirovine. U tom žanru ima doslovce svega. Da je Mann od ovog posljednjeg motiva uspio napraviti tek gledljiv film to bi već bio poveći uspjeh, no napraviti film koji se može mirne duše nazvati i jednim od najjačih kriminalističkih filmova 80-ih je nešto što može izvesti samo majstorski autor, čak i onda ako ga kao takvim nitko nije vidio. Rekavši to, da odmah kažem i kako je film doživio sudbinu svojih nasljednika (To Live and Die in L.A.) tj. upao je u neku polumračnu rupu te ga nećete pronaći na top listama najboljih ostvarenja tog razdoblja, čak ni žanrovskog, što možda dovoljno slikovito govori kako su u 80-tima najviše profitirali slasher horori i nabildani akcijski filmovi. Srećom, možda inicijalno nije bio dočekan s previše raširenim rukama (mora se napomenuti da ga je kritika obožavala te da mu je zarada bila srednja žalost) danas je u društvu kultnih naslova kao što, primjera radi, Hillov The Driver. Bolje ikad nego nikad.

Thief je, u gruboj osnovi, priča o kriminalcu koji planira odraditi posljednji posao i povući se u mirnu luku zajedno s ženom. Rekavši to, odmah treba nadovezati i to da je to samo dio priče pošto glavni junak, između kriminalnih radnji, pokušava srediti svoj život, pronaći srodnu dušu, uglavnom ispuniti sve osobne snove koje je izgradio dok je bio u zatvoru. Profesionalac kakav jest, ne radi stvari koje bi mu mogle doći glave, što je filozofija koju prenosi i na posao. Kad se jedan takav izjalovi, krene krivim putem, Frank, naš junak doći će u položaj gdje će moći birati između savršenstva, partnerstvo koje mu osigurava sve što želi i smanjuje rizik posla kojim se bavi na minimalnu mjeru, ili odustajanja od kriminalnog života nauštrb vjerovanja u vlastite ideale. Ipak, prtnerstvo se pokazuje povoljnijem nego je to očekivao, unoseći lažni osjećaj kako bi stvari ipak mogle biti dobre, što će se pokazati potpuno pogrešnom pretpostavkom kad obavi posljednji posao. Neka partnerstva se ne mogu prekinuti lijepim riječima. Ponekad oružje mora progovoriti kako bi se razriješio poslovni nesporazum. A Frank, profesionalac kakav jest, neće stati dok u cijelosti ne pokaže poslovnim suradnicima kako su našli zajebati krivu osobu.

Svatko tko imalo prati filmove zna tko je i što je Michael Mann. Redatelj koji isporučuje ne tako često, ali isporučuje nedostižno kvalitetno. Jedna od stvarno nejasnih stvari mi je zašto jedan Scorsese ima prednost u odnosu na njega kad je kriminalistički film u pitanju jer kad usporedimo ta dva autora, na stranu gledljivost, profesionalizam i kultne statuse, jasno je da Mann puno bolje razumije mehaniku kriminalnog života nego Marty. Gangsteri u Martyjevim filmovima djeluju kao idealizirani prikaz nastao iz kvartovskih priča. Njihova okrutnost kao da je izašla iz priča o tome kako je Perina klapa pretukla Markovu klapu, gotovo nadrealni prikaz. Marty je jako spretan redatelj koji to čini gledljivim, preglednim, no Mann takve stvari svodi na osobni nivo likova. Doduše, mogli bi ga optužiti (jednako kao i Martyja) da malo previše naginje profesionalizmu, što također stvara pomalo nerealnu sliku kriminalaca, ali baš zbog izostanka epskih zalogaja, pokušaja da prikaže jedno cijelo kriminalno razdoblje, ti likovi djeluju uvjerljivo i s jako, jako dobrom karakterizacijom. Manna ne zanimaju sitni krimići koji s pljucom idu opljačkati trgovinu s pićem već teška kategorija, ona koja puca na velike poslove, a koji obično uključuju i poveću pažnju policije, te sve posljedice koje utječu na privatni život. Jer, da, čak i takvi kriminaci imaju privatni život. Thief uvodi neka kasnije obilježja svih Mannovih filmova. Privatni život lika koji mora balansirati između normalnog i opasnog, igru mačke i miša s policijom, profesionalizam u izvedbi, često potpomognut s autentičnim detaljima te motiv kad sve navedeno krene južno od dobrog. James Caan ovdje ima nastup života. Znam, čovjek ima uloga koje nešto vrijede (i one koje ne) ali njegova izvedba lika koji je pomalo sirov oko rubova i nekako nesiguran kad su u pitanju obične stvari te koji je ledeni profesionalac kad je posao u pitanju je nešto što je trebalo zaraditi nominaciju za Oscara. Ono što je ovdje mogao postati popriličan problem jesu sporedni glumci. Zašto? Dennis Farina i William Petersen ovdje imaju uloge od svega par sekundi – Farina od možda jedne minute (obojica će 5 godina kasnije postati glavne face u Mannovom Manhunteru) James Belushi je Caanova desna ruka, a Robert Prosky nevjerojatno uvjerljiv uglađeni kriminalac. U čemu je problem, pitate se vi, to su face koja obično spašavaju filmove – to je zato što su ovdje svi imali svoje filmske debije. Čini se da Mann, osim što zna režirati rasne filmove, zna odabrati i rasnu (buduću) ekipu. Druga stvar koja će vas možda iznenaditi – film je djelu omraženog Jerry Bruckheimera. Prije nego se skompao s jednako omraženim Donom Simpsonom i počeo stvarati akcijske slikovnice (koje svi volimo) Jerry je bio lik koji je imao drugačijih ambicija. Umjetničkih. Oscari, možda čak. Ipak, sve su to zabavne trivije (kao i one da su u filmu korišteni pravi provalnički alati) koje su zabavne, no glavne pohvale ipak idu Mannu na savršenom tajmingu što se tiče samog filma. Izmješani detalji kriminalnog života s onim običnim jako dobro rade pri karakterizaciji likova, stvarajući ne toliko napetost koliko osjećaj iščekivanja (takvo planiranje velikog posla oduvijek je vrhunac ovakvih filmova) a u samoj završnici Mann se ne libi pokazati kako mu nije strano ni režiranje akcijskih scena, odnosno konačnih obračuna, što će svoj kreativni vrhunac doživjeti u Heat (ovdje se još uvijek osjeti poveći utjecaj Sama Peckinpaha) čime ima sve zaokruženo. Likove, priču, karakterizaciju i izvedbu. Mana nema. Nikakvih. Nijednu. Možda ćete je vi pronaći, svašta je moguće, no u tom slučaju zahtjevam debelo obrazloženje od dvije tisuće riječi, nakon čega dobijete jedno hladno. Ali, prije toga, pogledajte film. Ako već jeste, pogledajte ga ponovo.

81hBZ+oFaIL._SL1500_ 601px-Thief-HS10-2 1700293,8n9yKHpUMSQKT4r2B7LCh3cH2ELvkoXZMliofvOrnImnWz2SYoGYrx6ozgf+dy2eArlN8qVpHmg1uRtWZtqOTg== 1700295,pXltniXhFxUwlH0ZWuwCOSI8Dl2GNp1dx9OyKaoDBc9h_f+TjbZV41hWsbub+Kmqj92KlnytUMFuYdVnwD7_Wg== 1700296,ZAOQVq2FctGOzrej2xH7V2abNN+mFnrawrA3bwGiA8YSTxxuBYMaQ9CbWsy2TuQJfiAspFNNrVAiFSntLD5rfQ== 1700298,ZAOQVq2FctGOzrej2xH7V2abNN+mFnrawrA3bwGiA8YSTxxuBYMaQ9CbWsy2TuQJfiAspFNNrVAiFSntLD5rfQ== 1700300,ZAOQVq2FctGOzrej2xH7V2abNN+mFnrawrA3bwGiA8YSTxxuBYMaQ9CbWsy2TuQJfiAspFNNrVAiFSntLD5rfQ== 1700303,dmlIx1J9hN_J51+yM2fLw5kjflLICuab_dnmLcCpzMBYQkfucX_Bf9LIirBGLfOGWhKMw_OUhUtlDdGRWW3BLA== 1700304,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 1700305,zfYSvU47rFIDJNIe_Ty8RSVLPMhsGO6hP5ny7L8w1VHF2+vAiKmm1+RPUSOylW3ydI7b1YEndyg5VqBRvk4Q8g== j87X0xj shakir69.Thief.1981.720p.BluRay.DD5.1.x264-TayTO_15 марта 2014 г., 18.36.55


IMDb

Trailer

 

Sjeća se netko uvodne melodije? Sablasno do bola i dan danas prepoznatljivo. Originalna je serija trajala pet sezona (ako se ne varam) i bila je prava televizijska poslastica, postao sam ovisan već nakon dvije-tri epizode. Nakon ukinuća, četvorica grand slam (horor) redatelja odlučila su se malo poigrati s materijalom i napraviti cjelovečernji film, koji će pratiti koncept serije – četiri redatelja, četiri različite priče. Doduše, uzeli su stare epizode i modernizirali ih, ali tko pita, Zona je opet bila ovdje. Četiri segmenta (i kratki uvod kao mali prolog) imaju sve potrebno da zaintrigiraju gledatelja, ali kako je u konačnici ispao završni proizvod? Malo ispod granice očekivanog, ali samo malo. Zato pripalite cigaretu, namjestite vaš monitor, podesite zvučnike jer… upravo ćete ući u Zonu Sumraka.

Prolog govori o autostoperu i tipu koji ga pokupi. Dva lika krate vrijeme pričom i pjevanjem pjesmica iz televizijskih serijala sve dok autostoper ne upita vozača želi se stvarno prestrašiti. Pa ga pošteno prestraši. Kratko i jasno, nema se tu što puno pisati osim da se ovdje pojavljuju dva najpoznatija glumca (treći je John Lithgow) Dan Acroyd i Albert Brooks.

Prva priča je storija o tipu koji mrze sve živo, od crnaca preko židova do azijata. Kako je ovo Zona Sumraka, lik se uskoro nađe u koži svakog od njih. Tako će posjetiti nacističku Njemačku i postati progonjeni Židov, pa će svratiti do američkog Juga i zamalo doživjeti linčovanje, a onda će zaglaviti u Vijetnamu i postati kosooki na kojeg će pucati urokani Ameri (ustvari lik ne mjenja svoj izgled, samo je tako naznačeno).

Radi ove priče film je postao zloglasan jer glavni je glumac Vic Morrow poginuo, kao i dvoje djece, kada je helikopter pao na njih te ih sasjekao s elisama. Snimak nesreće može se vidjeti ovdje (uz naznaku da nema grafičkog prikaza smrti, ali da je video uznemirujući) što je dovelo do toga da John Landis bude optužen da je idiot (jerbo su njegovi nalozi spustili helić u samo središte pirotehnike) i da je ubio te ljude. Oslobođen je krivnje, no puklo je i prijateljstvo sa Stevenom Spielbergom zato što ovaj prvi nije kurca i palca mario za sigurnost te je koristio pravu municiju na snimanju. Enivej, Landisova je priča ostala nedovršena (iako sklepana da djeluje dovršeno) te je i najslabija u cijelom filmu.

Spielberg je režirao drugi segment o liku koji dolazi u starački dom i na jednu noć hrpi starčića vraća mladost samo da bi oni skužili kako im je zabavnija starost. Trebalo je tu biti nekakve magije ala Spielberg, djeca i old folks, no sve se zapetljalo u patetičnost i nedorečenost. Spielberg je morao odustati od originalne priče koju je želio rimejkati jer je isto tako uključivala djecu na snimanju (samo u dužem vremenskom trajanju i na otvorenom prostoru) a nakon fijaska s Landisom to je bilo previše te je napravio odabir koji i nije ispao previše povoljan za cjelinu.

Joe Dante se pozabavio pravom stvari; žena na proputovanju pomogne klincu time što ga odveze kući, no tamo upozna njegovu pravu uvrnutu obitelj i ambijent u kojem živi te shvati kako su stvari pravo pomaknute u Zoni Sumraka. Puno bolji segment od prva dva koji uspjeva izazvati neugodu. Pretjerano karikiranje obitelji i događaja naposlijetku odvede do male i ne tako simpatične orgije specijalnih efekata, ali još uvijek ima ono nešto da izazove jezu.

George Miller nakon što je pustio Mad Maxa s uzice uhvatio se putničkog aviona, olujne noći i jako nervoznog putnika kojemu se čini, a možda i ne, da vidi nešto na krilu letjelice. Tu je spomenuti Lithgow i čovjek je briljirao kao jako uspaničeni putnik za kojeg ne znaš što će točno napraviti. Najbolji dio od četiri priče jer ima praktički sve, zrno crnog humora, malo dobrog starog horora, paranoje, disaster momenata… cijeli paket.

Možda nije tako inovativan kao serija, ali film je sasvim korektna zabava za jedno veče (ima tu i nostagičarski štih svoj dio u popularnosti) pa iako je postao jako brzo zloglasan, uspio je postati i kino hit (mjereno današnjom valutom, oko 70 milja na uloženih 40) što je dovelo do toga da i nova verzija stare serije dobije zeleno svijetlo (rok trajanja četiri sezone) Sva četiri redatelja su u tim danima bili poznati kao vrsni majstori jeze i napetosti (iako je Spieleberg već lutao vodama prpošnih SF veselica) i to se osjeti u njihovu radu. Nikakav vrh njihovih karijera, ali sasvim solidno napravljen posao. Pa vi pogledajte što se događa iza zatvorenih vrata Twilight Zone… ako se usudite.

Faster (2010)

Posted: Travanj 10, 2011 in Uncategorized

IMDb

Trailer

 

Napraviti pošten film osvete zahtjeva pravo malo umijeće. S jedne strane većina redatelja pazi da obje strane budu zadovoljne, kako publika, tako i kritika, a ponajviše cenzori koji ne vole besmisleno nasilje. To u konačnici dovede do toga da od početne ideje bude jako malo toga. Svjetli primjer kako se neke stvari rade jeste Taken, gdje Liam Nesson lupa glave lijevo i desno, a kritičari uživaju (o publici ne treba ni govoriti, film je okrenuo 100 milja u kinima). Što me nekako dovodi do uljeza numero dva na ovim stranicama, iliti, novi film koji mi je privukao pažnju. Nije da se radi o jednom od onih uradaka koji će vam promijeniti životna uvjerenja, ali radi se o naslovu koji, na prvom, mjestu vraća Dwayna Johnsona tamo gdje bi trebao biti – na putu da nekoga pošteno nalupa.On ustvari ima sreće u filmskoj karijeri, čovjek je simpatičan, jedan od onih koji se znaju uklopiti u zamalo svaki žanr. Doduše, to je malo predoslovno shvatio te je u posljednje vrijeme snimao sranja (da to tako kažem) namjenjena obzirnijoj (obiteljskoj) publici, odlučujući prošle godine kako je više došlo vrijeme više da nekoga pošteno razbije. I film ima miris i okus nekog drugog filmskog vremena, onog kad su ekranom harali Charlie Bronson i Clint Eastwood.  A radi se i o dobrom filmu. Ne shvatite to krive, živo me zaboli tko se ne slaže s tim, ali film je pravi kick ass uradak i Dwayne se ispričao za gluposti tipa Tooth Fairy. Hilly billy Bob Thornton je opet ponudio jedan posve zanimljiv lik (čovjek zna glumiti, što drugo reći), tu je i zgodna Carla Gugino (starije je bolje i kako to već ide) ima prave šore, ima još bolje pucnjave, a ni soundtrack nije za odbaciti. Treba vam nešto više od toga? Pogledajte drugi film.

Nekim redom rečeno, Dwayne izlazi iz zatvora, hoda do neke nabrijane pile s četiri kotača, malo se vozi te ulazi u nekakav ured i KA-BUM, bljedoliki tip koji izgleda kao da se boji vlastite sjene završi mrtav, s ventiliranom glavom. Nema tu puno filozofije, ali to je početak i ne možeš da se ne priupitaš koji se kurac upravo dogodio. The Rock je postao killer srednje staleži? Morgen, priča ide dalje. Billy Bob i zgodna Carla su naš istražiteljski duo, oni nas informiraju kako je Dwayne prije deset godina sudjelovao u pljački banke, on, njegov brat i neki tip. Kvaka je da su kriminalce sjebali drugi kriminalci. Brat i tip završe mrtvi, Dwayne dobije metak u glavu, ali preživi. Deset godina kasnije, naš junak nema moralnih kočnica i payback is a bitch.

Onaj uvodni dio, da treba znati napraviti pošten film osvete…pa stvar je u tome da nijedan, ni Faster, a ni Taken, nisu htjeli riskirati s publikom te su zato vlastitim junacima dali dobar motiv za osvetu. Kad je nepravda počinjena, pravda treba biti isporučena – i samo je taj razlog jedina stvar koja malo narušava integirtet cjeline. Ono što je dobra stvar jeste – Dwayne.

Njegov je lik kao tornado, uragan, nezaustavljiva sila koja ne samo da pali mostove iza sebe već iz raznosi s prevelikom količinom C4 eksploziva (slikovito pričano) i, što je the best, on je u toj ulozi savršen. Nakon raznih prenemaganja u obiteljskim komedijama, Dwayne gušta u razbijanju i ubijanju ljudi. Naravno, stvar je u vašem senzibilitetu, ako volite tipove dva s dva, teško oružje i žestoki fajt…Faster je film za vas.  Usprkos činjenici da je razlog osvete podložan gledateljevom suosjećanju, fokus se pametno skreće na likova plaćenog hitmana koji ima problema s vlastitim poslom te Billy Boba, koji pak ima svojih emocionalnih problema. Tri strane, tri lika, zajednička radnja. Do završnice. Pitko, s jednim twistom na kraju (malo providan, ako ćemo iskreno) i dobrim starim štemerajem od kojeg moderni filmovi bježe kao vrag od svete vode. Čovjeku dođe da nakon ovoga pomisli kako za Hollywood još uvijek ima neke šanse, ne?

 

White Line Fever (1975)

Posted: Travanj 5, 2011 in Uncategorized

IMDb

Trailer

Već je bilo vrijeme da uz neki film iz zaborava počnem izvlačiti i ponekog glumca, ne? Jan-Michael Vincent u svojoj je ranijoj karijeri snimio naramak dobrih filmova, dapače, i odličnih (Big Wednesday (1978)) dok ga oni skloniji malo žešćem žanru pamte kao mladok sociopatskog pomagača Charlesu Bronsonu u originalnom The Mechanic (1972) kao i zabavnoj akcijskoj komediji Hooper (1978) Kako to već ide, Vincent je krajem osamdesetih izgubio svoju staru slavu i već doslovce nekoliko desetljeća nije snimio nešta zanimljivo. A između ovih gore spomenutih naslova, zalomio mu se još pokoji film, kvalitetom bolji, no medijski slabije spominjan. Iako, danas će vam svaki pravi poznavalac takozvanog “trucking movies” podžanra reći kako je White Line… jedan the best of the best naslova iz te regije, većini je poprilično nepoznat. Nekima možda u sjećanju, ako su ga pogledali, sjedi onaj mali detalj iz završnice, kad Vincentov lik kamionom, u punoj brzini, proleti kroz veliki zaštitni znak. Svejedno, ako vam nije poznat, vrijeme je za malu vožnju kako bi se upoznali s njim.

Carol Jo Hummer jeste mlad dečko koji se upravo vratio doma iz rata, koji je oženio curu iz srednje škole, koji je započeo novi život s njom u običnoj maloj kući, a sve što je želio jeste zaraditi za kruh svakdašnji vožnjom kamiona. No, to je posao koji nadzire moćna organizacija, nema samostalnih poduzetnika i, ako želi zaraditi za taj kruh, Carol Jo mora pristati na robovlasničke uvjete i raditi za njih. To “mora” našem junaku baš i ne odgovara, pa jako brzo počinje dolaziti u sukom s mišićima organizacije, koji neće prezati od toga ni da mu napadnu trudnu ženu. Samo što će to tek onda raspaliti našeg junaka te će s jednom od onih poznatih američkih mrcina krenuti u raščiščavanje računa.

Ovako ispričano, čovjek bi pomislio da se radi o filmu koji je razbijačina od početka do kraja, no prevario bi se. Ovo je akcijska drama, s jakim naglaskom na dramskim elementima nego na akciji. Prvo drama. Uobičajena priča o čovjeku iz radničke klase koji se grebe da uspije u svijetu nije ništa novo ili originalno, ali je okružje tog prevozničkog miljea zanimljivo. Također, nema tu ni nekih posebno novih elemenata, mali čovjek nema šanse protiv velikih igrača i to se vidi, naš junak će pozobati razna sranja prije nego uzme pušku i kamion kako bi se razračunao s gadovima. A akcija nije napadna, ima tu lijepa minutaža klasičnog muškog naguravanja, malo pokazivanja mišića potkupljenih jedinki, a kako stvari postaju žešće, događa se pokoja potjera začinjena kojom patronom iz sačmarice. A Vincent nije bez razloga onda bio zvijezda, njegov nastup average Joe dečka nije ni simpatičan, ni negativan, jedna realna sredina, što će reći da je znao i glumiti ako se to zahtjeva, a nije loš ni u akcijskim scenama. Ima(o) je karizmu i to je dobro iskorišteno. Ostatak glumačkog ansambla ne vrijedi baš nešto i spominjati jer se ni ne ističu. Meni osobno posebno je draga završnica, kad slomljeni junak i netko tko nema više što izgubiti sjeda u kamion i kreće napraviti zadnji potez. To rušenje znaka ima nekakvo simbolično značenje jer s time se ne postiže ništa, ili postiže, ovisi o tome kako gledate. Izostaje clinteastwood sranje o ubijanju svih odgovornih, što je neobičan potez za bilo koje filmsko vrijeme. Ne viđaju se više. Ukratko, ako niste fan akcije, ovo je sasvim ugodna drama, ako ste fan akcije, ovo je također i dobra vožnja – ne možete promašiti. Borba malog čovjeka protiv korumpiranog sustava? Film je snimljen 1975 – mislite da vam danas ne bi bio aktualan? Pomislite ponovo tu misao.

Eye of the Tiger (1986)

Posted: Travanj 4, 2011 in Uncategorized

IMDb

Trailer

 

Filmovi osvete imaju onu zanimljivu prođu kod opće publike jer… pa uvijek je lijepo vidjeti kad običan čovjek uzme pravdu u svoje ruke i krene raditi dar-mar po lošem sustavu koji nas okružuje. U stvarnosti to ne funkcionira nikako, dečki u plavom to odmah riješe, ali u filmskom svijetu to jedini mogući način da se stvari naprave. Još jedan naslov s kojeg skidam prašinu jer se temetski lijepo uklapa  u neki drugačiji filmski svijet. I, da, Gary Busey glumi pozitivca. Gotovo nevjerojatno.

On je Buck, običan radnički tip koji je radi glupe pogreške završio u zatvoru na par godina. Nema brige, bilo je slučajno, korumpirani šerif mu je podmetnuo dokaze, čovjek ne bi ni mrava zgazio. I sad je izašao iz zatvora. Sve što naš junak želi jeste miran život, stalni posao i uživanja s porodicom. Ali, da je to izvedivo, onda bi gledali drugačiji film. Ovako Buck prvog dana posla uleti u nekakvu motorističku orgiju, spasi djevojku, postane junak tjedna, hvalospjevi na sve strane. A mi doznajemo kako je tipični mali američki gradić u pravoj opsadi zločestih bikera te da su svi stanovnici za quratz te da samo sjede, trpe i čekaju da ih netko izbavi iz problema. Bucku to ne pada na pamet, ali bikeri su osvetoljiva živina te mu napadnu kuću, ubiju ženu i ozlijede kćer. Kao pravi američki građanin, Buck će prvo pokušati stvar razriješiti preko sustava, a kad se isti pokaže beskorisnim,  onda će malo prolupati i krenuti u vendettu protiv svih.

Navedite kliše i on će se ovdje pronaći, film je školski primjer kako se radi film osvete. Bikeri su univerzalno zlo nastalo u vrememenu kad su bikeri bili univerzalno zlo, njihov vođa je pravi psiho prikladna imena (Oštrica) građani su kilavci koji nemaju kičme, gradić je mal i u nekoj zabačenoj zabiti, a sve predstavnici zakona korumpirani. Jesam rekao da je naš junak i vijetnamski veteran? Ipak, ima tu i nekih zabavnih stvari. Busey i Yaphet Kotto su standarno dobri, cijela priča ima toliki odmak od nekakve stvarnosti da prelazi u trash, ali pozitivni, ima tu i dovoljno pirotehnike za sve ljubitelje akcije…prolazan uradak koji me nije previše opteretio pri gledanju broj #2, ali koji je sve ono za što su naši stari govorili u vezi filmova koji zaglupljuju neku drugu djecu. Jesam rekao da Gary Busey glumi pozitivca? To je stvar koja vrijedi posebno naglasiti kao još jedan plus.


IMDb

Trailer

 

Sjećate se Rolliea i Lea, zabavnog dvojca koji se našao u problemima zato što je jedan stručnjak za specijalne efekte povjerovao mutnom vladinom tipu da radi dobru stvar ako iscenira nečije smaknuće? Pa, taj je dvojac zaintrigirao publiku, pokupio simpatije te od malog B filma napravio ugodan hit koji danas ima kultni status, a čiji sadašnji status čeka zeleno svjetlo za remake. U ono vrijeme, sljedeći logični korak bio je – nastavak. Iako samo zrno manje uspješan nego prethodnik, film i nije dočekan s oduševljenjem. Zašto? Jeste čuli za onu poznatu narodnu da nastavci nikada nisu kao originali? Pa, ima nešto u tome.

Rollie je u mirovini, povukao se iz filmskog svijeta i sad mlati tešku lovu izrađujući sofisticirane igračke. Tip uživa u tome što radi, ima novu djevojku i posvjenog sina. Što može krenuti loše? Još jedna nema-nikakvih-problema policijska akcija. Ovaj put bivši muž od njegove bolje polovice traži njegovu pomoć pri hvatanju jako zločestog manijaka. Stvar djeluje jednostavno, no onda ne bi gledali ovaj film. Jer, sve krene naopako i bivši stvarno postane bivši, kao mrtav. Ubojica, nepoznat. Razlog, napoznat. Ali, velika je urota (opet) u igri. Tko će popiti sve negativno. Rollie, naravno. I već kad se čini da će i on postati bivši, dolazi Leo kao konjica i spašava dan. Leo ima bar, uživa u mirovini, ali još uvijek je žandar i pol te ne treba puno da njih dvojica krenu otpetljavati klupko zavjere koja uključuje jednog starog lopova na samrti, njegovog pomoćnika i kolekciju jako, jako (jako) vrijednih zlatnika.

Ako vam je sadržaj malo mutan, on to doslovce i jest. Priča počinje kao klasični copy-paste originala, ali radi jedan gadni zaokret prema drugom smjeru. Nategnutom smjeru, da budem iskren i sve što spašava radnju jeste odlična kemija glavnog dvojca. Brown, kao tipični ausie (batalite Gibsona i Crowea, ovo je lik kod kojeg su išli na nastavu) i Leo kao tipični boli-me-uho-za-sve amerikanac sasvim su dovoljni da pokriju preočite rupe. A one su…pa, ne toliko velike koliko očite. Prva (i ona najveća) jeste što se radnja vuče na izvornik, gotovo identičan scenarij početka i nije tako dobra stvar. Drugo, kako je publika fino reagirala na efekte kojima Rollie zeza zločeste ljude, ovdje su još pojačani. Dio u supermarketu, gdje Rollie složi home made bombu od svega jestivog zove u sjećanje Stevu Segala, ali onaj dio gdje se Rollie mlati s negativcem koristeći električnog lutka koji duplira njegove pokrete su…apsolutno neočekivani vrhunac kreativnog uzleta. Šteta samo što ostatak nije tako inspirativan jer da bude različit (već kad je početak isti) autori su zaokretom u radnji napravili i dobru i lošu stvar. Dobra je što ostatak nema veze s originalom, ali loše je što nema veze s prvim, više trilerskim dijelom filma. Nestali Vatikanski zlatnici, urota u crkvi, stari lopov koji skriva tajnu…Dan Brown je negdje zapisivao crtice za svoje romane.

Ipak, koliko god da je slabiji od prethodnika, film je miljama (šta miljama, nekoliko svjetlosnih godina) udaljen od smeća kakvo se danas sklepava i prodaje pod nešto dobro. Iako je doživio uspjeh na blagajnama, pa čak se susreo i s nekim dobrim kritikama (uglavnom su sve bile više-manje pozitivne, ali bez oduševljenja) nerazrađeni materijal ”dvojke” je zaustavio daljnji razvoj priče. Ali, Rollie i Leo nisu u cijelosti nestali. Prebacili su se na područje telelvizije (Brown i Dennehy nisu glumili svoje originale) te živjeli kroz dvije sezone zanimljive (iako ne baš i nešto posebne) serije. Dobra ideja, zanimljivi likovi…dva filma koji se bez muke mogu pogledati u bilo koje vrijeme.

Freejack (1992)

Posted: Ožujak 31, 2011 in Uncategorized

IMDb

Trailer

 

Jednostavno obožavam čudne SF recepte i filmove koji ispadnu od toga. Pazi vamo, Mick Jagger, Anthony Hopkins, Rene Russo, Emilio Estevez, budućnost, bjegunac od zakona, putovanje kroz vrijeme, virtualna stvarnost…može li bizarnije od toga. I opet se zahtjeva brzo oko jer u jednom dijelu glumi i tadašnja Jaggerova bolja polovica hot supermodel Jerry Hall. Mislim, može li uvrnutije od toga? Ili, da budem onako muški iskren, zgodnije od toga. Kronološkim rasporedom pričano…

Alex je mlad i prav vozač formule kojega čeka blistava budućnost. Ovo shvatite doslovno, blistava znači baš to, čeka ga bliski susret s zidom i ka-bum iskustvo velike plamene lopte. Ali, Alex, nije mrtav jer smo u budućnosti. Ovdje je, očito, najbolji posao krađa tik pred smrt mladih i zgodnih tijela kako bi stara i ružna tijela mogla živjeti vječno. Oh, da, downlouda se um u novo tijelo i live long and prosper. Vođa ekipe koja to radi jeste Vacnedek, tip koji baš i ne trpi zezanciju, ali kojeg i ne možemo mrziti previše jerbo njegov mutan karakter sugerira na svašta. Ali, Alex uspije pobjeći i postaje neka vrsta Richarda Kimblea iz budućnosti, bjegunac. Kojeg ama baš svi love. Jedni da dovrše ono što je započeo zid, a drugi da ga iskoriste za novi um. Jerbo, the big kahuna Hopkins jeste taj koji treba njegovo tijelo. Tu je i Rene kao djevojka od našeg junaka, sad malo starije izdanje, ali, što se kaže, godine nose iskustvo, a naš Alex još uvijek trza na nju. Virtualni techno bable, puno ispaljenih metaka, jedna dobra potjera…kao veliki praznik za sve filmoljubce čudnih mješavina.

Dobro ili loše, pitanje je sad. Pogledah ovaj naslov davno i ostao mi u sjećanju kao nešto posve solidno za razbibrigu. Pogledao ga sinoć ponovo i nastavlja živjeti u sjećanju kao solidan naslov za razbibrigu. Zašto? Dobro pitanje. Film ima stvarno inspirativan izbor glumaca (iako je Estevez poprilično promašen izbor za glav. junaka jer djeluje bebasto) i po njihovoj se izvedbi doslovce vidi da su imali opušteni dan na poslu. Hopkins je sporedni lik, da to odmah raščistimo, i samo njegova šarmantost je dovoljna da vam bude prihvatljiv. Jagger se doslovce zahebava u svim scenama, ali čoek ima nešto glumačkog talenta. Ništa vrijedno Oscara, ali daleko je da nam bude muka od njegova nastupa. Rene…je Rene, zgodna ženska glavnog junaka i njezin je nastup isti kao i u svim ostalim filmovima. Znači, cast nam ne para oči i uši. Priča, pitate. Evo par stvari i o njoj.

Priča je toliko…spaljena da je i dobra. Ono što nije tako sjajno jeste što vuče poprilične sličnosti s Fordovim hitom The Fugitive (i to nije slučajno). Ali sve ostalo toliko graniči s trashom da se može opisati i kao entuzijastični kreativni polet, ovdje je to granični slučaj i ovisi u kakvom ste odnosu s SF-ovima koji prikazuju nekakvo društvo budućnosti. Tu ima i jedan mali LOL trenutak jer radnja budućnosti se odigrava u — 2009! Iako su oni gradski slamovi sasvim realna stvar, oni autići koji izgledaju kao bubamare su malo…previše. I virtualna skretnica, glavni future objekt u filmu… fora, ali ja se qurtza/palca razumijem u virtualni SF pa je moguće da to nekome bude i pusti-me-da-vrisnem-od-muke detalj. Ono u što se razumijem jeste puškaranje. Ono staromodno, pištolj, automat, hrpa metaka. Prolazno, ništa inovativno, ali ni zadnje smeće. Čak i filmska potjera djeluje sasvim ugodno (ipak je u film slupano 40 milja dolara) tako da, postoje sve vrste vizualnih poslastica koje služe svrsi i radi radnje. Zaključak, ništa što će vam promjeniti životna uvjerenja, ali nećete ni požaliti 100 minuta čiste razbibirge. Treba li tražiti više?


IMDb

Trailer

 

Može li se snimiti akcijski film s nula kuna budgeta? Nije trik pitanje, ozbiljan sam ko srčani udar. Prije odgovora, možda bi se trebali zapitati kakvo je vaše stajalište o hrvatskom filmu općenito. Idete li u onu grupu koja jasno i glasno tvrdi da se hrvatsko treba gledati bez obzira na kvalitetu ili više naginjete onoj frakciji koja će reći… sve to ne vrijedi desetinu onog što se ulaže u našu produkciju. Osobno, ja sam treća grupa. Filmovi-općenito-su-nam-zaqurac grupa. Nemam s tim svijetom ama baš ništa, nedavno sam se počeo igrati s idejom da napišem filmski scenarij te sam išao početnički pokupiti savjete gdje god se moglo.

Savjet broj jedan, ograničavajte svoje ideje. To vam je za početak. Na njega se nadovezuje savjet broj dva, hrvatske realnost mora biti prioritet u vašem filmu. Znači, čak i da smislite nekakav žešći zaplet koji bi, barem teorijski, mogao privući potencionalnu publiku u kina, važno je da naglasite kako su likovi pod A) teškim traumama, B) u barem tri navrata moraju gledati u prazno dužine cirka tri minute, C) svaka iole radikalnija zamisao tipa pljačka banke mora biti debelo podvučena socijalno-rastrojeno duševnom linijom svih uključenih tako da to u konačnici ne ispadne pljačka banke već studija ionako prenaglašeno sjebanih karaktera. I sad vi pokušajte zamisliti, napisati i snimiti film. No, dobro, neki se pomaci počinju događati. Prošle godine smo dobili čak dva izvan standardna naslova, Šuma Summarum i The Show Must Go On. Prvome je gledanost u qurtzu, drugi tek treba početi (ako nisam nešto krivo shvatio) igrati pred publikom. Netko, u nekoj daljnjoj budućnosti možda i snimi nešto još radikalnije, ali ono što želim ovdje naglasiti– prava produkcija počinje otkrivati ono što je amaterska već odavno otkrila. Raznolikost. Što me dovodi do početnog pitanja. Može li se snimiti akcijski film za nula kuna?

Odgovor – može. Sve što trebate je puno dobre volje. Svijet hrvatskog amaterskog filma mi je strange new world, rečeno Star Trek riječnikom, neucrtano područje, no, zahvaljujući redatelju ovog gore naslova, dokopao sam se reprezentativnijih naslova i za budućnost očekujte da se svi pojave na ovim stranicama. Kao zahvala za pružanje uvida u naslove s tamne strane mjeseca, Dragonrage dolazi prvi na repertoar. Pošto osobno poznajem autora, ovo neće biti posve nobjektivni tekst, ali, nema brige, naglasit će se sve bitno, u duhu detaljnosti pisanja koju njegujem na ovom blogu. Dakle…kao i uvijek, sadržaj.

Dragonrage je plaćeni killer kojeg lokalni boss imenom Ljigavi Pero zezne za lovu. Naš junak, naravski, preko toga neće samo tako preći i to nas uvodi u svijet akcijskog filma u kojem, barem oni malo žešće potkovani znalci, neće imati problema pri prepoznavanju uzora koji su korišteni kao inspiracija.

Film ima, pazi vamo, ovo je bitna stavka, hrpetinu ispucanih metaka bez ijednog pravo ispucanog auta i eksplozije bez ijedne prave eksplozije. CGI, dame i gospodo, prva službena upotreba u hrvatskom filmu. To se jednostavno mora spomenuti prvo jer ijedno i drugo imaju važnu stavku u radnji. Akcijski film bez akcije nije akcijski film, tako je jednostavno. Naš junak ima prepoznatljivu pojavu, za one koji su shvatili na koga ih podsjeća, super, za one koji nisu – naučiti osnovno gradivo akcijskog filma. Redatelj John Woo, filmovi A Better Tomorrow, kućni mu glumac Chow Yun-Fat. Za one koji se i dalje pitaju koji je to kuki–čitate pogrešan tekst. Znači, posveta klasičnom akcijskom filmu. Dalje, nešto konkretno govoriti o glumcima i glumi nema previše smisla. Ukratko, sve zajedno nije loše ispalo, dobra i na trenutke opuštena zahebancija, s dijalozima koji povremeno znaju otići u pretjerani trash (ovo ne shvatite kao manu – ja sam inače osjetljiva duša kad su dijalozi u pitanju) i, ako ih već ne možete shvatiti ozbiljno, neće vam biti ni dosadno. A za ograničene uvjete radnja je dinamična, kao i način snimanja. Korištena je i tehnika podjeljenog ekrana, pravo u maniri serije 24, rezovi nisu statični i monotoni (kako to već zna biti u našim profesionalnim filmovima) a imate sve one zabavne sitnice koje u pravilu (što pravilu, NIKADA) nećete vidjeti u domaćem filmu. Upotreba dva pištolja, izravne kadrove rešetanja zlikovaca (spomenuti CGI) kroz radnju su izvedene čak dvije eksplozije auta/kuće kakve se obično viđaju u svakom akcijskom filmu koji iole drži do sebe, a također je važno spomenuti i prvu upotrebu 3D stuntmana, kompjuterski napravljenog lika koji ”dublira” pravog glumca u frkovitim scenama. Jedino što to sve kratko traje, cirka pola sata. Cijena snimanja – tisuću kuna (ako sam dobro zapamtio). I sad kad sljedeći put čujete neku precjenjenu redateljsku figuru kako bitching o tome da nije uspio dobiti oko 7-8 milijuna kuna za svoju dramu o tipu koji dva sata gleda kroz prozor stana, ovo neka vam bude uputa da se poprilično toga može napraviti s malo sredstava i dosta entuzijazma.

Naravski, već vidim i komentare tipa – jes, momak, ali to je i dalje amaterski film. To, naravski, nitko ni ne osporava, ono što je bitno naglasiti u ovom tekstu (nadam se i u ostalima) jeste – neograničenost u prebacivanju zamišljene ideje na filmsku traku. Znači, nema ograničavanje koje sam naveo u prvom dijelu teksta, što je baš pravo osvježavajuće za doživjeti. Također, važno je spomenuti i entuzijazam koji se vidi u snimljenom materijalu, a bio bi grijeh ne spomenuti i domišljatost u izvedbi (pogotovo jer nisu imali dozvole za snimanje). Neka od danas kultnih ostvarenja nastala su pod identičnim uvjetima (meni jako dragi Assault On Precinct 13) i gotovo je šteta što se barem dio novca koji ulažemo u već dokazano promašene projekte, ne skrene u ovakve ili slične projekte jer vjerujem da bi malo razbudilo uspavanu kinematografiju. A, tko zna, možda bi se dogodilo i ono nešto neviđeno – da ljudi doslovce krenu u kina gledati filmove.

Malone (1987)

Posted: Ožujak 23, 2011 in Uncategorized

IMDb

Trailer (TV)

 

Evo i nečega za ugodno popodnevno opuštanje, naslov koji bi vam svaki bolji doktor prepisao. Moderni vestern, akcija iz 80-ih, klišeja na izvoz, korumpirani grad, lokalni moćnik, tihi ubojiti stranac… nema čega nema. Kao da susretnete sve stare prijatelje zajedno na jednom mjestu. Udobni krevet, nema nepotrebnog razmišljanja, kokice… shvatili ste osnovno.

Daklem, Malone je profić s mutnom prošlošću koji odluči napustiti stari posao (CIA-u) i malo uživati u mirovinskom planu. I tako se nalazi na proputovanju kad mu zariba prijenos na autu (opaka crna pila, u skladu s imidžom) te zaglavi u nekakvoj vukojebini koju lokalni pokvarenjak želi iseliti jer mu– pa treba za neke svoje zle planove. Naš junak je ispočetka miran, tih i povučen, ali kako se tu radi o slabom i nepripremljenom življu, jako brzo na akciju uzvraća akcijom.

Kako rekoh, tu uopće nema nikakvih mudrosti. Ako mislite da je ovo tek još jedan glupi akcić iz 80-ih, kojim ništa ne gubite ako ga ne pogledate, imate potpuno pravo. To je ona vrsta filma koja ne oduševljava svakoga, u kojoj je tijek radnje poznat od prve do posljednje minute, gdje je raja slaba kao novorođenčad, gdje je zlikovac opaki zli gad (ovdje ima takve neke čudne planove da uopće nije jasno što je pjesnik time želio reći) i gdje je junak tip od malo riječi i puno ispucanih metaka. Ali… (to vjerojatno niste mislili da slijedi, zar ne)… ALI… Malone ima nekog svojeg šarma. Prvo, stari Burt Reynolds je ovdje još uvijek kick ass Burt mrkog lica i gustih brkova ala Mišo Kovač i prolazi kao akcijski junak bez da to ikada postane upitno. Glavni zlikovac je Cliff Robertson (za mlađu publiku znan i kao Spidermanov ujak) i tip uživa u stereotipima. Dijalog na nekim mjestima ulazi u ono fino verbalno nadmudrivanje da se pomisli kako je uskočio neki pametniji scenarist te se igrao dok je ispodprosječna ekipa bila na kavi. Televizijski format se osjeti u cijelom filmu, ali akcija je iznenađujuće izravna. Kad lik puca iz Uzija, iverje frca na sve strane, svaka čast, uvijek je lijepo vidjeti kad netko ima poseban dodir za akcijske sekvence. A što se tiče svega ostalog, to jednostavno ovisi o tome jeste li prava osoba za ovakve filmove ili ne.  Radi svega nabrojanog, naslov je zaslužio da se obriše prašina s njegova postojanja i ubaci među ekipu o kojoj sam pisao na ovom blogu.